Vrijednost Kur'ana kod muslimana - Kur'an najbolji ustav života 2.

Kur'an u islamu

1. Poglavlje

Islamsku vjeru, koja sadrži najpotpunije kažipute i načela za ljudski život i koja obuhvata ono što čovječanstvo vodi sreći i blagostanju, saznajemo i temelje joj i zakonodavstvo upoznajemo posredstvom Kur'ana Časnoga. On je prvi izvor islamske vjere i njeno vrelo iz kojeg ona izbija.

Islamskim načelima, odredbama i propisima koji sadrže lanac vjerskih spoznaja, moralnih i praktičnih načela, temeljne izvore nalazimo u ajetima Kur'ana Veličanstvenoga.

Uzvišeni Allah kaže:

“Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu!” (Isra, 9)

Također, uzvišeni Allah kaže:

"Mi tebi, Muhammede, objavljujemo Knjigu kao objašenjenje za sve!" (Nahl, 89)

Po svemu je jasno da u Kur'anu ima mnogo ajeta u kojima nalazimo temelje vjerskih uvjerenja, moralnih vrijednosti i opštih praktičnih pravila. Ne smatramo za potrebno navoditi sve te ajete na ovom mjestu za što ne nalazimo prostora da bismo šire govorili.
Ipak, nešto detaljnije govorimo da precizan uvid u postavke koje slijede objašnjava do kojeg obima Kur'an Časni sadrži životne naputke i načela koja čovjek treba da ispunjava. Te postavke jesu sljedeće:

1. Čovjek svojim životom stremi sreći, zadovoljstvu i ispunjenju želja koje poželi. Sreća i zadovoljstvo su posebno stanje u životu koje čovjek želi kako bi u njihovu okrilju postigao slobodu, obilje, bogatstvo života i tome slično.

Zapažamo da u iznimnim situacijama neki ljudi sebe odvraćaju od sreće i ugodnosti tako što na sebe dižu ruku, čine samoubojstva, ranjavaju svoja tijela, sakate svoje organe ili se izvrgavaju tegobnim vježbama koje nisu vjerom propisane, čineći to pod izlikom odvraćanja, odricanja od ovoga svijeta, kao i mnogo toga drugog što prouzrokuje držanje duše na uzdi od mnogih sredstava obilja i ugodna života. Tako čovjek koji je na kušnji duhovnih i psihičkih kompleksa smatra – a to je posljedica koja vodi porijeklo iz njegove duše – da se sreća ostvaruje poduzimanjem čina suprotnih sreći.

Na primjer, nekog pogađaju različite životne tegobe i muke i on ne može da ih podnese, pa se priklanja samoubojstvu jer vidi u smrti mir i smiraj. Neki pak ljudi odaju se asketstvu i iskušavaju razne vrste tjelesnih vježbi, sebi zabranjuju materijalne i putene slasti, jer smatraju da je sreća u jednom takvom bezvrijednom životu.

Prema tome, napor koji čovjek ulaže samo je u svrhu postignuća te tražene sreće za koju se on trudi da je ostvari i postigne.

Dakako, putevi kojima se ide zarad postignuća tog spomenutog cilja razlikuju se. Neki slijede put razuma koji je ustanovilo čovječanstvo i dozvolio šerijat, a neki skreću sa ispravnih staza i padaju u bespuća zablude i devijacije od Puta Istine.

2. Djela i postupci koji proizlaze od strane čovjeka uvijek su u posebnom okviru zakona i odredbi. To je bjelodano jasno i ne može se poreći, makar u nekim situacijama izgledalo drukčije što je potrebno snažnije objasniti i očitovati.

To je stoga jer čovjek, koji ima udio razuma, ne radi ništa osim nakon što je to poželio da uradi. Njegov čin proishodi iz njegove duševne želje koju on zna i nije mu skrivena.

S druge strane, čovjek čini to što čini zarad sebe. Pod tim mislimo da on osjeća životne potrebe koje mora udovoljiti, te on radi kako bi udovoljio tim potrebama. Između svih čovjekovih djela i postupaka postoji čvrsta uzajamna veza koja ih povezuje.
Jedenje, pijenje, spavanje, buđenje, sjedenje, stajanje, hodanje... ovi i mnogi drugi čini i radnje koje proističu od čovjeka u nekim su situacijama nužne a u nekima nisu. U nekim prilikama mu koriste, a u drugima mu nanose štetu. Sve što čovjek čini proizilazi iz zakona čije univerzalne odredbe doznaje u samome sebi, a čije partikularne odredbe primjenjuje i prakticira u svojim činima i postupcima.

Bilo koja jedinka u svojim pojedinačnim činima i postupcima nalik je jednoj potpunoj vlasti koja ima svoje zakone, odredbe, običaje i način vladanja. Djelatne snage u toj vlasti imaju u dužnosti da čine i postupke te vlasti, prvo uspoređuju i saobražavaju sa tim zakonima a potom da djeluju.

Društveni poslovi koji se odvijaju u bilo kom društvu nalik su poslovima jedinke. U dotičnom društvu sudi se po skupini zakona i ravna po načinima vladanja kojima se potčinjava većina pojedinaca tog društva. U suprotnom, za kratko vrijeme uslijedit će anarhija i pokidat će njihove društvene veze.

Dakako, duh društva razlikuje se po zakonima koji vladaju u njima i po kojima se sudi. Ako je neko društvo vjersko i konfesionalno u njemu važe zakoni te konfesije i njeni propisi. Ukoliko društvo nije konfesionalno već se zadovoljava civilizacijom, postupci takvog društva poprimaju duh građanskog zakona. Ako je pak to društvo domorodačko, te u njemu civilizacija nema nikakva udjela, onda u takvom društvu vladaju običaji pojedinaca i prosti zakoni jedinke, ili pak vladaju zakoni koji su se stekli kroz kontakt različitih vjerovanja i običaja u jednom anarhičnom, neorganizovanom obliku.

Prema tome, čovjek mora imati osobni cilj u svojim ličnim, pojedinačnim i društvenim radnjama i djelovanjima; da bi ostvario taj svoj željeni cilj nema mu druge nego da prakticira svoje radnje i postupke u skladu sa zakonima i posebnim uspostavljenim običajima, bilo da su ti zakoni postavljeni od strane neke vjere ili nekog društva i nečeg drugog osim toga dvoga.
Sam Časni Kur'an potvrđuje ovakvo gledanje kad kaže:

"Svako se okreće prema svojoj strani, a vi se potrudite da druge, čineči dobra djela, pretečete!" (Bekare, 148)

U kur'anskoj upotrebi riječ vjera (din) primjenjuje se općenito, na običaje i zakone. I vjernici i nevjernici (idolopoklonici) – pa čak i oni koji sasvim niječu postojanje Uzvišenog Allaha – ne mogu biti bez određenoga uvjerenja, "vjere". Jer, svaki čovjek slijedi posebne zakone u svojim poslovima i postupcima, bili ti zakoni izvedeni i utemeljeni na Vjerovjesniku i Objavi, ili bili postavljeni od strane neke osobe ili grupe, društva.

Allah dž.š. kaže: "Koji od Allahova puta odvraćaju i nastoje slijediti krive putove" (A'raf, 45)[1]

3. Najljepši i najstameniji običaji i norme koji su dostojni čovjeka da ih slijedi jesu običaji i norme koje mu se zadaju iz njegove zdrave unutarnje prirode, a ne one običaje koje izviru iz osjećanja i hirova, bili oni pojedinačni ili društveni.

Ako pažljivo upravimo pogled prema svakom djeliću svemira, zapazit ćemo da on ima jedan cilj ka kojemu stremi od prvog dana svoga stvaranja, izvršavajući i ostvarujući taj cilj na najpogodniji i najljepši način. Univerzum obuhvata i sadrži ono bez čega ne može da bi ostvario svoj cilj: sadrži sredstva i pomagala. Tako je i sa svakim stvorenjem u Univerzumu koje ima dušu ili koje nema dušu.

Na primjer, zrno pšenice, od prvog dana od kad se stavi u zemljinu utrobu, stremi na putu usavršavanja, iznikne kao zelena biljka, raste dok se ne stvore od nje klasovi čiji svici nose mnogo zrnevlja pšenice. A pšenično zrno snabdjeveno je i opremljeno potrebnim sredstvima posredstvom čijim se koristi uzimajući elemente bez kojih ne može i koje crpi na putu svoga sazrijevanja i usavršavanja. Ono u sebe upija dijelove i sastojke zemlje, vazduha i drugoga na poznat način, potom s time ono probija zemlju (niče iz nje), zazeleni se, raste iz dana u dan, i preobražava se iz jednog oblika u drugi oblik, sve dok ne nastane iz njeg klasje, a u svakom klasu zrnevlje. Tada je ono posijano zrno u zemlju stiglo do svoga postavljenoga cilja i stiglo je do svoga savršenstva ka kojem je išlo.

A tako isto i orahovo stablo, ako ga pažljivo posmatramo, zapažamo kako također ide prema posebnom cilju od prvog dana svoga stvaranja. Da bi ono stiglo do svoga cilja opremljeno je posebnim sredstvima koja odgovaraju orahu na njegovu putu usavršavanja, njegovoj snazi i veličini. Orah na svome putu ne koristi sredstva pšeničnoga zrna, kao što ni pšenično zrno ne koristi na svome putu ka savršenstvu, iz jedne u drugu razinu, sredstva oraha. I orah i pšenično zrno imaju svoj poseban razvoj, svako ponaosob, i on se ne ukršta na pravoj liniji.
Sve što vidimo u Univerzumu slijedi ovakvo postavljeno pravilo. Mi nemamo nikakva dokaza da je čovjek bilo kakav izuzetak od ovoga na svome prirodnome putu do svoga cilja, a na tom putu i čovjek je snabdjeven pomagalima nužnim da bi došao do cilja. Dakako, pomagala i sredstva koja su pohranjena u čovjeka najbolji su dokaz daje čovjek najbolji primjer za to u Univerzumu. Čovjek ima svoj poseban cilj koji sadrži njegovu sreću, a na čovjeka su obilno prosuta sredstva da do toga cilja dođe.

Prema tome, ne samo stvaranje čovjeka – nego stvaranje cijeloga Univerzuma čiji je dio čovjek, čovjeka vodi istinskoj sreći, a to je da mu objavljuje za njega najvažnije, najljepše i najčvršće zakone koji sačinjavaju njegovu sreću.

Allah dž.š. kaže:

"Gospodar vaš je onaj koji je svemu onom sto je stvorio dao ono što mu je potrebno!" (Ta-Ha, 50)

Također kaže: "Allah je onaj koji sve stvara i čini skladnim, koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje!" (E'Ala, 2-3)

Allah dž.š. još kaže: "Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko dušu očisti a biće izgubljen onaj koje na stranputicu odvede." (Šems:7-10)

Allah dž.š. još kaže: "Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovom, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera." (Rum, 30)

"Allahu je prava vjera jedino – islam!" (Ali Imran, 19)

A onaj, ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena!" (Ali Imran, 85)

Rezultat koji se izvodi iz ovih i drugih ajeta ovakvog sadržaja, a koje nismo spomenuli, ukratko je sljedeći: Allah dž.š. vodi svako svoje stvorenje – a među njima je i čovjek – ka cilju najviše sreće radi koje ih je i stvorio. Ispravni čovjekov put jeste onaj kojem ga i zove njegovo posebno stvaranje. Stoga, čovjek treba da provodi u svojim postupcima pojedinačne i društvene zakone koji izviru iz njegove nepatvorene prirode. On ne treba da skrštenih ruku slijedi svoje strasti, porive i ono čemu ga guraju njegove žudnje.

Zahtjev prave prirodne vjere jeste da čovjek ne zanemaruje sredstva pohranjena u Njegovom Biću, već da koristi svako sredstvo u svojim granicama i onako kako mu je zadalo, sve radi toga da bi uravnotežio svoje skrivene moći u sebi, te da ne bi jedna moć nadvladala drugu.
Nadalje, čovjeku treba da sudi zdrav razum koji je daleko od nedostataka i sumnje, a ne zahtjevi duše koji izviru iz strasti i osjećanja koja su suprotna razumu. Također, sudac u društvu treba da bude istina i ono što je istinski dobro za društvo, a ne čovjek moćnik i tiranin koji slijedi svoje strasti i puti, niti većina koja se suprotstavlja istini i općim interesima.
Iz istraživanja koje smo do sada proveli izvodimo drugi zaključak, a on glasi: Propisivanje zakona i njihovo uspostavljanje pripada samo Allahu jedinom.

Niko drugi ne posjeduje pravo da propisuje zakone, da donosi odluke i da sudi o temeljnim stvarima. Jer, iz prethodnog smo saznali da običaji i zakoni koji koriste čovjeku u njegovom praktičnom životu proizlaze iz njegovog prirodnog bića. Pod tim prirodnim bićem mislimo na zakone i "običaje" koji pozivaju ka toj prirodi unutarnjim i vanjskim uzročnicima skrivenim u samom čovjekovom stvorenju. To znači, također, da te uzroke Allah i "želi", a ovo "želi" znači da je Allah sam stvorio u čovjeku uzroke i razloge koje iziskuju ti zakoni i "običaji".
Dakako, volja se dijeli na dva dijela: volja koja prisiljava na nešto, da se nešto zbiva, kao što su, npr. prirodni događaji koji se zbivaju svaki dan. Takva volja naziva se "stvaralačkom voljom".
Druga vrsta volje jeste volja koja zahtijeva da se nešto dogodi posredstvom izbora a ne posredstvom prisile, kao što je jedenje, pijenje i slično tome. Ova volja poznata je pod nazivom "zakonodavna volja".

Allah dž.š. kaže: "Sud pripada samo Allahu" (Jusuf, 40/67)

[1]Vanjsko značenje ovoga časnoga ajeta, kao što smo i rekli, jeste da se sintagma "Put Božiji" uzima u kur´anskoj upotrebi u značenju "vjere" (din). Ajet ukazuje na to da i nevjernici (kafiri) - time što ima među njima onih koji niječu Allahovo postojanje - mijenjaju Božiju vjeru, (prirodnu vjera). A običaji koje oni u svome životu koriste jesu njihova "vjera".

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT