Adab hazreti Adema i hazreti Nuha

Tefsir El-Mizan

 

Adab hazreti Adema

Poslanici su se držali posebnog adaba prilikom dove i pažnje prema Alla­hu, dž.š. Ovaj adab Kur’an navodi, prije svega, u kazivanju o hazreti Ademu i njegovoj ženi. “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi na­silje uči­nili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uv­r­­stiti u stradalnike.”[1]

Ovo su riječi upućene Uzvišenom Bogu, nakon što se je njih dvoje pri­bli­žilo zabranjenom im drvetu. Ova zabrana nije bila zakonodavnog već sa­vjetodavnog karaktera, tako da je njihovo protivljenje bilo ustvari pro­tiv­ljenje savjetu, čije uvažavanje je odgovaralo dobru i blaženstvu nji­ho­va boravka u Džennetu, mjestu gdje su bili oslobođeni muka i tegoba. Ka­da ih Uzvišeni Bog opominje ovom zabranom, On ne kaže da je su­prot­stavljanje njoj slijeđenje šejtana i nepokornost Njemu, već kaže: “...Ni­ka­ko ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožed­­njeti, ni žegu osjetiti.”[2]

Pored toga, iako nisu počinili grijeh, kada zapadnu u iskušenje i kada ih zadesi nesreća, ne ostaju tužni i očajni kod napuštanja Dženneta, nakon du­gog razdoblja boravka u njemu. Zapravo, oni ne gube nadu i ne pre­ki­da­ju vezu sa svojim Gospodarem, već žure u traženju zaštite kod Njega, jer su njihovi poslovi i ispunjenje nade u Njegovim rukama. Oni se po­zi­va­ju na Njegov položaj Skrbništva, u kojem daruje svekoliko dobro i za­klanja od svakog zla.

Svojstvo Skrbništva i Gospodstva je svojstvo Plemenitosti Božije, koje robu daruje smiraj u svakom stanju i koje uspostavlja vezu sa Bogom. Potom u svom obraćanju Bogu spominju zlo, čiji se znaci ukazuju jedan za drugim, a to su stradanje i nesreća u životu. Poštivanje Božije za­po­vi­je­di zamijenili su za slast jedenja sa drveta, da bi tek poslije shvatili ko­li­ko su se prevarili u ovoj kupoprodaji i koje su blaženstvo i sreću izgubili.

Također, shvatili su da imaju potrebu za nečim što će ih sačuvati od zla i nesreće. Zato su i rekli: “...Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike.” Znači: Nesreća i stradanje pri­je­ti našim životima, ono nam nadolazi sa svih strana i nema šta da nas od­bra­ni od toga, osim oprosta Tvoga, i sada – nakon svega što se desilo – sa­čuvaj nas Svojom milošću, jedinom našom nadom. Čovjek, pa i svako dru­go stvoreno biće – shvata po svome fitretu i nagonu – da jedna od oso­be­nosti svake pojave koja postoji u kući egzistencije i kao takva opstoji, jeste da ono što vidi u sebe od mahana i nedostataka, a akcidentalnog je ka­raktera, ili nestaje, ili se upotpunjuje. Također, zna da je jedino Uz­vi­še­ni Bog Onaj Koji može otkloniti te nedostatke. Ustvari, takvo šta i prois­ti­če iz Njegova položaja Gospodstva i Skrbništva.

S obzirom na položaj Allahova Skrbništva, ne postoji potreba za tra­že­njem, zapravo, dovoljno je samo iznošenje stanja i obznanjivanje potrebe sa kojom se rob suočio. Ovakav pristup je bolji, rječitiji i izražajniji od tra­ženja za ispunjenje potrebe. Upravo zato Adem i Hava nisu ni rekli: Op­rosti i smiluj nam se!

Drugi aspekt cijelog događaja koji je ujedno i srž njegov jeste da su oni zbog počinjenog prekršaja osjetili u sebi niskost i bijedu, nakon čega nisu za sebe vidjeli nikakav oblik dostojanstva i časti da bi mogli od Boga neš­to tražiti. Posljedica ovakvog osjećanja bio je da su se oni povinovali sva­koj zapovjedi i propisu potpunim predavanjem koje je došlo od po­lo­ža­ja Uzvišenog Gospodara. Zazivanjem Boga riječima Gospodaru i Skrb­ni­če našpokazali su da – istovremeno dok priznaju počinjeni grijeh – ga­je nadu u oprost i milost.

Prema tome, značenje njihovih riječi: “Gospodaru naš sami smo sebi na­silje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike”, bi bilo: Mi smo počinili loše djelo i ne­prav­­du i na­silje smo sebi učinili i kao posljedica učinjenog suočili smo se sa ne­sre­ćom i stradanjem, koje prijeti uništenjem svekolikog blaženstva i sreće na­šeg života. Nama je ovladala niskost i bijeda te se naša potreba za Tvo­jom milošću i brisanjem učinaka ovog nasilja potvrdila i nije nam ostalo ni­malo od dostojanstva i časti kako bi se u takvom ozračju mogli Tebi ob­ratiti. A sada, o Ti Veliki i Moćni Vladaru, mi smo pokorni pred Tvojom za­povijedi. Ti i naš Gospodar i mi smo Tvoji robovi. Gajimo onu nadu spram Tebe koju svaki rob ima naspram svoga Gospodara i Skrbnika.

Adab hazreti Nuha

Jedan drugi adab poslanika Allah, dž.š., pokazao je kroz kazivanje o raz­govoru koji se vodio između Nuha, a.s., i njegova sina: “I preko talasa na­lik na brda Lađa ih ponese, dok je Nuh dozivao svoga sina koji se bi­ja­še izdvojio: ‘Sine, ukrcaj se s nama, a nemoj biti uz nevjernike!’ Sin reče: ‘Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me sačuvati od vode!’ Nuh mu na to viče: ‘Danas nema nikakve zaštite od zapovijesti Allahove, osim kome se on smiluje!’, onda ih val razdvoji i sin se utopi. Potom rečeno bijaše: ‘Zemljo, progutaj svoje vode, a ti, nebo, razvedri se!’ Tako se voda po­vu­če i Odredba se ispuni, a Lađa na al-Džudijji zastade i tada rečeno je: ‘Bestraga narod koji nasilan je!’ A Nuh se obrati Gospodaru svome: ‘Gospodaru, moj sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je istinito – Ti si taj Koji Najmudriji je!’ ‘Nuhu, on nije čeljade tvoje’ – Allah reče – ‘jer čini ono što neispravno je, i zato Me ne moli za nešto o čemu ne po­sje­du­ješ nikakvo znanje. Savjetujem ti: Ne budi od onih što su neznalice’ ‘Go­spodaru’ – Nuh reče – ‘u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za nešto o čemu ne posjedujem nikakvo znanje! Ako mi ne budeš oprostio i smilovao mi se, ja ću se uvrstiti u gubitnike!’”[3]

Nema nikakve sumnje da izvanjsko značenje riječi hazreti Nuha go­vo­rio tome da on želi činiti dovu za izbavljenje svoga sina. Međutim, po­mni­jim promišljanjem ajeta vezanih za ovaj događaj otkriva se druga zbilja. S jedne strane, Uzvišeni Bog je zapovjedio Nuhu da se zajedno sa po­ro­di­com i vjernicima ukrca na lađu te je rekao: “Ukrcaj, na Lađu po jedan par sva­ke vrste, i čeljad svoju, osim onih za koje je Riječ već data, te pra­vo­vjer­ne”[4] – i dao obećanje da će ih spasiti, s tim da je izostavio one za koje je kazna već bila određena. Jedna od tih osoba bila je i Nuhova žena, za koju Allah, dž.š., kaže: “Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu…”[5] Što se tiče Nuhova sina, nije jasno da li je i on odbio poziv i uznevjerovao na poziv svoga oca. Iz ajeta koji govore o nje­govom ponašanju i odnosu prema ocu te o njegovom odvajanju od oca, nije jasno da li je to odvajanje bilo usljed neprihvatanja vjere i od­bi­ja­nja poziva svoga oca. Zapravo, moguće je da je to bio samo čin nepo­sluš­nosti prema ocu i odbijanje da se ukrca na lađu. Sukladno rečenom, po­stoji mogućnost da je i on od onih što su spašeni, jer ajeti govore o tome da je on jedan od Nuhovih sinova, a ne od nevjernika i u tom slu­ča­ju Božije obećanje o izbavljenju obuhvata i njega. S druge strane, Nuhu je poslana objava i obznanjena krajnja odredba o svršetku poslova nje­go­va naroda. “I Nuhu je objavljeno: ‘U narodu tvome vjerovat će samo oni koji već vjeruju, ali ti ne očajavaj zbog onog što oni čine, već gradi Lađu na oči Naše i po Našoj objavi, a ne obraćaj mi se za onoga koji nasilje čini, jer oni će biti potopljeni, nesumnjivo je.’”[6] Sada nije jasno da li se na­silje kojim se ajet bavi odnosi isključivo na one koji se nisu odazvali Nu­hovom pozivu ili se misli na svaki oblik nasilja, koje kao takvo ostaje uop­ćeno. Zato postoji potreba da sami govornik, u ovom slučaju Allah, dž.š., pojasni Svoje riječi. Mogućnosti koje su ostavljale ove riječi po­ta­kle su u Nuhu, a.s., sumnju prema svome sinu, jer kako je moguće da on u slučaju da je znao za nevjerstvo svoga sina te kao jedan od pet velikih po­slanika zaboravi na Boga i dostavljenu mu objavu: “...Ne obraćaj mi se za onoga koji nasilje čini, jer oni će biti potopljeni...” Daleko je to od Nu­ho­va položaja da bude zadovoljan izbavljenjem sina i pored njegova ne­sum­njivog nevjerstva. Pored toga, on sam je prokleo svoj narod: “Go­spo­da­ru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika...”[7] Može se pretpos­ta­vi­ti da bi – ako je ispoljio naklonost prema sinu – isto trebao učiniti i pre­ma svojoj ženi. Ustvari, upravo zbog sumnje koju je imao spram sina ni­je se osmjelio da jasno i odlučno moli za njegov spas. Nuh, a.s., uputio je svoju molbu postupkom osobe koja izrazom usta želi drugome po­ka­za­ti na slast okusa te stvari, jer on još uvijek ne poznaje sve činioce koji će od­rediti sudbinu sina. Zato on svoje obraćanje neizbježno započinje rije­či­ma: “Moj Gospodaru i Skrbniče...” Obraćanje onoga koji je u položaju skrb­ljenog i roba podrazumijeva da prilikom molbe svoj govor započne po­zivajući se na Skrbnika. Hazreti Nuh u nastavku svoga obraćanja kaže: “...Moj sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je istinito...” Ovim Nuh, a.s., kao da je htio reći: On je, s jedne strane, moj sin i u tome postoji neki zahtjev i očekivanje da on bude od spašenih. A s druge strane, također: Ti Si od mudrih Najmudriji i Ti nikada ne griješiš te u Tvojim odredbama nema mjesta nikakvom prigovoru i zato ja ne znam kakav je kraj moga sina!

Ovo je, također, božanski adab, tj. da rob ne prelazi granice onoga što zna te da od Gospodara ne traži ono od čega korist ili šteta nisu njemu jasni. Tako vi­dimo da je i Nuh, a.s., govorio u okvirima onoga što zna i o čemu po­sje­duje uvjerenje, na što ukazuju njegove riječi: Nuh se obrati Go­spodaru svome... Hazreti Nuh je u svom govoru spomenuo jedino Bo­ži­je obe­ća­nje, i nije ništa više rekao niti tražio. Kao učinak ovog adaba Go­spodar je sačuvao Nuha, a.s. A to znači, prije nego što je Nuh završio sa svojim go­vo­rom i počinio nešto suprotno adabu, Gospodar mu je po­ja­s­nio Svoje riječi i čeljad svoju kada mu je zapovjedio ukrcavanje na La­đu, odnosno, jas­no je da se pod porodicom misli na pristalice dobra, a ne na svakog pojedinca iz porodice, a njegov sin nije bio od dobrih.

Uzvišeni Bog je već prije rekao Nuhu: “Ne obraćaj mi se za one koji čine nasilje, jer oni će sigurno biti potopljeni.” A hazreti Nuh je mislio da se pod porodicom u ovom slučaju podrazumijevalo njeno izvanjsko zna­če­nje, odnosno krvna rodbina, i mislio je da iz toga izuzeta samo njegova žena, a da će svi drugi biti spašeni. Nuh je shvatio riječi Božije na takav na­čin da je na temelju toga htio odlučno moliti za spas svoga sina. Upra­vo zato ga je Uzvišeni Gospodar i spriječio da traži ono što je proizlazilo iz takvog shvatanja. To je bio odgojni čin Nuhu od strane Boga, Koji ga je nagnao da prekine svoj govor te da ne nastavi istrajavati u svome tra­že­nju i da promijeni tok svoga govora i započne novi govor, čija je vanjska stra­na pokajanje, a njegova zbilja je ustvari zahvala na odgoju kao velikoj bla­godati: “Gospodaru, u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za neš­to o čemu ne posjedujem nikakvo znanje!” Ustvari, Nuh se utječe Bogu od onoga što je prethodilo molbi i potaklo ga da je uputi.

Jedan od pokazatelja koji otkriva da Nuh, a.s., još uvijek nije obje­lo­da­nio svoju unutrašnju želju jesu riječi: Gospodaru, u Tebe tražim utočište kako Te ne bih molio za nešto o čemu... (رَبِّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ أَنْ أَسْأَلَكَ مَا لَيْسَ). Jer da je uputio neprimjerenu molbu trebalo bi da je rekao: “Utječem se od moje mol­be koju sam počinio u neznanju!” (أَعُوذُ بِكَ من سؤالى ما لَيسَ لى بِهِ عِلمٌ) Ge­ni­tiv­na veza infinitiva i njegova subjekta (mog činjenja molbe – سؤالى) ukazuje na ostvarenje radnje. Sljedeće svjedočanstvo koje potvrđuje gore rečeno su Božije riječi: Ne obraćaj Mi se..., jer da je Nuh učinio molbu, Uzvišeni bi u odgovoru na ovakav zahtjev trebao reći: “Tvog sina neću spasiti.”, ili: “Ne traži ponovo isto od Mene!” Na više mjesta u Kur’anu nalazimo iz­raze slične ovim dvama, koji u značenju odgovaraju onome što im pret­ho­di, kao što je: “Gospodaru, ukaži mi se, da Te vidim! Nećeš Me vi­dje­ti…”[8] Ili drugi primjer: “Kada ste tu potvoru prepričavali, na sva usta govoreći nešto o čemu ništa niste znali...”, sve do: “Allah vam savjetuje: Tako nešto ne­mojte nikada ponoviti...”[9]

Kur’an prenosi još jednu dovu od Nuha, a.s.: “Gospodaru moj, oprosti me­ni, roditeljima mojim, onome ko u dom moj kao vjernik uđe, vjer­ni­ci­ma i vjernicama, a nasilnicima samo stradanje uvećaj!”[10] Uzvišeni Bog bi­lježi ovu dovu na kraju sure Nûh, nakon što prenosi Hazreti Nuhove broj­­ne žalbe. Nuh a.s., u ovim ajetima iznosi svoje stanje pred Allaha, dž.š., nakon što je danonoćno pozivao svoj narod i to u razdoblju od blizu hi­lja­du godina, te nedaće i uznemiravanja koja je podnosio od njih, trud koji je uložio na putu poziva u Božiju vjeru. I napokon, nakon što je na putu upu­ćivanja svoga naroda ispoljio krajnji napor i strpljenje, koje je sada na iz­maku, njegovo pozivanje, nažalost, nije donijelo ništa, do njihova uda­lja­vanja, a njegovo savjetovanje drugo, osim oholosti.

Hazreti Nuh je neprekidno savjetovao svoj narod i ukazivao mu na is­ti­nu, ali njegovi pripadnici bili su tvrdoglavi i ustrajni u svom činjenju grijeha. Naspram truda koji je ulagao njihov poslanik oni su smišljali za­m­ke i lukavštine. Ovo je trajalo sve dok ta uznemiravanja nisu došla do krajnje tačke podnošljivosti i potakla Božiju ljubomoru i gejrat, nakon če­ga Nuh, a.s., izriče prokletstvo na svoj narod: “Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u za­bludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika rađati![11] Riječima: ...ako ih ostaviš oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi, Nuh, a.s., otkriva isto ono što je već prije rekao: ...a već su mnoge u zabludu do­ve­li...” (وَقَدْ أَضَلُّوا كَثِيرًا). Ove riječi jasno govore o tome da su nevjernici od­ra­ni­je vratili u za­bludu velik broj onih koji su bili povjerovali Nuhu. Ha­zre­ti Nuh se pla­šio da ne zavedu i preostale ljude. Dio govora: samo će grješ­ni­ka i ne­vjer­nika rađati, ustvari je obavijest iz skrivenog, odnosno znanja koje je imao kao poslanik, kojim je shvatao da u matericama žena i kič­ma­ma mu­škaraca nema više nikakva mogućnosti da bi mogli začeti ljude sa ima­nom.

U jednoj takvoj prilici – kada je Nuha bio obuzeo Božiji gejrat i pro­kleo svoj narod, i pored toga što je on jedan od pet velikih poslanika i prvi koji je donio Knjigu i Šerijat i poslat da bi spasio svijet od pro­ždi­ru­ćeg vira idolopoklonstva – kada, prema nekim predajama, broj onih koji su uzvjerovali u cijelom svijetu nije bio veći od osamdeset ljudi, bo­žan­ski adab zahtijeva od njega da ne zaboravi i ne zanemari ovu malu sku­pinu te da za njih traži dobro i Ovog i Budućeg svijeta. Zato on kaže: Go­spodaru, oprosti meni, i najprije čini dovu za sebe, jer dova za onoga koji predvodi skupinu ujedno je i dova za cijelu skupinu; i mojim ro­di­te­lji­ma, iz čega je jasno da su i otac i majka Nuha, a.s., bili vjernici; i ono­me ko u dom moj kao vjernik uđe, a to znači vjernici njegovi savre­me­nici; i vjernicima i vjernicama, znači svi oni koji prihvate jednoboštvo, bilo u nje­govom vremenu, bilo u budućnosti, jer i oni koji će se po­ja­viti u bu­duć­nosti od njegova su ummeta. Ustvari, svi sljedbenici tev­hi­da do Sud­njeg dana njegovi su dužnici. Nuh, a.s., prva je osoba koja je po­ziv u vjeru obznanila sa Knjigom i Šerijatom i razvila zastavu tev­hi­da među lju­dima. Upravo zato ga Uzvišeni Bog spominje sa najljepšim po­zdra­vi­ma: Neka je mir na Nuha u svim svjetovima![12] Zaista, neka su naj­biraniji se­lami na ovog poslanika, sve do Sudnjeg dana, sa svakom oso­bom koja pri­grli vjerovanje u Boga, ili učini dobro djelo, ili spo­me­ne ime Božije.

Najkraće, sve dok u čovječanstvu bude spomena od dobra, sve je to bla­goslovom hazreti Nuhova poziva i onim što je taj poziv sa sobom po­lu­čio.


[1]A’râf, 23. قَالاَ رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ

[2]Tâ Hâ, 117-119.فَقُلْنَا يَا آدَمُ إِنَّ هَذَا عَدُوٌّ لَّكَ وَلِزَوْجِكَ فَلاَ يُخْرِجَنَّكُمَا مِنَ الْجَنَّةِ فَتَشْقَى إِنَّ لَكَ أَلاَّ تَجُوعَ فِيهَا وَلاَ

تَعْرَى وَأَنَّكَ لاَ تَظْمَأُ فِيهَا وَلاَ تَضْحَى

[3]Hûd, 42-47. وَهِيَ تَجْرِي بِهِمْ فِي مَوْجٍ كَالْجِبَالِ وَنَادَى نُوحٌ ابْنَهُ وَكَانَ فِي مَعْزِلٍ يَا بُنَيَّ ارْكَب مَّعَنَا وَلاَ تَكُن مَّعَ الْكَافِرِينَقَالَ سَآوِي إِلَى جَبَلٍ يَعْصِمُنِي مِنَ الْمَاء قَالَ لاَ عَاصِمَ الْيَوْمَ مِنْ أَمْرِ اللّهِ إِلاَّ مَن رَّحِمَ وَحَالَ بَيْنَهُمَا الْمَوْجُ فَكَانَ مِنَ الْمُغْرَقِينَوَقِيلَ يَا أَرْضُ ابْلَعِي مَاءكِ وَيَا سَمَاء أَقْلِعِي وَغِيضَ الْمَاء وَقُضِيَ الأَمْرُ وَاسْتَوَتْ عَلَى الْجُودِيِّ وَقِيلَ بُعْداً لِّلْقَوْمِ الظَّالِمِينَوَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَقَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَلَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَقَالَ رَبِّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ أَنْ

أَسْأَلَكَ مَا لَيْسَ لِي بِهِ عِلْمٌ وَإِلاَّ تَغْفِرْ لِي وَتَرْحَمْنِي أَكُن مِّنَ الْخَاسِرِينَ

[4]Hûd, 40. احْمِلْ فِيهَا مِن كُلٍّ زَوْجَيْنِ اثْنَيْنِ وَأَهْلَكَ إِلاَّ مَن سَبَقَ عَلَيْهِ الْقَوْلُ

[5]Tahrîm, 10. ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلاً لِّلَّذِينَ كَفَرُوا اِمْرَأَةَ نُوحٍ وَاِمْرَأَةَ لُوطٍ

[6]Hûd, 36-37. وَأُوحِيَ إِلَى نُوحٍ أَنَّهُ لَن يُؤْمِنَ مِن قَوْمِكَ إِلاَّ مَن قَدْ آمَنَ فَلاَ تَبْتَئِسْ بِمَا كَانُواْ يَفْعَلُونَوَاصْنَعِ الْفُلْكَ بِأَعْيُنِنَا

وَوَحْيِنَا وَلاَ تُخَاطِبْنِي فِي الَّذِينَ ظَلَمُواْ إِنَّهُم

[7]Nûh, 26. رَّبِّ لاَ تَذَرْ عَلَى الأَرْضِ مِنَ الْكَافِرِينَ دَيَّارًا

[8]A’râf, 143.  قَالَ رَبِّ أَرِنِي أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِي

[9]Nûr, 15-17.إِذْ تَلَقَّوْنَهُ بِأَلْسِنَتِكُمْ وَتَقُولُونَ بِأَفْوَاهِكُم مَّا لَيْسَ لَكُم بِهِ عِلْمٌ …يَعِظُكُمُ اللَّهُ أَن تَعُودُوا لِمِثْلِهِ أَبَدًا

[10]Nûh, 28. رَبِّ اغْفِرْ لِي وَلِوَالِدَيَّ وَلِمَن دَخَلَ بَيْتِيَ مُؤْمِنًا وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ وَلاَ تَزِدِ الظَّالِمِينَ إِلاَّ تَبَارًا

[11]Nûh, 26-27. رَّبِّ لاَ تَذَرْ عَلَى الأَرْضِ مِنَ الْكَافِرِينَ دَيَّارًاإِنَّكَ إِن تَذَرْهُمْ يُضِلُّوا عِبَادَكَ وَلاَ يَلِدُوا إِلاَّ فَاجِرًا كَفَّارًا

[12]Sâffât, 79. سَلامٌ عَلَى نُوحٍ فِي الْعَالَمِينَ

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %337 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT