Adab hazreti Ibrahima i hazreti Ismaila

Tefsir El-Mizan

S perzijskog preveo: Amar Imamović

 

Adab hazreti Ibrahima

Jedan od sljedećih adaba poslanika jeste onaj koji prenosi Uzvišeni Go­­spodar o Ibrahimu, a.s., i njegovom raspravljanju sa svojim narodom.

“Vi­dite li da su oni kojima robujete vi, i kojima robovaše vaši preci drev­ni, zbilja moji neprijatelji? Ali ne i Gospodar svjetova, Koji me stvo­ri, pa na stazu Pravu uputi, i Koji me hrani i poji, i Koji me, kada se raz­bo­lim, liječi, i Koji će me usmrtiti, i potom oživjeti, i Koji će, žudim za tim, greške moje na Danu Sudnjem oprostiti! Gospodaru moj! Mudrost mi podari i među one me koji su dobri pridruži, i spomena me istinita uči­ni pokoljenjima potonjim i od nasljednika Dženneta opskrbljenoga me uči­ni, i ocu mom oprosti, on je od zabludjelih, i na Dan kada će ljudi biti proživljeni nemoj me osramotiti...!”[1]

Ibrahim, a.s., upućuje dovu Uzvišenom Bogu u kojoj moli za ispu­nje­nje obećanja datog mu u vremenu kada je tek bio postigao razinu po­slan­stva i još uvijek gajio nadu u očevo prihvatanje vjere, ali kada je shvatio da je on neprijatelj Boga, odrekao ga se.[2] Hazreti Ibrahim zapo­či­nje dovu lijepom hvalom Gospodara, što i zahtijeva adab onoga koji je u položaju roba. Ova zahvala je ujedno i prva opširnija zahvala koju Allah, dž.š., pre­­nosi od Ibrahima, a.s., za razliku od onih što su prije prenesene od nje­ga a nisu toliko opširne, kao što je ona: “O narode moj! Ja nemam ništa s tim što Allahu vi druge smatrate ravnim! Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome Koji nebesa i Zemlju stvorio je! Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim!”[3] Kao i zahvala koja nije toliko opširna, a izrekao ju je u razgovoru sa ocem: “Molit ću za te u Gospodara svoga, jer mi je naklonjen, zaista.”[4]

Hazreti Ibrahim, a.s., slijedi takav adab u svom iskazivanju zahvale pa na­braja sve milosti Gospodara kojim ga je obasuo, od rođenja pa do po­vrat­ka Njemu. Pritom vidi sebe siromaha nemoćnoga, dok Gospodaru ni­š­ta ne pripisuje, osim Imućnosti i Velikodušnosti. Hazreti Ibrahim vidi sebe kao bezvrijednog roba, u čijoj moći nije ništa, dok su upravo Go­spo­da­­reva određenja odlučujuća i vode ga iz stanja u stanje, kroz život. Allah, dž.š., je Onaj Koji daruje hranu, piće i ozdravljenje od bolesti, daje ži­vot i usmrćuje, proživljava stvorenja na Sudnji dan da bi Mu položili račun, a sve izneseno zato što hazreti Ibrahim nema ništa, osim čiste pokornosti i že­lje za milošću Njegovom.

Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim provodio jeste da je razbo­li­je­va­nje pripisao sebi. “Kada obolim On me iscjeljuje.” U položaju iskazivanja za­hvale nije priličilo hazreti Ibrahimu da bolest pripisuje Njemu, iako je i bo­lest – kao i sve ostale pojave – u vezi sa Gospodarem svjetova. Među­tim, tok govora nije takav da se pobroje pojave i događaji i da se sve pripišu i dovedu u vezu s Njim. Zapravo, kontekst hazreti Ibrahimova govora ta­kav je da se i izlječenje od bolesti pripisuje Njegovoj milosti. Upravo zato on bolest pripisuje sebi, a izlječenje Gospodaru. Hazreti Ibrahim je ovim htio reći da je sve što dolazi od Allaha, dž.š., lijepo i dobro. Nakon što je is­kazao zahvalu, hazreti Ibrahim započinje dovu protkanu ushićujućim ada­bom. Kao prvo, svoju molbu započinje zazivanjem Gospodara, u na­stav­ku moli samo za istinske i postojane blagodati, ničim se ne osvrćući na ovosvjetske prolazne riznice, za sebe išće mudrost, najvrjedniju bla­go­dat, znači Šerijat i pridruživanje dobrim, kao i spominjanje po istini u bu­du­ćim naraštajima. Hazreti Ibrahim moli Gospodara da u svakom vreme­nu pošalje ljudima osobe čiji će poziv On učiniti postojanim, a Šerijat ras­pro­stranjenim. Ustvari, zbilja njegove molbe je da Allah, dž.š., daruje nje­mu Šerijat, koji će opstojati do Sudnjeg dana. Potom, moli za na­slje­đi­va­nje Dženneta, oprost za oca i izuzimanje od sramote na Sudnjem danu. Po onome što se može shvatiti iz riječi Uzvišenog Boga, sve dove hazreti Ib­rahima su bile primljene, osim dove za oprost ocu. Od Allaha, dž.š., i ne očekuje se nešto drugo. Ustvari, kakav bi to bio Gospodar svjetova koji zanemaruje molitve Svojih bliskih robova i ne udovoljava im, i to ro­bo­va za koje je Sam rekao: “...u vjeri vašega oca Ibrahima...”[5] “On to učini traj­nom riječju /tevhid/ svojim potomcima, ne bi li se povratili, možda.”[6] “Mi smo ga učinili odabranim na svijetu ovome, a na Drugom svijetu si­gur­no će spadati u dobre ljude.”[7] “Nek je u miru Ibrahim!”[8]

Također, i povijest od nekoliko hiljada godina nakon Nuha, a.s., svje­do­či i potvrđuje sve one pohvale i vrline iznesene u Kur’anu o Ibrahimu. Po­vijest bilježi da je on bio častan i plemenit poslanik, koji se sam po­di­gao u promicanju vjere tevhida i oživljavanju fitreta i poveo pokret borbe pro­tiv uništenja temelja idolopoklonstva. On je uzdigao vjeru fitreta i pro­mi­cao je u vremenu kada su tragovi tevhida nestajali, poslanički običaji bli­jedjeli, a imena poslanika, kao Nuha i drugih plemenitih poslanika, od­la­zila u zaborav. Danas, nakon što protiče četiri hiljade godina od hazreti Ibra­hima, ime tevhida još uvijek opstoji i živo je u srcima ljudi, jer ljudi vje­ru jednoboštva danas poznaju kao judaizam, čiji je poslanik Musa, a.s., krš­ćan­stvo, čiji je poslanik Isaa, a.s., a oba su potomci Israila, odnosno Ja­kubovi, a on opet sin je Ishakov, koji je sin Ibrahimov, i svakako islam, čiji je poslanik Pečat vjerovjesništva, hazreti Muhammed, s.a.v.a., a on je po­tomak Ismaila, sina Ibrahimova.

Allah, dž.š., prenosi sljedeću dovu od hazreti Ibrahima: “Gospodarumoj, daruj mi čestit porod!”[9] Ibrahim, a.s., u ovoj posve kratkoj rečenici za­tra­žio je ispunjenje svoje želje te zaštitu i pomoć Uzvišenog Boga od ne­­do­ličnog potomstva, a svojoj molbi – umjesto da joj kontekst bude ovo­svjetski – daruje duhovnu dimenziju i tako učini da bude Bogu milija.

Kur’an prenosi od hazreti Ibrahima dovu koju je uputio Allahu, dž.š., kada je došao u područje Meke i tamo nastanio Ismaila i njegovu majku, neka je mir s njima. I kako Ibrahim reče: “Gospodaru, učini ovaj kraj da si­gu­ran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji”, na šta Allah reče: “A onome ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga potjerati u pakleno stradanje – užas­ne li sudbine!”[10]

Ovom dovom hazreti Ibrahim traži od svoga Gospodara da područje Meke, koje je tada bilo bespuće, bez vode i vegetacije, učini posvećenim sta­ništem njegovom potomstvu da bi bilo središte Božije vjere i ovo­ze­ma­lj­ska i materijalna veza između ljudi i Boga te da oni dolaze iz svih kra­je­va, prelazeći velike razdaljine radi robovanja Njemu i da iskazuju posebno poštovanje prema tom mjestu. Također, da to bude jedan od vječnih Bo­ži­jih znakova na Zemlji, tako da se svaki pojedinac koji do Sudnjega dana mi­šlju ode do Allaha, dž.š., sjeti i tog mjesta. Da ko god bude htio da se okre­ne Bogu, svoje kretanje ka tamo usmjeri i da kao posljedica svega lica vjernika budu jednako usmjerena i riječ njihova da bude jedinstvena. Si­gurnost za koju hazreti Ibrahim moli odnosi se na određenje tog mjesta u vjerozakonu i njegov status harema, odnosno posvećenosti, a ne izvanj­ske sigurnosti, tako da bude sačuvana od ratova i ostalih sukoba i nedaća za koji mogu da ugroziti njen mir. To se da razumjeti iz riječi: “...Pa Zar ih nismo Mi čvrsto nastanili u Haremu sigurnom, gdje se slivaju plodovi sva­kovrsni...”[11] Jer, kao što vidite, ovaj ajet ističe darovanu blagodat si­gur­nos­ti Harema, znači mjesta koje je Allah, dž.š., posvetio za Sebe i sa tog sta­novišta opisano je kao mjesto sigurnosti, da bi ljudi vjernici to mjesto sma­trali posvećenim i prema njemu se kao takvom i odnosili. Sta­tus nje­go­ve sigurnosti nije jedino u pogledu očuvanja od izvanjskih či­ni­la­ca koji bi mogli donijeti nered i ubijanje. S druge strane, svjedoci smo ko­liko je sama Meka imala u svojoj prošlosti teških i gorkih trenutaka, kao što su krvavi sukobi između Kurejšija i Džorhama i drugi nemili po­ko­lji i neredi među njegovim stanovnicima, koji se ne mogu ni pre­bro­­jati. Kao što je i rečeno na drugom mjestu u Kur’anu: “Zar ne vide da smo Ha­r­em sigurnim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka?”[12] Ovaj ajetpojašnjava da ljudi tog vremena nisu u svojim pljačkaškim i rat­nim po­ho­dima udarali na Meku zbog poštovanja koje su prema njoj ga­jili.

Ukratko, namjera Ibrahim, a.s., bila je da na Zemlji bude Harem Božiji u kojem će biti smješteno njegovo potomstvo. Ovo nije bilo ostvarivo dru­gačije, osim da se izgradi naselje gdje će se ljudi naseljavati sa svih stra­na i da to bude vjerska zajednica kamo će ljudi dolaziti do Sudnjeg dana sa namjerom hodočašća i nastanjivanja te traženja utočišta. Zato ha­zre­ti Ibrahim moli od Uzvišenog Boga da Meku učini sigurnom, a budući da je to područje bilo neplodno, moli ujedno za svoje potomstvo i nje­go­vu opskrbu. Saobrazno iznesenom, ispunjenje ove dove podrazumijevalo je da se ljudi nastane i prihvate Meku kao mjesto hodočašća i da na taj na­čin ono postane mjesto stanovanja i življenja. Potom, kada je uvidio da po­čašćenost koju je tražio od Uzvišenog obuhvata i vjernike i nevjernike, is­punjenje svoje dove uvjetuje riječima: “...one od njih koji vjeruju u Alla­ha i u Dan posljednji.”

A pitanju kako je ostvarivo ispunjenje ove dove u gradu u kojem je mo­guće da budu nastanjeni i vjernik i nevjernik, ili samo nevjernik, u okol­nostima kada je to područje bezvodno i neplodno, Ibrahim, a.s., uop­će ne posvećuje pažnju! Ovo je također jedan od adaba koje je hazreti Ib­ra­him ispoštovao čineći dovu. Ako bi čovjek u položaju iskanja i traženja htio poučiti svoga Gospodara kako i na koji način će udovoljiti njegovoj mol­bi, i to Onoga Koji je Sveznajući, Moćni, Čije je djelovanje takvo da On ako nešto želi za to samo kaže: Budi! – i ono biva, to bi bilo ne­pri­mje­­re­no uplitanje u Njegov posao i izlazak izvan okvira adaba. S druge stra­ne, budući da Allah, dž.š., želi ispuniti Ibrahimovu dovu sukladno us­ta­lje­­nom toku zakona kauzaliteta, a da pritom ne razdvoji vjernike od ne­vjer­nika, On Ibrahimovu dovu upotpunjuje riječima, odnosno ogra­ni­čava je: “A ono­me ko ne vjeruje dat ću kratkotrajno uživanje, potom ću ga po­tjerati u pa­kleno stradanje – užasne li sudbine!”, a tek nakon rečenog je pri­hvata.

Ova dova bila je razlogom ovjeravanja Šerijatom Božijeg Harema i iz­grad­nje Kabe, svete Božije kuće, kao prve bogomolje za ljude u Meki, koja je uzrok upućivanja svjetova. Sve izneseno jedan je od plodova veli­kih i uzvišenih duhovnih pregnuća hazreti Ibrahima, a.s., zbog čega on ima pravo kod svakog vjernika, do Sudnjega dana.

Kur’an prenosi još jednu dovu od Ibrahima, a.s., koju je uputio u svo­joj poodmakloj dobi: “Jednom Ibrahim prozbori: ‘Gospodaru, ovaj grad si­gurnim učini i sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali! Go­spodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli – zato je moj onaj ko me slijedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si! Naš Go­spo­da­ru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj dolini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni, zato da bi, naš Gospodaru, namaz obavljali, pa uči­ni da za njima čeznu srca u ljudi, i plodovima ih opskrbi da bi za­hva­ljivali! Naš Gospodaru, Ti dobro znaš šta tajimo i bjelodanimo mi, jer Allahu se ništa što je na Nebu i na Zemlji ne može utajiti. Hvala Allahu Koji mi Ismaila i Ishaka podari u starosti – zaista, moj Gospodar dobro čuje kad se moli! Moj Gospodaru, učini da obavljamo namaz ja i neki moji potomci; naš Gospodaru, moju molbu primi! Naš Gospodaru, op­ros­ti meni, mojim roditeljima i onima koji su pravovjerni na Dan kada se bu­du svodili računi!’”[13]

Kao što je rečeno, hazreti Ibrahim je ovu dovu uputio u svojim po­znim go­dinama što se jasno vidi iz njegovih riječi: “Hvala Allahu Koji mi Is­­mai­la i Ishaka podari u starosti...” Također, iz dove se potpuno raz­go­vi­jetno ra­zabire da je upućena nakon izgradnje grada Meke, jer je haz­re­ti Ibrahim re­kao: “Gospodaru, ovaj grad sigurnim učini...”, za razliku od one pre­đaš­nje dove u kojoj je molio: “Gospodaru, učini ovaj kraj da si­gu­ran bude...”

Adab koji je Ibrahim, a.s., ispoštovao u ovoj dovi jeste da je on svaku upu­ćenu molbu – budući da ju je bilo moguće zatražiti i sa dozvoljenom i op­rav­danom namjerom,i sa nedozvoljenom – izražava u okviru do­zvo­lje­ne i ispravne namjere. Hazreti Ibrahim izgovara svoju molitvu na takav na­čin i tako biranim riječima da svako može uvidjeti koliku on ima nadu u Božiju Milost. Naprimjer, nakon što kaže: “...sačuvaj mene i moje sinove da ne bismo idole obožavali!”, on pojašnjava svoju namjeru sljedećim rije­či­ma: “Gospodaru, idoli su mnoge ljude stranputicom zaveli...” Također, na­kon što kaže: “Naš Gospodaru, ja sam svoje potomke naselio u jednoj do­lini u kojoj se ništa ne sije, a uz Tvoj Hram časni...”, on pojašnjava svo­ju osnovnu namjeru na sljedeći način: “...zato da bi, naš Gospodaru, na­maz obavljali...” Nakon što je zamolio: “...učini da za njima čeznu srca u lju­di, i plodovima ih opskrbi..., on kaže: ...da bi zahvaljivali!”

Sljedeći adab koji je hazreti Ibrahim ispoštovao u ovoj dovi jeste da je pri svakoj molbi spomenuo njoj odgovarajuće ime Božije, kao što su Mi­lo­stivi, Koji prašta, Koji čuje dove. Također je pri svakoj molbi ponavljao Bo­žije ime Gospodar Skrbnik, jer upravo Božije skrbništvo oblikuje vezu iz­među Boga i roba i otvara kapije njegovim molitvama.

Sljedeći adab vidimo u njegovim riječima: “...zato je moj onaj ko me sli­jedi, a ko me ne posluša – Ti opraštaš i Milosnik si!” Hazreti Ibrahim nije donio prokletstvo već spominje dva Božija imena, Oprostitelj i Mi­los­nik, koji su posrednici u ostvarenju blagostanja i izbavljenja svakog čo­vjeka, jer on želi spas za svoj ummet i uvećanje Božije velikodušnosti.

Druga poslanička dova koju bilježi Kur’an jeste ona koju je činio Ibra­him, a.s., zajedno sa sinom Ismailom, a.s. I kako Ibrahim reče: “Gospo­da­ru, učini da ovaj kraj siguran bude, i darivaj plodovima žitelje njegove – one od njih koji vjeruju u Allaha i u Dan posljednji! – na šta Allah reče: ‘A onome ko ne vjeruje dat ću mu kratkotrajno uživanje, potom ću ga po­tje­rati u pakleno stradanje – užasne li sudbine!’ I kako su Ibrahim i Is­ma­­il podizali Hramu temelje, moleći se: ‘Gospodaru naš, primi ovo od nas, jer Ti sve čuješ i znaš sve! Gospodaru naš, učini da Tebi predamo se i da Tebi preda se potomstvo naše; pokaži nam obrede naše i primi nam po­­kajanje, jer Ti rado primaš pokajanje i samilost je u Tebe; Gospodaru naš, pošalji im poslanika iz njihove sredine, koji će im kazivati Tvoje zna­menje, davati im o Knjizi i Mudrosti učenje i dovesti ih u očišćenje, jer Ti si Silni i Premudri, nema sumnje!’”[14]

Ovo je dova koju su ova dva velikana ljudskog roda učili prilikom po­di­zanja Kabe i kod nje se može primijetiti da je ispoštovan onaj isti adab kao i kod prethodne.

Adab hazreti Ismaila

Kur’an prenosi i dovu koju Ismail uči u trenucima prije čina njegova pri­nošenja kao kurbana: “Pa kad je stasao toliko da mu je i poslu po­ma­gao, Ibrahim mu reče: ‘U snu sam vidio, sinak moj, da ću te zaklati! Šta mi­sliš ti?’ ‘Oče moj’ – dječak odgovori – ‘postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su!’”[15]

S početka svoga govora Ismail, a.s., pazi na adab prema ocu, ali u na­stav­ku on slijedi adab prema Allahu, dž.š., i pored toga što je adab prema ocu, poput Ibrahima prijatelja Božijeg, ujedno i adab prema Bogu. Ukrat­ko rečeno, kada je hazreti Ibrahim prepričao svoj san sinu, te budući da je ovaj san po svjedočenju samog Ismaila: “Oče moj, postupi po naređenju”, bio Božija zapovijed, otac mu nalaže da razmisli i iznese svoje mišljenje, i to je bio adab oca prema svome sinu. Sam Ismail, rekavši u odgovoru: “Oče moj, postupi po naređenju”, ispunjava adab sina prema ocu, jer on ni­je iznio svoje mišljenje, odnosno, nije rekao: Moje mišljenje je slje­de­će... Kao da je ovim htio dati do znanja da on nema mišljenja naspram oca. Up­ravo zato, on svoj odgovor započinje riječima Oče moj, a nije rekao: Ako želiš učini to, da bi time ohrabrio oca u njegovoj nakani. Pored toga, samo priznanje Ismailovo da je san zapovijed koju Ibrahim mora izvršiti, ne ostavlja mjesta da se može pretpostaviti da kod Ismaila postoji sumnja i da će se pokoriti Gospodaru.

Slijedeći Ismailov adab u ovom događaju može se vidjeti u njegovim ri­je­čima: “...postupi po naređenju – ako Bog da, ubrzo ćeš vidjet da sam od onih što trpeljivi su!” Ismail, a.s., ovim je riječima hrabrio oca. Sve iz­ne­seno pokazuje koliko je hazreti Ismail imao obzira i adaba prema ocu. Ta­kođer, on je ispunio i adab prema Allahu, dž.š., tako što u pogledu obe­ća­nja da će biti izdržljiv nije izrazio potpunu odlučnost i sigurnost, već je to uvjetovao Božijom voljom, jer je znao da dati obećanje i jamčiti nje­go­vo ispunjenje, a to ne uvjetovati Gospodarevom voljom, sadrži u sebi bo­ju i tragove doživljavanja sredstva neovisnim u svojoj uzročnosti, a položaj poslanika je viši i čist takvog nečega.

Uzvišeni Bog je prekorio i obične ljude kada je rekao: “Mi smo ih is­ku­ša­li kao što smo vlasnike vrta iskušali, kada su se zakleli da će ga ujutro si­gurno obrati, a ne rekoše: ‘Ukoliko Bog dopusti!’”,[16] pa je čak i Svoga Po­slanika u Kur’anu Časnom jednim neobičnim prijekorom, odnosno od­goj­nom opaskom upozorio, rekavši: “Za bilo šta nipošto ne reci: ‘Sutra ću to sigurno učiniti.’”[17]


[1]  Šu’arâ, 75-86. قَالَ أَفَرَأَيْتُم مَّا كُنتُمْ تَعْبُدُونَ أَنتُمْ وَآبَاؤُكُمُ الأَقْدَمُونَ فَإِنَّهُمْ عَدُوٌّ لِّي إِلاَّ رَبَّ الْعَالَمِينَ الَّذِي خَلَقَنِي فَهُوَ يَهْدِينِ وَالَّذِي هُوَ يُطْعِمُنِي وَيَسْقِينِ وَإِذَا مَرِضْتُ فَهُوَ يَشْفِينِ وَالَّذِي يُمِيتُنِي ثُمَّ يُحْيِينِ وَالَّذِي أَطْمَعُ أَن يَغْفِرَ لِي خَطِيئَتِي يَوْمَ الدِّينِ رَبِّ هَبْ لِي حُكْمًا وَأَلْحِقْنِي بِالصَّالِحِينَ وَاجْعَل لِّي لِسَانَ صِدْقٍ فِي الآخِرِينَوَاجْعَلْنِي مِن وَرَثَةِ جَنَّةِ النَّعِيمِ وَاغْفِرْ

لأَبِي إِنَّهُ كَانَ مِنَ الضَّالِّينَ وَلاَ تُخْزِنِي يَوْمَ يُبْعَثُونَ

[2]  Ispravno vjerovanje po pitanju hazreti Ibrahima jeste da otac za kojeg se moli u ovom aje­tima nije njegov rođeni otac već amidža, što je u skladu sa Božijom voljom i Nje­go­vom mudrošću da poslanički rod od Adema do našega Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., sačuva od mnogoboštva. Zasigurno u tome postoji mudrost, o čemu na ovom mjes­tu nije prilika da se podrobnije govori. Da bismo pokazali ispravnost iznesenog, u nastavku ćemo priložiti sažeti oblik kur’anske argumentacije, jedne od dvije koje do­nosi Allame Tabatabai. U suri Mumtehine, u 4. ajetu stoji: “Divan uzor imate u Ibra­himu i onima koji su s njim bili, kada su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Mi vas se odričemo, i nepri­ja­teljstvo i mržnja će se između nas javljati sve dok vi ne budete u Allaha Jedinoga vje­rovali!’, – ali ne i u Ibrahimovim riječima njegovom ocu: ‘Oprost ću ti zbilja tra­ži­ti, ali te od Allaha nisam u stanju odbraniti!’” Dakle, hazreti Ibrahim je uzor u svim dje­lima, osim u ovom jednom, odnosno dovi koju je činio za Azera. Ali to je bilo u vre­menu, o čemu govore i predaje, kada je Azer dao obećanje Ibrahimu da će pri­hva­ti­ti iman, a svoje mnogoboštvo nije javno pokazivao. Tada je još uvijek bilo nade za Aze­ra i za njegovo izbavljenje. Sljedeći ajeti – sura Merjem, 45-47 – govore o tom raz­doblju: “‘O moj oče! Ja se zbilja bojim da te zadesi kazna od Svemilosnog, pa bu­deš šejtanu drug!’ ‘Zar ti, o Ibrahime, mrziš božanstva moja?!’ povika otac njegov. ‘Ako li ne prestaneš, zbilja ću te kamenovati, zato me zadugo napusti.’ ‘Mir, selam tebi!’ Ibrahim odgovori: ‘Gospodara svoga ću moliti da ti oprosti. On je doista dobar pre­ma meni!’” Kao i 86. ajet sure Šu’arā: “...I ocu mom oprosti on je od za­blud­je­lih...!” Međutim, kada je Ibrahim shvatio da nema spasa za Azera te da je otvoreni neprijatelj Boga, on ga se odrekao, što potvrđuju 113. i 114. ajeti sure Tevbe: “Vjerovjesniku i vjer­nicima nije dozvoljeno da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što će im postati jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo tra­že­nje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kada mu je postalo jasno da je njegov otac Allahov neprijatelj, on ga se tada odrekao.” Pot­puno je jasno da Azer nije bio Ibrahimov rođeni otac, jer čim je postalo očito da je on mnogobožac, on ga se odrekao, a s druge strane, u 41. ajetu sure Ibrahim vidimo da on uči dovu za svoje prave roditelje: “Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mo­jim (وَلِوَالِدَيَّ) i vjernicima na Dan polaganja računa!” Treba znati da u ovoj dovi ha­zre­ti Ibrahim koristi izraz walid, odnosno roditelj, koji se koristi samo za krvne ro­di­te­lje, a kada oslovljava amidžu Azera koristi izraz ab (اب), odnosno otac, čija je upo­treba posve uobičajena i za druge, a ne samo za roditelje, posebno ako je riječ o skrb­niku, u slučaju nepostojanja oca, čak i za nekog ko nije tako blizak kao amidža. (Op. prev.)

[3]En’âm, 78-79.إِنِّي وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ حَنِيفًا وَمَا أَنَاْ مِنَ الْمُشْرِكِينَ يَا قَوْمِ إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ

[4]Merjem, 47. سَأَسْتَغْفِرُ لَكَ رَبِّي إِنَّهُ كَانَ بِي حَفِيًّا

[5]Hadždž, 78. مِّلَّةَ أَبِيكُمْ إِبْرَاهِيمَ

[6]Zuhruf, 28. وَجَعَلَهَا كَلِمَةً بَاقِيَةً فِي عَقِبِهِ لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ

[7]Bekare, 130. وَلَقَدِ اصْطَفَيْنَاهُ فِي الدُّنْيَا وَإِنَّهُ فِي الآخِرَةِ لَمِنَ الصَّالِحِينَ

[8]Sâffât, 109. سَلامٌ عَلَى إِبْرَاهِيمَ

[9]Sâffât, 100. رَبِّ هَبْ لِي مِنَ الصَّالِحِينَ

[10]Bekare, 126.وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ اجْعَلْ هَـَذَا بَلَدًا آمِنًا وَارْزُقْ أَهْلَهُ مِنَ الثَّمَرَاتِ مَنْ آمَنَ مِنْهُم بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ قَالَ

وَمَن كَفَرَ فَأُمَتِّعُهُ قَلِيلاً ثُمَّ أَضْطَرُّهُ إِلَى عَذَابِ النَّارِ وَبِئْسَ الْمَصِيرُ

[11]Kasas, 56. أَوَلَمْ نُمَكِّن لَّهُمْ حَرَمًا آمِنًا يُجْبَى إِلَيْهِ ثَمَرَاتُ كُلِّ شَيْءٍ

[12]Ankabut, 67. أَوَلَمْ يَرَوْا أَنَّا جَعَلْنَا حَرَمًا آمِنًا وَيُتَخَطَّفُ النَّاسُ مِنْ حَوْلِهِمْ

[13]Ibrahim, 35-40. وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ اجْعَلْ هَـذَا الْبَلَدَ آمِنًا وَاجْنُبْنِي وَبَنِيَّ أَن نَّعْبُدَ الأَصْنَامَ رَبِّ إِنَّهُنَّ أَضْلَلْنَ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ فَمَن تَبِعَنِي فَإِنَّهُ مِنِّي وَمَنْ عَصَانِي فَإِنَّكَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ رَّبَّنَا إِنِّي أَسْكَنتُ مِن ذُرِّيَّتِي بِوَادٍ غَيْرِ ذِي زَرْعٍ عِندَ بَيْتِكَ الْمُحَرَّمِ رَبَّنَا لِيُقِيمُواْ الصَّلاَةَ فَاجْعَلْ أَفْئِدَةً مِّنَ النَّاسِ تَهْوِي إِلَيْهِمْ وَارْزُقْهُم مِّنَ الثَّمَرَاتِ لَعَلَّهُمْ يَشْكُرُونَ رَبَّنَا إِنَّكَ تَعْلَمُ مَا نُخْفِي وَمَا نُعْلِنُ وَمَا يَخْفَى عَلَى اللّهِ مِن شَيْءٍ وَلاَ فِي السَّمَاء الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِي وَهَبَ لِي عَلَى الْكِبَرِ إِسْمَاعِيلَ وَإِسْحَقَ إِنَّ رَبِّي لَسَمِيعُ الدُّعَاء رَبِّ اجْعَلْنِي مُقِيمَ الصَّلاَةِ وَمِن ذُرِّيَّتِي رَبَّنَا وَتَقَبَّلْ دُعَاء رَبَّنَا اغْفِرْ لِي وَلِوَالِدَيَّ وَلِلْمُؤْمِنِينَ يَوْمَ يَقُومُ الْحِسَابُ

[14]Bekare, 126-129. وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ اجْعَلْ هَـَذَا بَلَدًا آمِنًا وَارْزُقْ أَهْلَهُ مِنَ الثَّمَرَاتِ مَنْ آمَنَ مِنْهُم بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ قَالَ وَمَن كَفَرَ فَأُمَتِّعُهُ قَلِيلاً ثُمَّ أَضْطَرُّهُ إِلَى عَذَابِ النَّارِ وَبِئْسَ الْمَصِيرُوَإِذْ يَرْفَعُ إِبْرَاهِيمُ الْقَوَاعِدَ مِنَ الْبَيْتِ وَإِسْمَاعِيلُ رَبَّنَا تَقَبَّلْ مِنَّا إِنَّكَ أَنتَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُرَبَّنَا وَاجْعَلْنَا مُسْلِمَيْنِ لَكَ وَمِن ذُرِّيَّتِنَا أُمَّةً مُّسْلِمَةً لَّكَ وَأَرِنَا مَنَاسِكَنَا وَتُبْ عَلَيْنَآ إِنَّكَ أَنتَ التَّوَّابُ الرَّحِيمُرَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولاً مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ إِنَّكَ أَنتَ

[15]Sâffât, 102. فَلَمَّا بَلَغَ مَعَهُ السَّعْيَ قَالَ يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَى فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَى قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

[16]Kalem, 17-18. إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ وَلاَ يَسْتَثْنُونَ

[17]Kehf, 23. وَلاَ تَقُولَنَّ لِشَيْءٍ إِنِّي فَاعِلٌ ذَلِكَ غَدًا

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %339 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT