Adab hazreti Isa i hazreti Zekerija

Tefsir El-Mizan

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Adab hazreti Zekerijja

Također, adab poslanika svjedoči i kazivanje o hazreti Zekerijjahu, a.s.: “Ovo je spomen o milosti Gospodara tvoga spram roba Njegova Zekerijja, kad on tihim zovom zazva svoga Gospodara, te reče: ‘Gospodaru moj, moje kosti su oronule, zbilja, i glava sjedinom planula, a nikada nisam, Go­­spodaru moj, kada sam Te zamolio nesretan ostao. Ja se doista iza sebe bojim svojih nasljednika, a žena mi je nerotkinja, pa podari mi Ti od Sebe nasljednika, da mene naslijedi i naslijedi porodicu Jakuba, i učini, Go­spo­daru moj, da s njim budeš zadovoljan Ti.’”[1]

Na odluku da uputi dovu Uzvišenom i zatraži dijete hazreti Zekerijjaha je potaklo jedino njegovo svjedočenje isposničkog i pobožnjačkog života hazreti Merjeme, kćeri Imrana, kao i njen adab u robovanju Bogu, kojim ju je darovao Gospodar, i njena nebeska opskrba, o čemu Kur’an navodi: “I primi je Gospodar njen primanjem lijepim, i dade da lijepo odraste, i o njoj Zekerijja da se brine! I kad god bi joj Zekerijja u hram ušao kod nje bi opskrbe našao, i: ‘O Merjemo, odakle ti ovo?’ – on bi pitao! ‘Od Alla­ha je. Doista Allah opskrbljuje koga hoće bez računa ikakva!’ – ona bi od­go­va­rala. Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: ‘Gospodaru moj! Po­dari mi od Sebe čestita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!’”[2]

Posmatranje svih onih pažnji kojima je hazreti Merjem bila obasuta od strane Allaha, dž.š., u srcu hazreti Zekerijjaha je uzavrelo želju da i on do­bije časna i plemenita sina, koji će ga naslijediti i služiti Gospodara na na­čin da On bude zadovoljan njime, isto kao što je hazreti Merjem na­sli­je­dila Imrana i trud kod robovanja Bogu ispoljila do krajnjih granica, na­kon čega je bila obasuta počastima od strane Gospodara. Ali u svemu tome hazreti Zekerijja je vidio sebe kao oronulog starca čija se životna sna­­ga istopila. Također, nije imao nadu ni u svoju ženu jer je ona bila ne­rot­kinja rođenjem. Tako je hazreti Zekerijjaha uskraćenost časnim sinom shr­vala i obuzela ga je takva žalost koja je bila poznata samo Bogu. Me­đu­tim, on je istovremeno imao spram svoga Gospodara lijepo mišljenje i žar pobožnosti te je na tom tragu želio da mu On podari počast u starosti da­ri­­vanjem potomstva. Ova želja ga je navela da se Uzvišenom obrati po­niz­no, ne bi li to potaklo Njegovu samilost. Hazreti Zekerijja, a.s., u svom obra­ća­nju prisjeća se života, govoreći o tome da je stalno bio okrenut uz­vi­­še­nosti Božijoj i nikad dotada nije ostao žalostan nakon obraćanja Nje­mu.On, hazreti Zekerijja, našao je Boga, Koji čuje upućene dove. Ova­kav na­čin poniznosti bio je razlogom da se i ova njegova dova čuje i bu­de pri­mlje­na tako što mu je darovan častan nasljednik. Potvrda iznese­nog su iz­go­vorene riječihazreti Zekerijjaha, nakon što mu je Allah, dž.š., ob­javom obznanio udovoljenje njegovoj molbi: “O Gospodaru moj!” – reče on – “Ka­ko da ja imadnem dječaka kad je moja žena nerotkinja i kada sam u sta­rosti oronuo?” “Tako će biti” – reče On – “tako je rekao Go­spodar tvoj: To je Meni lahko, i tebe sam još prije stvorio, a nisi ništa bio!”[3]

Način na koji ovaj ajet potvrđuje našu tvrdnju je razgovijetan. Ajet jas­no pokazuje da je Zekerijja ostao zatečen kada je primio radosnu vijest o ispunjenju dove. Neobičnost njegove molbe i odgovor koji je čuo toliko su ga smeli da je izrazio nevjericu u mogućnost takvog raspleta te je zato za­tražio znak kojim će mu to biti potvrđeno. Allah, dž.š., udovoljio je i ovoj molbi hazreti Zekerijjaha.

U svakom slučaju, adab koji je Zekerijja ispoštovao u svojoj dovi bilo je predstavljanje njegova unutrašnjeg stanja potištenosti i tuge. Da bi se na­šao u prilici koja bi svakog samilosnog ganula, on prije same dove pod­sjeća kamo ga je odvela pokornost Gospodaru i ukazuje na okolnost da je cio svoj život posvetio poniznosti i proveo u iskanju, a tek potom upućuje dovu koju opravdava Njegovim svojstvom Onoga Koji čuje sve molitve. Uvod koji je prethodio samoj dovi nije imao za cilj da Uzvišenom Bogu pri­govori za svoju dugogodišnju pokornost, već ono što smo upravo ma­lo­prije pojasnili. Daleko je takvo šta bilo od položaja njegova kao posla­ni­ka! Dakle, značenje njegove dove: “Gospodaru moj! Podari mi od Sebe čes­tita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”, s obzirom na ono što je došlo u suri Āli ‘Imrân, podrazumijeva da molitelj od Njega tra­­ži čestita sina, i to ne zato što sebe vidi velikim i svoje dugogodišnje ro­bovanje Njemu vrijednim, ili zato što to ima namjeru istaknuti i pri­go­vo­riti Mu na tome, već ga je potaklo da Ga moli jer On čuje dove Svojih ro­bova i odaziva se nevoljnicima, a vidi i strahovanja koja molitelj ima spram svojih rođaka koji će ostati nakon njega, kao i njegovu veliku želju da ima čestitog sina koji će Njemu robovati.

 

Adab hazreti Isaa

Dova koja svjedoči adab poslanika je i dova hazreti Isaa, a.s., izre­če­na kod traženja nebeske trpeze. “Pa Isa, sin Merjemin, reče: ‘Allahu, o naš Go­spodaru, s neba nam Ti trpezu spusti, da nam blagdan ona bude i zna­me­nje od Tebe, i našim prvima i našim potonjim ljudima! I opskrbi nas, jer Ti Si ospkrbitelj najbolji!’”[4] Ono što se može shvatiti iz kur’anskog ka­zivanja o zahtjevu havarijuna od hazreti Isaa da im se spusti nebeska trpe­za, jeste da je događaj vezan za spuštanje nebeske trpeze za hazreti Isaa bilo veoma teško pitanje. Jer, prvo, samo pitanje havarijuna: “...da li je Gospodar tvoj u stanju nama trpezu s neba spustiti?”, podrazumijeva pi­tanje o moći Božijoj, što nije u suglasju sa adabom robovanja, iako po zbi­lji njihova namjera ovim pitanjem nije to značila, već je pitanje po­dra­zu­mijevalo za njih korist. Međutim, i pored toga, plitkoća i neprimje­renost pi­tanja ostaje neupitna. Drugo, pitanje uključuje zahtjev za još jednim, no­vim čudom. To je po sebi jedan oblik neprimjerenog adaba, jer su oni do­tada vidjeli više očitih i nenadmašivih čuda hazreti Isaa, a.s. Pored svih tih, nije postojala potreba za čudom koje bi bilo izraz njihove lične želje. Isao­vo rođenje bez oca, govor u bešici, izlječenje od rođenja slijepog i gu­bavca, oblikovanje ptice, dizanje mrtvih iz grobova, znanje o onome što u kućama gomilaju te znanje Tevrata, Indžila i mudrost, sve su to bila čuda koja više nisu ostavljala mjesta za bilo kakav oblik sumnje. Dakle, po­red postojanja svih pobrojanih, zahtjev za posebnim čudom sliči igra­nju sa Božijim znamenjima i ličnošću hazreti Isaa. Upravo zato ih hazreti Isa u odgovoru najprije prekorava riječima: “Allaha se bojte ako ste vjer­ni­ci.” Međutim, budući da su havarijuni istrajavali u svom zahtjevu i to pravdali ri­ječima: “Mi želimo da s nje jedemo i da srca naša budu smirena, i da zna­­mo da Si nam zborio istinu ti, a i da trpeze mi budemo svjedoci!”, ha­zre­ti Isau nije ništa preostalo nego da zamoli Uzvišenog Boga. Naravno, ha­zreti Isa njihovu molbu ispravlja na način na koji se može doći pred Alla­ha, dž.š., odnosno, kako dolikuje Njegovom položaju Uzvišenosti i Čas­ti i onako kako adab roba to iziskuje.

Prvo, Isa, a.s., njihov zahtjev preoblikuje u svetkovinu njemu i njego­vom ummetu, jer je takvo čudo bilo bez premca među čudima poslanika, kako onih koji su se ticali poslanika, tako i onih koja su odvijala radi upot­­punjenja dokaza za kojim je postojala potreba kod ummeta. A Isaov ummet nije imao pravdanje ni potrebe za bilo koji od iznesenih razloga.

Drugo, poduži govor havarijuna, opravdan željom da im se srca smire, da znaju da im je On istinu zborio, da im bude posvjedočena trpeza, ha­zre­ti Isa je sažeo u riječima znamenje od Tebe.

Treće, želju da jedu sa trpeze koju su oni najprije istakli hazreti Isa na­vo­di tek na kraju svoga obraćanja, i to na način koji dolikuje i odgovara ada­bu u prisutnosti Boga, pa kaže: I opskrbi nas!, a u nastavku: Ti Si op­skr­bitelj najbolji!

Pored svega iznesenog, hazreti Isa je ispoštovao još jedan adab u svom go­voru, a to je da je svoje obraćanje započeo riječima Bože moj, Gospo­da­ru naš, dok su svi ostali poslanici svoje obraćanje počinjali riječima Go­spodaru ili Gospodaru naš. Ovaj dodatak u obraćanju hazreti Isaa usli­je­dio je zbog njegova posebno teškog položaja u kojem se tada našao, o čemu je već bilo riječi.

Od adaba poslanika u Kur’anu je i onaj koji je Isaa, a.s., slijedio u raz­go­voru sa Allahom, dž.š.: “I kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, da li ti ljudima kaza: ‘Mene i moju majku, pored Allaha, uzmite za bogo­ve?’’ I reći će Isa: ‘Slavljen nek’ Si Ti! Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije! Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao, Ti znaš šta je u mojoj duši, a ja ne znam šta u Tebe je! Ti si, doista, Znalac tajni svih.Ja im ni­sam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: ‘Robujte Allahu, i mome i va­še­mu Gospodaru!’ I svjedok sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad svakom stvari bdiješ! Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš, pa Ti Si silan i mu­dar!’”[5]

Prvo što je hazreti Isa ispoštovao od adaba u ovom razgovoru jeste da je odmah, na samom početku svoga obraćanja, slaveći Allaha, dž.š., od­­bio sve ono što ne dostoji Njegovom položaju, poput sadržaja ajeta:“Oni go­vore: ‘Milostivi je uzeo dijete!’”; uzvišen i slavljen je On tak­vog ne­čeg!

Drugo, hazreti Isa je sebe vidio neznatnijim i nižim od mogućnosti da bi uopće nekome mogao dati povoda za pretpostavku da bi on takvo šta mo­gao reći te da bude primoran isto zanijekati. Upravo zato ne vidimo da je na početku svoga govora izjavio: Ja nisam rekao ili: Ja nisam to učinio. Za­pravo, on je nekoliko puta zanijekao, ali kroz aluziju i prikriveno, re­ka­vši: “Ne dolikuje mi da kažem nešto što moje pravo nije!” Ovim je on mo­­gući uzrok negirao, a potom rekao: “Da tako rekoh, Ti bi to, zasigurno, znao.”

Još jednom je isto zanijekao, ali odbacujući ono što nužno ide sa onim što mu je pripisano: “Da sam to rekao Ti bi to nužno znao, jer Ti Si doista Zna­lac tajni svih. U nastavku hazreti Isa kaže: Ja im nisam drugo rekao osim što Si im Ti naredio: ‘Robujte Allahu, i mome i vašemu Gospo­da­ru!’” Treći put on niječe istu stvar tako što iznosi istinu koja je suprotna onome što mu se pripisuje i to postiže sa ograničavajućom rečenicom, česticama “nisam – osim”.

Potom, u nastavku hazreti Isa kaže: “I svjedok sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio, a kad Si me Ti uzeo, Ti Si nad njima bdio, Ti nad sva­kom stvari bdiješ!” Ova rečenica je u službi upotpunjenja njegova ni­je­ka­nja. Kada je stigao do ove tačke u svom govoru hazreti Isa pomisli da još jednom zaniječe spomenuto pitanje, koje je zapravo upotpunjenje svih do­tadašnjih nijekanja i posredstvom rečenog cjelina negiranja se zao­kru­ži, a to su riječi: “Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji...” Njegova namjera ovim riječima, onako kako se da razumjeti iz cijelog konteksta, jeste u zna­ku sljedećeg razmišljanja: Kada je cijeli događaj takav kakvim sam ga opi­sao, ja nisam od njih niti su oni od mene. Ti Si Uzvišen, a oni su ro­bo­vi Tvoji. Ako ih kazniš, pa oni su robovi Tvoji. Gospodaru, dostoji da kaz­niš svoje neposlušne i zle robove. A ako im i oprostiš i pređeš preko ruž­nih postupaka, opet se ne može Tebi prigovoriti. Ti Si Nadmoćni, Koji ni­kad ne može biti nadvladan niti koren nečim višim. Ti Si Mudri, Koji ni­kad ne čini nesuvislo djelo i bez računice, i sve što činiš u tome je i naj­ve­će dobro.

Ovim objašnjenjem govora hazreti Isaa objelodanili su nam se suptilni vi­dovi adaba koji je on slijedio u svome govoru. Ako ga pažljivo razmo­tri­mo, naći ćemo da je svaka njegova riječ izgovorena na najljepši, naj­rje­či­tiji i najjasniji način.

[1]Merjem, 2-6.ذِكْرُ رَحْمَةِ رَبِّكَ عَبْدَهُ زَكَرِيَّا إِذْ نَادَى رَبَّهُ نِدَاء خَفِيًّا قَالَ رَبِّ إِنِّي وَهَنَ الْعَظْمُ مِنِّي وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا وَلَمْ أَكُن بِدُعَائِكَ رَبِّ شَقِيًّا وَإِنِّي خِفْتُ الْمَوَالِيَ مِن وَرَائِي وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا فَهَبْ لِي مِن لَّدُنكَ وَلِيًّا يَرِثُنِي وَيَرِثُ

مِنْ آلِ يَعْقُوبَ وَاجْعَلْهُ رَبِّ رَضِيًّا

[2]Āli‘Imrân, 37-38. فَتَقَبَّلَهَا رَبُّهَا بِقَبُولٍ حَسَنٍ وَأَنبَتَهَا نَبَاتًا حَسَنًا وَكَفَّلَهَا زَكَرِيَّا كُلَّمَا دَخَلَ عَلَيْهَا زَكَرِيَّا الْمِحْرَابَ وَجَدَ عِندَهَا رِزْقاً قَالَ يَا مَرْيَمُ أَنَّى لَكِ هَـذَا قَالَتْ هُوَ مِنْ عِندِ اللّهِ إنَّ اللّهَ يَرْزُقُ مَن يَشَاء بِغَيْرِ حِسَابٍهُنَالِكَ دَعَا

زَكَرِيَّا رَبَّهُ قَالَ رَبِّ هَبْ لِي مِن لَّدُنْكَ ذُرِّيَّةً طَيِّبَةً إِنَّكَ سَمِيعُ الدُّعَاء

[3]Merjem, 8-9. قَالَ رَبِّ أَنَّى يَكُونُ لِي غُلامٌ وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا وَقَدْ بَلَغْتُ مِنَ الْكِبَرِ عِتِيًّاقَالَ كَذَلِكَ قَالَ رَبُّكَ هُوَ

عَلَيَّ هَيِّنٌ وَقَدْ خَلَقْتُكَ مِن قَبْلُ وَلَمْ تَكُ شَيْئًا

[4]Ma’ide, 114.قَالَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ اللَّهُمَّ رَبَّنَا أَنزِلْ عَلَيْنَا مَآئِدَةً مِّنَ السَّمَاء تَكُونُ لَنَا عِيداً لِّأَوَّلِنَاوَآخِرِنَا وَآيَةًمِّنكَ

وَارْزُقْنَا وَأَنتَ خَيْرُ الرَّازِقِينَ

[5]Ma’ide, 116-118. وَإِذْ قَالَ اللّهُ يَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ أَأَنتَ قُلتَ لِلنَّاسِ اتَّخِذُونِي وَأُمِّيَ إِلَـهَيْنِ مِن دُونِ اللّهِ قَالَ سُبْحَانَكَ مَا يَكُونُ لِي أَنْ أَقُولَ مَا لَيْسَ لِي بِحَقٍّ إِن كُنتُ قُلْتُهُ فَقَدْ عَلِمْتَهُ تَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِي وَلاَ أَعْلَمُ مَا فِي نَفْسِكَ إِنَّكَ أَنتَ عَلاَّمُ الْغُيُوبِ مَا قُلْتُ لَهُمْ إِلاَّ مَا أَمَرْتَنِي بِهِ أَنِ اعْبُدُواْ اللّهَ رَبِّي وَرَبَّكُمْ وَكُنتُ عَلَيْهِمْ شَهِيدًا مَّا دُمْتُ فِيهِمْ فَلَمَّا تَوَفَّيْتَنِي كُنتَ أَنتَ الرَّقِيبَ عَلَيْهِمْ وَأَنتَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ إِن تُعَذِّبْهُمْ فَإِنَّهُمْ عِبَادُكَ وَإِن تَغْفِرْ لَهُمْ فَإِنَّكَ أَنتَ الْعَزِيزُ

الْحَكِيمُ

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %333 %2014 %06:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT