Adab hazreti Jakuba i hazreti Jusufa

Tefsir El-Mizan

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Adab hazreti Jakuba

Jednu od dova koju Allah, dž.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Be­njamina i Jehude: “Onda se otac od njih okrenu i reče: ‘Tugo moja Ju­su­fe!’, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. ‘Tako nam Boga’ – braća rekoše – ‘toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!’ ‘Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.’”[1] Hazreti Jakub svojim sinovima kaže da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa žal srca, koju pred Bo­ga iz­nosi, te da nije u beznadežnosti spram Božije milosti i da On mo­že do­ves­ti Jusufa na način kakav se ne može ni pretpostaviti. Ovo je ad­ab po­sla­nika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u sv­im stanjima ok­renuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja čine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko može shvatiti iz kur’anskih ajeta, jer je Uz­vi­še­ni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio is­­pravnim putem: “To su oni koje je Allah uputio...”[2], a posebno za Ja­ku­ba je rekao: “I da­ro­vas­mo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo...”[3], a s dru­ge stra­ne o sljed­be­nicima strasti rekao je da su to oni koji su zastra­ni­li i za­lu­tali: “...i ne po­vo­di se za strašću jer će te ona s Allahova Puta od­vest...”[4]

Iz rečenog se može shvatiti da Božiji poslanici – vođeni i upućeni Bo­ži­jom uputom – nikad ne slijede strasti.

Osjećanjaiunutrašnjiporivi,značistrast,srdžba,ljubav,mržnja, ra­dost, tugai svaka drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim poja­va­ma, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to ko­ris­te na Bo­žijem putu i u tome ne traže ništa drugo, osim Božijeg zado­volj­stva. Uk­ratko, put koji čovjek slijedu u životu ili je put na kojem se slijedi is­ti­na, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim riječima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga.

Božiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni upu­tomgore pojašnjenom, tj. činjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stal­no ož­ivljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i miro­va­nji­ma ne traže ništa drugo, do li Božije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj ži­vot­noj potrebineobraćajudrugima,nitikucajunadruga, osim na Bo­žija vrata. Obra­ćanjenaizvanjskeuzrokeneodvodi ih u zaborav od Prvot­nog uzroka Uz­vi­še­nog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i nji­ho­vi učinci dolaze od Bo­ga.Poslanici nikako ne poriču uzroke, niti ih do­življavaju kao ne­po­sto­jeće, niti odriču njihovu uzročnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to su­protno ljud­skoj prirodi i čovjekovom razu­mi­je­va­nju svijeta. Poslanici se os­lanjaju na uzroke, ali im ne pridaju značaj neo­vis­nosti. Oni su vje­ro­vanja da svaka stvar ima svoj položaj u pogledu uti­caj­nosti koju im je odredio Uzvišeni.

Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, onisu mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i očuvanja Njegova Go­spo­d­stva.Poslanici nisu ništa ni željeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ni­našto se ni­­su oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Božiji nji­ma, ta­kvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim sta­njima jeste Uzvišeni Bog.

U svjetlu rečenog i hazreti Jakubove riječi: “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim...”, imaju sljedeće značenje: Ako me vidite da sam stalno u žalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke bla­go­da­ti, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju žalite drugom, koji ne ras­polaže niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uz­vi­šenog Gospodara i moja žal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.

Adab hazreti Jusufa

Također, od dova koje Kur’an bilježi jeste i Jusufova, a.s., koju je či­nio na­kon što mu je upraviteljeva žena zaprijetila zatvorom: “Gospodaru moj!” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga čemu me zovu one! A ako Ti ne odvratiš od mene spletke ženske, i ja mogu spram njih naklonost osje­ti­­ti i biti od neznalica.”[5]

Hazreti Jusuf, a.s., svoj položaj na dvoru kod žena opisuje Gospodaru tak­vim što je stavljen pred izbor ili da prihvati njihov poziv, ili da bude smješten u tamnicu. Znanjem koje mu je podareno po svjedočenju Kur’ana: “I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo”,[6] hazreti Jusuf je dao prednost tamnici u odnosu na ispunjenje želja ženama. S druge stra­ne, egipatske žene su pripremile veoma jake spletke u cilju ostvarenje svo­je nakane. To je bilo toliko jako da je prijetilo da Jusuf zaboravi na po­ložaj Gospodara i izgubi znanje i iman. U svemu tome on nije vidio iz­la­za, osim u Božijoj pomoći i presudi, kao što je i rekao svom sa­go­vor­ni­ku u zatvoru: “...Konačna presuda pripada samo Allahu!”[7] Upravo zato on je u dovi slijedio adab i za sebe nije ništa tražio, jer izravno traženje po­trebe po sebi jedan je od oblika presuđivanja. Zapravo, hazreti Jusuf samo uka­zuje na neznanje, koje prijeti da ga liši blagodati znanja koje mu je Go­spodar darovao. Spas od neznanja i izbavljenje od spletki žena jedino ovisi od Božijoj volji. Zato se hazreti Jusuf povinuje i potčinjava Božijoj za­povjedi i ništa drugo i ne spominje.

Uzvišeni Bog primio je dovu hazreti Jusufa i spasio ga od spletki žena, koje su značile odlazak u tamnicu ili zastranjenje i gubitak Božije bla­go­dati. Iz rečenog biva jasno da se spletke žena odnose na obje iznesene mo­gućnosti.

Kada je hazreti Jusuf zavapio: “Gospodaru moj, draža mi je tamnica...”, reče­nim je zapravo želio iskazati svoju srčanu naklonost u slučaju da bude stavljen pred izbor između dvije mogućnosti, a ne kako su neki ob­jaš­njavali, tj. da je njemu odlazak u zatvor bio drag. Slična iznesenom je i po­znata rečenica Imama Husejna: “Smrt je dostojnija od prihvatanja po­ni­­ženja, a poniženje je dostojnije od ulaska u Vatru.” Ovo značenje po­dr­ža­va i nastavak ajeta: “Poslije oni promijeniše mišljenje, nakon što su zna­me­nja vidjeli /osvjedočili se u njegovu čednost/, da ga u tamnicu za neko vri­jeme bace.”[8] Ovaj ajet je neupitno jasan u saznanju da je Jusufovo utam­ničenje bilo u vezi sa potpuno novom odlukom, nakon onih neprilika iz kojih je Jusuf bio izbavljen.

Još jednu dovu Kur’an bilježi u primjeru hazreti Jusufa: “A kada Jusufu do­đoše, On privi roditelje svoje na grudi svoje i reče: ‘Stupite u Misr, s Alla­hovom voljom, sigurni!’ I podiže on roditelje svoje na prijestolje, a oni zbog njega ničice padoše na sedždu, i Jusuf reče: ‘O moj oče! Ovo je zna­čenje sna mog od prije, Gospodar moj obistinio mi ga je, Gospodar moj prema meni je dobar bio, kad je mene iz tamnice izbavio i vas iz pu­sti­nje doveo, nakon što je šejtan izmeđ’ mene i braće moje bio razdor po­si­jao! Gospodar je moj, doista, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mudar je. Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tu­mačenju snova me naučio! O Oblikovatelju nebesa i Zemlje, Ti si Za­šti­t­­nik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom! Podari mi da kao mu­sli­man umrem i pridruži me društvu dobrih!’”[9]

Cijenjeni čitaoče, da bismo shvatili veličinu poslaničkog adaba koju je hazreti Jusuf ispunio u ovom govoru, treba se zamisliti nad ovim ajetima i uzeti obzir sve okolnosti koje prate njegov govor, kao što je snaga i moć koje je stekao kroz svoj položaj u društvu, čežnju koju je imao za su­sre­tom sa ocem i majkom, te sjećanje koje braća imaju o Jusufu od dana ra­zdvajanja do dana kada ga nalaze na prijestolju.

Hazreti Jusuf, a.s., nije ništa izgovorio, a da sve ili dio toga nije po­sve­ćen Uzvišenom Bogu. Jedino što je izgovorio, a da nije bilo posvećeno Bogu, jeste kratka rečenica: “Stupite u Misr, s Allahovom voljom, sigurni!” Ali, i ovu rečenicu je uvjetovao Božijom voljom da se ne bi pogrešno sh­va­­tilo da je on neovisan u donošenju suda, jer – kao što je već ranije re­kao: “...Konačna presuda pripada samo Allahu!”

Nakon ove kratke rečenice, hazreti Jusuf započinje hvaljenje U­zvi­še­nog spram svih onih blagodati, od dana odvajanja do dana ponovnog su­sre­ta. U tom kontekstu prvo se prisjeća sna i obistinjenja njegova tuma­če­nja od strane Uzvišenog Boga. Ujedno, istim govorom hazreti Jusuf je podržao oca u njegovom tumačenju, pa čak i njegovu hvalu izrečenu tom prilikom, da bi time iskazao i ispunio potpunu i cjelovitu hvalu koja do­sto­ji položaju Uzvišenog Boga. Jer, hazreti Jakub, a.s., nakon što je pro­­tu­ma­čio san dječaka Jusufa, u nastavku je rekao: “A tebe će tako Go­spo­dar tvoj odabrati, i tumačenju snova te podučiti, i blagodat Svoju pre­ma tebi i Jakubovoj porodici upotpuniti, onako kako ju je upotpunio dvojici predaka tvojih još prije – Ibrahimu i Ishaku. Tvoj je Gospodar, zaista, sveznajući i mudri!”[10] Hazreti Jusuf nakon što je potvrdio očevo tu­ma­čenje sna u nastavku mu se obraća riječima: “Gospodar je moj, doi­sta, nježan prema onome kome On hoće. On je, doista, znalac svega i mu­dar je.”[11]

Potom, hazreti Jusuf ukratko ukazuje na sve one događaje koje su se de­sili u razdoblju između sna i njegova obistinjenja i sve ih pripisuje Go­spo­daru. A budući da sve te događaje vidi svojim dobrom, on ih zbog toga ubraja u Božija dobročinstva njemu učinjena.

Najsuptilniji adab koji je hazreti Jusuf primijenio jeste da uopće nije spo­menuo sva ona gnusna i surova nedjela koja su mu braća učinila, po­čev­ši od njegova bacanja u bunar, prodaje za neznatnu svotu novca pa do op­tuživanja za krađu. Zapravo, hazreti Jusuf preko svega prelazi riječima: “...šej­tan je izmeđ’ mene i braće moje razdor bio posijao!”, uopće ne spo­mi­njući braću po lošem.

Također, dok nabraja Božije blagodati hazreti Jusuf se sa svakom no­vom obraća Njemu imenom Gospodaru moj, sve tako dok nije zapao u pot­punu Božiju privučenost i ushićenost Njime. U tom trenutku tok svoga go­vora u potpunosti usmjerava ka Allahu, dž.š., zaboravljajući i na oca, i na majku. Stiče se dojam kao da on do tada nikako nije ni razgovarao sa ro­diteljima i kao da ih uopće ne poznaje. U tim trenucima obraća se Go­spo­daru riječima: “Gospodaru moj! Ti si mi vlast dao i tumačenju snova me naučio!” Hazreti Jusuf iskazuje zahvalu na trenutno prisutnim bla­go­da­ti­ma, a to su vlast i znanje tumačenja snova, da bi u nastavku svoju paž­nju sa Božijih blagodati usmjerio drugim tokom, a to je da je Gospodar, Koji mu je darovao sve blagodati, Stvoritelj Nebesa i Zemlje, Obli­ko­va­telj svih bića, Onaj Koji je sva bića doveo iz nepostojanja u postojanje, i to u stanju kada ne nadziru vlastitu moć kojom bi mogli priskrbiti dobro i od­braniti se od štete, niti su dostojni da upravljaju svojim poslovima, bilo ovo­svjetskim, bilo onosvjetskim.

Budući da je On Stvoritelj svih stvorenja, to znači da je On ujedno i Skrb­nik svih stvorenja. Zato, nakon što je rekao: “O Oblikovatelju nebesa i Zem­lje...”, hazreti Jusuf obznanjuje svoj položaj poniznog i ništavnog ro­ba, koji ne raspolaže sa svojom dušom ni na Ovom svijetu ni na Bu­du­ćem, tj. da je on zapravo sam rob potčinjen skrbi i zaštiti Uzvišenog Boga, a Uz­vi­­šeni Bog je Onaj Koji mu određuje sudbinu onakvu kakvu On želi i po­da­ru­je mi položaj koji On hoće. Zato hazreti Jusuf i kaže: “Ti si Zaštitnik moj u životu ovosvjetskom i onosvjetskom!” U tom trenutku sjeti se svoje želje koju niko ne može ispuniti, osim Gospodara, a to je da sa islamom, od­nos­no predanošću Bogu, preseli iz Ovog na Budući svijet, u stanju kak­vom su i njegovi preci Ibrahim, Ishak, Ismail i Jakub preselili, a Allah, dž.š., o tome kaže: “A Mi smo Ibrahima na Ovom svijetu odabrali, i na Onom svi­­je­tu on će međ’ dobrima biti! I kada njemu naredi Gospodar njegov: ‘Pre­dan budi!’ A on odgovori: ‘Ja sam predan Gospodaru svjetova!’ I Ib­ra­him opo­ruči vjeru sinovima svojim, a i Jakub: ‘O sinovi moji! Allah je oda­­brao vjeru vama! I ne umirite drugačije osim kao muslimani, Allahu pr­e­dani!’”[12]

Za isto je i hazreti Jusuf molio kada se obratio Gospodaru: “Podari mi da kao musliman umrem i pridruži me društvu dobrih!” Istu dovu je upu­ći­vao Uzvišenom i njegov djed hazreti Ibrahim: “Gospodaru moj, mudrost mi podari i pridruži me društvu dobrih!”[13] Kao što je već ranije rečeno, dova hazreti Ibrahima bila je primljena kod Gospodara, a Kur’an u svom pri­kazu hazreti Ibrahima ovu rečenicu navodi uz posljednju dionicu nje­go­va života, odnosno njome se završava kazivanje o Ibrahimu, a.s. “Uis­ti­nu, Gospodaru tvome Povratak je.”[14] Ovakav kur’anski način i okvir ka­zi­va­nja ima po sebi zadivljujuću suptilnost u značenju.

[1]Jusuf, 84-85. وَتَوَلَّى عَنْهُمْ وَقَالَ يَا أَسَفَى عَلَى يُوسُفَ وَابْيَضَّتْ عَيْنَاهُ مِنَ الْحُزْنِ فَهُوَ كَظِيمٌ قَالُواْ تَالله تَفْتَأُ تَذْكُرُ

يُوسُفَ حَتَّى تَكُونَ حَرَضًا أَوْ تَكُونَ مِنَ الْهَالِكِينَ قَالَ إِنَّمَا أَشْكُو بَثِّي وَحُزْنِي إِلَى اللّهِ وَأَعْلَمُ مِنَ اللّهِ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

[2]En’âm, 90. أُوْلَـئِكَ الَّذِينَ هَدَى اللّهُ

[3]En’âm, 84. وَوَهَبْنَا لَهُ إِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ كُلاًّ هَدَيْنَا

[4]Sâd, 26. وَلاَ تَتَّبِعِ الْهَوَى فَيُضِلَّكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ إِنَّ الَّذِينَ يَضِلُّونَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ

[5]Jusuf, 33. قَالَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ وَإِلاَّ تَصْرِفْ عَنِّي كَيْدَهُنَّ أَصْبُ إِلَيْهِنَّ وَأَكُن مِّنَ الْجَاهِلِين

[6]Jusuf, 22. وَلَمَّا بَلَغَ أَشُدَّهُ آتَيْنَاهُ حُكْمًا وَعِلْمًا

[7]Jusuf, 40. إِنِ الْحُكْمُ إِلاَّ لِلّهِ

[8]Jusuf, 35. ثُمَّ بَدَا لَهُم مِّن بَعْدِ مَا رَأَوُاْ الآيَاتِ لَيَسْجُنُنَّهُ حَتَّى حِينٍ

[9]Jusuf, 99-101. فَلَمَّا دَخَلُواْ عَلَى يُوسُفَ آوَى إِلَيْهِ أَبَوَيْهِ وَقَالَ ادْخُلُواْ مِصْرَ إِن شَاء اللّهُ آمِنِينَ وَرَفَعَ أَبَوَيْهِ عَلَى الْعَرْشِ وَخَرُّواْ لَهُ سُجَّدًا وَقَالَ يَا أَبَتِ هَـذَا تَأْوِيلُ رُؤْيَايَ مِن قَبْلُ قَدْ جَعَلَهَا رَبِّي حَقًّا وَقَدْ أَحْسَنَ بَي إِذْ أَخْرَجَنِي مِنَ السِّجْنِ وَجَاء بِكُم مِّنَ الْبَدْوِ مِن بَعْدِ أَن نَّزغَ الشَّيْطَانُ بَيْنِي وَبَيْنَ إِخْوَتِي إِنَّ رَبِّي لَطِيفٌ لِّمَا يَشَاء إِنَّهُ هُوَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ رَبِّ قَدْ آتَيْتَنِي مِنَ الْمُلْكِ وَعَلَّمْتَنِي مِن تَأْوِيلِ الأَحَادِيثِ فَاطِرَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ أَنتَ وَلِيِّي فِي الدُّنُيَا وَالآخِرَةِ تَوَفَّنِي مُسْلِمًا وَأَلْحِقْنِي بِالصَّالِحِينَ

[10]Jusuf, 6. وَكَذَلِكَ يَجْتَبِيكَ رَبُّكَ وَيُعَلِّمُكَ مِن تَأْوِيلِ الأَحَادِيثِ وَيُتِمُّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكَ وَعَلَى آلِ يَعْقُوبَ كَمَا أَتَمَّهَا عَلَى

أَبَوَيْكَ مِن قَبْلُ إِبْرَاهِيمَ وَإِسْحَقَ إِنَّ رَبَّكَ عَلِيمٌ حَكِيمٌ

[11]Jusuf, 100. إِنَّ رَبِّي لَطِيفٌ لِّمَا يَشَاء إِنَّهُ هُوَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

[12]Bekare, 130-132.  وَلَقَدِ اصْطَفَيْنَاهُ فِي الدُّنْيَا وَإِنَّهُ فِي الآخِرَةِ لَمِنَ الصَّالِحِينَإِذْ قَالَ لَهُ رَبُّهُ أَسْلِمْ قَالَ أَسْلَمْتُ لِرَبِّ

الْعَالَمِينَ وَوَصَّى بِهَا إِبْرَاهِيمُ بَنِيهِ وَيَعْقُوبُ يَا بَنِيَّ إِنَّ اللّهَ اصْطَفَى لَكُمُ الدِّينَ فَلاَ تَمُوتُنَّ إَلاَّ وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ

[13]Šu’arâ, 83. رَبِّ هَبْ لِي حُكْمًا وَأَلْحِقْنِي بِالصَّالِحِينَ

[14]Nedžm, 42. وَأَنَّ إِلَى رَبِّكَ الْمُنتَهَى

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %335 %2014 %07:%Jan

Više iz kategorije:

« Adab hazreti Sulejmana i Davuda

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT