Adab hazreti Muhammeda, s.a.v.a.

Tefsir El-Mizan

Muhammed_2

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Ku­r’an prenosi od Muhammeda, s.a.v.a., koja uključuje i vjernike nje­go­va ummeta. 

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjer­nici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Nje­gove, i u poslanike Njegove: “Mi među poslanicima ne pra­vi­mo ni­kak­­ve razlike.” I vjernici govore: “Čujemo i pokoravamo se, op­ro­s­­ti nam, o naš Gospodaru; Tebi nam je se vratiti.”Allah nijednog čo­vje­­ka ne za­du­žuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što zaradi, a pro­tiv njega je ono što na se uprti. “O Gospodaru naš, ne­moj nas kazniti, bu­demo li zaboravili ili iz neopreza nešto počinili! O Go­spodaru naš, nemoj na nas breme tovariti kao što Si ga natovario na one što su nam pret­hodili! O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što ne­ma­mo snage! Pređi preko grijeha naših, i oprosti nam, i mi­lošću nas obaspi! Ti Si Zaštitnik naš i zato nam pomozi protiv naroda ne­vjerničkog!”[1]

Ovi ajeti, kao što se jasno da vidjeti, govore o imanu Božijeg Po­sla­ni­ka, s.a.v.a., u Časni Kur’an i sva načela vjerovanja kao i pojedinačne pro­pi­se vjerozakona, da bi u nastavku kazivanja o tom pitanju njemu bili pri­po­jeni i vjernici. Ono što se da zaključiti iz konteksta ajeta jeste da se oni od­nose na sve vjernike Muhammedova, s.a.v.a., ummeta, a ne samo na nje­gove savremenike, jer govor kojim je izrečena dova, govor je stanja vjer­nika u bilo kojem vremenu da živio, a ne samo govor onih iz vremena Objave.

 Može se reći da su ova dva ajeta uporediva i mjerilo su odnosa između sljed­benika Knjige i vjernika ovog ummeta u pogledu pristupa i ra­zu­mi­je­va­nja nebeske Knjige ili, drugim riječima, s obzirom na njihov odgoj ada­bom pokornosti spram Knjige koja im je objavljena. Pohvala koju je Allah, dž.š., u ova dva ajeta uputio vjernicima i olakšice koje im je dopustio spram njihovih obaveza, stoje tačno naspram kritike upućene sljedbenicima Knji­ge u ajetima iste sure, odnosno sure Bekare. Bilo da se tiče onih ajeta koji sljedbenike Knjige kore zato što prave razliku među melecima, pa tako jed­ne drže za neprijatelje, kao recimo Džibrila, a druge za prijatelje; ili zato što su porekli Kur’an, a vjeruju u druge nebeske knjige; ili zato što među Božijim poslanicima prave razliku, pa su uzvjerovali u Musaa i Isaa, a porekli Muhammeda, neka je mir njima; ili zato što među Božijim pro­pisima prave razliku tako što prihvataju dio onoga što je objavljeno u Bo­žijoj knjizi, a u drugi dio ne vjeruju.

 U ova dva ajeta ističe se da vjernici ovog ummeta nisu takvi. Zapravo, oni vjeruju u Boga i sve meleke, prihvataju sve nebeske knjige i sve Bo­ži­je poslanike, ne praveći razliku među njima. Oni pokornošću i poniz­no­š­ću spram istinskih učenja koja su im objavljena ispoljavaju adab pre­ma svo­me Gospodaru. Oni se odazivaju na poziv Gospodara obznanjen kroz vje­ro­za­kon dostavljen Poslaniku, riječima Čujemo i pokoravamo se! A nisu po­put Jevreja koji su rekli: Čujemo, ali se ne pokoravamo! Na­da­lje, oni sebe vide kao robove u vlasništvu svoga Gospodara, i to kao ro­bo­ve koji nisu vlasnici ničega kod Allaha, dž.š., tako da nikako ne pri­go­va­raju na svojoj po­kornosti i pobožnosti, već traže oprost za svoje grijehe: Go­­spo­daru naš, oprosti nam! Oni nisu poput Jevreje, koji su govorili: Nama će ubrzo biti op­rošteno, ili: Allah je siromah, a mi smo imućni, ili: Nas neće do­ta­ći va­­tra osim nekoliko dana. Kao i druga zastranjenja koja su kod sebe po­ka­zali.

 Allah, dž.š., nakon ovog upoređivanja, kaže: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što za­ra­di, a protiv njega je ono što na se uprti. Prirodno je da Božiji propisi i oba­veze slijede, odnosno proizlaze iz fitreta po kojem je Allah, dž.š., stvo­rio čovjeka. Jasno je da čovjekov fitret, koji predstavlja samosvojno ob­lič­je njegova stvaranja, njega poziva jedino na one radnje koje su nje­mu moguće i za koja posjeduje oruđa, i u tome je, bez ikakve sumnje, životno blaženstvo i sreća.

 Naravno, ako se pojavi pitanje izvanredne važnosti, čije ispunjenje za­hti­jeva više truda i pregnuća nego što je to uobičajeno, ili roba izvodi iz pro­pisa fitreta i forme robovanja, u tom slučaju fitret donosi drugi propis, a to je da Gospodar ili bilo ko drugi koji upravlja poslovima obaveže roba onim teškim obavezama koji prelaze okvire uobičajene mogućnosti i moći. Naprimjer, da obaveže čovjeka da prilikom pojave sumnje u izvr­še­nost vjerske obaveze pribjegne oprezu ili da kod važnih poslova izbje­ga­va nemar i čuva se zaborava i pogreške, poput obaveznih opreza koji Sve­ti Zakonodavac propisuje u pitanjima života, porodice i imetka ljudi. Ili po­put obavezivanja teškim obavezama i koliko god ljudi ispoljavali više tvr­doglavosti i istrajavanja u pitanjima i traženju objašnjenja, On ih sve više i teže obavezuje, ostavljajući sve manje slobode, poput slučaja Beni Is­raila, o kojem nas Kur’an obavještava.

Rečeni ajet: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti nje­go­ve..., slijede riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vjernika, a izrečene su kao uvod za dovu: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., da bi to ujedno bilo i hvala Uzvišenom Bogu, kao i da bi se otklonila pogrešna postavka da Uzvišeni kažnjava za ono što nije u čovjekovoj moći i da obavezuje ne­kim teškim propisima. Ako se riječima: O Gospodaru naš, nemoj nas ka­zniti..., obraća položaju Gospodara to je zato da bi se dobilo olakšanje u sekundarnim, a ne primarnim ili osnovnim propisima, ili onim pro­pi­si­ma koji su posljedica ispoljene tvrdoglavosti ljudi, a ne da Allah, dž.š., ob­javljuje propise bez uzimanja u obzir bilo kojeg od iznesena dva vida. Ove riječi Uzvišenog Boga nalaze se unutar ove dvije dove islamskog um­meta, odnosno, između ...Oprosti nam, o naš Gospodaru i O Gospo­da­ru naš, nemoj nas kazniti..., da bi se time ukazalo na koristi onoga što im prethodi i da ujedno za muslimane priskrbi podučavajući i odgojni ka­rak­ter, odnosno, da Allah prouči dovu njihovim jezicima, jer vjernici ima­ju vjerovanje u ono što Uzvišeni kaže.

U svakom slučaju, na ovaj govor oslanjanju se vjernici i rečeno pred­stav­lja temelj njihove dove. U nastavku Allah, dž.š., prenosi završetak nji­hove dove koja govori o drugim molbama: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti..., O Go­spo­da­ru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! Pređi pre­ko grijeha naših... Oprost (وَاعْفُ عَنَّا) za koji oni ovdje na kraju mole kao da je oprost od počinjenog u zaboravu, nehotično i onoga što je bilo izvan nji­hove moći. A nastavak dove ...i oprosti nam, i milošću nas obaspi! (وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ) odnosi se na molbu za ostale oblika grijeha i pogrešaka. Po­nov­no traženje oprosta, odnosno milosti, iako su je već prije tražili u ovoj dovi, nije ponavljanje, jer to ukazuje na njihovo stanje i adab koji imaju pre­ma Gospodaru za razliku sljedbenika Knjige i njihova odnosa sa Go­spo­darem i njihovom Knjigom. Pored toga, kod učenja dove nema pre­pre­ka u postupku ponavljanja, kao što je to možda slučaj u drugim pri­li­ka­ma. Nadalje, ova dova sažima u sebi adab robovanja i pokornosti i po­šti­vanja adaba kod iskanja Gospodareve pažnje jednog nakon drugog, te pri­znanje svoga položaja kao posljedice vlasništva Njegova i prihvatanje po­ložaja poniznoga, neznatnog, siromašnog i nemoćnog roba spram polo­ža­ja Njegove Uzvišenosti i Časti, toliko je očito da nema potrebe za do­dat­nim pojašnjavanjem.

U Časnom Kur’anu nalazimo različite oblike božanskih adaba i uz­vi­še­nih učenja, kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.a., poučavan da ih pri­mi­je­ni u prilikama hvaljenja i slavljenja Gospodara i u molitvama. To mo­že­mo vidjeti u sljedećim ajetima. Ti reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ...”[2] Ti reci: “Allahu, Stvoritelju nebesâ i Zemlje, Znalcu svijeta nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš suditi međ’ Svojim ro­bovima..!”[3] Ti reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje On oda­bra! Da li je Allah bolji ili oni koje Njemu pridružuju oni?!”[4] Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista pri­pa­da­ju Allahu, Gospodaru svih svjetova...”[5] Gospodaru moj, Ti znanje moje pro­širi![6] I reci: “Gospodaru moj, utječem Ti se od spletaka šejtana!”[7]

I brojni drugi ajeti kojima je zajedničko da poučavaju uzvišenom ada­bu kojem je bio poučen Božiji Poslanik, a on sam ih je preporučivao svo­me ummetu.

S perzijskog preveo: Amar Imamović


[1] Bekare, 285-286.آمَنَ الرَّسُولُ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْهِ مِن رَّبِّهِ وَالْمُؤْمِنُونَ كُلٌّ آمَنَ بِاللّهِ وَمَلآئِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ لاَ نُفَرِّقُ بَيْنَ أَحَدٍ مِّن رُّسُلِهِ وَقَالُواْ سَمِعْنَا وَأَطَعْنَا غُفْرَانَكَ رَبَّنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ أَنتَ مَوْلاَنَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ

[2] Āli ‘Imrân, 26. قُلِ اللَّهُمَّ مَالِكَ الْمُلْكِ تُؤْتِي الْمُلْكَ مَن تَشَاء

[3] Zumer, 46. قُلِ اللَّهُمَّ فَاطِرَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ عَالِمَ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ أَنتَ تَحْكُمُ بَيْنَ عِبَادِكَ

[4] Naml, 59. قُلِ الْحَمْدُ لِلَّهِ وَسَلامٌ عَلَى عِبَادِهِ الَّذِينَ اصْطَفَى آللَّهُ خَيْرٌ أَمَّا يُشْرِكُونَ

[5] En’âm, 162. قُلْ إِنَّ صَلاَتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

[6] Tâ Hâ, 114. وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

[7] Mu’minûn, 97. وَقُل رَّبِّ أَعُوذُ بِكَ مِنْ هَمَزَاتِ الشَّيَاطِينِ

Zadnji put promjenjen: %PM, %23 %796 %2014 %18:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT