Adab hazreti Musaa i hazreti Šuajba

Tefsir El-Mizan

S prezijskog preveo: Amar Imamović 

 

Adab hazreti Musaa

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Ku­r’an prenosi od hazreti Musaa, a.s., još iz vremena kada je on u svojoj mla­dosti u Egiptu jednim udarcem usmrtio čovjeka od Kopta, da bi se potom okrenuo položaju Uzvišenog Gospodara riječima: “‘Gospodaru moj!’ – zavapi on – ‘Ja sam sâm sebi nasilje učinio, pa mi Ti oprosti!’ I On mu oprosti, On zbilja prašta i samilostan je.”[1] Također i dova koju je izr­ekao u svom bijegu iz Egipta prema Medjenu, a nakon što je pomogao dvje­ma kćerima hazreti Šuajba da napoje stado te prazna stomaka otpo­či­nuo u hladu drveta: “Gospodaru moj, ma kakvo mi Ti dobro spustio, meni je, zbilja, ono potrebno!”[2]

Musa, a.s., u ova svoja dva obraćanja Uzvišenom položaju Gospodara, osim pozivanja na Njegovo Skrbništvo i Gospodstvo, što je samo po sebi je­dan od adaba robovanja, u prvoj dovi – koja, budući da se ne odnosi na ovo­svjetsku potrebu, zapravo je iskanje oprosta – izravno spominje svoju po­trebu. Allah, dž.š., voli da Ga robovi mole za oprost, kao što Kur’an na jed­nom mjestu kaže, savjetujući: “...Tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[3] Svi poslanici su pozivali ljude da mole Go­spodara za oprost.

Hazreti Musa u drugoj dovi, budući da se njegova potreba odnosi na neop­hodnosti koje prate ovosvjetski život, kao što su hrana, odjeća, kuća i sl., ne spominje izravno svoje potrebe. On se u svom obraćanju zado­vo­lja­va samo navođenjem potrebe i ništa dalje ne govori, jer dobro znade da Ovaj svijet u očima Uzvišenog Boga nema vrijednosti.

U vezi sa njegovim riječima: “Gospodaru moj! Ja sam sâm sebi nasilje uči­nio, pa mi Ti oprosti!”, treba znati da Musaovo priznanje nasilja i tra­že­nje oprosta ima ono isto značenje koje smo dali u vezi sa Ademom i nje­govom ženom, kada su oni rekli: “Gospodaru naš! Sami smo sebi ne­prav­du nanijeli, i ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, mi ćemo tada sigurno biti među stradalnicima.”[4] Ukratko, Musaovo pri­zna­nje nasilja nije priznanje grijeha već djela koje je suprotstavljeno dobro­bi­ti njegova života, kao i u primjeru Adema i njegove žene. Valja uočiti da je hazreti Musa usmrtio onog čovjeka prije njegova promicanja u po­sla­nika te prije zabrane ubijanja, s tim da život nevjernika nema svetost za­štite, a osim toga nema dokaza ni da je takvo šta bilo zabranjeno u vre­me­nu prije Musaova Šerijata.

Kada su se Adem i njegova žena približili zabranjenom drvetu i time uči­nili sebi nepravdu, to je bilo prije nego što je uopće obznanjen Šerijat ljud­skom rodu, jer se to desilo tek nakon Ademova protjerivanja iz Džen­ne­ta i njegova dolaska na Zemlju. Sama zabrana približavanja drvetu nije do­kaz tvrdnji da je to bila mewlawi-zabrana, odnosno zabrana čije bi krše­nje značilo grijeh u njegovom terminološkom značenju kakvim se ra­zu­­mijeva unutar Šerijata. Štaviše, postoje dokazi koji ukazuju na zaklju­čak da je zabrana približavanja drvetu u Džennetu bila iršadi-zabrana, od­nosno zabrana koja ima savjetodavni karakter. Dio tih dokaza nalaze se u suri Tâ Hâ, a o tome smo već ponešto govorili u prvom tomu, prilikom ka­zivanja o Ademu i njegovom boravku u Džennetu.[5] Pored svega izne­se­nog, Kur’an jasno kaže za hazreti Musaa da je on bio od iskrenih robo­va,[6] odnosno od onih odabranih robova koji su bili otjelovljenje iskre­nos­ti. “A spomeni u Knjizi i Musaa! On je bio iskren /otjelovljenje iskre­nos­ti/ i bio je poslanik i vjerovjesnik.”[7] Dok na drugom mjestu Kur’an rije­čima Iblisa potvrđuje njihov uzvišeni položaj: “I Iblis reče: ‘Tako mi Ve­ličanstva Tvoga, sve ću njih, sigurno, zavesti s Puta Pravoga, osim onih iskrenih /onih čija je bit oličena u iskrenosti/ Tvojih robova!’”[8]

Nadalje, jasno je da nema grijeha bez šejtanova zavođenja, a što za­jed­no sa onim do sada rečenim nudi zaključak da hazreti Musa, a.s., nije po­či­nio grijeh. Nadalje, iskanje oprosta Musaa od Gospodara, kao i Adema i Have, nije zarad brisanja posljedica koje je Uzvišeni Bog propisao za gri­jeh, kao što je slučaj kod oprosta grijeha. Zapravo, to je molitva za bri­sa­nje nemilih posljedica koje nasilje prema duši ostavlja na život čovjeka. Ha­zreti Musa je imao strah od mogućnosti da se vijest o ubistvu ne pro­ši­ri među ljudima i da ga ljudi zbog toga ne budu smatrali ubicom. Zato ha­zre­ti Musa moli Uzvišenog Boga da prikrije njegovu tajnu i to je za­pravo zna­čenje oprosta u ovom primjeru. Ustvari, oprost u terminologiji Kur’a­na i u općem razumijevanju ima šire značenje od brisanja kazne, zapravo, ono podrazumijeva poništavanje loših posljedica, na što god da se to od­no­silo, bilo da se to tiče Božije kazne, kazne u općem smislu ili bilo ko­jeg drugog oblika tragova te vrste. Također, nema nikakve su­mnje u či­nje­nicu da je brisanje svih oblika posljedica u rukama Uzvišenog Bo­ga.

Slično pojašnjenje o istom dali smo u vezi sa dovom Nuha, a.s.: “Ako mi ne budeš oprostio i smilovao mi se...” Rekli smo da je značenje njegove dove sadržano u sljedećem: Ako me ne odgojiš adabom Svojim i ne sa­ču­vaš me Svojom bezgrješnošću i time mi se ne smiluješ, ja ću biti od stra­dal­nika. Obratite pažnju na ovo!

Od dova koje Kur’an prenosi od hazreti Musaa jeste i ona koju je upu­tioprvog dana svoga poslanstva, a nakon što je primio prvu nebesku obja­­vu: “A Musa reče: ‘Gospodaru moj! Učini prostranim prsa moja, i olak­šaj mi moj zadatak, odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj, i po­daj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog, os­na­­ži me nji­me i ovoj zadaći mojoj pridruži ga, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te se mnogo sjećali, jer Ti zbilja nas vidiš!’”[9]

Hazreti Musa traži ovom dovom dobro u svom promicanju vjere i olak­šanje na tom putu. Ono što se može shvatiti iz samih riječi, kao i drugih sa­držaja koji prate ovaj događaj, hazreti Musa ovim želi reći: O Gos­po­da­ru, Ti veoma dobro znaš stanje moje i brata moga, koji Te slavimo od prvih dana punoljetstva, a večeras je teško breme odgovornosti poslan­stva palo na moja pleća, i Tebi je poznata moja gruba priroda i mahana go­vora; zato ja strahujem da me moj narod ne omete u mom nastojanju pro­micanja vjere te da mi se kao posljedica tog postupka prsa skupe pase rasrdim i jezik mi se zaveže. Zato, o Gospodaru, učini mi prsa prostranim i olakšaj mi posao. Ova dova je ustvari odgovor na zapovijed koju je Allah, dž.š., uputio svim poslanicima,[10] zahtijevajući da oni sebe ne do­vo­de u teške prilike prilikom promicanja vjere, o čemu Kur’an kaže: “Nije na po­sla­niku da sebe dovodi u poteškoće kod ispunjavanja onoga što mu je Alla­ha propisao, jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali...”[11] Dakle: Bože, odriješi uzao sa jezika moga da oni ra­zu­mi­ju go­­vor moj, a moj brat Harun je rječitiji i od moje je porodice, pa ko je on­da bolji od njega da ga učiniš za pomagača moga da bismo Te se mno­go sje­ća­li i spominjali, kao što smo i dosada voljeli spominjali Tebe.

Ovo bi bio sažetak onoga što je hazreti Musa iskao od Uzvi­še­nog Bo­ga za ispunjenje svoje zadaće poslanstva. Adab koji je slijedio u ovom svom obraćanju sadržan je u spominjanju uzroka i posljedica onoga za šta je molio, da bi odagnao primisao da to čini iz lične koristi. To se može zaključiti iz sljedećih riječi: “...da bismo Te mnogo hvalili, i da bis­mo Te se mnogo sjećali...” Kao potvrda za svoju iskrenost on u nastavku kaže: “...jer Ti zbilja nas vidiš!” Pokazivanje i iznošenje potrebe od strane si­ro­maha pred Darovatelja Plemenitog, Koji nema potrebu nizačim, naj­bo­lji je i naj­dje­lotvorniji način podsticanja samilosti. Jer pokazivanje po­tre­be ostavlja više traga u odnosu na puko spominjanje, budući da kod sa­mog izgovora potrebe postoji mogućnost laganja, dok kod čina poka­zi­va­nja to­ga nema.

Od poslanikovih adaba je i proklinjanje faraona i njegova naroda, koje Allah, dž.š., prenosi u Kur’anu: “I Musa reče: ‘Gospodaru naš! Ti si fa­rao­nu i glavešinama njegovim sjaj i bogatstvo dao u životu ovozemnom! A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju, pa Ti, Gospodaru naš, zatri trag bogatstvu njihovu, i zapečati srca njihova, pa da ne povjeruju sve dok ne vide patnju bolnu!’ I reče Allah: ‘Molba vas dvojice je pri­mlje­na! Na Putu Pravom vas dvojica ustrajni nek’ ste, a nikako se za nezna­li­ca­ma ne povodite!”[12] Ovo je bilo proklinjanje od strane Musaa i Haruna, jer govor započinje riječima: Gospodaru naš!, a isto potvrđuje i nastavak ajeta, kada Allah, dž.š., kaže: Molba vas dvojice je primljena! Ova dva velikana upućuju prokletstvo najprije na njihov imetak, na način da ga Uzvišeni Bog učini takvim da ne mogu u njemu uživati i okorištavati se njime, a potom prokletstvo zazivaju na njih same, da im srca otvrdnu i zapečate, nakon čega neće moći prihvatiti vjerovanje, što opet za sobom povlači kaznu nesnosnu. O tome Allah, dž.š., kaže: “A na Dan kada dođu neki Znakovi Gospodara tvoga nijednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio.”[13]

Musa i Harun, neka je mir njima, kroz drugo proklinjanje traže od Allaha, dž.š., da ih On osveti tako što će ih lišiti svjetlosti imana i da ih onda izloži iznenadnoj kazni, koja im neće ostaviti vremena niti prilike da pri­grle iman, isto kao što oni nisu dozvolili robovima Božijim da pri­hva­te iman i kao što su ih odveli u zabludu. Ovakvo prokletstvo je naj­te­že koje se može uputiti na račun čovjeka, jer nema veće boli od vječne ne­sreće.

Treba znati da postoji razlika između dove i proklinjanja, jer Božija mi­lost uvijek prethodi Njegovoj srdžbi, kao što je i objavljeno hazreti Musau: “Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve!”[14]Sveobuhvatnost Božije milosti podrazumijeva odvratnost prema mo­gućnosti da robovi budu pogođeni nesrećom i kaznom, iako nasilnik za­slu­žuje kaznu, jer rečeno potvrđuje činjenica da koliko god robovi činili zlo, Uzvišeni Gospodar ih obasipa blagodatima, a nedjela im pokriva. On, uz­višeno je Njegov ime, čak poziva robove da budu strpljivi spram ne­zna­nja i nedjela međusobno počinjenih, osim u slučajevima kada je neiz­bjež­no ispunjenje pravde ili kada bivaju prisiljeni na uklanjanje zla koje ih dovodi u nezavidan položaj. U takvim slučajevima Allah, dž.š., daje pred­nost djelima koja su potaknuta srdžbom, odnosno dozvoljava ih. Na­rav­no, sve rečeno vrijedi tek kada se procijeni da su dobrobit i očuvanje vje­re i vjernika ostvarivi jedino djelima srdžbe. Pored svega iznesenog, ko­liko god suptilnosti aspekata dobra i blagodati bili tanahniji i stepeni toga precizniji, fitreti duša po kojima ih je Uzvišeni stvorio to lakše pri­hva­taju, suprotno aspektima zla i nesreće, koje čovjek po svojoj prirodi, od­nosno fitretu nastoji izbjeći, kao što također ima nelagodu pri uvidu i na­kon obaviještenosti o takvim stvarima. Čovjek po prirodi kakvom je stvo­ren smišlja načine kako da nikako ne stupi u doticaj sa takvim po­ja­va­ma, a kamoli da se bavi tančinama i pojedinostima takvih pojava. Upra­vo je izneseno razlog usljed kojeg se razlikuju adabi dove od adaba pro­klinjanja. Recimo, jedan od adaba proklinjanja jeste da se pri samom nje­govo činu ne navode razlozi proklinjanja. Zapravo, spominju se u pre­ne­senom značenju. Ovo posebno vrijedi u slučajevima kada su ti razlozi od­vratni i sramotni, suprotno adabu dove, gdje je pohvaljeno navesti nje­ne razloge.

Hazreti Musa je imao na umu izneseno kada je proklinjao samo krat­ko uka­zavši: “A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju...” Kao što se vidi, hazreti Musa nije pojedinačno iznosio besramnosti i zločine fa­raona i njegovih pristalica. Sljedeći adab koji možemo uočiti kod ovog pro­kli­nja­nja, iako po vremenu to nije dugo trajalo, jeste da je ha­zre­ti Musa is­po­ljio veliku poniznost, preklinjao za pomoć i često po­na­vljao Gospo­da­ru naš! Nadalje, hazreti Musa nije pristupio proklinjanju sve dok nije oci­je­nio da je uništenje faraona ide na dobrobit istine, vje­re i vjernika i dok ta njegova procjena nije poprimila izvjesno zna­nje. Da, hazreti Musa, a.s., ste­kao je u svom uvjerenju potpunu sigurnost – u kojoj nije bilo mjesta ni­kakvoj sumnji – da u faraonu ne postoji ni­malo dobra niti nade za pro­mje­nu, kao što je i Allah, dž.š., rekao: “Afaraonu smo Mi sve dokaze Naše po­ka­zali, pa je on porekao i vjeruodbio.”[15]Možda je upravo iz ovog ra­zlo­ga Uzvišeni Bog, nakon što su Mu­sa i Harun ostali bez nade u farao­no­vu uputu te prihvatanja njihova pro­klinjanja, naredio im da budu us­traj­ni i da se ne povode za neznalicama. Allah najbolje zna!

Također, jedna od dova Musaovih je ona koju Allah, dž.š., prenosi u sli­jedećim ajetima: “I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi za su­sret s Nama, a kad ih potres veliki zadesi, Musa reče: ‘Gospodaru moj, da si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene! Zar da nas uništiš zbog toga što učiniše bezumnici izmeđ’ nas? Potres je samo iskušenje od Tebe, a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš, a na Pravu Stazu napućuješ koga ho­ćeš! Ti si Zaštitnik naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si najbolji Op­rostitelj. Dodijeli nam dobro na Ovom Svijetu i na Onom svijetu. Tebi se mi zapućujemo!’”[16]

Prvo što u dovi iznosi Hazreti Musa jeste: ...oprosti nam..., zato što su pri­like bile veoma teške. To su bile okolnosti kada je Božija ljut­nja i srdžba, koju nijedno stvorenje ne može podnijeti, obuhvatila čitav njegov na­rod. Zato, u takvim prilikama moliti Gospodara, Čija je svetost skrnavljena i Čijem je položaju Gospodstva i Uzvišenosti učinjena uvreda, zbog čega se i rasrdio na Svoje robove, nije ni mjesto, ni vrijeme za upućivanje uobi­ča­je­ne dove. Zato vidimo da je onim što je hazreti Musa prvo izrekao na­sto­jaoumiriti Njegovu proključalu srdžbu i pripremiti teren za traženje mi­los­ti: “Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene!” Okol­nos­ti koje su pratile ovaj događaj ukazuju da je hazreti Musa ovim htio reći: Moja duša i duše mojih sunarodnjaka su u rukama Tvoje Moći i one se pokoravaju Tvojoj Volji. Da Si htio Ti bi nas sviju uništio još ranije, dok sam bio među njima, kao što Si ih danas uništio, a mene ostavio živa. Me­đutim, ja sam zbunjen i ne znam kakav odgovor da dam mome narodu kada im se vratim bez odabranika njihovih i kada me optuže za ubistvo nji­hovo? Ti bolje od mene znaš stanje njihovo i znaš da je ovaj događaj uči­nio ništavnim moje promicanje vjere i uloženi trud. U nastavku hazreti Musa vidi uništenje njih sedamdeset kao uništenje sebe i cijelog svoga na­roda. Ustvari, htio je reći da su i oni preostali u njegovom narodu be­zum­nici: djelima bezumnika ne može se ozbiljno pristupati, a i oni koje je On uništio dio su tog naroda. Ovim je hazreti Musa htio da se poveže sa Bo­žijom milošću, jer Božiji običaj nije bio da uništi narod zbog loših dje­la njegovih bezumnika. Ako je Uzvišeni i uništio nekolicinu, to nije bilo iz osvete već zbog iskušenja koje je stalno prisutno među ljudima, isku­še­nja koje mnoge odvodi u nevjerovanje, a mnoge vodi ka Uputi. Potom ha­zreti Musa utvrđuje da naspram loših postupaka ljudi – od Uzvišenog Boga nalazimo jedino oprost i pokroviteljstvo: Moja duša i duše ljudi iz mo­ga naroda u Tvojoj su ruci i Ti Si Onaj Koji nas može uništiti uvijek kada zaželi, a ovo posljednje stradanje moga naroda nije ništa novo na po­lju Tvojih općih iskušenja, koja jedan narod odvode u zabludu, a drugi upu­ćuje. Prema tome, Ti Si zasigurno Onaj Gospodar Koji upravlja i o Či­joj volji ovise naši poslovi. Ništa nije u našoj moći. Pa Ti, o Gospodaru naš, presudi nam milošću i oprostom Svojim, jer jedno od svojstava Tvo­jih jeste da Si najbolji Oprostitelj! Mi nemamo utočišta na Ovom svijetu od Tvoje srdžbe i kazne; zato Te molimo da nam dodijeliš dobro na Ovom svijetu, a na Budućem oprost i Džennet.

Ovo su bile okolnosti koje su obilježile dovu hazreti Musaa, nakon što je dio njegova naroda stradao od potresa i nakon što ga je zadesila ne­sre­ća. Prema tome, cijenjeni čitalac treba dobro obratiti pažnju na okolnosti i vri­jeme u kojima su izgovorene riječi dove da bi shvatio kako je lijep adab primijenjen ovom prilikom, te kako je hazreti Musa neprekidno mo­lio za milost svoga Gospodara i svojom hvalom umirio Njegovu srdžbu. Tak­vim adabom u činu iskazivanja pokornosti priskrbio je udovoljenje svo­joj dovi, iako sve željeno nije doslovno ni izgovoreno, a to je da budu oži­vljeni svi stradali iz njegova naroda. Onako kako Kur’an bilježi, ha­zre­ti Musau je također objavljeno: “Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja sve obuhvaća! Dodijelit ću milost onim bo­go­bo­jaz­nim, koji zekat daju i koji u Znamenja Naša budu vjerovali!”[17]

I sami cijenjeni čitalac zna kakvo bi imao razmišljanje o Milostivom i Sa­milosnom Bogu nakon odgovora koji je Uzvišeni uputio hazretu Mu­sau: “...Milost Moja sve obuhvaća!” Gospodar je jasno obećao oprost griješenja koje je počinio Musaov narod, a udovoljenje dovi Musa je uvjetovao oživ­ljavanjem usmrćenih i njihovo vraćanje svome narodu: “I kada ste uglas re­­kli: ‘O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo! Grom vas je ošinuo, vi ste to vidjeli. Zatim smo vas, nakon smrti vaše, oži­vjeli da biste zahvalni bili.’”[18] Ajet sličnog sadržaja nalazi se u suri Nisâ’.

U riječima hazreti Musaa: “...a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš...”, adab koji uočavamo jeste da on nije rekao da je prepuštanje zabludi bilo nji­hovim izborom, da bi time pokazao da Uzvišenog Boga drži čistim i na ri­ječima kao i u srcu. Njegova unutrašnja usredsređenost upravo je ono što i ajet kaže: “Tim On mnoge prepušta zabludi, a mnoge Uputi vodi! A samo ogavne grješnike prepušta zabludi...”[19]

Hazreti Musa, a.s., našao se u takvom položaju da ga je poštivanje ada­ba priječilo da misli na bilo šta drugo, osim na posvemašnji položaj Bo­žiji i na činjenicu da upravljanje svim poslovima završava u Njemu. Ta­kođer, nije izgovorio svoju temeljnu molbu koju je imao u srcu, tj. že­lju da usmrćeni budu oživljeni, jer – kao što je primijećeno – našao se u po­lo­žaju čija strahota i opasnost nisu dopuštali da govori mnogo ili da go­vo­ri šta god hoće. Jedino je rečenicom: Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije..., otkrio svoju unutrašnju želju.

Jedna od dova koje bilježi Kur’an od hazreti Musaa jeste i ona koju je uči­nio nakon što se vratio svome narodu i našao kako njegovi pripadnici obo­žavaju tele. Uzvišeni Bog o tome kaže: “Pošto se Musa, srdit i oža­loš­ćen, vrati narodu svome, on reče: ‘Ružno li ste zastupali me! Zar Go­spo­da­revu naredbu požurujete?’ Onda baci ploče pa dohvati brata za kosu i poče sebi da ga vuče, a Harun reče: ‘Sine majke moje! Narod me je sla­baš­nim smatrao i zamalo me ubio nije! Nemoj da mi se dušman zlu­ra­di i ne dopusti da budem uz nasilnike!’”[20] Ove riječi dirnuše hazreti Musaa te on odmah učini dovu da bi sebe i brata svoga izuzeo iz naroda ne­pra­ved­nog: “Gospodaru” – reče Musa – “oprosti meni i bratu mome, u Svoju mi­lost uvedi nas, jer Si Najmilostiviji, sigurno je!”[21] Izuzimanje sebe i bra­ta od ostalih u dovi hazreti Musa je tražio samo zato što je znao da će se Božija srdžba ubrzo sručiti na nepravednike i nasilnike, o čemu i Sam Uz­višeni Bog kazuje u nastavku ajeta: “One koje su prihvatili Tele sti­ći će sr­džba Gospodara njihova i već za ovoga života poniženje – tako Mi na­gra­đujemo bogohulne.”[22] Iz svega izneseno biva jasnim koje je ob­li­ke ada­ba hazreti Musa primijenio u ovom primjeru.

Također, jedna od dova hazreti Musaa, koja je ustvari bila pro­kli­nja­nje, jeste ona kada je naredio svome narodu da uđe u svetu zemlju, a nje­go­vi pripadnici su na to povikali: “O Musa, nećemo ući dokle god se oni u zem­lji nalaze! Pođite ti i Gospodar tvoj pa se bijte, a mi ostajemo ovdje!”[23] U na­stavku Kur’an prenosi Musaovo proklinjanje: “Gospodaru moj, ja osim se­be imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji gri­ješe!”[24]

U ovoj dovi proveden je lijep adab. Namjera hazreti Musaa, a.s., ovim ob­raćanjem bila je da se pred Allahom, dž.š., nakon svih onih sramotnih pro­tivljenja i nepokornosti, ispriča i iznese opravdanje te da ga On os­lo­bo­di obaveze ponovnog naređivanja i prenošenja Njegove zapovijedi svo­me narodu. Hazreti Musa ne izgovara doslovno svoju namjeru već je iz­nosi na jedan posredan način, kroz aluziju. Zapravo, kada hazreti Musa kaže kako nema moći, osim nad samim sobom i bratom svojim, on aludira na či­njenicu da se jedino on i njegov brat pokoravaju naredbi, dok je ne­po­kor­nost naroda njegova otišla toliko daleko da više nije imao nade u nji­ho­vo dobro. Zato hazreti Musa traži dozvolu da ne bude sa njima te sa­mim tim da im više ne izdaje naređenja i da ih ne vodi ka dobru njihove za­jed­ni­ce.

Nadalje, kada pripisuje sebi vladanje sobom i bratom, on pod tim ras­po­laganjem misli na pokoravanje naredbi, jer u suprotnom bi to značilo posjedovanje kroz stvaranje, a to jamačno ne bi vidio od sebe već bi za­si­gur­no nekom aluzijom ukazao na istinsko Božije posjedovanje, Koji ro­bo­­vima samo prepušta na raspolaganje od Svoga posjeda. Nakon što je ha­zreti Musa iskazao svoju beznadežnost u pogledu svoga naroda i pred­lo­žio njegovo izuzimanje od daljnjih obaveza promicanja vjere, on sam ne predlaže niti nameće rješenje ispunjenja traženog, već to prepušta Uz­vi­šenom Bogu i moli da razdvoji njega i brata njegova od naroda grješnoga na način koji će priskrbiti dobrobit svima.

   

Adab hazreti Šuajba

Od dova poslanika koje bilježi Kur’an jeste ono proklinjanje jezikom ha­zreti Šuajba, a.s., svoga naroda sljedećim riječima: “Gospodaru naš, iz­me­đu nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini, jer Ti Si Razrje­ši­telj najbolji /Sudija najbolji/!”[25] Nakon što je izgubio nadu u spasenje svo­ga naroda, hazreti Šuajb moli Uzvišenog Boga za ispunjenje obećanja koje je dao svim poslanicima, a koje je obuhvaćeno riječima: “Svaki narod je imao poslanika – kad im je dolazio poslanik, pravedno im je presuđivano, a nasilje im učinjeno nije.”[26] To što je on rekao između nas, a nije rekao “iz­među mene”, zato je što je time želio obuhvatiti sve jednobošce, jer ne­vjernici iz njegova naroda prijetili su i njemu i drugim vjernicima, go­vo­reći: “Sigurno ćemo te protjerati, o Šuajbe, a i one iz našeg naselja koji vje­ruju uz tebe, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti!”[27] Upravo zbog rečenog ha­zreti Šuajb moli i za vjernike i odvaja ih od naroda u svojoj dovi: “Go­spo­daru naš, između nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini...” Ha­zreti Šuajb između svih Božijih imena zaziva ime Razrješitelj /Sudija/ naj­bolji. Suprotno govoru hazreti Musaa kada je rekao: “Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!”, jer njegov govor ovdje ustvari nije bila dova, već alu­zi­ja na njegovu želju za oslobađanjem od obaveze promicanja vjere i pre­puš­tanje posla Božijoj prosudbi. Samim tim, njegov govor ne iziskuje za­kli­njanje, za razliku od Šuajbovog položaja.

Kao što smo već prije rekli, odabir i zazivanje označenog Božijeg svoj­stva – koje više od ostalih odgovara sadržaju dove – samo po sebi je po­­tvrda ljepote govora i rječitost, a ujedno i zaklinjanje Boga tim svoj­stvom.

[1]Kasas, 16. قَالَ رَبِّ إِنِّي ظَلَمْتُ نَفْسِي فَاغْفِرْ لِي فَغَفَرَ لَهُ إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

[2]Kasas, 24. رَبِّ إِنِّي لِمَا أَنزَلْتَ إِلَيَّ مِنْ خَيْرٍ فَقِيرٌ

[3]Bekare, 199. وَاسْتَغْفِرُواْ اللّهَ إِنَّ اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

[4]A’râf, 23. قَالاَ رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ

[5]Vidjeti poglavlje ove knjige o Ademu i Havi.

[6]Kao što smo do sada u različitim prilikama navodili, svaka riječ u Kur’anu ima svoje ter­minološko određenje u značenju koje je određeno sa više činilaca. U ovom slučaju, radi boljeg i tačnog razumijevanja, potrebno je naglasiti da ova riječ u Kur’anu, od­nos­no(مُخْلَص)ima različito značenje od toga da se prevodi samo kao iskren, a štoje tačno u slučaju riječi (مُخْلِص). Zapravo predmetna riječ je gramatički gledano particip pa­sivni, a ne particip aktivni, što u značenju donosi promjenu, a to je da osoba sa ovim svojstvom predstavlja otjelovljenje iskrenosti, a ne onoga koji čini djela iskreno, ali koji još uvijek nije postao potpuno iskren. (Op. prev.)

[7]Merjem, 51. وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ مُوسَى إِنَّهُ كَانَ مُخْلَصًا وَكَانَ رَسُولاً نَّبِيًّا

[8]Sâd, 82-83. قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلاَّ عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

[9]Tâ Hâ, 25-35. قَالَ رَبِّ اشْرَحْ لِي صَدْرِي وَيَسِّرْ لِي أَمْرِي وَاحْلُلْ عُقْدَةً مِّن لِّسَانِي يَفْقَهُوا قَوْلِي وَاجْعَل لِّي وَزِيرًا مِّنْ أَهْلِي هَارُونَ أَخِي اشْدُدْ بِهِ أَزْرِي وَأَشْرِكْهُ فِي أَمْرِي كَيْ نُسَبِّحَكَ كَثِيرًا وَنَذْكُرَكَ كَثِيرًا إِنَّكَ كُنتَ بِنَا بَصِيرًا

[10]Ahzâb, 38. مَّا كَانَ عَلَى النَّبِيِّ مِنْ حَرَجٍ فِيمَا فَرَضَ اللَّهُ لَهُ سُنَّةَ اللَّهِ فِي الَّذِينَ خَلَوْا مِن قَبْلُ

[11]Predmetni ajet je preveden sukladno tumačenju koje Allame Tabatabai nudi po ovom pitanju, a koje stoji u skladu sa duhom kur’anskog učenja, što potvrđuje i posljednji ajet sure Bekare : “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” Naravno, kod razumijevanja pa time i kod prevođenja ovog ajeta treba imati u vidu značenje riječi حَرَج. (Op. prev.)

[12]Junus, 88-89. وَقَالَ مُوسَى رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلأهُ زِينَةً وَأَمْوَالاً فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّواْ عَن سَبِيلِكَ رَبَّنَا اطْمِسْ عَلَى أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَى قُلُوبِهِمْ فَلاَ يُؤْمِنُواْ حَتَّى يَرَوُاْ الْعَذَابَ الأَلِيمَ قَالَ قَدْ أُجِيبَت دَّعْوَتُكُمَا فَاسْتَقِيمَا وَلاَ تَتَّبِعَآنِّ سَبِيلَ الَّذِينَ لاَ يَعْلَمُونَ

[13]En’âm, 158. يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لاَ يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا

[14]A’râf, 156. عَذَابِي أُصِيبُ بِهِ مَنْ أَشَاء وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ

[15]Tâ Hâ, 56. وَلَقَدْ أَرَيْنَاهُ آيَاتِنَا كُلَّهَا فَكَذَّبَ وَأَبَى

[16]A’râf, 155-156. وَاخْتَارَ مُوسَى قَوْمَهُ سَبْعِينَ رَجُلاً لِّمِيقَاتِنَا فَلَمَّا أَخَذَتْهُمُ الرَّجْفَةُ قَالَ رَبِّ لَوْ شِئْتَ أَهْلَكْتَهُم مِّن قَبْلُ وَإِيَّايَ أَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ السُّفَهَاء مِنَّا إِنْ هِيَ إِلاَّ فِتْنَتُكَ تُضِلُّ بِهَا مَن تَشَاء وَتَهْدِي مَن تَشَاء أَنتَ وَلِيُّنَا فَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَا وَأَنتَ خَيْرُ الْغَافِرِينَ وَاكْتُبْ لَنَا فِي هَـذِهِ الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفِي الآخِرَةِ إِنَّا هُدْنَـا إِلَيْكَ

[17]A’râf, 156. عَذَابِي أُصِيبُ بِهِ مَنْ أَشَاء وَرَحْمَتِي وَسِعَتْ كُلَّ شَيْءٍ فَسَأَكْتُبُهَا لِلَّذِينَ يَتَّقُونَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَـاةَ وَالَّذِينَ هُم بِآيَاتِنَا يُؤْمِنُونَ

[18]Bekare, 55-56. وَإِذْ قُلْتُمْ يَا مُوسَى لَن نُّؤْمِنَ لَكَ حَتَّى نَرَى اللَّهَ جَهْرَةً فَأَخَذَتْكُمُالصَّاعِقَةُ وَأَنتُمْ تَنظُرُونَ ثُمَّ بَعَثْنَاكُم مِّن بَعْدِ مَوْتِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

[19]Bekare, 26. يُضِلُّ بِهِ كَثِيراً وَيَهْدِي بِهِ كَثِيراً وَمَا يُضِلُّ بِهِ إِلاَّ الْفَاسِقِينَ

[20]A’râf, 150.وَلَمَّا رَجَعَ مُوسَى إِلَى قَوْمِهِ غَضْبَانَ أَسِفًا قَالَ بِئْسَمَا خَلَفْتُمُونِي مِن بَعْدِيَ أَعَجِلْتُمْ أَمْرَ رَبِّكُمْ وَأَلْقَى الألْوَاحَ وَأَخَذَ بِرَأْسِ أَخِيهِ يَجُرُّهُ إِلَيْهِ قَالَ ابْنَ أُمَّ إِنَّ الْقَوْمَ اسْتَضْعَفُونِي وَكَادُواْ يَقْتُلُونَنِي فَلاَ تُشْمِتْ بِيَ الأعْدَاء وَلاَ تَجْعَلْنِي مَعَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ

[21]A’râf, 151.قَالَ رَبِّ اغْفِرْ لِي وَلأَخِي وَأَدْخِلْنَا فِي رَحْمَتِكَ وَأَنتَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ

[22]A’râf, 152.إِنَّ الَّذِينَ اتَّخَذُواْ الْعِجْلَ سَيَنَالُهُمْ غَضَبٌ مِّن رَّبِّهِمْ وَذِلَّةٌ فِي الْحَياةِ الدُّنْيَا وَكَذَلِكَ نَجْزِي الْمُفْتَرِينَ

[23]Ma’ide, 24.قَالُواْ يَا مُوسَى إِنَّا لَن نَّدْخُلَهَا أَبَدًا مَّا دَامُواْ فِيهَا فَاذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ

[24]Ma’ide, 25.قَالَ رَبِّ إِنِّي لا أَمْلِكُ إِلاَّ نَفْسِي وَأَخِي فَافْرُقْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ الْقَوْمِ الْفَاسِقِينَ

[25]A’râf, 89.رَبَّنَا افْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِالْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ الْفَاتِحِينَ

[26]Junus, 47.وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولٌ فَإِذَا جَاء رَسُولُهُمْ قُضِيَ بَيْنَهُم بِالْقِسْطِ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ

[27]A’râf, 88. قَوْمِهِ لَنُخْرِجَنَّكَ يَا شُعَيْبُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَا أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %342 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT