Adab poslanika kod promicanja vjere ljudima

Tefsir El-Mizan

muhammed as

S perzijskog preveo: Amar Imamović

7.

Sljedeći oblik adaba od Gospodara poučeni poslanici provodili su u raz­go­vorima sa svojim narodom. Ovaj oblik adaba je po sebi veoma obuhva­tan i o njemu kao takvom treba govoriti uporedo sa adabom poslanika ko­ji su slijedili u svojim obraćanjima Bogu Uzvišenom. Istovremeno, tre­ba ga posmatrati kao djelatno promicanje vjere, koje nije manje važno od pro­mi­canja govorenjem, štaviše, riječ je o djelotvornijem obliku promicanja. Čas­ni Kur’an je pun ovih adaba, a jedan od njih je onaj koji se može vi­dje­ti u razgovoru koji je vođen između hazreti Nuha i njegova naroda.

 A glavešine mu rekoše: “O Nuhu, s nama si raspravu vodio i dugo si s nama raspravljao! Deder dođi s time čime nam prijetiš, ako istinu go­vo­riš!” Pa Nuh reče: “Allah će vam kaznu dati ako On htjedne, a vi ne­ćete biti u stanju umaći! I savjet moj neće vam biti ni od kakve koristi, kad bih vas ja i htio savjetovati, ako vas Allah htjedne u zabludi ostaviti! Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!”[1]

Kada je narod u ovom govoru tražio od Nuha, a.s., da provede kaznu, misleći da je to u njegovim rukama i želeći time dokazati njegovu nemoć, on to niječe kod sebe, pripisujući to istovremeno Allahu, dž.š. Hazreti Nuh riječima ako On htjedne, a potom a vi nećete biti u stanju umaći, do­vo­di adab do njegovih krajnjih granica. Nadalje, rekao je Allah, a ne Go­spo­dar moj, zato što riječ Allah ukazuje na biće u Kojem okončava svaka lje­pota i sva čast. Hazreti Nuh se nije zadovoljio samo nijekanjem moći kod sebe da kažnjava i da to potvrdi i pripiše Uzvišenom Bogu, već na sve to dodaje da – ukoliko Bog ne htjedne da se okoriste njegovim sa­vje­tom to nikad neće moći ni učiniti. Ovim je on upotpunio nijekanje moći od sebe i potvrđivanje istoga kod Uzvišenog Boga. Na kraju, on svoje nijekanje uvjetuje rečenicom: Pa, On je Gospodar vaš, Njemu ćete se vi vratiti!

Cijenjeni čitaoče, ako obratiš pažnju na ovaj razgovor, uvidjet ćeš da je cijeli razgovor ispunjen adabom kao što su život i djelovanje svih po­sla­nika prepuni tako suptilnih i zadivljujućih adaba. Da, ovi velikani ljud­sko­ga roda su sve svoje radnje, mirovanja i govorenja uobličavali prema ada­bu i svijesti o Njegovoj prisutnosti, iako ponekad izvana gledano nji­ho­ve radnje, govorenja i ponašanje izgledaju kao i kod onog čovjeka koji je udaljen od svoga Gospodara i od koga je njegov Gospodar daleko. A oni koji su kod Njega ne ohole se da Mu robuju, niti se dosađuju, slave Ga noću i danju, ne malaksavaju![2]

Uzvišeni Allah navodi mnoštvo primjera u kojima su poslanici Hud, Sa­lih, Ibrahim, Musa, Šuajb, Jusuf, Sulejman, Isa, Muhammed, neka je Bo­žiji blagoslov na sviju njih, vodili sa svojim narodom u različitim sta­nji­ma kao što su teškoća i spokoj, rat i mir, skriveno i javno, prijeteći i do­noseći radosne vijesti i sl.

Cijenjeni čitaoče, pažljivo pogledaj sljedeći ajet koji govori o Musau, na­kon što se vratio sa planine Tur svome narodu u stanju potpune rasr­đe­nos­ti i ljutnje, ali i pored toga, pri samom spomenu Uzvišenog Boga, on pri­mjenjuje adab. Pa se Musa vrati svome narodu, srdit i žalostan. “O na­rode moj” – reče on – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obe­ća­nje? Zar vam se ugovoreno vrijeme oduljilo, ili pak hoćete da vas zadesi srdž­ba od vašega Gospodara, pa se stoga niste držali obećanja meni da­to­ga!”[3]

Ili adab u sljedećima ajetima: I poče da ga zavodi ona u čijoj kući on bī, pa sva vrata pozatvori i reče: “Hodi!” A on reče: “Ne daj Bože! Doi­sta me Gospodar moj lijepo pazi, a silnici nikada neće nikakva uspjeha po­lučiti!”[4] I Jusuf reče: “Ja vas sada neću koriti, Allah će vam opros­ti­ti, On je od svih samilosnih najsamilosniji!”[5]

Zastanimo kod hazreti Sulejmana, a.s., i pogledajmo šta Kur’an o nje­mu kaže: Pa kada vidje pred sobom prijesto postavljen, Sulejman reče: “Ovo je blagodat od Gospodara moga, da bi me izvrgao kušnji hoću li za­hvalan ili nezahvalan biti! A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – ta, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”[6] Treba zna­ti da hazreti Sulejman izgovara ovu zahvalu Uzvišenom Bogu u tre­nut­ku kada on raspolaže sa ogromnom vlašću, posjeduje neuobičajene moći i snagu upravljanja. Na njegovu zapovijed u roku kraćem od trep­ta­ja oka njemu se donosi u Palestinu prijestolje Belkise, vladarice Sabe. Ha­zreti Sulejman, ni pored svega pobrojanog, ne pokazuje ni najmanji ob­lik uznositosti ili oholosti. Štaviše, u jednom takvom trenutku on, u pri­sus­tvu svih svojih velikaša sa dvora, na najljepši način izriče hvalu Uzvi­še­nom Gospodaru, a da se ni na trenutak ne premišlja da to učini.

Cijenjeni čitaoče! Nakon kratkog pregleda i uvida u adab poslanika, neop­hodno je osvrnuti se na kur’anske ajete koji govore adabu Nemruda i fa­raona i drugih, te uporediti njihovo ponašanje i govorenje sa po­sla­nič­kim ponašanjem i govorenjem. Pogledajmo kazivanje o hazreti Ibrahimu i Nemrudu: Zar ne znaš o onome, koji se sa Ibrahimom o njegovu Go­spo­da­ru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Go­spodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” – taj reče: “Pa i ja život i smrt dajem!”[7] Nemrud je dao ovaj odgovor kada su mu doveli dvojicu za­tvo­renika, da bi pokazao kako on daje život i smrt: jednog oslobodi, a na­redi da drugog pogube.

Kur’an o faraonu i njegovom govoru kaže: A faraon je razglasio na­ro­du svome rekavši: “O narode moj! Zar meni ne pripada vlast nad Mi­si­rom i ovih rukavaca rijeke koji teku ispred mene?! Zar to ne vidite?! Zar ja ni­sam bolji od ovog bijednika koji jedva da jasno zbori?! Zašto mu nisu date na­ruk­vice od zlata...?!”[8]

Faraon se diči svojom vlašću, rijekama i zlatom koje posjeduju on i nje­­gove pristalice i ne proteče mnogo, a on pored svega ovog imetka reče: Ja sam vaš vrhovni Gospodar! Ovo su onaj isti faraon i njegove pri­sta­lice čiji je urod uništio siloviti vjetar te krilati i beskrilati skakavci, ko­ji­ma su žabe život učinile nemogućim i zajedno sa drugim Musaovim ču­di­ma nji­ho­va se moć iz dana u dan umanjivala, a niskost se uvećavala.

Od poslaničkih adaba je i onaj ajet koji kazuje o Poslaniku i njegovom dru­gu u pećini: ...kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne strahuj! Doista, s nama je Allah!”[9] Tegobe i veličina stra­hote toga dana Poslanika nije spriječilo da bude svjestan Uzvišenog Boga i Njegova prisustva.

Od tih ajeta je i slijedeći: A kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena taj­nu povjerio, pa je ona odala, a Allah je to njemu otkrio, on je bio dio tajne kazao, a ostalo prešutio, pa kad joj on to obznani, ona upita: “Ko tebe o tome izvijesti?” On reče: “Izvijesti me Sveznajući, o svemu Oba­vi­ješ­teni!”[10] Božiji Poslanik, s.a.v.a., slijedio je adab prema Gospo­da­ru i u osami, kao u ovom primjeru, kada je otkrivao tajnu jednoj od svo­jih su­pru­ga.

Sva ostala kazivanja o poslanicima u Kur’anu nose na isti način u sebi naj­bolje oblike adaba i najplemenitije stečevine. Da se ne bojimo da će naš govor o svim ovim primjerima biti predug, naveli bismo sve koji se ja­vljaju u Kura’nu i o njima bismo opsežno raspravljali.


[1] Hûd, 32-34. قَالُواْ يَا نُوحُ قَدْ جَادَلْتَنَا فَأَكْثَرْتَ جِدَالَنَا فَأْتَنِا بِمَا تَعِدُنَا إِن كُنتَ مِنَ الصَّادِقِينَ قَالَ إِنَّمَا يَأْتِيكُم بِهِ اللّهُ إِن شَاء وَمَا أَنتُم بِمُعْجِزِينَ وَلاَ يَنفَعُكُمْ نُصْحِي إِنْ أَرَدتُّ أَنْ أَنصَحَ لَكُمْ إِن كَانَ اللّهُ يُرِيدُ أَن يُغْوِيَكُمْ هُوَ رَبُّكُمْ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

[2] Enbijâ, 19-20. وَالأَرْضِ وَمَنْ عِندَهُ لاَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِهِ وَلاَ يَسْتَحْسِرُونَ يُسَبِّحُونَ اللَّيْلَ وَالنَّهَارَ لاَ يَفْتُرُونَ

[3] Tâ Hâ, 86. فَرَجَعَ مُوسَى إِلَى قَوْمِهِ غَضْبَانَ أَسِفًا قَالَ يَا قَوْمِ أَلَمْ يَعِدْكُمْ رَبُّكُمْ وَعْدًا حَسَنًا أَفَطَالَ عَلَيْكُمُ الْعَهْدُ أَمْ أَرَدتُّمْ أَن يَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبٌ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَخْلَفْتُم مَّوْعِدِي

[4] Jusuf, 23. وَرَاوَدَتْهُ الَّتِي هُوَ فِي بَيْتِهَا عَن نَّفْسِهِ وَغَلَّقَتِ الأَبْوَابَ وَقَالَتْ هَيْتَ لَكَ قَالَ مَعَاذَ اللّهِ إِنَّهُ رَبِّي أَحْسَنَ مَثْوَايَ إِنَّهُ لاَ يُفْلِحُ الظَّالِمُونَ

[5] Jusuf, 92. قَالَ لاَ تَثْرَيبَ عَلَيْكُمُ الْيَوْمَ يَغْفِرُ اللّهُ لَكُمْ وَهُوَ أَرْحَمُ الرَّاحِمِينَ

[6] Naml, 40. فَلَمَّا رَآهُ مُسْتَقِرًّا عِندَهُ قَالَ هَذَا مِن فَضْلِ رَبِّي لِيَبْلُوَنِي أَأَشْكُرُ أَمْ أَكْفُرُ وَمَن شَكَرَ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ رَبِّي غَنِيٌّ كَرِيمٌ

[7] Bekare, 258. أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِي حَآجَّ إِبْرَاهِيمَ فِي رِبِّهِ أَنْ آتَاهُ اللّهُ الْمُلْكَ إِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّيَ الَّذِي يُحْيِـي وَيُمِيتُ قَالَ أَنَا أُحْيِـي وَأُمِيتُ

[8] Zuhruf, 51-53. قَالَ يَا قَوْمِ أَلَيْسَ لِي مُلْكُ مِصْرَ وَهَذِهِ الأَنْهَارُ تَجْرِي مِن تَحْتِي أَفَلا تُبْصِرُونَ أَمْ أَنَا خَيْرٌ مِّنْ هَذَا الَّذِي هُوَ مَهِينٌ وَلاَ يَكَادُ يُبِينُ فَلَوْلاَ أُلْقِيَ عَلَيْهِ أَسْوِرَةٌ مِّن ذَهَبٍ

[9] Tevbe, 40. إِذْ هُمَا فِي الْغَارِ إِذْ يَقُولُ لِصَاحِبِهِ لاَ تَحْزَنْ إِنَّ اللّهَ مَعَنَا

[10] Tahrîm, 3. وَإِذْ أَسَرَّ النَّبِيُّ إِلَى بَعْضِ أَزْوَاجِهِ حَدِيثًا فَلَمَّا نَبَّأَتْ بِهِ وَأَظْهَرَهُ اللَّهُ عَلَيْهِ عَرَّفَ بَعْضَهُ وَأَعْرَضَ عَن بَعْضٍ فَلَمَّا نَبَّأَهَا بِهِ قَالَتْ مَنْ أَنبَأَكَ هَذَا قَالَ نَبَّأَنِيَ الْعَلِيمُ الْخَبِيرُ

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %344 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT