O adabu u Tefsiru El-Mizan - Uvod (1)

Tefsir El-Mizan

korice_o_adabu

S perzijskog preveo: Amar Imamović

Riječ prevodioca

Ovaj ogled o adabu Allame Tabatabai u svome tefsiru el-Mizan zapo­či­nje nakon tumačenja posljednjih aje­ta sure Ma’ide. Sam kontekst i po­ru­ka ajetâ koji slijede najbolja su os­­no­va za ovu temu, tj. razmatranje o ada­bima kojima su poslanici pou­če­ni od Allaha, dž.š. Ovom pri­­­likom ne do­nosimo tumačenje ajetâ – u ko­jima Al­lame Tabatabai iznosi ne­ko­li­ko vi­še nego zadivljujućih za­pa­žanja – već samo želimo čitaocu ukazati na okol­­nost da ogled koji se pred nama ot­va­ra treba promišljati u svjetlu pre­­do­če­nih aje­ta. Tra­gao­cima istine i bo­žan­skih učenja prepuštamo da sami pogledaju iz­vornik i oko­riste se božan­skim nadahnućima ovog ve­li­kog komentatora Kur’ana i mi­slio­ca. U priređivanju ove knjige preveo sam dijelove iz 1, 4. i 14. sveska tefsira el-Mizan.

I kada Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin,

da li ti ljudima káza:

‘Uzmite mene i moju majku kao božanstva dva uz Allaha?’”

I reći će Isa: “Slavljen nek’ si Ti!

Nije bilo moje da govorim o onom na što prava ne posjedujem!

Da tako rekoh, Ti bi to znao,

Ti znaš što ja znam, a ja što Ti znaš – ne znam!

Ti si doista Znalac tajni svih.

Ja im nisam drugo rekao osim ono što si mi Ti naredio:

‘Robujte Allahu, i mome i vašem Gospodaru!’

I svjedokom sam im bio sve dok sam međ’ njima boravio,

a kad si me Ti uzeo, Ti si nad njima bdio,

Ti nad svakom stvari bdiješ!

Ako ih kazniš Ti, oni su robovi Tvoji,

A ako im oprostiš, pa Ti mudar i silan si!”

I Allah će reći: “Evo Dana u kojem će istinoljubivima

istinoljubivost koristiti njihova!

Njima pripadaju bašče rajske kroz koje teku rijeke,

u njima će oni vječno ostati,

s njima zadovoljan Allah će biti, a i oni s Njime,

to će uspjeh biti golemi!”

Allahu pripada vlast nebesa i Zemlje

i onoga što na njima je; On može učiniti sve.[1]

 Tefsir El-Mizan: O ZNAČENJU POJMA ADAB

U ovom ogledu u nizu od nekoliko poglavlja bit će riječi o adabu, u kojem je Allah odgojio Svoje poslanike.

1.

Adab, prema onom što se može shvatiti iz samog pojma, predstavlja po­hva­lan i lijep oblik, odnosno formu koju prirodan i zdrav ukus smatra do­stoj­nim da se dozvoljeno djelo – bilo da je vjerskog karaktera, kao što je do­va i sl., ili ono koje odobrava razum, kao što je susret sa prijateljem – os­tvari u tom obliku. Drugim riječima, adab predstavlja suptilne aspekte dje­la. Jasno je da djelo može biti lijepo tek kada je dozvoljeno, odnosno kada nema nikakve zapreke od strane vjere, tako da u slučaju nepravde, laži, pronevjere i svakog drugog odvratnog i pokuđenog djela adab ne mo­že imati značenja; te kao drugo, da to djelo bude učinjeno slobodnim iz­borom, a to znači da postoji nekoliko mogućih uobličenja tog djela te da čo­vjek svojom slobodnom voljom izabere ono koje odgovara istinskom ada­bu. Recimo kao u primjeru adaba kod objedovanja, koji islam nalaže, a to je izgovaranje Bismille na početku i zahvale Elhamdulillah na kraju, iz­bjegavanje objedovanja punog stomaka i tome sličnog; ili adaba sje­da­nja u namazu koje se zove tawarrok, odnosno sjedenje presavijenih nogu, ru­ku položenih na koljena i pogleda spuštenog u krilo.

Iako adab znači ljepotu i suptilnosti djela slobodnog izbora, a lijepo po svom osnovnom značenju predstavlja saglasnost djela sa krajnjim ži­vot­nim ciljem po kojem se mišljenja zajednice ne razilaze – kod svođenja ovog temeljnog značenja na konkretne primjere javlja se mnoštvo razli­či­tos­ti, kako među velikim zajednicama naroda, plemena, vjera i sljedbi, ta­ko i unutar manjih zajednica, kao što su porodice. Ove raznolikosti javljaju se usljed različitog razumijevanja u pristupu određivanja dobrog i lošeg djela. Naprimjer, čest je slučaj da običaje i postupke koje jedan narod drži adabom i učtivošću drugi narod ne smatra takvim. Štaviše, često neki po­stu­pak i djelo jedan narod smatra lijepim, dok neki drugi to isto doživljava sra­motnim i pokuđenim. Naprimjer, kod međusobnog susreta u islamu je adab da ljudi razmjenjuju selam, pozdrav koji je Uzvišeni Bog učinio čis­tim i blagoslovljenim, dok je kod drugih naroda običaj da se u znak po­zdrava podigne šešir ili ruka, učini sedžda ili ruku, naklon glavom ili ono što žene u Evropi uobičajeno prakticiraju pri susretu, a islam to vidi veo­ma ružnim. Sve ove raznolikosti su posljedica različitosti kod određivanja i prepoznavanja konkretne forme, jer – kao što smo rekli – svi se slažu oko osnovnog značenja pojma adaba, tj. da je to lijepa forma dostojna da se djelo provede kao takvo. Ovo pitanje je toliko jasno da nećemo naći ni dva razumna čovjeka koja se spore oko značenja adaba, odnosno da je adab pohvalna i lijepa pojavnost.

2.

Nakon što je u prethodnom odjeljku objašnjeno da značenje adaba pro­iz­la­­zi iz lijepe forme i da se njen doživljaj razlikuje među pojedinim društve­­nim zajednicama zbog raznolikosti njihovih posebnih ciljeva, jasno je da su i nji­hovi adabi i običaji različiti. Na temelju dva istom spomenuta pro­lo­ga mo­žemo ustanoviti da su društveni adabi i običaji u položaju ogle­da­la koje odražava razmišljanja i moralne osobine određene zajednice, jer us­tvari, ad­abi proizlaze iz zajedničkih društvenih ciljeva, a njih uobličuju dru­štve­ni, povijesni i prirodni činioci. Neki će pomisliti da su moral i adab isto, a za­pravo nije tako. Moral čovjeka su osobine duboko ukorijenjene u nje­go­voj duši. Ustvari, moral je jedna od osobina duše kojima se ona opi­su­je, dok adab predstavlja različite lijepe forme kojima se zaodjenjuje po­či­nje­no djelo ili postupak. Način ostvarivanja ljudskih djela ovisi o ra­zli­či­tim svoj­stvima duše, tako da između ova dva načina uobličavanja i opi­sa (duše oso­binama i djela formom) postoji velika razlika. Dakle, adab pro­iz­lazi iz mo­rala, a moral iz zahtjeva koje određuje društvo. Krajnja život­na težnja čo­vje­ka jeste ono što oblikuje njegov adab u ponašanju i odre­đu­je njegovo ži­votno usmjerenje i liniju kretanja, koje upriličuje u poslo­vi­ma koji ima­ju za cilj dosezanje krajnjeg cilja i zadržavanja u okvirima da­tog usmjerenja.

3.

Sada, nakon što je obznanjeno da adab u svojim osobenim oblicima is­po­lja­vanja slijedi krajnju životnu težnju, postaje jasno da božanski adab, po ko­jem je Uzvišeni odgojio Svoje poslanike, predstavlja upravo lijepe for­me vjerskih djela, koje odražavaju krajnji cilj vjere. Taj cilj, kao što je već ra­ni­je bilo riječi, predstavlja pokornost i robovanje. Naravno, robo­va­nje kod vjerodostojno istinskih vjera se razlikuje, kako u pogledu broj­nosti za­po­vi­jedi, tako i s obzirom na razine savršenosti o kojoj naučavaju te vjere.

Budući da islam ima za cilj urediti sve vidove ljudskog života, a da pri tom ništa nije izostavljeno, bilo da je veliko ili malo, često ili rijetko – islam je svemu odredio adab, odnosno za svako djelo ili postupak pro­pi­sao je u cjelokupnom životu formu lijepog postupanja, koje svjedoči i od­ra­žava krajnji cilj života. U islamu životni cilj nije ništa drugo nego po­tv­r­­đivanje tevhida, odnosno jednoće Uzvišenog Boga u djelima i uvje­re­nji­ma. A to znači da islam čovjekovo savršenstvo i krajnji cilj života vidi u tome da pojedinac uzvjeruje da on ima Boga, Koji je sve stvorio i Kojem se sve vra­ća, da On posjeduje Lijepa Imena i uzvišene primjere. Nakon sticanja ovak­vog uvjerenja, čovjek stupa na životnu pozornicu i svako pojedi­nač­no djelo koje provodi treba svjedočiti njegovu pokornost i stanje ro­bo­va­nja, i sve što čini treba biti potčinjeno Njemu. Tako on uvjerenje u jednog Boga prenosi i u svoju nutrinu, i na svoju spoljašnost, kako bi se njegova is­krenost u pokornosti i robovanju očitovala i u govoru, i u djelu, i u osta­lim vidovima ispoljavanja bića, i to takvim očitovanjem koje ne može sa­­kri­ti nikakav zastor. Ukratko, božanski ili poslanički adab jeste djelo učinjeno u formi koja svjedoči Božiju jednoću.

4.

Šire objašnjenje: Jedna od činjenica koja je dokazana i u čiju ispravnost ne­ma nikakve sumnje i koju, također, potvrđuje iskustvo jeste da prak­tič­no znanje, a ne spekulativno, odnosno ono znanje koje se stječe da bi se pri­mijenilo u praktičnom djelanju, daju potpuni učinak tek kada se ovla­da­vanje tim znanjima provodi kroz vježbe i pokuse. Jer, ukoliko se uni­ver­zalni pojmovi iz znanosti ne svedu na njihove primjere i konkretne po­ja­ve, duši je teško prihvatiti i potvrditi njihovu ispravnost. Tokom cijelog ži­vota čovjek ima posla sa partikularijama osjetilne kategorije. Ukoliko po­ne­kad i spomene univerzalne pojmove, to je po njegovoj sekundarnoj pri­rodi ili posredstvom slučajnih susreta sa umskim univerzalijama, koje su iznad izvanjskih osjetila. Naprimjer, ako se čovjek pouči o hrabrosti od uči­telja ili iz knjige i to potvrdi i prihvati, ali to isto nikad u praksi ne pri­mi­jeni, odnosno praktično ne pokaže hrabrost, kada se nađe u okolnosti koja puni srce strahom, on se neće moći okoristiti stečenim pojmovima o do­brim svojstvima hrabrosti, jer će ga moć imaginacije spriječiti da bude po­stojan, opominjući ga tjelesnim gubicima i onim koji se tiču ugodnog ma­terijalnog života. Sukob između imaginacije i uma se razvija sve dok čo­vjeka ne ostavi neodlučnog i izgubljenog u odluci kojoj strani da se pri­klo­ni. Na kraju ove borbe upravo imaginacija odnosi pobjedu, jer osje­til­ne moći potvrđuju i pomažu postupke imaginarne moći.

Dakle, obaveza svakog učenika koji želi ovladati praktičnim znanjem jeste da naučeno praktično primjeni i podvrgne uvježbavanju, sve dok ne stekne naviku za to djelo i na taj način otkloni sve drugačije poticaje iz svih kutova srca, tj. da se naučeno duboko ukorijeni u srcu. Čovjek sve dok ne učini djelo prema njemu se odnosi sa dozom podozrenja i ne­vje­ri­ce u pogledu mogućnosti njegove izvodivosti. Međutim, nakon čestog po­na­vljanja djela, te sumnje nestaju. Najbolji dokaz mogućnosti neke po­ja­ve jeste njeno samo ozbiljenje. Zato vidimo da u očima čovjeka ono djelo koje se nije u prošlosti desilo izgleda neostvarivo ili u najmanju ruku veo­ma teško izvodivo. Kada čovjek jednom učini djelo u njegovim očima pri­jašnja nemogućnost se mijenja u mogućnost, ali u njegovom biću još uvi­jek postoji nemir i čuđenje kako se uopće nešto kao nemoguće desilo prvi put. Ako to djelo ponovi još nekoliko puta, u njegovom biću potpuno ne­staje onog straha koji je imao spočetka i to djelo doživljava kao i sve os­tale uobičajene radnje. Zato je rečeno da zlo postaje navika isto kao i do­bro.

Primjena ovog metoda kod odgoja i vjerskog naučavanja, a posebno is­lam­skog, jedna je od najočitijih stvari. Sveti Zakonodavac islama kod od­goja svojih sljedbenika se nije zadovoljio samo pukim iznošenjem i po­jaš­njavanjem umskim univerzalijama i općim zakonima. Zapravo, islam po­tiče muslimane na djelo od samog početka njihovog ulaska u vjeru, a po­tom se okreće i verbalnom pojašnjavanju. Upravo zato svaki musliman ko­ji se upotpunio u pogledu sticanja vjerskih naučavanja i zakona, za­si­gur­no praktično i primjenjuje vjerske odredbe. Takva osoba je ospo­sob­lje­na za svako dobro djelo i ojačana je u pogledu opskrbe bogobojaz­noš­ću i vr­linama.

Ovaj primjer je ujedno i opće pravilo. To znači da svaki poučavalac i od­gajatelj koji želi biti uspješan u svom poslu treba, prije svega, sam prak­­tično primjenjivati ono o čemu govori i poučava. Znanje koje ne prati dje­lo ne ostavlja nikakva traga. Isto kao što riječi po sebi ukazuju na nešto, tako ukazuje i djelo. A to znači da djelo koje je suprotno govoru ukazuje na stanje duše kod čovjeka koje je drugačije od onog što govori. Zapravo, nje­govo djelo poriče njegov govor i otkriva da njegov govor nije ništa više od jednog oblika varke kojom ljude odvodi u krivom pravcu.

Zato vidimo da srca ljudi ne reaguju i duše im se ne potčinjavaju mo­ral­nim propovijedima osoba koje ni same ne ispoljavaju strpljenje i po­sto­janost na putu kojem pozivaju ljude. Često ćemo čuti kritike njima upu­ćene: “Ništa od onoga o čemu govore nije istina jer se ni sami ne pri­dr­ža­vaju onoga o čemu pričaju.” A ako i ne iznesu ovako jasno i izričito sud o njima, u najmanju ruku će sumnjati u ispravnost njihova govora i reći će: “Jasno je da ni oni sami ne vjeruju u ispravnost onoga o čemu govore.”

Prema tome, jedan od uvjeta ispravnog odgoja jeste da odgajatelj ima iste one osobine kojim želi odgojiti učenika. Nemoguće je da strašljiv čo­vjek odgoji hrabra i neustrašiva čovjeka ili da jedna škola mišljenja čiji je no­silac tvrdoglav čovjek skučenih pogleda odgoji slobodnog mislioca, koji će ponuditi neka nova naučna mišljenja. Uzvišeni Bog u vezi sa re­če­nim kaže: Da li je onda dostojnije slijediti onoga koji na pravi put upu­ću­je ili onoga koji ni sam nije upućen, osim ako ga drugi na pravi put ne upu­ti?[2] Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe za­boravljate.[3] Ili kada Kur’an prenosi riječi hazreti Šuajba, a.s.: Ja ne že­lim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da ispravim vaše po­slove koliko mogu.[4]

Pored svega iznesenog, ljudi slabog imana, pa čak i licemjeri, koji su veo­ma vješti u svojoj varci, kada dođu u priliku da učine dobro djelo, iz­bje­gavaju ga. S druge strane, kada govore, prikazuju sebe kao one koji su is­punjeni čistim i iskrenim imanom. Pod njihovom skrbi se ne može od­go­jiti čovjek, osim lošeg ponašanja, kao što su i sami. Istina, moguće je da govor bude u suprotnosti sa srcem i da čovjek kaže ono čime srce nije za­dovoljno, ali budući da je i govor djelo po sebi i ono je jedno među os­ta­lim tjelesnim djelima, a sva djela su plodovi duše, pa u tom pogledu nije moguće da djelo nekog pojedinca bude u suprotnosti sa svojstvima nje­go­ve duše.

Može se reći da govor, ne uzimajući u obzir funkciju riječi, tj. uka­zi­va­nja na ono za što su skovane, upućuje, također, i na prirodu govornika, na oso­bine kao što su nevjerstvo, iman i druga svojstva njegove duše. Oni koji su naivni i prostodušni i nemaju jaku moć zapažanja, ne mogu uočiti ra­zliku između aspekta ispravnosti (ukazivanja za koje je riječ skovana) i po­grešnosti govora (drugi aspekti). Tako oni, umjesto da postanu od­go­je­ni, završe u zabludi. Jedino osobe koje raspolažu sa jakom duhovnom in­tu­i­cijom mogu razlikovati ove aspekte govora. Uzvišeni Bog na sljedeći na­čin Poslaniku opisuje licemjere: Ti ćeš ih sigurno prepoznati po načinu nji­hova govora.[5]

Iz rečenog je postalo jasno da odgoj daruje korisne i dobre učinke kada od­gajatelj vjeruje u ono o čemu poučava. Pored toga, njegov govor mora od­govarati djelu. Međutim, ne treba imati nikakve nade u dobro kod osobe koja uopće nema uvjerenja u svoj govor ili koja ne djeluje u skladu sa njim.

Postoji mnoštvo takvih primjera u praksi nas istočnjaka i muslimana koji posvjedočuju ovu zbilju, a posebno kada su u pitanju poduka i odgoj. Upravo zato poduka i odgoj u nas – bilo da je zvanična kroz državne us­ta­nove ili izvan njih – nikako ne daju poželjne rezultate.

To što vidimo da u Božijem govoru ima mnoštvo kazivanja o bo­žan­skom adabu, koji se očituje u djelima poslanika, upravo je zbog po­šti­va­nja gornjeg načela, koje znači pokazivanje djela koja su primjer u poduci i od­goju – bilo da se ta kazivanja odnose na ibadete i dove poslanika, bilo da prikazuju način njihova odnosa sa ljudima. Naravno, navođenje pri­mje­ra u po­­duci i odgoju samo po sebi je oblik praktične poduke i uka­zi­va­nja na dje­lo.

5.

Uzvišeni Bog u suri En’âm, nakon što iznosi događaje o Ibrahimu, a.s., i nje­govom narodu, u pogledu tevhida saopćava: To je Naš dokaz koji pre­ko Ibrahima dadosmo narodu njegovom. Mi više stepene dajemo onima ko­jima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, mudar i sveznajući. I Mi mu po­klonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije upu­tili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo dobročinitelje – i Zeke­rij­jaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il’jasa – svi oni su bili dobri – i Ismaila i El-Jese’a i Ju­nu­sa i Luta – učinili smo ih izuzetnim sve u odnosu na ostale ljude. Tako­đer neke pretke njihove i potomke, kao i braću – odabrali smo ih i uputili Putu pravome. To je Allahovo uputa kojoj On vodi od Svojih robova koje hoće. A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. To su oni kojima smo Mi dali Knjigu, Mudrost i Vje­ro­vjes­ništvo. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi ćemo to povjeriti ljudima koji će u to vjerovati. To su oni koje je Allah uputio, i zato slijedi njihovu uputu.[6]

Allah, dž.š., u ovim ajetima navodi imena jedne skupine Svojih posla­ni­ka, nakon čega ističe Svoju blagodat prema njima, kroz darovanu im bo­žan­sku uputu.

Ova uputa podrazumijeva čisti tevhid, što se da razumjeti iz dijela aje­ta: A da su oni Njemu druge ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su radili. Kao što se iz ovog ajeta vidi, naspram podarene im upu­te je­di­no je širk spomenut kao ono što stoji u suprotnosti sa uputom i do­ki­da je. Dakle, jasno je da su oni upućeni jedino ka tevhidu. Jedino je tevhid os­tavio traga na njihova djela, jer da je širk, kao srčano djelo, imao udjela u njihovim djelima to bi jamčilo poništenje i brisanje njihovih dj­ela, što je jas­no istaknuto u ajetu. Nema nikakve sumnje da kada širk im­a takav uči­nak na djela, onda i tevhid, kao vjerovanje suprotno širku, os­tavlja na dje­li­ma sebi svojstven trag suprotan širku, u značenju da for­ma tog djela bi­va takvom da otjelovljuje unutarnji tevhid i svjedoči o tevhidu poput ogle­da­la koje u sebi oslikava različite oblike. To znači, uk­o­liko bi bilo moguće otje­loviti unutrašnja uvjerenja i poprimiti oblik dje­la, zasigurno bi se uvje­renje u tevhid ispoljavalo u formi ovih djela. Po­stoji mnoštvo pri­mje­ra za rečeno kada su u pitanju svojstva duše. Sami smo svjedoci da čovjek či­jim je srcem ovladala oholost to stanje ispolja­va u svojim djelima, kao što i skrušeno ponašanje govori o čovjekovoj po­ni­znosti.

Uzvišeni Allah na kraju ovih ajeta zapovijeda Svome Poslaniku kao od­gojnu notu da slijedi uputu prijašnjih poslanika, a ne njih lično. Jer opo­našanje znači slijeđenje u djelima, a ne u uvjerenjima. Uvjerenje samo po sebi je stanje koje se ne može slijediti. Prema tome, značenje ove zapovijedi jeste da se prigrle dobra djela poslanika koja su proizašla iz njih na temelju tevhida i praktičnog Božanskog odgoja i da ih se dje­lat­no primjeni. A Božanski odgoj je ono na što Kur’an ukazuje sljedećim aje­­tom: Učinismo ih imamima koji upućuju po za­po­vi­je­di Našoj, i nadahnuli smo im činjenje dobrih djela i uspostavljanje namaza i da­vanje milo­stinje, i pritom su Nas obožavali.[7]

Infinitiv u genitivnoj vezi u sintagmi činjenje dobrih djela ukazuje na za­ključak da se misli na sami čin djela koje su izvršili, namaz koji su oba­vlja­li, zekat koji su davali, a ne poticanje na djelo ili proglašavanje istog oba­veznim. Dakle, objava koja se tiče djela počinjena od strane poslanika od­nosi se na odgoj i pravilno djelovanje, a ne na zakonodavni i poslanički vid objave. Jer da je ova objava bila poslanička, ajet bi glasio: Mi smo nji­ma objavili da čine dobra djela i da obavljaju namaz i da daju zekat, po­put ajeta: Potom smo Mi tebi objavili: Slijedi...[8] ili ajeta: I Mi ob­ja­vis­mo Musau i bratu njegovu: “U Misiru svome narodu kuće izgradite i bo­go­­­moljama ih učinite i u njima molitve obavljajte!”[9] Postoje i brojni dru­gi ajeti koji govore o poslaničkoj objavi i tiču se obznane propisa.

Kada smo spomenuli objavu odgojnog karaktera ili objavu po kojoj je čo­­vjek pravilno vođen, pod tim smo mislili na onu posebnu milost Go­spo­da­ra prema nekim Svojim robovima kojima On određuje Svetog Duha da ih vo­di i pomaže u obavljanju dobrih djela i izbjegavanju grijeha; isto kao što nas du­ša vodi kod misli o dobru i zlu, te životinjska duša pri oda­bi­ru i pri­skr­blji­vanju stvari za kojim ljudska priroda žudi ili pri izbje­ga­vanju stvari ko­je ljudska priroda odbija. Ovo je značenje objave po kojom čo­vjek biva pra­­vilno vođen, o čemu ćemo ubrzo govoriti opširno. Ako Bog tako bude htio!

Srž govora Uzvišenog Boga: Slijedi njihovu uputu u tome je da On ovim riječima poučava Božijeg Poslanika, s.a.v.a., božanskom adabu na op­će­nit način i nalaže mu da slijedi tevhid, koji je poslanike, čiste od šir­ka, po­ti­ca­o na činjenje dobrih djela. Nakon što u ovim ajetima Allah, dž.š., na­vo­di imena nekih poslanika, On u suri Merjem kaže: To su ti vjero­vjes­ni­ci koje jeAllah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nu­hom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo upu­tili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tlo pa­dali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za po­žudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vje­rovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.[10]

Ovi ajeti govore o općem adabu, koji su poslanici uvažavali u svim vi­do­vima svoga života te o srčanoj poniznosti i onoj pokornosti spram Alla­ha koju su pokazivali kroz djelo skrušenosti. Padanje na sedždu prilikom spo­mena i sjećanja na Boga primjer je koji zorno pokazuje njihovu po­kor­nost. Dok njihov plač kao izraz nježnosti srca i poniznosti duše pred­stav­lja drugi primjer njihova adaba i pokornosti. Ove sedžde i plač samo su znakovi i odraz svojstva pokornosti koje vlada njihovim srcima na na­čin da se to uvijek jasno očituje na njihovoj spoljašnosti i licima kada god se sjete nekog od Božijih svojstava. Dakle, poslanici, bilo u trenucima osa­mljivanja sa Bogom, bilo u saobraćanju sa ljudima – ni u jednom od ovih stanja ne gube božanski adab, odnosno svojstvo pokornosti.

Do­kaz da se ovdje pod adabom misli na opći adab koji podrazumijeva adab prema Bogu i prema ljudima jeste rečenica: A njih smijeniše zli po­tom­ci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše. Napuštanje namaza – što ne predstavlja ništa drugo do zanemarivanje pažnje ka Bogu – po­ka­za­telj je stanja onih koji su došli poslije u odnosu prema Gospodaru, a sli­je­đenje strasti njihov odnos prema ljudima. Budući da se u ovim ajetima po­slanici nalaze naspram nedoličnih nasljednika, iz tog zaključujemo da oni ni u odnosu prema Gospodaru, ni u odnosu prema ljudima ne zane­ma­ru­ju položaj pokornosti i adaba. Ovim adabom poslanici pokazuju da za­sa­de njihovih života čini svijest o tome da oni imaju Gospodara Koji ras­po­laže i upravljanjihovimposlovima.Oni dolaze od Njega i Njemu se vra­ćaju. Os­no­va svih njihovih poslova i stanja proizlazi iz ove relacije i ni­čeg drugog. To što su pokajnici izuzeti po sebi, još je jedan božanski adab. Prvi koji je po­ka­zaoovaj adabbioje Adem, a.s., o čemu Kur’an kaže: Poslije ga je Go­spo­­dar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na pravi put ga upu­tio.[11]

O tome kako je Adem učinio neposluh Allahu u nastavku će biti više go­vo­ra.

Kur’an o jednom drugom adabu kojem je Uzvišeni Bog poučio svoje po­­­­slanike kaže: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je nje­mu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i ne­stali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto određena! – za one koji su Alla­­­hove poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se ni­koga, osim Allaha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun po­la­ga­ti![12]

Taj drugi zajednički adab kojeg su se poslanici pridržavali bio je takav da oni sebe lično ne bi dovodili u veće teškoće i obaveze od onog udjela koji im je bio darivan u ovosvjetskom životu i poslovima. A to sve stoga jer se život poslanika temelji na fitretu, a fitret ne upućuje čovjeka, osim ka onim poslovima za koje je Allah pripremio načine njihova ostvarenja i ne obavezuje ga onim ciljevima čije je ostvarenje Allah učinio teškim. Uz­­višeni Bog govori o istom kada navodi Poslanikove riječi: Ja nisam od onih koji sebe opterećuju.[13] ili, Allah nikog ne opterećuje preko moguć­nos­ti njegove.[14] Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.[15]

Bu­dući da opterećivanje nije saglasno sa fitretom, odnosno izlazi izvan nje­­govih okvira, tada je to, zasigurno, saglasno da slijeđenjem strasti. A bu­­dući da su poslanici čisti od navođenja da slijede strasti, onda su čisti i od takvog opterećivanja.

Sljedeći zajednički adab kojem je Uzvišeni Bog poučio Svoje po­sla­ni­ke jeste korištenje čistih stvari i dozvoljene opskrbe. O poslanici, do­zvo­lje­nim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite![16]

U ovim ajetima Allah je poslanike podučio sljedećem adabu: prvo, da se koriste čistim stvarima, drugo, da izbjegavaju svaki oblik ne­va­ljal­štine, da­kle, sve ono što neukaljana priroda drži ružnim i pokuđenim, i treće, da či­ne dobra djela. Dobro djelo je ono prema kojem ljudski fi­tret ima sklo­nost i koje smatra dostojnim i primjerenim da ga čovjek uči­ni. Ukratko, to su poslovi koji odgovaraju uzrocima koje je Bog odredio u oču­vanju ljud­skog života. Ili: dobra djela predstavljaju poslove koji su do­stojni da se pri­nesu pred Boga. Ova dva značenja su bliska.

Navedeni adab je lični, a u slijedu ličnog fitretskog adaba spominje se ko­lektivni adab, a to je da ljudi nisu ništa drugo nego jedan jedinstven ummet i da oni nemaju, osim jednog Gospodara, tako da se svi trebaju okupiti u strahu od Njega i na taj način otkloniti sve puteve međusobnih ra­zmirica. Kada se udruži lični adab sa kolektivnim formira se jedna ljud­ska zajednica bez velikih trvenja i sukoba. Svi jedinstveni u jednoj riječi obo­žavaju jednoga Boga, a temelj svakog pojedinca je božanski adab, što ima za posljedicu da oni izbjegavaju pokuđene postupke i da streme ka bla­ženstvu. Ovim ličnim i zajedničkim adabom bavi se još jedan kur’an­ski ajet: U vjeri vam je propisao ono što i Nuhu u dužnost stavi, ono što smo tebi objavili i čime smo Ibrahima, te Musaa i Isaa zadužili: “Vjeru us­prav držite i u tome se nemojte razilaziti!” Idolopoklonicima teško pada ono čemu ih pozivaš ti; koga hoće Allah odbire Sebi i upućuje ono­ga ko Mu se prikloni.[17] Ovaj ajet govori o ličnom adabu, odnosno adabu prema Bogu kroz uspostavljanje vjere, i o zajedničkom adabu, odnosno adabu prema ljudima, a to je nerazilaženje.

Ova dva adaba su i zasebno spomenuta: Prije tebe nijednog poslanika nis­mo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”[18] U ovom ajetu je spomenut samo adab prema Go­spo­da­ru, odnosno svjedočenje Njegova tevhida i obavljanje ibadeta na temelju tev­hida; dok se u drugim ajetima kaže: I oni govore: “Šta je ovom po­sla­ni­ku, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebalo je da mu se jedan me­lek pošalje da zajedno sa njim opominje, ili da mu se spusti kakvo blago ili da ima vrt iz kojeg bi se hranio?” I nevjernici još govore: “Vi samo za­čarana čovjeka slijedite!” Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i pra­vi put ne mogu da nađu. Neka je uzvišen Onaj koji ti, ako hoće, može dati bolje od toga: vrtove kroz koje rijeke teku i dvorove.Oni, čak, i Čas oži­vljenja poriču, a Mi smo za one koji Čas oživljenja poriču pripremili vat­ru razbuktalu, kad od njih bude udaljena toliko da je mognu vidjeti, čut će kako gnjevna ključa i od bijesa huči, a kad budu bačeni u nju, u tjes­nac, vezanih ruku, propast će tamo prizivati. “Ne prizivajte danas jed­nu propast, nego prizivajte mnoge propasti!” Reci: “Da li je bolje to ili vječ­ni Džennet koji je obećan onima koji se budu Allaha bojali. On će im na­grada i prebivalište biti, u njemu će dovijeka sve što žele imati.”; to je obe­ćanje Gospodara tvoga; oni će imati pravo da to ištu od Njega. A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upi­ta: “Jeste li ove robove Moje u zabludu zaveli, ili su oni sami s pravog puta zalutali?” – oni će reći: “Hvaljen nek si Ti, nezamislivo je da smo mi pored Tebe ikakve zaštitnike uzimali, nego, Ti si ovima i precima nji­hovim dao da uživaju, pa su zaboravili da te se sjećaju; oni su propast za­služili!” Oni će poreći to što vi govorite, a vi nećete biti u mogućnosti da mučenje otklonite niti da pomoć nađete. A onome od vas koji je Njemu druge ravnim smatrao dat ćemo da patnju veliku iskusi. Mi prije tebe nis­mo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i trgovima hodao. Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.[19]

U ovim ajetima se govori jedino o postupku poslanika, odnosno njihovom božanskom adabu u odnosu sa ljudima, a to je njihovo miješanje sa lju­dima i odbacivanje izdvajanja i povlaštenosti u društvu. Ljudski fitret se gnuša svih ovakvih pojava.

[1] Ma’ide, 116-120.

[2] Junus, 35.أَفَمَن يَهْدِي إِلَى الْحَقِّ أَحَقُّ أَن يُتَّبَعَ أَمَّن لاَّ يَهِدِّيَ إِلاَّ أَن يُهْدَى

[3] Bekare, 44.أَتَأْمُرُونَ النَّاسَ بِالْبِرِّ وَتَنسَوْنَ أَنفُسَكُم

[4] Hûd, 88. وَمَا أُرِيدُ أَنْ أُخَالِفَكُمْ إِلَى مَا أَنْهَاكُمْ عَنْهُ إِنْ أُرِيدُ إِلاَّ الإِصْلاَحَ مَا اسْتَطَعْتُ

[5] Muhammed, 30. وَلَتَعْرِفَنَّهُمْ فِي لَحْنِ الْقَوْلِ

[6]   En’âm, 83-90. وَتِلْكَ حُجَّتُنَا آتَيْنَاهَا إِبْرَاهِيمَ عَلَى قَوْمِهِ نَرْفَعُ دَرَجَاتٍ مَّن نَّشَاء إِنَّ رَبَّكَ حَكِيمٌ عَلِيمٌ وَوَهَبْنَا لَهُ إِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ كُلاًّ هَدَيْنَا وَنُوحًا هَدَيْنَا مِن قَبْلُ وَمِن ذُرِّيَّتِهِ دَاوُودَ وَسُلَيْمَانَ وَأَيُّوبَ وَيُوسُفَ وَمُوسَى وَهَارُونَ وَكَذَلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ وَزَكَرِيَّا وَيَحْيَى وَعِيسَى وَإِلْيَاسَ كُلٌّ مِّنَ الصَّالِحِينَ وَإِسْمَاعِيلَ وَالْيَسَعَ وَيُونُسَ وَلُوطًا وَكُلاًّ فضَّلْنَا عَلَى الْعَالَمِينَ وَمِنْ آبَائِهِمْ وَذُرِّيَّاتِهِمْ وَإِخْوَانِهِمْ وَاجْتَبَيْنَاهُمْ وَهَدَيْنَاهُمْ إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ ذَلِكَ هُدَى اللّهِ يَهْدِي بِهِ مَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ أُوْلَـئِكَ الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ وَالْحُكْمَ وَالنُّبُوَّةَ فَإِن  

يَكْفُرْ بِهَا هَـؤُلاء فَقَدْ وَكَّلْنَا بِهَا قَوْمًا لَّيْسُواْ بِهَا بِكَافِرِينَ أُوْلَـئِكَ الَّذِينَ هَدَى اللّهُ فَبِهُدَاهُمُ اقْتَدِهْ 

[7]   Enbijâ, 73. وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا وَأَوْحَيْنَا إِلَيْهِمْ فِعْلَ الْخَيْرَاتِ وَإِقَامَ الصَّلاةِ وَإِيتَاء الزَّكَاةِ وَكَانُوا لَنَا عَابِدِينَ 

[8]   Nahl, 123. ثُمَّ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ أَنِ اتَّبِعْ  

[9]   Junus, 87. وَأَوْحَيْنَا إِلَى مُوسَى وَأَخِيهِ أَن تَبَوَّءَا لِقَوْمِكُمَا بِمِصْرَ بُيُوتًا وَاجْعَلُواْ بُيُوتَكُمْ قِبْلَةً وَأَقِيمُواْ الصَّلاَةَ  

[10] Merjem, 58-60. أُوْلَئِكَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ مِن ذُرِّيَّةِ آدَمَ وَمِمَّنْ حَمَلْنَا مَعَ نُوحٍ وَمِن ذُرِّيَّةِ إِبْرَاهِيمَ وَإِسْرَائِيلَ وَمِمَّنْ هَدَيْنَا وَاجْتَبَيْنَا إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِمْ آيَاتُ الرَّحْمَن خَرُّوا سُجَّدًا وَبُكِيًّا فَخَلَفَ مِن بَعْدِهِمْ خَلْفٌ أَضَاعُوا الصَّلاَةَ  

وَاتَّبَعُوا الشَّهَوَاتِ فَسَوْفَ يَلْقَوْنَ غَيًّا إِلاَّ مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلاَ يُظْلَمُونَ شَيْئًا 

[11] Tâ Hâ, 122. ثُمَّ اجْتَبَاهُ رَبُّهُ فَتَابَ عَلَيْهِ وَهَدَى 

[12] Ahzâb, 38-39. مَّا كَانَ عَلَى النَّبِيِّ مِنْ حَرَجٍ فِيمَا فَرَضَ اللَّهُ لَهُ سُنَّةَ اللَّهِ فِي الَّذِينَ خَلَوْا مِن قَبْلُ وَكَانَ أَمْرُ اللَّهِ قَدَرًا  

مَّقْدُورًا الَّذِينَ يُبَلِّغُونَ رِسَالاَتِ اللَّهِ وَيَخْشَوْنَهُ وَلاَ يَخْشَوْنَ أَحَدًا إِلاَّ اللَّهَ وَكَفَى بِاللَّهِ حَسِيبًا 

[13] Sâd, 86. وَمَا أَنَا مِنَ الْمُتَكَلِّفِينَ 

[14] Bekare, 286. لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا 

[15] Talâk, 7. لاَ يُكَلِّفُ اللَّهُ نَفْسًا إِلاَّ مَا آتَاهَا 

[16] Mu’minûn, 51. يَا أَيُّهَا الرُّسُلُ كُلُوا مِنَ الطَّيِّبَاتِ وَاعْمَلُوا صَالِحًا إِنِّي بِمَا تَعْمَلُونَ عَلِيمٌ 

[17] Šura, 13. شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا  

الدِّينَ وَلاَ تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ 

[18] Enbijâ, 25. وَمَا أَرْسَلْنَا مِن قَبْلِكَ مِن رَّسُولٍ إِلاَّ نُوحِي إِلَيْهِ أَنَّهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ أَنَا فَاعْبُدُونِ 

[19] Furkân, 7-20.وَقَالُوا مَالِ هَذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الأَسْوَاقِ لَوْلاَ أُنزِلَ إِلَيْهِ مَلَكٌ فَيَكُونَ مَعَهُ نَذِيرًا أَوْ يُلْقَى إِلَيْهِ كَنزٌ أَوْ تَكُونُ لَهُ جَنَّةٌ يَأْكُلُ مِنْهَا وَقَالَ الظَّالِمُونَ إِن تَتَّبِعُونَ إِلاَّ رَجُلاً مَّسْحُورًا انظُرْ كَيْفَ ضَرَبُوا لَكَ الأَمْثَالَ فَضَلُّوا فَلاَ يَسْتَطِيعُونَ سَبِيلاً تَبَارَكَ الَّذِي إِن شَاء جَعَلَ لَكَ خَيْرًا مِّن ذَلِكَ جَنَّاتٍ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الأَنْهَارُ وَيَجْعَل لَّكَ قُصُورًابَلْ كَذَّبُوا بِالسَّاعَةِ وَأَعْتَدْنَا لِمَن كَذَّبَ بِالسَّاعَةِ سَعِيرًاإِذَا رَأَتْهُم مِّن مَّكَانٍ بَعِيدٍ سَمِعُوا لَهَا تَغَيُّظًا وَزَفِيرًاوَإِذَا أُلْقُوا مِنْهَا مَكَانًا ضَيِّقًا مُقَرَّنِينَ دَعَوْا هُنَالِكَ ثُبُورًالاَ تَدْعُوا الْيَوْمَ ثُبُورًا وَاحِدًا وَادْعُوا ثُبُورًا كَثِيرًاقُلْ أَذَلِكَ خَيْرٌ أَمْ جَنَّةُ الْخُلْدِ الَّتِي وُعِدَ الْمُتَّقُونَ كَانَتْ لَهُمْ جَزَاء وَمَصِيرًالَهُمْ فِيهَا مَا يَشَاؤُونَ خَالِدِينَ كَانَ عَلَى رَبِّكَ وَعْدًا مَسْؤُولاَوَيَوْمَ يَحْشُرُهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ فَيَقُولُ أَأَنتُمْ أَضْلَلْتُمْ عِبَادِي هَؤُلاَء أَمْ هُمْ ضَلُّوا السَّبِيلَقَالُوا سُبْحَانَكَ مَا كَانَ يَنبَغِي لَنَا أَن نَّتَّخِذَ مِن دُونِكَ مِنْ أَوْلِيَاء وَلَكِن مَّتَّعْتَهُمْ وَآبَاءهُمْ حَتَّى نَسُوا الذِّكْرَ وَكَانُوا قَوْمًا بُورًافَقَدْ كَذَّبُوكُم بِمَا تَقُولُونَ فَمَا تَسْتَطِيعُونَ صَرْفًا وَلاَ نَصْرًا وَمَن يَظْلِم مِّنكُمْ نُذِقْهُ عَذَابًا كَبِيرًاوَما أَرْسَلْنَا قَبْلَكَ مِنَ الْمُرْسَلِينَ إِلاَّ إِنَّهُمْ لَيَأْكُلُونَ الطَّعَامَ وَيَمْشُونَ فِي الأَسْوَاقِ وَجَعَلْنَا  بَعْضَكُمْ لِبَعْضٍ فِتْنَةً أَتَصْبِرُونَ وَكَانَ رَبُّكَ بَصِيرًا

Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %337 %2014 %07:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT