O hazreti Ademu i njegovom izgonu iz Dženneta u tefsiru El-Mizan

Tefsir El-Mizan

 

mizan 

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 

I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu i je­dite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drve­tu ne približujte pa da budete od nepravednika!” I šejtan ih na­ve­de da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. “Si­đi­te!” – rekosmo Mi – “jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zem­lji ćete boraviti i do roka određenog živjeti!” I Adem primi ne­ke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista pri­ma po­ka­janje, On je Milostiv. Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Me­ne će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu sli­jedili – ni­če­ga se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vje­rovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Dže­henne­ma; u njemu će vječno ostati.”

Tumačenje

I Mi rekosmo: “O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu...”i pored činjenice da je događaj sedžde u Kur’anu istaknut više puta, ipak se Ademov Džennet i zbivanja vezana za njega javljaju samo na tri mjes­ta. Jedno od njih je niz ajeta sure Bekare, o kojima raspravljamo. Dru­gi put je to u suri A’râf:

“A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle gdje god ho­ćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne počinite nepravdu!” I šejtan im poče bajati da bi im otkrio ono što je skriveno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih, i reče: “Go­spodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste me­le­ci postali ili da ne biste besmrtni bili.” – i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džen­netsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam za­bra­nio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – i rekao vam: “Šejtan vam je, zbi­lja, otvoreni neprijatelj.” “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sa­mi smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smi­lu­ješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” “Izlazite” – reče On – “je­d­ni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smr­ti os­ta­ti. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti.” – re­če On.[1]

Treći put u suri Tâ Hâ:

Adema smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne nađosmo kod njega odlučnosti! A kada melekima rekosmo Mi: “Učinite sedž­du Ademu!” – svi su oni učinili sedždu, samo ne Iblis, on odbi. “O Ade­me!” – rekosmo Mi – “Doista je ovaj neprijatelj tebi, i ženi ti, zato vas dvoje nek’ on nikako iz Dženneta ne izvodi, pa da se mučiš! Zbi­lja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožed­njeti, niti žegu osjetiti!” Ali ga šejtan obmanu i reče: “O Ade­me! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće pro­ći?” I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se uka­za­še, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima po­kri­va­ti se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pra­voga. A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i Sta­zom Pravom uputi. “Izlazite iz njega svi!” – On naredi – “jedni dru­gima će te neprijatelji biti!” A potom će vam od Mene doista upu­ta dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjes­kob­no življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa. “Gospodaru moj!” – upitat će on – “zašto si me slijepa proživio ka­da sam već vidjelac bio?” “Eto zato jer su ti Znaci Naši dolazili” – re­če On – “pa si ih zaboravljao, pa ćeš i ti isto tako zaboravljen da­nas biti!”[2]

Kontekst ovih triju skupina ajeta, a posebno početni ajeti prve skupine koji glase: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti..., otkrivaju nam da je Adem zapravo od samog početka stvoren da na Zemlji živi i da na Zemlji umre. Ako je Uzvišeni Allah Adema doveo u Džennet na kratak period to je bilo zato da bude izložen iskušenju te da mu se kao posljedica njegova ne­pokoravanja ukažu stidna mjesta, kako bi nakon toga bio spušten na Zemlju.

Također, kontekst ajeta sure Tâ Hâ, koji glase: Adema smo Mi još pri­je obavezali..., i ajeta sure A’râf: O Ademe, nastanite se, ti i žena tvoja, u Džennetu..., prenoseći događaj sedžde zajedno sa događajem u Džennetu u povezanom nizu, na jasan način otkriva da je osnovna namjera kod stva­­ranja Adema bila da on živi na Zemlji. Ono što je ovdje važno jeste či­nje­nica da put nastanjivanja na Zemlju ide preko nastanjivanja u Džen­ne­tu, a prije svega da se melecima time dokaže veći položaj Adema i nje­go­vu dostojnost namjesništva, da melecima bude naređeno da učine sedždu, te da nakon toga bude nastanjen u Džennetu, da mu bude zabranjeno drvo i da on kuša sa njega te da se kao posljedica učinjenog njemu i njegovoj ženi ukažu stid­na mjesta i na kraju da bude spušten na Zemlju.

Iz ajeta se da jasno zaključiti da je posljednji uzrok koji je učinio njih dvo­je zemaljskim bićima upravo pitanje ukazivanja njihovih slabosti i manj­kavosti, a njihove manjkavosti prema ajetu: ...pa počeše po njima liš­će džennetsko stavljati – predstavljaju stidna mjesta. Jasno je da su ova dva organa manifestacija svih životinjskih poriva jer podrazumijevaju, ta­kođer, i prehranjivanje i razvoj.

Dakle, sav Iblisov trud i cilj je bio da otkrije njihovu slabost. S druge stra­ne, kao da je stvaranje čovjeka, odnosno zemaljskog Adema i njegove žene, bilo završeno i Uzvišeni Allah ih je odmah uveo u Džennet. Dakle, oni nisu proveli mnogo vremena na Zemlji, zapravo, nije im dato do­volj­no pri­lika da upravo na Zemlji uvide svoje slabosti i da spoznaju ostala sred­­stva neophodna za život na Zemlji.

Ustvari, njih dvoje su uvedeni u Džennet u vrijeme dok su još uvijek bili povezani sa svijetom Melekuta i njihova percepcija koju su imali o svi­jetu duša i meleka još uvijek nije bila uprljana ovozemaljskim živo­tom, što se može razumjeti iz ajeta: da bi otkrio njima dvoma ono što je skri­veno od njih dvoga od stidnih mjesta njihovih (لِيُبْدِيَ لَهُمَا مَا وُورِيَ عَنْهُمَا مِن سَوْءَاتِهِمَا), a nije rečeno: da bi otkrio njima dvoma ono što je bilo njima (kroz duži period) skriveno od stidnih mjesta njihovih (لِيُبْدِيَ لَهُمَا مَا كان وُورِيَ عَنْهُمَا مِن سَوْءَاتِهِمَا).[3] Dakle, prikrivenost njihovih stidnih mjesta bila je pri­vre­mena, desila se na trenutak, jer u zemaljskom životu nije moguće da ona budu prikrivena na duže razdoblje.[4]

Prema tome, otkrivanje stidnih mjesta u ovozemaljskom životu po­sred­stvom kušanja ploda sa zabranjenog drveta bilo je jedno od Božijih ne­pro­mjenjivih određenja, koje je moralo da se ispuni. Zato je Uzvišeni Bog re­kao: ...nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. (فََلا يُخْرِجَنَّكُمَا مِنَ الْجَنَّةِ فَتَشْقَى), I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. (فَأَخْرَجَهُمَا مِمَّا كَانَا فِيهِ)

Također, i pored činjenice da je Uzvišeni Allah oprostio njihovu greš­ku nakon njihova pokajanja, On ih nije vratio u Džennet već ih je spustio na Zemlju da tamo žive.

Da odredba Božija nije bila nepromjenjiva u vezi sa kušanjem ploda sa za­branjenog drveta i protjerivanja iz Dženneta kao posljedice, te da nije bilo nemoguće da se vrati u Džennet, nakon pokajanja i oprosta greške, Adem bi se vratio u Džennet – jer pokajanje briše grijehe i njegove po­slje­dice.

Iz dosadašnjeg izlaganja postalo je očito da uzrok Ademova pro­tje­ri­va­nja iz Dženneta i njegova nastanjivanja na Zemlji nije bila njegova greš­ka, već je uzrok bio u činjenici da su se posredstvom greške otkrila stidna mjesta, a to se opet desilo kao posljedica spletke prokletnika Iblisa.

Kazivanje o Ademu u suri Tâ Hâ započinje riječima: Adema smo Mi još prije obavezali, pa on zaboravi, i ne nađosmo kod njega odlučnosti!(وَلَقَدْ عَهِدْنَا إِلَى آدَمَ مِن قَبْلُ فَنَسِيَ وَلَمْ نَجِدْ لَهُ عَزْمًا). Treba vidjeti na šta se odnosi ova obaveza i zavjet: da li se to odnosilo na zabranu približavanja drvetu? – ...ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete! (وَلاَ تَقْرَبَا هَـذِهِ الشَّجَرَةَ فَتَكُونَا مِنَ الْظَّالِمِينَ) Ili je to bilo obznanjivanje Iblisova neprijateljstva spram Adema i njegove žene? – ...ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi. (إِنَّ هَذَا عَدُوٌّ لَّكَ وَلِزَوْجِكَ) Ili je ova obaveza opća i odnosi se na zavjet uzet od svih ljudi, a posebno je zavjet čvrsto uzet od poslanika.

Prva pretpostavka nije osnovana, što se da jasno vidjeti iz ajeta: I šej­tan im poče bajati... i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.” (وَقَالَ مَا نَهَاكُمَا رَبُّكُمَا عَنْ هَـذِهِ الشَّجَرَةِ إِلاَّ أَن تَكُونَا مَلَكَيْنِ أَوْ تَكُونَا مِنَ الْخَالِدِينَ فَوَسْوَسَ لَهُمَا الشَّيْطَانُ ...), te ajeta koji slijedi: Zaklinjaše im se Iblis: “Ja sam vam, zaista, savjetnik is­kre­ni!” (وَقَاسَمَهُمَا إِنِّي لَكُمَا لَمِنَ النَّاصِحِينَ) Dakle, Adem prilikom kušanja zabranjenog plo­da ne samo da nije zaboravio na Božiji zavjet već ga je u potpunosti imao u vidu. Iblis je svojom slatkom riječju samo Ademu opravdao nje­gov postupak. Naravno, ovo nikako nije u suglasju sa ajetom o kojem ras­pravljamo, jer se u njemu kaže da je on zaboravio na zapovijed Božiju.

Druga pretpostavka, koliko god da je moguća, ne odgovara sadržaju aje­ta, jer u onom o kojem raspravljamo, zapovijed se odnosi samo na Ade­ma, a zabrana približavanja drvetu odnosi se na njih oboje, kao i či­nje­nica da se zaborav pripisuje samo Ademu. Pored svega rečenog, u na­stav­ku ajeta o kojem raspravljamo u suri Tâ Hâ, a koji stoji u suglasju sa sebi prethodećim ajetima, značenje zavjeta više odgovara općem zavjetu, a ne upozorenju na Iblisa, kao što kaže Uzvišeni Allah: A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće za­lu­tati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjes­kobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga sli­je­pa. (فَإِمَّا يَأْتِيَنَّكُم مِّنِّي هُدًى فَمَنِ اتَّبَعَ هُدَايَ فَلا يَضِلُّ وَلا يَشْقَى وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى)

Sagledavanjem i upoređivajem ovih ajeta sa ajetom koji je u središtu naše rasprave, može se razumjeti da kur’anski stavak: A ko se okrene od Opo­mene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada... – odgovora za­bo­ravu na koji se u ajetu ukazuje. Kada ova dva ajeta zajedno sagle­da­va­mo, tada obaveza odgovara mnogo više značenju zavjeta na Gospodstvo i Skrbništvo Allaha i pokornost Ademovu, od toga da bude u značenju upo­­zoravanja na Iblisa.

Između zaborava na Boga i slijeđenja Iblisa u pojmovnom pogledu ne­ma velike srodnosti, za razliku od zavjeta na Gospodstvo i Skrbništvo Bo­žije. Zavjetovati se na Božije skrbništvo znači da čovjek nikad ne za­bo­ravi da ima Skrbnika i Upravitelja, odnosno da čovjek nikad i ni u ko­jem stanju ne zaboravi da je on u posvemašnjem vlasništvu Božijem, a sâm nije vlasnik ničega: ni koristi, ni štete, ni života, ni smrti, jednostavno ni­čega, ili drugačije rečeno, nije vlasnik ničega po svojoj biti: ni osobine, ni djela.

Jasno je da greška ili grijeh u kontekstu ovog zavjeta jeste da čovjek za­boravi na položaj svoga Gospodara, bilo usljed zaokupljenosti sobom, bilo usljed zaokupljenosti bilo čim drugim, kao što ovosvjetske prolazne lje­pote čovjeka odvode u zaborav naspram Uzvišenog Allaha, dž.š. Obra­ti­te pažnju!

Međutim, ako uzmemo u obzir čovjeka u okruženju kakvo mu nudi ovo­­svjetski život sa svim svojim vidovima i različitostima i okolnost da Ovaj svijet nije nastanjen samo dobrim ljudima, već u njemu zajednički uče­stvuju i vjer­nici i nevjernici, uvidjet ćemo da je ovosvjetski život raz­no­vrstan, shodno zbilji i ba­tinu u pogledu znanja i neznanja o Uzvišenom Bo­gu. Čo­vjek koji poznaje položaj svoga Gospodara kada sagleda svoje mj­esto u ovo­svjetskom životu, ispunjenom svim oblicima ozlojeđenosti, ne­srećama i ne­voljama te uzme u obzir da je ovaj život izmiješan sa ži­vo­tom i smrću, zdrav­ljem i bolešću, bogatstvom i siromaštvom, posje­do­va­njem i neposje­do­­vanjem; i uzme u obzir da sav Ovaj svijet, onoliko ko­li­ko ga ima u biti čo­vjeka i izvan njega, da je sve opet vlasništvo Božije te da nijedno biće u Ovom svijetu nema neovisnost po sebi niti po nečem dru­gom, već je sve u vlasništvu Onoga kod Kojeg ne postoji ništa, osim Lje­pote i Dobra, i to one Ljepote i Dobra koja dostoje položaju Njegove Uz­višenosti i Čas­ti; te da od Njega ne potiče ništa, osim Dobra i Ljepote – tada shvata da niš­ta u ovom svijetu nije odvratno da bi se od toga gnu­šao, ništa nije opas­no da bi strahovao od toga, ništa nije jezovito da bi os­je­ćao bojazan, niš­ta nije strašno da bi to izbjegavao.

Sa ovakvim pogledom ono što postoji vidi lijepim i dragim, osim ono­ga za šta mu je Gospodar zapovjedio da drži za odvratnim i neprijateljem. Šta­više, stvari vidi odvratnim zbog Božije zapovjedi, kao što i voli i uživa u njima zbog Božije zapovjedi. Ukratko, ovakva osoba nema nikakvih bri­ga i strepnji, osim prema sebi, i to u vezi sa svojim Gospodarem.

Sve ovo je zbog toga što ovakva osoba cijeli svijet vidi apsolutnim vlas­ništvom svoga Gospodara. On je vjerovanja da niko pored Boga nema bilo kakva udjela u bilo kom dijelu egzistencije. Ovakva osoba se ne bavi pi­tanjima šta će njegov Gospodar uraditi sa Svojim vlasništvom. Zašto oživ­ljava mrtve? Zašto daruje dobro ili nesreću? Ovo je čisti, plemeniti ži­vot u kojem nema nikakve pokvarenosti, svjetlost koja nije izmiješana bilo kakvom tamom, sreća pored koje nema mjesta za tugu, posjedovanje sa kojim nije spojivo neimanje, imetak koji nije izmiješan ikakvim obli­kom siromaštva. Sve su ovo blagodati koje se stiču imanom i vjerovanjem u Uzvišenog Allaha, dž.š.

Naspram ovog života postoji jedan drugi oblik života, a to je život oso­be koja je neznalica spram položaja svoga Gospodara. Taj nesretnik odvo­jen je od svoga Gospodara i bilo šta da gleda – sebe ili biće izvan sebe – vidi neo­visnim u egzistenciji. Korisno ili štetno, dobro ili zlo vidi po njima sa­mim. Kao posljedica ovakvog pogleda, cijeli njegov život je ispunjen stra­hom pred onim što nastupa, strepnjom od onoga što je prošlo, tugom za onim što je izgubio; pouzdava se u imetak, položaj, djecu, prijatelje i u sve ostalo za čim gaji ljubav, jednom riječju, uronjen je u ono za šta drži da ima uticaja na njegov život. On je poput džehennemlija kojima uvijek, kada im izgori koža, zamjenjuju je drugom, uvijek kada se naviknu na jed­nu patnju zamjenjuju im je drugom, težom patnjom, sve dok srce ne oku­ša patnju. Srce mu je stalno uznemireno. Duša mu stalno izgara poput svi­jeće i topi se poput vode. Grudi su mu stalno ispunjene tegobom i uz­ne­­mirenošću, kao da se želi uspeti na nebo. Gospodar posredstvom ovak­vih nesreća ovladava onima koji neće da prihvate vjerovanje. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju ostavlja u nečisti.[5] (كَذَلِكَ يَجْعَلُ اللّهُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ)

Nakon što je ovo postalo jasno, cijenjeni čitalac je shvatio da ova dva pi­tanja, zaborav na zavjet i nesreća u ovosvjetskom životu, predstavljaju jed­nu te istu stvar, s tim da je ovosvjetska nesreća jedna od grana zabo­ra­va na zavjet.

Upravo o ovome govori Uzvišeni Allah kada se u suri Tâ Hâ obraća svim ljudima Ovoga svijeta, donoseći propis: A potom će vam od Mene doi­sta uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno ži­vlje­nje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slijepa.[6](فَإِمَّا يَأْتِيَنَّكُم مِّنِّي هُدًى فَمَنِ اتَّبَعَ هُدَايَ فَلَا يَضِلُّ وَلَا يَشْقَى o وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى)

Potom u suri Bekare, u ajetima koji su predmet naše rasprave, iznosi se ista istina, samo drugim riječima: Pa, ko bude Uputu Moju slijedio, ni­če­ga se neće bojati i ni za čim neće tugovati.[7] (فَمَن تَبِعَ هُدَايَ فَلاَ خَوْفٌ (عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ 

Ako cijenjeni čitalac obrati pažnju, iz dosadašnjeg izlaganja može za­klju­čiti da približavanje zabranjenom drvetu povlači za sobom tegobu i ne­sreću u životu na Ovom svijetu, a ta nesreća je da čovjek zaboravi na svoga Gospodara i bude u nemaru spram Njegova položaja. Kao da je Adem htio pomiriti između tog drveta i zavjeta koji je uzet od njega, za­pra­vo da posjeduje i jedno i drugo. Međutim, on to nije mogao, što je ima­lo za posljedicu da zaboravi na zavjet i zapadne u teškoće ovo­svjet­skog života, da bi na kraju ovu štetu nadoknadio pokajanjem.

Jedite u njemu koliko god želite...(وَكُلاَ مِنْهَا رَغَداً)Riječ regede (رغد) ov­dje je u značenju ugodnog života u obilju.

...ali se ovom drvetu ne približujte... (وَلاَ تَقْرَبَا هَـذِهِ الشَّجَرَةَ) Izrečena zabra­na u ovom ajetu kao da se odnosi na zabranu od jedenja ploda sa tog dr­ve­­ta, a ne na samo drvo. Ako je zabrana izrečena na način: Ne približavajte se ovom drvetu! – to je zato da se naglasi težina zabrane, što svjedoči dru­gi ajet: I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta nji­ho­va.[8] (فَأَكَلَا مِنْهَا فَبَدَتْ لَهُمَا سَوْآتُهُمَا) Upravo navođeni ajet je jasan po tome da je približavanje drvetu upravo kušanje ploda sa njega. Njihov prekršaj zbog kojeg su im se ukazala stidna mjesta je bio kušanje, a ne pri­bli­ža­va­nje drvetu.

...pa da budete od nepravednika!(فَتَكُونَا مِنَ الْظَّالِمِينَ)Riječ nepravednici je par­ticip aktivni od korijena riječi nepravda (ظلم), a ne od korijena riječi tama (ظلمة), kao što su neki tumači pretpostavili, jer su Adem i njegova že­na na drugom mjestu priznali počinjenu nepravdu: Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, si­gurno ćemo biti izgubljeni.[9]

Ono što ovdje treba zapaziti jeste činjenica da je Uzvišeni Allah stavku pa da budete od nepravednika u suri Tâ Hâ zamijenio riječima pa da se mu­čiš[10] (فَتَشْقَى) Dok u nastavku istog ajeta Kur’an pojašnjava šta znači mu­čiti se: U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožed­nje­ti, ni žegu osjetiti.[11]Iz rečenog se jasno da zaključiti da se pod tego­ba­ma ovosvjetskog života misli na život izložen gladi, neposjedovanju od­jeće, žeđi, naporu. Prema tome, nepravda koju su učinili Adem i nje­go­va žena bila je zapravo prema njima samima, a nije bila nepokornost Allahu, dž.š., jer kada se kaže nepravda (zulm), s obzirom na značenje ove riječi, mi­sao odmah ide na grijeh prema Bogu, što nije slučaj u ovom kur’an­skom kazivanju.

Također, iz ovoga se da zaključiti da kada se kaže ne približavajte se ovom drvetu, ova zabrana ima karakter dobronamjernog savjeta, a ne oba­vez­no provodive Gospodareve zabrane, za čije nepoštivanje slijedi kazna. To je poput onoga kada brižni otac kaže svom djetetu da ne hoda napolju bos jer se može nabosti na nešto oštro. Neposluh spram ovakve zabrane ne označava se kao grijeh.

Dakle, Adem i njegova žena su učinili nepravdu sebi i time se lišili bo­ra­višta u Džennetu, a nisu bili neposlušni prema Bogu ili kako bi se to vjer­skom terminologijom reklo – nisu počinili grijeh.

Ako pređemo preko tvrdnje da je Božija zabrana bila obavezujuća, u tom slučaju – nakon što su je Adem i njegova žena prekršili i učinili po­ka­­janje i ono bilo primljeno – trebalo bi da su i posljedice grijeha otklo­nje­­ne, a takvo šta se nije desilo. Adem se pokajao zbog svoje greške, ali nije vraćen u Džennet i nije stekao položaj koji je tamo imao. Da za­bra­na nije bila dobronamjerna i upućujućeg karaktera tada bi šerijatske po­slje­di­ce njenog nepoštivanja trebale biti otklonjene, osim prirodnih po­sljedica gri­jeha, jer pokajanje otklanja šerijatski kažnjive posljedice. U pri­mjeru Ade­ma i Have njihovo pokajanje trebalo bi da je otklonilo ta­kve poslje­di­ce, ali ne vidimo da su oni ponovo vraćeni u Džennet u po­lo­žaj bliskosti. Iz ovoga shvatamo da je zabrana bila upućujućeg do­bro­­namjernog ka­rak­te­ra. Ako Bog da, ovu temu ćemo u nastavku upot­pu­niti.

I šejtan ih navede...(فَأَزَلَّهُمَا الشَّيْطَانُ) Ova rečenica, poput sličnih, ima zna­če­nje da je šejtan prevario Adema. Iako ova rečenica ne podrazumijeva više od činjenice da je prevara Adema bila poput prevare nas potomaka Ade­movih od strane šejtana, posredstvom ubacivanja misli u srce i splet­ka­renjem, a da se on ne pokaže čovjeku, kao što nas zavodi, a mi ga ne vi­dimo, ipak, uzimajući u obzir ajet: O Ademe, ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi[12] u kojem Gospodar riječju ovaj pokazuje na šejtana, može se razumjeti da je Uzvišeni Allah pokazao šejtana Ademu i nje­go­voj ženi i predstavio im ga lično, njega samog, a ne samo njegove oso­bi­ne i obilježja. Također, iz ajeta: O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo bes­mrtnosti i carstvo koje neće nestati?[13]koji prenosi riječi šejtana, može se shvatiti da je on stajao naspram Adema i njegove žene dok im se obra­ćao. Jednostavno, ovo obraćanje je položaj onoga kojeg vide oni ko­ji­ma se obraća. Isto potvrđuje i ajet iz sure A’râf: I zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’[14] – čin zaklinjanja podrazumijeva da su ga oni vidjeli. Također i ajet: Zar vam to drvo nisam zabranio?! – zov­nu ih Gospodar njihov – i rekao vam: ‘Šejtan vam je, zbilja, otvoreni ne­pri­jatelj.’[15] – potvrđuje isto.  

Da je odnos njih dvoga prema šejtanu bio poput odnosa nas i šejtana, kod kojeg mi njega ne vidimo, oni bi se mogli pravdati da ga nisu vidjeli, već da im je od njega stiglo jedino njegovo spletkarenje, zbog čega su mi­sli­li da to dolazi od njihovih misli i nikakvu mogućnost nisu davali da bi to moglo biti od šejtana i da u tom slučaju nisu imali nikakvu namjeru krše­nja preporuke o oprezu spram šejtanova spletkarenja.

Ukratko, Adem i njegova žena vidjeli su šejtana i poznavali su ga, kao što su ga i poslanici vidjeli i poznavali, pored toga što su bezgrješni po Bo­žijoj bezgrješnosti – u prilikama kada bi šejtan imao namjeru da im se us­protivi – što po­tvr­đuju predaje o Nuhu, Ibrahimu, Musau, Isau, Jahji, Eju­bu, Ismailu i Muham­medu, neka je mir Božiji sa svima njima.

Također, i spoljnje značenje ajeta spomenutog događaja, kao i ajet: Go­­spo­dar vaš vam zabranjuje ovo drvo... – jasno govori o tome da su njih dvoje stajali pored označenog drveta zajedno sa šejtanom, koji se odranije već bio uvukao u Džennet. On je isplanirao prijateljstvo sa njima dvoma i splet­karenjem ih je prevario. Ako kažete da šejtan ne može ući u Džen­net, u odgovoru ćemo reći da to vrijedi za slučaj kada se govori o vječnom Džen­netu, koji dolazi nakon Sudnjeg dana, a ovdje to nije bilo. Zapravo, ovo se desilo u nekom drugom Džennetu iz razloga toga što su svi oni pro­­tjerani iz njega, a da je bio vječni Džennet, takvo šta ne bi bilo u skla­du sa protjerivanjem iz njega.

A što se tiče obraćanja Allaha, dž.š., šejtanu: E onda izlazi iz njega /Džen­neta/, ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi...[16]– koje najvjero­vat­ni­je predstavlja istjerivanje Iblisa iz Dženneta, moguće je reći da se pod ovim misli na istjerivanje iz skupine meleka ili iz Neba ili iz položaja blis­kosti i počasti.

Rekosmo: “Siđite jedni drugima ćete neprijatelji biti...”(وَقُلْنَا اهْبِطُواْ بَعْضُكُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ)Iz ukupnog konteksta ovih ajeta može se razumjeti da se obra­ća­nje u navedenom ajetu odnosi na Adema, njegovu ženu i Iblisa, za razliku od ajeta u suri A’râf, gore već navođenom, koji se odnosi samo na Iblisa. Uop­ćeno obraćanje u ajetu naše rasprave je poput sjedinjenja dva obra­ća­nja radi pripovijedanja o ispunjenom Božijem određenju, poput neprija­telj­stva između prokletnika Iblisa i Adema te njegove žene i njihovih po­to­maka, čovjekova života na Zemlji, njegova umiranja na Zemlji i po­vrat­ka, zapravo proživljenja.

Ademovo potomstvo sa Ademom dijeli istu sudbinu po ovom propisu, kao što se da razumjeti iz ajeta: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti.[17], te ajeta: Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melecima rekli: ‘Učinite mu sedždu!’[18], o čemu će više ri­je­či biti ubrzo kod tumačenja sure A’râf.

Dakle, ako je toga dana Uzvišeni Allah naredio svim melecima da uči­ne sedždu Ademu, to je bilo zato što je on namjesnik Božiji na Zemlji i u zbilji ovaj sud obuhvata sve ljude, a meleci su se poklonili posebno Ade­mu zato što je on predstavnik i uzor ljudskog roda.

Ukratko, čini se da je događaj nastanjivanja Adema i njegove žene u Džen­netu te potom izlazak iz njega zbog kušanja ploda sa drveta primjer či­jim kazivanjem Uzvišeni Allah želi oslikati položaj Adema prije spuš­ta­nja na Ovaj svijet, blagostanje i čast koju je imao u položaju bliskosti i sve­tog prostora, te Onaj svijet blagodati i sreće, bliskosti i svjetlosti, čis­tog produhovljenog prijateljstva i blizine Gospodara svih svjetova.

Međutim, Adem odabire svijet ispunjen teškoćama, mukama, za­mo­rom, odvratnošću, boli i umjesto da uloži trud da se vrati odakle je došao, on žudi za prolaznim životom Ovoga svijeta ustajale lešine i niskosti.

Također, kroz ovaj primjer želi se ukazati na okolnost da nije samo Adem nakon svog pokajanja bio vraćen u svijet počasti i blaženstva, već da će svaki čovjek koji počini grešku, ako se vrati svome Gospodaru, On će ga vratiti svijetu blagostanja. U suprotnom, ako se čovjek ne vrati sebi i isto tako nastavi se držati Ovog niskog svijeta i nefsanskih strasti, takva oso­ba umjesto zahvale Bogu prigrlila je nevjerovanje i samu sebe je od­vela u usplamtjeli Džehennem, a kako je samo grozno to prebivalište!

I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti... (فَتَلَقَّى آدَمُ مِن رَّبِّهِ كَلِمَاتٍ فَتَابَ عَلَيْهِ)Oblik primi ima ovdje značenje primanja riječi, ali sa znanjem i razumijevanjem, a ovo primanje riječi je Ademu olakšalo po­kajanje.

Iz predočenog se može razabrati da pokajanje ima dva oblika. Prvi je oblik Božije tewbe, koji znači zanimanje i okretanje Uzvišenog Boga ka robu sa milošću, a drugo je okretanje roba i vraćanje Gospodaru, napuš­tanjem grijeha i traženjem oprosta.

Pokajanje roba je umotano, odnosno nalazi se, zapravo, između dva Božija pokajanja-zanimanja,[19] što znači da rob ni u bijednom stanju nije neovisan i bez potrebe za Uzvišenim Allahom. Ako rob želi da se izbavi iz svoga grijeha, to nije ostvarivo, osim Božijom pomoću i milošću, koja dotiče njegovu dušu i pomaže ga da učini pokajanje. Međutim, u istom tre­nutku rob ponovo ima potrebu za Božijom tewbom-zanimanjem, a to je da se On ponovo okrene Svome robu i podari mu milost tako što će pri­mi­ti njegovo pokajanje. Prema tome, pokajanje roba je primljeno kada se ono nađe između dvije Gospodareve tewbe. Kao što je rečeno u ajetu: Po­tom se On njima okrenuo /učinio tewbu/ da bi se oni pokajali /da bi i oni uči­nili tewbu/...[20] (ثُمَّ تَابَ عَلَيْهِمْ لِيَتُوبُواْ)

Kiraet Kur’ana po kojem se riječ Adem uči visokim glasom, a riječi nis­kim glasom više odgovora ovom tumačenju, iako i drugi kiraet, kod ko­jeg se Adem uči tihim, a riječi visokim, nije u suprotnosti sa ovim tu­ma­čenjem.

Šta su bile riječi spomenute u ajetu? Vrlo često mišljenje je da su to ri­ječi iz sure A’râf, koje prenosi Uzvišeni Allaha od Adema i njegove žene: “Go­spodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”[21]Pro­blem koji ima ovo tumačenje jeste činjenica da se događaj koji se veže za ajet iz sure A’râf desio prije njihova istjerivanja iz Dženneta, a tek nakon toga je njima zapovjeđeno da izađu iz Dženneta. A u ajetima ko­jim se bavimo prvo im je rečeno da izađu iz Dženneta, a tek potom su pri­mili riječi.

Međutim, ako se vratimo na početak ovog događaja, sjetit ćemo se da je Uzvišeni Allah rekao melecima: Ja želim namjesnika na Zemlji po­sta­vi­ti. Na to su meleci odgovorili: Zar želiš postaviti onoga koji će na njoj ne­red činiti i krv prolijevati?! A mi Tebe hvalimo i veličamo. Uzvišeni Al­lah nije poricao njihovu tvrdnju i ono što su pripisali zemnom biću. Ni­je rekao da namjesnik na Zemlji ne čini te stvari. Uzvišeni je jedino Adema pou­čio imenima.

Jasno je da sa nepoznavanjem imena prigovor meleka pada u vodu, jer u suprotnom njihov prigovor bi i dalje vrijedio i ne bilo dokaza protiv njih. Također, jasno je da je među tim imenima bilo nešto čega je po­zna­va­nje bilo od koristi Ademu nakon počinjenja grijeha, što ga je spasilo od gri­jeha. Najvjerovatnije da se primljene riječi Adema od Gospodara od­no­se na neka od ovih imena. Obratite pažnju!

Treba znati da Adem – koliko god da je prema sebi učinio nepravdu i sam sebe bacio u provaliju stradanja te doveo sebe pred izbor nesreće i bla­gostanja, što i jeste Ovaj svijet – da je ostao na mjestu svoga spuštanja, od­nosno na Ovom svijetu, stradao bi ili da se je vratio svome prvotnom bla­gostanju tek tada bi se suočio sa tegobama. Uglavnom, kako god da pret­postavimo on bi počinio nepravdu prema sebi, osim što je ovim do­laskom na Zemlju osigurao sebi stepen blagostanja i savršenstva koji ne bi ostvario da se nije spustio, kao što ga ne bi ostvario i da je se spustio bez počinjene pogreške.

Da otac i majka čovječanstva nisu došli na Zemlju, kako bi mogli uvi­dje­ti svoje siromaštvo, niskost, bijedu, potrebitost, manjkavost? Kako bi mo­gli doseći Sveto područje i blizinu Gospodara svjetova bez podnoše­nja ne­prijatnosti, teškoća, tegoba, nevolja? Uzvišeni Allah posjeduje svoj­stv­a: oprosta, pokrivanja grijeha, blagosti, milostivosti, dobrostivosti – koja se ot­krivaju jedino grješnicima. Uzvišeni Allah u danima vremena ima da­ho­ve milosti kojima se može okoristiti samo grješnik koji se izloži njima.

Dakle, upravo su se zbog pokajanja pred čovjekom otvorila vrata upu­te, da bi on to odabrao za svoj put. To je očišćenje staništa gdje treba da se nastani. Slijedeći ovaj Put i ovu Uputu, propisivani suu svakom vre­me­nu vjerozakon i slata vjera ljudima.

Dokaz iznesenog su Božije riječi u kojima On, Slavljeno i Uzvišeno je Nje­gov ime, često govori o pokajanju i daje mu prednost spram imana, kao što je rečeno u Kur’anu: Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i svako onaj koji se pokajao uz tebe. (فَاسْتَقِمْ كَمَا أُمِرْتَ وَمَن تَابَ مَعَكَ)[22] Ili na dru­gom mjestu: Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje... (وَإِنِّي لَغَفَّارٌ لِّمَن تَابَ وَآمَنَ)[23] I drugi ajeti slični ovima.

Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam Uputa dolaziti...”(قُلْنَا اهْبِطُواْ مِنْهَا جَمِيعاً فَإِمَّا يَأْتِيَنَّكُم مِّنِّي هُدًى)Ovaj ajet je prvo što je propisano u vjeri Ade­mu i njegovom potomstvu. Ovim propisom je čitava vjera sažeta u dvi­je rečenice i do Sudnjega dana neće im se ništa pridodati.

Poštovani čitaoče, ako se podrobnije razmotri ovo zbivanje, tj. do­ga­đa­nja vezana za Džennet, a posebno ono pojašnjenje koje se nudi u suri Tâ Hâ, razumjet će se da su na tok događaja djelovale dvije odredbe Uz­vi­še­nog Allaha u vezi sa Ademom i njegovim potomstvom. Istovremeno, ove dvi­je odredbe su bile Njegova prva zapovijed. Tako je kušanje ploda sa ozna­čenog drveta zahtijevalo da on bude istjeran iz Dženneta na Zemlju i da tamo nastavi život. To je upravo onaj život ispunjen tegobama i ne­vo­lja­ma, na koji ga je Gospodar upozorio kada mu je rekao da ne jede sa oz­na­čenog drveta. A druga Božija odredba tiče se Ademovog pokajanja i po­sljedica koje je izazvalo, a to je da Uzvišeni Allah objavi propise, čime je iskazano poštovanje i čast prema Ademu i njegovom potomstvu, po­sred­stvom dosezanja pokornosti kroz slijeđenje Upute te mogućnosti da ovo­svjetski zemni život učini onosvjetskim nebeskim životom.

Dakle, ostvarenjem prve odredbe Adem je imao samo ovosvjetski ži­vot, ali sa pokajanjem Uzvišeni Allah je upravo taj život učinio čistim i uzor­nim, na način da je ovaj život sjedinio sa uputom ka pokornosti i tako se oblikovao jedan poseban život, sastavljen iz dvaju vidova, zemaljskog i nebeskog.

Ovo je činjenica koja se da razumjeti iz ponavljanja čina spuštanja u ovoj suri, jer je jednom rečeno: “Siđite!” – rekosmo Mi – “jedni drugima će­te neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog ži­vje­ti!”, a drugi put: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo do­la­zi­ti...”

Činjenica da je pokajanje karika između ova dva silaska govori o tome da se pokajanje Adema i njegove žene desilo u času dok se oni još uvijek nisu bili odvojili od Dženneta, koliko god da je tačno da oni nisu bili u Džen­netu i nisu imali prijašnji položaj.

Ovo također ukazuje na činjenicu da se govor Božiji: Zar vama dvoma to drvo nisam zabranio?!,[24] desio nakon zabrane: Ne približavajte se tom drvetu! Jer u prvom ajetu Uzvišeni Bog im se obraća zamjenicom u obli­ku vama dvoma (تِلكُما), koja je svojstvena samo za daljinu, a u drugom aje­tu, koji se po hronologiji događaja desio prije prvog, koristi se zamjenica ovo (هذا), koja je svojstvena samo za predmete u blizini. Također, u prvom ajetu se koristi glagol dozivati (نادى), za koji je jasno da je primjeren ve­za­no za govor na većoj razdaljini, a u drugom ajetu glagol reći (قال), koji se ko­risti kod izravnog i bliskog govora. Obratite pažnju!

Također, treba znati da upoređivanjem rečenice: Siđite, jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti! – sa rečenicom: Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti[25] –može se uočiti da se razlikuje način života prije i nakon spu­šta­nja. Ovozemaljski život je izmiješan sa zbiljom Zemlje, a to znači da je is­­pu­njen teškoćama, tegobama, nesrećama, kao i to da ovozemaljski život pod­razumijeva da čovjek poprimi oblik i formira se od zemlje, da umi­ra­njem ponovo postane zemlja i potom da se drugi put uzdigne iz zemlje.

A džennetski život je nebeski život koji nije potekao od zemaljskog života, kojeg obilježavaju stalne promjene.

Ovdje se sa sigurnošću može reći da je Ademov Džennet bio na nebu, koliko god da nije bio ahiretski vječni Džennet – iz kojeg, ako se uđe, više nema izlaska.

Po ovom pitanju ostaje nerazjašnjeno gdje se nalazi nebeski Džennet? Ka­kvo značenje ima nebeski Džennet? Ako Bog htjedne, o tome ćemo ubr­zo opširnije govoriti.

Sljedeće pitanje koje je ostalo nerazjašnjeno glasi: Kakvo značenje ima Ademov grijeh? Zar poslanik Božiji čini grijeh? Već na prvi i ov­la­šan pogled na kur’anske ajete uočava se da je Adem počinio grijeh i greš­ku, kao što se da vidjeti iz ajeta: Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo. (وَعَصَى آدَمُ رَبَّهُ فَغَوَى)[26] Isto je vidljivo iz Ademovog pri­zna­nja, koje Kur’an prenosi: Rekoše njih dvoje: “Gospodaru naš, sami smo sebi učinili nepravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, si­gur­­no ćemo biti izgubljeni.” (قَالاَ رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ)[27] Ovakav zaključak se da izvesti posmatrajući samo ove ajete, bez uzi­ma­nja u obzir svih ajeta koji se bave ovim događajima. Međutim, ako paž­lji­vo ra­zmotrimo sve ajete, a posebno obratimo pažnju na čin zabrane pri­las­ka drvetu,sasigurnošćućemoutvrditida spomenuta zabrana nije bila tak­vog ka­­raktera da bi se njen prekršaj smatrao grijehom, odnosno, kao što se to ka­že terminologijom vjere, ona nije bila mewlavi. Zapravo, ova za­brana bila je sa­vjetodavnog karaktera. Uzvišeni Allah je htio ovom pre­po­rukom kroz za­branuobjasnitidobrobitinekušanjaploda ovog drveta i nje­govu po­gub­no­st, a nije bila namjera da mewlavi-zapoviješću prisili Ade­ma na ne­ku­ša­nje.  

Dokaz za izneseno su nekoliko stvari. Prvo, Uzvišeni Allah u suri naše ras­prave, kao i u suri A’râf, kršenje zabrane kao čina nepravde i zla pri­pi­su­je nepribližavanju drvetu. Samo se ovom drvetu ne približujte, da pre­ma sebi ne počinite nepravdu! (وَلاَ تَقْرَبَا هَذِهِ الشَّجَرَةَ فَتَكُونَا مِنَ الظَّالِمِينَ) Zatim u suri Tâ Hâ ova nepravda biva protumačena kao tegoba. Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš! Nastavak is­tog ajeta pojašnjava šta podrazumijeva naznačena tegoba i muka: U Džen­netu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti,u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti. Jasno je iz rečenog da se pod tegobom i mukom misli na ze­malj­ske nevolje koje nisu odvojive od života na njemu. U zemaljskom ži­vo­tu čovjek je izložen gladi, žeđi, hladnoći, vrućini, potrebi da tijelo po­kri­va odjećom i sl.

Uzvišeni Allah je upozorio Adema na zabranu približavanja drveta da ne bi zapao u naznačene tegobe. U ajetima nije naveden nijedan razlog zbog kojeg bi ova zabrana bila mewlavi. Iz pobrojanih razloga ova za­bra­na je bila savjetodavnog karaktera i kršenje iste se ne ubraja u grijeh te ta­kav čovjek ne izlazi iz okvira zahtjeva robovanja.

Sada, kada je postala jasna priroda zabrane, spomenutu nepravdu kroz ne­koliko ajeta treba protumačiti tako da ne bude u duhu grijeha, a to je da ka­žemo da je da se pod njom misli na nepravdu prema sebi, odnosno do­vo­đenje samoga sebe u tegobe i muke, a ne nepravda prema Božijem pra­vu, koja je pokuđena u odnosima roba i Gospodara. Ovo je potpuno jasno.

Drugi dokaz je Ademovo pokajanje, jer pokajanje znači povratak roba Bogu. Da je pokajanje nad grijehom Adema bilo primljeno od Uzvišenog Alla­ha, on bi se trebao vratiti u Džennet, jer je pokajanje izbrisalo tragove krše­nja Božije zabrane. Časni Kur’an je jasan u stavu da je Uzvišeni Allah primio Ademovo pokajanje, ali i pored toga on je i nadalje ostao na Zem­lji i nije se vratio u Džennet.

Iz predočenog je jasno da kušanje ploda sa zabranjenog drveta povlači za sobom neizbrisive posljedice u Stvaranju, slično smrti koja slijedi na­kon uzimanja otrova, sagorijevanje drveta u vatru, kao što se i kod svih os­talih savjetodavnih propisa njihova posljedica ogleda kroz Stvaranje i ne povlači za sobom Gospodareve kaznene mjere, kao što je gorenje u Dže­hennemu, ako se napusti namaz, ili zasluživanje prijekora i uda­lja­va­nja od Boga posredstvom otvorenog griješenja.

Treći dokaz jeste činjenica da do tog vremena uopće nije bila ob­jav­lje­na vjera ni vjerozakon. Tek nakon spuštanja Adema na Zemlju, Uzvišeni Allah je propisao vjeru po svjedočenju ajeta koji kazuju o ovom do­ga­đa­ju: Izlazite iz njega svi! Jedni drugima će te neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista uputa dolaziti, po ko Uputu Moju bude slijedio, neće za­lutati niti u očaj pasti. A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjes­kobno življenje pripada, a na Danu Sudnjem proživjet ćemo ga slije­pa.

Ova dva ajeta po svom sadržaju obuhvataju sve vjerozakone koje je Uz­višeni Allah slao ljudima na Zemlju posredstvom meleka, nebeskih knji­ga i poslanika. Ukratko, ovi ajeti govore o prvim zakonima koje je Uz­višeni objavio u zemnom svijetu Ademovom i propisao ih čovječan­stvu. Kako je Allah objavio u Kura’nu, ovaj događaj se desio nakon drugog spu­štanja. Također, potpuno je jasno da je zapovijed na spuštanje jedan stva­ralački čin u Kreaciji, i to nakon Ademova života u Džennetu i krše­nja naznačene zapovijedi. Dakle, toga dana i u trenucima kršenja zapovijedi ne­kušanja sa drveta, nije bila propisana nijedna vjera, tako da od strane Uz­višenog Allaha nije bila upućena nijedna mewlavi-zapovijed.

Ako kažeš da je Božija zapovijed bila savjetodavna, a ne mewlavi, ka­kve onda ima važnosti okolnost da Uzvišeni Allah pripisuje Ademu po­či­njenje nepravde (ظلم), neposluha (عصيان) i zablude (غواية)?

U odgovoru ćemo reći da nepravda ovdje ima ono značenje koje smo već pojasnili, a to je nepravda prema samom sebi, dok riječ neposluh u svom izvornom značenju predstavlja opiranje uticaju ili teško potpadanje pod uticaj. Naprimjer, u sljedećim rečenicama: Ja sam lomio tu stvar i ona se slomila. (كسرته فانكسر) Ja sam lomio tu stvar, ali ona se nije slomila. (كسرته فعصى) Neposluh ili opiranje ima isto značenje kako za zapovijed, tako i za zabranu, kako kod mewlavi-propisa, tako i kod savjetodavnih pro­pisa.

Ono sa čime smo mi danas suočeni jeste da je ova riječ ostala ogra­ni­če­na u svakodnevnom govoru muslimana samo za pitanja kršenja zapo­vi­je­di Božijih, kao što su namaz, post, hadž ili pitanja zabrana, kao što je uzi­manje alkohola, odavanje bludu i sl. Dakle, ograničenje ove riječi u spo­me­nutom značenju nije semantičkog porijekla, već je određena ili Še­ri­jatom, ili od strane samih vjernika. Ovako uvjetovano određenje ove ri­je­či ne dokida njeno opće značenje. Obratite pažnju!

A što se tiče riječi zastranjenja ili zablude, treba reći da se ono u svom zna­čenju odnosi na osobu koja nema moći da očuva usmjerenje ka svome ci­lju, da upravlja svojim životom i koja ne može sebe postaviti prema ci­lju onako kako tome priliči.

Ova riječ u različitim primjerima poprima različito značenje, tako da u pri­mjeru savjetovanja ima značenje koje priliči tom kontekstu, dok u pri­mje­ru obaveznog potčinjavanja zapovjedi ima drugo značenje.

Dobro, ako sada prihvatiš da nepravda, neposluh i zabluda, u svjetlu da­tog objašnjenja, nije u suprotnosti sa bezgrješnošću Ademovom, šta on­da imate reći u vezi njegovim pokajanjem? Ako su nepravda, neposluh i za­blu­da u vezi sa savjetodavnom zabranom, kakvog smisla u tom slučaju ima pokajanje koje Adem izriče: Gospodaru naš, sami smo sebi učinili ne­pravdu, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!

U odgovoru ćemo reći da pokajanje kakvim smo ga već prije prika­za­li ima značenje povratka, koje u različitim prilikama poprima različita zna­­če­nja. Na isti način kao što se pored neposluha spram zapovijedi i za­bra­na rob može vratiti svome Gospodaru, tako i Gospodar može njega po­­vra­titi na izgubljeni položaj bliskosti i blizine. Bolesnik, koji ne po­slu­ša preporuke svoga liječnika i nakon toga se njegovo stanje pogorša i za­­prijeti mu smrt, može se pokajati i ponovo obratiti liječniku da ga spasi. Liječnik će mu tada reći da njegov spas i vraćanje u prvo stanje iziskuje po­d­nošenje velikih tegoba i odricanja. U određenom razdoblju bolesnik mora podnijeti nametnuti mu režim da bi povratio svoje prvobitno stanje; šta­više, može mu biti i bolje nego što mu je bilo ranije. Obratite pažnju!

A što se tiče traženja oprosta od strane Adema, kao i traženja milosti i riječi nesreće koju spominje u svome govoru, odgovor na svaki od njih mo­že se razumjeti iz dosadašnjeg pojašnjenja, a to je da ovakve riječi po­pri­maju različite nijanse značenja u različitim kontekstima, odnosno, kako priliči kontekstu.


115-126. AJETA SURE TÂ HÂ[28]

Tumačenje

Ovi ajeti obrađuju ponašanje Adema i njegove žene te njihovo pro­gon­stvo iz Dženneta, kao posljedicu šejtanove spletke, objavljivanje Božije od­redbe u tim trenucima, iz čega proizlazi Božiji vjerozakon, a od čijeg slije­đenja zavisi ljudsko blaženstvo i stradanje.

Ovaj događaj je navođen na nekoliko mjesta u Kur’anu, ali u suri Tâ Hâ prepričan je u najkraćem i najljepšem obliku. Kao što se da razumjeti iz samih ajeta, što potvrđuje i ajet koji dolazi u nastavku – I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u znakove Gospodara svo­ga ne vjeruju[29] – jasno je da je težište ajeta na obznanjivanju Božijeg pro­pisa, odnosno vjere, nagrade i kazne.

Naravno, u manjem omjeru isti ajeti stoje u vezi i sa prethodećim aje­ti­ma, koji kazuju o pokajanju – Ja ću sigurno oprostiti onome koji se po­kaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje[30] – jer se ovi ajeti osvrću i na Ademovo pokajanje.

Ovo kazivanje – na način kako se da razumjeti iz ove sure, kao i sura Be­kare i A’râf – nudi sliku zemaljske prirode čovjeka, odnosno njegova ži­vota u materijalnom okruženju. Uzvišeni Allah stvorio je Adema u naj­ljep­šem obliku, okružio ga nebrojenim blagodatima, podario mu mjesto u Džen­netu, upozorio ga na prekoračenje granica, bilo da je pretjerivanje ili za­ne­marivanje, kao posljedicu slijeđenja strasti i vezanosti za ovosvjetsku kuću, što opet polučuje zaborav na Gospodara, da ne bi zaboravio na za­vjet dat Uzvišenom Allahu, da će mu biti pokoran i da neće slijedi šej­ta­na, jer ako to učini i šejtan ga prevari, tako što mu Ovaj svijet u njegovim oči­ma prikaže lijepim, može pomisliti da ako se preda Ovom svijetu i za­bo­ravi na Uzvišenog Allaha, može ovladati uzrocima egzistencije i da mo­že sve potčiniti sebi, te da može ukloniti sve ono što mu se ispriječi na putu ispunjenja njegovih želja, i također, može umisliti da je on vječno na Ovom svijetu te da je Ovaj svijet za njega vječan.

U ovom slučaju, nakon što se srčano vezao za Ovaj svijet i zaboravio na položaj Gospodara, sa protokom vremena čovjeku se otkrivaju ružne strane ovosvjetskog života. Objelodanjuju mu se zle posljedice nesreća i iz­daja vremena, zatočenost uzroka, šejtanovo odricanje od čovjeka. Tada se čovjek predaje blagodatima – ne bi li nadoknadio propuštene, i tego­ba­ma – ne bi li se spasio od jače i žešće kazne. Da bi se spasio nepoželjne bo­li, podnosi drugu, nepogodniju bol, sve dok mu se ne naredi da napusti sve džennetske blagodati i dok ne bude protjeran u svijet tegoba i nevolja.

To je upravo ona slika koja je čovjeku ponuđena o ovosvjetskom ži­vo­tu. Najprije je Uzvišeni Allah uveo Adema u Džennet i darovao mu počasti, da bi na kraju Adem završio ondje gdje je završio. Ono što treba reći u vezi sa ovim događajem, a opširnije je već opisano u surama Bekare i A’râf, jeste da se isti desio prije obznanjivanja Šerijata u berzhaskom Džen­netu. To znači da Božija zabrana približavanja drvetu nije bila vjer­skog karaktera, već savjetodavnog, čije kršenje je za sobom povuklo ne­iz­bježne posljedice.

A Ademu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio, i nije od­lu­čan bio. Riječ (عهد) je u značenju oporuka, preporuka, obećanje, ugovor. Zato se i za naredbe kaže (عهد). Riječ (نسيان) je u poznatom značenju za­bo­rav, s tim da se nekad koristi u značenju napuštanja ili kršenja obaveze, jer to neodvojivo od zaborava. Kada se nešto zaboravi, ono se i napusti. Riječ (عزم) u značenju je namjeravanja činjenja neke stvari, kao što je Uz­vi­šeni Allah rekao: A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zais­ta voli one koji se uzdaju u Njega. (فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى اللّهِ إِنَّ اللّهَ يُحِبّ ُالْمُتَوَكِّلِينَ)[31] Često se ova riječ koristi u značenju strpljivosti, možda i zato što duši teško pada strpljivost, a samo ljudi sa čvrstom voljom i odluč­noš­ću mogu je sa lahkoćom podnositi. Upravo zato ova riječ uključuje i zna­če­­nje strpljivosti, kao što je rečeno u Kur’anu: ...a to je od teških po­slo­va. (فَإِنَّ ذَلِكَ مِنْ عَزْمِ الأُمُورِ)[32]

A kad smo melecima rekli: “Poklonite se Ademu!” – svi su se oni po­klo­nili, samo se Iblis ustegnu.Ovaj ajet se nadovezuje na neizgovorenu re­čenicu, koja se podrazumijeva, a glasi: I spomeni kada smo Mi zapo­vje­di­li Ademu i Našeg govora upućenog melecima da Ademu učine sedždu... (اذكر عهدنا و اذ قلنا ...) 


[1] A’râf, 19-25.
[2] Tâ Hâ, 115-126.
[3] Poznavaocima arapskog jezika razlika između ove dvije rečenice je mnogo jasnija. U dru­goj rečenici, a koja se ne nalazi u Kur’anu, pomoćni glagol biti (كان) ukazuje na ne­prekinutost i kontinuitet radnje, u ovom slučaju prikrivenosti stidnih mjesta. (Op. prev.)
[4] Srž navedenih ajeta jeste činjenica, koja se može shvatiti iz samih ovih ajeta, a tiče se toga da nakon upotpunjena stvaranja Adema i Have na Zemlji, prije nego što su spo­zna­li svoja stidna, ona su prikrivena i tako su uvedeni Džennet. (Op. prev.)
[5] En’am, 125.
[6] Tâ Hâ, 124.
[7] Bekare, 38.
[8] Tâ Hâ, 121.
[9] A’râf, 23.
[10] Tâ Hâ, 117.
[11] Tâ Hâ, 118-119.
[12] Tâ Hâ, 117.
[13] Tâ Hâ, 120.
[14] A’râf, 21.
[15] A’râf, 22.
[16] A’râf, 13.
[17] A’râf, 25.
[18] A’râf, 11.
[19] Riječ tewbe, odnosno pokajanje kako se prevodi na bosanski jezik, podrazumijeva za­ni­manje, upravljanje, usmjeravanje prema nečemu, u ovom primjeru Boga nas­pram roba i tada to znači oprost, a kada se rob okreće prema Bogu tada to ima zna­če­nje pokajanja. (Op. prev.)
[20] Tevbe, 118.
[21] A’râf, 23.
[22] Hûd, 112.
[23] Tâ Hâ, 82.
[24] A’râf, 22.
[25] A’râf, 25.
[26]Tâ Hâ, 121.
[27] A’râf, 23.
[28] Ovdje ne navodimo ajete zato što su prethodno navedeni, već samo donosimo ko­men­tar Allame Tabatabaija na njih da bismo tako dobili potpuniju sliku o događajima ve­zanim za Adema i Havu, kakvim su opisani u Kur’anu. (Op. prev.)
[29] Tâ Hâ, 127.
[30] Tâ Hâ, 82.
[31] Āli ‘Imrân, 159.
[32] Āli ‘Imrân, 186.
Zadnji put promjenjen: %AM, %28 %331 %2014 %06:%Jan

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT