Društveni i vjerski život u Mekki

Život Poslanika, s.a.v.a.

Rekli smo da Kur'an kazuje o tome kako su Ibrahim i Ismail sagradili Ka'bu u suhoj i neplodnoj dolini, da su se Ibrahimovi potomci naselili oko nje i učinili je mjestom bogoštovlja i hodočašća jednobožaca.

S gledišta historije religija, višeboštvo prethodi jednoboštvu, a jednoboštvo je inače viši stupanj u intelektualnom razvoju čovjeka. U kur'anskom kazivanju o hazreti Ibrahimu lijepo je prikazan taj razvojni put, od okretanja prirodnim pojavama do poimanja Jedinstva Božijeg. Božiji Polanici uvijek su dolazili za porukom tevhida, i nastojali su izvesti ljude iz širka u koji su neizbježno zapadali. Kako nam Kur'an kazuje, i hazreti Nuhov narod je obožovao kumire, a Nuh kao intelektualno najizraslija osoba među njima i čovjek kome je stizala Objava pozivao ih je da se okrenu jednoboštvu i odbace štovanje kumira.

Ibrahim i Ismail podigli su Ka'bu kao hram jednoboštva, ali oni koji su došli nakon njih bili su očito ljudi koji nisu poimali poruku tevhida i vremenom su ogrezli u širk. Uskoro je Ka'ba, poput ostalih svetišta u Arabiji, postala hram u kojem se molilo idolima. U predislamskoj arapskoj predaji tvrdi se da su Huzaije donijeli prve kumire u Ka'bu, odnosno to se konkretno pripisuje njihovom prvaku 'Amru ibn Luhajju te se tvrdi da je on donio prve kumire iz Sirije. Druge predaje kažu da su neki Ismailovi potomci koji su iselili iz Mekke ponijeli sa sobom po jedan kamen iz Ka'be, pa su se molili pored tog kamenja i obredno kružili oko njega, dok vremenom nije zaboravljen smisao tog rituala te je samo kamenje postalo predmet štovanja.

Uglavnom, Ka'ba je nakon Ismailove smrti postala kuća idola. Međutim, vjerovanje u Boga Velikog koji je Tvorac svega nije još bilo posve iščililo iz srca, te su Mekanci vjerovali da je Allah najveći Bog, ponad svih njihovih božanstava. Međutim, svoje obrede, žrtve i rituale obavljali su u čast božanstava nižih od Allaha, govoreći, kako nas Kur'an obaviještava: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili!”(az-Zumar, 3) Ili su smatrali da će ta božanstva biti njihovi zagovornici: Ovo su naši zagovornici kod Allaha. (Yunus,18)

Historija predislamskih Arapa bilježi imena velikog broja ovih božanstava i kumira, a neki od njih spomenuti su i u Kur'anu: “Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? – Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri?!” (an-Nadžm, 19-21) Ovaj ajet ukazuje da Lat i Uzza bili ženska božanstva koja su Kurejšije i Arapi smatrali Allahovim kćerima.

Statua Menat bila je postavljena na morskoj obali negdje između Mekke i Jesriba, te su stanovnici ta dva grada ovoj božici iskazivali poštovanje i prinosili su joj žrtve. Kad bi plemena Evs i Hazredž obavili hadždž, obavezno su odlazili pokloniti se Menat. Za vrijeme hadždža nisu brijali glavei obrijali bi ih tek kad bi se otišli pokloniti Menat. (Esnam, str. 14) Lat je bila božica mlađa pod menat i imala je svoje čuvare, odnosno ljude zadužene da paze na njen kip.

Uzza je izgleda bila najmlađa božica, ali kod Kurejšija najviše cijenjena. Redovno su posjećivali njen kip i prinosili joj žrtve. Među Kurejšijama iz tog vremena često srećemo imena poput Abdu Lat, Abdu Menat, Zejdu Lat i Abdul Uza, što dovoljno govori o štovanju koje im je bilo ukazivano.

Hubel je bio još jedno važno božanstvo Kurejšija, njegov kip izrađen od dragog kamena čuvao se unutar Ka'be, pa kad mu je nekom prilikom desna ruka oštećena, Kurejšije su za nj izradili novu ruku od zlata. Ispred kipa nalazilo se sedam strelica koje su korištene za gatanje pri donošenju neke važne odluke, te je onaj ko je imao neki problem odlazio do kipa, uzimao bi jednu strelicu i protumačivši ono što je na njoj bilo ispisano donosio je odluku u vezi s onim što ga je mučilo. Strelice su se možda najčešće koristile pri određivanju očinstva, što je, kako ćemo kasnije vidjeti, bilo jedan od najvećih društvenih problema kod Arapa.

Iz historijske literature jasno je da je svako pleme imalo vlastito božanstvo odnosno njegov kip, ali su i ostala plemena obavezno iskazivala štovanje tom božanstvu. Tako je, naprimjer, pleme Huzejl štovalo božanstvo Suva, pleme Kelb božanstvo Udd odnosno Vedd, plemenu Himjer glavno božanstvo predstavljao je Nesr, plemenu Hejvan to je bio Jeuk, dok je Jegus bio božanstvo plemena Mezhedž. Imena ovih božanstava spomenuta su u Kur'anu u suri Nuh, i radilo se dakle o starim božanstvima koja je štovao još Nuhov narod.

Osim idola, postojale su i druge stvari kojima je pridavana svetost. Takve su recimo strelice za gatanje, koje su u Kur'anu označene kao zabranjena stvar: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvartne stvari, šejtanovo djelo, zatose toga klonite da biste postigli što želite.”(al-Ma'ida, 90) Nusub ili ansab bilo je kamenje na kome su žrtvovane životinje božanstvima, i vjerovatno je da je to kamenje vremenom poprimilo crvenu boju od krvi zaklanih životinja. Mjesto gdje su životinje prinošene kao žrtva nazivano je gabgab ili abab, aneki kažu da se tako nazivala udubina u koju se sa nusuba slijevala krv zaklanih životinja. U tu krv stavljani su onda darovi kumirima. Naravno, cilj prinošenja žrtve bilo je približavanje božanstvima, a i sama riječ kurban dolazi iz korijena koji označava približavanje, bliskost. Životinje su prinošene ili kao zavjetna žrtva ili prilikom hadždža i umre. Izgleda da je nekada prinošenje ljudske žrtve bio čest običaj kod zavjeta, pa tako u Kur'anu nalazimo da Bog naređuje Ibrahimu da zakolje Ismaila, a vidimo i da se Abdul Muttalib zavjetuje da će zaklati jednog od svojih sinova. Ljudska žrtva posredstvom Božijih poslanika kasnije je preinačena u žrtvovanje životinja.

Ipak, u slučajevima kad se poštovanje kumira kosilo s interesima pojedinca ili plemena, nije se previše gledalo na vjerovanje. Tako nam u Kitabul-Asnam Ibn al-Kelbi prenosi zanimljivu priču. Naime, Amrul-Kajs, čuveni pjesnik, htio je napasti neke ljude iz plemena Benu Esed kako bi osvetio krv svog oca. Ipak, odlučio je da izvlači strelice koje su stajale pred kumirom koga su nazivali Zul-Halasa. Tri puta su strelice pokazale da mora odustati od svoje ideje, a onda ih je Amrul-Kajs ljutito bacio od sebe, pa se okrenuo kumiru i rekao: „Da je tvoj otac ubijen, tad me ne bi odvraćao od moje namjere!“

Štovanje Sunca, Mjeseca i zvijezda bilo je također uobičajeno, a često ime Abdu Šems (rob Sunca) kod predislamskih Arapa ukazuje na obožavanje Sunca. U suri Fussilat, ajet 37, zabranjuje se štovanje Sunca i Mjeseca i činjenje sedžde pred njima: “Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate.” U petom i šestom ajetu sure ar-Rahman kaže se: “...Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i zvijezde i drveće se pokoravaju...”, što je ukaz na običaj Arapa da štuju neke zvijezde i pojedino drveće koje su smatrali svetim. U navedenom ajetu neki komentatori riječ nedžm ovdje prevode kao trava, što nije tačno, jer misli se na istu onu zvijezdu kojom se Svevišnji zaklinje na početku sure an-Nadžm, i misli se, najvjerovatnije, na Plejade odnosno sazvježđe Vlašića, posebno štovano kod predislamskih Arapa.

Arapi su također dan i noć smatrali božanstvima poput Sunca i Mjeseca, što se može vidjeti i iz sura Fusilat i al-An'am. Svevišnji se u Kur'anu zaklinje zvjezdom Danicom, jutrom, noći, odnosno onim što su Arapi najviše poštovali, ukazujući pritom da je On Gospodar tih stvari.

Hadždž i umra

Vrhunac vjerskog i društvenog života u Mekki dešavao se u danima hadždža i umre. Islam je unio izmjene u propise hadždža koji su važili u doba džahilijeta (neznaboštva, predislamsko doba), i uspostavio je hadždž kao obavezu koji svaki musliman mora barem jednom u životu obaviti. Islam je ukinuo one hadždžske obrede koji su se odnosili na štovanje kumira i one koji nisu bili u duhu islama, a zadržao je sve obrede koji su upućivali na jednoboštvo, uspostavu općeg mira i bratstva među muslimanima, propise koji su ukazivali na jednakost imućnih i siromašnih, plemića i puka pred Svevišnjim.

Poslanik, s.a.v.a.s., rekao je: “Mušrici (mnogobošci) su kretali sa Arefata prije zalaska sunca, a sa Muzdelife nakon sunčevog izlaska. A mi krećemo s Arefata nakon što sunce zađe, a s Muzdelife prije nego što izađe. Mi činimo suprotno od onog što su radili mnogobošci.” (Ezreki, str. 131) Zbog čega su se mušrici držali ovih vremenskih odrednica pri polasku s Arefata i Muzdelife? Sigurno zato što je to bilo u nekoj vezi sa njihovim štovanjem Sunca i Mjeseca. Prenosi se da bi se navečer zaustavili na Muzdelifi, pa su se obraćali brdu Sebir: “O Sebire, izvedi Sunce nappolje da vidimo krenuti!”

Tek jučer su mi dali odvojenu sobu. Nije li u pitanju to, kao što je i upravitelj obećao, da sam sada potpuno izliječen i da će me sljedeće sedmice otpustiti? Jesam li bio poremetio umom? Godina dana je već. Cijelo to vrijeme molio sam ih da mi daju papir i olovku. Uvijek sam mislio da ću imati toliko toga da napišem kad mi daju olovku i papir. Jučer su mi napokon donjeli papir i olovku, a da to od njih nisam ni tražio. Nešto što sam toliko priželjkivao i čekao, ali kakva korist! Od jučer do sada, koliko god razmišljao, ne pronalazim ništa što bih stavio na papir. Kao da me neko drži za ruku, ili da mi je mišica omlitavila. Sad dok pomnije posmatram linije hartije koje sam ispisao, sve što se može pročitati jeste: tri kapljice krvi.

Nebo grimizne boje, zeleni vrt i procvale ruže na brežuljku; lagani povjetarac donosi miris ruža čak dovde. Ali čemu sve to? Ja više ni u čemu ne mogu uživati. Sve je to tek za pjesnike, djecu i one koje će do kraja života ostati djeca. Godinu dana sam već ovdje. Noću ne mogu da spavam od zavijanja mačke; taj sablasni zvuk, podmuklo zavijanje iz grla koje me izluđuje. Ujutro čim otvorim oči – injekcija antipsihotika! Koliko sam samo sablasnih noćiju i drugih dana proveo ovdje. Za ljetnih dana se u žutim hlačama i košuljama okupljamo u podrumu, a ljeti izlazimo u vrt na sunce. Godinu dana živim međe ovim čudnim svijetom. Ništa nas ne veže međusobno. Daleko sam od njih koliko nebesa od zemlje, no, ipak, jauci, tišina, psovke, plač i smijeh ovih ljudi pretvaraju i san u noćnu moru.

Ostalo je još sat vremena do večere. Splačine, kao i obično. Čorba sa lukom, riža sa mlijekom, suhi hljeb i sir, i to samo toliko da ne krepaš. Sve o čemu je Hasan ikada sanjao bilo je da velikom kašikom pokusa cijelu šerpu tope. Kada dođe vrijeme da ga otpuste, umjesto papira i olovke nek mu donesu šerpu tope. On je jedan od sretnika ovdje. Kratkog stasa, blesavog osmijeha, vrata kao kod bika, ćelav, dugih prstiju, kao stvorenih za sviranje žičanih istrumenata. Svaka pora njegovog tjela i njegov gnjevni pogled svjedoče da je stvoren za svirku. Da Muhamed Ali ne stoji iznad nas dok ručamo i večeramo, Hasan bi nas vjerovatno sve poslao dragom Bogu. No i Muhamed Ali je poput ljudi iz ovog svijeta; kako god oni ovo nazivali, to je jedna odvojena stvarnost, zaseban svijet, drugačiji od svijeta običnih ljudi. Imamo i jednog doktora koji ne shvata kakvom ga je moći Bog obdario. Da sam ja kojim slučajem na njegovom jestu, jedne večeri bi svima u obrok nadrobio otrova. Onda bih ujutro stajao u vrtu prekrštenih ruku i gledao kako ih iznose jednog po jednog. Kada su me tek doveli ovdje, umislio sam da me neko želi otrovati. Nisam ni ručao ni večerao. Tek kad bi Muhamed Ali probao hranu, pristao bih jesti. Noćima sam se budio iz sna prestravljen i u bunilu. Činilo mi se kao da su došli da me ubiju. Kakva je samo to glupost bila! Uvijek ista lica, ista jela, ista dosadna soba do pola prekrečena u modroplavu boju. Prije dva mjeseca nekog su ludaka strpali u zatvor oji se nalazi u vrtu. Slomljenim komadom stakla rasjekao je stomak, izvadio crijeva i igrao se njima. Pričau da je bio mesar pa mu seciranje trbuha nije bilo strano. Nekakav drugi mahnoitov je izrovio sebi oko noktima. Ruke su mu vezali na leđima. Vikao je dok mu se krv u oku zgrušala. Ja znam da upravnik jednim okom pazi na sve nas.

Nisu svi ljudi ovdje takvi.Mnogi će, ako se i izliječe i izađu vani, nesumnjivo nastradati. Evo, recimo, ova Sugra Sultan u ženskom odjeljenju. Već dva-tri puta je pokušala pobjeći, ali su je uhvatili. Prava starica već, ali lice redovno maže krečom sa zidova i ružine latice koristi kao ruž.

Uvjerena je da ima četrnaest godina. Ako jednom bude izliječena i pogleda se u ogledalu, srce će joj prepuknuti. Najgori od svih je Taki Humedan. On bi, kada bi mogao, cijeli svijet okrenuo naopačke. Iako je uvjeren da je žensko izvor svih zala i da žene treba potamaniti, zaljubio se u Sugru Sultan. Svi su ovdje pod upravnikovim nadzorom. A on je naredio da svim pacijentima svežu ruke na leđima. Velikog nosa i sitnih očiju, uvijek je u šetnji ispod jablanova dolje u dnu parka. Ponekad se sagne i zagleda nešto okolo stabala. Ko ga vidi pomislio bi kako je to neki miran i tih čovjek, ali ga, jadnička, zapalo, eto, da ima posla s luđacima. Ali ja ga poznajem. I ja znam da su jednom tri kapljice krvi kapnule na zemlju ispod tog drveća. Ispod njegovog prozora visi krletka. Prazna je, jer je mačka odnijela njegovog kanarinca. Ali on i dalje drži krletku na prozoru, ne bi li namamio mačku i ubio ju. Jučer je trčao za jednim mačkom. Čim je životinja sišla s bora i krenula prema krletci, nanišanio je i spremio se da puca. Tri kapljice krvi su mačije, ali ako njega pitate, reći će da je to kanarinčeva krv.

Najčudniji od svih je ipak moj susjed i prijatelj Abbas. Doveli su ga ovdje prije nepune dvije sedmice. I postali smo baš bliski. Uvjeren je da je nadaren pjesnik i Božiji poslanik. Kaže da su sve stvari, pa i poslanička misija, određene horoskopom i položajem zvijezda. Ko god ima visoko čelo, makar i ne bio naročito pametan, uspjet će, a onaj ko nema visoko čelo osuđen je na jad i patnju makar bio i najučeniji čovjek svoga doba. Abbas sebe smatra veoma vještim sviračem tara. Na jednu dasku zategao je žicu. To je on, kao, napravio tar. Po cijeli dan bi pjevao istu pjesmu. Meni je svakodnevno otpjeva osam puta. Valjda je zbog te pjesme i završio ovdje.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT