Ebrehin pohod na Mekku

Život Poslanika, s.a.v.a.

Ebreha je učvrstio svoju vlast na jugu Arabije, beduinska plemena u tom području bila su mu pokorna, te je počeo razmišljati o tome da osvoji i Hidžaz i sjever Arabijskog poluostrva. Sasvim je prirodno, uostalom, bilo da snažan vladar koji je uspostavio neprikosnovenu vlast na području kojim vlada počne razmišljati o proširenju teritorija. Postojali su, međutim, i drugi razlozi koji su ga naveli da ubrza provođenje svojih planova o pohodu na sjever. Možda je Ebreha htio približiti područje kojim vlada granicama Bizantije, budući da su obje zemlje bile kršćanske, iako su Abesinci bili jakobinci i u nekim postulatima vjerovanja bitno su se razilazili sa Bizantincima. Možda su ga na to poticali i sami Bizantinci koji su na taj način htjeli osigurati sebi zaštitu važnih trgovačkih puteva. Moguće da mu je smetalo i naglo bogaćenje Mekke koja je, ionako vjersko središte Arapa, sad postala i jak trgovački grad.

Predaje koje govore o Ebrehinom pohodu na Mekku naročito govore u prilog ovoj posljednjoj mogućnosti. Naime, Ebreha je u Sani bio izgradio veličanstvenu crkvu s namjerom da ona postane mjesto hodočašća svih Arapa. Izgleda da je tim potezom htio ostvariti dva cilja: učiniti Sanu glavnim političkim i vjerskim centrom Arabije i privoliti Arape da masovno prihvate kršćanstvo. Vlast Abesinaca nad Arabijskim poluostrvom time bi i konačno bila uspostavljena.

Arapski trgovci sa sjevera koji su posjećivali Sanu vidjeli su, međutim, u ovoj crkvi pravu uvredu za svoju vjeru, a Abesince koji su bili drugi narod i govorili drugačijim jezikom svakako nisu voljeli. Zato su prema Ebrehinoj veleljepnoj crkvi pokazivali otvoreno nepoštovanje, što je ovome izuzetno teško palo, te je naprečac odlučio povesti vojsku na glavni arapski vjerski centar, porušiti ga, a potom nametnuti Arapima kršćanstvo.

U svakom slučaju, Ebreha je krenuo iz Jemena sa znatnom vojnom silom, a sa sobom su, shodno predajama, vodili i jednog slona, kojeg su, prema nekim predajama, nazvali Mahmud. Drugi, opet, tvrde da je Ebrehina vojska vodila 13 slonova. Neka arapska plemena usput su ih napala pokušavši spriječiti Abesince u njihovom naumu da dođu do Mekke, ali su brzo bili poraženi, a njihovi poglavari zarobljeni. Tako je Ebreha uskoro bio pred Mekkom. Mekanci su izašli iz grada i sklonili se u pećine na obližnjim brdima. Ebreha je zaplijenio kamile i stoku Mekanaca zatečenu pred gradom, te je tako zaplijenio i dvije stotine kamila koje su pripadale Abdul Muttalibu. Kažu da je abdul Muttalib, tada nezvanični poglavar Mekke, otišao u Ebrehin tabor i od njega lično zatražio da mu njegove kamile budu vraćene. Ebreha mu je na to rekao: “Čudi me da ti kao poglavar grada koga smo došli uništiti razmišljaš o svojim kamilama,a ne brineš za Ka'bu koju ćemo srušiti!” Abdul Muttalib na to je odgovorio: “Ja sam gospodar kamila i brinem se o njima, a i Hram ima svoga Gospodara koji će ga odbraniti.” Ebreha je uskoro naredio svojoj vojsci da predvođena slonom koji je trebao rušiti Ka'bu krene u grad. Slon se međutim nije htio pokrenuti, i koliko god da su ga tjerali i udarali, stajao je kao ukopan. Kad se vojska okrenula, i htijući se poslužiti varkom kao krenula natrag, slon je pošao za njima. Kad su ga, međutim, opet usmjerili prema Mekki, nije se htio ni pomaći. Tad su se odjednom iz pravca obale ukazala nepregledna jata ptica, a svaka ptica je nosila po tri oblutka, jedan u kljunu i dva u kandžama, pa su bacajući kamenje navalile na Abesince. Kamenje je pogađalo Ebrehine vojnike i, budući da je bilo izbacivano nevjerovatno velikom brzinom, nanosilo im je teške, mnogima i smrtonosne povrede. Abesinci se dadoše u bijeg, a i sam Ebreha, koji je bio ranjen, naredi povlačenje, pa se njegova vojska vrati natrag u Jemen. Ka'ba i Mekka tako su bili spašeni.

Časni Kur'an i “Družina slona”

Predaju o Ebrehinom pohodu na Mekku prenose brojni izvori. Priča o napadu ptica na abesinsku vojsku djeluje nevjerovatno i nerazumno, ali, barem za vjernike, činjenica je da se ovaj događaj doista ovako odigrao, budući da se 105. kur'anska sura zove Slon (al-Fil) i cijela je posvećena ovom događaju. U njoj se nedvosmisleno kaže da je Bog poslao jata ptica na “Družinu slona” i tako osujetio njihov plan. Većina povjesničara slažu se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a.s., rođen upravo one godine kad se odigrao ovaj događaj, te je ta godina među Arapima bila poznata kao “godina slona”. Poslanik, s.a.v.a.s., počeo je primati Objavu u četrdesetoj godini, a kad mu je bila objavljena ova sura imao je već četrdeset i nekoliko godina, što je značilo da je među Kurejšijama bilo još živih ljudi koji su se sjećali ovog događaja. Da se ono što je rečeno u suri Slon ne podudara sa istinom, takvi bi sigurno iskoristili priliku da nazovu Poslanika, s.a.v.a.s., lašcem, ali to se nije desilo. U suri se, naprimjer, u jednom ajetu kaže: “...pa ih je (Ebrehinu vojsku) On kao lišće koje cu crvi istočili učinio...”, što bi bila isuviše smjela tvrdnja o jednom događaju koji se zbio u ne tako davnoj prošlosti da to nije bila sušta istina. Šejh Tusi u svom djelu Tefsirul-Tabjjan to sjajno zapaža. Dakle, ono o čemu se govori u ovom ajetu je događaj koji se zaista desio i to doslovno onako kako je kazano. Iako, uvijek preostaje mjesta alegorijskom tumačenju ajeta, što je čest slučaj kad se radi o kur'anskim ajetima.

U spomenutoj suri sreću se dva izraza čije tumačenje je oduvijek predstavljalo određeni problem komentatorima Kur'ana. Jedna od te dvije riječi je izraz ebabil, a druga je termin sidždžil. Tumačenja ova dva izraza uglavnom nisu zadovoljavajuća. Naprimjer, u vezi termina sidždžil kaže se da je to arabizirani termin za kamenje i blato. Ako bi bilo tako, proizilazilo bi da riječi hidžareti min sidždžil znače kamenje od kamenja i gline, a to bi bio pleonazam i nespretan izraz koji nipošto nije svojstven kur'anskom stilu.

S druge strane, predaje kažu da su abesinski vojnici masovno oboljeli od neke teške bolesti kože, a i sam Ebreha je njome bio zaražen. Iz nekih predaja možemo lahko zaključiti da se radilo o varioli. Predaje se također slažu da se Ebrehe živ vratio u Jemen, gdje je domalo umro.

Neki savremeni komentatori skloni su u ovim činjenicama potražititumačenje rečenih ajeta, te smatraju da je Bog na Ebrehinu vojsku poslao zarazu, koju je izgleda donijela oluja s mora praćena jatima ptica, što je opet razmišljanje koje bi možda i moglo odvesti nekom novom viđenju ovog događaja. Kako god,međutim, bilo, činjenica je da je Bog spasio Ka'bu i Meku od razaranja, budući da če se odatle uskoro podići islam koji će obuhvatiti i Bizant, i Afriku, i Perziju.

Li ilafi Kureyšin

Nakon sure al-Fil u Kur'anu slijedi sura Qurayš (Kurejšije), koja počinje ajetima Li ilafi Kurejyšin, ilafihim rihlete-ššitai ves-sayf (Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju). Komentatori se razilaze oko tumačenja ovih ajeta, a neki smatraju da lam na početku ajeta ispred riječi ilafi predstavlja izraz čuđenja. Drugi komentatori nadovezuju ovu suru na prethodnu, pa tvde kako se hoće reći da je krah Bizantinaca predstavljao Božiju pomoć Kurejšijama da sigurno obavljaju svoja trgovačka putovanja u Siriju i Jemen zimi i ljeti. Taberi odbija takvo tumačenje i tvrdi da bi se tad moralo raditi o jednoj suri, a ne o dvije zasebne sure. Međutim, kod šiita se ove dvije sure na izvjestan način i smatraju jednom surom, tako da sukladno šiitskom fikhu onaj ko namazu nakon Fatihe prouči suru al-Fil mora obevozno proučiti i suru Kureyš inače mu namaz nije valjan.

Lično, ovakav stav vidim prihvatljivim, budući da se ove sure smisaono doista nadopunjuju. Sura al-Fil govori o tome kako je Bog savladao Ebrehinu vojsku, a sura Qurayš objašnjava da se to dogodilo kako bi Kurejšije mogli nesmetano i slobodno trgovati. Zato posljednji ajeti sure Qurayš pozivaju Kurejšije da se klanjaju Gospodaru Hrama, Koji ih gladne hrani i od straha brani, što je jasan ukaz na pohod Abesinaca na Mekku.

“Odbrana od straha” mogla bi ovdje značiti i ukaz na propast Abesinaca u Arabiji uopće. Naime, poslije Ebrehine smrti vlast u Jemenu preuzeli su njegovi sinovi Jeksum i Masruk, da bi nekoliko godina nakon „godine slona“ perzijski vladar Anuširvan pomogao Sejfu ibn Zijezanu da i konačno protjera Abesince iz Jemena. I nakon što se Ebreha vratio natrag u Jemen, Mekanci su sve vrijeme strahovali od njegove eventualne osvete, i tek je konačni poraz Abesinaca i njihovo protjerivanje iz Jemena značilo i kraj straha.

Nesuglasice među Kurejšijama

Hašim, Abdu Šems, Nevfel i Muttalib bili su, kako smo već kazali, Abdu Menafovi sinovi, bavili su se trgovinom i putovali su u okolne zemlje te su tako stekli priličan imetak. Njihov imetak uskoro je učinio da ih ljudi počnu doživljavati kao plemiće i društvenu elitu, jer za arapske neuke beduine imetak je bio mjerilo ugleda. Ekonomska moć značila je i političku, pa su Abdu Menafovi sinovi postali najutjecajnije ličnosti u Mekki. Kusajj je međutim za svog života sve važne počasne dužnosti povjerio svom omiljenom sinu Abduddaru, a kasnije je te počasti naslijedilo njegovo potomstvo. Abdu Menafovi sinovi smatrali su da su zbog svog imetka i ugleda dostojniji da im pripadnu ti počasni naslovi i dužnosti. Naravno, Abduddarovi sinovi nisu se htjeli odreći naslijeđene časti i povući se pred Abdu Menafovim sinovima kojima je brzo bogaćenje naglo podiglo i ugled među Mekancima.

Abdu Menafovi sinovi pronašli su saveznike u kurejšijskim rodovima Benu Esed, Benu Zuhra, Benu Tejm i Benu al-Haris, te su skupa prisegli da neće odustati dok ne ostvare svoj cilj. Običaj je nalagao da sad svi ritualno ruke namažu pepelom i soli, što je predstavljalo znak neraskidivog ugovora, ali Abdu Menafovi sinovi skupa sa svojim saveznicima otišli su do Ka'be, gdje su željeli javno očitovati svoje savezništvo, pa su svi umakali ruke u posudu punu mirisa i onda dodirivali zidove Ka'be, te je ovo savezništvo poznato i kao hilful-mutayyebin (savez namirisanih). Abduddarovi sinovi su, nastojeći zaštititi svoje pravo, sklopili savez sa drugim kurejšijskim rodovima. Njihovi saveznici bili su Benu Mahzum, Benu Džumah, Benu Sehm i Benu 'Adi. Benu 'Adi ismijavali su se sa „savezom namirisanih“ govoreći da je „mirisanje stvar žena a ne muškaraca“, pa su donijeli posudu punu krvi u koju su potopili ruke svi iz njihovog saveza. Neki su pritom čak i lizali krv sa ruku, pa je ovaj savez poznat kao “savez lizača krvi”.

Iz ove predaje primjetno je da je bogatstvo u Abdu Menafovim sinovima već bilo stvorilo osjećaj više vrijednosti, te se oni odriču tradicionalnog običaja umakanja ruku u pepeo i sol i odlučuju da, kao znak svog bogatstva, ruke pri sklapanju saveza potapaju u miris. Nije čudo što je takav čin od strane njihovi oponenata bio izvrgnut ruglu, jer tadašnjim Arapima korištenje mirisa je predstavljalo pojam ženskosti, pa su se radije odlučili da savez sklope potapajući ruke u krv.

Malo je nedostajalo da između suprotstavljenih grupa dođe do otvorenog sukoba i borbi, ali je posredovanjem ostalih rodova postignut sporazumom. Odlučeno je da rifadet i sikajet budu oduzeti Abduddarovim potomcima i povjereni Abdu Menafovoj porodici, dok su hidžabet i presjedavanje Darun-nedvom ostali privilegije Abduddarovog potomstva. Ustvari, Abdu Menafovi sinovi dočepali su se položaja koji im je i dolikovao, jer je briga o smještaju, ishrani i pojenju hodočasnika pored časti podrazumijevala i velike troškove, što Abduddarovi sinovi teško da su mogli dugo podnositi. Abdu Menafovim sinovima, pak, s obzirom na njihov imetak, ove dužnosti nisu predstavljale prevelik izdatak, a značile su veliko podizanje ugleda među Arapima uopće.

Inače, sve Kurejšije učestvovali su u skladu sa svojim mogućnostima u brizi oko hodočasnika. Hašim je tražio od Mekanaca da dočekaju umorne hodočasnike i njihove iznurene kamile sa hranom i vodom, pa su se ljudi odazvalii davali onoliko koliko su mogli. Prema Hašimovoj uputi, okolo Ka'be bile su postavljene mješine s vodom iz kojih je svako mogao piti kad i koliko poželi. Hašim je hranio hodočasnike hljebom, mesom, masnoćom i hurmama,i na kraju hadžskih obreda obavezno bi priredio veliku gozbu za sve koji bi se zatekli u Mekki.

Predaja koju bilježi Belazeri kaže da su Abdu Menafovi sinovi bacali strelice kako bi odredili koji od njih će obavljati dužnosti koje su im dodijeljene, pa su obje časti pripale Hašimu. On je ove dužnosti pred smrt oporukom prenio na svog brata Muttaliba, a ovaj je to onda ostavio u naslijeđe Hašimovom sinu Abdul Muttalibu, a onda je ova časna obaveza pripala Ebu Talibu. Ebu Talib nije bio naročito imućan, pa je za ove svrhe pozajmio od svog brata Abbasa hiljadu dirhema, a pošto u periodu od jedne godine nije uspio vratiti novac, Abbas je, u skladu s ugovorom, preuzeo od Ebu Taliba te dvije ugledne dužnosti.

Abdul Muttalib

Abdul Muttalib, koga smo spominjali govoreći o Ebrehinom pohodu na Mekku, bio je Hašimov sin. Njegov otac je prolazeći za jednog od svojih trgovačkih putovanja kroz Jesrib zapazio naočitu djevojku, isprosio ju je od njenog oca, i ona mu je rodila Hašima. Ova djevojka, koja se inače zvala Selma, bila je iz veoma ugledne porodice od roda Benu Nedždžar iz plemena Hazredž. S obzirom na ugled njene porodice, zahtjevala je od svog prosca da se obaveže kako će joj, nađe li ona to za shodno, dopustiti da se razvede i vrati se svojoj porodici. Njen otac postavio je još jedan uvjet – da dijete koje ona rodi odrasta u majčinom rodu, a ne u očevom domu. Hašim je prihvatio uvjete, Selma mu je uskoro rodila sina kome su dali ime Šejbetu Hamd. Šejb inače znači starac,a budući da je dječak od rođenja imao u glavi nekoliko sijedih vlasi, nazvali su ga ovako. Selma je s djetetom živjela kod svojih u Jesribu, a Hašim je ionako na putu za Siriju tuda veoma često prolazio i posjećivao ih. Uskoro je, međutim, Hašim iznenada umro na putu za Siriju u mjestu Gaza. Njegova žena s njihovim djetetom ostala je živjeti kod svoje obitelji. Kad je dječak podrastao, njegov amidža Muttalib otišao je u Jesrib i doveo je bratića u Mekku. Predaja kaže da su Mekanci, koji su momčića prvi put vidjeli, pomislili da je Muttalib kupio sebi roba, pa su ga počeli zvati robom Muttalibovim – Abdul Muttalib, te je ovaj ostao poznat pod tim imenom. (Ensab, sv. 1, str. 65)

Nakon Hašimove smrti čast o brizi oko hodočasnika koji su radi hadždža i umre dolazili u Mekku pripala je Muttalibu. Muttalib je umro u Redmanu tokom jednog trgovačkog putovanja u Jemen, pa je ova obaveza prenesena na Abdul Muttaliba. Izgleda da je upravo dužnost napajanja hodočasnika nagnala Abdul Muttaliba da razmišlja o kopanju bunara, s obzirom da je bilo teško dovlačiti mješine s vodom pred Ka'bu sa velike udaljenosti, te će tako ponovo biti otkopano vrelo Zemzem. U to vrieme u Mekki je postojalo nekoliko bunara, ali još je bila živa predaja o postojanju vrela Zemzem, najstarijeg izvorišta vode u Mekki koje je postojalo još u Ismailovo doba i bilo prvi punar koji su koristili hodočasnici Hrama. Kako tvrdi Erzaki (Ahbar-i Mekke, str. 281.) vrelo Zemzem zatrpala je bujica koja se jednom spustila s planinaivišemu nije bilo ni traga. Međutim, pleme Džurhum svojevremeno je napuštajući grad opljačkalo imovinu Ka'be, pa je lahko moguće da su oni zatrpali Zemzem i ondje zakopali blago, nadajući se da će se jednom vratiti.

U svakom slučaju, Abdul Muttalib je nastojao riješiti problem snabdjevanja hodočasnika vodom, pa se možda poveo za živim predajama o postojanju vrela Zemzem i pretpostavkama gdje se ono moglo nalaziti. Predaja kaže da mu je u snu rečeno da potraži Zemzem ondje gdje vrana zakopa nogom. Abdul Muttalib imao je u to vrijeme samo jednog sina koji se zvao Haris, pa je uz njegovu pomoć počeo kopati tražeći vrelo. Kurejšije su sprva bili nepovjerljivi i nisu im htjeli pomoći, plašeći se da je kopanje tako blizu Ka'be svetogrđe. Tek kad je Abdul Muttalib pronašao blago koje je ondje bilo skriveno, znali su da je na pravom tragu i da će ovaj posao biti uspješno okončan. Onda su zatražili da dio blaga bude dodijeljen i njima, što je naljutilo Abdul Muttaliba. On je dvije iskopane statue gazela presvučene zlato, nešto zlata, mačeva i drugog oružja poklonio za Ka'bu. Jednu zlatnu gazelu i mač postavio je na vrata Ka'be, a drugu gazelu i ostatak oružja sklonioje u jednu rupu u unutrašnjosti Ka'be. Ona statua koja je stajala na vratima Ka'be imat će veze s nečim o čemu ćemo u nastavku govoriti. Priča o sporu Kurejšija sa Abdul Muttalibom oko prava na staranje o vrelu Zemzem dobro je poznata i prenesena je u brojnim izvorima. Kako god, činjenica je da je Abdul Muttalibu naposljetku pripalo pravo da se stara o Zemzemu, budući da je on bio onaj ko ga je iskopao, a usto je svakako bio zadužen da se brine o opskrbljivanju hodočasnika vodom.

Abdul Muttalibov zavjet

Abdul Muttalib je u vrijeme kad je iskopao Zemzem imao samo jednog sina, Harisa, i zavjetovao se Bogu da će ukoliko mu podari deset sinova jednog od njih žrtvovati. Žrtvovanje vlastitog djeteta božanstvu bilo je izgleda veoma star običaj među Arapima. Najstariji trag o takvom ritualu je upravo Ibrahimovo žrtvovanje svog sina Ismaila, koga je Bog iskupio žrtvovanjem ovna. Abdul Muttalibov zavjet da će žrtvovati jednog od sinova u skladu je s upravo tom tradicijom. Pošto mu se rodio i deseti sin, došlo je vrijeme da Abdul Muttalib izvrši svoj zavjet, pa je u skladu s običajem pristupio izvlačenju strelica kako bi odredi kojeg od sinova treba žrtvovati. Strelice su pale na Abdullaha, njegovog najmlađeg sina, koji će biti Poslanikov, s.a.v.a.s., otac. Kurejšiju su savjetovali AbdulMuttalibu da se pozove na drevnu tradiciju po kojoj ljudsku žrtvu može iskupiti sa deset kamila ukoliko strelice padnu na njih. Međutim, strelice su opet pale na Abdullaha, pa je Abdul Muttalib dodao još deset kamila, ali su strelice ponovo tražile dječakovu žrtvu. Tako je Abdul Muttalib povećavao broj kamila, sve dok strelice nisu pale na njih, te je Abdullahov život otkupljen za stotinu kamila. Kamile su zaklane i njihovim mesom mogao se svako poslužiti, čak je i zvjerima bilo dozvoljeno hraniti se njima, samo članovi Abdul Muttalibove porodice nisu imali pravo okusiti meso žrtvovanih životinja. Naime, tradicija je nalagala da meso žrtvovane životinje ne smije jesti onaj ko ju je žrtvovao niti članovi njegove porodice.

Savez Abdul Muttaliba sa Huzaijama

U historijskim djelima spominje se sporazum između Abdul Muttaliba i plemena Huzaija,a ovaj sporazum bitan je i za historiju predislamskih Arapa i za historiju islama. Naime, dotad su sporazumi o savezništvu bili uspostavljani samo između dva plemena ili dva roda, a ovo je prvi put da se srećemo sa sporazumom između jednog čovjeka i čitavog plemena. To dovoljno govori o ugledu koji je Abdul Muttalib u to vrijeme uživao među Arapima. Svakako, sporazum se odnosio i na Abdul Muttalibovo potomstvo, pa nije čudo da je Abdul Muttalib, kako predaje kažu, prenio kasnije ovaj sporazum na svog sina Zubejra, ovaj potom na svog brata Ebu Taliba, a on na trećeg brata Abbasa.

Ovaj ugovor bio je napisan na koži i izvješen na Ka'bu, što je prvi spomen postojanja pismenog ugovora među Arapima. Moguće je da je i ranije bivalo pisanih ugovora i sporazuma, ali ovo je najstariji slučaj koji historija bilježi.

Što se historije islama tiče, izuzetno je bitno da je šeste godine po Hidžri, prilikom sporazuma na Hudejbiji, pleme Huzaija pokazalo vjernost i poštovanje prema ugovoru zaključenom s Abdul Muttalibom, pa su podržali Poslanika, s.a.v.a.s., i muslimane, a Poslanik, s.a.v.a.s., podržao je Huzaije kad su bili napadnuti od Kurejšija, što će naposljetku rezultirati zauzećem Mekke.

Plaćenici

Neki evropski orijentalisti smatraju da su u vrijeme kad je Poslanik, s.a.v.a.s., započeo svoju misiju Kurejšije uglavnom bili izgubili svoj ratnički duh, pa su u borbama protiv muslimana koristili uglavnom plaćenike odnosno ahabiše. Ahabiši su, prema njima, uglavnom bili Abesinci, crni robovi i pripadnici nekih beduinskih plemena koji su bili spremni da ratuju za novac. Drugi orijentalisti ne slažu se sa ovakvim tvrdnjama, a prilično argumentirano pobija ih, naprimjer, Montgomery Watt u svojoj knjizi Muhammad at Mecca. Ni autor ovih redaka općenito se ne slaže sa takvim tvrdnjama.

Oni se, naime, pozivaju na to da su nakon poraza na Bedru Kurejšije željni osvete namjeravali iskoristiti novac koji je zaradio karavan koji se bezbjedan vratio iz Šama za kupovinu oružja i borbu protiv muslimana. Oni su skupa sa plemenom Kinane, koje im je bilo podložno, kovali plan za obračun protiv Poslanikovih, s.a.v.a.s., sljedbenika. Prisustvo ovih Kinanija neki orijentalisti doživjeli su kao učešće plaćenika, budući da su tako tumačili odnose Kurejšija s njima. Istina je da se, naprimjer, u poeziji Hissana ibn Sabita, kad govori o Kurejšijama, spominju ahabiši, ali ne u smislu kako to tumače ovi orijentalisti.

Treba, međutim, znati ko su ustvari uopće bili ahabiši. Kako nam predaje svjedoče, ahabišima su smatrana rodovi Benu Haris ibn Abdu Menat od Kinanija, 'Adl i Deliš od Benu Elhuna te Mustalik i Haya od Huzaija (Aghani, sv.22, str. 59). Prema onome što srećemo u djelu al-Munemmik (str. 275) od Ibn Ebu Sabita prenosi se da su Kurejšije nakon što su protjerali Huzaije i Benu Bekr iz Mekke, te nakon što su im Kudaije i Esed okrenuli leđa, bili u strahu od napada Benu Bekra. Zato je Abdu Menaf sklopio sporazum sa spomenutim plemenom na mjestu u mekasnskoj dolini koje se zvalo Hubšijj, pa su saveznici zato prozvani ahabišima. Prema nekim predajama Muttalib ili Abdul Muttalib sklopili su ugovor sa navedenimplemenima o međusobnoj saradnji i nenapadanju.

Bilo kako bilo, ahabišima su nazvana plemena koja su od vremena Muttaliba ili Abdul Muttaliba bili u savezu sa Kurejšijama. Dakle, istina je da su Kurejšije sklopile vojni sporazum sa nekim plemenimai rodovima, ali ne zato što su bili izgubili borbeni duh već vjerovatno zato što su Kurejšije tad već bili prilično zabavljeni trgovačkim poslovima i nisu imali previše prostora za značajnije vojno organiziranje. Također, činjenica je da su obje strane u ovom savezu nalazile vlastiti interes, i neosporno je da su Kurejšije materijalno pomagali svoje saveznike. Međutim, nema govora o tome da su ahabiši uglavnom bili crni robovi i ne postoje predaje iz kojih bi se takvo nešto moglo zaključiti. Neki zapadni orijentalisti poveli su se za etimologijom ove riječi, smatrajući je množinom od habeši – Abesinac, ali Ibn Asir, međutim, objašnjava da se radi o izvedenici iz al-tehbešul-tedžema', odnosno ovu riječ tumači kao oni koji su okupljeni (Ibn Asir, sv.1, str. 594). 

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT