Iseljenje u Abesiniju i njegovi razlozi

Život Poslanika, s.a.v.a.


Kurejšije su, dakle, bili naumili da svakog obraćenika na islam, posebno one među Kurejšijama, natjeraju da se odrekne nove vjere. Zlostavljanje i vrijeđanje muslimana bilo je metoda za koju su se opredijelili. U tome je možda prednjačio Ebu Džehl, koji je kad bi čuo da je kakav ugledan Kurejšija prihvatio islam, odlazio k njemu i govorio mu: „Odrekao si se vjere svog oca, iako je on bio bolji čovjek od tebe! Od sada ćemo te smatrati budalom i računat ćemo da je tvoja pamet manjkava. Među nama više nemaš časti ni ugleda.“ Nastojao je pokvariti poslove muslimanima koji su se bavili trgovinom, a one slabe i sirote među muslimanima izvrgavao je fzičkim mučenjima i zlostavljanju. Poslanik, s.a.v.a.s., stoga je bio primoran da nekim vjernicima, kako bi olakšao njihov položaj, preporuči da se privremeno isele u Abesiniju.
Montgomery Watt u svojoj knjizi Muhammad at Mecca tvrdi da nije postojalo više iseljavanja u Abesiniju, već se radilo o jednom iseljeničkom toku koji je trajao relativno dugo. Prema njemu, to što se u historijama islama obično spominju dva iseljenja u Abesiniju jeste uglavnom iz želje nekih koji su kasnije primili islam da uvećaju svoj ugled. Za njega, oni koji su otišli u Abesiniju vratili su se otprilike u vrijeme bitke na Hajberu, tek tada su stigli u Medinu, te su i oni nazvani muhadžirima, jer se iseljenje u Abesiniju smatralo njihovom hidžrom.
Ne bih se u potpunosti složio s ovim Wattovim stavovima. Sura an-Nahl jedna je od mekanskih sura, a u njoj srećemo: One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti, a nagrada na onom svijetu bit će još veća (an-Nahl, 41). S obzirom da je ajet objavljen u Mekki, ovdje se ne radi o iseljenju u Medinu, s čime se slaže i Taberi. I iseljenje u Abesiniju, dakle, za muslimane je smatrano hidžrom i oni koji su odselili onamo bili su punovažni muhadžiri.
Kako saznajemo od Ibn Ishaka i Ibn Hišama, desila su se doista dva iseljenja u Abesiniju; jedno je predvodio Osman ibn Maz’un, a drugo brat hazreti Alije Džafer ibn Ebu Talib. Također, jedna grupa muslimana u Abe-siniji su čuli netačne vijesti da su Kurejšije prihvatili islam, pa su se vratili u Mekku, ali kad su shvatili da to nije istina, opet su otišli nazad u Abesiniju.
Abesinija je, inače, bila jedna od zemalja s kojima su Kurejšije održavali trgovačke odnose. Stanovnicima Mekke to, dakle, nije bila nepoznata zemlja, i to je jedan od razloga iseljenja muslimana baš onamo. Jasrib još uvijek nije bio grad u koji bi se moglo odseliti i koji bi blagonaklono gledao na sljedbenike nove vjere. Taif također nije mogao biti utočište, jer tamošnji uglednici bili su u dobrim odnosima s kurejšijskim prvacima, a islam je vrijeđao i božanstva taifskih rodova. Iseliti u Bizant ili Perziju također se nije činilo najboljim izborom. Abesinija je, uostalom, bila relativno blizu Me-kki, i do nje se brodom moglo brzo stići, a tamošnji vladar i stanovništvo općenito nisu bili netrpeljivi prema sljedbenicima drugih vjera.
Što se razloga iseljenja tiče, složili bismo se da se prvenstveno radilo o Poslanikovoj, s.a.v.a.s., želji da najslabije i najugroženije među muslimanima spasi od maltretiranja kojima su bili izvrgnuti. Montgomery Watt navodi kako su postojale trzavice između dvije grupe muslimana, jedne koju je predvodio Ebu Bekr i druge koju je predvodio Osman ibn Maz’un, te je Osmana s njegovim sljedbenicima Muhammed, s.a.v.a.s., poslao u Abesiniju kako bi izbjegao produbljenje sukoba. To, međutim, nije tačno, jer Poslanik, s.a.v.a.s., bio je među muslimanima dovoljno autoritativan i omiljen da spriječi bilo kakve trzavice među njima. Uostalom, da je toga doista bilo, teško je povjerovati da nekim kur’anskim ajetom muslimani ne bi bili opomenuti i pokuđeni zbog toga.
Možda je slanjem muslimana onamo Poslanik, s.a.v.a.s., htio Abesiniju učiniti svojevrsnom bazom islama, a možda je i, kako to neki orijentalisti tvrde, time htio i naštetiti trgovini Kurejšija sa Abesinijom.
Međutim, teško je ponuditi zadovoljavajući odgovor na pitanje zašto su neki muslimani iselili u Abesi-niju, dok su neki ostali u Mekki. Odabir onih koji će iseliti vjerovatno se ticao društvenog statusa, pa i psihološkog profla pojedinih ličnosti, ali predaje nam o tome ne govore previše. Poslanik, s.a.v.a.s., naravno nije mogao biti ostavljen sam u Mekki, i neko je morao ostati s njim. Čini se i da su neki muslimani bili skloniji iseljenju, dok je nekima bilo draže ostati.
Također, pouzdano ne znamo niti kako su se iseljeni muslimani uzdržavali u Abesiniji, odnosno otkud im sredstva za boravak ondje. S obzirom da su Kurejšije bili vispreni trgovci, nije nemoguće da su se i ondje organizirali i počeli se baviti trgovinom. Ne bi, također, bilo čudno ni da ih je izdržavao tamošnji vladar, budući da su oni bili pod njegovom zaštitom i da su imali status svojevrsnih političkih azilanata.
U svakom slučaju, od Ibn Ishaka saznajemo da su se Abesinci odlikovali visokim nivoom vjerske tolerancije, te su muslimani ondje mogli u miru i bez uznemira-vanja ispovijedati svoju vjeru.
Kad su mekanski mušrici čuli da je jedan dio muslimana iselio u Abesiniju, poslali su dva svoja ugledna čovjeka u Abesiniju kako bi nagovorili tamošnjeg vladara da muslimanima otkaže gostoprimstvo i vrati ih u Mekku. Ovdje se, međutim, nameće jedno važno pitanje. Naime, ako je glavni razlog netrpeljivosti Kurejšija prema muslimanima bilo to što su oni hulili na njihova božanstva i govorili da će preci Kurejšija stradati na onom svijetu, zašto bi im smetalo to što je dobar dio muslimana odselio iz Mekke? Vjerovatnije je da bi u tom slučaju nastojali i Poslanika, s.a.v.a.s., skupa s preostalim muslimanima otjerati u Abesiniju, te bi tako riješili svoj problem. Mislim da se ovdje ustvari radi o onome o čemu smo već govorili: Kurejšijama je islam smetao prvenstveno zato što je predstavljao smetnju statusu Mekke kao grada u kome mušrici hodočaste svoje idole, što je osiguravalo brojne povlastice. Stoga su se uplašili da bi u Abesiniji muslimani mogli razviti snažnu propagandu svoje vjere, možda čak i na islam prevesti abesinskog vladara Negusa, što bi onda moglo dovesti i do novog napada na Mekku kao u vrijeme Ebrehe. Zato su u Abesiniju odmah poslali Amra ibn al-Asa i Abdullaha ibn Ebu Rabiu sa zadatkom da kod Negusa ocrne i obijede muslimane.
Ova dvojica su se prije nego što će izaći pred Negusa sastali sa abesinskim dvorskim uglednicima, predali su im darove koje su donijeli i nastojali su muslimane prikazati u što gorem svjetlu. Tako su rekli: „U zemlju vašeg vladara došli su neuki mladići koji su se odrekli vjere svojih predaka, a nisu pritom prihvatili vašu vjeru. Stvorili su neku novu vjeru, i nama i vama nepoznatu. Naši prvaci poslali su nas vašem vladaru kako bismo vratili natrag ove zabludjele mladiće. Izađemo li pred vašeg vladara, savjetujte mu da nam ih preda i neka on ne razgovara s njima, jer njihov narod ih poznaje bolje od vas i zna sve njihove grijehove i zla.“
Abesinski velikodostojnici obećaše im svoju podršku, te ova dvojica naposljetku stupiše pred Negu-sa i predadoše mu bogate darove njemu namijenjene. Ponoviše mu ono što su već rekli dvorjanima i ocrniše muslimane što su više mogli. Potom Negusovi velikodostojnici rekoše svom vladaru: „O vladaru, ova dvojica imaju pravo, jer njihov narod bolje ih poznaje nego mi. Povjeri ih njima i neka ih vrate u njihovu zemlju.“ Negus se na to naljuti i reče: „Ne; tako mi Boga neću izdati one koji su zatražili moju zaštitu i nastanili su se u mojoj zemlji izabravši mene ispred drugih. Neći ih predati dok ih ne pozovem i ne upitam o onome što ova dva čovjeka kažu o njima. Bude li onako kako oni kažu, predat ću im ih, a ako ne bude, bit ću im zaštitnik sve dok budu tražili moju zaštitu.“
Onda Negus naredi da dovedu muslimane kako bi ih ispitao u prisustvu svojih kršćanskih svećenika. Ispred muslimana istupi Džafer ibn Ebu Talib i reče: „O kralju, bili smo narod koji je živio u neznanju, obožavali smo idole i jeli smo meso krepalih životinja. Činilo smo svakojaka zla, kod nas ne bijaše milosti prema drugima. Jaki među nama tlačili su one slabije. Bilo je tako sve dok nam Bog ne posla vjerovjesnika, jednog između nas, poznatoga roda, istinoljubivog, čestitog i pouzdanog. Ovaj vjerovjesnik pozva nas Bogu, da Mu druga ne pripisujemo, da samo Njega štujemo i da se klonimo kamenja i idola kojima su se naši preci klanjali. Naredio nam je da govorimo istinu, da budemo od povjerenja, da čuvamo rodbinske veze i prava drugih, da se klonimo prolijevanja krvi, ružnih postupaka i ružnog govora, braka sa onima koje nam nisu dopuštene, naredio nam je da se klonimo imetka siročeta, da ne tučemo svoje žene, da obavljamo molitvu, da postimo i dajemo milostinju. Mi smo potvrdili ono s čime je došao i povjerovali smo mu, te ono što je zabranio smatramo zabranjenim, a dopuštenim smatramo ono što je on dopustio. Naš narod se, međutim, digao protiv nas, zlopatili su nas i htjeli su da se odreknemo naše vjere. Zato smo se sklonili u tvoje kraljevstvo, izabrali smo tebe ispred drugih, utekli smo pod tvoju plemenitost i nadamo se da nam ovdje neće biti učinjeno nasilje.“ Negus tad reče: „Imate li kod sebe nešto od onoga što je vaš poslanik donio od Boga?“ Džafer mu tad prouči početne ajete sure Merjem. Kad Negus i njegovi svećenici saslušaše ajete počeše se tresti od plača. Negusova brada bijaše sva mokra od suza. Onda Negus reče: „Ovo svjetlo sija sa istog izvora kao i ono sa čime je Isus došao! Neću vas predati ovim ljudima i ovdje nećete doživjeti izdaju.“
Amr ibn al-As smisli, međutim, novo lukavstvo i reče svom pratiocu: „Reći ću da kažu kako je Isa, sin Merjemin, rob.“ Prema nekim predajama, njegovom saputniku nije se svidjela ta ideja, ali Amr ipak reče Negusu: „Oni grdno vrijeđaju Isaa, pa upitaj ih sam o tome.“ Kad muhadžiri to čuše, prepadoše se, ali odlučiše reći istinu, pa šta god da se desi. Sutradan ih Negus opet sazva i upita muslimane da mu kažu sve što tvrde o Isau. Džafer kaza: „O njemu kažemo da je on rob Božiji i poslanik Njegov i da je bio Duh Božiji i Riječ Božija koja je pala na Merjemu, djevicu blaženu.“ Ne-gus tad podiže sa zemlje komadić drveta i reče: „Tako mi Boga, Isus nije ništa više od onoga što vi kažete niti za dužinu ovog drvceta.“ Njegovi dvorjani počeše se sašaptavati, ali Negus kaza: „Upravo je onako kako sam rekao, makar se vi sašaptavate.“ A onda se okrenu muslimanima i reče: „Idite, u mojoj ste zemlji slobodni.“
U ovoj predaji postoji nekoliko detalja na koje valja obratiti pažnju. Prvo, kurejšijski izaslanici muslimane nazivaju „neukom djecom“, što potvrđuje da su većina prvih muslimana bili mladi ljudi. Ova dvojica predstavljaju se kao izaslanici mekanskih uglednika, što je i istina, jer najžešći protivnici islama bili su upravo najimućniji i najugledniji ljudi u Mekki. Ispred muslimana, kako vidimo, govorio je Džafer ibn Ebu Talib, što znači da se ovaj događaj desio nakon što je u Abesiniju stigla i druga grupa muslimana koju je predvodio upravo Džafer.
To što je Negus potvrdio muslimanske stavove o Isau bilo je zato jer su Abesinci bili monofziti, za razliku od Bizantinaca i nestorijanaca koji su imali posve drugačije viđenje Isusa. Monofziti su Isaa doživljavali kao „savršenog čovjeka“, a stav da je on istovremeno Duh Božiji i Riječ Njegova mogao je ukazivati i na njegovu božanstvenost, te svećenici vjerovatno baš zato nisu burno reagovali. Uostalom, bilo je to vrijeme žestokih razilaženja među kršćanima oko temeljnih dogmi, tako da je to u određenom smislu muslimanima u Abesiniji išlo na ruku. Predaje koje kažu da je Negus primio islam možda i nisu istinite, ali činjenica je da je on prema islamu izrazio posebnu naklonost.

Hamza prihvata islam


Hamza je među Kurejšijama važio za izuzetno hrabrog i boju vičnog čovjeka, ali izgleda da je bio prilično nezainteresiran za društvena i politička dešavanja u Mekki. Nije obraćao pažnju ni na to što njegov bratić propovijeda neku novu vjeru. Kad bi se vraćao iz lova obavezno bi svratio do Ka’be, obavio bi tavaf, a usput bi se pozdravljao s prolaznicima. Jednom je Ham-za upravo stigao u Mekku kad je, izgleda baš pored Erkamove kuće, Ebu Džehl galamio na Muhammeda, s.a.v.a.s., vrijeđao ga i psovao, a ovaj je samo ćutao. Jedna robinja prišla je Hamzi i ispričala mu je šta se dešava, te se Hamza žestoko nasrdio i pohitao je onamo. Pronašao je Ebu Džehla u Mesdžidul-haramu, te ga je stao svojim lukom za lov tući po glavi, govoreći: „Bi li ga tako psovao i vrijeđao kad bi znao da sam ja u njegovoj vjeri?! Suprotstavi se sad meni ako si dovoljno hrabar!“ Prisutne Mahzumije htjedoše se staviti u Ebu Džehlovu odbranu, ali im on reče: „Pustite, ja sam zaista psovao njegovog bratića.“ Kurejšije shvatiše da će s Hamzinim prihvatanjem islama muslimani imati snažnog zaštitnika, te malo popustiše u svojim napadima na vjernike.


Omer ibn Hattab prihvata islam


Omer ibn Hattab ibn Nufejl iz kurejšijskog roda Adi izuzetno je važna ličnost u historiji islama i drugi od četverice pravednih halifa. Islam je primio šeste godine po početku Objave, u vrijeme kad je već došlo do iseljenja u Abesiniju, u dobi od dvadeset i šest godina. Islam je prihvatio relativno kasno upravo zbog svoje specifčne ličnosti. Naime, predaje kažu da je bio veoma prijek i oštar čovjek, čvrst u svojim stavovima i nesklon mijenjanju uvjerenja. Međutim, prihvatao je jasne i neporecive argumente, te ukoliko bi mu se valjano dokazalo da je u krivu, uvijek je bio spreman odustati od svog neispravnog mišljenja. Također, bilježi se da je nerijetko znao iznenaditi ljude svojom milostivošću i saosjećanjem prema slabima.
Ta čudna dvojnost njegove ličnosti vidi se i u pripovijesti o njegovom preobraćenju na islam. Naime, prenosi se da ga je Nuajm ibn Abdullah jednom sreo srditog i sa isukanom sabljom, pa ga je upitao kamo je krenuo, na što mu je Omer odgovorio: „Idem ubiti Muhammeda, otpadnika koji izazva raskol među Kurejšijama, koji ponižava njihovu vjeru i vrijeđa njihova božanstva!“ Ovaj mu tad reče: „Onda bolje da se prvo obračunaš sa svojom sestrom i zetom, jer i oni su prihvatili islam i slijede Muhammeda.“ Doista, Omer-ova sestra Fatima i zet Said ibn Zejd bili su prihvatili islam. Kod njih se u tom trenutku upravo zatekao Habbab ibn al-Eret koji ih je podučavao islamu. Omer je odjednom uletio u kuću i počeo ih je nemilosrdno tući. Kad je, međutim, ugledao krv na sestrinom licu, sažalio se i pokajao se zbog onog što je učinio. Onda je dohvatio jedan list na kome su bili ispisani kur’anski ajeti. Sestra i zet su mu rekli da ne dira Božiju Riječ prije nego što se očisti. Omer je obavio gusul, a onda je opet uzeo onaj list na kome su bili ispisani početni ajeti sure Ta-Ha. Njemu se ono što je pročitao dopade i on reče: „Kako su ovo divne i uzvišene riječi!“ Onda je pred njega izašao Habbab, koji se sakrio kad je Omer ušao u kuću, pa ga je poveo Poslaniku, s.a.v.a.s., s kojim su tad bili Alija, Hamza, Ebu Bekr i Ibn Ebu Kuhafa, te Omer ondje prihvati islam.
Iako je bio prilično mlad, Omer je među Kurejšijama važio za uglednog čovjeka. Sam Poslanik, s.a.v.a.s., uostalom molio je Allaha da u islam uputi jednog od dvojice – Ebu Džehla ili Omera. Svoj ugled, snagu i žestinu Omer je sad stavio u službu islama. Prije nego je Omer prešao na islam, muslimani se nisu usuđivali obavljati namaz pored Ka’be, ali sad su to počeli činiti bez prevelikog straha.
Izopćenje
Kad su Kurejšije vidjeli da nema ništa od povratka muslimana iz Abesinije te da sve ugledniji ljudi prelaze na islam, njihova zabrinutost dosegla je vrhunac. Prvaci Kurejšija odlučili su da Hašimije liše svih prava i izopće ih iz svog plemena. Sačinili su sporazum kojim su se obavezali da se neće ženiti od Hašimija niti će dopuštati da se njihove kćeri udaju za Hašimije, da niko neće ništa kupiti od Hašimija niti će im šta prodavati.

Na taj način htjeli su Hašimije natjerati da se odreknu Muhammeda, s.a.v.a.s. Ovaj sporazum su, kako bi mu dali još veću važnost, svečano izvjesili unutar Ka’be.
Hašimije su se onda, kako bi se osjećali sigurnije, okupili u onom dijelu mekanske doline gdje je živio Ebu Talib. U ovom klancu nekada je živio Abdul Mut-talib i izgleda da su Hašimije od davnina tu imali svoje kuće. Ovaj klanac kasnije je bio poznat kao Ebu Talibov klanac. Jedini ko se odvojio od svog roda i pridružio se ostatku Kurejšija bio je Ebu Leheb, Poslanikov amidža.
Shodno onome što prenosi Ibn Ishak, Hašimije su ondje boravili tri ili možda dvije godine bez kontakta sa vanjskim svijetom, osim što bi im poneko kriomice donio hranu ili odjeću. Tako je, naprimjer, Hakim ibn Hizam ibn Huvejlid iz roda Esed, hatidžin bratić, slao po svome robu brašno Hatidži koja se također nalazila sa izopćenicima. Jednom je Hakim sreo Ebu Džehl, pa je zagalamio na njega: „Nosiš li to hranu Hašimijama?! Doista ću te prokazati Kurejšijama!“ Uto je naišao Ebu al-Bahtari ibn Hišam, pa je rekao Ebu Džehlu: „Zašto se uplićeš u njegove poslove! To je brašno njegove tetke i ona je tražila da joj ga donese, pa pusti ga da ide za svojim poslom.“ Ebu Džehl se nastavio svađati, pa ga je Ebu al-Bahtari udari kamiljom kosti tako da ga je raskr-vario. Izopćenicima je još pomagao i Hišam ibn Amr ibn Rabia, koji je među izopćenicima imao nekih rođaka.
Nekoliko je bitnih stvari na koje treba obratiti pažnju kad je riječ o ovom izopćenju. Prije svega, svi muslimani nisu bili izopćeni. Izopćenje se odnosilo samo na Hašimije, tako da Ebu Bekr, naprimjer, nije bio među izopćenicima. Također, svi izopćenici nisu bili muslimani. Ovdje se u prvom redu radilo o sukobu Kurejšija sa rodom Hašimija. Kurejšije nisu smjeli stupiti u otvoreni sukob sa Hašimijama, jer ovi bi tad sigurno pozvali u pomoć svoje saveznike, što bi značilo krvave i bespoštedne sukobe unutar Mekke. To bi, opet, značilo prekid trgovine, a hodočasnici ne bi dolazili u grad u kome traje svojevrsni građanski rat, što Kurejšije nikako nisu mogli dopustiti.
Ovo izopćenje nije moglo dati željene rezultate, jer Hašimije su, naravno, imali rođake u ostalim kurejšijskim rodovima s kojima su se povezali ženidbeno-udadbenim vezama. Svakako da ovi nisu mogli mirno gledati kako njihovi rođaci pate i gladuju. Izopćenje je ustvari inicirao rod Mahzumija, i glavnu riječ u vezi s tim imao je Ebu Džehl. On je bio svjestan da bi pobjedom islama njegove pozicije u Mekki bile poljuljane i da više nipošto ne bi uživao ugled koji je sada imao.
Izolacija zasigurno nije bila tako stroga kako se obično misli, jer Hašimije inače ne bi mogli izdržati dvije ili tri godine bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, čak i ako im je tajno pristizalo nešto pomoći. Naime, oni su sigurno izlazili van Mekke i trgovali su sa okolnim plemenima, a onda su Kurejšije dodatno pojačali izolaciju, i tek tada je zavladala prava glad i iz naselja Hašimija noću bi se čuo plač gladne djece.
Izolacija je naposljetku prekinuta i Hašimije su se vratili svojim domovima. Naime, peterica ljudi odlučili su da prilikom okupljanja Kurejšija kod Ka’be zajedno izjave da sporazum o izopćenju ubuduće smatraju ništavnim. Svakako, svaki od njih morao je u svom rodu imati još saveznika, inače je prijetila opasnost da njihova inicijativa propadne. Jedan od te peterice bio je Hišam ibn Amr ibn Rabia, isti onaj koji je svakako tajno dostavljao pomoć izopćenicima. Drugi je bio Zuhejr iz roda Mahzumija, inače sin Poslanikove, s.a.v.a.s., tetke Atike. Treći je bio Mut’im ibn Adi iz roda Nevfel, četvrti je bio Ebu al-Bahtari, a peti Esedija Zem’a ibn al-Esved.
Postoje i predaje koje kažu da je Vjerovjesnik, s.a.v.a.s., obavijestio Ebu Taliba da su moljci pojeli pergament na kome je bio ispisan sporazum o izopćenju i da su čitave ostale samo riječi „U Tvoje ime, Bože“. Ebu Talib je otišao među Kurejšije i kazao im šta Mu-hammed, s.a.v.a.s., tvrdi te je zatražio od njih da prekinu izolaciju ako to bude istina. Oni su to prihvatili, pa su otišli u Ka’bu i vidjeli su da su moljci zaista pojeli pergament, ostavivši netaknutim samo Božije ime. Nakon toga odlučili su da okončaju izolaciju.
Kao se navodi u Ansabul-Ašrafu, izolacija je okončana desete godine po početku Objave. Iste godine umrla je Poslanikova, s.a.v.a.s., žena hazreti Hatidža. Ubrzo za njom, dvadeset ili dvadeset i pet dana kasnije, umro je i Ebu Talib.


Pitanje Ebu Talibovog islama


Predaja koju navodi Ibn Ishak (str. 220-223) u vezi sa Ebu Talibovom smrti tvrdi da Ebu Talib do posljednjeg daha nije prihvatio islam te da je Poslanik, s.a.v.a.s., kazao kako ga čeka džehennem! Ebu Talibov islam od davnina je jedna od tački razlaza između šiita i sunita. Suniti većinom tvrde da je Ebu Talib umro kao nevjernik, dok šiiti smatraju da je on sa ovog svijeta preselio kao musliman. U vezi s ovim pitanjem napisano je nekoliko knjiga koji donose argumente za ili protiv Ebu Talibovog islama.
Ovdje se ne namjeravamo baviti tom raspravom, jer radi se o temi koja nema previše veze sa historijom i svela se uglavnom na vjersko pitanje. Ono što je na osnovu predaja neosporno jeste da je Ebu Talib od početka Objave bezuvjetno, smiono i bez kompromisa stajao uz svoga bratića i pružao mu punu podršku i zaštitu. Svi Poslanikovi, s.a.v.a.s., biograf slažu se da su upravo zbog Ebu Talibove potpore Poslaniku Kurejšije bile onemogućene u svojoj želji da mu nanesu štetu i obračunaju se s njim. Nakon Ebu Talibove smrti Poslanik, s.a.v.a.s., se našao izložen mnogo žešćim pritiscima, sve dok nije bio primoran napustiti Mekku. Kako bi, onda, bilo moguće da Poslanik, s.a.v.a.s., izjavi da će u džehennemu stradati neko ko mu je učinio toliko dobra i štitio ga po cijenu vlastite propasti? Znači li to da Ebu Leheba i Ebu Taliba čeka isti kraj? Ni tvrdnje nekih kako se tu radi o različitim razinama patnje ne rješavaju ovo pitanje, jer kako bi bilo moguće da u Vatri strada neko ko je učinio toliko za islam i praktično se žrtvovao za njegov opstanak!
Stojimo na stanovištu da se tvrdnje kako je Ebu Tal-ib umro kao nevjernik tiču starog sukoba između Benu Umeja i Poslanikove, s.a.v.a.s., porodice. Naime, Ume-je su htjeli na svaki način napakostiti Aliju i njegovom potomstvu, te su namjerno podupirali i širili priču da je Ebu Talib s ovog svijeta otišao kao nevjernik. Njihov sukob s Alijem i njegovim potomstvom nastavio se kroz stoljeća, a historija svjedoči da je Muavija podupirao svaku propagandu protiv Alija.


Putovanje u Taif


Taif se nalazi nekih tridesetak kilometara od Mekke, i u Poslanikovo, s.a.v.a.s., vrijeme naseljavali su ga uglavnom pripadnici plemena Sekifja. Taif je bio čuven po svojim vinogradima, pa su i neki od imućnih Kurejšija ondje imali zemlju i vrtove. Stanovnici Taifa važili su za prilično imućne ljude, a bili su poznati kao lihvari.
Kako smo rekli, nakon Hatidžine i Ebu Talibove smrti Poslanik, s.a.v.a.s., našao se izložen žestokim napadima i pritiscima Kurejšija. Stoga je odlučio posjetiti Taif i pozvati tamošnje stanovnike u islam, nadajući se da bi mu onda oni mogli pomoći protiv njegovih sa-plemenika. Neki tvrde da je u Taif otputovao sam, dok drugi kažu da je s njim bio Zejd ibn Harisa.
Poslanik, s.a.v.a.s, prvo je posjetio kuću trojice braće Sekifja iz uglednog roda Gajret ibn Avf, koji su bili možda i najpoštovaniji ljudi u Taifu. Pozvao ih je u islam, ali oni su ga odbili i ponijeli su se prema njemu veoma grubo. Poslanik ode od njih, ali oni na njega nahuškaše robove i sluge da ga vrijeđaju i provociraju, te se morao sakriti u nečiji vrt. To je bio vrt Utbe i Šejbe, dvojice imućnih ljudi iz Mekke, koji se sažališe kad vidješe Muhammeda, s.a.v.a.s., u tom stanju, pa narediše svom slugi da mu odnese malo grožđa. Taj sluga bio je kršćanin iz Ninve, pa pošto malo porazgovara sa Poslanikom, s.a.v.a.s, kleknu pred njega i stade mu ljubiti noge. Kad Utba i Šejba to vidješe podigoše tog slugu, koji se inače zvao Addas, i rekoše mu: „Tvoja vjera je bolja od njegove!“ Poslanik, s.a.v.a.s., odatle krenu nazad u Mekku, a noć je proveo u dolini Nahla, na pola puta između Mekke i Taifa. Tu je cijelu noć proveo na namazu, i tada mu je objavljena sura al-Džinn.
Putovanje u Taif označilo je zaokret u Poslanikovoj, s.a.v.a.s., propagandnoj politici. Dotad je u islam pozivao samo Kurejšije, ali nakon što su prilike u Mekki poslije Hatidžine i Ebu Talibove smrti postale nepodnošljive za muslimane, počeo se obraćati i drugim plemenima van Mekke. Počeo je od Sekifja, najbližeg jakog arapskog plemena. Sekifje su, međutim, bili u snažnim poslovnim vezama za Mekkom, a također su obožavali Lata kao i Kurejšije, te su odbacili poziv u islam.
Treba spomenuti i to da su neki ne-Kurejšije koji su živjeli u Mekki već bili prihvatili islam, ali ga nisu bili proširili među svojim plemenima, barem ne tako da čitavo pleme pređe na islam.
Uglavnom, nakon Taifa poslanik se okrenuo pozivanju u islam ostalih arapskih plemena. Putovati s tom namjerom među plemena u pustinji bilo je preopasno. Unutar samih tih plemena nerijetko je vladala prava anarhija i doći im s novom mjerom moglo je imati tragične posljedice. Poslanik, s.a.v.a.s., odlučio je zato da koristi dane hadždža, kad su se sva arapska plemena okupljala u Mekki radi hodočašća, kako bi pozivao u islam. Neka plemena glatko su odbijala poziv u novu vjeru, dok je u nekim bivalo sve više preobraćenika u islam, sve dok Božija milost nije odredila da stanovnici Jesriba listom potvrdno odgovore na Poslanikov, s.a.v.a.s., poziv, čime je, kako znamo, okrenuta nova stranica u historiji islama i omogućeno je ovoj vjeri da nesmetano krene u osvajanje ljudskih srca.

--------------------------------------------------------------------------------

[1]Predislamski Arapi imali su svoje nepisane propise o stoci, od nekih životinja nisu jeli meso, a neke nisu muzli, jahali i tovarili. Kad bi im kamila pet puta donijela mlade na svijet i ako bi njezino posljednje mladunče bilo muško, onda bi takvoj kamili razrezali uho i ostavili je da slobodno pase, ne bi je ni muzli, ni jahali,ni tovarili (behira).

Putnik ili bolesnik bi se ponekad zavjetovao da će ukoliko ozdravi ili se sretno vrati s putovanja osloboditi tačno određenu kamilu, i onda je ne bi ni jahao ni tovario već bi je ostavio da slobodno pase (saiba).

Ako bi im ovca ojanjila žensko janje, uzeli bi ga sebi, a ako bi ojanjila muško, žrtvovali bi ga svojim kumirima. Ako bi ovca ojanjila i muško i žensko, tad muško janje ne bi žrtvovali, i takvu su ovcu zvali vasila.

Ako bi mužjak kamile stekao deset potomaka ne bi ga više jahali i tovarili, i ostavili bi ga da slobodno pase (ham). 

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

Više iz kategorije:

Načini propagande »

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT