Načini propagande

Život Poslanika, s.a.v.a.

Pogledajmo sada na koji način je Poslanik, s.a.v.a.s., širio i propagirao islamski nauk. U predajama se kaže da je to sprva činjeno u tajnosti i islam je prihvatilo tek nekoliko ljudi, od kojih smo neke već spomenuli.

Pogledajmo sada na koji način je Poslanik, s.a.v.a.s., širio i propagirao islamski nauk. U predajama se kaže da je to sprva činjeno u tajnosti i islam je prihvatilo tek nekoliko ljudi, od kojih smo neke već spomenuli.
Kao što smo rekli, većina njih su bili mladi ljudi ili osobe koje u Mekki nisu uživale naročit društveni status. Kako u Tabeqatu prenosi Ibn Sa’d (sv. 1, str. 132), to tajno propagiranje islama trajalo je tri godine. Postoji i predaja od Saida ibn Zejda ibn Nufejla u kojoj se kaže: «Krili smo svoj islam godinu dana, namaz smo obavljali iza zatvorenih vrata i u jednom klancu u brdima.» Ovu predaju ne treba smatrati oprečnoj onome što smo naprijed rekli, jer moguće je da je Said ibn Zejd primio islam u posljednjoj godini tog trogodišnjeg perioda. Ta kuća zatvorenih vrata iz predaje vjerovatno je upravo kuća Erkama ibn Ebul-Erkama, koja je, kako bi se to danas kazalo, bila svojevrsni Poslanikov, s.a.v.a.s., propagandni centar. Kad je Erkam primio islam, a prema njegovim riječima bio je sedmi musliman, stavio je svoju kuću na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.a.s., i tu su se okupljali vjernici i oni koji su željeli čuti o čemu islam govori. Bilo je, kako iz Tabeqata saznajemo, čak i slučajeva da neko u Poslanikovom, s.a.v.a.s., prisustvu prihvati islam, pa da ga se odrekne pošto Poslanik napusti kuću. U istoj toj kući islam je primio i Omer ibn Hatab, što je posebno ulilo hrabrost muslimanima, te su glasno uzvikujući tek-bire izašli iz kuće i obavili tavaf oko Ka’be.
Budući, međutim, da je islam vjera namijenjena svim ljudima, tajno pozivanje u islam nije moglo predugo trajati. Poslanik, s.a.v.a.s., plašio se, ipak, istupiti javno s islamskim pozivom i nije bio siguran kakve reakcije će to izazvati, te mu je stoga objavljeno: Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju; i znaće oni! (al-Hidžr, 94-96)

Prvi muslimani, kako znamo, bili su mladi ljudi i siromasi, a Poslanik, s.a.v.a.s., još se nije usuđivao i-stupiti pred kurejšijske prvake s pozivom u islam. To se, međutim, prije ili kasnije moralo desiti, pa mu je objavljeno: I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu poslušali, ti reci: Ja nemam ništa s tim što vi radite! (aš-Šu’ara, 214-216) Ta naredba Poslaniku, s.a.v.a.s., kako saznajemo iz Tabeqata (sv. 3, str. 118) nije lahko pala. On je dobro znao koliko su kurejšijski prvaci i ugledni rodovi vezani za paganske običaje i koliko se čvrsto drže svojih tradicija. Osim toga, on je potjecao is roda Hašimija i bilo je teško očekivati da ugledniji i imućniji kurejšijski rodovi, Mahzumije ili Benu Umeje, prihvate da je Božiji poslanik neko iz roda Hašimija, čiji je sam prvak, Ebu Talib, već bio došao na granicu siromaštva. Hašimije su, istina, od davnina bili ugledan rod, ali u to vrijeme materijalno su loše stajali i drugi, imućniji rodovi jedva su dočekali da se osjete boljima od njih. Da bi se Poslanika, s.a.v.a.s., ohrabrilo u njegovoj misiji, objavljeno mu je: Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: ‘Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!’, i da nisu govorili: ‘Imamo više imetka i djece; mi nećemo biti mučeni!’ (Saba’, 34-35)
Kako nam predaje kazuju, Poslanik, s.a.v.a.s., obratio se kurejšijskim prvacima i pozvao ih je u islam, i čini se da, iako nisu prihvatili njegov poziv, nisu reagirali odveć oštro, izuzev Ebu Leheba koji je pozvao Hašimije da spriječe Muhammeda, s.a.v.a.s., u njegovom naumu, jer bi ih ono što govori inače moglo skupo koštati. Na to mu je Ebu Talib odgovorio: «Dok sam živ, ja ću mu biti zaštitnik!» (Ansabul-Ašraf, str. 111)
Suprotstavljanje Kurejšija
Kako prenosi Ibn Ishak, kad je Poslanik, s.a.v.a.s., prvi put javno istupio s pozivom u islam, Kurejšije nisu ispoljili nikakvu naročitu lošu reakciju. Zuhra (Tabeqat,sv. 1, str. 133) prenosi da bi kurejšijski starci kad bi Poslanik, s.a.v.a.s., naišao pokazivali na njega te su govorili: «Ovaj mladić priča o nebesima.» Takva situacija trajala je sve dok Poslanik, s.a.v.a.s., nije počeo loše govoriti o kurejšijskim božanstvima i dok nije počeo tvrditi da su preci Kurejšija umrli kao nevjernici i da će na onom svijetu biti kažnjeni.
Oštra reakcija koja je uslijedila sasvim je razumljiva, jer ljubav prema precima i poštovanje prema vlastitoj vjeri posve su prirodni, a ti osjećaji kod tadašnjih Arapa bili su još kudikamo izraženiji nego li kod današnjeg prosječnog čovjeka. Iako, za Arape općenito u to vrijeme, pa ni za Kurejšije, ne bi se moglo kazati da su bili naročito odani svojoj vjerskoj praksi. Iz predaja saznajemo da im uopće nije bilo strano psovati neko božanstvo ukoliko im ne bi bila ispunjena želja radi koje su prinijeli žrtvu. Radilo se, ipak, o ljudima kojima je imetak bio najvažnija stvar u životu. Većina Arapa čak nisu niti vjerovali u proživljenje i život na onom svijetu. Iz Kur’ana saznajemo da su mnogi u Mekki prigovarali Poslaniku, s.a.v.a.s., kako je nemoguće da će istruhle kosti jednom biti oživljene i uopće nisu mogli povjerovati u život poslije smrti na ovom svijetu. Moguće je da je Kurejšije više od vrijeđanja njihovih božanstava brinula mogućnost da bi pojavom nove vjere Mekka mogla izgubiti status svetog grada i oni nipošto nisu mogli dopustiti da iz Ka’be budu uklonjeni kumiri koje su hodočastili ljudi iz cijele Arabije. U Kur’anu se kaže: Oni govore: ‘Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani.’ Zar im Mi ne pružamo priliku da borave u svetom i bezbjednom mjestu gdje se, kao Naš dar, slivaju plodovi svakovrsni; međutim, većina njih ne zna. (al-Qa-sas, 57) Dakle, Kurejšijama je bila mrska svaka pomisao na to da bi Mekka mogla ostati bez prihoda koji su ubirani od hodočasnika, i lahko je moguće da su ti materijalni razlozi bili i glavni razlog njihovog protivljenja islamu.

Onaj koji opominje

Mekanski ajeti uglavnom pozivaju Kurejšije u novu vjeru, bude ih i opominju, i u njima se Poslanik, s.a.v.a.s., spominje kao onaj koji opominje, a ponekad i kao donositelj radosnih vijesti, kao recimo u ajetu: Reci: Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju. (al-A’raf, 188), ili: Ja sam vam od Njega, da opominjem i da radosne vijesti kazujem (Hud, 2)
O kakvoj opomeni se ovdje radi? Kako shvatamo iz ajeta u kojima se ona spominje, riječ je o opomeni na Dan sudnji, proživljenje i onaj svijet. Najbolji način da se mušrike pokuša odvratiti od mnogoboštva, nemorala i zala kojima su se bili odali, te da se ohrabri i obraduje vjernike, bio je obavijestiti ih o kazni ili nagradi na budućem svijetu. Za Kurejšije u Mekki i Arape općenito nisu postojale apsolutne kategorije dobra i zla. Istine je da čovjek po svojoj izvornoj naravi dobro zna da je ubijanje drugih, pljačka i izrabljivanje zlo, ali Arapi se nisu mogli tek tako pomiriti s tim da se moraju kloniti zla samo iz moralnih razloga. Jednostavno, nisu vidjeli razloga da ne ubiju ili ne opljačkaju ukoliko za to neće biti kažnjeni, a ostvarit će neku korist za sebe. Pljačkom, nasiljem i prevarom moglo se steći materijalnu korist, a pomoću imetka moglo se sebi osigurati moć, ugled i lagodan život. Od moći i sablje, uostalom, potjecao je uglavnom sav ugled koji je neko među Arapima uživao.
Trebalo je, dakle, izaći za dovoljno dobrim razlogom koji bi ovakve ljude naveo da se suzdrže zla koje je za njih bilo postalo sastavni dio života i način kojim se stječe moć i ugled. Društveni sistem Arapa počivao je na snazi i moći plemena i rodova. Sve se u suštini svodilo na onu jači tlači. Jedini način da se svijest moćnika i tlačitelja promijeni bio je ukazati im na to da postoji Apsolutna Moć spram koje je svaka ljudska moć ništavna i beznačajna. Bog Jedini je Onaj Kome pripada sva vlast i moć, On će nagraditi dobročinitelje i vjernike, a kazniti tlačitelje i nevjernike. Zbog toga se Poslanika, s.a.v.a.s., u Kur’anu naziva onim koji opominje i onaj je taj koji donosi slabima i potlačenima radosne vijesti. Mekanske sure stoga uglavnom opominju na džehennemsku kaznu i podsjećaju vjernike na radosti koje ih čekaju na onom svijetu. Nevjernicima je zato bilo teško i mrsko prihvatiti postojanje budućeg svijeta, te su, kako iz ajeta vidimo, prigovarali da istruhle kosti ne mogu biti proživljene: Oni govore: Zar kad se u kosti i prašinu pretvorimo, zar ćemo, kao nova bića, doista biti oživljeni? (al-Isra’, 49). Kao odgovor takvima se kaže: Reci: Hoćete, i da ste kamenje ili gvožđe ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno. (al-Isra’, 50-51).
Napomenimo ovdje još jednu bitnu stvar. Naime, u Kur’anu često srećemo obećanje da je Dan sudnji blizu. Ovdje se, međutim, ne misli na vremensku bliskost, kako bi to neko mogao pomisliti i protumačiti. Ljudski život je ništavan spram života svijeta, te kad se u Kur’anu za Dan sudnji kaže da je blizu, to treba shvatiti kao bliskost u odnosu na starost svijeta odnosno stvaranja. Čovjek pak, koji u ovim okvirima posmatrano živi veoma kratko ne može govoriti o tome da li će se Dan sudnji dogoditi uskoro ili za mmogo godina.
 

Suprotstavljenost Kurejšija

Radi povrijeđenih vjerskih osjećaja, iz rodovske netrpeljivosti i plašeći se za status grada Mekke u budućnosti, Kurejšije su pošto je Poslanik, s.a.v.a.s., počeo javno pozivati u islam iskazivali sve veće negodovanje. Dodatno ih je zabrinula činjenica da se novoj vjeri uglavnom okreću mladi i ljudi iz nižih društvenih slojeva. Potrebno je, međutim, bilo pronaći najbolji način da se suprotstavi islamu. Nije ipak bilo lahko tek tako se oboriti na osobu iz starog i poštovanog roda poput Hašimija, naročito kad se uzme u obzir da je Muhammed, s.a.v.a.s., imao u svakom smislu besprijekornu prošlost. Zato je bilo nužno pronaći saradnike unutar njegovog vlastitog roda. Usto, svaki rod je bio u savezu sa još par drugih, pa je povrijediti njih značilo zamjeriti se i njihovim saveznicima. Sukob među rodovima u gradu poput Mekke gdje su različiti rodovi živjeli jedni poput drugih mogao se lahko izroditi u bespoštedan i beskonačan rat.
Kurejšije su stoga bili primorani prvo se obratiti rodu Hašimija i od njih zatražiti da Muhammeda, s.a.v.a.s., spriječe u vrijeđanju njihovih kumira i predaka. U suprotnom, Hašimije su trebale dati saglas-nost da svi zajedno poduzmu nešto protiv njega, pa čak da, u krajnjem slučaju, odobre i njegovo ubistvo. U to vrijeme hašimijskim vijećem staraca presjedavao je Ebu Talib. Ebu Leheb i Hamza bili su uz njega najutjecajnije osobe među Hašimijama. Ebu Talib po godinama i ugledu imao je prvenstvo među njima, ali fn-ansijsko stanje nije mu, kako znamo, u to vrijeme bilo naročito dobro. Ebu Leheb je bio mnogo imućniji, a njegova žena Ummi Džemil bila je porijeklom iz roda Benu Umeja. Hamza je, opet, bio poznat po svojoj hrabrosti i borbenoj vještini, ali se nije previše zanimao za društveni život u gradu, većinu vremena provodio je u pustinji gdje je lovio, tako da početkom Objave nije bio naročito upoznat s onim što se dešava.
Ebu Leheb je od početka pokazao svoju netrpeljivost prema novoj vjeri te je bio prva ličnost na koju su Kurejšije mogle računati kao na svog saveznika u borbi protiv islama. Ebu Talib je, pak, odbio poziv Kurejšija da se obračuna sa Muhammedom, s.a.v.a.s., koji huli na njihova božanstva i predviđa da će njihovi preci na budućem svijetu biti kažnjeni. Poslanik, s.a.v.a.s., nastavio je sa svojim pozivom, pa je netrpeljivost Kurejšija prema njemu dodatno porasla i oni su se opet obratili Ebu Talibu: «O Ebu Talibe, ti si jedan od naših staraca, ugledan si i poštovan čovjek. Tražili smo od tebe da svog bratića odvratiš od onoga što čini, ali ti to nisi učinio. Mi više ne možemo slušati kako vrijeđa naše pretke i huli na naša božanstva. Ili ga spriječi, ili ćemo se sukobiti i s tobom i borit ćemo se sve dok jedna strana ne doživi pro-past.» Ebu Talib se tako našao u nezavidnoj poziciji. Nije htio navući na sebe gnjev svojih saplemenika, ali nije htio niti povrijediti svog bratića i staviti se na stranu njegovih neprijatelja.
Kurejšije su na Ebu Taliba činili sve veći pritisak, sve dok on jednog dana nije pozvao Poslanika, s.a.v.a.s., k sebi i zatražio od njega da shvati u kakvoj situaciji se nalaze, te ga je zamolio da makar napravi neke ustupke Kurejšijama. Poslanik, s.a.v.a.s., na to je rekao: «Da mi daju Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku, ne bih se odrekao svog poziva.», a onda je očiju punih suza izašao iz Ebu Talibove sobe. Ebu Talib je izašao za njim, pozvao ga je da se vrati i rekao mu je: «O bratiću moj, idi i govori ono što želiš. Tako mi Boga, ja te nikada neću izdati!»
Kurejšije su čak nastupili i sa jednom čudnom, ustvari bizarnom idejom. Naime, u zamjenu za Mu-hammeda, s.a.v.a.s., ponudili su Ebu Taliba jednog naročito pristalog i lijepog mladića iz roda Mahzumija po imenu Umara ibn al-Velid. Ebu Talib na to im je odgovorio: „Ružno je to što mi nudite! Želite mi uzeti mog bratića, a umjesto njega da uzmem i hranim vašeg mladića. Takvo što je nemoguće!“ Mut’im ibn Adiyy ibn Nevfel reče: „O Ebu Talibe, tvoj narod se prema tebi pošteno postavio, a ti nas želiš vrijeđati i njemu pružati zaštitu. Pa, učini kako hoćeš!“
Vidjevši da ovako neće ništa postići, Kurejšije počeše kinjiti i zlostavljati one koji su prihvatili islam. Tražili su od njih da se odreknu nove vjere. Budući da nije bilo baš uputno zlostavljati pripadnike drugog roda, međusobno su se dogovorili da se svaki rod pozabavi vlastitim preobraćenicima na islam. Hašimije, izuzev Ebu Leheba, nisu međutim pristali da vrše pritisak na muslimane iz njihovih redova, što je Kurejšijama predstavljalo novi problem. Bilo je jasno da Ebu Talib ne namjerava uskratiti svoju podršku sljedbenicima nove vjere, a u tom slučaju s njima, barem onim iz roda Hašimija, nije se moglo tek tako obračunati.
Raspravljanje s Kurejšijama
Kurejšije su, kako bi im Poslanik, s.a.v.a.s., dokazao da je ono što govori doista Božija poruka, tražili od njega da učini čuda kojima će dokazati da je Božiji poslanik. Tako su, naprimjer, tražili da učini da iz stijene poteče vrelo, da od Mekke učini grad pun zelenila i palmika kroz koji će teći rijeka, da im pokaže Boga i meleke, da obori na zemlju komad neba i slično. O tome govore i kur’anski ajeti: I govore: Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš, ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njega svukuda rijeke provedeš, ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš, ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš, ili dok ne budeš imao kuću od zlata, ili dok se na nebo ne uspneš, a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo. (al-Isra’, 90-93)
Poslanik, s.a.v.a.s., odgovarao im je logikom islama, objašnjavajući da je i on samo čovjek kao i oni, te da Bog nije htio da se meleki spuštaju na zemlju kao poslanici, jer tada bi svako morao uzvjerovati. Objašnjavao im je da je Božija volja da Njegovi poslanici ljudima također budu ljudi. Poslanik je među ljudima da bi savjetovao i opominjao, upućivao na dobro i odvraćao od zla, a ako bi on mogao učiniti sve što ljudi od njega zatraže, tad ne bi više bilo mjesta nevjerovanju i ljudi tad ne bi bili na iskušenju. Čovjek je biće obdareno sviješću i razumom, ali i sklono slijeđenju strasti, a na čovjeku je da suspregne svoju strast i slijedi razum i upute koje donose Božiji poslanici. Time sebi osigurava sreću na ovom i dobro na budućem svijetu.

  

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %879 %2014 %20:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT