Ostale religije u Mekki

Život Poslanika, s.a.v.a.

Nema nikakvih podataka o tome da je u Mekki živio neko od Kurejšija ili bilo kog drugog plemena ko je pripadao židovskoj vjeri. U Jemenu, Jesribu i njegovoj okolini bio je značajan broj Jevreja i neka arapska plemena bila su prihvatila njihovu vjeru. Kad budemo govorili o Medini bit će više riječi o tamošnjim Jevrejima i njihovim napadima na Poslanika islama.

U Mekki je bilo nešto robova iz Grčke, Etiopije i drugih zemalja koji su bili kršćani. Kako tvrdi Jakubi, grupa Kurejšija iz roda Benu Esed ibn Abdul Uzza bili su prihvatili kršćanstvo, a među takve su spadali i Osman ibn Huvejris i Vereka ibn Nevfel. Kako prenose predaje, u Mekki je bilo i onih koji su smatrani zindicima, što je tad značilo da slijede manihejsku religiju, dok je u islamskom periodu taj termin korišten uglavnom da označi one koji su otpali od islama ili općenito za nemuslimane. Prenosi se da je jedan od takvih bio Ebu Sufjan ibn Harb. (al-Muhabbar, str. 161) Istina je da je Ebu Sufjan u bici na Uhudu podviknuo: „Diži se, o Hubele!“, međutim taj njegov povik treba shvatiti kao bojni polič predvodnika Kurejšija, a ne kao izraz njegove lične vjere. Među onima koji se također spominju kao zindici su i 'As ibn Vail Sehmi, otac 'Amra ibn 'Asa i Velid ibn Mugejre Mahzumi, otac Halida ibn Velida.

Kako se tvrdi u al-Muhabbaru, među Kurejšije je manihejstvo doneseno kroz kontakte sa kršćanima u Maloj Aziji. Naravno, kršćanstvo i manihejstvo nisu iste religije, ali postoje zajednički elementi u pogledu askeze i obredoslovlja. Također, među Kurejšijama je bilo i onih čije su majke bile Jevrejke iz Hajbera, Jesriba i okoline, ali čini se da su svi oni slijedili vjeru svojih očeva i nisu imali veze sa jevrejskom religijom.

Bračni propisi

Kako prenosi al-Muhabbar, u doba idolopoklonstva odnosi između muškarca i žena imali su četiri oblika:

1. Muškarac bi zaprosio ženu (lično ili od njenog skrbnika), pa bi u slučaju da prosidba bude prihvaćena sklapali brak

2. Muškarac i žena stupali bi u odnose izvan braka, pa ukoliko bi žena rodila dijete i ustvrdila da ono pripada pdređenom muškarcu, brak bi bivao sklopljen.

3. Žena bi istakla određeni znak ponad svojih vrata, pa bi muškarci svraćali k njoj. Ako bi zatrudnjela, a u tom periodu su kod nje, recimo, navraćala dvojica muškaraca, jedan od njih morao je priznati dijete.

4. Ako bi čovjek općio sa ženom koja je bila robinja drugog čovjeka, pa ta žena zatrudni, a vlasnik htjedne prodati to dijete, čovjek koji je općio s robinjom mogao je priznati to dijete, ali bi tad morao otkupiti i robinju i uzeti je za ženu.

Prosidba se obavljala preko oca, amidže, sestre ili rodbine. Ako je porodica djevojke bila uglednija od mladoženjine, tad je tražen i veći iznos mehra odnosno vjenčanog dara. Ako je mladoženjina majka bila robinja, morao je oženiti djevojku koja je također bila kćer robinje. Onaj čiji je otac bio Arap, a majka robinja nazivan je hedžin.

Čast i ugled roda i plemena imala je velikog značaja u ženidbeno-udadbenim odnosima. Ustvari, za Arape je pleme bilo otprilike ono što je za nas danas nacija. Društveni položaj žene bio je veoma nizak. Otac i cijela porodica uvijek su očekivali da žena rodi sina, jer u muškoj djeci vidjeli su garant opstojnosti i očuvanja ponosa plemena. Arapi su inače bili izuzetno ponosni na svoje pretke. U izvjesnom smislu, ponositi se svojim precima i to stalno isticati bilo je neka vrsta društvene obaveze. Nakon što bi obavili obrede hadždža, Arapi bi obavezno zapodjenuli priču o svojim precima, njihovom ugledu i vrlinama. U Kur'anu je zato u jednom ajetu kazano: “A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!” (al-Baqara, 200)

Drugi razlog lošeg društvenog položaja žena ležao je u činjenici da žene nisu imale pravo učešća u naslijedstvu. Očevo naslijedstvo pripadalo je samo sinovima, i to isključivo onima koji su sposobni da jašu, nose oružje i bore se za pleme, tako da ni nejaka muška djeca nisu mogla učestvovati u djelidbi očeve imovine. Zul-Medžasid Ješkuri poznat je kao prvi čovjek među Arapima koji je kćeri oporučio jednu, a sinu dvije trećine naslijedstva. U suri an-Nisa, u ajetima 12-13, jasno su definirani propisi o naslijeđivanju i ženama je zagarantirano pravo na naslijedstvo.

Svevišnji u Kur'anu ukazuje na nipodaštavanje žene u arapskom predislamskom društvu i kori Arape zbog toga: “I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!” (an-Nahl, 58-59) Ovaj časni ajet ukazuje na jedan nevjerovatno nečovječan i surov običaj kod predislamskih Arapa poznat kao vead. Naime, radilo se o tome da su katkad novorođenčad žive zakopavali, naročito žensku djecu. Jednostavno, žensku djecu doživljavali su kao nekoga ko bi im u budućnosti lahko mogao nanijeti sramotu, ako ništa tako što će djevojku zarobiti neko iz tuđeg plemena tokom ratova. Ponekad su i muška djeca živa sahranjivana, iz straha od gladi i neimaštine, naročito kad bi naišle nerodne i posne godine. U Kur'anu se ukazuje i na tu pojavu: “Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.” (al-Isra', 31)

Razvod braka bio je vrlo česta pojava, a onaj ko se tri puta razveo od iste žene nije se više imao pravo vjenčati s njom. Žene nakon razvoda nisu čekale određeni period u islamu poznat kao idet, već se mogla odmah udati za drugog čovjeka, što je nerijetko znalo stvoriti probleme oko očinstva. Jedino žena čiji je mužili umro bila je dužna godinu dana nakon muževe smrti provesti u kući. Brak sa sestrom, majkom, kćeri i tetkom bio je zabranjen, ali sin je zato mogao oženiti očevu ženu (naravno ne vlastitu majku). Kad bi otac umro, najstariji sin je imao pravo na njegovu ženu, a ako je ovaj ne bi htio, mogao ju je uzeti neko od braće, ali uz novi mehr. Islam je razvrgao mnoge ovakve brakove. Također, u predislamskom dobu veoma često se dešavalo da je muškarac istovremeno oženjen s dvije sestre, što je islam zabranio.

Predislamski Arapi praktikovali su još mnogo ružnih običaja kad se radi o odnosu prema ženama. Vlasnik robinje mogao je, tako, „iznajmljivati“ svoju robinju drugim muškarcima, odnosno dozvolio bi drugome da opći s njom u zamjenu za određenu svotu novca. Da stvar bude još gora, djeca koju bi takva robinja eventualno rodila pripadala su vlasniku robinje i sama su tretirana kao robovi, iako se najčešće znalo ko je ustvari otac djeteta.

Šigarbrak još je jedan od običaja iz doba idolopoklonstva. Naime, radilo se o tome da bi čovjek udavao svoju kćer ili djevojku kojoj je bio staratelj za nekoga pod uvjetom da taj isti da njemu svoju kćer ili djevojku pod njegovim starateljstvom, pri čemu je mehr bio isključen. Božiji poslanik, s.a.v.a.s., izričito je zabranio ovu praksu.

 

 Proroci i gatari

Među Arapima je uvijek bilo osoba koje su se bavile gatanjem i proricanjem, a takva osoba nazivana je kahin. Ovakvi su tvrdili da svoje znanje o skrivenom dobivaju preko džinna. Kako se u jednom hadisu tvrdi, džinni šejtani koji su sarađivali sa ovakvim uspinjali su se ka nebesima i ondje bi prisluškivali razgovore meleka. S početkom Objave nije im više bilo moguće da prisluškuju meleke, te je ova tradicija među Arapima zamrla. Kako god, očito se radilo o posebnom obliku crne magije.

Kad bi imali kakav veliki problem ili se našli u nedoumici, predislamski Arapi redovno su se obraćali kahinima. Rado su prethodno provjeravali ove proroke tako što bi sakrili neku stvar, a onda tražili od proroka da kaže gdje je sakrivena. Ukoliko bi ovaj to bio u stanju učiniti, prihvatali su njegovo proročanstvo ili savjet.

Proroci su za svoja proročanstva i savjete uzimali novac, a novac dat za te usluge nazivan je hulvan. Poslanik islama, s.a.v.a.s., zabranio je, naravno, bavljenje proricanjem, a novac dat za proricanje uporedio je s novcem koji se daje prostitutki. Kako bi svojim kazivanjima pridali što više mističnosti i ostavili dojam na ljude, proroci su se obično izražavali alegorično, često prilično čudnim rimovanim rečenicama. Kad je započela objava Kur'ana slušatelji su bili začuđeni jer nisu znali u šta bi ovaj govor svrstali; to nije bila poezija, ali ni riječi proroka. I u Kur'anu se ukazuje na ovu zbunjenost Arapa: “Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika – kako vi nikako ne vjerujete! i nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razmišljate!” (al-Haqqa, 40-42)

Šikk i Satih važili su za najpoznatije proroke među Arapima, a Satihova proročanstva o Vjerovjesniku prenose nam i Taberi i Neviri. Osim što su neki Poslanika, s.a.v.a.s., doživljavali kao proroka, što se u Kur'anu izričito poriče: “Zato ti opominji, jer ti, milošću Gospodara svoga, nisi ni prorok ni lud.”(at-Tur, 29), neki su Poslanika smatrali pjesnikom, budući da su Arapi i poeziju smatrali nadahnućem koje ljudima dolazi posredstvom džinna, pa se u narednom ajetu kaže: “Zar oni da govore: On je pjesnik, sačekaćemo da vidimo šta će mu suđeno biti.”(at-Tur, 30)

Arapi su se,naime, plašili ubiti proroka ili pjesnika jer su vjerovali da bi one koji su upleteni u ubistvo mogla snaći neka nesreća, pa su zato, kako vidimo i u ovom ajetu radije željeli da takvog snađe prirodna smrt.

Hunefaije u Mekki

Poslanikovi, s.a.v.a.s., životopisci kažu da prije nego je Poslaniku stigla prva objava, u Mekki je bilo nekolicina onih koji su se klonili štovanja kumira i tragali su za pravom vjerom (din-i hanif) odnosno vjerom Ibrahima, a.s., pa su takvi sebe običavali zvati hunefaijama. Kao hunefaije u tadašnjoj Mekki bili su poznati Vereka ibn Nevfel, Abdullah ibn Džahš, Osman ibn Huvejris i Amr ibn Nufejl. Razmotrimo sada na koji način su ovi ljudi doživljavali Ibrahimovu, a.s., vjeru, pogledajmo šta nam Kur'an o njoj kaže i pokušajmo dokučiti učenje i stavove hunefaija.

Znamo, naravno, da je Ibrahim sa svojim sinom Ismailom sagradio Božiju kuću Ka'bu u suhoj i neplodnoj dolini. Kako vidimo iz Kur'ana, Ibrahimova, a.s., vjera bila je čisto monoteistička U Kur'anu se o hazreti Ibrahimovoj, a.s., vjeri kaže: “Ibrahim nije bio ni Jevrej ni kršćanin, već muslim i hanif, i nije bio idolopoklonik.” (Ali 'Imran, 67) Također, srećemo ajet: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu?!” (an-Nisa, 125) U ovom ajetu Ibrahimovu,a.s., vjeru naziva se hanif.

U prvom citiranom ajetu vidjeli smo da se Ibrahimovu vjeru pretpostavlja jevrejskoj i kršćanskoj. Ne,naravno, zato da bi se poreklo te dvije vjere, već da bi se naglasilo da je Ibrahim, a.s., bio čisti monoteist, dok Jevreji Uzejra, a kršćani Isaa smatraju sinovima Božijim. Din-i hanif u kuranu se naziva ona vjera koja je sukladna izvornoj ljudskoj prirodi: “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je on ljude načinio – ne treba da se mijenja Alahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (ar-Rum, 30)

Dakle, monoteizam se doživljava kao primordijalna vjera, vjera koja je utkana u izvornu ljudsku prirodu, dok politeizam predstavlja zastranjenje od naravi koja je ljudskom biću prirođena. Kako shvatiti ovo s obzirom da smo ranije već ukazali na to da je monoteizam viši duhovni i intelektualni stadij u razvoju ljudskog bića? Ova dva stava,naime, nisu nipošto u kontradikciji. Čovjek, po svojoj izvornoj naravi stvoren kao monoteist, jeste misleće biće, „životinja koa govori“, kako bi ga logika okvalificirala. Ukoliko koristi svoj prirođeni intelektualni potencijal, čovjek će shvatiti da je politeizam zabluda. Taj potencijal, međutim, tek je potencijal i treba ga njegovati, razvijati i koristiti, inače će ostati neiskorišten. Što je čovjek primitivniji, njegovo korištenje vlastitim intelektualnim potencijalima je manje, a dokaz da je tako jeste i činjenica da su većina drevnih naroda bili idolopoklonici i višebošci. Također, da se primijetiti da što je neki drevni narod bio na nižem stepenu razvoja, to je i njegova religija bila primitivnija i surovija.

Uglavnom, iz kur'anskih primjera vidimo da se termin hanif koristi kako bi označio ispravnu, jednobožačku vjeru naspram krivovjerja i idolopoklonstva. Din-i hanif u Kur'anu je u suštini sinonim za islam. Ne treba ipak zato misliti da je ono što je donio Poslanik islama, s.a.v.a.s., po svemu, pa i po propisima i obredoslovlju, do u tančine jednako vjeri Ibrahima, a.s., ali je činjenica da je čisti monoteizam zajednička bit ove dvije vjere.

Uglavnom, u Poslanikovo, s.a.v.a.s., doba hunefaijama su nazivani oni koji su se klonili štovanja idola. U kolektivnoj svijesti Kurejšija živjelo je sjećanje na to da Ibrahim, a.s., njihov predak, nije bio idolopoklonik i da je vjerovao u samo jednog Boga – Allaha. Spomenuta četvorica hunefaija sklanjali su se od Kurejšija kad bi ovi za blagdane vršili idolopokloničke obrede i prinosili žrtve kumirima. Naposljetku su Vereka ibn Nevfel, Abdullah ibn Džahš i Osman ibn Huvejris prihvatili kršćanstvo, dok se Zejd ibn Amr posve odvojio od svog naroda, ali nije prihvatio kršćanstvo, odbijao je da jede strv, krv i meso životinja koje su žrtvovane kumirima. Poslanik, s.a.v.a.s., o njemu se kasnije u nekoliko navrata pohvalno izrazio i spominjao ga je kao čovjeka koji je živio i umro držeći se tevhida.

 

Sporovi i suđenja kod Arapa

Kako prenosi Jakubi (sv. 1, str. 299) kod predislamskih Arapa postojala je i insitucija sudije, oličena u liku osobe koju su nazivali hakim. S njim bi se konsultirali uglavnom oko pitanja raspodjele naslijedstva, što je za Arape bilo od izuzetne važnosti, te su mu se obraćali u sporovima oko uvrede nečije časti odnosno povrede ugleda predaka. Prema onom što saznajemo iz predaja, čini se da su se u vezi s presuđivanjem u sporovima Arapi uglavnom obraćali kahinima, prorocima o kojima smo naprijed govorili. Obično su se pripadnici jednog plemena obraćali kahinu iz drugog plemena, a ako se radilo o suprotstavljenim stranama iz različitih plemena, obratili bi se kahinu iz neutralnog plemena. Kazna za stranu koja izgubi u sporu, odnosno odšteta koju je dužna isplatiti, uglavnom bi bivala unaprijed dogovorena, a najčešće se svodila na određeni broj kamila.

Osim kahina, za sudije u sporovima uzimane su i osobe od ugleda i povjerenja. Tako se kod Jakubija i u al-Muhabbaru sreću imena ljudi koji su presuđivali u nekim sporovima, pa saznajemo da se kao hakimi u nekim sporovima pojavljuju i Abdul Muttalib, njegovi sinovi Zubejr i Ebu Talib te Harb i njegov sin Ebu Sufjan. Saznajemo također da je u plemenu Benu Temim za uglednog hakima važila osoba po imenu Rabia, koji je imao i posebnu sudačku stolicu izrađenu od drveta.

Džahilijet

Ovaj period u historiji Arapa o kome smo ponešto kazali, dakle period idolatrije prije pojave islama, poznat je kao džahilijet ili doba neznanja. Džahilijet stoji nasuprot islama, i, prema tome, pojam džahilijet u Kur'anu označava vrijeme koje je u pogledu moralnih, vjerskih i kulturalnih vrijednosti direktno suprotstavljeno islamu. Naprimjer, osmotrimo ajet: “Zar oni da traže da im se kao u doba džahilijeta sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?!” (al-Ma'ida, 50) Ovdje se, dakle, pravne odredbe iz doba džahilijeta suprotstavljaju islamskim odnosno božanskim pravnim odredbama. Ili: “...misleći o Allahu ono što nije istina, kako se mislilo u džahilijetu...” (Ali 'Imran, 154) Potom ajet koji se obraća Poslanikovim, s.a.v.a.s., ženama: “U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno doba džahilijeta, ne polazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite...” (al-Ahzab, 33) Na temelju izraza davno doba džahilijeta neki komentatori zaključuju da se džahilijet može podijeliti na rani i kasni džahilijet. Bit će, međutim, prije da se od njih ovdje traži tek da se ne ponašaju kao u doba džahilijeta odnosno kako su se ponašale prije nego su prihvatile islam. Karakteristike perioda džahilijeta jasno su prikazane ajetom: “Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom džahilijetskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici...” (al-Fath, 26) Džahilijet je, dakle, prikazan kao vrijeme fanatizma i mržnje prema drugačijima.

Kako to uočavaju neki komentatori (dr. Dževad Ali, al-Mufessil, sv.1, str. 39-42), termin džehl u Kur'anu se ne koristi samo u najuobičajenijem značenju neznanja, već se njime gdjekad označava i manjak tolerancije odnsno netrpeljivost prema drugima. Tako u ajetu 63 sure al-Furqan nalazimo: “A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih džahili oslove, odgovaraju: Mir vama!” Ovdje se, očito, pod džahilima ne podrazumijevaju neznalice, neznabošci (ili barem ovo značenje nije u prvom planu) već se govori o onima koji su netrpeljivi prema drugačijima i koji su skloni oholjenju i nadmenosti.

Uglavnom, u jeziku Kur'ana period džahilijeta jeste vrijeme neznaboštva, paganskog fanatizma, netrpeljivosti i oholosti, nasuprot toleranciji, miru i pobožnosti koje donosi islam. Ili, najopćenitije kazano, terminom džahilijet opisuje se predislamska Arabija sa svim osobenostima koje je život Arapa u to vrijeme podrazumijevao, odnosno radi se o vremenu nazadnjaštva prije procvata islamske kulture i civilizacije. 

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT