Rođenje časnog Poslanika i njegov život prije objave

Život Poslanika, s.a.v.a.

Nakon što smo uopćeno prikazali društvenu, kulturnu, ekonomsku i vjersku situaciju u gradu Mekki i Arabiji u 6. gregorijanskom stoljeću, jasno je da su bili stvoreni uvjeti za prihvatanje nove, čiste i monoteističke religije. U samoj Mekki na jednoj strani stajali su tamošnji bogati trgovci, koji su smatrani prvacima i uglednicima svojih rodova, dok su, na drugoj strani, većinsko stanovništvo činili siromašni pripadnici istih tih rodova. Kamate, i to iznimno visoke (o čemu govori i Kur'an) koje su od puka uzimali zelenaši činile su da oni koji su bili primorani pozajmljivati novac kako bi preživjeli svakom novom pozajmicom tonu u sve dublje siromaštvo. Naročito je težak bio položaj robova, uglavnom crnaca iz Abesinije, koji su obavljali najteže fizičke poslove, a bili su posve obespravljeni i potlačeni. Ni u običajnom pravu nije bilo nikakvih zakona koji bi slabe zaštitili pred silnicima, tako da je jedini, kakav-takav, izlaz za čovjeka iz nižih društvenih slojeva eventualno bio uspjeti se staviti pod zaštitu kakvog lokalnog moćnika.

Imućni uglednici svoja prava ostvarivali su uglavnom upotrebom sile i svoje materijalne moći. Obraćanje lokalnim sudijama koji su sudili prema običajnom pravu siromašnim i ugroženim nije bilo od naročite pomoći, budući da ovi pri donošenju presude nisu odveć razmišljali o pravednosti nego su se držali principa po kome je onaj ugledniji, jači i imućniji uvijek upravu.

Uglednici su u biti bili ti koji su se brinuli o očuvanju tradicije i društvenih običaja, no budući da je među nižim slojevima sve više slabilo povjerenje u one koji su praktično vladali zajednicom, vidjeli smo da je sve češće dolazilo i do pojava napuštanja idolopoklonstva, te su neki pokušavali vratiti se izvornoj Ibrahimovoj vjeri dok je bilo i onih koji su prihvatili kršćanstvo. U pustinji i na karavanskim putevima trgovci su se svakim danom osjećali sve manje sigurnima te su bili primorani potplaćivati drumske razbojnike i na taj način pokušavati zaštititi svoju tgovinu. Drumsko razbojništvo među pukom, štaviše, nije smatrano ružnim djelom, pa su najpoznatiji i, recimo tako, najuspješniji drumski pljačkaši bili prilično popularni i na neki način poštovani među Arapima.

Oni koji su shvatali koliko je situacija u društvu loša razmišljali su o načinima da se ona promijeni nabolje, nisu htjeli učestvovati u ružnim tradicijama vlastitog naroda i pokušavali su iznaći neko rješenje. Takvih je ponajviše bilo upravo u Mekki, budući da su baveći se trgovinom ljudi iz ovog grada imali priliku upoznati i druge krajeve i druga društva, što im je pomoglo da još bolje uvide svu dekadentnost vlastite zajednice. Usto, trgovina i povećanje prihoda činili su da važnost sigurnosti, društvenog reda i uspostave zakona dodatno poraste.

U ovakvoj sredini i ovakvom vremenu, poznatom, dakle, kao džahilijet, pojavit će se Poslanik Božiji, s.a.v.a.s., koji će imati zadatak da posredstvom čiste i savšene Božije vjere prevlada dekadentnost i ogrezlost svog društva u grijeh i opačinu, da objavi islam i božanskim svjetlom obasja prvo svoje bližnje, gradove Mekku i Medinu, Arabiju i naposljetku cijeli svijet.

Rođenje Poslanika islama, s.a.v.a.s.

Otac Časnog Poslanika zvao se Abdullah i bio je sin Abdul Muttaliba, a Poslanikovoj majci ime je bilo Amina, kćer Vehaba ibn Abdul Menafa, iz roda Benu Zuhra plemena Kurejš. Uglavnom se smatra da je Poslanik, s.a.v.a.s., rođen u ponedjeljak, u mjesecu rebiul-evelu, mada ima i mišljenja da je rođen u časnom mjesecu ramazanu. Što se tiče onih koji smatraju da je Poslanik rođen u rebiul-evelu, postoje razilaženja oko datuma njegovog rođenja, pa tako neki smatraju da je rođen drugog dana ovog mjeseca, neki osmog, neki desetog, neki dvanaestog, većina šiita drži da je rođen sedamnaestog dana mjeseca rebiul-evela, dok ima i onih koji smatraju da se to desilo osam dana prije isteka tog mjeseca (Revdul-Unuf, sv 2, str. 108).

I što se tiče godine Poslanikovog rođenja postoje različita mišljenja i teško je sa sigurnošću ustvrditi koje od tih mišljenja uzeti za sigurno. U Poslanikovom, s.a.v.a.s., životu postoje, međutim, dva datuma oko kojih nema nikakve sumnje – Hidžra i njegova smrt. Hidžra, odnosno preseljenje Poslanika, s.a.v.a.s., iz Mekke u Medinu, što se uzima za početak islamske ere, desila se u ponedjeljak osmog dana rebiul-evela, što po kršćanskom računanju vremena odgovara 20. septembru 622. godine. Sa ovog svijeta Muhammed, s.a.v.a.s., preselio je u mjesecu seferu ili u rebiul-evelu jedanaeste godine po Hidžri odnosno 632. gregorijanske godine. Što se tiče dužine njegovog života, i tu postoje neslaganja, pa jedni drže da je živio 63, drugi 65, a treći 60 godina. Prihvatimo li, što se čini najizvjesnijim, da je živio 63. godine, tad se Hidžra desila kad je Poslaniku, s.a.v.a.s., bilo pedeset i dvije godine. Izuzev ova dva datuma, Hidžre i Poslanikove smrti, za ostale bitne događaje u Poslanikovom, s.a.v.a.s., životu teško je sa sigurnošću navesti datum budući da oko njih postoje razilaženja i različite pretpostavke.

Tako čak i u vezi s početkom Objave počinje neslaganja – obično se smatra da je u vrijeme prve Objave Poslaniku bilo četrdeset godina, ali, shodno jednoj predaji od Ibn Abbasa, ima onih koji misle da je tad bio star četrdeset i tri godine. Moglo bi se, ipak, vrlo vjerovatnim uzeti da je Poslanik, s.a.v.a.s., prvu Objavu dobio kad mu je bilo četrdeset godina (ili par mjeseci više ili manje) budući da predaje kazuju kako se Hidžra desila deset ili jedanaest godina nakon početka Objave. Među Arapima se, što nije beznačajno spomenuti, inače smatralo da je četrdeset godina prag pune fizičke i intelektualne zrelosti muškarca, ali izvjesno je da uvijek postoje pojedinci koji duhovno i intelektualno ranije sazriju. Ako Svevišnji odabere nekoga za poslanstvo i prenošenje Njegove poruke ljudima, On ne mora čekati da ovaj napuni četrdeset godina, što je, uostalom, očito i iz biografija Božijih poslanika.

Uglavnom, upravo zato što postoje neslaganja oko godine Poslanikovog, s.a.v.a.s., rođenja i početka Objave, muslimani su odlučili da Hidžru uzmu za početni događaj islamskog kalendara. Halifa Omer nije prihvatio prijedlog da se datum Poslanikovog preseljenja s ovog svijeta uzme za početak muslimanskog računanja vremena. Obrazlažući zašto je odlučio uzeti Hidžru kao početni datum islamske ere, Omer je rekao: „Njegova Hidžra značila je razdjelnicu između istine i laži.“ Doduše, isto bi se moglo reći i za početak Objave, ali vidjeli smo da oko tog datuma postoje neslaganja.

Kažimo nešto i u vezi s često spominjanom tvrdnjom da je Poslanik, s.a.v.a.s., rođen u Godini slona. Arapi su,naime, godine pamtili po važnim događajima koji su se u njima desili, a Godina slona odnosno godina Ebrehinog neuspješnog pohoda na Mekku zasigurno se dobro pamtila. Ne može se, međutim, kazati da Godina slona odgovara upravo 570. godini po kršćanskom kalendaru, jer historija svjedoči da su te godine Jemenom već vladali Perzijanci, a znamo da su i nakon pohoda na Mekku Abesinci zadržali vlast i da su dvojica Ebrahinih sinova nakon njegove smrti, jedan za drugim, imali vlast u Jemenu. Upravo zato postoje razilaženja oko toga da li je Poslanik, s.a.v.a.s., rođen u Godini slona. Muhammed Kelbi tako kaže da je Godina slona bila dvadeset i tri godine prije Poslanikovog rođenja, a Mukatil tvrdi da je Muhammed, s.a.v.a.s., rođen četrdeset godina nakon Godine slona.

Računica prema kojoj za godinu Poslanikovog, s.a.v.a.s., rođenja treba uzeti 570. godinu po gregorijanskom kalendaru trebala bi biti makar približno tačna. Malo vjerovatnim se, međutim, čini da je 570. godina odgovara Godini slona među Arapima. Mesudi kao Godinu slona navodi 882. po Zulkarnejnu (što je računanje vremena koje za početak uzima 312. godinu prije Mesiha, a ne 324. kako se ponekad pogrešno tvrdi), što je, naravno, rezultat njegove računice, a on tvrdi da je Poslanik rođen u mjesecu rebiul-evelu, pedeset dana nakon Ebrehinog pokušaja da uđe u Mekku, što se, prema njemu, desilo tačno u ponedjeljak sedamnaestog dana mjeseca muharema godine 882. po Zulkarnejnu odnosno Aleksandru Makedonskom. Suhejli, pak, u Revdul-Unuf (sv. 2, str. 159) navodi računicu prema kojoj je Poslanik, s.a.v.a.s., rođen 20. nisana (odnosno u mjesecu aprilu).

Što se tiče Muhammedovog, s.a.v.a.s., života od rođenja do početka Objave, što je, najvjerovatnije, period dug četrdeset godina, podataka i nije baš mnogo. Životopisci uglavnom govore o njegovom rođenju, periodu dojenja odnosno odrastanja u pustinji, putovanju sa amidžom u Šam, njegovom učešću u ratu Fedžar i „viteškom savezu“, ženidbi sa Hatidžom i angažmanu oko obnove Ka'be. Neki od potadaka o njegovom životu u ovom periodu tiču se sasvim običnih, svakodnevnih događaja, a neki govore o izvanrednim i čudesnim stvarima. Mi muslimani Muhammeda, s.a.v.a.s., smatramo Božijim odabranikom i miljenikom, a budući da vjerujemo da je Svevišnji Bog kadar učiniti sve što poželi, prihvatamo čudesa i natprirodne stvari vezane za Poslanikov, s.a.v.a.s., život i ne sumnjamo u njih. Ukoliko u nastavku ove knjige za neke od takvih događaja pokušamo ponuditi i objašnjenje koje ne izlazi iz okvira naravnog, to nije zato što sumnjamo u istinitost ili mogućnost tih pojava, već samo zato da bismo što više sačuvali historijski i znanstveni karakter ovog djela i spriječili da ono bude doživljeno kao isključivo vjersko štivo. Jer, vjerske knjige namijenjene su isključivo vjernicima, a naša želja je napisati historiografsko djelo o životu Muhammeda, s.a.v.a.s., koje će biti namijenjeno što širem krugu čitatelja. Stoga autorov pokušaj tumačenja nekih nadnaravnih događaja iz Poslanikovog, s.a.v.a.s., života na racionalan način ne treba nipošto shvatiti kao njegovo poricanje vjerničke interpretacije tih događaja.

Abdullahova smrt; Muhammedovo, s.a.v.a.s., odrastanje kod dojilje

Abdullah je s jednim od trgovačkih karavana otputovao u Šam, ostavivši svoju trudnu ženu Aminu kod kuće u Mekki. U povratku se razbolio, pa je svratio u Jesrib kod porodice svoje nene po ocu, gdje je uskoro, shrvan naglom bolešću, umro. Uglavnom se smatra da je Abdullah umro prije nego je Muhammed, s.a.v.a.s., rođen, ali ima i onih tvrde da mu je u vrijeme smrti njegovog oca bilo osam, po nekima i trideset i dva mjeseca (Ibn Sa'd, Tabeqat, sv. 1, str. 60-61).

Čini se da su uglednije porodice imale običaj povjeriti svoju novorođenčad dojiljama beduinkama kako bi djeca odrastala na zdravom pustinjskom zraku. Halima, koja će postati Muhammedova, s.a.v.a.s., dojilja uputila se tako u Mekku zajedno sa još nekoliko žena iz plemena Benu Sa'd ne bi li joj kakva uglednija obitelj povjerila dojenče. Uglavnom, to što je Muhammed, s.a.v.a.s., odrastao među beduinima u pustinji nije bilo zato što se njegova majka Amina nije mogla starati o njemu, nego se radilo o običaju koji su praktikovale upravo uglednije i imućnije porodice iz Mekke. Siromašne beduinke dolazile su u Mekku tražeći u imućnim trgovačkim porodicama djecu kojima bi mogle biti dojilje, a za svoj trud oko djeteta bivale bi izdašno nagrađene. Isti motiv doveo je i Halimu u Mekku (Tabeqat, sv. 1, str. 67).

U predajama se navodi da je Halima kad joj je ponuđeno da bude Muhammedova, s.a.v.a.s., dojilja rekla: “Ovo dijete je siroče, i ne vjerujem da će njegova majka moći učiniti nešto za mene.” Ostale beduinke pronašle su dojenčad za sebe i već su se vratile natrag u pustinju, pa je Halima rekla svom mužu: “Moje prijateljice su otišle, a u Mekki više nema djeteta za dojenje osim ovog siročeta. Ne bih da se vratim bez djeteta, pa da možda uzmemo ovog dječaka?” Suprug joj je odgovorio: “Uzmi tog dječaka, pa nam možda Bog preko njega da sreću i dobro.” Tako je Halima uzela na dojenje djetešce koje će postati Božiji poslanik. Predaje kažu da su se Halimina prsa napunila mlijekom čim je prvi put htjela podojiti dijete, pa je do sitosti nahranila i Muhammeda i svog sinčića koji je plakao od gladi.

Čini se da su Kurejšije povjeravale svoju djecu dojiljama iz pustinje iz dva razloga. Prvi je bio želja da djeca odrastaju u zdravoj pustinjskoj sredini, a drugi razlog je bila želja da djeca nauče govoriti čistim arapskim jezikom kakav se govorio među beduinima. Potvrdu za oboje možemo naći u predajama. Tako čitamo da je Halima dovela Muhammeda, s.a.v.a.s., u Mekku kad je napunio dvije godine, ali je Amina tražila da dječak još neko vrijeme ostane u pustinji, rekavši: “Povedi mog sina natrag u pustinju, jer strah me da bi mu klima u Mekki mogla škoditi.” U Ibn Sa'dovom Tabeqatu (str. 71) čitamo da je Poslanik, s.a.v.a.s., jednom prilikom rekao: “Ja sam najrječitiji među vama, a moj jezik je jezik plemena Benu Sa'd.”

Shodno predajama koje srećemo kod Ibn Hišama, Ibn Sa'sa i Taberija, dok je Muhammed, s.a.v.a.s., kao djetešce boravio kodHalime, jednog dana prišle su mu dvije osobe, ustvari meleki u ljudskom obličju, rastvorili su njegove grudi i oprali mu srce u posudi punoj snijega. Izgleda da se na ovaj događaj aludira u prvom ajetu sure al-Inširah, gdje se kaže: “Zar nismo prsa tvoja rastvorili...” (Elem nešrehu leke sadrek). Isti izraz srećemo i u suri Ta Ha, gdje se Musa, a.s., obraća Gospodaru ovako Ga moleći: Gospodaru moj – reče Musa – učini prostranim (rastvori) prsa moja i olakšaj zadatak moj (Ta Ha, 25). Rastvaranje prsa ovdje znači sposobnost da se izdrži pred iskušenjima, da se odupre vlastitim strastima i šejtanskom zavođenju, tako da se i spomenutu predaju o pranju srca može shvatiti kao alegoriju. Uostalom, srce se doživljava kao središte duhovnih snaga, a ne kao vitalni životni rgan organ koji pumpa krv.

Smrt Amine i Abdul Muttaliba; Ebu Talib preuzima brigu o Muhammedu

Poslanikova, s.a.v.a.s., majka Amina umrla je kad je njemu bilo šest godina. Prenosi se da je Amina povela dječaka u posjetu Abdul Muttalibovoj rodbini po majci u Jesrib, pa je u povratku umrla u Abvai, mjestu između Mekke i Medine (Jesriba). S njima je, kako se prenosi, putovala i Ummi Ejmen, zadužena da se brine o dječaku, te se kad je Amina umrla dječak vratio u Mekku sa svojom dadiljom (Tabeqat, sv. 1, str. 73). Nakon Aminine smrti brigu o dječaku preuzeo je Abdul Muttalib, koji će također uskoru umrijeti u osamdesetoj (a prema nekima čak u sto i dvadesetoj) godini života, kad je Muhammedu, s.a.v.a.s., bilo tek osam godina. Prenosi se da je Abdul Muttalib oporučio da brigu o dječaku preuzme Ebu Talib, što je ovaj i učinio. Uostalom, Ebu Talib i Poslanikov, s.a.v.a.s., otac Abdullah bili su sinovi iste majke.

Ebu Talib je, dakle, preuzeo brigu o bratovom sinu iako nije bio naročito imućan. Predaje o Ebu Talibovom siromaštvu su pomalo čudne, budući da iz drugih predaja saznajemo da se Ebu Talib bavio trgovinom i da je izgleda trgovao mirisima, putujući radi trgovine u Šam (al-Ma'ruf, str. 575). U životopisima Poslanika Božijeg, s.a.v.a.s., spominje se da je kao dvanaestogodišnjak putovao sa Ebu Talibom u Šam. Budući da je Ebu Talib važio za uglednog čovjeka među Kurejšijama, pomalo su čudne tvrdnje o njegovom lošem imovinskom stanju.

Susret sa Behirom

Upravo to putovanje sa Ebu Talibom u Šam spominje se kao prvo Muhammedovo, s.a.v.a.s., putovanje sa karavanom van granica Arabije. Tom prilikom su u Bosri, mjestašcetu na putu prema Šamu, sreli monaha Behiru koji je ondje živio u svojoj isposničkoj ćeliji. On je na dječaku prepoznao poslanička znamenja te je posavjetovao Ebu Taliba da ga skloni od pogleda Židova koji bi mu, primijete li te znakove, mogli nauditi. Behira je ove znakove najvjerovatnije prepoznao na temelju starih svetih spisa koje je iščitavao. Ako čak prenebregnemo i to da je ovaj monah mogao prepoznati poslaničke znakove čitajući svete spise, ako ne vjerujemo da je to mogao pojmiti posredstvom božanskog nadahnuća, moramo bar prihvatiti činjenicu da je kao mudar i iskusan čovjek Behira morao prepoznati izuzetnost dječaka koji je svojim držanjem, razboritošću i moralom bio posve drugačiji od svojih vršnjaka, a što nam brojne predaje potvrđuju. Uostalom, sigurno ste već i sami slušali kako ljudi bistroj i nadarenoj djeci proriču svijetlu budućnost, a mnoga takva predviđanja se naposljetku na izvjestan način i ostvare. Stoga se u najmanju ruku može prihvatiti da je Behira prepoznao da se radi o izuzetno nadarenom i oštroumnom djetetu, te je Ebu Taliba posavjetovao da ga pripazi i pobrine se o njemu. Sve pod pretpostavkom da su detalji ove predaje zaista plod mašte, barem onoliko koliko smo kazali bi kao činjenice trebao uzeti svaki dobronamjerni istraživač života Muhammeda, s.a.v.a.s.

 Fidžar i Muhammedovo, s.a.v.a.s., učešće

Fidžar ratovi ustvari su dva sukoba koji su poznati pod zajedničkim imenom fidžar, odnosno “svetogrdni ratovi”. Naime, radi se sukobima koji su se u dva navrata desili tokom sajma u Ukazu, tokom mjeseca muharema, a pošto se radilo o ratovima čija je glavna karakteristika bilo nepoštivanje “zabranjenih” mjeseci, pa su prozvani fidžar (svetogrdni). Inače, Arapi su poštovali zabranjene mjesece, pa bi tad uglavnom prestala i drumska razbojništva koja su inače bila posve uobičajena stvar.

Tačne godine u kojima su se ovi sukobi desili ne možemo navesti sa sigurnošću, jer se predaje u vezi s tim međusobno ne slažu. Čini se, uglavnom, da su sukobi trajali ukupno četiri godine (pri čemu su borbe, ustvari, veoma rijetko vođene) i da su vođeni između Kurejšija i njihovih saveznika (Benu Kenana i Ahabiša) s jedne i hevazinijskih plemena s druge strane.

Agani kaže da je Poslanik, s.a.v.a.s., učestvovao samo u sukobima tokom prve godine, da mu je tada bilo četrnaest godina i da je u toku borbe sakupljao strijele i dodavao ih svom amidži. To potvrđuje i hadis u kome Poslanik kaže da je tad sakupljao neprijateljske stijele i donosio ih amidži. Postoje i predaje prema kojima je Muhammedu, s.a.v.a.s., tad bilo dvadeset i osam godina, ali ovo nam se čini prilično nevjerovatnim, jer mladić od dvadeset osam godina učestvovao bi aktivno u borbi i bilo bi neprilično zadužiti ga da sakuplja strijele. Ibn Asir (sv. 1, str. 592) kaže da je Poslaniku, s.a.v.a.s., tad bilo dvadeset godina, ali i to su ipak godine u kojima se posve aktivno učestvuje u borbi

Viteški savez

Sporazum poznat kao „viteški savez“ sklopljen je po okončanju „svetogrdnih ratova“, a predaje kažu da je Poslaniku, s.a.v.a.s., tad bilo dvadeset godina. Tvrdi se da je savez sklopljen u mjesecu zul-kade i taj ugovor smatra se najmoralnijim i najboljim savezom sklopljenim među Arapima tokom džahilijeta. Sam Poslanik, s.a.v.a.s., rekao je u vezi s tim: „Bio sam u kući Abdullaha ibn Džud'ana (u toj kući dogovoren je ovaj savez) kad je sklopljen savez koji ne bih iznevjerio ni kad bi mi ponudili sve crvenodlake kamile.“

Ovaj sporazum sklopoljen je s ciljem zaštite prava slabih u Mekki. Naime, arapski i trgovci iz drugih krajeva koji su donosili svoju robu u Mekku katkad bi bivali prevareni i njihova roba ne bi im bila plaćena. Tako je 'As ibn Vail Sehmi (otac Amra ibn 'Asa) uzeo robu od nekog trgovca iz Benu Zebida i nije mu je platio. Zebidija se požalio savezu kome su, pored rodova Mahzum, Adi i Džumah, pripadale i Sehmije. Ali, niko mu nije pritekao u pomoć, nego je čak doživio uvrede i prijetnje. Trgovac, međutim, nije odustajao, pa se u zoru popeo na padinu Ebu Kubejsa, brda iznad Mekke, u vrijeme kad su se Kurejšije okupljali oko Ka'be, te se stao glasno žaliti na nepravdu i tražiti pomoć. Na to su pripadnici “saveza namirisanih”, predstavnici rodova Hašim, Zuhra i Tejm, odlučili da se okupe u kući Abdullaha ibn Džud'ana, uglednog i imućnog čovjeka it roda Tejf, te su se ondje zakleli da će ubuduće reagirati na svaki čin nasilja i ugrožavanja slabih i da će zaštititi ugnjetenog bio on iz Mekke ili stranac.


Ženidba sa Hatidžom

Hatidža, kćerka Huvejlida ibn Eseda ibn Abdul Uzzaa bila je u to vrijeme jedan od najuglednijih trgovaca u Mekki. Već se dvaput udavala, a sa svojim prvim mužem Ebu Halom Temimijem imala je sina koji se zvao Hind. Taj njen sin kasnije će primiti islam, a iz predaja saznajemo da se borio u muslimanskoj vojsci u bici na Bedru. U nekim predajama Hussein ibn Ali spominje ga kao svoga daidžu. Poginuo je u Bici kod deve boreći se uz hazreti Alija. Hatidžin drugi muž bio je Atik ibn Abid Mahzumi, a Hatidža je s njim imala kćerku koja se zvala također Hind (Hind je kod Arapa i muško i žensko ime). Ta njena kćerka bila je jedna od prvih muslimanki.

Hatidža je bila imućna žena i plaćala je ljude koji su za njen račun vodili karavane u Šam i prodavali njenu robu na trgovištima. U predaji koju navodi Ibn Sa'd kaže se da je Ebu Talib jednom prilikom rekao Muhammedu, s.a.v.a.s.: ”Kod mene je sve manje imetka i predstoje mi teška vremena. Bilo bi dobro da predložim Hatidži da tebe šalje sa njenim karavanima.” Vijest o tom razgovoru došla je do Hatidže i ona je Muhammedu poslala poruku u kojoj ga moli da potjera njenu robu u Šam, te je za tu uslugu njemu spremna platiti dvostruko više nego što je plaćala drugima. U jednoj predaji tvrdi se da mu je kao protuuslugu ponudila dvije mlade kamile.

Uglavnom, Poslanik, s.a.v.a.s., je prihvatio ponudu, a s njim je na put krenuo i jedan od Hatidžinih momaka po imenu Mejsera. Trgovina je obavljena veoma uspješno, a po povratku je Mejsera pričao Hatidži o tome kako je Muhamed, s.a.v.a.s., pristojan čovjek, lijepih manira i izuzetno pošten, što je nju veoma zainteresiralo. Uskoro je poslala svoju posrednicu Muhammedu, s.a.v.a.s., da provjeri da li bi on pristao na brak s njom, pa pošto je dobila potvrdan odgovor, Muhammedove, s.a.v.a.s., amidže Ebu Talib i Hamza zaprosili su Hatidžu od njenog amidže Amra ibn Eseda, te je ovaj brak dogovoren. Shodno predajama, Muhammedu, s.a.v.a.s., tada je bilo dvadeset pet godina i bio je petnaest godina mlađi od Hatidže.

Tokom ovog putovanja u Šam Muhammed, s.a.v.a.s., sreo je monaha po imenu Nestor koji je predvidio da će on biti Božiji poslanik, baš kako mu je to ranije, dok je još bio dječak, prorekao monah Behira.

Sama Hatidžina inicijativa i želja da se uda za Muhammeda, s.a.v.a.s., govori nam dosta o izvanrednosti njegove ličnosti. Naime, radilo se o mladiću koji je odrastao kao siroče (iako je, istina, pripadao uglednom rodu), nije posjedovao nikakav imetak, a i njegov amidža i skrbnik Ebu Talib bio je prilično osiromašio, tako da nisu mogli postojati nikakvi materijalni razlozi koji bi Hatidžu naveli na ovaj brak. Privukli su je, međutim, pristojnost, poštenje i povjerljivost kojima se mladić odlikovao. Svojim visokim moralom i klonjenjem od svake opačine on je bitno odudarao od dekadentne sredine u kojoj je živio.

U Tabeqatu Ibn Sa'da navodi se da su prije Objave Muhammed, s.a.v.a.s., i Hatidža izrodili nekoliko djece, a prvo dijete im je bio sin po imenu Kasim, i po njemu je i Muhammed, s.a.v.a.s., nazivan Ebu Kasim. Potom su rođene četiri kćeri, i to ovim redom: Zejneb, Rukaja, Fatima i Ummi Kulsum. Nakon početka Objave rodio im se sin Abdullah poznat i kao Tahir. I Kasim i Abdullah umrli su još kao dječačići u Mekki, te su Poslanikovi, s.a.v.a.s., protivnici stoga govorili da će njegova loza biti zatrta i da je on ebter – onaj koji nema muškog potomstva. Kao odgovor takvima objavljena je kratka sura al-Kawthar u kojoj se kaže: “Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi doista je ebter.”

Muhammedovo, s.a.v.a.s., učešće u obnovi Ka'be

Dok je Muhammed, s.a.v.a.s., još bio mladić obavljena je obnova Ka'be, i on je, shodno predajama, učestvovao u tome. Što se, pak, njegove životne dobi u to vrijeme tiče, oko toga opet postoje nesuglasice. Ezreki u Tarih-i Mekke (str. 106-108) kaže da je Muhammed, s.a.v.a.s., tad bio još dječak, dok Ibn Ishak tvrdi da mu je tada bilo trideset i pet godina. Čini se da je Ibn Ishak bliže istini, jer kad su mu Kurejšije povjerili da on riješi pitanje ugradnje Crnog kamena, o čemu ćemo kasnije govoriti, učinili su to zato što su ga smatrali osobom od povjerenja te su ga i zvali Emin – povjerljivi, što znači da je nemoguće da je bio tek dječak.

Postoje razilaženja i u pogledu razloga koji su naveli Kurejšije da obnove Ka'bu. U Tabeqatu (str. 93) kaže se da se bujica bila spustila u Mekku, voda je prodrla do Ka'be i oštetila drvenu građu. Ezreki, pak, navodi predaju u kojoj se tvrdi da je Ka'ba bila zahvaćena požarom, iako i Ezreki također navodi i inačicu o vodenoj bujici. Zidovi Ka'be bili su niski, bila je to suhozidina, izgleda bez krova. Vrata su bila u nivou tla i svako ko je htio mogao je ući u Ka'bu. Nešto ranije iz Ka'be je ukraden dio dragocijenosti koje su ondje čuvane, a izgleda da je u toj pljački učestvovao i Ebu Leheb, Poslanikov, s.a.v.a.s., amidža i kasnije ogorčeni protivnik.

Kako god, Kurejšije su odlučili obnoviti Ka'bu i u tu svrhu donijeli su drvenu građu s nekog bizantijskog broda koji se bio nasukao u Džuddi (Ibn Hišam, str. 205), pristaništu u blizini Džidde. U zamijenu za građu dopustili su Bizantincima stanovnicima tog pristaništa da mogu radi trgovine dolaziti u Mekku bez obaveze plaćanja poreza. U Mekki je, izgleda, živio neki stolar Kopt, koji je pomogao pri obnovi Ka'be. Ibn Hišam, pak, prenosi da je na nasukanom brodu bio jedan stolar i zidar od koga su Kurejšije zatražili da im pomogne u radovima.

Prvo su oprezno i bojažljivo srušili zidove, plašeći se pritom Božijeg gnijeva. Onda su tradicionalno bacili strelice kako bi odredili koji od kurejšijskih rodova će graditi koji zid. Kad je posao došao dotle da je valjalo ugraditi Crni kamen, nastao je spor oko toga kome rodu će pripasti ta čast. Naposljetku su odlučili da tu odluku povjere onome ko prvi uđe u dvorište oko Ka'be koje su nazivali Mesdžid. Prva osoba koja se pojavila bio je upravo Muhammed, s.a.v.a.s., i kad ga vidješe, svi složno rekoše: „Pa to je Emin; slažemo se da on bude taj koji će presuditi!“ On je spor riješio tako što je prostro ogrtač na zemlju i položio Crni kamen na njega. Onda zatraži da sva četiri roda koja su učestvovala u obnovi uhvate za krajeve ogrtača i ponesu Crni kamen ka mjestu na Ka'bi gdje je trebao biti ugrađen. Tako i učiniše, a onda sam Muhammed, s.a.v.a.s., uze Crni kamen i ugradi ga na njegovo mjesto.

I ova predaja govori nam o Muhammedovoj, s.a.v.a.s., oštroumnosti i pravednosti. Nesumnjivo je, uostalom, da se ličnost koja je izvela revoluciju poput njegove i koja je uspjela promijeniti političku i socijalnu situaciju u dobrom dijelu tadašnjeg civiliziranog svijeta morala biti iznimno inteligentna i po mnogo čemu posebna. Zato nema nikakvog razloga da sumnjamo u istinitost navedene predaje.

Kako smo rekli, Ka'ba je u to vrijeme bila prilično niska građevina (zidova visokih, izgleda, nekih 4 metra) i nije bila pokrivena, te su se, kako nas obaviještava Ezreki (str. 104), koze nerijetko znale uspeti na njene zidove. Velid ibn Mugira, poglavar roda Mahzumija, zatražio je od ljudi da kao priloge za obnovu Ka'be daju samo na pošten način stečen imetak i da ne prilažu novac zarađen prevarom, kamatarenjem, na kocki, prostitucijom i na druge ružne načine, ali upravo zato je prikupljeno veoma malo novca. Zidove Ka'be prilikom obnove srušili su do temelja koje je podigao hazreti Ibrahim, a.s., a te temelje ostavili su netaknutim. Odlučili su da Ka'bu sagrade značajno višom i da podignu nivo vrata kako bi je zaštitili od vodenih bujica i kako se u nju ne bi moglo tek tako ulaziti. Sad su se vrata nalazila nekih dva metra iznad zemlje. Zidovi su sad bili visoki nekih devet metara. U unutrašnjosti Ka'be uz sjeverni zid postavili su merdevine kojima se moglo uspeti na krov. Sagradili su i ravan krov, a strop su ukrasili slikama Božijih poslanika, meleka i bilja. Tako su naslikali hazreti Ibrahima kako baca strelice, a izgleda da su se u Ka'bi nalazile i slike hazreti Isa, a.s., (Isusa) i hazreti Merjeme (Marije), koje su vjerovatno rad nekih kršćana, jer Kurejšije nisu previše poštovali kršćanstvo i teško da bi se oni odlučili ukrasiti Ka'bu ovim slikama. Najprije će biti da su te slike naslikali Bizantinci koji su posjetili Mekku nakon što se njihov brod nasukao. Poslije osvojenja Mekke, Poslanik, s.a.v.a.s., naredio je da se izbrišu sve slike i svi likovi paganskih božanstava, osim slika hazreti Ibrahima i Isaa kao djetešceta u naručju hazreti Merjeme. (Ezreki, str. 104-111). 

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT