L. N. Tolstoj i traganje za istinom

Otvoreni defter

Islam je vjera razuma i logike. To je  vjera čija su dogmatska načela u potpunom skladu sa razumom i zdravom ljudskom logikom, načela koja svojom logičkom jednostavnošću i prijemčivošću osvajaju srca ljudi različitih intelektualnih i profesionalnih razina i profila, načela koja za svoju potvrdu ne trebaju nikakve zamršene argumentacije i svjesne i nesvjesne obmane. Islam znači saglasnost sa razumom i slijeđenje uputa razuma na putu Božijeg zadovoljstva.

Smatramo da je jedan od dokaza ispravnosti bilo koje vjere, mišljenja i ideje njihova usaglašenost sa razumom i čistom logikom. Ono čemu se naš razum otvoreno suprotstavlja, smatrajući to nelogičnim i neshvatljivim, to svakako ne može biti istina i takvo vjerovanje, takvo mišljenje i takve ideje treba odbaciti i potražiti istinu negdje drugdje.

Smatramo da su razum i logika najvrijedniji darovi Boga čovjeku i da razum kao takav nikako ne može biti u nesuglasju sa Božanskom objavom (vahjom, revelacijom), budući da im je izvor jedan (Božanski).

Prenosimo vam cjeloviti odgovor velikog svjetskog pisca i još većeg čovjeka, L. N. Tolstoja upućen Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja ga je zbog njegova „bogohulna vjerovanja“ zvanično izopćila iz crkve i time ga lišila „spasenja“. U tekstu Tolstoj obrazlaže razloge neprihvatanja hrišćanskih dogmi, trojstva, prvog prijeha, Isusove žrtve za iskupljenja ljudskog grijeha, itd. Riječi L. N. Tolstoja zorno odslikavaju čistotu ljudske duše, koja logikom i razumom kao unutrašnjim vodičima, koji su od Boga i koji vode Bogu, traga za istinom i Bogom i razobličava sedimentirane laži i obmane koji su se tokom proteklih vjekova i društvenih turbulencija i promjena taložile u kršćanskom vjerovanju i udaljile kršćanski svijet od izvorne i vjerodostojne poruke Isusa (Isaa, a.s.).

Prema riječima L. N. Tolstoja neke od nelogičnosti krišćanskog vjerovanja spadaju u temeljene dogme hrišćanstva / kršćanstva, te budući da ih razum ne može prihvatiti, njihovim odbacivanjem dolazi do automatskog odbacivanja i crkve kao glavnog skrbnika i promicatelja ovih nelogičnih ideja.

Neke od tih nelogičnosti u kršćansko – hrišćanskom vjerovanju prema stanovištu Tolstoja su:

- trojstvo

- čovjek bog (utjevljenje Boga u čovjeku)

- pad čovjeka (prvi grijeh)

- stradanje Isusa zbog spasenja čovjeka od prvog grijeha

- posredništvo crkve između ljudi i Boga (izvan crkve nema spasenja)

- krštenje novorođenčadi (Isus je krstio odrasle osobe koje su svojevoljno prihvatale vjeru u ono što je on propovijedaom, dok crkva krsti još nesvjesnu novorođenčad )

- ispovijedanje grijeha pred svećenikom…

- posredništvo svećenstva između Boga i ljudi (nemogućnost da se vijernik direktno moli i obraća Bogu bez posredovanja crkve i svećenstva)

U nastavku možete pročitati odgovor L. N. Tolstoja Sinodu ruske pravoslavne crkve koji je neposredno pred smrt velikog pisca izdao proglas o njegovom izopćenju iz crkve. (odgovor Tolstoja Sinodu prenosimo iz knjige – Sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja – knjiga šesnaesta – Publicistički spisi  1855 – 1909. , Prosveta – Rad, Beograd 1969, str. 542 – 551.)

N.Č.

Odgovor na odluku Sinoda od 20 – 22. februara i na pisma koja sam dobio povodom tog slučaja.

U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima meni nepoznati korespondenti,  jedni psuju zbog ovoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestajao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumljam da u stavrnosti postoji, i izražavaju suosjećanje, na koje sumljam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.

Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. On je nezakonita ili namjerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razume da takva izjava ne može imati nikakav drigi cilj sem taj da, pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno.

Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi  u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama. Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažnjava ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima  stotinjak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam.

Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo.

Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu.

Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati, kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojađenost i mržnju prema meni koja dovodi i do pretnje ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopaš ćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas…prokletstvo tebi…matori đavole…proket bio.“ – piše jedan, drugi prekorjeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da učitiš.“ ; pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim.“, piše četvrti… slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25.februara, kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upučene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku.“, i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele.

Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom.

To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima.

U odluci se kaže: „U svijetu poznati posac, po rođenju Rus, po krštenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitateljice matere svoje, Crkve pravoslavne.“

To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da Mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizrecivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izičio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja. Ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vrađbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.[1]

Ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne  bi smetala živima.

Ono, međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenja učenja suprotnih Hristu i crkvi“ itd. i da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otađbine, propovedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere.“ – to je netačno. Nikada se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.

Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sadržatelja svijeta, odručem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice“, to da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o Bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno.  Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim u izvršavanju Božije volje izražene u hrišćanskom učenju.

Još je rečeno: „Ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama“. Ako se zagrobni život razimije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do to mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jeste, rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povečava istinsko dobro moga vječnog života, a svahi hrđav postupak ga smanjuje.

Rečeno je također da je odbacujem sve tajne. To je potpuno tačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vrađbinama koje nisu u skladu s pojmom Boga i hrišćanskim učenjem i, osim toga, smatram ih kršenjem pravih zapovijesti Jevanđelja. U krštavanju novorođenčadi ja vidim očigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka među onima koji su se sjedinili ranije i u dopuštenju razvoda i u osvećenju braka izmešu razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slova jevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grijehova na ispovijestima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja.

Isto tako u sveštanju masla, kao i u miropomazanju, vidim metode prostih vrađbina, kao i u poštovanju ikona i mošti, kao i u svim onim obredima, molitvama, zakletvama kakvih je pun trebnik. U pričešćivanju vidim obogotvorenje ploti i  izopačenja hrišćanskog učenja. U sveštenstvu, pored toga što se javno priprema za obmanjivače, vidim i direktno kršenje Hristovih riječi koje direktno zabranjuju svakome, ma ko to bio, da se naziva učiteljem, ocem i  nastavnikom (Jevanđelje po Mateju,  23,8-10).

Rečeno je, najzad, kao posljednja i najveća moja krivica, da ja „ismijevajući najsvetije predmete vjere nisam ni zadrhtao kad sam izložio podsmijehu najsvetiju od svih tajni – pričešće“. To da ja nisam ni zadrhtao opisujući jednostavno i objektivno ono što svještenik radi dok priprema tu takozvanu svetu tajnu, to je sasvim tačno; ali to da je ta takozvano tajna nešto sveto, a da je jednostavno opisivanje kako se ona vrši bogohuljenje – to je potpuno netačno. Nije huljenje vjere nazivati pregradu pregradom a ne ikonostasom, i čašu čašom, a ne putirom, nego je najstrašnije i najogavnije huljenje koje nikako nikako ne prestaju, da ljudi, iskorišćavajući sva moguća sredstva obmane i hipnoze – uvjeravajući djecu i prostodušan narod da će ako se na određen način i izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadiči hljeba pa potom stave u vino, u te komadiče uči Bog; i da će, ako se u ime nekog živog unese taj komadič u sebe, taj biti zdrav; ako se taj komadič unese u sebe u ime nekog umrlog, onda će tome na onom svijetu biti ljepše; i da će u onoga ko pojede taj komadič ući sam Bog.

To je strašno! Bilo kako da neko shvata Hristovu ličnost, i njegovo učenje koje uništava zlo svijeta, i tako jednostavno, lako i nesumnjivo pruža dobro ljudima, ako ga samo ljudi ne izopačavaju, to čitavo učenje je prikriveno i pretvoreno u prostačke vrađbine kupanja, mazanja uljem, pokreta tijelom, zaricanja, gutanja komadiča isl; da od tog učenja ne ostaje ništa. Iako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da učenje Hristovo nije u tim vrađbinama, molepstvijima, službama, svijećama, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plačaju zlo zlim, da ne sude, da ne ubijaju jedan drugog, onda se digne povika onih kijima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, snepojavnom drskošću govore u crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima, da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabranjivao ubistvo (smrtne kazne, ratove), da su njegovo učenje o neprotivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću.[2]

I što je najglavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samo odrasle nego, imajući na to pravo, obmanjuju i djecu, onu ostu za koju je Hristos govorio da teško onome ko njih obmane. Strašno je to što ti ljudi, radi svojih sitnih koristi, čine tako užasno zlo, skrivajući od ljudi istinu koju je Hristos otkrio i koja im pruža takvo dobro – čijem hiljaditom dijelu nije ravna korist koju su oni dobili od svega toga što čine. Oni postupaju kao onaj razbojnik koji ubija čitavu porodicu od pet do šest duša da bi odnio staru potkošulju i 40 kopjejki. Njemu bi rado dali i sve odijelo i sav novac samo da ih ne ubije. Ali on ne može drukčije da postupi. Isto je tako i s religioznim varalicama. Mogli bismo se dogovoriti da dobiju i po deset puta više, da ih držimo u najvećem luksuzu, samo da ne upropašćavaju ljude svojim obmanama. Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užasno. I zbog toga ne samo da se mogu razotkrivati njihove obmane nego je to i dužnost.  Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zovu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove religiozne obmane kad ih vidiš.

Ako Čuvaš maže svoga idola pavlakom ili ga šiba, ja mogu ravnodušno da prolazim pored toga zato što to što on radi – radi u ime meni tuđeg, svog praznovjerja i ne tiče se onoga što je za mene svetinja; ali kad ljudi, ma koliko ih mnogo bilo, ma koliko staro bilo njihovo praznovjerje i ma kako oni bili moćni, propovijedaju grube vrađbine u ime toga Boga kojim i ja živim, i onog Hristovog učenja koje mi je dalo život i može ga dati svim ljudima, ja ne mogu da to mirno gledam. I ako to što oni rade ja nazivam pravim imenom, onda ja samo činim ono što moram, što ne mogu da ne činim ako vjerujem u Boga i hrišćansko učenje. Ako pak oni umjesto da se užasnu pred svojim bogohulstvom, nazivaju bogohulstvom razotkrivanje njihovih obmana, onda to samo dokazuje jačinu njihovih obmana, i treba samo da poveća napore ljudi koji vjeruju u Boga i u Hristovo učenje da se uništi ova obmana koja skriva istinitost Boga od ljudi.

Za Hrista koji je iz hrama izagnao Bikove, ovce i trgovce, mogli su govoriti da huli. Kad bi on sad došao i vidio šta se u njegovo ime radi u crkvi, sigurno bi sa još većim i opravdanijim gnjevom poizbacivao sve te strašne antimise, i koplja, i krstove, i čaše, i svijeće, i ikone, i sve ono pomoću čega oni, vraćajući, sakrivaju od ljudi Boga i njegovo učenje.

Prema tome, eto šta je tačno a šta netačno u odluci Sinoda o meni. Ja stvarno ne vjerujem u ono u šta oni govore da vjeruju. Ali ja vjerujem u mnogo šta u šta oni hoće da ubijede ljude da ja ne vjerujem.

Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga svatam kao duh, kao ljubav, kao početak svega. Vjerujem da je On u meni i ja u Njemu. Vjerujem da je božija volja jasnije i razimljivije od ičega izražena u učenju Hrista čovjeka – i smatram da je najveće huljenje shvatati ga kao boga i moliti mu se kao bogu. Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju Božije volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju, kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vjerujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka samo u povečavanju ljubavi u sebi; da povečavanje ljubavi vodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većem dobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još veće dobro, a ujedno – i to on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvo Božije, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasilje koji sada caruju, biti zamijenjeni slobodnom voljom, istinom i bratskom ljubavlju među ljudima. Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi: molitva – ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktno zabranio (Jevanđelje po Mateju, 6, 5-13), već molitva za koju je Hristos dao obrazac – usamljena, koja s sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svoga života i njegovoj zavisnosti samo od Božije volje.

Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemu god, ili kome god, ili se ne sviđala ova moje vjerovanja – ja ih tako malo mogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onom Bogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom za sva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije i koja bi više odgovarala svim potrebama moga uma i srca; ako takvu spoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine. Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljudsku jajeta iz koga je izišla.

„Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, i završiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svijetu.“ – rekao je Kolridž.

Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve – sad volim istinu više od svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvom kako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo; i u onoj mjeri u kojoj ga ispovijedam, spokojno i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti.

4.aprila 1901.godine

Moskva.

Izvor: bozijiposlanik.com


[1] Treba samo pročitati trebnik i potanko pretresti sve obrede koje hrišćansko svešćenstvo neprekidno vrši i koji se smatraju hrišćanskim bogosluženjem, pa uvijedjeti da svi ti obredi nisu drugo do razne vrađbine prilagođene svim mogućim slučajevima u životu. Da bi dječak otišao u raj kad umre, treba ga namazati uljem i okupati, izgovarajući pri tom izvjesne riječi; da bi porodilja prestala da bude nečista, treba ozgovoriti određene zavjetne molitve; da bi bilo uspjeha u poslu i miru u novom domu, da bi dobro rodilo žito, da bi se spriječila suša, da bi se putovanje srećno završilo, da bi se izliječio od bolesti, da bi se olakšao položaj mrtvaca na onom svijetu – za sve to i za hiljade drugih okolnosti postoje izvjesne molitve koje na određenom mjestu i za određene darove izgovara sveštenik. (prim. L. N. Tolstoja)

[2] Propovijed Amvrosija, harkovskog episkopa (prim. L. N. Tolstoja)

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %579 %2014 %12:%Sep
(0 glasova)
pogledano 1935 puta

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT