U naše doba, stranice historije okreću se veoma brzo. U svijetu se po povijest bitni događaji smjenjuju tako brzo da nam je teško sve ih popratiti, a mislim da će se takvo što nastaviti i u budućnosti. Svjedoci smo dešavanja koja su zahvatili cijeli islamski svijet od istoka do zapada, od našeg Irana, preko Iraka do Kašmira ili Bosne, različite, dakle, regije islamskog svijeta, a ta dešavanja u izravnoj su vezi sa teorijom o sukobu civilizacija, čiji je praktični propagator Samuel Huntington.
Prvi Huntingtonov oslonac pri razvijanju ove teorije jeste konstatacija da su sukobi ideologija, na kojima su počivala sva politička djelovanja i stavovi u proteklih nekoliko desetljeća, završeni. Zanimljivo je pri tome odmah napomenuti činjenicu da termin ideologija u perzijskom jeziku nema adekvatan sinonim. Ovaj termin tvorevina je evropske filozofije 19. stoljeća, a to što se ona na Istoku (pa tako i u Iranu) zna prispodobiti čak i islamu, pokazatelj je pada u klopku jedne filozofije koja je u potpunosti antireligijska. Ta filozofija se, dakle, u 19. stoljeću javila u Evropi i jedan dugi period predstavljala je nadomjestak za religiju. Ideologija je, tako, od 19 stoljeća kada je postala osloncem zapadnjačkog mišljenja, preko Lenjinove revolucije iz 1918. godine koja je predstavljala prvu ideološki ustrojenu vlast, pa do zapadnjačkog, prvenstveno američkog, sistema u kojem je pojam demokratije iskorišten u ideološke svrhe, bila temelj sukoba u novijoj historiji čovječanstva. Međutim, raspadom SSSR-a ta situacija je bitno izmijenjena, pa tako ideologija više ne može biti odrednica međunarodnih sukoba i poredaka.
Druga stvar na koju Huntington ukazuje jeste još jedna bitna snaga koja je kroz posljednjih 150 godina historije čovječanstva bila uzrok trvenja – nacionalizma. Svakako, pri tome mislimo na nacionalizam kao tekovinu Francuske revolucije, a ne na ono što bi smo obično nazvali patriotizmom ili rodoljubljem, što je čovjeku prirođeni osjećaj, te je prirodno da svako voli svoju domovinu. Nacionalizam kao filozofski pojam čedo je, znači, Francuske revolucije iz 18. stoljeća. Nacionalizam je posjedovao izuzetnu snagu, kojom je prvo, besprimjerno u dotadašnjoj historiji, suprostavio međusobno evropske zemlje, da bi se zatim proširio i na Aziju, odnosno islamski svijet, ispoljivši se u obliku iranskog, arapskog ili turskog nacionalizma. Prema Huntingtonu, nacionalizam je izgubio svoj utjecaj, pa iako je još uvijek prisutan kao snaga, više ne može biti odrediteljem međunarodnih odnosa.
Treća stvar koju Huntington tretira jeste reforma nacionalizma; nacionalizam koji je različit od onog nastalog u 19. stoljeću. Ovaj novi nacionalizam oblikuje se uglavnom u okvirima velikih civilizacija, a njegove glavne elemente čine kultura i religija. U proteklom stoljeću civilizacija nije bila tako bitan činilac u odnosima između ljudi. Postojanje različitih civilizacija bila je činjenica, ali je malo ko uvažavao tu činjenicu pri političkim raspravama i analizama. Huntington, pak, drži da će ono što će u budućnosti predstavljati glavni faktor u međunarodnim odnosima biti podjela na jedinice koje on naziva civilizacijama. Pod civilizacijom se podrazumjeva najukupniji izraz pripadnosti ljudi određenoj cjelini. Dakle, izuzev čovječanstva kao pojma, civilizacija je najšira odrednica ljudske pripadnost. Takav stav je s gledišta kulture ili filozofije u potpunosti ispravan, ali Huntington civilizaciju uvodi u okvire političke terminologije, premda pojmu civilizacije u zapadnjačkoj politologiji novijeg doba nije do sada pridavan veći značaj.
Huntington dalje smatra da u svijetu danas postoji najviše osam velikih civilizacijskih krugova. Prva od njih je zapadna civilizacija, koja obuhvata dva područja – Evropu i Sjevernu Ameriku. Veoma zanimljivo je da Huntington Južnu Ameriku smatra drugom civilizacijom, različitom od Sjeverne Amerike. Možda je to zbog toga što je stanovništvo Južne Amerike skoro isključivo katoličko, a i zato što na jugu kontinenta domorodačko stanovništvo nije iskorijenjeno kao na sjeveru, odnosno što u Južnoj Americi nikad nije postojala takva rasna netrpeljivost kao što je postojala u Sjevernoj Americi. U svakom slučaju, s obzirom da je Južna Amerika do sada bila u potpunosti katoličko područje (premda u posljednje vrijeme dolazi do širenja protestantskog učenja), Huntington je smatra posebnom civilizacijskom jedinicom.
Naredna civilizacija jeste ona islamska, smještena u središnjici svijeta, koja se proteže od Afrike na sjeveru do Filipina na jugu. Zatim slijedi civilizacijski krug Dalekog istoka, pod čime se prvenstveno misli na Kinu, što Huntington naziva konfučijanskom civilizacijom. I oko ove civilizacije diže se u posljednje vrijeme velika buka, tako da je skoro i ugledni časopis TIME objavio na naslovnici sliku Konfucija kao reformatora kineske i gravitirajućih joj civilizacija. U svakom slučaju, Huntington Kinu smatra glavnim centrom konfucijanske civilizacije, u koju računa još Vijetnam, a u dobroj mjeri i Kambodžu i Laos, kao i manja područja poput Hong Konga i Singapura. Huntington, zatim, posebnom civilizacijom drži Japan, koji je zanimljiv zbog toga što se ovdje radi o poklapanju nacije i civilizacije. Preostale civilizacije su indijska, koja obuhvata i znatan broj muslimana, i civilizacija koju Huntington naziva rusko-pravoslavnom, a u čiji sastav ulaze Rusija, Bugarska, Srbija, Grčka i Rumunija, dakle, zemlje koje su po religijskoj pripadnosti pravoslavne. Posljednja civilizacija o kojoj govori je afrička, koja još nije u potpunosti iskristalizirana i pod čime se, svakako, podrazumjeva crna Afrika, koja je uglavnom muslimanska i kršćanska.
Druga bitna teorija koju Huntington navodi jeste to da svijet, nasuprot posljednjih godina često spominje stvaranje „novog svijetskog poretka“, ne ide u pravcu nastanka jedinstvene svesvjetske civilizacije. Nije tačna pretpostavka da će uskoro od udaljenih indonezijskih ostrva uzevši, pa sve do afganistanskih sela, ljudi kupovati McDonald'sov hamburger i slušati vijesti CNN-a, čime će zajednička civilizacija obuhvatati cijeli svijet. Ustvari, neće biti mogućnosti da zapadnjačka civilizacija potčini sve civilizacije svijeta, tj. ne mogu se previdjeti ostale svjetske civilizacije. Štaviše, vezanost ljudi za civilizaciju kojoj pripadaju toliko je jaka da je konačna realnost svijeta podjeljenost po civilizacijskom osnovu. Za razliku od odnosa spram ostalih Huntingtonovih stavova, sa ovim sam u potpunosti saglasan i već dugo godina i sam insistiram na činjenici da Zapad, nasuprot onome što nam se javlja kao izvanjski dojam, neće ostvariti prevlast u svijetu, odnosno, i druge civilizacije će opstati, uprkos udarcima koji im se zadaju.
Huntingtonov stav kako postoji stalna opasnost sukoba među suprostavljenim civilizacijama je izuzetno opasan. On, čak, drži da se taj sukob ne može izbjeći i navodi činjenicu da su granice civilizacije uvijek krvave. Huntington ostale civilizacije smatra opasnim po Zapad. Nije slučajno da on takav stav ilustrira primjerom islamske civilizacije. Kao što se možemo osvjedočiti, danas su u cijelom svijetu krvave linije dodira islama i drugih civilizacija. Huntington navodi za to brojne primjere, poput Bosne ili Kašmira, ali uopće ne spominje Tadžikistan. Međutim, vidimo da Rusija nakon ubistva oko 80 000 muslimana ovu zemlju iznova vraća u komunizam, dok se u svijetu ne čuje glas protesta, a sve to iz straha od mogućnosti da se muslimanski Tadžikistan približi Afganistanu ili Iranu. Opasnost Huntingtonove teorije leži baš u tome što on višegodišnje tragedije islamskog svijeta smatra neizbježnim i nužnim, nastojeći neizravno islamsku civilizaciju predstaviti kao neospornog neprijatelja zapadnjačke, čime prikriveno potpomaže teorije nekih snaga na Zapadu koje islamsku civilizaciju nastoje pretvoriti u svog neprijetelja.
Naredna stvar na koju treba obratiti pozornost jeste činjenica da Huntington svoju teoriju prikazuje kao jednu intelektualnu paradigmu. Uložio sam mnogo truda ne bih li našao u perzijskom jeziku izraz adekvatan danas često upotrebljavanom engleskom terminu paradigma. Međutim, nisam uspio pronaći dosta odgovarajućih riječi, a nemam baš pretjeranu sklonost ka izmišljanju novih izraza. Paradigma, što je u osnovi platonistički termin, danas znači jedan općeniti stav ili svjetonazor koji čovjek ima o nekom području historije, te se s obzirom na taj stav upušta u analizu partikularnih pitanja o tom području. Moderne znanosti posjeduju vlastitu paradigmu, a i političke znanosti su do sada imale svoju paradigmu. Paradigma je, inače, termin koji je prvi upotrijebio Platon, a sa grčkog je na arapski i perzijski prevođen kao „masal“, „alem-i masal“ ili „masal-i-fikri“. Moguće je, međutim, da termin paradigma u engleskom jeziku danas ne posjeduje sav ovaj spektar značenja koji u svijest prizivaju spomenuti termini, pošto današnje značenje ove riječi u evropskim jezicima nije sukladno ovim starim perzijskim izrazima. U svakom slučaju, paradigma danas znači onaj svjetonazor, onu ideju, misao ili stav koji su dominantni u vezi s nekom temom.
Nijedna tema ne može se tretirati bez nekog stava, tako da samo iskustvo nije prihvatljivo. Čovjek na temelju nazora koji dominira nad njegovim mišljenjem ili paradigme odabire ono što želi i stiče iskustvo o tome. Međutim, stvar je sada u sljedećem, ako hoćemo prihvatiti ovaj intelektualni obrazac, odnosno stav po kome je osnov političkih zbivanja činjenica različitosti civilizacija, a ne ideologija ili nacionalizam, prema Huntingtonu, područjem političkih znanosti zasigurno ne mogu biti obuhvaćene sve pojave. Ideologija, također, nije sveobuhvatna. Prema Huntingtonu, teorija o sukobu civilizaicija obuhvatnija je od svih drugih teorija. Ona, dakle, može obuhvatiti više pojava i bitnih političkih dešavanja u budućnosti. Baš iz ovog razloga je ova teorija izazvala pravu buru u intelektualnom svijetu i polučila niz tekstova vrijednih pažnje. U svakom slučaju, sam Huntington dopušta izvjesne izuzetke od svoje teorije. Jedan od primjera koje za to navodi jeste iračka invazija na Kuvajt. Ovdje se radilo o nečem što je protivno njegovoj teoriji. Država je napala državu koja pripada istoj civilizaciji, pri čemu su se ostale zemlje tog civilizacijskog kruga podijelile – jedne su podržavale Irak, a druge Kuvajt.
Huntington dodaje kako je tačno da postoje ovakvi izuzeci, ali da je slučaj sukoba Iraka i Kuvajta možda i posljednji od njih koji se može držati bitnim. On se desio u prelaznom periodu, kada se doba ideologija pretvara u doba prevlasti i važnosti civilizacija. Dakle, navedeni primjer predstavlja izuzetak. Drugi izuzetan slučaj mogle bi biti razmirice između sjevernih, siromašnih i južnih, bogatih zemalja. Prema Huntingtonu, i ovaj problem krši osovinu novog svjetskog poretka. Potom nabraja države iz poretka dvije, tri godine koje potvrđuju njegovu teoriju. Prvi slučaj koji navodi, a koji je bitan i za nas Irance, jeste slučaj Bosne.
U ovoj zemlji posljednjih godina je ubijeno otprilike 200.000 muslimana. Nad njima je izvršen masakr, premda se nije radilo ni o kakvim fanatičnim muslimanima. Treba spomenuti to da su bosanski muslimani Slaveni i da se doimaju potpuno evropski. Na ulici se ne može primjetiti ama baš nikakva razlika između njih i pravoslavnih Srba ili Hrvata katolika, ali su oni muslimani po svojoj religioznoj i kulturnoj pripadnosti. Ipak, i pored rasnog i jezičkog zajedništva sa Srbima i Hrvatima, njima se ograničava životni prostor. Vidjeli smo da Zapad, posebice Evropa, nije učinio ništa da ih spasi, i za razliku od principa koje zagovara, samo su razgovarali i pružali priliku da bosanski muslimani budu uništeni. Da su mogli, pustili bi da se to stanje dalje nastavi. To je istina koju svi znaju. Ovo je nešto jako bitno, jer je time svim moderniziranim i prozapadno orijentiranim muslimanima Turske, Egipta i ostalih islamskih zemalja dokazano i pokazano da u životno bitnim situacijama nema nikakve koristi od izigravanja lutke u rukama Zapada.
Drugi primjer koji Huntington navodi jeste slučaj Republike Azerbejdžana. Ova zemlja je dvostruko veća od Armenije, ali je Armenija uz pomoć ruskih trupa okupirala znatan dio teritorije. Na Zapadu niko ozbiljno ne razmatra ovaj problem. Međutim, da je bilo drugačije i da je Azerbejdžan okupirao pola Armenije, ne bi bilo novina u New Yorku, Washingtonu ili Los Angelesu koje ne bi raspravljale o tome. Huntington drži da na takav stav utječe civilizacijska pripadnost, a ne ekonomska ili nacionalna problematika. Dakle, jedna civilizacija, civilizacija Zapada, potpuno drugačije gleda na one za koje osjeća da ne pripadaju toj civilizaciji. To je sasvim različita situacija od one iz doba ideologije, kada je SSSR više branio Etiopljanina pristalicu marksizma, nego Grka s kojim ga veže zajednička religija, ali koji nije bio komunist.
Naredna stvar, koja je prema Huntingtonu bitna za budućnost, jeste stav Zapada o srednjoj Aziji. Taj stav nije nimalo prijateljski. Pošto je stanovništvo tog područja uglavnom muslimansko, nije naklonjeno previše pravoslavnoj Rusiji i vezano je za islamsku civilizaciju. Svjedoci smo na koji način se vrši apsolutno susprezanje svih nacionalnih i religijskih snaga u srednjoj Aziji koje se smatraju fundamentalističkim. Takav je slučaj naročito s aktuelnom politikom Tadžikistana, koja je izuzetno nazadna. Tamošnja situacija je tragična, posebno za Iran koji Tadžikistan smatra jednim od najvažnijih stranih centara vlastite kulture.
Naposljetku, proces koji ukazuje na važnost pripadnosti nekom civilizacijskom krugu jeste i odnos Kine s Korejom na planu prenosa tehnologije za proizvodnju atomskog oružja. Problem, dakle, o kome se u zadnje vrijeme mnogo govori. Čak i Japan ima averziju prema ekonomskom tržišnom pritisku na Sjevernu Koreju. To je izuzetno zanimljivo, pošto je Japan veoma blizak američki partner. Ovdje se, međutim, radi o prisustvu niza civilizacijskih faktora koji su van domena ekonomskih i političkih aktivnosti. Huntington, čak, i pitanje domaćinstva olimpijskih igara 2000-te, koje nije povjereno Kini, razmatra u civilizacijskom kontekstu. Sve evropske zemlje zagovarale su Australiju kao domaćina olimpijade, dok su islamske i azijske zemlje glasale za Kinu. Glasovi se nisu davali na principima iz doba nekadašnjeg imperijalizma ili podjele svijeta na demokratske i komunističke zemlje, već na osnovu civilizacijske pripadadnosti.
U svakom slučaju, Huntington odbacuje u potpunosti dva stava o mogućoj organizovanosti svijeta u budućnosti. Prvi je onaj da će sve ostati kao i prije i da će se stvarati uvjeti za tragediju poput krvavog iransko-iračkog rata, uz šta treba neizostavno spomenuti i zalivski rat koji je Zapadu donio 500 milijardi dolara datih im od ljudi tog regiona.
Prema Huntingtonu, s čime se i ja osobno slažem, veoma je vjerovatno da je završen period netrpeljivosti između zemalja pripadnica istog civilizacijskog kruga. Nužno je zato da u okvirima nove situacije ponovno razmislimo o ljubavi koju mi Iranci osjećamo spram svoje zemlje. Civilizacija će sada biti dosta veća organizaciona jedinica i njen utjecaj će biti mnogo važniji nego do sada. Naravno, to ne znači da će potpuno nestati konkuretnost između zemalja pripadnica iste civilizacije. Mi Istočnjaci moramo biti zahvalni Bogu što zemlje Zapada još uvijek imaju nesuglasica i pored nastojanja da se stvori savez zapadnih, odnosno evropskih zemalja, inače ko zna dokle bi danas stigli u pljački ostatka svijeta. Njemačka i Francuska su još uvijek takmaci. Engleska se grozi od pristupanja u Evropsku zajednicu. Međutim, istovremeno se civilizacija ovdje javlja kao mnogo važniji faktor. Evropa je napustila nacionalizam. Nekada su Engleska i Francuska ratovale, Njemačka i Francuska su vodile tri velika rata u kojima je poginulo nekoliko miliona ljudi, Španija i Engleska su imale strahovite sporove. Ali kakva je danas situacija? Danas vidimo kako se Evropa oblikuje kao jedna civilizacija. Evropa otvara vrata svakome ko samo nosi kršćansko ime, ali ih zatvara pred ljudima koji su po imenu muslimani. Kada bi mogla, Francuska bi rado izbacila iz zemlje četiri miliona Marokanaca i Alžiraca. To će i učiniti, ali se trenutno stidi. Dakle, čak i u Evropi od koje se mi učimo nacionalizmu u novom obliku, bez sumnje, civilizacija se javlja u vidu važnijeg faktora.
Smatram da bi i Iran, s obzirom na svoj utjecaj, morao obratiti pažnju na zbivanja unutar islamske civilizacije. Ovo, naravno, ne znači da i unutar ove civilizacije neće i dalje postojati konkurentnost između Iranaca i Arapa ili Turaka i Arapa. Međutim, svakako i u ovim odnosima otpočinje nova etapa. U toj novoj situaciji, pored ljubavi prema Iranu i patriotizmu, treba obratiti pažnju na ljubav prema domovini u starijem značenju (onom prije Francuske revolucije), kao i uspostaviti prisnije veze s ostalim pripadnicima kulture kojoj Iran pripada, odnosno sa zemljama s kojima skupa čini jednu od najstarijih civilizacija u povijesti – islamsku. Ono što Huntington smatra opasnošću po Zapad, dakle, savez zemalja islamskog civilizacijskog kruga, može otežati situaciju Irana i drugih muslimanskih zemalja. To u smislu da se Zapad i Rusija s pravoslavnim zemljama sve više oblikuju kao jedna civilizacijska jedinica, dok Iran i susjedne mu zemlje ostaju i dalje taoci nacionalizma, a više ne mogu, da bi zaštitile vlastite interese, suprostavljati zapadne zemlje jednu drugoj, kao što su to činili kroz protekla dva stoljeća.
Posljednji dio Huntingtonove teorije koji je zaista opasan ukazuje na opasnost od saveza islamske i konfucijanske civilizacije i njihovog suprostavljanja Zapadu. On kaže kako se ne treba bojati urote ostalih civilizacija, ali da bi savez ove dvije mogao oboriti Zapad. Huntington ilustruje opasnost kroz veliku bliskost Irana, Pakistana i Kine, koji ne savijaju leđa i ne posustaju po direktivama Amerike. On njihovo ponašanje vidi kao znak savezništva ove dvije civilizacije, ukazujući Zapadu da treba biti oprezan spram ovakvog saveza. Naravno, po njemu, postoji opasnost i od eventualnog saveza Japana i Kine što bi dodatno usložnilo situaciju.
Ovakav stav veoma je opasan i, s moralnog i ljudskog gledišta, njegovo proklamovanje je štetno i loše. U moralnom smislu negativno je preuveličavati snagu koja, ustvari, ne postoji, i zatim još, zbog toga, vršiti represiju nad nekim. Svo preuveličavanje islamskog fundamentalizma kroz proteklih nekoliko godina bilo je, također, trud na stvaranju jedne lažne opasnosti. Širila se propaganda kao da će sutra ujutro Alžirci, naprimjer, osvojiti San Francisko i baš ništa neće moći izmjeniti tu tužnu sudbinu. Takav stav je izuzetno loš po sam Zapad. Svakako, pretvaranje procesa dobivanja na važnosti civilizacijskog kruga, što je činjenica, u opasnost po Zapad, a takva propaganda se nastavlja, veoma je opasno po nas Irance, ostale muslimane i uopšte Istočnjake. Posebno, s obzirom na činjenicu da Zapad od nas hoće dvije stvari – naftu i prihode koje nafta donosi. Proteklih deset godina svjedoče ono što svi znamo, činjenicu da su prihodi ostvareni od prodaje nafte trošeni na kupovinu oružja i ostalih zapadnjačkih proizvoda. Stoga smatram da misleći ljudi moraju odgovoriti na Huntingtonov stav da će postojanje drugih civilizacija koje žele sačuvati vlastitu izvornost i identitet biti izvor njihovog suprostavljanja civilizaciji Zapada.
Prije svega, zašto bi bilo nužno da postojeće civilizacije budu stalno međusobno suprostavljene? Drugo, postoji nešto veoma bitno što je, po mom mišljenju, važnije od teorije o sukobu civilizacija, a to je činjenica da se postepeno u svijetu profiliraju dvije vrste ljudi – vjernici u Boga i poricatelji Boga. I prije je postojala ovakva podjela, ali je ona danas očitija. Do sada su poricatelje Boga uglavnom činili zapadnjaci. Ateizam kao fenomen nije bio prisutan na Istoku, sve do Maove vladavine u Kini, nakon čega primjećujemo širenje ateizma i u Japanu. Svakako, i one azijske zemlje koje su prihvatale komunizam u jednoj su mjeri postale laicističke, sekularne i ateističke. Međutim, u velikim azijskim civilizacijama, dakle, islamskoj, indijskoj, konfucijanskoj (prije nego se na većem njenom dijelu proširio komunizam), nekomunističkim budističkim zemljama (Burma, Tajland itd.), bilo je jako malo onih koji nisu vjerovali u nadčovječanske vrijednosti, odnosno Zbilju iz koje istječu ljudske zbiljnosti. Naravno, neki ne doživljavaju Boga kao „individuu“, nego ga promatraju kao stanje svijesti, poput budista i konfucista, što se obično naziva nirvanom, ili kao jedan metafizički i kozmički princip, kao što je slučaj s taoistima. U svakom slučaju, vjera u nešto nadljudsko, uzvišenije od ljudskog života, bila je i jeste zajednička crta za većinu ljudi i ti ljudi davali su dublja obilježja jednoj civilizaciji negoli su to činili poricatelji Boga.
Na Zapadu se odvija proces čiji je rezultat brzo potiranje i onih preostalih principa kršćanske etike, što se postiže donošenjem zakona o homoseksualnosti i tome slično, a što je oprečno tekstu Starog i Novog zavjeta. U američkom društvu postoji veliki rascjep između vjernika protestanata (koji su gradivni faktor američkog društva) i katolika, s jedne i protivnika religije, s druge strane. U Evropi je naklonost prema religiji još manja nego u Americi. U Francuskoj, kao katoličkoj zemlji, samo 11% stanovništva posjećuje crkvu, a sukob pristalica ateističke filozofije i poricatelja Boga s vjernicima je sveprisutan.
Dakle, u situaciji kada se na Istoku ateizam širi postepeno, na Zapadu je njegov brzi razvoj stvorio naprsline u samoj strukturi društva i mnogo je dublji nego se to može primjetiti u ostalim civilizacijama. Mislim da je suprostavljenost između ove dvije grupe svakim danom očitija i da će dovesti do podjele koja je osnovanija negoli je to sukob među civilizacijama.
Kako god, jedan od osnovnih odgovora na Huntingtonovu teoriju jeste taj kako tradicionalne civilizacije, koje su do sada dominirale ljudskom poviješću, posjeduju zajedničke duhovne i etičke principe, a to su principi koje su tim civilizacijama podarile njihove različite religije. Mnogo je zajedničkog kod tradicionalnih civilizacija; mnogo više nego je onoga što se može označiti kao njihova različitost. Ako obratimo pozornost, vidjet ćemo da je mnogo zajedničkih principa među različitim religijama, dok ne postoji put pomirenja između ljudi koji vjeruju u nadljudske principe i onih koji prihvataju samo ovozemne činjenice, osim što se radi življenja jednih pored drugih može stvoriti neka vrsta mira iz interesa.
Lično mislim da postoji veća mogućnost da se tradicionalne civilizacije, ili, bolje rečeno, ono što je preostalo od njih, udruže oslanjajući se na svoje duhovne vrijednosti, nego da se svijet pretvori u prostranu pozornicu sukoba između sedam ili osam divovskih jedinica. Jasno je da je opasnost od sukoba spomenutih civilizacijskih jedinica mnogo strašnija nego što je to opasnost od sukoba među državama, koje su, prirodno, manje organizacijske jedinice, ili čak, i od sukoba komunizma i demokratije iz doba ideologije, kada je očuvan svjetski mir kroz međusobno zaplašivanje. U svakom slučaju, radi se o nečemu što je izuzetno bitno po budućnost. Za sve one koji vjeruju u Boga, budućnost je u Božijim rukama. Ali, otuda što smo ljudi i što nam je Bog podario slobodu mišljenja i djelovanja, mi smo i odgovorni za svoje ideje i postupke. Stoga moramo razmišljati o suradnji među tradicionalnim civilizacijama kroz grupe koje vjeruju u zajedničke duhovne principe, ali i o sprečavanju širenja ideje o nužnosti sukoba među civilizacijama, kao što je Huntington propagira. Trebamo zakoračiti u međusobnu suradnju do krajnje moguće mjere i ne dopustiti da se predviđanja teorije o sukobu civilizacija obistine. Nadati se da će oni koji vjeruju u Početnog uspjeti da se jedinstveno suprostave Njegovim poricateljima.
S. H. Nasr
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić
Beharistan, br. 2., 2001. god.