Sari Saltuk - historija i mit

Otvoreni defter

Naučni rad pred nama je diplomski rad Senada Mičijevića kojeg je on odbranio na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru na Fakultetu humanističkih nauka na odsjeku za historiju. Bez imalo sumnje autor ovog djela Senad Mičijević je najpozvanija osoba da na temelju svog dosadašnjeg naučno-istraživačkog rada ponudi jedno ovako djelo za kojim već duži period postoji velika potreba da pojasni historijsku pozadinu već stoljetnog stanovnika odaja blagajske tekije i koji svakodnevno privlači toliki broj posjetilaca iz svih krajeva svijeta u ovu kuću duhovnosti ovaj biser Hercegovine na predivnom vrelu rijeke Bune.

 

Sadržaj

Uvod

Odnos prema historiji unutar muslimanskog društva

Sari Saltuk

Sari Saltuk (Žuti koji je poslan)

Sari Saltukov život i djelo

Turbeta i zijaretgjahi

Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara

Saltuknama (Knjiga o Saltuku)

Povod pisanja Saltukname

Sadržaj Saltukname

Ebul Hajr Rumi

Sličnost motiva iz Kitaba Dede Korkuta i Saltukname

Sari Saltuk u Hadži Bektaševoj Vilajetnami

Sari Saltuk u Sejahatnami Evlije Čelebije

Fetva šejh-ul islama Ebu Su`ud-ef.

Sari Saltuk – heterodoks ili ortodoks

Zaključak

Manje poznate riječi

Literatura

 

 

Uvod 

Radnja Sari Saltuk – historija i mit, samim svojim naslovom je primamljiva i izazovna. Bosna i Hercegovina je jedna od sedam zemalja koje se redovno spominju, u svoj relevantnoj literaturi, uz ime Sari Saltuka. Izvori za pisanje rada bili su više nego oskudni. Sari Saltuk je jednostavno prešućena ličnost za bosanskohercegovačke prilike. Pisanje ovog rada time je bilo otežano. Nerkez Smajlagić, Mustafa Spahić, pa i Džemal Čehajić[1] ne spominju ga u svojim djelima, mada je Sari Saltuk u tim radovima morao biti obuhvaćen.

Rad je pisan na osnovu relevantne literature na turskom, albanskom i makedonskom jeziku, te na osnovu ličnih zabilješki i zapažanja tokom osamdesetih godina 20. vijeka. Na bosanskom jeziku nekoliko informacija o Sari Saltuku dala je nekolicina autora.[2]

Osnovni cilj rada jeste da se na osnovu historijskih činjenica i literature istraže i prezentiraju saznanja o Sari Saltukovoj ličnosti, historijskoj ulozi, njegovim turbetima, te prisutnosti u književnosti i etnologiji.

Rasvjetljavajući ličnost Sari Saltuka ne možemo se oteti utisku da je kao ličnost ostao i dalje zatajen. Svojim djelovanjem uspio je uspostaviti dijalog i toleranciju između muslimana i pravoslavnih. Kod obje ove vjerske skupine vjekovima je ostao u sjećanju o čemu nam svjedoče posjete njegovim turbetima. Sari Saltuk nije samo čovjek iz Azije, on je i Evropljanin. Pisati historiju Balkana ili jugoistočne Evrope nije moguće bez uloge i utjecaja Sari Saltuka na političke, vojne, ekonomske i pravne prilike. Omiljenost Sari Saltuka u širokim narodnim masama doprinijela je nastanku Saltukname. Mada sve tvrdnje iz Saltukname ne možemo prihvatiti kao autentične. A narod ima pravo da iz ljubavi svom junaku nekada pripisuje mitove. Narod se identifikuje sa svojim junakom i njegovim djelima, tako da takvi junaci postaju inspiracija za nastanak epa. Djela poput Kitab Dede Korkuta ili Saltuknama čuvaju sjećanje o vlastitom kulturnom, vjerskom i političkom identitetu, u ovom slučaju turskog naroda.

Oskudnost historijskih podataka vezanih za Sari Saltuka djelomično treba potražiti i u odnosu prema historiji unutar muslimanskog društva.

 

Odnos prema historiji unutar muslimanskog društva 

Vjekovima su unutar muslimanskog društva nosioci intelektualnosti bili teolozi. Unutar te vjerske inteligencije izučavanje historije smatra se nepotrebnim, a zaključci dobiveni na historijskim izvorima i objektivnim analizama historijskih događaja ne smatraju se korisnim. Analize historijskih događaja smatraju se sredstvom za uvođenjem smutnje unutar zajednice. Takav odnos neosporno doprinosi da prešutno, a kasnije zaboravom, pravdaju se loše pojave koje su se odvijale unutar muslimanskog društva. Posebno je zabranjena analiza događaja iz prvog hidžretskog stoljeća, upravo onog perioda u kojem se dogodilo toliko loših događaja koji su šutnjom i zaboravom stekli legalitet unutar vjerske inteligencije. Na nekorektan odnos spram historiji pokušao je ukazati Ibni Haldun u 14. vijeku kad je izvršio prigovor prethodnim historičarima. Njegovi prigovori istovremeno su metodološki zahtjevi za ozbiljno historijsko istraživanje. On kao prigovor navodi sljedeće:

Privrženost određenim ideologjjama i doktrinama

Ovdje govori kako dotadašnji historičar zna da historijske pojave i činjenice posmatra u duhu svog pravca, skupine, pravne škole (mezheba) ili ideologije. On nalazi da mnogi historičari teže ka podacima koji se podudaraju sa njegovim sklonostima. On otvoreno naučava da historijske događaje i pojave treba posmatrati upravo onako kako su se uistinu dogodili.

Vjerovanje hroničarima

Ibni Haldun jasno naznačuje da ne treba nekritički vjerovati hroničarima. U razmatranju historijskih podataka on zahtijeva primjenu metode prihvaćanja (ta´dil) i ne prihvaćanja (tedžrih). On naglašava važnost preispitivanja (temhis) historijskih informacija “racionalnom operacijom”.

Zaboravljanje ciljeva istraživanja

Ibni Haldun zamjera mnogim historičarima što su dozvolili da se povedu za hroničarima koji opet “...ne znaju značaj onoga što vide i čuju pa prenose historijske informacije po svom mišljenju i nahođenju” i tako padaju u neistinu. Sam Ibni Haldun se zalaže za upoznavanje suštine stvari u historijskim zbivanjima, za onaj unutarnji aspekt, a ne za onaj akcidentni, površinski.

Iluzije o istini

U djelima prijašnjih historičara Ibni Haldun nalazi mnogo bajki i izmišljotina. On zagovara “prečišćavanje” na zdravom razumu. Takvo prečišćavanje on pokazuje na primjeru historičara Mes´udija.

Olahko usklađivanje zbivanja sa činjenicama

Kao grešku prijašnjim historičarima uzima i presuđivanje historijskim zbivanjima na osnovu njihovih spoljašnjih aspekata i ne ispituju okolnosti koji izazivaju događaj.

Dodvoravanje moćnima i uvaženim ljudima pohvalama i uljepšavanjem

Dodvoravanje moćnima i uvaženima, Ibni Haldun zamjera historičarima jer “...uljepšavanjem i pohvalama, mijenjaju istinitost.” On iznosi da se time ne šire pozitivističke vrijednosti u društvu. Posebno kritici izlaže “dvorske historičare” unutar islamskog svijeta jer su koristili historiju radi postizanja materijalnih sredstava, a ne u svrhu zadobivanja istinite slike o prošlosti i njenim događajima.[3]

Kao prilog gore navedenom, odnosu prema historijskim događajima unutar muslimanskog društva, donosimo sljedeći primjer: Vjerovjesnik je kurejškoj gospodi recitovao ajet: “Šta kažete o Latu, Uzzatu i Mennatu, trećoj najmanje cijenjenoj?” (Nedžm, 19. i 20. ajet), primijetio je: “To su plemenita božanstva i njihovo posredovanje može se sigurno očekivati”, pa je nastavio recitovati ovo poglavlje do kraja i spustio se licem na tle. To su za njim učinili prisutni muslimani i mnogobošci. Ovo kazivanje prenio je Ibn Sa´d u djelu Et-tabekatu-l–kubra i nije ga ocijenio negativnim. Međutim, Ibni Kesir u djelu El-hidajetu ven-nihajetu fit-tarihi kaže: “Spomenuli su priču o božanstvima, ali mi ne volimo to opširno iznositi, da ne bi čuli oni koji će je pogrešno razumjeti. Međutim, njeno porijeklo je vjerodostojno.” Potom on navodi hadis o toj priči od Buharije, dok taj hadis nije uvrstio Muslim u svoju zbirku.[4] Ovaj slučaj u raznim osvrtima poznat je kao “garanik” (problem idola).

Ovdje vidimo kako historičar može “u ime istine” da tu istu istinu potisne ili umanji. Ovakvim historičarima treba “zahvaliti” što unutar muslimanskog društva vjekovima nije bilo kritičkog sagledavanja historijskih događaja, te su svojim prešućivanjem sami suspendirali istinu.

Za historiju Ibni Haldun kaže: “Ona zahtijeva poznavanje mnogobrojnih i raznovrsnih znanosti. To je nauka koja u suštini vrši sagledavanje, izučavanje i obrazlaganje bića, te je strogih principa. Ona proučava kako su se zbili događaji i analizira njihove uzroke. Zbog toga, historija čini osnovu svake mudrosti.”[5]

Historičari do Ibni Halduna, pa i ona četiri vijeka iza njega, historiju su shvatali kao redanje i prepričavanje događaja. On smatra da je to posve beskoristan posao, pa veli: “Da bi se vjerovalo u istinitost i tačnost (podataka o historijskim zbivanjima), valja razmotriti njihovu vjerovatnost.” On historju vidi kao nauku koja vrši analizu kultura i civilizacija. U razmatranju historije on pobija idealističko shvatanje historije. Istraživati historiju, za Ibni Halduna, nije značilo samo čitati i prepisivati stare knjige i izvještaje.

 

Sari Saltuk 

Sari Saltuk bio je turski junak, koji je učestvovao u ratnim pohodima i još za života svojom borbenošću i svetošću dobio mitološki identitet. [6]

Predanja o njegovom životu izmiješala su se sa predanjima o drugim gazijama i evlijama. Zbog toga je vrlo teško utvrditi činjenice o stvarnom životu Sari Saltuka. Historijski podaci o njemu, koji se nalaze u historijskim izvorima, nisu takve vrste da mogu utvrditi njegov stvarni

život. Pomiješani su stvarni život sa mitskim životom.[7]

Povrh toga, vidljivo je da su podaci koje daju historijski izvori ponekad u međusobnoj suprotnosti. Iako su, bez sumnje, razne knjige legendi i knjige o evlijama važan izvor o legendarnom životu Sari Saltuka, najvažniji izvor jeste djelo koje se zove Saltuknama, koja direktno govori o životu Sari Saltuka. Pisac Ebul Hajr Rumi po naredbi sultana Džema obišao je Anadoliju i Rumeliju, sakupio predanja o Sari Saltuku i napisao djelo u tri toma. Pretpostavlja se da je djelo dovršeno 1480. godine. Prema Saltuknami pravo ime Sari Saltuka je Šerif Hizir.

Linija njegovog porijekla dolazi do Muhammeda, a.s. i Hazretli Alije. Zbog ovog razloga u literaturi se spominje osim kao Šerif, Šerif Hizir, Server, Saltuk, Sari Saltik spominje i kao Seyyid. Otac mu se zvao Hasan, koji je život izgubio kad je Šerif Hiziru bilo tri godine. Njegovo odgajanje povjereno je odgajatelju koji se zvao Seravil.

Šerif Hizirovo uzimanje imena Saltuk vezano je za jedan običaj. To je običaj da osoba uzima ime kao rezultat junaštva koje je pokazao. Davanje i uzimanje imena u Saltuknami liči onim primjerima iz Kitaba Dede Korkuta. [8] 

Ime Saltuk ovom junaku dao je neprijatelj Aljon (Alyon), kojeg je pobijedio u jednoj bici. Saltuk je tad i Aljonu, koji je bio musliman, promijenio ime u Iljas. Pored ovog slučaja davanja imena, drugi slučajevi davanja imena vezani su za davanja turskih imena muslimanima koji su pobijeđeni od strane Saltuka. [9]

Ustvari, najstariji izvor u kojem se spominje Sari Saltuk jeste Ibni Batutina Sejahatnama. Poznati arapski putopisac Ibni Batuta nakon otprilike pola stoljeća Sari Saltukove smrti došao je u mjesto koje se zvalo Baba Saltuk. Tamo su mu objasnili da je Saltuk bio mukašefe sahibi (čovjek Istine (hakikata) kome su otkrivene tajne).[10]

U bektašijskim valajetnamama podaci koji se daju o Sari Saltuku se uglavnom oslanjaju na predaje. I bektašijski pjesnici ga hvale i spominju, ali u ovim pjevanjima nema podataka o njegovom stvarnom životu. U ovim djelima on se pojavljuje kao ličnost iz legende. 

I u historijskim knjigama se nalaze različite informacije o Sari Saltuku. Od ovih, u djelu Yazidžioglu Alija, koje se zove Tevarih-i Al-i Selčuk se izlaže kako je u sviti Izzedina II Keykavusa Sari Saltuk zajedno s nekim turskim porodicama najprije došao u Iznik, a otuda u Uskudar da bi zatim prešao u Dobrudžu. U djelu Tevarih-i Al-i Selčuk nalazi se dio koji govori o tome kako se Sari Saltuk smjestio u kasabu Babadag, o njegovom pohodu na Krim i spašavanju Izzedin Keykavusovog sina, koji se nalazi na bizantskom dvoru. Ovi događaji se sličnu opisuju i u Kemal Pašazadeovu djelu Tevarih-i Al-i Osman i u Seyyid Lokmanovom djelu Oguz-name. U djelu Seyyida Lokmana čak se u jednom četvercu kao godina Saltukovog prelaženja u Rumeliju navodi

662. godina po Hidžri, odnosno 1263. godina.[11]

Sari Saltuk uburi Rumeli'ne 

Alti yuz altmiš iki idi heman

Hep Oguz-name'yi tetebbu idup

Yazdi icmal ile Seyyid Lokman

Bilo da se radi o Saltuknami, ili da se radi o drugim djelima koje smo spomenuli, jasno se navodi da je Sari Saltuk otišao ili da je spremljen u oblast Rumelije. Postoji više Sari Saltukovih djela i borbi u Rumeliji, nego onih u Anadoliji. Zbog toga se mora dati važnost historijskom ili legendarnom životu Sari Saltuka u radovima vezanim za rumelijske Turke. Ako je ovo tumačenje ispravno, Sari Saltuk je “otac” rumelijskog turkluka.

Borbe Sari Saltuka sa sveštenicima i zauzimanje njihovih mjesta se spominju i u Saltuknami. Sari Saltuk, koji govorio nekoliko jezika, znao je napamet Kur'an i Evanđelje. U crkvama drži govore u liku sveštenika, pozivajući na ovaj način hrišćane u islam. Dodirnuli smo se činjenice da i Evlija Čelebija u Sejahatnami objašnjava kako Sari Saltuk širi islam zauzimajući mjesto sveštenika.

Islamski vjerski propagatori za vrijeme širenja islama u Rumeliji turskim muslimanskim svetim ljudima pripisivali su predanja o hrišćanskim svecima; čak su širili propagandu da su ovi sveci potajno bili muslimani, ili da su bili bliski drugovi turskih muslimanskih svetih ljudi. Ova propaganda se većinom ostvarivali jednostavnom zamjenom imena.[12] Predanja o hrišćanskim svetim ljudima iz bilo koje oblasti bi se sakupljala oko imena muslimanskog evlije koji bi poslije došao i tako bi se obezbjeđivalo širenje tarikata. Crkva bi, namještajući se na mjestu gdje se nalazio stari mnogobožački hram, sa namjerom buđenja osjećaja tamošnjeg naroda da moraju prekinuti sve veze sa prošlosti, stvarala legende i predaje o hrišćanskim svetim ljudima, slične legendama o božanstvima koje je narod poštovao.[13] Posebno se kod legendi o slavenskim, balkanskim pravoslavnim svecima vide duboki tragovi prethrišćanskih vjerovanja.

Širenje islama među turskim zajednicama sa Ahmetom Jesevijem u 12. vijeku dobilo je na intenzitetu. Najveća zasluga Ahmeta Jesevija, koju je učinio islamskom svijetu, bez ikakve sumnje, činjenica je da je predislamska turska vjerovanja doveo u sklad sa pravilima.

On je baklje koje je u Turkistanu zapalio od vatre srca riječima “Nije moja ruka što je bacila, nije tvoje srce, što je palo, onaj što ide, ti si, o Kumral, Rahman Saltuk”[14] uskovitlao u pravcu zapada i ovim bakljama u obliku Hadži Bektaš Velije, Kumral Dede, Abdal Muse, Gejikli Babe i Sari Saltuka prosvijetlio čitavu Anadoliju i Balkan.

Filozofija šejh Ahmeta Jesevija je izgrađena na osnovu vatana, tuđine i osvajanja. Tako usmjerava Gazijani Rum, Ahijan Rum, Badžijan Rum, Abdalini Rum, ili drugim izrazom grupe Turkmena koji se spominju kao kolonizatorski derviši. Savjetujući “Puteve nižite, na teškoće spremni budite, na pola puta ne ostajte”, spremio je na anadolske puteve grupe za koje je osvajanje novih prostora bilo služenje Bogu.[15] Nakon što su ostvarili osvajanja, nisu se zadovoljili samo sa ostvarenjem tog ideala, nego su na putevima koji povezuju gradove i sela izgradili tekije koje su pružale sigurnost putnicima i strancima. Ove tekije su čak ostvarile jednu interesantnu metodu naseljavanja, jer su se grupe Turkmena koje su pred Mongolskom najezdom selile u Anadoliju naseljavale na mjestima koje su derviši prethodno razvili i uredili. Tako je u Anadoliji i na Balkanu istovremeno izgrađeno mnogo turskih sela.

Veliki pjesnik Jahja Kemal kaže u jednom bejtu:

Geldikti bir zeman sari Saltuk´la Asya´dan

Bir, bir Diyar-I Rum´a Dagldik Sakarya´dan diyor.

“Dođosmo jednom sa Sari Saltukom iz Azije

Rasušmo se od Sakarye u zemlju Rumsku”

Ko je bio ovaj Sari Saltuk? Cilj ovog našeg rada jeste da utvrdi saznanja o životu i djelima Sari Saltuka.

 

Sari Saltuk (Žuti koji je poslan) 

U narodnim predanjima su se junaci koji nose isto ime, ili su se nalazili u sličnim aktivnostima najčešće su se brkali jedan sa drugim. Zbog toga, dotičući se nekih predanja u kojim se spominje ime Sari Saltuk potrebno je razdvojiti Sari Saltuka, o kojem pričamo od osoba koje se spominju pod istim imenom. To je potrebno jer se u različitim vremenima i na različitim mjestima sreću osobe koje su se zvale Saltuk, ili su imale takav nadimak.[16]

Među vođama Zlatne horde se također sreću oni sa imenom Sartak ili Saltuk. I jedan od vojnih zapovjednika sultana Alparslana koji je došao u Anadoliju se također zvao Saltuk. Jedan od prvih begluka oformljenih u Anadoliji, čiji je centar bio u Erzurumu, bio je Saltuklu begluk. Ovaj begluk dobio je ime prema svom osnivaču Saltuk-begu.[17]

Tajib Okić u jednom svom djelu govori da je jedna osoba koja nije bila musliman pomiješana sa Sari Saltukom i da je zbog toga Šejhu-l-islam Ebu Suud Efendi donio fetvu da Sari Saltuk nije musliman.

Iz ovih primjera, koje smo naveli, može se razumjeti da se ime Saltuk spominje u različito vrijeme i na različitim mjestima, i da to otežava naša nastojanja da se dođe do istinitih saznanja o životu Jesevijevog derviša Sari Saltuka.

 


 

Sari Saltukov život i djelo 

Izvori daju različite podatke o pravom imenu Sari Saltuka i o tome gdje je rođen.

Prema Saltuknami njegovo pravo ime je bilo Šerif Hizir ( Hizir, turski– hz. Hidr – nap. prev.)[18] Evlija Čelebija navodi da mu je pravo ime bilo Muhammed Buhari. Prema ovome saznajemo da je bio iz Buhare. Ali, u Saltuknami se spominju imena kao što su Šerif-i Šami, Saltuk-i Rumi. (dakle, da je iz Šama, ili Ruma – nap. prev.)[19]

O Sari Saltuku, koji se u prihvatanju islama u Anadolije, a posebno Balkana vijekovima spominjao kao junak ili evlija, počevši od kraja 13., pa u 14. i 15. vijeku napisana su mnoga predanja. U djelima osmanskih historičara kao što su Jazidžioglu Ali, Sejjid Lokman i Ibni Kemal (Kemal Paša-zade) dano je mjesto i predanjima o Sari Saltuku. U 17. vijeku, u Sejahatnami Evlija Čelebija naširoko se spominju aktivnosti Sari Saltuka.[20]

Po mišljenju, Mehmed Fuada Kuprilija, Ahmet Jesevi sprema Muhameda Buharija (Sari Saltuka) u skupini od sedam stotina osoba zvanih evlijai Horasari u pomoć Hadži Bektaš Veliji i opasujući Sari Saltuku drveni mač rekao je: “Moj Saltuk Muhamede, moj Bektaš neka te u Rum pošalje, u zemlji Poljaka uđi u oblik Sari Saltuka, koji upućuje; prokletnike posjeci. U Makedoniji i Dobrudži na mjestu sedam kraljevstva slavan postani.” Kad je Sari Saltuk došao u Rumsku oblast Hadži Bektaš Velija izvršava Jesevijevu naredbu i šalje ga u Dobrudžu. Osvaja mnogo mjesta i narod uvodi u islam.[21] Sari Saltuk je 1264. godine u oblasti Dobrudže i Baba planine bio duhovni vođa i predvodnik 10.000 do 12.000 Turkmena.[22]

Još prije je Balkan bio naseljen od turskih naroda Pečenega, Uza i Kumana, koji su došli sa sjevera Crnog mora, a Anadolija je naseljena u drugoj polovini 13. stoljeća od strane Turaka koji su došli sa seldžučkim sultanom Izetinom Kejkavusom II. (1246-1262).[23]

Sultan Izetin Kejkavus II pred navalom Mongola zajedno sa svojom porodicom i bliskim emirima na lađi otišao je iz Antalije u Istanbul i sklonio se kod vizantijskog imperatora Mihajla Peleologa VIII. Tu je sa svojim emirom Ali Buharom izašao pred Mihajla i rekao: “Mi smo turska posada, nikad ne ostajemo u gradovima. Odredite za nas mjesto u nekoj provinciji, kako bi iz Anadolije tamo donijeli obe koje nam pripadaju, da bi tamo ljetovali i zimovali.” Imperator im je dodijelio mjesta u oblasti Dobrudže. Oni su potajno o tome obavijestili privržena turska nomadska naselja u Andoliji. Sari Saltuk je sa Turkmenima koje je sakupio iz oba u Alejhirrahmeu, Izniku i Izmitu preko Uskudara prešao u Rumeliju i namjestio se u oblasti Dobrudže. U Dobrudži su nastala dv-tri muslimanska grada i 30-40 oba.[24] Ali, nije mnogo prošlo, zbog političke situacije imperator Mihajlo je naredio da se Izetin Kejkavus uhapsi. Kajkavus je 1262. godine pozvao u pomoć vladara Desti Kipčaka Berke hana. Berke-han je spasio sultana i odveo ga na Krim. Za izdržavanje i život dati su mu gradovi Sudak i Soltak. U međuvremenu je i dio Turkmena iz Dobrudže, zajedno sa Sari Saltukom, otišao Desti Kipčaku i smjestio se u ovim gradovima. [25]

Nakon što je Izetin Kejkavus II umro na Krimu Sari Saltuk je svoje sljedbenike vratio u Dobrudžu. Nakon Sari Saltukove smrti jedan dio njih je izabrao hrišćanstvo. Drugi dio njih je od strane Karesi-bega smješten u oblast Karesija.[26] U oblasti potpuno naseljenoj od strane turskih naroda Pečenk, Uz, Kuman, te seldžučkih Turaka, izgrađena je država Oguz (Gagauz).[27]

Ibn Batuta je iz države Zlatne horde došavši u Istanbul, prošao ovu oblast i dao ovakvu izjavu. “Najzad smo stigli na mjesto koje je poznato kao Baba Saltuk i koje je na rubovima zemlje na kojoj žive Turci… Prema njihovom vjerovanju Sari Saltuk je imao nekoliko nadljudskih osobina, ali nije moguće da se ono što je objašnjeno složi sa pravilima i principima naše vjere.”[28] Suprotno od svih pozitivnih saznanja o Sari Saltuku, izjave Ibn Batute o negativnim stvarima koje je čuo o njemu vrlo vjerovatno potiču od nerazumijevanja predaja koje govore o tome da se Sari Saltuk prerušavao i propovijedao u crkvama, i na taj način potajno pozivao hrišćane u islam. Prema Francu Babingeru, Ibn Batuta je Sari Saltuka pomiješao sa bizantskim svecima o kojima je prenio razna predanja.

Predanje o Sari Saltuku koji je čitav svoj život proveo na pohodima u ime vjere je vrlo značajna i za kulturnu historiju naroda Ilhanli i Džudži (Cuci). Prema Saltuknami, Sari Saltuk je zajedno sa svojim ljudima živio i u Edirnu i volio ga kao svoj zavičaj. Ali, volio je i Krim i Kefu. Nekoliko puta je išao tamo-ovamo između ova tri mjesta. Zajedno s time, najviše je živio u Isakči, poznato je da je umro 1297. godine, i da je sahranjen u mezar udaljen tri sata na Baba planini.

Interesantne su i Sari Saltukove veze sa sultanima i begovima koje smo prethodno spomenuli. On je zapravo bio vezan za seldžučke sultane, a ovi su redom: Izetin Kejkavus II (1246-1262), Alaetin Kejkubat II (1249-1254) i Gijasedin Kejhuserf III (1266-1284). Sari Saltuk je bio derviš koji se podvrgavao naredbama sultana i koji nije gajio nikakve političke namjere.

Sultan Alaedin nije imao djece pa je svoju zemlju podijelio između svojih begova. Saltuk je između ovih begova posebno volio gazi Osmana i gazi Umura, te napisao je pismo sultanu Alaedinu u kojem je tražio da se Osmanu dadne timar u području Amasije. Bio je žestoko protiv borbi koje su izbile između begovata nakon sultana Alaedina. Saltuk je bio nezadovoljan činjenicom da su se u to vrijeme u anadolskim džamijama već četiri godine učile hutbe u slavu Saltukovu i dobro zarađivalo. U snu je vidio da će Osmanlije prekinuti neslogu između begluka, da će izgraditi veliki sultanat i da će Rumeliju učiniti islamskom zemljom i zato je pozvao gazi Osmana i podsticao ga na osvajanje Rumelije. Bijela zastava koju je upotrebljavao Sari Saltuk poslije je postala i zastava gazi Osmana. Sari Saltuk je u jednoj bici porazio rumskog vladara. Plijen koji mu je pripao, čador od crvenog atlasa i srebrena ploča, predao je gazi Osmanu. Rumskom vladaru je rekao da mir ne skalpa sa njim, već sa Osmanom, kojem je tako iskazao vjernost. Sve su to pokazatelji da je Sari Saltuk podržavao Osmanlije. Sari Saltukova veza sa Osmanlijama se nastavila i poslije njegove smrti. Sultan Mehmed Fatih je tokom jedne opsade Istanbula usnuo Sari Saltuka koji mu je rekao da ključeve Istanbula skloni u Edirne, znači da ne zapostavi ovo mjesto koje je zemlja starih i čestitih gazija.[29]

Rekli smo da Sari Saltuk u svom postupanju nije imao nikakvih političkih pretenzija. Inače, tada su begovi i sultani u svojim međusobnim borbama stalno željeli derviše, koji su u bili uticajni, imati na svojoj strani. Vezano za ovo, u borbi Bajazida II i sultana Džema, koja dolazi mnogo poslije njegove smrti, ime Sari Saltuka se često spominjalo.

Na drugoj strani, sultan Džem je u ime Sari Saltuka dao da se pripremi Saltuknama i kao znak poštovanja koje je prema njemu osjećao izjavio: “Kad bih bio padišah, živio bih u Edirnu.” Sultan Sulejman je na pohodu na Petru Rareš došao na Baba planinu, tu ostao četiri dana i posjećivao Sari Saltukovo turbe.[30]

Ima nekoliko izvora koji pohvalno govore o Sari Saltuku. Izvori su generalno u suprotnosti jedan sa drugima. Neki podaci koji se prikazuju kao historijski izvori su predanja koja se oslanjaju na Hadži Bektašovu Velajetnamu. Izvan ovih izvora, dosta veličanja Sari Saltuka postoji i u nefesima bektašijskih pjesnika. U djelu Hizirnama, za koje se smatra da je napisano 1475. godine, u jednoj od pjesma pjesnika Muhjudina o Sari Saltuku se ovako govori:

Geldi ereneler cem ile gosterdiler uctan uca

Taptuk Sari Saltuk bile gosterip hep uctan uca

U drugom obliku onoga što je objašnjeno u Hadži Bektašovoj Velajetnami govori se o Sari Saltuku i u Osmanbabinoj Velajetnami. Sari Saltuk je jedan od najvećih pirova koji su turkmensku kulturu nosili izvan Anadolije. Današnji istraživači se slažu sa činjenicom da je Sari Saltuk iz sjeverne Anadolije preko Uskudara došao u Dobrudžu kao vođa grupe Turkmena 1263-1264 godine.[31] U vezi sa vremenom Sari Saltukove smrti A. Baki Golpinarli u svijetlu saznanja koja je preuzeo od Berzalija utvrđiva 1291. godinu, a Zeki Veli Togan koristeći se Yusuf al Nabhanijem određuje 1256-1257. godinu. Machiel Kiel navodi 1300. godinu kao vrijeme Sari Saltukove smrti.

U predaji iz Saltukname pretjerano se navodi da je Sari Saltuk je živio 99 godina, ovu tvrdnju je teško staviti u kontekst historijske istine.

Prema Fuadu Kupruliju Turci u pratnji Sari Saltuka jesu Čepni. U Hadži Bektašovoj Velajetnami stoji da su Čepni i Sari Saltuk Hadži Bektaševi prvi muridi. Claude Cahen ide dalje u odnosima između ove dvije osobe i navodi da je Sari Saltuk rođak Hadži Bektaša.

Kemal Yudže prenosi od Munedžimbaši Tajihija i piše: “Sari Saltuk je imao prijateljske veze sa osobama kao što su Hadži Bektaš Veli, Mahmut Hajrani, Tapduk Emre, Mevlana Džalaludin Rumi.”[32]

Historičar Babinger, u Islamskoj enciklopediji, kaže: “Sari Saltuk je učestvovao u šiitskim batini pokretima.”

Sve što je rečeno o Sari Saltuku, sve što je napisano, historijski izvori i predaje dokazuju da je Sari Saltuk bio jedan od najvažnijih evlija Horasana, da je bio obrazovan, dobar učitelj, organizator i da je bio harizmatska ličnost. Prema našem pogledu, zajedno sa svime drugim, on je važna halka anadolskih univerziteta (tekija). I on, kao i drugi horasanski velikani, obezbjeđuje odrastanje generacija korisnih čovječanstvu za mir i bratstvo, te obrazovanje Turkmena i ljudi iz drugih naroda. I Sari Saltuk, naspram arapsko-perzijske kulture, djeluje sa turskom kulturom. Svjestan je pogrešnosti obraćanja ljudima koji žive u Anadoliji na drugim jezicima, osim na maternjem jeziku.

Sari Saltuk je izuzetan turski junak koji je sa borbama u osvajanju Anadolije i Rumelije u kojima je učestvovao, junaštvom i kerametima, još za života postao legendarna ličnost.[33]

U osnovi, tema Saltukname je Sari Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari Saltukovo djetinjstvo i odrastanje.

Na početku djela spominju se gaze Sari Saltukovog djeda Sejjid Huseina i oca Sejjid Hasana. Govori se kako je nakon Sejjid Huseinove smrti na njegovo mjesto došao Sejjid Hasan i kako je osvojio mnoga mjesta. Na kraju su neprijatelji trovanjem ubili Sejjid Hasana, a njegovi ljudi su mu tijelo sahranili na jednoj planini i mjesto njegovog mezara držali u tajnosti. Šerif (Sari Saltuk) je bez oca ostao u dobi od tri godine. Šerifov odgoj je preuzeo odgojitelj koji se zvao Seravil. U Saltuknami se spominje i drugi njegov učitelj po imenu Abdulaziz.

Šerif, koji je u kratkom vremenu naučio jahanje, gađanje strijelom i rukovanje mačem, predstavlja važan primjer junaka u turskim epskim poemama. Ali, nakon smrti njegovog oca, begluk prelazi u druge ruke. Zbog ovoga Šerif i njegova majka doživljavaju mnoge poteškoće. Nakon što mu je majka poslije izvjesnog vremena umrla, Šerif ostaje potpuno sam. Seravil uzima Šerifa i odvodi ga pred Emira Alija, a ovaj ga sprema sultanu Sulejmanu Sebuktekinu. U to vrijeme je sultan bio u Azerbejdžanu. Šerif je izašao pred sultana. On je u lovu u koji je otišao sa sultanom pokazao sve svoje vještine. Sultan je oduševljen Šerifom, kome ni jedna lovina ne izmiče te naređuje da mu se iz Bejtul-mala, kao vojnička plata, daje četrdeset dirhema dnevno. U to vrijeme Šerif ima 14 godina.

Jede noći je Battal Gazi došao u Šerifov san i rekao mu gdje se nalazi pećina u kojoj su njegov

konj Aškar, Dahhakov mač, Givovo koplje, Gustašbov štit i hazreti Hamzino oružje. Šerif se budi iz sna i našavši pećinu, uzima konja i oružje o kojem mu je govorio Battal Gazi. Iz Saltukname doznajemo da je Sari Saltuk, pored ovoga, posjedovao još legendarnih oružja i konja. Ozbiljan prilaz ovoj zagonetnoj historijskoj ličnosti napravio je Fahir Iz u “Saltuk-name - Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi”, Harvard Universitesi Basimevi, 1974. godine.

 

Turbeta i zijaretgjahi 

Pokazatelji uticaja Sari Saltuka na narodne mase, osim onih koji žive u historijskim i književnim djelima, te legendama, su turbeta i mekami. Geografski njegova turbeta se protežu od istoka Anadolije, preko Balkana (Rumelije) do istočne Evrope.

U Saltuknami se navodi da postoji dvanaest njegovih mezara. Sari Saltuk je, govoreći da će begovi i kraljevi htjeti zaštiti njegov mezar, naredio da se za svakog od onih koji žele da se njegov mezar kod njih nalazi napravi po jedan tabut. Svaki vladar kome bude predat jedan tabut vidjet će u njemu Sari Saltukovo tijelo. Prema oporuci, njegovi ljudi su ga okupali i umotali u ćefine. Pripremili su jedanaest tabuta za one koji su željeli tijelo Sari Saltuka, jer im je prije smrti rekao da će se nakon smrti nalaziti na dvanaest mjesta.Svakom begu i kralju po njihovoj želji predat je po jedan tabut. Svaki je pogledao u svoj tabut i vidio da je tijelo kod njega i odnio ga u svoju zemlju. Prema Saltuknami vladari su odnijeli tabute u: Tatarski hanluk, Eflak, Bogdan, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (?Giranata), Baba i Edirne (Jedrene).

U Saltuknami se navodi da mu je tijelo sahranjeno u Babi (Babadag/Rumunija), dok postoji i predaja prema kojoj je Sari Saltuk sahranjen u okolini Edirna u Eskibabi, tj. u mjestu Babaeski. Prema ovoj predaji vladar Edirna je htio da uzme tabut u kojem se nalazilo tijelo Sari Saltuka. Zbog toga je izbila prepirka. Za vrijeme prepirke iz tabuta se začuo Sari Saltukov glas:

“Ne postupajte suprotno od moje oporuke, kazniću vas.” Svako se zbunio i od straha nije znao šta da čini. Na kraju su uzeli tabut i sahranili ga u Babaeskiju, u okolini Edirna. Ali. Odmah iza ove predaje Eb'ul-Hayr-i Rumi ponavlja da se pravi Sari Saltukov mezar nalazi u Babadag.[34]

Evlija Čelebija u svojoj Sejahatnami, sa malim razlikama, na sličan način opisuje pripremanje više tabuta za Sari Saltuka i njihovu predaju kraljevima koji to žele: Sari Saltuk je rekao svojim ljudima: “Kad umrem, okupajte me i pripremite sedam tabuta, jer zbog mene treba da se sedam kraljeva bori.” Njegovi ljudi su ga poslije smrti okupali i pripremili sedam tabuta. Prvi je došao kralj zemlje Mosko (Moskva). Otvorio je tabut koji mu je predat i u njemu vidio tijelo Sari Saltuka. Rekavši da je tijelo u njihovom tabutu vratio se u svoju zemlju i ukopao tabut u okolini Moskve. Kasnije su došli kraljevi Poljske, Češke, Išfet~Isfeč (?Isveč-Švedska), Edirna, Bogdana, Dobrudže, uzeli tabute koji su im predani, vratili se u svoje zemlje i tamo zakopali tabute. Svaki kralj je u tabutu koji mu je predan vidio tijelo Sari Saltuka i vjerovao da je upravo kod njega pravi tabut.[35] U trećem tomu Sejahatname Evlija Čelebija opisuje dolazak u Babadag i piše da se ovaj grad naziva Babadag zato što je u njemu sahranjen Sari Saltuk.

Hadžim Sultan u svojoj Velajetnami objašnjava kako je prema Sari Saltukovoj oporuci napravljeno četrdeset tabuta i da je u svakom ovom tabutu viđeno tijelo Sari Saltuka. Kralj Dobrudže je prekontrolisao svih četredeset tabuta. Vidjevši da se u samo jednom tabutu miče ruka tijela koje su u njemu nalazilo, vjerovao je da su u tom tabutu nalazi stvarno tijelo Sari Saltuka. Trideset devet tabuta je donijeto u jedan krug, a on je tabut sa stvarnim tijelom Sari Saltuka zakopao u sredinu ovog kruga.[36]

U jednom nefesu anadolskih Alevija u kojem se govori o mezarovima znamenitih osoba kaže se:

İsakça'da Sarı Saltuk yatar

Varup ziyaret ettin mi turnam

U Isakči Sari Saltuk leži

Stiže li i posjeti li ga turnam[37]

Ali, pored ovog nefesa, ne postoji ni jedan drugi izvor koji navodi da se u Isakči nalazi mezar ili makam koji pripada Sari Saltuku. Isakča (Isaccea) je oblast koja se nalazi na obalama Dunava na granici Rumunije sa Ukrajinom. U ovom mjestu, koje je smješteno na sjeverozapadu Babadaga, ne nalaze se nikakvi tragovi ni mezara, ni turbeta niti kakvog makama (mjesta). U Isakči žive malobrojni Turci koji sa poštovanjem pričaju o Sari Saltuku i znaju da je on junak-evlija i da se njegov mezar nalazi na sjeverozapadu Babadag. 

Sve ovo pokazuje da su se odmah nakon Sari Saltukove smrti na raznim mjestima pojavili mezari koji se pripisuju njemu. Postojanje ovih mjesta se objašnjava predajom o kojoj se govori u Saltuknami ili Sejahatnami. Privlači pažnju činjenica da se danas u imenima ovih zemlja ili gradova ne spominju imena mjesta u kojima se nalaze mekami Sari Saltuka. Sa druge strane, u nekim zemljama koje se spominju u Saltuknami i Sejahatnami do danas su ostali turbeta i mekami za koje se navodi da pripadaju Sari Saltuku. Tako dolazimo do zaključka da je jedan broj turbeta i mekama nastao nakon što je napisana Saltuknama.

Sa druge strane, jasno je da sjećanje na Sari Saltuka u mnogim sredinama i dalje traje, jer se turbeta i mekami još posjećuju i poštuju. Ovakva situacija usmjerila je mnoge istraživače prema njegovim turbetima i mekamima. Istraživanja obuhvataju osim historije ovih mekama, njihova mjesto u izvorima, njihovu građu, predaje koje se pričaju, legende, bajke i vjerovanja povezana sa njima.

F. H. Hasluck je istraživao turbeta i makame u Kaliakri (Varna/Bulgaristan), u Babaeskiju (Turska), Babadag (Rumunija), Ohridu (Makedonija)i Kruji. On je konstatovao da je Sari Saltuk “lay – figure” bektašijske propagande među hrišćanima u Rumeliji.[38] Ragip Onen je opisao turbe u Boru. Nazmi Sevgen je u seriji pisanih radova izložio vezu između Sari Saltuka i Svetog Spiridona (Aiyos Spiridon) te predstavio turbeta i makame u Babadag (Rumunija), te u mjestima Tundželi Dijarbakir, Babaeski, Bor, Rumelifener. Machiel Kiel je proučavao historiju turbeta u Babdagu.[39] Grace M. Smith je dala opšte informacije o turbetima koji se nalaze u Babaeskiju, Izniku, Boru, Dijarbakiru, Babadagu (Rumunija) i Blagaju (Bosna i Hercegovina).[40] Nimetullah Hafiz je iznio podatke o turbetu kod Peći (Ipek) na Kososvu,[41] a Tadžida Hafiz o turbetu u Blagaju.[42]

Zijaretgjah u Hozatu

Na brdu Sari Saltuk koje se nalazi osam kilometara prema sjeveru u opštini Hozat kod Tundželiju, na nadmorskoj visini od 2276 metara nalazi se mekam sa istim imenom. U selima Karadža i Akviran (Akoren), koja se nalaze na južnoj i jugozapadnoj strani brda, živi jedna porodica koja se preziva Sari Saltuk. Kao posljedica kerameta koji se pripisuju Sari Saltuku ovaj mekam je postao mjesto za žrtvovanje kurbana i mjesto posjećivanja. Mještani okolnih sela vjeruju da se Sari Saltukov stvarni mezar nalazi ovdje.[43]

 

Turbe u Dijarbakiru

U centru Dijarbakira blizu Urfa kapije, među historijskim građevinama koje se spominju kao Gulšeniler tekija, nalazi se jedno Sari Saltukovo turbe. Turbe je građeno od rezanog kamena na osam uglova (ćoša), u unutrašnjosti se nalazi jedno kube, a sa vanjske strane je pokriven krovom u obliku piramide smještenim na jednom visokom okruglom vijencu.[44] Turbe je okruženo sa više pratećih objekata, arhitektonsku cjelinu okružuje zid sa sve četiri strane. Vidljivo je da je turbe prije imalo dva prozora. Kasnije je jedan od ovih prozora zazidan. Narod osobu koja leži u turbetu spominje raznim imenima kao Sari Saltuk, Sari Sadik i Sejjar Saltuk. Ovdje postoji predanje da je Sari Saltuk bio jedan od evlija koji je mnogo putovao. Prema vjerovanju poginuo je kao šehid u bici u Dijarbakiru i zakopan je na mjestu gdje se nalazi turbe. Ovdašnje žene bosonoge obilaze turbe u noćima sa četvrtka na petak vjeruju da će im dove biti uslišene ako mole iskreno iz duše i srca. Vjeruje se također da će onaj koji zapadne u tešku situaciju dobiti pomoć ako ovu pomoć zatraži tri puta izgovarajući ime Sari Saltuka. Zanimljiv je običaj vezan za ovo turbe, a to je da postoji tradicija da onaj kome je učinjena nepravda dolazi ovdje i čini bed-dovu (proklinjanje). Bolesne žene, one kojima je muž bez posla, ili imaju neudatu kćer, dolazile su tražeći lijeka i paleći svijeću. Oni koji bi u snu vidjeli Sari Saltuka dolazili su i žrtvovali kurban (pijetla, ovcu, kozu). Iako je bršljan potpuno prekrio zidove obližnje džamije i drugih građevina, Sari Saltukovo turbe već godinama nije obavijeno bršljanom, i to se vezuje za duhovnu snagu Sari Saltuka. [45]

Turbe u Boru

Sari Saltukov mekam u Boru se nalazi u istoj ulici gdje i biblioteka Halil Nuri Jardakul u kojoj se nalazi primjerak Saltukname. Osamdesetih godina prošlog vijeka ovo turbe bilo je u ruševnom stanju, da bi devedesetih godina bilo opravljeno. Iz natpisa na turbetu vidi se da je građevina popravljana 1732. godine. Ovo turbe spominje se u Hadži Mahmuthodžinoj risali Nesajih-i Amme štampanoj 1869. godine.[46] Ipak, iz književnih izvora vidi se da je makam Sari Saltuka u Boru odavno poznat. Ahmet Kuddusi sa stihom:

Belde-i Bor'daki Saltuk turbesi 

Kim ziyaret itse kalmaz kurbesi

i pjesnik iz Konje Lemi sa sthom: 

Gec Aksehir'den ugra nevsehir'e

Nigde'de Kesikbas Kemal Ummi

Bor'da Sari Saltuk punhana yalvar[47] 

ukazuju da se u Boru nalazi mjesto zijareta koje pripada Sari Saltuku. Turbe se od naroda poštuje i u odabranim danima obilazi. I kod ovog turbeta postoji tradicija klanja kurbana. Turbe je čisto, održava se i uvijek ima posjetilaca. 

Sari Saltukovo turbe u Izniku nalazi se van grada u vinogradu čovjeka koji se zove Dževdet Hersekli (Hercegovac). Do rekonstrukcije 1963. godine gornji dio turbeta, njegov vrh, bio je otvoren. Prema onome što je Dževdet Hersekli slušao od djeda Mehmeda Herseklija, Sari Saltuk je oporučio: “Neka moje turbe bude otvoreno sa svih strana, neka vjetar prolazi, neka mu i vrh bude otvoren, rahmet neka pada.” Turbe koje je nastalo od kubeta oslonjenog na četiri stupa je otvoreno sa sve četiri strane. Ovdje je uobičajeno da oni koji polaze na hadž, jedno od prvih turbeta koje posjećuju je turbe Sari Saltuka. Pred zatvaranje škola i učenici obilaze turbe. Žene iz Iznika i okoline, posebno iz Biledžika svakog petka posjećuju turbe.[48] Ovdje postoji predanje da je Sari Saltuk učestvovao u osvajanju Iznika, radi širenja islama išao je i do Indije. Postoje i neke predaje vezane za turbe: Jednog ljetnog dana Sari Saltuk je ušao u san jednog čovjeka koji je spavao u hladu turbeta i ljuteći se rekao mu: “Ne liježi na mom putu!” Prenose se i priče o kažnjavanju nevidljivom rukom onih koji pijani, ili bez dozvole ulaze u vinograd. Ove predaje ukazuju da i ovo turbe ima osobine kažnjavatelja.

Turbe na Rumelifenaru u Istanbulu

U Istanbulu, u zgradi svjetionika na Rumelifeneru koji je jedan od krajnjih tačaka istanbulskog Bogaza koji se otvara prema Crnom moru, postoji jedan zijaretgah (mjesto obilaska) koje pripada Sari Saltuku. Svjetionik je sagrađen 1850. godine. Na nivou ulaza u svjetionik sa desne strane blizu stepenica, nalazi se jedna kubura. Na strani kubure, gdje se nalazi glava, stoji ploča ispisana u sedam redova: “1. Huvel baki 2. Kutbu' l-arifin gavsu' l-vasilin 3. Hazret-i Hadži Bayram-i Veli kaddese sirrihu 4. evlad-i kiramlarindan Sari Saltuk 5. Hazretlerinin merkad-i šerifine el-fatiha 6. … 7. Sene 1204”[49] Čistoću i urednost zijaretgaha održavaju oni koji rade u državnom organu za pomorstvo na Rumelifeneru. U vrijeme kad je trebala početi gradnja svjetionika čovjek koji je živo na selu i zvao se Mehmed tvrdio je da je usnuo jednog evliju i rekao mu da na mjestu gdje se nalazi smokva ima i mezar Sari Saltuka i da je bolje da se svjetionik napravi iznad mezara. Iskopavanjem je zaista pronađen jedan mezar koji je uređen u obliku zijaretgaha i iznad njega je izgrađen svjetionik. Za vrijeme balkankih ratova i Drugog svjetskog rata ovo mjesto je bilo izloženo granatiranju neprijateljske mornarice i sve su kuće porušene. Na meti je posebno bio svjetionik, ali nije bio pogođen. Bivši zaposlenici su pričali da bi penjući se uz svjetionik čuli glasove koji čine zikr. Rasim Učar lično tvrdi da je čuo ove glasove. Ribari su od davnina iskazivali poštovanje prema zijaretgahu Do unazad tridesetak godina ribari bi, prije nego što otplove na more, sa lađama se okupljali oko svjetionika i činili dovu za dušu Sari Saltuka i od njega tražili izun (dozvolu) da isplove na more. Ribari su vjerovali da ih Sari Saltukova duhovna snaga (himmet) štiti. Vjeruje se i da voda pored svjetionika ima iscjeliteljsku moć. Ima onih koji su se pijući ovu vodu izliječili od astme. Evidentirano je više ovakvih izliječenja. U Saltuknami se na više mjesta objašnjava da je Sari Saltuk ispod zemlje izvodio ljekovite vode. Pažnju privlači činjenica da je i voda iz izvora koji se nalazi naspram turbeta u Rumuniji također ljekovita.

Turbe u Babaeskiju

U historijskim izvorima se saopštava da se i u Babaeskiju nalazio jedan zijaretgjah koji pripada Sari Saltuku. Ali, mekam u Babaeskiju nije ostao do danas. Mekam i tekiju, koji se nalaze u blizini Džedid Alipašine džamije na istoku opštine, srušili su Bugari za vrijeme balkanskih ratova. Za vrijeme istraživanja vršenih u Babaeskiju 1990. godine nisu nađeni ni najmanji tragovi od Sari Saltukovog mekama i tekije.

Turbe u Babadagu

Sin sultana Mehmeda Fatiha, sultan Bajazid II, davao je veliku važnost šejhovima i pirovima, koji se spominju kao rumski Abdali. Dao je da se prema najljepšim i najboljim elementima, onog vremena, izgradi tekija i turbe u Babadagu koji su bili u ruševnom stanju. U Babadagu (Dobrudža) napravljeni su tekija i turbe slični onima Sejid Battal Gazije. Sultan Sulejman je na povratku sa pohoda na Madžarsku posjetio ovo Sari Saltukovo turbe u Dobrudži.

Sultan Bajazait je izgradio više objekata koje je uvakufio, a njihove prihode darovao za Sari Saltukovo turbe. Ranije smo se dotakli činjenice da postoje izvori prema kojima je osoba koja tamo leži zaista Sari Saltuk.[50] U južnom dijelu ove kasabe od 9.000 stanovnika, u ulici Mačin nalaze se Sari Saltukovo turbe i naspram njega, Baba Pinar, izvor koji ljeti-zimi teče. Turbe je nedavno popravljano, ali je ovom popravkom djelomično izgubilo svoju historijsku građu. Turbe se i danas obilazi od strane Turaka koji žive u kasabi i okolini. O turbetu se brine jedan mještanin iz Babadaga. Stariji stanovnici Babadaga govore da se nekad pored turbeta nalazila tekija, čije zidine i danas postoje. O ovom turbetu i tekiji je i Evlija Čelebija sa oduševljenjem pisao. I za ovo turbe veže se praksa da žene posjećuju i tu daju da im se zakolju kurbani. Stariji stanovnici se sjećaju da su nekad i hrišćani posjećivali ovo turbe.[51] Danas hrišćani više ne obilaze turbe. Hrišćani, pored muslimana, obilaze Kojun Babin ziyaretgah, drugo mjesto posjećivanja koje se nalazi u ovoj kasabi. Žene koje obilaze Sari Saltukovo turbe praktikuju da kad se vrate kući na vrelom ulju peku peksimete i ovo nazivaju “izvlačenje mirisa”. U Anadoliji sličnu tradiciju nazivaju “sipanje zalogaja.”[52] Poznato je da mirisi i kađenje dimom imaju značajnu ulogu u starim turskim vjerovanjima, posebno protiv nazara – zlog pogleda, zlih čini i raznih opasnosti.[53] Ovo tijesto se kasnije dijeli u tri ili sedam kuća. I ovi brojevi imaju svoje simboličko značenje.

Sari Saltuk ima posebno mjesto i u oblasti Besarabije, gdje žive Turci Gagauzi koji su pravoslavci. Uzrok ove veze otkriva se kad se prouči historija Gagauza.[54] Gagauzi spominju Sari Saltuka sa nazivom „baba“ i smatraju ga historijskom osobom sa historijskim korijenima. U oblasti gdje žive Gagauzi nema mjesta posjećivanja koje pripada Sari Saltuku, ali gagauski intelektualci sa velikim poštovanjem govore o Sari Saltuku i smatraju ga svetom osobom.

Tekija i turbe u Varni

Postoji podatak iz 1613. godine, iz jedne tekije u Varni, gdje je po kazivanju stvarni kabur Sari Saltuka da su dolazili hrišćani na poklanjanje. Oni su bili vodonošci i popravljali i darivali ovu tekiju.[55]

Tekija i turbe na izvoru Crnog Drina

Jedan od kaburova Sari Saltuka sa tekijom, nalazi se na samom izvoru rijeke Crni Drin. Tu dolaze kompletne familije na i ostaju nekoliko dana. Posebno je zanimljivo okupljanje naroda sa obje strane granice od 1. do 7. avgusta.

 

Tekija i turbe u Kruji

Nedaleko od Kruje u Albaniji nalazi se jedno brdo čiji vrh je na 600 metara nadmorske visine, a naziva se “Šuma Sari Saltuk”. Tu se nalazi jedna pećina i vrelo za koje postoji predanje da je nastalo tako što je Sari Saltuk udario štapom u stijenu. Voda se smatra ljekovitom. Turbe i tekija izgrađeni su oko 1692-1693. godine[56] Tradicija je da se ovo turbe posjećuje od 1. do 7. avgusta. Ovdje se nalaze otisci stopala u kamenu koji se pripisuju Sari Saltuku. Slična stopala nalaze se u selu Goricaj kod Dura (Durres). U šumi kod sela Zgatar, na putu Ljubćev – Prizren.[57]

Sada ćemo se dotaći mezara u Ohridu i nastojati da proučimo vezu ovog mezara sa Sari Saltukom.

Turbe kod Peći

Na “Zejnilaginoj livadi” na putu Peć – Priština, nalazi se turbe sa dva mezara od kojih se jedno pripisuje Sari Saltuku. Mezari su pokriveni kamenim pločama. U zidovima turbeta postoje male niše koje služe za paljenje svijeća. U tradiciji je da se iz čohe sa Sari Saltukova mezara uzima nekoliko končića. Slična praksa dugo godina bila je i u turbetu u Blagaju kod Mostara. Ovdašnji stanovnici praktikuju da nakon posjete turbetu prolaznike počaste halvom. Stanovnici turbe posjećuju utorkom od podne do ikindije. Veliko okupljanje kod ovog turbeta je 2. avgusta, kad dolaze i pravoslavci iz obližnjih sela. [58]

Mezar u Ohridu i Sari Saltuk

Neki događaji ostali u tami historije te se danas pred nama pojavljuju kao klupko koje je teško razmrsiti i razumjeti. Događaji o kojima su podaci iz historijskih izvora u međusobnoj suprotnosti, o kojima dokumenti jedni druge pobijaju, o kojima su predanja i legende preuzele mjesto historijskih istina, poprimaju vrlo zamršenu formu. Jedan od takvih historijskih pravaca koji je ostao u tami historije je mezar koji se nalazi u kapeli manastira Sveti Naum, na obalama Ohridskog jezera. Manastir se nalazi nekih 30-tak kilometara od Ohrida. Ovaj mezar, za koji hrišćani danas misle da pripada Svetom Naumu i obilaze ga vjerujući da od njega dolaze glasovi i ostvaruju se želje i naslanjaju uši (da čuju ove glasove), u prošlosti je od strane ovdašnjih muslimana smatran mezarom Sari Saltuka i mnogo posjećivan. U radovima istraživača je izneseno da su u historiji ovaj mezar obilazili i hrišćani. Kasnije, sa napuštanjem ovog kraja od strane velikog broja Turaka , broj posjetilaca mezara se smanjivao. Danas je mezar poprimio izgled mjesta koje obilaze samo hrišćani. Ali, jedan dio muslimana iz Makedonije još uvijek ovaj mezar smatraju Sari Saltukovim i nastavljaju ga obilaziti.

Za vrijeme posjete, u ljeto 1985. godine vidjeli smo da među dervišima halvetijske tekije u Ohridu živi sjećanje na Sari Saltuka i da oni iskreno vjeruju da mu je tu mezar. Ne samo u Ohridu, nego i drugim krajevima Makedonije, Sari Saltuka smatraju značajnom ličnošću i u manjoj ili većoj mjeri znaju predanja o njemu.[59] Ovdje nam se otvara više pitanja. Može li jedan mezar pripadati dvojici ljudi? Kome stvarno pripada ovaj mezar? Kako su u prošlosti ovaj mezar posjećivali i hrišćani i muslimani?

U ovoj tekiji još se pričaju predanja o tome kako se je Sari Saltuk kladio sa jednim kaluđerom. Ovakva ista predaja se nalazi i u Saltuknami. I šejh tekije Jahja, a i muridi saopštavaju da je nakon što su Turci izgubili većinu i vlast u Makedoniji mezar postao hrišćansko mjesto hodočašća koje obilaze hrišćani. Danas nije ostao ni najmanji trag koji bi pokazivao da ovaj mezar pripada Sari Saltuku. Inače, na kraju prošlog stoljeća ovdje su se nalazile sedžade za obvaljanje molitve. Važnu ulogu u ovom posjećivanju ima i izvor koji se nalazi u blizini mezara, kao i kod turbeta u Babadagu. Šejh Jahja spominje i da mezar posjećuju i makedonski Egipćani (Jedžupi). Monahinja iz ovdašnjeg manastira na naše pitanje dali mezar posjećuju Turci koji vjeruju da se tu nalazi Sari Saltuk reagovala je veoma burno.

Hasluck je posjetio ovaj manastir krajem 1914. godine. Sveštenik manastira mu je tada kazao da bektašije iz Korče pokazuju interesovanje za ovaj mezar i da ga često obilaze. Ovom svešteniku je jedan od posjetitelja čak rekao da u mezaru leži Sari Saltuk i da je on, zajedno sa jednim monahom prešao na hasuri Ohridsko jezero.[60] U Saltuknami se čak objašnjava da je Sari Saltuk na sedžadi putovao po moru pokraj crnomorskih obala. U djelu Kamusu'l-a'lam, Sami Frašeri, piše da su bektašijski derviši obilazili mezar u manastiru Sveti Naum za koji su smatrali da je, u stvari, mezar Sari Saltuka.

G. S. Smith piše da su prije napetosti na jugoslavensko-albanskoj granici muslimani iz Albanije dolazili u Ohrid da bi tamo učili dove, smatrajući da mezar pripada Sari Saltuku. Ovo je trajalo do 1947-48. godine.[61]

Dolazak posjetilaca iz bektašijskog centra u Korči pobuđuje misao da je zgrada djelomično imala i islamske elemente tj. ibadethanu. Zatvaranjem granica i smanjenjem broja Turka je dovelo do opadanja broja posjetilaca. Tako su islamski arhitektonski elementi brzo nestali. Kasnijim popravkama građevina je u potpunosti postala hrišćansko svetište.

 

Turbe na Paštriku

Na vrhu planine Paštrik nalazi se turbe uz koje se veže ime Sari Saltuka. Mještani raznih naroda imaju veliko poštovanje prema spomenutoj ličnosti i svake godine na Aliđun posjećuju ovo turbe. U neposrednoj blizini turbeta kolje se kurban i traži lijeka neplodnosti žena i nekim bolestima. U predanju ovdašnjih Albanaca kaže se da se blizu turbeta nalazi i grob sv. Ilije. Pravoslavni imaju predanje da se na vrhu brda Paštrik nalaze dva groba, sv. Ilije i sv. Pantelije, a između njih da prolazi državna granica.

 

Tekija i turbe u Blagaju kod Mostara 

Uz samo vrelo rijeke Bune podigle su bektašije-janjičari prvu zaviju (tekiju). Također i uz ovu tekiju veže se ime Sari Saltuka i vjekovima je bila praksa da se u njezinoj blizini kolju kurbani. Zavija je bila skromnih dimenzija i građena od nekvalitetnog materijala. Izgrađena je oko 1470. godine. Razvojem Blagaja i unaprjeđenjem trgovine i zanatstva, mala zavija nije više mogla udovoljavati obavezama, koje su joj pripadale. Karavanski put koji prolazi kroz Blagaj nameće potrebu proširenja ovog kompleksa. Krajem 15. vijeka podiže se novi “moderniji i funkcionalniji” objekt zidan kamenom i pokriven pločom. Zajednica bektašijskih derviša-neženja (bekjara) proširila je plato, podzidala korito rijeke Bune, utvrdila cijeli ambijent zidom i kapijom. Dograđeni su ahari, hambari, mlin, kovačnica i stupa. Ovako upotpunjen kompleks, dobio je pravo zvati se tekijom. Tekija je izvršila ogroman utjecaj na okolno stanovništvo, gdje se tragovi bektašija mogu vidjeti na folklornim i običajnim elementima u ovom kraju. Krajem 16. vijeka blagajske bektašije slabe, a jača uticaj halvetijskog reda.[62]

Tekije i turbeta uz koje se veže ime Sari Saltuka, osim onih u Ohridu, Dobrudži, Babadagu, u Anadoliji i na Balkanu postoji i mnogo makama koji se nalaze u Tundželi – Hozat, Akoren koju, Dijarbakir – Kent Merkezi, Magzit Ovadžik, Ajridža, Peć – Kosovo, Bivania – Švedska, Pezevina – Bohemija, Moskva, Kaligra, u Grčkoj i Albaniji.

 


Saltuknama (Knjiga o Saltuku) 

Epovi su najveće kulturno naslijeđe naroda. U epovima nalazimo narodni život i tako možemo vidjeti šta je doživio taj narod, kakav je njegov ugao gledanja na život, postupke zajednice naspram događaja. Junaci epova se ne brišu, ne gube se iz narodnog sjećanja, pa i onda kad prođu i vjekovi. Junaci iz epova su duhovni i moralni sunarodnjaci.

U nomadskim plemenima čuvala se narodna književnosti preko narodnih pjevača-svirača, koje su stari Oguzi nazivali “ozan”. Oni su sazom (cogur) i kopuzima,[63] obilazili narodne skupove nomada i pjevali destane, a nalazili su se i u seldžučkoj vojsci. Pjevali su dijelove starih oguskih epova, kakva je priča o Dede Korkutu. Produkti ove narodne književnosti općenito su izraženi narodnim metrom i tradicionalnim formama iz vrlo daleke prošlosti: ovi narodni pjesnici najviše su koristili star instrumente i forme “türkü”, “türkmani”, “varsagi”, koje su pokazivale svoje etničko porijeklo, ili kao “kosma”, “dejis”, “kajbasi”, govorile o svom narodnom karakteru i bile kombinovane sa melodijom.[64]

Postojala je praksa još u seldžučkoj vojsci da “ozani” u pobjedničko veče pripovijedaju oguske tradicije, priče o Dede Korkutu ili junaštvu koja su se tog dana zbila.[65]

Sigurno da je vremenom, miješanjem ili bliskim kontaktima ovaj vid narodne kulture došao i do naših prostora i da je on “uzrok” nastanku bošnjačke epike i guslarstva. Guslari i pjevači uz saz posebno su bili dio svečane atmosfere na kulama i odžacima naših poznatijih porodica.

Tako je i turski narod, dobio svoje velike epske poeme. Među ovim epovima, bez sumnje, najveličanstvenija i najvažnija je Kitab Dede Korkuta. Kao što je objavio Fuat Kuprulu, kad bi se na jedan tas vage stavila turska književnost, a na drugi tas Kitab Dede Korkuta, pretegnuo bi tas na kojem je Kitab Dede Korkuta.

To je život turskog naroda, njegova historija, spomenik junaštava, najveličanstvenije književno djelo koje je uobličio turski jezik. Kitab Dede Korkuta sam je turski narod, njegova enciklopedija.

Šejh Ahmed Jesevi (12. vijek) bio je derviš šejha Jusufa Hamedanija iz Buhare. Kasnije se vraća u svoje rodno mjesto Jesi odakle širi tarikatsko učenje oko rijeke Sir Darja. Širenjem tarikata širi se i narodna derviška poezija. Tako se i Dede Korkutovi stihovi šire i prelaze na zapad, a isto tako i legende o Kör-ogluu (Ćor-oglu). Ime Ahmed Jesevije bilo je veoma poznato među Turcima Srednje Azije, Azerbejdžana, Anadola i Volge. Iz njegove škole duhovnosti kasnije su se razvile tri grupe: hajdarije, bektašije i nakšibendije.[66]

Trag Kitaba Dede Korkuta snažno se osjetio u kasnijim književnim djelima. Ovaj trag se na jasan ili skriven način vidi u epovima i pričama turskih naroda u Sibiru, Trukestanu, Kavkazu, Anadoliji i na Balkanu. Jedno od ovih književnih djela je i Saltuknama. Moguća je usporedba junake iz Kitaba Dede Korkuta sa onima iz Saltukname.

Jedna od anadolskih epskih poema, Saltuknama, ima za temu jednog od junaka-evlija iz 13. vijeka Sari Saltuka, njegov život, bitke i razne keramete. U djelu se objašnjavaju predaje/legende o Sari Saltuku, zajedno sa njima se izlažu predaje i o drugim važnim ličnostima onog doba i veze ovih ličnosti sa Sari Saltukom.

Saznanja o Sari Saltuku iz historijskih izvora nisu takve prirode da mogu rasvijetliti njegov stvarni život. Pomiješan je stvarni život sa životom iz legendi. Uočava se da su podaci koje o Sari Saltuku daju historijski izvori ponekad međusobno suprotstavljeni. Ako i možemo podatke o legendarnom životu Sari Saltuka pronaći u raznim knjigama legendi i knjigama o evlijama, Saltuknama je, bez sumnje, najvažniji izvor za ovu temu.

 

Povod pisanja Saltukname 

Sultan Mehmed Fatih je u pohodu na Uzun Hasana zbog sigurnosti balkanskih granica princa Džema ostavio u Edirnu. Princ Džem je čuvši mnoga predanja o Sari Saltuku koja su dolazila iz različitih krajeva Balkana zatražio da se napiše djelo koje bi sabralo ova predanja. Ovaj zadatak je dobio Ebul Hajr Rumi. On je sabirao građu sedam godina, od 1473. do 1480. godine i napisao Saltuknamu.

Postoje tri pisana primjerka Saltukname za koja se zna. Ovi primjerci se nalaze u biblioteci muzeja Topkapi saraja (No.1612), u biblioteci Nigde Bor Halil Nuri Yurdakul i u Ankarskoj nacionalnoj biblioteci. Svi primjerci su ispisani od strane jednog autora. Osim u ovim primjercima, predanja o Sari Saltuku se sreću i u nekim malim knjižicama, ili u okviru drugih pisanih radova.[67] Saltuknama je trotomno djelo od 1236 stranica

 

Sadržaj Saltukname 

U osnovi, tema Saltukname je Sari Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari Saltukovo djetinjstvo i odrastanje. Zbog činjenice da su pokidani prvi listovi sačuvanih primjeraka prvog toma ne mogu se utvrditi legendarni elementi vezani za Sari Saltukovo rođenje. Linija njegovog porijekla ide do vjerovjesnika Muhameda i hazreti Alije.

Sari Saltuk ima sve osobine koje treba imati epski junak. Izuzetno je snažan, a u srcu nema ni trunke straha. Među neprijatelje se baca poput gorućeg plamena, osvaja neprijateljske utvrde. Prema neprijatelju koji traži milost je milostiv. U Saltuknami se redaju osobine koje treba imati junak i navodi se gađanje strijelom, pismenost, plivanje i junačko hodanje, te se posebno naglašava da je Sari Saltuk bio vrlo spretan u sve četiri ove vještine.

U Saltuknami se, pored ovih osobina, u prenaglašenom obliku objašnjavaju i njegove natprirodne sposobnosti. Ove osobine su mogućnost da se iz velike daljine čuje ono što se govori protiv njega, mogućnost da sa mjesta gdje sjedi ubije udarcem mača neprijatelja koji se nalazi u drugom udaljenom predjelu, za treptaj oka preći razdaljinu iz jednog udaljenog predjela u drugi. Njegovi neprijatelji nikako ga ne mogu ubiti, bacaju strijelu, ali ona se ne zabada u njegovo tijelo, udaraju ga mačem, ali ga posjeći ne mogu, prave vradžbine, ali one na njega nemaju uticaj, bacaju ga u vodu, ali on se ne utapa, bacaju ga u vatru, ali on ne izgara. Svi džini i meleci su pomoćnici Sari Saltuka. Njegovi neprijatelji su nevjernici, silnici, vještice, čudovišta i zli džini. 

Kad se imaju u vidu sve ove osobine uočljivo je da se Sari Saltuk, zajedno sa identitetom junaka-evlije, pred nama se pojavljuje i sa identitetom junaka iz bajke. Prema Saltuknami Sari Saltuk je živio 99 godina i umro kao šehid tako što je otrovan, a zatim izboden handžarom. Ali, prije nego što je ispustio posljednji dah ubio je svog ubojicu.

U Saltuknami se na više mjesta govori o Balkanu 13. vijeka, u obliku pomiješanih historijskih istina i legendi. Ovi podaci zauzimaju značajno mjesto u historiji Balkana.  

Kemal Judže je u Saltuknami radio na historijskim, vjerskim i elementima vezanim za legende, objašnjava da je riječ “saltuk” tursko lično ime proisteklo iz glagola “salmak” (salmak – između ostalog i “poslati”, prošlo vrijeme za prvo lice množine “saldik” – prim. prev.) i da tome u prilog govori dio iz Velajetname Hadži Bektaša u kojem se navodi “Vladar reče, hajde poslali smo te u zemlju Ruma”, gdje riječi “poslali smo” – turski “saldik” ima isto značenje. Prema Judžeu, kad se ime Sari Saltuk pomiješalo sa vjerskim skupinama i pojavio tarikat “Saltukluk” to je dovelo do sličnosti u značenjima riječi “saltuk”, “saltuki” i “saltukluk”. Kao što je u Saltuknami Sari Saltuk najprije samo junačan, a kako priča napreduje tako on dobiva identitet evlije, tako i riječ “saltuk” dobiva svoje značenje prema samom Sari Saltuku. Što se tiče dijela imena “Sari” svi izvori se sjedinjuju u mišljenju da se ne radi o imenu već pseudonimu (mahlas). Poznato je da boje imaju veliku važnost u svim granama turskog naroda.[68] Boje se mogu čak sresti u imenima turskih plemena, pa i država, kao što je slučaj sa Sari Ujgurima (Žuti Ujguri), Karahanli (kara-crno) Akkojunlu (ak-bijelo) itd.

Saltuknama, govori i o djelima Sari Saltuka koji je bio zadužen za borbu protiv nevjernika i širenje Islama u Anadoliji, na Balkanu, Krimu, u Siriji, Egiptu, Hidžazu, Etiopiji, Indiji, Kavkazu, Turkistanu, ukratko na čitavom islamskom području. Imao dobre veze sa drugim velikim šejhovima tog vremena. Velikani sa kojima se susretao su Kutbettin Hajdar, Hadži Bektai Veli, Karadža Ahmet, Taptuk Emre i Mevlana Dželaludin Rumi. Njegovi pratioci su bili derviši - junaci kao što su Kara Davut, Kemal Ata, Abdal Murat. Sari Saltuk je posjedovao i nekoliko “Svetih emaneta” kao što je Vjerovjesnikov mač. U crkvama je držao propovijedi prerušen u svešteničku odoru. Preveo je na islam mnoge vladare i sveštenike. Izbjegavao je postupke koji nisu u skladu sa islamom.[69]

Kao što se razumije iz ovog kratkog objašnjenja sadržaja Saltukname, ona je važna i kao historijski izvor koji u obliku historijskog narodnog romana objašnjava, ne samo događaje u Anadoliji u 13. i 14. vijeku, već i važne događaje i procese na Krimu i osvajanju Balkana, koji su čvrsto povezani sa Anadolijom. Prenosi nam, ne samo događaje iz seldžučke Anadolije, već i mnoge događaje iz predosmanskog i postosmanskog perioda. Pruža vrijedne podatke o osmanskom ranom periodu. Ovo veliko djelo, koje je anadolske gazije koji su na Balkanu brzo izgradili osmansku vlast, i čitavu geografiju osmanskih junaka ukrasilo stalno novim predanjima i dalo im krajnji oblik, ako ne iz hronološkog ugla, iz ugla razumijevanja psihološkog i moralnog aspekta osmanskih osvajanja u 14. vijeku. Saltuknama izlaže živu i moćnu sliku koja nije smo suho nabrajanje činjenica.

Čak ni pisac Saltukname, Ebul Hajr, dok je pripremao ovo lijepo djelo nije se mogao suzdržati da ne bude pristrasan. Svjesno je prikazao Sari Saltuka kao neprijatelja Kizilbaša. U 15. vijeku u kojem je napisana Saltuknama šah Ismail je počeo graditi Safavijsku državu, Turkmeni su jedan, po jedan počeli da sele u Iran, a u Anadoliji se počela širiti alevijska doktrina. Pod ovim uticajima pisac Saltukname prikazuje Sari Saltuka u situaciji kojom poriče sam sebe. Kao prihvatljive pravne škole (mezhebi) navode se hanefisjka, malikijska, šafijska i hanbelijska, dok se džaferijski mezheb ne spominje. Pisac tu proizvoljno kreira jednu epizodu u kojoj kaže je Sari Saltuk lično otišao na mezar Vjerovjesnika i od njega uzeo fetvu da su druge pravne škole neispravne (batil). Ovakva interpretacija nema svoje utemeljenje u historijskim izvorima.

Opet, nalaze se i dijelovi koji su u suprotnosti sa ovakvim pogledom. Na primjer, u Saltuknami se objašnjava da Sari Saltuk dolazi od predaka Hz. Alije i Hz. Huseina, da je Sejjid, a u jednom drugom dijelu opet postoje stanovišta koja ne podržavaju ovaj sud. Ističe se Sari Saltukovim govorom da on dolazi od roda Sejjit Battala Gazije: “Od pokoljenja Sejjit Battalovog, Ibni Husein, Ibni Alija, Ibni Muhammed.”

Ipak u Saltuknami je Sari Saltuk, istaknuta ličnost junačke epohe, koja svojom nadnaravnom snagom, junaštvom, merhametom, znanjem, vjerom, požrtvovanošću i kerametima, uobličavan od strane Ebul Hajr Rumijevog pera, kao najljepši primjer tipa junaka-evlije. Sari Saltuk se pred nama pojavljuje, nekad sa ličnošću ratnika, nekad kao evlije koji pokazuje keramete, nekad kao onaj koji ide na Kaf planinu, kao junak romana koji se bori sa vješticama i divovima, a nekad kao historijska ličnost koja se javlja pored ličnosti kao što su Osman Gazija, Orhan Gazija, Nasrudin hodža, Karadža Ahmet i Mevlana. U svakom retku je uočljivo divljenje prema Sari Saltuku od strane Ebul Hajra. Naravno, u ovim recima se susreću i pretjerivanja. Ponekad se Sari Saltuku pripisuju kerameti drugih evlija, ili mu se pripisuju događaji u kojima su učestvovale druge osobe. Ima još jedna odlika koja privlači pažnju u Saltuknami. Ebul Hajr Rumi u ovom djelu vrlo često spominje ime “Turčin” , opisuje borbu kojom su Turci od Anadolije napravili svoj dom. Mujgan Džumbur skreće pažnju na ovu karakteristiku Saltukname i ističe da je ovo djelo najava rađanja misli turskog nacionalizma.[70]

Već na prvim stranicama prvog toma Saltukname se opisuju njegove borbe i ratovi u kojima je učestvovao. Sari Saltuk je stigao u Rumeliju tako što je iz Anadolije najprije stigao u Istanbul, iz Istanbula je otišao u Edirne. U ovom dijelu se opisuju borbe sa balkanskim, ugarskim i drugim evropskim kraljevima. Sa svojim ljudima poduzeo je pohod na ugarskog kralja, kojem je u borbi jednim udarcem odrubio glavu. Odatle je krenuo na poljskog kralja i njega ubija pod njegovom zastavom. Uništio je češkog kralja, a zarobio ruskog. Ubija i kralja Eflaka Iza toga se govori o ratovima rumskih vojnika koji se nazivaju Kariban. Prema Saltuknami Kariban je arapsko ime za jednu zemlju na Balkanu (Rumeliji). Zapovjednik se zove Tajnos, a njihov grad se zove Sukub (Uskup-Skoplje).[71]

Nakon ovog dijela opisuje se Sari Saltukov prijelaz u Anadoliju. U ovim dijelovima je interesantna činjenica da Sari Saltuk u oblasti Skoplja sebe predstavlja kao pehlivana (hrvača).[72] 

U drugom tomu Saltukname Skoplje se predstavlja kao turski i muslimanski grad. Neprijatelji se skupljaju u okolnim oblastima, napadaju na Skoplje i ubijaju zapovjednika grada Alibega. Padom grada u ruke neprijatelja jedan dio branilaca prelazi u Babadag (Rumunija).[73] 

Teme drugog toma djela su Sari Saltukov odlazak u oblasti Trukestana, osvajanje Evrope, oblasti Frenka, silazak u Babilonsku rupu, rat sa vješticama, pohod na Alžir i Kuhistan. Posebno, u ovom tomu se u predaji pod naslovom “Priča o izuzetnim evlijama Ruma” (Rum – Rim, tačnije istočni Rim-Bizant, odnosno oblast koju je on obuhvatao) opisuju gazije derviše koji su došli iz Turkestana u Anadoliju i smjestivši se ovdje imali značajnu ulogu u širenju islama u Anadoliji i Rumeliji, djelovanje evlija, kerameti, veze i odnosi sa evlijama Horasana. U trećem tomu se opisuju Sari Saltukovi pohodi u oblasti Mašrika i Magriba, Arabiju, Nirkap planinu, njegovo ubijanje vještice koja se zvala Ragduš, boj u Asfarjanu, osvajanje Edirna. U odjeljku pod nazivom “Priča o pohodima-gazama i smrt” izlaže se Sari Saltukov šehadet.

Kad se analazira prema temama, vidi se da su predaje grupisane u tri djela. Prva grupa predaja izlaže historijske događaje. Teme kao što su prelazak turskih grupacija na Balkan (Rumeliju), osvajanje Anadolije i Balkana, ratovi sa vladarima, događaji za vrijeme bejluka. Osnivanje Osmanske države se, u manjoj ili većoj mjeri, izlažu u skladu sa historijskom stvarnošću. U ovim događajima je opet u prvom planu Sari Saltuk. Osobe koje se spominju u ovim predajama su historijske ličnosti kao što su Osman Gazi, Umur Bej, sultan Aleattin, Gijasettin Kejhursrev, Džingis kan, Nasrudin hodža, Ahmet Fakih, Karadža Ahmet, Mevlana.

U drugoj grupi su predaje koje za temu imaju dolazak Sari Saltuka u predjele iz legendi, i njegovo borbe sa džinima, vješticama, divovima i raznim natprirodnim bićima. U ovoj grupi se Sari Saltuk pred nama pojavljuje poput junaka iz bajke. U ovim predajama se javljaju mitološki elementi i razni motivi iz bajki kao što su sedmoglave aždahe, leteće vještice, krilati konji, drveće i životinje koji govore.

U trećoj grupi su predaje koje za temu imaju Sari Saltukove ratove u Indiji, Etiopiji, Arabiji, te njegove keramete (kerameti – izjave, predskazanja, djela koja pokazuju da onaj kome se pripisuju ima nadnaravne sposobnosti i znanja koji potiču od samog Allaha) Iako se radi o stvarnim geografskim predjelima, u ovim predaja preovladava stil bajki. Događaji koji se opisuju u Saltuknami generalno pripadaju 13. vijeku.

Kada se predanja i legende u Saltuknami analiziraju iz ugla geografskih mjesta, vidi se da se događaji odigravaju na mjestima koja možemo podijeliti u dvije odvojene grupe. Mjesta koja ćemo analizirati u prvoj grupi su stvarna, postojeća mjesta kao: Anadolija, Balkan, Azerbejdžan, Krim, Kefe, Dešt-i Kipčak, Samarkand, Tataristan, zemlja Ujgura, oblast Nogaj, Kašgar, ukratko cijeli turski svijet, te Arabija, Egipat, Alžir, Indija, Etiopija. Kada pregledamo imena mjesta koja smo pobrojali uočava se da Saltuknama nije samo turski, već i evropski ep.

U drugoj grupi su imena mjesta iz bajki i legendi. To su Kaf planina, Džinista, Hihistan, Džabulsa, zemlja Šah-i Maran, Kuh-i Šu'a, Biru'l-džin, Džebelul-Kammer itd.

Ebul Hajr Rumi 

Naša saznanja o autoru djela Ebul Hajr Rumiju su vrlo ograničena. U izvorima nema ni najmanjih podatak o njemu. Sakupljanje predaja o Sari Saltuku u obliku knjige je tražio princ Džem, šehzade (šehzade-princ, prijestolonasljednik) sultana Mehmeda Fatiha. Ebul Hajr Rumi je sa naredbom Džema sedam godina obilazio Anadoliju i Rumeliju i sakupljajući predaje o Sari Saltuku napisao knjigu. Djelo koje je pripremio ponudio je sultanu. 

Uočljiva je ozbiljnost sa kojom je Ebul Har Rumi sakupljao predaje i kasnije ih, ostajući vjeran originalu, obradio u obliku djela. Ali, Saltuknama nema kvalitetu stila Kitaba Dede Korkuta. Iako su napisani u istom vijeku, u Saltuknami nema tečnosti stila, bogatstva izražaja i jezičke spretnosti Kitaba Dede Korkuta. U Saltuknami se ne mogu susresti opisi poput onih iz Kitaba Dede Korkuta. Da je Saltuknama napisana od ruke kvalitetnijeg pisca, mogla je postati veličanstveno djelo. Opet, Ebul Hajr je učinio jednu veliku uslugu. Spriječio je da se zaborave predaje koje je sakupio u knjigu. Možda Ebul Hajr Rumi nije savršen pisac, ali se treba smatra predvodnikom onih koji sakupljaju elemente turskog folklora. Sa velikim strpljenjem i trudom je u 15. vijeku sakupio predaje o junaku koji je živo dva stoljeća prije njega i napisao knjigu. Nameće nam se pitanje i da li je Ebul Hajr Rumi smjeo od tadašnjeg sveštenstva da primjeni bogatstvo izražaja i jezičku spretnost?

Na kraju želim da skrenem pažnju na zapis o Dede Korkutu u Saltuknami. U drugom i trećem tomu Saltukname se objavljuje da Osmanlije potiču od Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od roda Korkut Ate.[74] Najdetaljnije informacije se daju u trećem tomu, u dijelu pod naslovom Kissa-i Diger Gaza (Priča o drugim borbama). Kad se raširila vijest da je Sari Saltuk umro, neprijatelji su to vidjeli kao povoljnu priliku i navalili na Anadoliju. Vijest je došla do sultana Alauddina i on je počeo razmišljati o osobi kojoj bi u amanet ostavio sjever Anadolije. Ovaj dio se u Saltuknami izlaže na sljedeći način (osmanski):

“Nađite nekoga da mu dam stranu Hardženevana, da ratuje sa nevjernicima i šta god uzme od nevjernika neka bude njegovo vlasništvo. Došli su begovi i složno spomenuli Ertugurula, pričali o njegovom sinu Osmanu, njegovom ratovanju, kako mu je Šerif dao uputu i pomoć, da je po porijeklu plemenit. Rekli su: On je od loze Aysa, sina pejgambera Ishaka, i od potomaka Korkut Ate. Potiče od Oguza. To su pravi Turci, i tako sultanu hvalili njegove osobine. Sultanu se Osman svidio, izdao je naređenje, Osmanu su napisali pismo-pozivnicu i zapečatili ga. Dali su ga kuriru u ruke i poslali ga.”[75]

Kao što se zna, u Kitabu Dede Korkuta se saopštava da je Dede Korkut porijeklom od plemena Oguza koje se zove Bayat. Prema ovom zapisu Oguzi , pa prema tome i Dede Korkut i Osmanlije, potiču od Aysa, sina pejgambera Ishaka. Ovo se na sličan način ponavlja u drugom tomu Saltukname.[76]

U dosadašnjim istraživanjima ne susreću se ovakve tvrdnje. U Kur'anu se kao sin pejgambera Ishaka spominje samo ime pejgambera Jakuba, ne govori se o Aysu. Ali, u nekim islamskim izvorima je zabilježeno da je pejgamber Ishak imao dva sina i da je jednom ime Ajs, a drugom Jakub.[77] U Starom zavjetu (Tevratu) se kaže da je Ishak pejgamberov prvorođeni sin Esav.

Nema zapisa o tome odakle je pisac Saltukname prenio ove podatke. Ebul-Hajr Rumi nalazi priliku da hvali Osmanlije jer je djelo pisao za osmanskog princa. Moguće je i da je ovaj rad napisan na kraju ovakvih razmišljanja. Tema je otvorena za istraživanje i raspravu. Ali, spominjanje Dede Korkuta u Saltuknami je vrlo važno kao pokazatelj koliko je raširena bila slava Dede Korkuta. Sličnost motiva i događaja pokazuje na koliko je mjesta u Saltuknami uticaj izvršio Kitab Dede Korkuta.

Sličnost motiva iz Kitaba Dede Korkuta i Saltukname 

Kao što je bilo sa sinom Dirse Hana, Bogač Hanom, junacima iz Kitaba Dede Korkuta, Hizir (Hidr) je mnogo puta stigao u pomoć Sari Saltuku i spasio ga iz teških situacija. Kao i junaci u Kitabu Dede Korkuta i Sari Saltuk nateže vrlo tvrde lukove, vrhom koplja probada vojnike, ide sam samcat u borbu sa neprijateljskom vojskom, udarcem nogom ruši utvrde, ravni sa zemljom vladarske dvorce (saraje), galopira na konju, sa lažnim mačem navaljiva na neprijatelje. Oko mu je crno kao i u Deli Dumrula. Ratuje bez straha sa Iblisom i džinima. Kao što je Basat ubio Tepegoza, i Sari Saltuk je pobijedio Jijir Alagoza. Na planini Kaf je pobijedio jedan narod koji je imao oči na vrh glave.[78]

Želimo dati jedan primjer sličnosti motiva i događaja u Kitabu Dede Korkuta i u Saltuknami. Priča o vladaru Gura i Sari Saltuku nosi tragove Deli Dumrula iz Kitaba Dede Korkuta.

U ovoj priči Sari Saltuk dolazi u zemlju Gur. Vladar Sad je star 700 godina. O sebi misli da je moćniji od svakoga, da ne postoji niko koga ne može ubiti i sam sebe smatra božanstvom. Saltuk dolazi kod Sada i govori mu da je došao kao izaslanik od Boga. Na to Sad govori da ne samo da njega lično niko neće moći ubiti, nego da neće moći ući u njegov dvorac (saraj) i približiti mu se, te baca Sari Saltuka u tamnicu. Naređuje da se zaključaju sve kapije i povlači se u svoju odaju. U noći se pojavljuje jedan čovjek obučen u bijelo, sa licem poput sunca. Sad ga pita kako je ušao u njegove odaje, ali ovaj čovjek nestaje. Poziva stražare, sve se pretražuje ali niko nije pronađen. U jutro Sad naređuje da se pogube svi stražari koji su bili na dužnosti te noći. Sljedeće noći su na dužnosti novi stražari, u Sadovoj sobi se opet pojavljuje onaj isti čovjek u bijelom. Sad izvlači mač i pita: “Ko si? Kako si ušao u moje odaje, iz rupe?”

Na to se onaj čovjek nasmija i reče: “„Ej, Sad ibn Amir, kapija, dimnjak, zid, za mene nisu prepreka. Ako želim odmah uđem”, te zatim nestade.

U jutro Sad opet ubija sve stražare i za sljedeću noć angažuje sedam hiljada stražara. Jedan vezir koji se plašio da će i ovi stražari biti pobijeni, govori kako bi ovi događaji mogli biti povezani sa Sari Saltukom. Iz tamnice dovode Sari Saltuka i Sad mu govori šta se događa. Sari Saltuk objašnjava da je čovjek koji se pojavljuje poslan od Boga i kaže Sadu da razgovara sa njim. Tu noć neznanac opet dolazi u Sadove odaje. Sad ga pita ko je on. Neznanac mu odgovara da njega (Sada) Bog, koji mu je dao život od 700 godina, poziva sebi (treba da umre). Sad pita koliko Bog ima vojnika, a čovjek mu odgovara da bi mogao prebrojati zvijezde na nebu, ali da ne bi mogao prebrojati Božije vojnike. Na kraju je Sad spreman na odlazak. Ali, dok se ne vrati želi da na svoj prijestol postavi sina. Na to mu onaj neznanac objašnjava da se više neće vraćati i da se čak više neće željeti vratiti.

Sad razumije situaciju i oslobađa Sari Saltuka iz tamnice, poziva vezire i objašnjava im šta se dešava. Čovjek koji mu je dolazio je Azrail. Sadu Azrail govori da se očisti, da uzme abdest i primi vjeru. Na taj način Azrail uzima Sadovu dušu.[79] 

  

Sari Saltuk u Hadži Bektaševoj Vilajetnami 

Hadži Bektaš je jednog dana izašao iz čilehane na brdu Arafat i otišao na izvor “Zem-zem”. Vidio je da je jedan čobanin tjera stado ovaca na pokraj izvora. Hadži Bektaš otiđe do čobanina, potapša ga po leđima i upitao kako se zove. Čobanin reče da mu je ime Sari Saltuk i da će koliko je moguće ispuniti šta god Hadži Bektaš naredi. A, on reče: “Hajde, poslali smo te u zemlju Rum.” Sa Sari Saltukovih očiji se u trenutku podigoše zastori, dostiže stepen evlije. On reče: “Vladaru svih evlija, šta ću sa ovcama?” Bektaš odgovori: “One ne mogu otići odavde dok njihovi vlasnici ne dođu. Ti odmah kreni, ne govori ništa, mi smo ti vodiči, sa tobom smo, u muci smo ti saputnici.” Istovremeno mu je dao jedan luk i sedam strijela, opasao mač i pružio sedžadu. Za saputnike mu je dao dva derviša, Ulu Abdala i Kiči Abdala. Harmankaja, Od tamo je Sari Saltuk stigao na obalu mora, prostro sedžadu po vodi i sjeo na nju. Sa desne strane je pokraj sebe uzeo Ulu Abdula, a sa lijeve strane Kiči Abdula. Sedžadi je rekao: “Ej sedžado evlija, hajde idi, gdje god te evlije odvedu, na tu stranu idi.” Kažu da kad je more mirno još se vidi trag koji je sedžade na vodi.

Sedžada je otišla pravo u Gurdžistan. Ulu Abdal i Kiči Abdal su Saru Saltuku rekli da bi bilo bolje da je išla na desno. Sari Saltuk im je rekao da ne mare za to. Sedžada se približila obali Gurdžistana. U Gurdžistanu je bio padišah koji se zvao Gorliš i taj dan je došao na obalu u lov. Pogledao je i vidio neku siluetu koja se približavala obali. Neki iz njegove pratnje rekoše da to prema obali plovi korijen od nekakvog drveta i ljulja se. Kad se silueta približila vidjeli su tri osobe kako plove na sedžadi. Vladar reče da to nisu neki obični i bezvezni ljudi. Sedžada je stigla na obalu, a Sari Saltuk je uze za kraj, otrese i bacio preko ramena.

Vladar Gurdžistana i oni sa njim vidjevši ovo sjahali su sa konja, poljubili Sari Saltuku u ruku i pali mu pred noge. Razgovarali su sa Ulu Abdalom i Kiči Abdalom i shvatili da su oni od Božijih omiljenih robova. Gorliš je pozvao Sari Saltuka u svoj dom. Rekao im je da uzjašu na konje, ali su oni odbili. Nakon toga ni vladar ni njegovi pratioci nisu htjeli uzjahati konje, nego su išli pješice. Sari Saltuk je ove pozvao u vjeru, te su postali muslimani. Sari Saltuk je rekao da se donese keče (vunena kapa), napravio tadž (krunu) husejni, stavio na njih i donio tekbir. Kasnije se oprostio od njih prostro sedžadu po moru i sva trojica su sjeli na nju kao i ranije. Saltuk je rekao da ide kud ih god evlije vode. Sedžada je krenula prema zemlji Rum.

Padišah Gurdžustana dok je bio u životu on i njegov narod su ostali muslimani. Svi su nosili kape koje predstavljaju tadž husejni. Kad je padišah umro, njegov sin i narod su se vratili staroj vjeri., ali sa glava nisu skinuli ove kape. To je razlog zašto narod u onim predjelima i danas nosi kape slične tadževima husejni.

Sedžada je išla prema Rumu i došla do jedne utvrde koja se zove Kaligra i tu stala. Ulu Abdalu i Kiči Abdalu je rekao da idu na kapiju a da će on ući ovdje. Oni su zaključili da u ovim njegovim riječima ima neka mudrost, te su otišli na kapiju, a on je počeo da se penje uz bedeme utvrđenja. Dok se penjao stopala su mu ulazili u kamen. I sada se na ovoj tvrđavi, na kamenom zidu vide tragovi njegovih ruku i stopala.

Tvrđava je pripadala jednom od Lazolana. Odjednom se na onoj tvrđavi pojavila sedmoglava aždaha. Zbog straha od aždahe gospodar ove utvrde je sa narodom pobjegao u drugu udaljenu utvrdu. Sari Saltuk je došao pred aždahu i vrisnuo. Aždaha je uzdahnula, promrdala repom i kriknula. Sari Saltuk je uzeo luk i strijele i sa sedam strijela pogodio sedam aždahinih glava. Aždaha je u samrtiničkim mukama zgrabila Sari Saltuka oko pasa i stisnula ga. Sari Saltuk je bio zaboravio svoj mač za pasom. Pozvao je hazreti Hizira. Za to vrijeme je Hadži Bektaš kao gost sjedio sa hazreti Hizirom u “Kizildža halvetu”. Kad je Sari Saltuk pozvao Hizira Hadži Bektaš mu reče: “Moj Hizire, aždaha je stisnula Sari Saltuka, zaboravio je mač, pristigni mu u pomoć, na mač ga podsjeti.” Hizir je odmah ustao i otišao u Kaliagru, kopljem je pobio aždahu i dodirnuo mač na Saltukovom pojasu. Sari Saltuka reče: “Ej istinski junače, izvuci svoj mač i odsjeci joj glavu.” Sari Saltuk reče: “Ej, moj Hizire, zbog haka evlija koje pozvah mač mi se iz sjećanja izgubio, inače te ne bih zvao i zahmetio.” Izvukao je drveni mač i odsjekao, jednu po jednu, svih sedam aždahinih glava. Oprostio se sa Hizirom i nastavio putovanje. Tamo se još nalazi Hizirov trag.

Ulu Abdal ve Kiči Abdal su stigli na kapiju utvrde. Vidjeli su da je aždaha ubijena i vidjevši Sari Saltuka čestitali su mu. Kasnije su zajedno napustili utvrđenje i nastavili put. Sari Saltuk reče da je ožednio od borbe sa aždahom. Gledali su na sve četiri strane ali vode nisu mogli naći. Sari Saltuk je sa rukama iskopao četiri-pet rupa. Na mjestima na kojima je kopao je počela teći čista voda dovoljna da pokrene mlinsko kolo. Kasnije su našli jednog čobanina i po njemu gospodaru one utvrde poslali vijest da je aždaha ubijena. Kad je vidio mrtvu aždaha postao je od srca i duše odan Sari Saltuku i od njega prihvatio iman. Sari Saltuk je onom narodu pokazao nekoliko kerameta.

Poslije mnogo godina došao je u posjetu tekiji Hadži Bektaš Velije, koji je u međuvremenu umro. Posjetio je turbe i žrtvovao kao kurban bika koji govori. Priča o biku ide ovako:

Na imanju Hunkarove (Hadži Bektašove) tekije su bila dva bika. Čovjek po imenu Eček je tako pazio ova dva bika da se to ne može opisati. Mjesta gdje su boravili učinio bi mehkim tako što bi se skinuo go i provaljao po mjestu. Ako bi ga nešto ubolo, našao bi to i bacio. Davao im je mnogo hrane. Jednog dana se naljutio dok je tjerao bikove i udario jednog bika sa štapom, otvorio mu ranu koja je prokrvarila. Bik je božijom voljom stekao moć govora i rekao: “Eček, prije nisam imao prigovara na tvoj pažnju, dobro si me pazio, dobro si mi hizmetio. Sad sam ostario, nije mi ostalo snage, udario si me štapom, prokrvario sam. Sutra u jutro dolazi Sari Saltuk sa četrdeset abdala,[80] žrtvovaće me kao kurban.” Kad je Eček čuo ove riječi došao je starješinama tekije (čelebijama) i ispričao im ovaj događaj.

Sljedećeg dana su čelebije i derviši izašli na put za Aksaraj da dočekaju Sari Saltuka, nisu ga našli i vratili su se nazad. Kad su se vratili vidjeli su da je Sari Saltuk došao od Kiršehira putem za Ćorlu i da sjedi u tekiji. Prenose da je Sari Saltuk došao iz Kiršehira putem za Ćorlu, sišao u dolinu Karaojuk i sjeo sa naspram Akube. Rekao je dervišima da sakupe pijesak i naprave jedan nišan . Rekao je da tu bude jedna njegova oznaka. Ovaj nišan od pijeska još tamo stoji.

Nakon susreta sa čelebijama i dervišima, Sari Saltuk je žrtvovao kao kurban, onog bika koji govori. Tu su Saltuku dali idžazetnamu, napravili sofru i ugostili ga. Jednog dana je zatražio dozvolu i otišao.[81]

U Vilajetnami stoji i da mu je šejh Ahmed Jesevi prilikom jednog susreta rekao: “Ej, Saltuk Mehmet ti idi put Ruma, sedam vladara i krajeva, tvoje je ime čulo i čeka te”, tada je napustio Anadoliju i krenuo na čelu anadolskih akindžija. U drugom izvoru se kaže da je u snu vidio Vjerovjesnika Muhameda koji mu je rekao: “Put Edirne kreni, puteve oživi, a sve drugo ostavi.” Došao je do Dobrudže sa 10 hiljada anadolskih turkmena, čiji je vladar bio u ratu protiv mnogo jačeg protivnika (diva) koji je htjeo uzeti na silu njegovu kćer. Sari Saltuk sa svojim akindžijama stavi se u službu ovom vladaru i pomognu mu poraziti mnogo jačeg protivnika i ponovo zavlada mir. Glas o njemu pronio se Dobrudžom, ljudi su dolazili da ga vide i čuju. Svoj boravak iskoristio je da uspostavi prvu muslimansku zajednicu od “krk bin” (40 hiljada) muslimana. Ovaj broj treba gledat kao simboliku za izraženo mnošto, a nipošto kao vjerodostojnost.

Iz Dobrudže je krenuo u Poljsku (Lehistan) i tamo se nastanio. U to vrijeme u Poljskoj su se nastanile stotine Lipka-Tatara čiji potomci i danas tu žive kao mala muslimanska zajednica. Interesantno da se na jednom mjestu kaže “…alti yuz bin Hersek dinsizini imana getmiš…”, tj. da je 600 hiljada nevjernika hercegovačkih u iman (vjerovanje) doveo. Mada je cifra preuveličavajuća, intersantno je da se spominje izraz Hercegovci. Kaže se da je napravio sedam tabuta (jedi tabut) i rekao u kojim se predjelima želi ukopati. Vladarima (krallarina) Rus, Leh (Poljska), Ček (Češka), Isvec (Švedska), Edirne, Hersek (Hercegovina) i Bugdan (Bugarska) odnešeni su tabuti koje su oni uz velike ceremonije pokopali.[82]

Sari Saltuk u Sejahatnami Evlije Čelebije 

Važan izvor koji pored Saltukname daje saznanja o Sari Sultaku je čuvena Sejahatnama od Evlije Čelebije. Prema Evliji Čelebiji pravo Sari Saltukovo ime je Muhamed Buhari. Muhamed Buhari je halifa Ahmeta Jesevija, koji ga je poslao Hadži Bekatš Veliji govoreći: “Moj Saltuk Muhamede! Neka te moj Bektaši spremi u zemlju Rumsku. Uđi u lik Sari Saltuka koji je u poljskoj zemlji skrenuo sa puta i u Dobrudži ubi prokletu aždahu ovim drvenim mačem, postani slavan u Makedoniji i Dobrudži, na mjestu sedam kraljevstva.”[83]

Nakon što je Sari Saltuk sa sedamdeset svoji ljudi stigao u Dobrudžu i u pećini Kaligra ubio aždahu kralj Dobrudže i narod su prihvatili islam. U Poljskoj je ubio sveštenika koji se zvao Sari Saltuk i uzevši njegov identitet Muhamed Buhari je sa imenom Sari Saltuk vladao i uveo u islam narod te oblasti. Evlija Čelebija u drugom tomu Sejahatname daje podrobnije podatke. Sari Saltuk iz Kaliagre ide na Krim, od tamo narodu Hašdek u Rusiji, zatim u Poljsku narodu Lapka i na kraju stiže u poljsku luku Gdanjsk. Tamo je dosta vremena sjedio i razgovarao sa sveštenikom koji se zvao Sveti Nikola – Sari Saltuk, kasnije ga je ubio, uništio njegove posmrtne ostatke i uzeo njegov identitet. Godinama je govorio “Ja sam Sari Saltuk” i hodao u odjeći Svetog Nikole pozivajući na hiljade ljudi u islam. U ovom tomu se detaljnije opisuje kako je Sari Saltuk u Dobrudži ubio ažadahu.[84]

Evlija još navodi da se Sari Saltuk u Anadoliji spominje kao Baba Sultan, Sari Saltuk Sultan, Kilgra Sultan, a da je među hrišćanima poznat pod imenom Sveti Nikola.[85] Evlija Čelebija piše da je Sari Saltuk imao veliki uticaj među hrišćanima.

Evlija Čelebija u Sejahatnami ne spominje nikakva turbeta uz tekiju u Blagaju. Da li ga je Evlija slučajno zaboravio spomenuti, mada je revnosno bilježio značajne zijaretgjahe u mnogim drugim mjestima. Pitanje Sari Saltukova mezara uz ovu tekiju je još uvijek otvoreno.

Fetva šejh-ul islama Ebu Su`ud-ef. 

Tajib Okić, izučavajući fetvu Šejhul islama Ebu Suuda vezanu za Sari Saltuka, naročitu je pažnju poklonio vezama Sari Saltuka sa hrišćanskim svetim ljudima.[86] Sultan Sulejman (u. 1566.) je od Ebu Su`uda zatražio fetvu o Sari Saltuku u ovom obliku: “U dobru moj akrame, u halu moj sudruže, ahiretski moj brate, šta vrhovna ulema kaže u ovom pitanju, da li je evlija osoba koju zovu Sari Saltuk?” Na ovo pitanje je Šejhulislam odgovorio: “On je monah koji je od sustezanja (odricanjem od jela i pića, ovosvjetskih blagodeti) postao kost i koža.” Okić je nastojao da rasvijetli uzroke davanja ove fetve.

Uočljivo je da su se nedugo nakon Sari Saltukove smrti počele graditi veze između predaja o Sari Saltuku sa predajama o hrišćanskim svecima. Okić, koji ističe da se vidi da su predaje o Sari Saltuku pomiješane, najviše sa predajama o Nikoli, potom o Đorđu, Simeonu, Eliju, Spiridonu i Naumu, saopštava da davanje ovakve fetve izvire iz pogrešnog predstavljanja Sari Saltuka. Prof. dr. Jusuf Zija Jorukan u svom radu pod naslovom “Bir Fetva Munasebetilec (U vezi sa jednom fetvom), vezano za spomenuti rad je iznio da ova fetva ne pripada Ebu Su´udu i da je falsifikat. Ali,

Okić je napisao odgovor na Jorukanov članak i nastojao rasvijetliti temu istinitosti fetve.[87]

Ovakve optužbe bile su poznate i u vrijeme Evlije Čelebije, koji kaže: “... jer, nevjernici su o njemu proširili glasne, kazali da je monah i tako postali veliki grješnici... ...Bilo ko ko ima sumnju oko hazreti Sari Saltuka utječemo se Allahu od toga – griješnik je i prestupnik.”[88] E. Čelebija spominjući nevjernike i grješnike, ne navodi nikakvih imena. Savremenik Ebu Su`uda, Ibni Kemal (Kemal Paša-zade), smatrao je Sari Saltuka evlijom i keramet sahibijom (osoba koja kao rezultat svoje velike pobožnosti i duhovnosti ima, od Boga darovane, nadpirodne moći) i to navodi u svom historijskom djelu „Mohačnama“. Činjenice koje su dostupne o Sari Saltuku, ni u jednom pogledu ne daju za pravo da se ovako teška optužba donese za njega. Očito da je jedini motiv donošenja ove fetve bio politički.

Sari Saltuk – heterodoks ili ortodoks 

Još uvijek se u literaturi može susresti mišljenje koje Sari Saltuka tretira pristašom heterodoksije. Šta je to heterodoksija, a šta ortodoksija?

HETER, HETERO – kao prvi dio riječi znači drugi, drugačiji, različit (heterodoksina) *grč. Héteos

HETERODOKSIJA ž 1. vjerovanje ili mišljenje koje se ne slaže sa općevažećim ili službenim 2.rel. pripadanje drugoj vjeri; inovjerstvo, hereza krivovjerje // heterodóks/an prid. (odr. - sni) 1. koji odstupa od uobičajenog vjerovanja ili učenja, 2. koji pripada drugoj vjeri; inovjeran, krivovjeran, opr. Ortodoksan

grč. Heterodoksia: različito (krivo) mišljenje[89]

HETERODOKSAN (grč.), religijsko vjerovanje koje je suprotno od neke prihvaćene relgije.[90]

ORTODOKSIJA (grč.) Pravovjerje, pravovjernost, prihvaćanje vjerskog učenja koje se smatra jedino ispravnim. U Pravoslavlju ortodoksija znači prihvatanje dogmi sedam prvih ekumenskih koncila. Zbog toga se i nazivaju ortodoksnima.[91]

ŠAMANIZAM, pojava kod uralsko-altajskih naroda u kojoj se mladići skloni padavici i ekstazi

osposobljavaju za “kontakte sa drugim svijetomc, “traženje zalutalih duša bolesnih osoba”, liječenje; proricanje i pribavljanje drugih koristi zajednici.[92]

ŠAMANIZAM m spiritualističko – magijski oblik religije raširen u S i sred. Aziji, temelji se na kultu prirode, duhova i duša umrlih te magijskoj vezi s njima.[93]

Kao što vidimo da razumijevanje ovih odrednica ovisi od onoga koji želi govoriti ili pisati Sari Saltuku. Pripisujući Sari Saltuku heterodoksnost, niko od dosadašnjih istraživača nije se potrudio da pojasni u čemu se ta heterodoksija ogleda. Jedini odgovor koji može biti opravdan jeste da su istraživačima izvori informacija bili ljudi i literatura tzv. sunitske orijentacije. Međutim, opet ostaje nejasno tko u islamu određuje ortodoksiju, a tko proglašava heterodksiju? Islamsku “ortodoksiju” odredili su događaji iz vremena života Vjerovjesnika i događaja koji su se dogodili tokom prvog hidžretskog vijeka. Ortodoksija u islamu je politički čin koji je određen parolom ehli sunnet vel džem`at. Sve što se nije htjelo povinovati političkom diktatu kao vjerskoj praksi i učenju, proglašavano je raznim nazivima ili što bi se reklo heterodoksijom. Ortodoksiju i heterodoksiju u islamu određuje prvenstveno odnos prema Ehli-bejtu. Podijeljenost u mišljenju tko čini Ehli-bejt je očita, ali ipak većina se opredjeljuje za poznatih petero. Takvo mišljenje zastupali su Zamahšerija, Taberi, Ševkani, Sujuti, Zehebi, Kurtubi i dr. U prilog ovom mišljenju ide i događaj sa pozivom na prokletstvo (mubahele). Vjerovjesnik tom prilikom nije zovnuo ni jednu od svojih žena, nego Aliju, Fatimu, Hasana i Husejina te ih pokrio svojim ogrtačem i rekao: “Moj Allahu, ovo je moj Ehl.” (Buharija i Muslim)

U svim dokumentima vezanim za Sari Saltuka, a koji su do nas došli usmenim ili pismenim putem, nema ničega što bi ukazivalo na to da nije bio istinski i iskreni vjernik musliman. Ovim problemom se posebno bavio prof. Dr. Mehmet Fuat Kuprili.[94]


Zaključak 

Među stotinama ličnosti koje se spomnju kao islamski misionari u Evropi od 12 – 15. vijeka Sari Saltuk je bez sumnje ostao najomljenija ličnost kod muslimanskog stanovništva. Glavni izvori za pisanje bili su oni na turskom i albanskom jeziku, jer su radovi na ovu temu na bosanskom jeziku više nego oskudni. Osim ovih izvora tu su i neke enciklopedije i vlastite zabilješke tokom više putovanja. Najznačajnije osvrete na Sari Saltuka napisali su Fahir Iz u Saltuk-name~Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi, Harvard Universitesi Basimevi, 1974. godine, Akalin, Şükrü Halûk u Saltuk-nâmedeki Ad Verme Hadiseleri, III. Milli Türk Folkloru Kongresi, Konya, 1989.; Romanya Türkleri ve Sarı Saltuk, Yesevî dergisi, yıl 2, S.24, İstanbul, Aralık 1995. ; Saltuk-nâme I (İnceleme-Metin), doktorska teza odbranjena na İstanbul Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü, İstanbul, 1987. Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme I, priredio. Dr. Şükrü Halûk Akalın, Ankara, 1987. Kasnje je priredio : Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme II, (1988) i Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme III dio (1990.) ; Saltuk-nâme’den Menâkıb-ı Hacı Bektaş-ı Veli, Ankara, 1990.; Ebülhayr Rumi maddesi, TDV İslâm Ansiklopedisi, c.10, İstanbul, 1994., Kaleshi, Hasan u Legjendat shqiptare për Sari Salltukun, “Përparimi” – revistë kulturore e shkencore, 1 , Prishtinë, 1966., Ibrahimi, Nexhat u Islami në trojet iliro-shqiptare gjatë shekujve, botimi I, Shkup, 1998., Köprülü Fuat Mehmet u Osmanli imparatorlugu´nun Kuruluşu, Ankara, 1972. ; Türk Edebyatinda Ilk Mutesavviflar, Ankara, 1981. i Taib Okiću Sari Saltuk’a ait bir fetva, Ankara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Dergisi, Cilt 1, Sayi I, 1951. ; Bir Tenkidin Tenkidi, Ankara Universitesi ¡lahiyat Fakultesi Dergisi, AÜIFD, Cilt II, 1953. ; Jedna fetva o Sariju Saltuku, Znaci vremena, Vol. 7, br. 24, Sarajevo, 2004. 

Mada veoma popularan ipak oskudni su podaci o njegovom stvarnom životu. Narodna mašta je zatamnila njegovu biografiju. Njegovo pravo ime je Muhamed Buhari što nam daje za pravo da zaključimo da je rođen u gradu Buhara li njegovoj okolici. Kao dječak od tri godine ostao je bez oca, a malo poslje i bez majke. Brigu o njemu vodila su dva njegova učitelja, Seravil i Aziz. Pred njima je upotpunio svoje znanje, naučio se pismenosti i vojničkim vještinama. Postoje pretpostavke da je bio i hafiz. Vremenom je izrastao u poznatog duhovnog vođu i predvodio akinđijske pohode u Evropu. Svojim djelovanjem uspio je uspostaviti toleranciju između pravoslavnih i muslimana. U sjećanju naroda ostao je po svom nadimku Sari Saltuk, što bi značilo “Žuti koji je poslan”. Po onome što je zabilježeno u Saltuknami on je ta ličnost koja je simpatisala gazi Osmana rodonačelnika dinastije koja će vladati Osmanskim carstvom više od 600 godina. Po predanju Sari Saltuk je oporučio da se napravi sedam tabuta i pošalje u sedam kraljevina koje će “pobjedonosna vojska osvojiti”. Među tih sedam država uvrštena je i Bosna i Hercegovina.

Najviše biogarfskih podataka o Sari Saltuku nalazimo u Saltuknamai. Još u vrijeme sultan Mehmed Fatiha njegov sin princ Džem zadužio je Ebul Hajr Rumija da sakupi sva usmena predanjao Sari Saltuku. Tokom sedam godina sakupljanja od 1473 – 1480. godine našlo se toliko materijala koje je sabrano u tri dijela (džilta) na 1230 strana. Saltuknama koliko donosi vjerodostojnih podataka, isto u njoj nalazimo veoma mnogo mitskih elemenata.

Omiljenost Sari Saltuka u narodu bila je više puta zloupotrijebljena u političke svrhe, tako što su se pojedinci predstavljati njegovim imenom. Prilikom pisanja Saltukname u njoj se našlo i takvih kazivanja koja sigurno nisu u vezi sa životom stvarnog Sari Saltuka. Očuvanost sjećanja u narodu treba se zahvaliti i tardiciji nomadskih plemena da pred bitke pjevaju o junačkim djelima svojih sunarodnjaka. Veoma popularna su bila ona o Dede Korkutu. Tako nastali epovi su sigurno izvršili i utjecaj na nastanak bošnjačkih epskih pjevanja poput onih o Đerđelez Aliji ili Musi Keseđiji.

Mada je većinu svog života proveo na Krimu i u Babadagau, njegova popularnost prenošena je i u druge dijelove Balkana putem migracija raznih turskih plemena. Vremenom je širom Balkana i Anadolije izgrađeno više turbeta koji se vežu za njegovo ime. Ta turbeta se mnogo posjećuju, a posebno na Aliđun tj. 2. avgusta. Zajednička karakteristika ovih turbeta je da se većina nalazi uz izvore rijeka, da je svrha posjete njima ozdravljenje, da se uz njih kolju kurbani koji se podijele kao milostinja. Takva turbeta nalazimo u Hozatu, kod Korče, na Rumelihisaru, u Blagaju, Babaeskiju, Babadagu, Paštriku itd.

Osim Saltukname, Sari Saltuk, spominje se i u nekoliko pjevanja kod bektašijskih pjesnika, te u Sejahatnamama Ibni Batute i Evlije Čelebije. Postoje predanja da ga je sanjalo više poznatih ličnosti, među kojima i sultan Mehmed Fatih. U 16. vijeku na traženje sultan Sulejmana, Šejhul Islam Ebu Suud izrekao je jedno veoma loše mišljenje o njemu u formi pravnog rješenja (fetve). Kasniji istraživaći utvrdili su da je ova fetva veoma pristrasno donesena i da se sa takvim mišljenjem nisu slagali drugi učenjaci tog vremena poput Ibni Kemala.

Sari Saltuk gledano sa historijske distance nesumnjivo je znamenita ličnost srednjovjekovne Evrope koja je izvršila znatan utjecaj na folklor i etnologiju mnogih naroda. Svojim životom dao je doprinos razvoju narodne književnosti, posebno turske. Sve do sredine 20. vijeka mnoga njegova turbeta bila su mjesta posjećivanja i od pravoslavnog stavnovništva. Također mnoge crkvene grobnice, poput one uz manastir sv. Nauma kod Ohrida ili na otoku Krfu kod crkve sv. Spiridona, bile su smatrane kaburovima Sari Saltuka i posjećivane posebno od bektašija.

Promatran u okvirima od srednjeg vijeka do novjih vremena on je nezaobilazna ličnost historije balkanskih naroda. Ovim radom tek otvaramo vrata daljim istraživanjima vezanim za Sari Saltuka na bosanskom govornom području. Neodvojivo od njegove ličnosti, uz Saltuknamu, su i istraživanja vezana za bektašijski red koji najviše čuva sjećanja na Sari Saltuka.

Manje poznate riječi 

abdal – pripadnik polunomadskog plemena u Anadoliji, tursko pleme na sjeveru Avganistana, putajući derviš

ak –bijel, sijed

akindži – član jurišne konjice koja upada u neprijateljsku teritoriju, napadač

akindžik – upad, provociranje neprijatelja od akindžija prije borbe

al – otvoreno crven, rumen, razdražen, a može i podvala, lukavstvo, prevara (hila)

alp – arh. izraz za hrabar, odvažan

arakije – derviška kapica od jareće dlake

ašk – ljubav, oduševljenje

ata – predak, rodonačelnik

baba – šejh jedne tekije, kod bektašija svaki šejh, a baba se dodaje ispred imena

Bejtul-mal – državna kasa

barak – dlakav, kosmat

battal – bezvrijedan, neupotrebljiv, krupan, kabast, glomazan

bed-dova – proklinjanje

bećar – neženja, osoba koja nije u braku

bektaši – pripadnik bektašijskog reda

bektaši sirri – stroga tajna, najpovjerljivije nešto

bektašije – pripadnici reda koji je osnovao Hadži Veli Bektaš (u. 1337.)

džaferi – šitska pravna škola

čelebi – uljudan, vaspitan, lijepo odgojen, glavni šejh mevlevijskog tarikata i šejh nekih bektašijskih tekija

čengi – muzički instrument sličan harfi

dede – zvanje u mevlevijskom, halvetijskom i bektašijskom tarikatu za izgrađenije derviše

derviš – ponizan, smjeran čovjek, siromah

destan – epopeja, epska pjesma

divan edebiyati – Divanska književnost / osmanska knjževnost od 13-19. vijeka

divan šairleri – divanski pjesnici

edebijat – književnost, literatura

ehl-i bejt – porodica Vjerovjesnika :Muhammed, Alija, Fatima, Hasan i Husejin a.s.

evlija – bogougodnik, veoma moralan čovjek, dobri

evlijaluk – svetost, bogougodništvo, besprijekornost

gagauz – naziv za pravoslavne na Balkanu, Besarabiji i Ukrajini

gaza – vojni pohod

gazi – borac za vjeru, ratni veteran, pobjednik

fetva – pravno rješenje u vezi nekog problema

hidrellez – praznik koji se proslavlja 6. maja kao dan redovnog susreta dva bogougodnika Hizira i Ilijasa, vremenski perod od pola godine koji se računa od 6. maja – 8 novembra

himmet – napor, naprezanje, nastojanje, trud, pomoč, naklonost, milost, pomagati, zauzimati se za koga

hünkar – vladar, sultan, bektašije dodaju prije imena Hadži Veli Bektaša

husejni – naziv starog mekama (načina) za izvođenje vjerske poezije; način motanja turbana

ibadethane – molitveni prostor u tekiji

idžazetnama – diploma, svjedočanstvo

ikindija – rano popodne

kabur – grob

kasaba – varošica, gradić

kasum – novembar, druga polovina godine od 8. 11. – 6. 5.

keče – vunena bijela kapica

kerametli – čudotvoran, natprorodan

kizilbaš – jedna grana Alevija

kočaklama – epska pjesma u turskoj narodnoj književnosti

kurban – žrtvena životinja

laz – pripadnik naroda u s-i Turskoj, porijeklom sa južnog Kavkaza, u epskoj poeziji susrećemo izraz poput Laz Osmane

lokma – zalogaj, parče, dio, komad

nazar – pogled, vrsta hamajlije, privučenost

mezheb – vjerska pravna škola

mukašefe sahibi – čovjek Istine (hakikata)

nefes – disanje, dah, bektašijska pjesma koja se čuje prilikom nekih skupova

oba – nomadski šator sastavljen od više dijelova koji su koristili prvi derviši na Balkanu u 13. vijeku

odžak – ognjište, veći broj objekata istaknute porodice ograđen zidom, manje tekije na Balkanu koje su služile kao centri za vaspitanje i obuku bektašija, a kasnije i janjičara. U vrijeme progona bektašija odžakom su nazivana njihova tajna mjesta sastajanja, manja prostorija u tekiji za spremanje napitaka i jela, imanje darovano od sultana vojnim veteranima

oguz – pripadnik turskog nomadskog plemena

on iki imam – dvanaest imama potomaka Muhammed, a.s.

sadik – odan vjeran, privržen, stvarni, istinski, pravi

sari – žut

saz – muzički instrument vrsta tambure sa dugom drškom

sedžada – mali ćilim za obavljanje molitve

sejahat – putovanje

sejjid – potomak hz. Husejina

sihirbaz – onaj koji čini sihir

šehadet – izjava, svjedočenje, mučeništvo

šehzade – princ nasljednik, muška djeca koja se rode nakon što im otac bude promovisan u šejha

šejh – starješina tekije

šerif – častan, pošten, potomci od hz. Hasana

tadž – kruna

tahtadži – pripadnik alevijske zajednice u Anadoliji

zijaretgjah – turbe nekog znamenitog dobrog čovjeka koje stanovništvo često posjećuje, a jednom godišnje tu se održava masovno okupljanje stanovništva

Literatura

 

Aksan, Doğan: Her Yönüyle Dil, TDK yayını, Ankara, 1982.

Akalin, Şükrü Halûk : Saltuk-nâmedeki Ad Verme Hadiseleri, III. Milli Türk Folkloru Kongresi, Konya, 1989.

Akalin, Şükrü Halûk: Romanya Türkleri ve Sarı Saltuk, Yesevî dergisi, yıl 2, S.24, İstanbul, Aralık 1995.

Akalin, Şükrü Halûk: Saltuk-nâme I (İnceleme-Metin), doktorska teza odbranjena na İstanbul Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü, İstanbul, 1987. Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme I, priredio. Dr. Şükrü Halûk Akalın, Ankara, 1987. Kasnje je priredio : Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme II, (1988) i Ebü'l-Hayr-ı Rûmî, Saltuk-nâme III dio (1990.)

Akalin, Doç. Dr. Şükrü Halûk: Saltuk-nâme’den Menâkıb-ı Hacı Bektaş-ı Veli, Ankara, 1990.

Akalin, Şükrü Halûk: Ebülhayr Rumi maddesi, TDV İslâm Ansiklopedisi, c.10, İstanbul, 1994.

Babinger, Franc: Sarı Saltık Dede maddesi, İslâm Ansiklopedisi, c. X, İstanbul, 1966.

Cërabregu, Muharrem: Gjeografia kulturore në harta dhe në regjistrime gjeografike, në: Studimi etnografik i ndryshimeve bashkëkohore në kulturën popullore shqiptare, Prishtinë, 1990.

Cvitković Ivan: Rječnik religjskih pojmova, Sarajevo, 1991.

Cevdet Paşa, Ahmed: Kısas-ı Enbiyâ ve Tevârih-i Hulefâ, C. I, İstanbul, 1969.

Cumbur, Müjgân: Saltuk-nâme’nin Türk Milliyetçiliğindeki Yerine ve Üçüncü Nüshasına Dair, Milli Kültür dergisi, c.1, S.1, Ankara, Ocak 1977.

Čehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986.

Çelebi, Evliya: Seyahat-nâme, c. I , c. II , c. III, Istanbul, 1314. (h) 

Čelebija, Evlija: Putopis, Sarajevo, 1979.

Doğan Akasan: Her Yönüyle Dil, TDK yayını, Ankara, 1982. 

Džilo, Hasan: Ibn Haldunov doprinos istraživanju historije, Islamska misao, br. 47, IV, Sarajevo, 1982.

Ebü'l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme I, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1987.

Ebü'l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme II, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1988.

Ebü'l-Hayr-ı Rûmî: Saltuk-nâme III, priredio Şükrü Halûk Akalın, Ankara-İstanbul, 1990.

Eraydin, Dr. Selçuk: Tesavvufi dhe tarikatet, Tetovë, 2001.

Eyuboglu, Zeki Ismet: Tesavvuf, tarikatlar mezhepler tarihi, Istambul, 1987. 

Gölpınarlı, Abdülbaki: Yunus Emre Hayatı, İstanbul, 1936.

Görpinarli Abdülbaki (pripremio): Menakıb-ı Hacı Bektâş-ı Velî “Vilâyet-nâme”, İnkılâp Kitabevi, İstanbul, 1990. 

Grace M. Smith: Some Türbes/Maqams of Sarı Saltuq an Early Anatolian Turkish Gazi-Saint Turcica, XIV, 1982. 

Hadžijahić, Muhamed: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.

Hafız, Nimetullah: Yugoslavya’da Sarı Saltuk, Renkler, Kriterion yayın evi, Bükreş / Romanya, 1995. 

Hafız, Tacida: Blagay’da Sarı Saltuk Türbesi, Renkler, Kriterion yayın evi, Bükreş / Romanya, 1995.

Hasluck, W. F.: Hristianity and Islam Under the Sultans, c.II, Oxford, 1929.

Hejkel, Husejn Muhammed: Odgovor na prigovore, Islamska misao, br. 59-60, V, Sarajevo, 1983. 

Hukić, Abdurahman: Arapi i Islam u Evropi, Glasnik VIS-a, br. 7- 9, Sarajevo, 1961.

Ibrahimi, Nexhat: Islami në trojet iliro-shqiptare gjatë shekujve, botimi I, Shkup, 1998.

İbni Batuta: Seyahat-nâme, priredio İsmet Parmaksızoğlu, 1000 Temel Eser, İstanbul, 1971. 

Kaleshi, Hasan: Legjendat shqiptare për Sari Salltukun, “Përparimi” - revistë kulturore e shkencore, 1 , Prishtinë, 1966.

Karpat, Kemal: Gagauzlarin Tarihi Mensei Uzerine ve Folklorundan Parcalar, në: Firt International Congress of Folklor, Ankara, 1975.

Kiel, Machiel: Ottoman architecture in Albania (1385 – 1912), Istanbul, 1410 h./ 1990. 

Kiel, Machiel : The Türbe of Sarı Saltık at Babadag-Dobrudja, 1977 – 1978. Avrupa Araştırmaları Dergisi, S. 6-7, İstanbul, 1977-1978.

Köprülü, Fuat Mehmet: Osmanli imparatorlugu´nun Kuruluşu, Ankara, 1972.

Köprülü, Fuat Mehmet: Türk Edebyatinda Ilk Mutesavviflar, Ankara, 1981.

Köprülü, Dr Fuad: Historija turske književnosti, Islamska misao, br. 78 - 79, VII, Sarajevo, 1985.

Köprülü, Dr Fuad: Opći pregled na razvoj turskog jezika i književnosti u Anadoliji (XIII – XVI stoljeće), Islamska misao, br. 97 - 98, IX, Sarajevo, 1987.

Mićijević Senad: Blagaj, Mostar, 2004.

Okiç, Tayyib: Sari Saltuk’a ait bir fetva, Ankara Üniversitesi Ilahiyat Fakültesi Dergisi, Cilt 1, Sayi I, 1951.

Okiç,Tayyib: Bir Tenkidin Tenkidi, Ankara Universitesi ¡lahiyat Fakultesi Dergisi, AÜIFD, Cilt II, 1953.

Okić, M. Tajib: Jedna fetva o Sariju Saltuku, Znaci vremena, Vol. 7, br. 24, Sarajevo, 2004. 

Omerdić, Muharem: Ibni Haldun, Islamska misao, br. 40, IV, Sarajevo, 1982. 

Osi, Maliq: Prizren drevni grad …, Prizren, 1996.

Ocak, A. Yaşar: Türk Halk İnançların­da ve Edebiyatında Evliya Menkabeleri, Kültür ve Turizm Bakanlığı yayını, Ankara, 1984.

Önen, Ragip: Bor’da Sarı Saltuk Türbesi (1-2), Yeşil Bor gazetesi, yıl 1,  

Özkan, Nevzat: Gagavuz Türkçesi Grameri, TDK yayını, Ankara, 1996. 

Spahić, Mustafa: Povijest islama, Sarajevo, 2000.

Sevgen, Nazmi: Sarı Saltuk ve Aiyos Spiridon (3), Tarih Konuşuyor dergisi, S. 35, Aralık, 1966. 

Tirtja, Mark: Prania e kulturës arabo-islame në mite, rite e besime popullore shqiptare”, në:

“Feja, kultura e tradita islame ndër shqiptarët, Simpozium ndërkombëtar (prej 12 deri më 15.10.1992, i mbajtur në Prishtinë), Prishtinë, 1995.

Tufan, Muzaffer: Göç hareketleri ve Yugoslavia Turkleri, cilt 5, sayi 15, Ankara, 1992.

Tevhid, Ahmed: Rum Selçukî Devletinin İnkırazı ile Teşekkül Eden Tavaif-I Mülûk’tan Karahisarî Sahib’de Sahib Ataoğulları, Tarih-i Osmani Encümeni Mecmuası, cüz 9, Ağustos, 1327.  

Vlora, Ekrem: Shënime mbi historin’ e myslimanizmit në Shqipnie, Jeta Muslimane Shqiptare, Revistë Fetare – kulturore, Detroit, VII/4, 1959.

Yörükan, ZijaProf. Dr. Jusuf: BirFetvaMünasebetiyleFetvaMüessesesi, EbussuudEfendiveSarı Saltuk, Ankara Üniversitesi İlahiyat Fakültesi Dergisi, C. I, Ankara, 1952.

Yüce, Kemâl: Saltuk-nâme'de Tarihî, Dinî ve Efsanevî Unsurlar, Kültür ve Turizm Bakanlığı yayını, Ankara, 1987.

......................... , Yurt Ansiklopedisi, c. 4, İstanbul, 1982.


r

[1] Čehajić,1986.; Smailagić, 1990.; Spahić. 2000. 

[2]Hukić, 1961. str. 279. ; Hadžijahić, 1977., str. 26.; Okić, 2004., str. 177.; Mićijević, 2004., str. 95 -104.

[3]Džilo, 1982., str. 44 – 45.

[4]Hejkel, 1983., str. 23-24.

[5]Omerdić, 1982., str. 48.

[6]Babinger, 1966., str. 220 – 221.; Akalin, 1994., str. 360.

[7]Akalin, 1987., str. 7-20.

[8]Aksan, 1982., str. 121.

[9]Akalin, 1989., str. 55.

[10]Ibni Batuta, 1971., str. 102.

[11]Tevhid, 1327. h, str. 5.

[12] Ocak, 1984., str. 33.

[13]Isto, str. 39.

[14] Süme, 2002., str. 63. 

[15]Köprülü, 1972., str. 145 – 172.

[16]Yüce, 1987., str. 71.

[17]Sümer, 199., str. 15-45.

[18] Yüce, 1987., str. 73. 

[19]Yüce, 1987., str. 82.

[20]Köprülü, 1972., str. 430.

[21] Köprülü,1981., str.54- 55.

[22]Babinger, 1980., str. 220.

[23] Güngör – Argunşah, 1991., str. 10. 

[24]Ülküsal, 1966., str. 145.

[25]Sevim - Yücel, 1989., str.180 - 181.

[26]Uzunçarşili, 1988., str. 97

[27]Güngör – Argunşah, 1991., str. 11 - 12.

[28]Ibni Batuta, 1971., str. 102.

[29]Köprülü, 1972., str. 436 - 437.

[30]Decel, 1988., str. 635 - 636.

[31] Yüce, 1987., str. 89. 

[32]Yüce, 1987., str. 90.

[33]Akalin, 1994., str. 360 – 362.; 1987., str. 20 – 100.

[34]Akalin, 1990., str 298 – 300.

[35]Çelebi , 1314., II, str. 70 – 72.

[36]Sevgen , 1966., str. 2922.

[37]Yorukan, 1952., str. 156.

[38]Hasluck, 1929., str. 429 – 439.

[39]Kiel, 1977-1978., str. 205-225.

[40]Smith, 1982., str.216-225.

[41]Hafiz N., 1995., str. 212-217.

[42]Hafiz T., 1995., str. 218-220.

[43]Sevgen, 1966., str. 3018.

[44]Yurt Ansiklopedisi, 1982., str. 2329.

[45]Po kazivanju šejh Hizr Talata iz Prizrena u proljeće 1987. godine.

[46]Sevgen, 1966., str. 3019.

[47]Sevgen, 1966., str. 3020.

[48]Po kazivanju šejh Hajdar Ibrahima iz Skoplja u proljeće 1987. Godine.

[49]Po kazivanju šejh Adri Huseina Šehu iz Prizrena, u novembru 2004. godine, koji je prepisao ovaj natpis (tarih).

[50]Akalin, 1995., str. 32-35.

[51]Ocak, 1984., str. 12., fusnote 53, 55, 56, 58.

[52]Turci za uštipak, odnosno peksimet kažu “lokma”, pa se ovdje vjerovatno radi o pečenju uštipaka, odnosno peksimeta, gdje jedni to nazivaju “izvlačenje mirisa”, a drugi “sipanje zalogaja”, pošto se kod pečenja uštipaka ili peksimeta “izlijeva” tijesto na tavu.

[53]Akalin, 1993., str. 247-260.

[54]Özkan, 1996., 10-12.; Kao što se zna, jedna od teza o porijeklu Gagauza je da su oni nastali miješanjem raznih turskih plemena. Tedeuz Kowalskom, najstariji sloj je turska zajednica koja je došla sa sjevera. Drugi sloj je turska zajednica koja je došla sa juga prije nego što su Osmanlije došle na Balkan. Treći sloj je nastao od turskih kolonija iz vremena Osmanlija i poturčenih elemenata. Među južnom turskom zajednicom koja je tvorila drugi sloj važno mjesto zauzimaju oni koji su pod komandom Izzedina Keykavusa II i Sari Saltuka iz Anadolije prešli u Rumeliju. Na ove hrišćane ukazuju historijski izvori kao što su djela Tevarih-i Al-i Selçuk od Ali Yazicioglu i Oguz-name od Seyyid Lokmana. U Tevarih-i Al-i Selçuk se navodi da su se ovi Turci, koji su postali hrišćani i koji su na Balkanu ostali poslije Sari Saltukove smrti, izmiješali sa hrišćanskim Turcima koji čine srž i osnovu Gagauza.

[55]Osi, 1996., str. 160.

[56]Kaleshi, 1967., str. 92 - 95.

[57]Po kazivanju šejh Adri Huseina Šehu.

[58]Tirtja, 1995., str. 183.

[59] Ocak, 1984., str. 12. 

[60]U predanjima o “dobrim ljudima” čest je motiv prelazak rijeke, jezera ili mora na sedžadi. Takvo jedno kazivanje postoji i u Stocu, a veže se za Mustafu Žuju poznatijeg kao hodža Žujo.

[61]Po kazivanju šejh Jahje Tahira iz Ohrida u ljeto 1985. godine.

[62]Mićijević, 2004., str. 75 – 76.

[63]Kopuz – muzički instrument nešto veći od violine, a manji od violončela.

[64]Köprülü, 1987., str. 28.

[65]Köprülü, 1985., str. 27.

[66]Köprülü, 1985., str. 23.

[67]Yüce, 1987., 5- 19.

[68]Yüce, 1987., str. 75.

[69]Köprülü, 1981., str. 440-441.

[70]Cumbur, 1977., str. 52 – 55.

[71]Akalin, 1987., str. 26 – 27.

[72] Akalin, 1987., str. 90. 

[73]Akalin, 1988., str. 68.

[74]Gökyay, 1994., str. 77.

[75]Ebu Hajr, 1990., str. 238 – 239.

[76]Ebu Hajr, 1988., str. 108.

[77]Cevdet Paša, 1969., str. 12.

[78]Yüce, 1987., str. 216.

[79]Ebu Hajr, 1987., str. 369 – 378.

[80]Abdal – tursko pleme na sjeveru Avganistana; pripadnik polunomadskog plemena u Anadoliji.

[81]Po kazivanju bektašijskog babe, šejh Taira Gašija (Gashi) iz Balindola kod Gostivara, u ljeto 1989. godine.

[82]Eyupoglu, 1987., str. 189. ; Görpinarli, 1990., str. 47.

[83]Çelebi, 1314. h, I, str. 659.

[84]Çelebi, 1314. h, II, str. 133.

[85]Çelebi, 1314. h, II, str. 137.

[86]Okiç, 1952., str. 48 – 58.

[87]Okiç, 1953., str. 2 – 3.

[88]Okić, 2004., str. 176.

[89]Hrvatski encikopedijski rječnik, knj. 4, Zagredb, 2004., str.92.

[90]Cvitković, 1991., str. 115.

[91]Cvitković, 1991., str. 211.

[92]Cvitković, 1991., str. 257.

[93]Hrvatski enciklopedijski rječnik, knj. 10. Zagreb, 2005., str. 230.

[94]Okić, 2004., str. 177.

Zadnji put promjenjen: %AM, %16 %090 %2014 %01:%Maj

Više iz kategorije:

« Prava životinja u islamu

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT