Beharistan - vrt četvrti

Abdurrahman Džami

s perzijskog preveo: Muamer Kodrić

VRT ČETVRTI

O opisu plodova s grane stabla iz vrta velikodušnosti i plemenitosti i sitnim cvjetovima nesebičnosti s dinarima i dirhemima

KORIST: Velikodušnost i darežljivost obavezna je bez očekivanja protuusluge ili traženja da ti bude vraćeno, pa makar se ta protuusluga ili vraćanje ogledalo samo u iskazivanju pohvala ili očekivanju sevaba.

STIHOVI

Ko je onaj plemeniti koji ne traži da mu se vrati

nijedno dobro koje od njega poteče,

svaku korist i pohvalu koju za svoje dobro stekneš

zlom i grijehom smatraj, ne traži u tome sreće.

STIHOVI

Onaj ko ciljem velikodušnosti

dobar glas i pohvalu shvata,

od grada plemenitosti i časti

takvom su daleko vrata.

PRIPOVIJEST:  Pitali su jednog plemenitog čovjeka: “Da li zbog onoga što daješ potrebitima i udijeljuješ ubogima u sebi osjetiš uznositost i očekuješ li od siromašnih zahvalnost?” On reče: “Nipošto! Što se darežljivosti i dijeljenja tiče, osjećam se kao kutljača u ruci kuhara – ako kutljača nešto uspe u tanjir, zna da je to od kuhara i ne smatra sebe onom koja daje.”

STIHOVI

Ako preko gospodina nešto i dođe, Bog je davatelj opskrbe,

zato ne očekuj od siromaha da ti zahvalnošću vraća;

on je poput kutljače ili tanjira kad o nafaki se radi –

glupo bi bilo da zahvalnost očekuje kutljača.

PRIPOVIJEST: Neki drugi sufija to je ovako opisao, a njegovo pojašnjenje poteklo je iz znanja i spoznaje: “Čovjek je poput onoga koji prostire sofru, ali on nije vlasnik sofre, pa neka sebe smatra saučesnikom u jelu, a njegovim posjednikom; on je jednak sa ostalima koji jedu sa te sofre, i čak bi sebe trebao smatrati najnižim među njima.”

STIHOVI

Ako u svome bogatom dvoru

gospodin pred siromahe trpezu stavi,

ne vidi li sebe kao nejako dijete,

e tek je tada dječačić pravi.

PRIPOVIJEST: Neki beduin dođe kod Zapovjednika vjernika Alije, Bog uzvisio njegovu čast, i ćuteći sjede. Bilo je očevidno da je ubog i siromah. Hazreti emir upita ga: “Šta trebaš?” Ovoga je bilo stid da išta kaže, već u prašini napisa: “Ja sam siromašan.” Hazreti emir mu dade dvije svoje haljinke, a to je bilo sve što je posjedovao. Beduin jednu odjenu na sebe, a drugu uze u ruke, pa ustade i krajnje vješto i rječito odrecitira nekoliko lijepih, namah sročenih stihova. Hazreti emiru se to veoma svidje, pa pokloni beduinu trideset dinara koji su se našli uz njega a koji su pripadali Zapovjedniku vjernika Hasanu i Zapovjedniku vjernika Huseinu, Bog njima bio zadovoljan. Beduin to uze i reče: “O Zapovjedniče vjernika, učinio si me najimućnijim u mojoj obitelji!”, pa ode. Hazreti emir kaza: “Čuo sam hazreti Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj, da je rekao: “Vrijednost svega je u njegovom dobru!” Znači, svačija vrijednost je u njegovim dobrim djelima i svježim riječima.

STIHOVI

Nije vrijednost čovjeka u srebru i zlatu,

već je prava vrijednost u dobrom zanatu.

Mnogo li je onih koji znaju više

nego onaj što se među velikaše piše.

Mnogo li je gospodara čije je znanje

kudikamo nego kod roba mu manje.

PRIPOVIJEST: Prenosi se za Abdullaha ibn Džafera, Bog njime bio zadovoljan, da je jednom krenuo na dalek put i došao u vrt hurmi koji je pripadao nekom plemenu. Ondje je baštovan bio jedan rob crnac. Abdullah vidje kako robu pružiše tri hljepčića da se nahrani. Ondje bijaše i jedan pas. Rob dade psu jedan hljepčić i pas ga pojede. Onda mu dade i drugi, i ovaj ga pojede. Naposljetku mu dade i treći, i pas i to pojede. Abdullah, Bog njime bio zadovoljan, upita roba: “Pa čime se ti tokom dana hraniš?” Ovaj reče: “Ovim što si vidio.” Abdullah tad upita: “Zašto si psu dao prednost nad sobom?”  Rob reče: “On je tuđinac u ovom kraju, čini se da je došao izdaleka i da je izgladnio. Nisam htio da bude gladan.” Abdullah upita: “A šta ćeš ti danas jesti?” Ovaj reče: “Danas ću postiti.” Abdullah tad reče sebi: “Čitav svijet me hvali zbog moje darežljivosti, a ovaj rob je darežljiviji od mene.” Onda otkupi sve što je bilo ondje, oslobodi roba i sve mu to darova.

STIHOVI

Ako onaj ko je zbog psa gladnoga

žrtvovao svoje zalogaje hljeba

bio je nekom gospodaru sluga

tad gospodar njemu sluga biti treba.

PRIPOVIJEST: U Medini je živio neki veliki učenjak, potpuni znalac u vjerskim znanostima. Jednog dana prošeta do gradske kapije i ondje zateče neku djevojku robinju kako pjeva. Glas joj bijaše predivan, a lijepo lice sjajno kao sunce. Učenjak se namah zaljubi u njenu ljepotu, zanosni soluf i mladež. Potpuno se izgubi pred melodijom njene pjesme i pamet ga posve napusti.

STIHOVI

Lijepo lice i divan glas,

i jedno i drugo se taknu srca,

a kad se oboje zajedno nađu,

tad srce u jadima grca.

On tad podera svoju učenjačku odjeću, ogrnu se poderanim haljetkom i takav je, kao van sebe, lutao medinskim ulicama i bazarima. Njegovi prijatelji su ga korili, ali uzalud. Njegovo stanje svodi se na ove riječi i stihove:

RUBAIJA

Otkad ono divno lice djeve spazi

zaljubljeni kako da se od nevolje spasi?

Vjetar tad su samo prijekori prijatelja,

a vjetar vatru razgori mjesto da je gasi.

Ovu priču prenesoše Abdullahu Džaferu, Bog njime bio zadovoljan. On pozva vlasnika one robinjice i otkupi je od njega za četrdeset hiljada dirhema, pa zatraži od nje da mu otpjeva pjesmu zbog koje je onaj učenjak izgubio pamet. Potom upita ko ju je tome poučio? “Jedna pjevačica”, reče ona. Pozvaše i nju, a onda dovedoše i onog učenjaka. Abdullah mu reče: “Hoćeš li da pjesmu koja te obuzela čuješ od učiteljice one robinje?” “Hoću”, reče ovaj. Abdullah joj tad reče da zapjeva. Učenjak se onesvijesti i pade, tako da pomisliše da je mrtav. Abdullah Džafer reče: “Gledajte, zgriješili smo smrt ovog čovjeka!” Onda naredi da ga poliju vodom i učenjak dođe sebi. Abdullah mu opet reče: “Nismo znali da si u ljubavi prema toj robinji tako daleko otišao!” On kaza: “Tako mi Boga, ovo što vidite ništa je spram onog što ne vidite.”Abdullah ga upita: “Želiš li da pjesmu sad čuješ iz usta one robinje?” Ovaj reče: “Vidio si šta mi se desilo kad sam je čuo od one u koju nisam zaljubljen. Šta će biti sa mnom čujem li je iz usta voljene?!” Abdullah ga onda upita: “A da li bi je prepoznao ako je vidiš?” Ovaj zaplaka i reče:

STIHOVI

Da li ću znati onu što uze vjeru i srce obavi tugom?

Tako mi Boga, na svijetu i ne vidim nikog drugog!

Abdullah naredi da izvedu robinju i pokloni mu je, pa reče: “Tako mi Boga, znaj da je nisam ni pogledao osim krajičkom oka.” Učenjak se baci pred Abdullaha i reče:

RUBAIJA

Plemeniti, ti si mene žednog napojio,

iz vrtloga valova si mene izbavio,

u tužno mi srce opet ulio strpljenje,

san vratio onom koji dugo nije snio.

Uze robinju za ruku i odvede je svom domu. Abdullah posla za njima svog slugu i reče mu da im odnese četrdeset hiljada dirhema, e kako ih ne bi pokrila prašina siromaštva i kako bi se nesmetano mogli predati jedno drugome.

PRIPOVIJEST: Abdullahu Džaferu je za vrijeme Muavije davano hiljadu dinara godišnje iz državne blagajne. Kad ga naslijedi Jezid, odredi da se Abdullahu daje pet hiljada dinara. Prekoriše ga: “Zašto ono što pripada svim muslimanima daješ jednom čovjeku?” On reče: “Ja to dajem svim potrebitima u Medini, jer on od toga neće uskratiti nikome ko je u potrebi.” Poslaše nekog da krišom u Medini prati Abdullaha i shvatiše da je on sav novac razdijelio za mjesec dana, tako da mu je i samom valjalo pozajmljivati.

STIHOVI

Darežljivom ništa je ako mu ruku dopadne i svijet cijeli,

jer on je u stanju sto svjetova u jednom danu da podijeli.

Siromašak zato nikad ne treba da ima straha,

kesa velikodušnoga jeste i kesa siromaha.

PRIPOVIJEST: Bagdadski halifa jednom je jahao sa svojom svitom i velikodostojnicima. Neki luđak istrča pred njega i reče: “O halifa, zaustavi konja, jer spjevao sam tri stiha u pohvalu tebi.” Halifa mu reče da ih kaže i on to i učini. Halifa se razvedri. Kad ovaj to vidje, reče: “Daruj mi tri dirhema da kupim sebi ulja i hurmi, pa da se sit najedem.” Halifa naredi da mu za svaki stih daju hiljadu dirhema.

STIHOVI

Kad rječitog pritisne nesreća siromaštva,

dosta mu je da padišahu spjeva pohvalnicu,

jer hvaljeni darežljiv je – radi pjesme njegove

dragulj dat će za stih svaki, otvoriti riznicu.

PRIPOVIJEST: Ibrahim ibn Sulejman ibn Abdul-Melik ibn Mervan priča: “U ona vremena kad je hilafet s Beni Umeja prenesen na Beni Abbase, Beni Umeje su hvatani i ubijani. Jednom sam sjedio izvan Kufe na krovu jednog saraja, kad ugledah da se iz pravca Kufe pojaviše crni bajraci.Pomislih da ta skupina traži mene, pa siđoh s krova i kriomice uđoh u Kufu. Nisam ondje poznavao nikoga kod koga bih se sakrio. Dođoh pred vrata nekog velikog saraja i uđoh unutra. Vidjeh čovjeka lijepog lica gdje sjedi na konju, a oko njega su kružile sluge i robinje. Nazvah mu selam, a on upita: ‘Ko si ti i šta tražiš?’ Rekoh: ‘Čovjek sam bjegunac, plašim se svojih neprijatelja i potražio sam utočište u tvom domu.’ Uvede me u svoju kuću i dade mi jednu sobu u blizini njegovog harema. Ostadoh ondje nekoliko dana posve zbrinut; imao sam sve što sam poželio od hrane, pića i odjeće. Moj domaćin me nije ništa pitao. Svakoga dana bi nekamo izjahao, a predvečer se vraćao. Jednoga dana upitah ga: ‘Vidim da svaki dan nekamo odlaziš i opet se vraćaš. Kakav te to posao vodi?’ On kaza: ‘Ibrahim ibn Sulejman je ubio mog oca. Odlazim svaki dan u nadi da ću ga naći i osvetiti oca.’ Kad to čuh, zapanjih se zbog položaja u kome sam se našao. Sudbina me dovela u dom onoga koji me traži da bi me ubio. Tad se pozdravih sa životom. Upitah čovjeka kako se zove i kako mu se zvao otac? Kad mi reče, shvatih da govori istinu. Tad rekoh: ‘O viteže, ti sad polažeš pravo kod mene, pa sam obavezan da ti pomognem oko tvog neprijatelja i skratim tvoju potragu. Ja sam Ibrahim ibn Sulejman, pa naplati krv svoga oca.’ On mi nije vjerovao i reče: ‘Izgleda da ti je takav život dosadio, pa bi da skratiš svoje muke.’ Kazah: ‘Ne, tako mi Boga, već sam ga doista ja ubio’, pa dokazah da je tako. Znao je da govorim istinu. Boja lica mu se promijeni, a oči mu pokrvaviše. Nekoliko trenutaka je gledao pred sebe, a onda kaza: ‘Uskoro ćeš svakako stići mom ocu i on će tražiti svoju krvarinu od tebe. Ja ti neću uskratiti gostoprimstvo koje sam ti obećao. Ali, sad izađi van, jer ne mogu se suzdržati.’ Poklanjao mi je hiljadu dinara, ali ja to nisam htio uzeti i izađoh napolje.”

STIHOVI

Hej, čovječe, pouči se ljudskosti,

uči od ljudi kako gost se ugosti.

Podaleko drži se od zlobnika,

neka ti jezik ne bude jezik klevetnika.

Dobro čini onom ko tebi nanio je zlo,

uistinu, svako je zlo samom sebi nanio.

I znaj da svako dobro koje učiniš

naposljetku samome se tebi povrati.

PRIPOVIJEST: Jedne noći u džumanskoj džamiji u Misiru izbi požar i ona izgorje. Muslimani posumnjaše da su za to krivi kršćani. Zato za osvetu popališe njihove kuće. Misirski sultan pohapsi one koji su palili kršćanske kuće, okupi ih sve na jedno mjesto i naredi da se na listove papira ispišu presude: na nekom smaknuće, na nekom odsjecanje ruke, na nekom bičevanje.Onda su krivci izvlačili papiriće i svako je bio kažnjen u skladu s onim što je na papiru pisalo. Jedan od onih koji su izvukli smrtnu kaznu reče: “Nemam ništa protiv da budem smaknut, ali ja imam majku koja osim mene nema nikoga.” Do njega je stajao jedan koga je zapalo da bude bičevan. On uze papirić onog čovjeka, a dade njemu svoj i reče: “Ja nemam majke.” Onda njega smakoše, a onog prvog bičevaše.

STIHOVI

Ne znači da si čovjek ako zlato i srebro brojiš,

blago onom ko ljudskost svoju potvrdi životom svojim.

Kad vidi da mu prijatelja snađu nevolje,

život je spreman dati da drugom bude bolje.

Esmai priča: Poznavao sam jednog velikodušnog čovjeka, pa sam uvijek, zarad njegove plemenitosti i dobrote, dolazio na vrata njegove kuće. Jednom dođoh na njegova vrata, ali ondje je stajao vratar i zabrani mi da uđem. Onda mi vratar reče: “O Esmai, zabranio sam ti da uđeš k njemu zbog toga što ga je snašlo siromaštvo.” Tad napisah ove stihove:

Ako se čovjek plemenit iza zastora krije,

zašto onda da je bolji od tvrdice mnije?!

Dadoh to vrataru da mu odnese. Kad se vrati donese mi papir na kome je pisalo:

Kad plemenit čovjek posjeduje malo

on se krije od onog do kog mu je stalo!

Skupa s papirom pruži mi zamotuljak sa pet stotina dinara. Rekoh sebi: “Nikad mi se čudnija stvar nije desila. Ispričat ću ovo na Memunovom dvoru.” Otiđoh Memunu i on reče: “Otkud dolaziš, o Esmai?” Odgovorih: ‘Od najplemenitijeg među Arapima.” “Ko je to?”, upita. Rekoh: “Čovjek koji je dao da se okoristim njegovim imetkom i znanjem”, pa mu pružih onaj papir i zamotuljak. Kad to vidje, ublijedi i reče: “Na ovome je pečat moje riznice. Hoću da mi pozovete tog čovjeka!” Rekoh: “Zapovjedniče vjernika, bojim se da će se on isprepadati ako po njega dođe neko od tvojih oružnika.” Memun onda posla sa Esmaijem jednog svog velikaša i reče mu: “Kaži tom čovjeku da ga halifa zove, ali tako da ga ne uplašiš” Kad ovaj čovjek dođe, Memun mu reče: “Zar ti nisi onaj što je jučer dolazio k meni govoreći da si siromašan i ubog? Dao sam ti ovaj zamotuljak novca kako bi ga potrošio na svoju opskrbu, ali ti si ga dao Esmaiju za jedan stih koji ti je poslao.” Ovaj reče: “Tako mi Boga, nisam ti slagao kad sam rekao da sam siromašan i potrebit, ali sam htio da udovoljim njegovoj potrebi onako kako je halifa udovoljio mojoj.” Mamun tad naredi da čovjeku daju hiljadu dinara. Esmai reče: “O zapovjedniče vjernika, pridruži i mene njemu u svojoj darežljivosti!” Halifa i njemu dade hiljadu dinara, a onog čovjeka postavi na svoj dvor.

STIHOVI

Kad plemenit čovjek ostane bez novca,

bolje mu je pred siromahom da zatvori vrata,

al' plemenitom teže pada vratiti siromaha

nego odriješiti zadnju kesu zlata.

PRIPOVIJEST: Pitali su Hatema[1]: “Jesi li ikad sreo nekog darežljivijeg od sebe?” On reče: “Jesam, jednom svratih u kuću jednog sirotog roba koji je imao deset ovaca. On odmah zakla jednu ovcu, skuha je i iznese pred mene. Svidje mi se meso, jedoh, pa rekoh: ‘Tako mi Boga, ovo je zaista bilo ukusno’ Onaj rob izađe i zakla drugu ovcu. Tako je, jednu po jednu, poklao sve ovce i iznosio hranu pred mene, a da ja to nisam znao. Kad izađoh napolje i htjedoh uzjahati, vidjeh da je svuda ispred kuće krv. ‘Šta je ovo?’, upitah. Kazaše mi da je on poklao sve svoje ovce. Pokudih ga i rekoh: ‘Zašto si to učinio?’ On reče: ‘Neka je slava Bogu, pa kako bih mogao škrtariti u nečemu što je moje a što ti se svidjelo?! Među Arapima je takvo što ružna stvar!’” Onda upitaše Hatema: “A šta si ti njemu dao zauzvrat?” On reče: “Tri stotine kamila riđe dlake i pet stotina ovaca.” “Onda si ti darežljiviji!”, rekoše, a on kaza: “Nipošto! On je dao sve što je imao, a ja samo mali dio onog što sam posjedovao.”

STIHOVI

Ako siromah koji samo pola hljeba ima

odrekne se svoga zalogaja drage volje,

veće je nego da vladar svijeta

sirotinji razdijeli pola riznice svoje.

 


[1] Hatim Tai, legendarni vladar arapskog plemena Tai u Nedždu. U muslimanskoj tradiciji važi za oličenje darežljivosti. Legenda kaže da je bio savremenik Muhammeda, a.s., ali nije imao priliku sresti ga. Iako kršćanin, Hatim Tai odlikovao se svim svojstvima koja trebaju krasiti istinskog muslimana.

Zadnji put promjenjen: Ponedjeljak, 18 Februar 2013 16:01
Označeno :