Mevlud Safvet-bega Bašagića

Mevludi

Predgovor

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti
Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!

Moja pjesma Muhammedu
nije slave pribavila,
nego se je moja pjesma -
s Muhammedom proslavila!

Hassan ibni Sabit

Najprije Božije spomenimo ime –
svako dobro djelo počima se s njime.[1]
Onda se sjetimo Božjeg poslanika
Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,
koga dobar dio čovječanstva slavi
kao začetnika islamske ljubavi.
Ne zaboravimo njegovu rodbinu
s dobrim spomenuti kao i družinu,
koja je s njime nevolju i slavu
dijelila za islam, kô za vjeru pravu.

A po tome Safvet Ibrahimov evo:
predaje vam mevlud, koji je ispjev'o
u jeziku koji naš Mujo razumi,
jer mu kao Bosna u ušima šumi.

Koliko su mogle, umjele i znale –
sve su tu utkale moje sile male.
Ja toliko znadem, ne umijem više,
i to neka Bog mi u sevab upiše!

Tevhid

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Mi služimo Bogu, Koji nije postao,
i Kojega nikad nestanuti neće.
Mi služimo Bogu, Koji nam je dao
svijest da nas vječno do spoznaje kreće.

Mi služimo Bogu, Koji Svemir stvori –
i u njemu bezbroj svakakvih čudesa;
zar Mjesec ne sjaji – zar Sunce ne gori –
zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?

Mi služimo Bogu, Koji na svijetu
svakome stvorenju život i smrt daje,
Koji surog orla u smjelom poletu –
i neobuzdane ljude – obuzdaje.

Mi služimo Bogu, Koji nas osnaži
vel'kim darovima: umom i pameti,
da raspoznajemo istinu od laži,
koju nam nameću bezbožnici kleti.

Mi služimo Bogu, kako nam poruči
preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera.
Služimo Mu jer nas din-i-islam uči:
da nam je On prva i posljednja vjera.

Bože, Koji posto nije –
i Kog nestat neće!
S Tvojom voljom sve postaje,
rađa se i kreće.

Svako jutro ishod Sunca –
i zapad pred veče
o Tvojoj nam moći, Bože,
sto dokaza reče.

Ti nam spremi Muhammeda
da vjeru objavi,
koja naša srca spaja
islamskom ljubavi.

S kojom danas ponose se
milijuni ljudi,
jer u njima sveto čuvstvo
prama Tebi budi.

Kad se noći smrkavaju
i osviću dani
"Ja Rabbena nerdžu minke
Hudenfil imani!"[2]

Prama Tvojoj Svemilosti
naše duše cvile:
"Ja Rabbenâ nerdžu minke
El afvel džemile!"[3]

I'-tisamul-vera bi magfiretik
'adzezel vasifûne 'an sifatik
Tub alejna fe innena bešerun
Ma 'arefnake haqqa m'arifetik.

Prijevod

Tvoj je oprost – naše sveuzdanje;
nemamo se čemu nadat više,
i genija pero je nemoćno –
Tvoju Svemoć, Bože, da opiše.
Uslišaj nam, Bože, pokajanje!
Mi smo ljudi skučena mišljenja;
mi nijesmo u stanju proniknut' –
u istinu Tvojega Stvorenja.

"Ibni Sina"

Mevlud

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.

To vam je bilo prvog rebi‘a
dvan'este noći – kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše –
i svježeg cv'jeća mirisom diše.

U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oâza,
koja se zove Batha-u-Meke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda kô da je sjena.

Zastane časak, pa opet pođe,
dok tajni glas joj do uha dođe:
"Amina! De se na šilte spusti –
i ove r'ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"

Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim' prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila –
i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleća jata
na zemlju slaze – i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
i tihim glasom uče tekbire.

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Uto od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
i pred nju počnu sipati ruže.

Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.

(Zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
kô dan radosni – mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata,
na ruci držeć čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
sa rajskog vrela – sa Selsebila.

Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv'jetlo, poput božanskog nura,
kako'no sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina
rodi kô zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast
rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam doš'o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš'o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit ropstva narode mnoge!

Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!

(Kad zbor svrši, hatib ili kogod iz publike koji
imade lijep glas sâm zauči:)

Lekel-qurbu min mevlake ja ešrefel-ver?
Ve ente li kullil-enbijai imamu
'alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun maqbuletun ve selamu.

(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Božjih poslanika!
Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja –
blagoslovom božanskoga milja!)

Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
Koja je vjerna bila istini:
kô trudna žena cijelo vr'jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi.

Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje kô žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže –
i uvjerenju vodi je bliže.

A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam' miče kao da zbori,
da Vječno Svjetlo s čela mu gori –
uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
zadnje poslanstvo, da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći –
i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istine pute –
sv'jetlom koje odvazda gori,
koje za njega Svevišnji stvori –
i Ademu ga stavi na čelo,
da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu-Isrâila
dok ne dođe preko Hazret-Ismâila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubareć-glavi
Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,
nosioca krune od sure-i "Taha".

Od Ummi Selleme Nevevi predaje
tradiciju kojoj vjernost se priznaje:
"Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle kô da živim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv'jetli s njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrije muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.

(Ovdje zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.

U bokoru mirisave ruže
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.

Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu javi:
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.

U tom času stari djed je bio
pokraj Ćabe – i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe –
s c'jelom kitom odličnijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
ni jedna ga nikom vidjet ne da,
starješina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,
a zbor ili više glasova iz publike zapjeva:)

Dobro nam doš'o, o, Pejgambere,
Božije r'ječi, Božije vjere!
Sve tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko!
Tebi za ljubav ljudi se druže,
da čovječanstvu zajedno služe!

Dobro nam doš'o, najljepši stvore,
na tvome licu geniji gore!
Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju,
pjevaju ode i himne poju:
kuda se krećeš nek cvate cv'jeće
i prosipa se obilje sreće!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu 'ajnî
Ve edžmele minke lem telidin-nisau
Huliqte muberren min kulli 'ajbin
Ke enneke qad huliqte ke ma tešau.

(Nije moja ženica ljepšega vidila,
nit je žena od tebe milijeg rodila!
Ti si stvoren onako, kako si ti htio;
stvoren si bez mahane – i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit

(Opet zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu:
što mu dade Bog unuka krasna,
sv'jetla čela kô zvijezda jasna.

Oči su mu surmom podvučene –
i obrvam' tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce,
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.

Tol'ko rekoh, ja ne mogu više;
ko njegove čare da opiše?

Starom djedu potekoše suze,
pa dijete u naramak uze –
i s društvom ga do Ćabe odnese
i okolo Ćabe ga obnese.

A kad stupi na ćabenska vrata,
pade Hubal , a za njim Menata ,
pred pojavom mubareć-djeteta –
trides' i dva kumira im sveta,
licem nice na zemlju padoše –
i na zemlji ležeć ostadoše.

To djed kao Bož'je čudo shvati,
pa se s vrata ćabenskije' vrati.

Nikom ništa o tom ne spomenu,
već pram kući Amininoj krenu,
moleći se Bogu Svevišnjemu,
da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina,
prikriča joj i on i družina:
da ga čuva od duhova hudi' –
i od šerra opakije' ljudi,
koji vazda drugom o zlu rade,
a u Ćabi svecima se grade.

Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden
'ala habibike hajril halqi kullihimi
Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena,
Vagfir lena ma meda ja vâsi'al-keremi.

Ibni el-Asakir bilježi nam ovu
tradiciju, kao riječ Mahzumovu:

U času kada se Muhammed rodio,
Noširevan Mudri čudan san je snio;
taj mu san u duši nemir prouzroči,
pa kô izvan sebe iz postelje skoči.

U slavnome Taku sve se tresti stalo,
četrn'est šerefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde , najstarijem hramu,
koji danju-noću bijaše u plamu,
utrnu se vatra, što deset vjekova
goraše, kô simbol dîna Ormuzdova.

Te mubarek noći jezero je Sava

Presušilo, a i Vadi i Semava

Dolina je vodom poplavljena bila

I na više milja brzo se razlila.

 

I veliki Mobed te je noći snio

Neugodan sanak, u kom je vidio

Da arapska deva trči prije ata

I prelazi preko rijeke Eufrata

Pa se po Perziji ko kod kuće širi.

Kada se probudi, u knjigu zaviri

Da mu protumači šta pusti san znači?

Kako god okrene, selameta nema,

Sve u veli: “Nešto Arabija sprema

Što će na istoku jedan prevrat stvorit

I Perziju  kao državu oborit!”

O tome snu ništa nikome ne javi,

Štaviše, gledaše da ga zaboravi

K'o da ništa nije sniv’o malo prije.

U tom snu viđaše sudbinu Perzije.

Uto ulak kucnu na njegova vrata

I reče mu: “Odmah uzjaši ata

I do Taka gredi, gdje već Kisra sjedi.

Merzubani, vlada – sve se tamo kreće,

Držaće se vel’ko kraljevsko vijeće.”

Kad Mobedan stiže do slavnog divana,

U predvorju nađe više merzubana.

Jedan drugog pita, a svi razmišljaju

Što ih Kisra zove proti običaju.

Tako rano nikad saziv’o ih nije

Pravedni i mudri vladar od Perzije.

Kad se od divana otvoriše vrata,

Vidjeli su kralja gdje krunu od zlata

Okreće u ruci – i na tahtu stoji.

Pa po  redu očim’ merzubane broji.

Kad svaki po časti na divanu stade,

Zlatnim žezlom Kisra jedan znak im dade,

Da sjednu; Kad krunu na glavu natače,

Dršćućijem glasom besjediti zače:

“Znate li vi šta je uzrok mome jadu?”

“Ne”, rekoše kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispriča šta mu dušu muči,

Sa velikom zebnjom svoj govor zaključi.

U to jedan ulak u dvoranu pade

I vel’kom veziru sitnu knjigu dade.

U njoj piše: “Vatra Ormuzdova hrama

Sinoć se pred zoru ugasila sama.”

“Mobedane!” kralj će, “daj nam protumači

Šta se to događa i šta sve to znači?”

“Vaše Veličanstvo!” Mobedan će reći,

“Iz arapske zemlje nešto će poteći!

Tu se, knjige vele, jedan prevrat stvara,

Koji novo gradi, a staro obara.”

Na to Kisra ljutit s prijestolja siđe

I brzim korakom na vrata iziđe.

Merzubani za njim u čudu gledahu

I jedan drugoga očima pitahu.

A ni jedan riječi ne umije naći

Da drugome kaže kud će to izaći.

Zgledaše se pa se tužno rastadoše

I klimajuć glavom kućama odoše.

(Ovdje neko zauči ove stihove: )

Ja ejjuhel magruru biddunja eatebir

Bi dijari Kisra fehuve mu'teberul-vera

Kanet menazilu lil-muluki fe asbehat

Min beadi hadiseti-zzemani kema tera.

Ugledaj se, obijesni stvore,

U vladara perzijskijeh slavu

I njihovu negda na istoku

Uređenu i moćnu državu.

Kada dođe obijest do časti,

Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zauči: )

Bože milosni, i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veličamo.

Tesmije

Kad se sedam navršilo dana,

Skupila se grupa odabrana

Sve po izbor plemenskih šehova

Kod prvaka Benu  Hašimova

Da gospodski proslave rođenje.

Tu uz brave na ražnju pečene

Bješe svega u obilju dosta

Za fukaru i odlična gosta.

Kad je starac goste podvorio,

Abbasu je sinu govorio:

“Hajd’ donesi dijete ovamo,

Da svečano njemu ime damo.”

Po arapskom starom običaju,

Ljudi djeci ime nadjevaju.

Starješina uzme ga u krilo,

Pa u uho triput ime milo

Prišapće mu – kako će ga mati

I s vremenom cio svijet zvati.

Svi su čuli pobožnoga djeda

Kako triput ime Muhammeda

Glasom punim radosti spomenu

I lijepo ime mu nadjenu

Kojim su ga nazvale još prije,

Kod poroda, džennetske hurije.

Zatim redom pristupe mu gosti,

Svaki od njih kliče od radosti:

“Maša Allah! Ovakvo stvorenje

Nije dalo naše pokoljenje.

To je dijete rijetka pojava,

Koje čeka neka viša slava.

Samo da ga Bog Svemilostivi

Na čast rodu Kurejša poživi!”

Na to Abbas uze ga na ruke,

Pa uz  pjesme i svirala zvuke

S prijateljem odnese ga kući

I predade  u zagrljaj vrući

Miloj majci, da lijepo gleda

I odgaja sina Muhammeda.

Miradž

Mi slavimo Boga koji je svog roba

Muhammeda pozvao u najljepše doba,

Jedne ljetne noći, na nebesa gori,

Da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubarek-noći, noći odabrane,

Bio je u dvoru žene Ummihane.

Klanj’o je i dugo molio  se Bogu

Da uništi mržnju i posije slogu

Među zavađenu braću i plemena

Od Iraka pa sve doli do Jemena,

Da arapski narod kao jedna duša

Njegovu nauku i zapov’jed sluša,

Da trijebi korov po bijelu svijetu

Propov’jeda islam, Bož'ju vjeru svetu

Koja čovječanstvo kao sunce grije

I božansku ljubav među ljude sije.

Misleći o Bogu, diveć se miloti

Prirode zemaljske i njenoj ljepoti

Pred kojom najveći veleumi stoje

I ko djeca glede u šarene boje,

I on stoji, gleda, pa poviknu: “Bože,

Tvoju sveumjetnost ko pojmiti može?”

Da dalje razmišlja, u nikab se zavi,

Dok hazreti Džibril pred njim se pojavi

I svečanim glasom ovako mu veli:

“Muhammede, tebi pokazati želi

Svemogući Svoga sveum’jeća djela

Do kojih ti mašta nije doletjela!

Ti ćeš vidjet što još niko viđo nije,

Ti ćeš vidjet šta se iza perde krije.

Hajde, eno Burak čeka da te nosi

Tamo gdje se milost dijeli i prosi,

Tamo gdje Svemoćni Samostalno vlada,

Tamo gdje je izvor i sliv ljudskih nada!”

Hazreti Muhammed na noge ustade

I s tekbirom počast pozivu odade,

Pa onda s Džibrilom izađe na vrata

I Buraku savi ruke oko vrata,

Koji se na krilim’ pod oblake diže

I u Aksa-mesdžid za tili čas stiže,

Gdje više safova Božijih poslanika

Čeka da upozna Bož’jeg miljenika,

Da klanja za njime kao za imamom,

Koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svrši, do Buraka dođe

Pa odatle pravo u nebesa pođe

I odletje brzo kroz nebeske sfere

Na krilima svoje uzvišene vjere

Prepun više snage, duha i poleta

Gledajuć divote vasionog sv’jeta.

Sv’jetlo rajsko kroz nebesa plava

Staze i bogaze njemu obasjava...

I leti, leti brzo na Buraku

Kao rujna zora na sunčanu traku,

Jer mora stići do Arši-Rahmana

I vratit se prije narednoga dana.

Šta je sve vidio i kuda je proš’o

Dok je do Sidre-i-Munteha-a doš'o –

Prema tome moja nemoćna je mašta:

Prošao je svemir i vidio svašta!

U pjesmi se sve to opjevati ne da

Enes ibn Malik šta nam pripov'jeda.

Tu je “Vema minna”...objava mu stigla,

Koja ga je izvan poimanja digla, –

Gdje istina vječna od iskona vlada,

Gdje caruje simbol ljepote i sklada.

Tude Burak stade na svojoj zvijezdi,

Jer odatle dalje ne smije da jezdi.

Refref da Buraka zamijeni stiže

Pa odatle Bož’jeg Poslanika diže

I odnese dalje gdje su zadnji niti

Ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad dođe,

Stade, a odatle sam Muhammed pođe

Prema Svjetlu koje svemu život daje,

Gdje ništ’ ne postoji, ništa ne postaje,

Gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,

Gdje nema vremena, prostora, tjelesa,

Gdje nema početka, gdje ne ima kraja,

Gdje se beskonačnost sa vječnosti spaja,

Tu je Kabi Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija vječna, izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao

I Bogu na sedždu u zanosu pao

I dušom slušao riječi bez glasa,

I dušom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez riječi tek’o;

I mnogo je čuo i mnogo je rek’o.

S molbom za šefa’at govor je počeo,

S vječnim obećanjem govor se dočeo.

Kada mu je i ta uslišana želja,

“Ja Hu!” reče, pa pun sreće i veselja

Kroz pučinu svjetla tekbireći pođe

I kao svjetlica do Refrefa dođe.

A odatle s njime do Buraka stiže,

Koji ga ponese, sve niže i niže.

Milijarda meleka s tekbirom ga prati

I tko se u dvor Ummihane vrati.

( Tekbir)

K’o obično – prije nego zora rana

Navijesti osvit narednoga dana –

Diže nikab s lica, pa na noge skoči,

Sve mu k’o na javi leti ispred oči.

Svakoga prizora još se živo sjeća

Kao divne slike Bož’jeg sveum’jeća.

Šta je na nebesim’ vidio i rek’o

Od dohvata našeg uma je daleko.

Najveći geniji nisu mogli dati

Odgovor na pitanje: “Može li se znati

Šta se iza perde Kabi Kavsejn krije?”

Ni s Miradžom za nas riješeno nije.

To je sve do sada ostalo k’o tajna

S upitnikom, ali tajna veličajna!

Ko zna zadnji čovjek hoće l’ moći znati

O toj tajni kakvo razjašnjenje dati?

Belegal-ula bikemalihi

Kešefeddudža bidžemalihi

Hasunet džemi'u hisalihi

Sallu alejhi ve alihi.

Nati-šerif

Kad se o tvom  žiću zbori, –  ja, Resulallah!

Naš um na tvom biću gori – ja, Resulallah!

Tvoja vjera  u muslimu svakome probudi

Ljubav koja čuda tvori – ja, Resulallah!

I ta ljubav ul’jeva mu plemenito čuvstvo

Za istinu da se bori – ja Resulallah!

Tvoj se ezan sa stotinu  hiljadu munara

Danas po svijetu hori – ja, Resulallah!

Hasbilah

Sjećaš li se jošte, Mirza,

Kad si bio d’jete malo,

Kako bi ti mirno srce

Od miline zaigralo?

Kad s’ iz usta svoga oca

“Kasidei-Burde” sluš’o

I poletnim mislima se

Do zanosa dizat kuš’o?

Sjećaš li se kako pjesnik

U visokoj pjesmi zbori,

Kad mu duša u ljubavi

Pram’ ljubljenom biću gori?

Ja se svega dobro sjećam

Kao da je juče bilo,

Kako ne bih sjećao se

Kad s’ o biću govorilo.

Koje moju dušu hvata

K’o što bršljan hvata granje,

I ta moja uspomena

Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva

Moj duh njega vječno prati,

I kuša ga opjevati,

Al' ne može da ga shvati.

Ko će shvatit ono biće

Kome Bog “Levlake...” reče,

Kad ga pozva u posjetu

Na mubarek Miradž-veče.

Ko će shvatit biće koje

Čitat, pisat nije znalo,

A nama je u Objavi

Uzvišenu vjeru dalo.

Kol’ko god je moja mašta

Uzdizala lahka krila,

Do njegovog dostojanstva

Nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;

Da su mogle slabe sile,

Sve bi cv’jeće zemne sreće

U taj Mevlud utisnule.

Hodi, srce, da udvoje

Danas složno zapjevamo

I oduška svom veselju

Na ovome mjestu  damo.

Što da više razbijamo

Glavu: biti i ne biti?

Kada ćemo, kud sve ide,

Morat ići – i ja i ti.

Sermija je mog života:

Kao sunce sv’jetlo čelo,

A uz gr’jehe naći će se

I gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost

Izgubio nisam nade,

A na Sudnjem danu, znadem,

Zagovornik da imade.

Koji će i gr’ješnog Mirzu

Pod okrilje uzet svoje,

Jer nikada nisam rek’o

Jedno može biti dvoje.

Munadžat

Sva priroda Tebe slavi,

Bože milostivi!

Svaki stvor se u ljubavi

Tvojoj moći divi.

Ti nam stvori nebo plavo

i zelene gore,

žarko Sunce, sjajne zv'jezde

i velebno more.

Ti nam stvori sv’jetle dane

i večeri tavne,

bistra vrela, cv’jetne bašče

i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor djela:

čovjeka i mrava;

i među njih podijeli

dužnosti i prava.

Nas si umom odlikov’o

k’o odlična bića,

a mrave si uputio

u potrebe žića.

S umom si nam još darov’o

zdvajanje i nadu,

 i rek’o nam: “Drugog nema,

spas vam je u radu.”

Prema Tvojoj odredbi se

sve miče i kreće,

tigar riče, slavuj pjeva

i miriše cv’jeće.

Kada u to mi gledamo,

mislimo: sve znamo,

al’ se brzo uvjerimo

da sebe varamo.

Dokle god naš um doleti,

daleko ne stiže,

oprosti nam Bože, gr’jehe

ako zalutamo

u mističnu neizvjesnost

da štogod saznamo!

Pusta želja nas potiče

i naprijed goni,

da k’o slijepci tumaramo

po toj vasioni.

Oprosti nam, Bože, gr’jehe!

Pomis’o je smjela,

jer se ne da dokučiti

veličina djela,

koje Tvoja svemoć stvori,

kamo l’ Tvoje biće

što 'no crvu u jabuci

daje smrt i žiće.

Sva priroda Tebe slavi,

Bože nepojmivi!

Svako stvor se u ljubavi

Tvome Biću divi.

Noć je tiha, nebo plavo

Ko da živim ognjem gori,

Nebrojeno zlatno zv'ježđe

U jednome glasu zbori:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim žićem živi,

Koji Svojom moću može

Da zastraši i zadivi!

Bezbroj mora i rijeka

Crnu zemlju što protiče _

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom viče:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojom voljom čini,

Koji Svojom moću može

Da rastavi i sjedini!

Bezbroj bilja i drveća

Što iz crne zemlje niče –

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom kliče:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim znanjem znade,

Koji Svojom moću može

Da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki

Što po plavom zraku plovi –

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom slovi:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim sluhom čuje,

Koji Svojom moću može

Da sve sruši i sve snuje!

Bezbroj raznih životinja

Što po crnoj zemlji gmiže –

Sve u zlatno nebo gleda,

Sve zajedno svoj glas diže:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim vidom zrije,

Koji Svojom moću može

Da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,

Što Ti vječnu slavu poju,

Diveći se ev’ i Mirza

Oprema Ti pjesmu svoju:

Slava Teb, Vječni Bože,

Koji Svojim glasom zbori,

Koji Svojom moću može

Da od ništa svemir stvori.


[1]S istim hadisom i Brusali Sulejman počima svoj "Mevlud" u turskom jeziku.

[2]O Bože! Mi Te molimo da nam pokažeš pravi put u vjerovanju.

[3]O Bože! Mi Te lijepo molimo, da nam oprostiš grijehe.

Predgovor

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti
Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!

Moja pjesma Muhammedu
nije slave pribavila,
nego se je moja pjesma -
s Muhammedom proslavila!

Hassan ibni Sabit

Najprije Božije spomenimo ime –
svako dobro djelo počima se s njime.[1]
Onda se sjetimo Božjeg poslanika
Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,
koga dobar dio čovječanstva slavi
kao začetnika islamske ljubavi.
Ne zaboravimo njegovu rodbinu
s dobrim spomenuti kao i družinu,
koja je s njime nevolju i slavu
dijelila za islam, kô za vjeru pravu.

A po tome Safvet Ibrahimov evo:
predaje vam mevlud, koji je ispjev'o
u jeziku koji naš Mujo razumi,
jer mu kao Bosna u ušima šumi.

Koliko su mogle, umjele i znale –
sve su tu utkale moje sile male.
Ja toliko znadem, ne umijem više,
i to neka Bog mi u sevab upiše!

Tevhid

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Mi služimo Bogu, Koji nije postao,
i Kojega nikad nestanuti neće.
Mi služimo Bogu, Koji nam je dao
svijest da nas vječno do spoznaje kreće.

Mi služimo Bogu, Koji Svemir stvori –
i u njemu bezbroj svakakvih čudesa;
zar Mjesec ne sjaji – zar Sunce ne gori –
zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?

Mi služimo Bogu, Koji na svijetu
svakome stvorenju život i smrt daje,
Koji surog orla u smjelom poletu –
i neobuzdane ljude – obuzdaje.

Mi služimo Bogu, Koji nas osnaži
vel'kim darovima: umom i pameti,
da raspoznajemo istinu od laži,
koju nam nameću bezbožnici kleti.

Mi služimo Bogu, kako nam poruči
preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera.
Služimo Mu jer nas din-i-islam uči:
da nam je On prva i posljednja vjera.

Bože, Koji posto nije –
i Kog nestat neće!
S Tvojom voljom sve postaje,
rađa se i kreće.

Svako jutro ishod Sunca –
i zapad pred veče
o Tvojoj nam moći, Bože,
sto dokaza reče.

Ti nam spremi Muhammeda
da vjeru objavi,
koja naša srca spaja
islamskom ljubavi.

S kojom danas ponose se
milijuni ljudi,
jer u njima sveto čuvstvo
prama Tebi budi.

Kad se noći smrkavaju
i osviću dani
"Ja Rabbena nerdžu minke
Hudenfil imani!"[2]

Prama Tvojoj Svemilosti
naše duše cvile:
"Ja Rabbenâ nerdžu minke
El afvel džemile!"[3]

I'-tisamul-vera bi magfiretik
'adzezel vasifûne 'an sifatik
Tub alejna fe innena bešerun
Ma 'arefnake haqqa m'arifetik.

Prijevod

Tvoj je oprost – naše sveuzdanje;
nemamo se čemu nadat više,
i genija pero je nemoćno –
Tvoju Svemoć, Bože, da opiše.
Uslišaj nam, Bože, pokajanje!
Mi smo ljudi skučena mišljenja;
mi nijesmo u stanju proniknut' –
u istinu Tvojega Stvorenja.

"Ibni Sina"

Mevlud

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.

To vam je bilo prvog rebi‘a
dvan'este noći – kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše –
i svježeg cv'jeća mirisom diše.

U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oâza,
koja se zove Batha-u-Meke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda kô da je sjena.

Zastane časak, pa opet pođe,
dok tajni glas joj do uha dođe:
"Amina! De se na šilte spusti –
i ove r'ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"

Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim' prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila –
i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleća jata
na zemlju slaze – i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
i tihim glasom uče tekbire.

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Uto od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
i pred nju počnu sipati ruže.

Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.

(Zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
kô dan radosni – mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata,
na ruci držeć čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
sa rajskog vrela – sa Selsebila.

Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv'jetlo, poput božanskog nura,
kako'no sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina
rodi kô zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast
rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam doš'o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš'o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit ropstva narode mnoge!

Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!

(Kad zbor svrši, hatib ili kogod iz publike koji
imade lijep glas sâm zauči:)

Lekel-qurbu min mevlake ja ešrefel-ver?
Ve ente li kullil-enbijai imamu
'alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun maqbuletun ve selamu.

(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Božjih poslanika!
Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja –
blagoslovom božanskoga milja!)

Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
Koja je vjerna bila istini:
kô trudna žena cijelo vr'jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi.

Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje kô žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže –
i uvjerenju vodi je bliže.

A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam' miče kao da zbori,
da Vječno Svjetlo s čela mu gori –
uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
zadnje poslanstvo, da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći –
i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istine pute –
sv'jetlom koje odvazda gori,
koje za njega Svevišnji stvori –
i Ademu ga stavi na čelo,
da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu-Isrâila
dok ne dođe preko Hazret-Ismâila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubareć-glavi
Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,
nosioca krune od sure-i "Taha".

Od Ummi Selleme Nevevi predaje
tradiciju kojoj vjernost se priznaje:
"Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle kô da živim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv'jetli s njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrije muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.

(Ovdje zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.

U bokoru mirisave ruže
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.

Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu javi:
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.

U tom času stari djed je bio
pokraj Ćabe – i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe –
s c'jelom kitom odličnijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
ni jedna ga nikom vidjet ne da,
starješina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,
a zbor ili više glasova iz publike zapjeva:)

Dobro nam doš'o, o, Pejgambere,
Božije r'ječi, Božije vjere!
Sve tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko!
Tebi za ljubav ljudi se druže,
da čovječanstvu zajedno služe!

Dobro nam doš'o, najljepši stvore,
na tvome licu geniji gore!
Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju,
pjevaju ode i himne poju:
kuda se krećeš nek cvate cv'jeće
i prosipa se obilje sreće!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu 'ajnî
Ve edžmele minke lem telidin-nisau
Huliqte muberren min kulli 'ajbin
Ke enneke qad huliqte ke ma tešau.

(Nije moja ženica ljepšega vidila,
nit je žena od tebe milijeg rodila!
Ti si stvoren onako, kako si ti htio;
stvoren si bez mahane – i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit

(Opet zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu:
što mu dade Bog unuka krasna,
sv'jetla čela kô zvijezda jasna.

Oči su mu surmom podvučene –
i obrvam' tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce,
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.

Tol'ko rekoh, ja ne mogu više;
ko njegove čare da opiše?

Starom djedu potekoše suze,
pa dijete u naramak uze –
i s društvom ga do Ćabe odnese
i okolo Ćabe ga obnese.

A kad stupi na ćabenska vrata,
pade Hubal , a za njim Menata ,
pred pojavom mubareć-djeteta –
trides' i dva kumira im sveta,
licem nice na zemlju padoše –
i na zemlji ležeć ostadoše.

To djed kao Bož'je čudo shvati,
pa se s vrata ćabenskije' vrati.

Nikom ništa o tom ne spomenu,
već pram kući Amininoj krenu,
moleći se Bogu Svevišnjemu,
da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina,
prikriča joj i on i družina:
da ga čuva od duhova hudi' –
i od šerra opakije' ljudi,
koji vazda drugom o zlu rade,
a u Ćabi svecima se grade.

Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden
'ala habibike hajril halqi kullihimi
Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena,
Vagfir lena ma meda ja vâsi'al-keremi.

Ibni el-Asakir bilježi nam ovu
tradiciju, kao riječ Mahzumovu:

U času kada se Muhammed rodio,
Noširevan Mudri čudan san je snio;
taj mu san u duši nemir prouzroči,
pa kô izvan sebe iz postelje skoči.

U slavnome Taku sve se tresti stalo,
četrn'est šerefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde , najstarijem hramu,
koji danju-noću bijaše u plamu,
utrnu se vatra, što deset vjekova
goraše, kô simbol dîna Ormuzdova.

Te mubarek noći jezero je Sava

Presušilo, a i Vadi i Semava

Dolina je vodom poplavljena bila

I na više milja brzo se razlila.

 

I veliki Mobed te je noći snio

Neugodan sanak, u kom je vidio

Da arapska deva trči prije ata

I prelazi preko rijeke Eufrata

Pa se po Perziji ko kod kuće širi.

Kada se probudi, u knjigu zaviri

Da mu protumači šta pusti san znači?

Kako god okrene, selameta nema,

Sve u veli: “Nešto Arabija sprema

Što će na istoku jedan prevrat stvorit

I Perziju  kao državu oborit!”

O tome snu ništa nikome ne javi,

Štaviše, gledaše da ga zaboravi

K'o da ništa nije sniv’o malo prije.

U tom snu viđaše sudbinu Perzije.

Uto ulak kucnu na njegova vrata

I reče mu: “Odmah uzjaši ata

I do Taka gredi, gdje već Kisra sjedi.

Merzubani, vlada – sve se tamo kreće,

Držaće se vel’ko kraljevsko vijeće.”

Kad Mobedan stiže do slavnog divana,

U predvorju nađe više merzubana.

Jedan drugog pita, a svi razmišljaju

Što ih Kisra zove proti običaju.

Tako rano nikad saziv’o ih nije

Pravedni i mudri vladar od Perzije.

Kad se od divana otvoriše vrata,

Vidjeli su kralja gdje krunu od zlata

Okreće u ruci – i na tahtu stoji.

Pa po  redu očim’ merzubane broji.

Kad svaki po časti na divanu stade,

Zlatnim žezlom Kisra jedan znak im dade,

Da sjednu; Kad krunu na glavu natače,

Dršćućijem glasom besjediti zače:

“Znate li vi šta je uzrok mome jadu?”

“Ne”, rekoše kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispriča šta mu dušu muči,

Sa velikom zebnjom svoj govor zaključi.

U to jedan ulak u dvoranu pade

I vel’kom veziru sitnu knjigu dade.

U njoj piše: “Vatra Ormuzdova hrama

Sinoć se pred zoru ugasila sama.”

“Mobedane!” kralj će, “daj nam protumači

Šta se to događa i šta sve to znači?”

“Vaše Veličanstvo!” Mobedan će reći,

“Iz arapske zemlje nešto će poteći!

Tu se, knjige vele, jedan prevrat stvara,

Koji novo gradi, a staro obara.”

Na to Kisra ljutit s prijestolja siđe

I brzim korakom na vrata iziđe.

Merzubani za njim u čudu gledahu

I jedan drugoga očima pitahu.

A ni jedan riječi ne umije naći

Da drugome kaže kud će to izaći.

Zgledaše se pa se tužno rastadoše

I klimajuć glavom kućama odoše.

(Ovdje neko zauči ove stihove: )

Ja ejjuhel magruru biddunja eatebir

Bi dijari Kisra fehuve mu'teberul-vera

Kanet menazilu lil-muluki fe asbehat

Min beadi hadiseti-zzemani kema tera.

Ugledaj se, obijesni stvore,

U vladara perzijskijeh slavu

I njihovu negda na istoku

Uređenu i moćnu državu.

Kada dođe obijest do časti,

Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zauči: )

Bože milosni, i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veličamo.

Tesmije

Kad se sedam navršilo dana,

Skupila se grupa odabrana

Sve po izbor plemenskih šehova

Kod prvaka Benu  Hašimova

Da gospodski proslave rođenje.

Tu uz brave na ražnju pečene

Bješe svega u obilju dosta

Za fukaru i odlična gosta.

Kad je starac goste podvorio,

Abbasu je sinu govorio:

“Hajd’ donesi dijete ovamo,

Da svečano njemu ime damo.”

Po arapskom starom običaju,

Ljudi djeci ime nadjevaju.

Starješina uzme ga u krilo,

Pa u uho triput ime milo

Prišapće mu – kako će ga mati

I s vremenom cio svijet zvati.

Svi su čuli pobožnoga djeda

Kako triput ime Muhammeda

Glasom punim radosti spomenu

I lijepo ime mu nadjenu

Kojim su ga nazvale još prije,

Kod poroda, džennetske hurije.

Zatim redom pristupe mu gosti,

Svaki od njih kliče od radosti:

“Maša Allah! Ovakvo stvorenje

Nije dalo naše pokoljenje.

To je dijete rijetka pojava,

Koje čeka neka viša slava.

Samo da ga Bog Svemilostivi

Na čast rodu Kurejša poživi!”

Na to Abbas uze ga na ruke,

Pa uz  pjesme i svirala zvuke

S prijateljem odnese ga kući

I predade  u zagrljaj vrući

Miloj majci, da lijepo gleda

I odgaja sina Muhammeda.

Miradž

Mi slavimo Boga koji je svog roba

Muhammeda pozvao u najljepše doba,

Jedne ljetne noći, na nebesa gori,

Da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubarek-noći, noći odabrane,

Bio je u dvoru žene Ummihane.

Klanj’o je i dugo molio  se Bogu

Da uništi mržnju i posije slogu

Među zavađenu braću i plemena

Od Iraka pa sve doli do Jemena,

Da arapski narod kao jedna duša

Njegovu nauku i zapov’jed sluša,

Da trijebi korov po bijelu svijetu

Propov’jeda islam, Bož'ju vjeru svetu

Koja čovječanstvo kao sunce grije

I božansku ljubav među ljude sije.

Misleći o Bogu, diveć se miloti

Prirode zemaljske i njenoj ljepoti

Pred kojom najveći veleumi stoje

I ko djeca glede u šarene boje,

I on stoji, gleda, pa poviknu: “Bože,

Tvoju sveumjetnost ko pojmiti može?”

Da dalje razmišlja, u nikab se zavi,

Dok hazreti Džibril pred njim se pojavi

I svečanim glasom ovako mu veli:

“Muhammede, tebi pokazati želi

Svemogući Svoga sveum’jeća djela

Do kojih ti mašta nije doletjela!

Ti ćeš vidjet što još niko viđo nije,

Ti ćeš vidjet šta se iza perde krije.

Hajde, eno Burak čeka da te nosi

Tamo gdje se milost dijeli i prosi,

Tamo gdje Svemoćni Samostalno vlada,

Tamo gdje je izvor i sliv ljudskih nada!”

Hazreti Muhammed na noge ustade

I s tekbirom počast pozivu odade,

Pa onda s Džibrilom izađe na vrata

I Buraku savi ruke oko vrata,

Koji se na krilim’ pod oblake diže

I u Aksa-mesdžid za tili čas stiže,

Gdje više safova Božijih poslanika

Čeka da upozna Bož’jeg miljenika,

Da klanja za njime kao za imamom,

Koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svrši, do Buraka dođe

Pa odatle pravo u nebesa pođe

I odletje brzo kroz nebeske sfere

Na krilima svoje uzvišene vjere

Prepun više snage, duha i poleta

Gledajuć divote vasionog sv’jeta.

Sv’jetlo rajsko kroz nebesa plava

Staze i bogaze njemu obasjava...

I leti, leti brzo na Buraku

Kao rujna zora na sunčanu traku,

Jer mora stići do Arši-Rahmana

I vratit se prije narednoga dana.

Šta je sve vidio i kuda je proš’o

Dok je do Sidre-i-Munteha-a doš'o –

Prema tome moja nemoćna je mašta:

Prošao je svemir i vidio svašta!

U pjesmi se sve to opjevati ne da

Enes ibn Malik šta nam pripov'jeda.

Tu je “Vema minna”...objava mu stigla,

Koja ga je izvan poimanja digla, –

Gdje istina vječna od iskona vlada,

Gdje caruje simbol ljepote i sklada.

Tude Burak stade na svojoj zvijezdi,

Jer odatle dalje ne smije da jezdi.

Refref da Buraka zamijeni stiže

Pa odatle Bož’jeg Poslanika diže

I odnese dalje gdje su zadnji niti

Ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad dođe,

Stade, a odatle sam Muhammed pođe

Prema Svjetlu koje svemu život daje,

Gdje ništ’ ne postoji, ništa ne postaje,

Gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,

Gdje nema vremena, prostora, tjelesa,

Gdje nema početka, gdje ne ima kraja,

Gdje se beskonačnost sa vječnosti spaja,

Tu je Kabi Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija vječna, izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao

I Bogu na sedždu u zanosu pao

I dušom slušao riječi bez glasa,

I dušom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez riječi tek’o;

I mnogo je čuo i mnogo je rek’o.

S molbom za šefa’at govor je počeo,

S vječnim obećanjem govor se dočeo.

Kada mu je i ta uslišana želja,

“Ja Hu!” reče, pa pun sreće i veselja

Kroz pučinu svjetla tekbireći pođe

I kao svjetlica do Refrefa dođe.

A odatle s njime do Buraka stiže,

Koji ga ponese, sve niže i niže.

Milijarda meleka s tekbirom ga prati

I tko se u dvor Ummihane vrati.

( Tekbir)

K’o obično – prije nego zora rana

Navijesti osvit narednoga dana –

Diže nikab s lica, pa na noge skoči,

Sve mu k’o na javi leti ispred oči.

Svakoga prizora još se živo sjeća

Kao divne slike Bož’jeg sveum’jeća.

Šta je na nebesim’ vidio i rek’o

Od dohvata našeg uma je daleko.

Najveći geniji nisu mogli dati

Odgovor na pitanje: “Može li se znati

Šta se iza perde Kabi Kavsejn krije?”

Ni s Miradžom za nas riješeno nije.

To je sve do sada ostalo k’o tajna

S upitnikom, ali tajna veličajna!

Ko zna zadnji čovjek hoće l’ moći znati

O toj tajni kakvo razjašnjenje dati?

Belegal-ula bikemalihi

Kešefeddudža bidžemalihi

Hasunet džemi'u hisalihi

Sallu alejhi ve alihi.

Nati-šerif

Kad se o tvom  žiću zbori, –  ja, Resulallah!

Naš um na tvom biću gori – ja, Resulallah!

Tvoja vjera  u muslimu svakome probudi

Ljubav koja čuda tvori – ja, Resulallah!

I ta ljubav ul’jeva mu plemenito čuvstvo

Za istinu da se bori – ja Resulallah!

Tvoj se ezan sa stotinu  hiljadu munara

Danas po svijetu hori – ja, Resulallah!

Hasbilah

Sjećaš li se jošte, Mirza,

Kad si bio d’jete malo,

Kako bi ti mirno srce

Od miline zaigralo?

Kad s’ iz usta svoga oca

“Kasidei-Burde” sluš’o

I poletnim mislima se

Do zanosa dizat kuš’o?

Sjećaš li se kako pjesnik

U visokoj pjesmi zbori,

Kad mu duša u ljubavi

Pram’ ljubljenom biću gori?

Ja se svega dobro sjećam

Kao da je juče bilo,

Kako ne bih sjećao se

Kad s’ o biću govorilo.

Koje moju dušu hvata

K’o što bršljan hvata granje,

I ta moja uspomena

Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva

Moj duh njega vječno prati,

I kuša ga opjevati,

Al' ne može da ga shvati.

Ko će shvatit ono biće

Kome Bog “Levlake...” reče,

Kad ga pozva u posjetu

Na mubarek Miradž-veče.

Ko će shvatit biće koje

Čitat, pisat nije znalo,

A nama je u Objavi

Uzvišenu vjeru dalo.

Kol’ko god je moja mašta

Uzdizala lahka krila,

Do njegovog dostojanstva

Nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;

Da su mogle slabe sile,

Sve bi cv’jeće zemne sreće

U taj Mevlud utisnule.

Hodi, srce, da udvoje

Danas složno zapjevamo

I oduška svom veselju

Na ovome mjestu  damo.

Što da više razbijamo

Glavu: biti i ne biti?

Kada ćemo, kud sve ide,

Morat ići – i ja i ti.

Sermija je mog života:

Kao sunce sv’jetlo čelo,

A uz gr’jehe naći će se

I gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost

Izgubio nisam nade,

A na Sudnjem danu, znadem,

Zagovornik da imade.

Koji će i gr’ješnog Mirzu

Pod okrilje uzet svoje,

Jer nikada nisam rek’o

Jedno može biti dvoje.

Munadžat

Sva priroda Tebe slavi,

Bože milostivi!

Svaki stvor se u ljubavi

Tvojoj moći divi.

Ti nam stvori nebo plavo

i zelene gore,

žarko Sunce, sjajne zv'jezde

i velebno more.

Ti nam stvori sv’jetle dane

i večeri tavne,

bistra vrela, cv’jetne bašče

i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor djela:

čovjeka i mrava;

i među njih podijeli

dužnosti i prava.

Nas si umom odlikov’o

k’o odlična bića,

a mrave si uputio

u potrebe žića.

S umom si nam još darov’o

zdvajanje i nadu,

 i rek’o nam: “Drugog nema,

spas vam je u radu.”

Prema Tvojoj odredbi se

sve miče i kreće,

tigar riče, slavuj pjeva

i miriše cv’jeće.

Kada u to mi gledamo,

mislimo: sve znamo,

al’ se brzo uvjerimo

da sebe varamo.

Dokle god naš um doleti,

daleko ne stiže,

oprosti nam Bože, gr’jehe

ako zalutamo

u mističnu neizvjesnost

da štogod saznamo!

Pusta želja nas potiče

i naprijed goni,

da k’o slijepci tumaramo

po toj vasioni.

Oprosti nam, Bože, gr’jehe!

Pomis’o je smjela,

jer se ne da dokučiti

veličina djela,

koje Tvoja svemoć stvori,

kamo l’ Tvoje biće

što 'no crvu u jabuci

daje smrt i žiće.

Sva priroda Tebe slavi,

Bože nepojmivi!

Svako stvor se u ljubavi

Tvome Biću divi.

Noć je tiha, nebo plavo

Ko da živim ognjem gori,

Nebrojeno zlatno zv'ježđe

U jednome glasu zbori:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim žićem živi,

Koji Svojom moću može

Da zastraši i zadivi!

Bezbroj mora i rijeka

Crnu zemlju što protiče _

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom viče:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojom voljom čini,

Koji Svojom moću može

Da rastavi i sjedini!

Bezbroj bilja i drveća

Što iz crne zemlje niče –

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom kliče:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim znanjem znade,

Koji Svojom moću može

Da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki

Što po plavom zraku plovi –

Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom slovi:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim sluhom čuje,

Koji Svojom moću može

Da sve sruši i sve snuje!

Bezbroj raznih životinja

Što po crnoj zemlji gmiže –

Sve u zlatno nebo gleda,

Sve zajedno svoj glas diže:

Slava Tebi, vječni Bože,

Koji Svojim vidom zrije,

Koji Svojom moću može

Da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,

Što Ti vječnu slavu poju,

Diveći se ev’ i Mirza

Oprema Ti pjesmu svoju:

Slava Teb, Vječni Bože,

Koji Svojim glasom zbori,

Koji Svojom moću može

Da od ništa svemir stvori.


[1]S istim hadisom i Brusali Sulejman počima svoj "Mevlud" u turskom jeziku.

[2]O Bože! Mi Te molimo da nam pokažeš pravi put u vjerovanju.

[3]O Bože! Mi Te lijepo molimo, da nam oprostiš grijehe.

Zadnji put promjenjen: %AM, %25 %341 %2014 %07:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT