O jeziku sufizma u djelu "Sufijski ružičnjak"

Mahmud Šabestari

Rad pred nama je djelo Ekrema Tucakovića, koji je ujedno i prevodilac na bosanski jezik jedne od najboljih ikada napisanih irfanskih poema “Sufijski ružičnja” Šejh Šabestarija na perzijskom jeziku i uopće. Pomenuta poema je nezaobilazna literatura u izučavanju teorijskog irfana. O njenoj važnosti dovoljno govori i to da je u vezi nje napisano više desetina komentara od strane velikih mislilaca i arifa među kojima se posebno ističe komentar Laridžija.
 
Piše: Ekrem Tucaković
 
Jezik i terminologija što se, bezmalo, proteže kroz cjelokupnu sufijsku literaturu na pezijskom jeziku, manje-više, odražava podudarnost sa islamskim sufijskim naslijeđem na drugim jezicima, bez sumnje, imaju specifičan značenjski vrijedonosni sistem i karakterističnu upotrebu. U ovakvoj vrsti literature jezik i terminologija jedino se i mogu ispravno čitati i razumijevati na ravni karakterističnog pojmovnika, koji, dakako, svaka zasebna znanost i mišljenje ima, a kojim se, u ovom slučaju, nastoji konkretizirati i unijeti metafizička dimenzija zbiljnosti u svijet naše osjetilne i perceptivne stvarnosti. Svakako, na razini ovog mišljenja terminologija koju susrećemo izlazi iz okvira značenja koje ovi izrazi implicaraju i podrazumijevaju u svakodnevnoj upotrebi.
 
Specifičnost sufijske terminologije prozilazi iz, prije svega, predmeta kojim se  bavi ova literatura. Dakle, predmeta koji se nastoji jezikom i riječju iskazati i opisati. S tim da ovdje treba uvijek imati na umu da se svijet matafizičkog i onostranog izmiče zakonitostima i putevima diskurzivnog mišljenja i konvencionalnim obrascima logičke znanosti. S druge strane, sama po sebi, narav sufijskog svjetopogleda, metode i sredstva, kao i sami duhovni put, koji dominira u sufijskom mišljenju predstavlja centralnu pozornicu na kojoj se stiče spoznaja i duhovno iskustvo, ograničava i, na koncu, poriče vjerodostojnost preovlađujućih spoznajnih obrazaca baziranih na racionalnim, eksperimentalnim ili osjetilnim principima. Uslijed tako postavljenih odnosa od samih početaka sufijska terminologija nailazila je na veoma različite reakcije i interpretacije i stvarala stanovite poteškoće.
 
Razvojem i osobito spuštanjem sufizma iz visokih sfera duhovne i znanstvene ekskluzivnosti među obični puk i široke tekijske i derviške krugove, čiji recipijenti, uglavnom, nisu posjedovali ili imali priliku sticati široka znanja o filozofijskim, logičkim i inim teorijama i znanostima, a, s druge strane, uslijed nastanka različitih interpretacija i shvatanja pojedinih izraza i termina, sufijski jezik i napose stručni izrazi, koji su vremenom postajali sve složeniji i obimniji, tražili su davanje objašnjenja i nužnih informacija o značenjima i porukama koje u sebi nose. Stoga je u namjeri da se objasne smislovi i skriveni sadržaji jezika napučenog simbolizmom, metaforama, alegorijama i vrlo suptilnim figurativnim značenjima nastao veoma obiman i raznovrstan literarni opus.
 
Kada je riječ o literaturi na području sufizma i irfana na perzijskom jeziku Sufijski ružičnjak (Golšan-e rāz), koji je napisao šejh Mahmūd Šabestarī, navodi se kao nezaobilazna literatura i izvor. Šejh Mahmud Šabestari uživao je autoritet sufijskog prvaka, učenjaka i, na koncu, pjesnika. Historijski izvori bilježe da je rođen u blizini Tabriza, na sjeverozapadu Irana, i da je umro 720. g. po hidžri, u trideset trećoj godini života.
 
Sufijski ružičnjak, najpoznatije djelo šejha Šabestarija, napisano je u stihu kao odgovor na pitanja koja mu je poslao Emīr Husejinī Heravī, također sufijski prvak i učenjak iz Horasana. Djelo sadrži nešto više od hiljadu stihova napisanih u formi mesnevije i raspravlja o filozofskim i gnostičkim pitanjima, a šejh Šabestari, odgovarajući  veoma koncizno na postavljena pitanja, izlaže svoje stavove i poglede u vezi rasprava koje su dominirale u znanstvenim krugovima tog doba u sferi opće i islamske filozofije, tesavufa i ilmu-l-kelama.
 
Obzirom da autor ima namjeru pojasniti određenu sufijsku terminologiju i učenje, što se od njega traži, i što je naznačeno kao povod pisanja Sufijskog ružičnjka, na nekoliko primjera iz ovog djela pokušat ćemo ukazati na karakterističnost sufijske terminologije i jezika, naravno, onako kako su to razumijevali klasični autoriteti ovog mišljenja.
 
Osnovne odrednice sufijskog jezika
Kao što je već naprijed istaknuto, osnovna odrednica karakteristične sufijske terminologije, nedvojbeno, proishodi iz činjenice da jezik sufizma predstavlja, u suštini, figurativni govor, da je to jezik metafore, alegorije, komparacije, raznovrsnog i višedimenzionalnog poređenja, šifriranih sintagmi i skrivenih unutarnjih značenja. Posebnost ovog jezika, koja izvire iz same naravi sufizma, može se promatrati sa više uzajamno povezanih aspekata. Na prvom mjestu može se raspravljati i diskutirati o pitanjima koja se tiču samog jezika kao komunikacionog sredstva, kao medija kojim se ljudi služe da bi iskazali ono što vide, osjete i spoznaju. Naime, svi sufijski autoriteti ističu da je jezik nemoćan da apsolutno vjerno iskaže i opiše svijet duhovnog, onostranog i spoznaje koja se pojavljuje na bazi ljudskih intuitivnih kapaciteta. Riječ i općenito jezik nisu dostatani objasniti spoznaju i ono što gnostik (arif) vidi i osjeti u trenucima osame i duhovnog uznosa, stoga on ne može objasniti i prenijeti svoje iskustvo riječima i onim što mu jezik pruža, jer kako da stane ono što je neograničeno i savršeno, nešto što se ne može obujmiti ljudskim mogućnostima, dakle Božija Zbilja, u sasvim konkretni ljudski jezik, koji je ograničen svojom strukturom i leksikom i koji je nesavršen. Stoga je u sufizmu akcenat na iskustvu i duhovnom putu, a ne na teoretskom objašnjenju i interpretaciji. Šejh Mahmud Šabesteri čvrsto stojeći na stajalištu o nemoći jezika da vjerno objasni intuitivnu spoznaju i realitete koji se pokazuju putem duhovnog otkrovenja kaže:
 
          Prozodija i rima ne vrednuju značenje
     Kao što svaka posuda u sebi ne sažima značenje
 
     Značenje nikad  u riječ ne ulazi
     Kao što veliko more u posudu ne ulazi
 
     Jer mi smo u tjeskobi sa svojom riječju
     Zašto još nešto da dodajemo tome
 
Također, ovdje treba uzeti u obzir činjenicu da se, u najširem smislu, na duhovnom putu (sejr we sulūk), duhovnim stanjima (ahwāl) i duhovnim razinama, postajama (meqāmāt) i, naravno, pridržavanju svih onih uvjeta duhovnog puta koji su detaljno izloženi u sufijskim izvorima, bazira gnostički i sufijski svjetopogled, tako da, sljedstveno tome, svaki čovjek koji je krenuo ovom izazovnom stazom uspinjanja ima i zadobija vlastito iskustvo koje je, prije svega, lično njegovo i, manje-više, razlikuje se od drugog putnika i, na koncu, različitim jezikom ga objašnjava i prezentira. Pjesnik je svjestan da ovakva terminologija i jezik, za kojim posežu sufijski autoriteti objašnjavajući svoja duhovna iskustva, a za koja mi možemo samo vjerovati da su takva ili krenuti i pokušati ih doživjeti na vlastitom iskustvu, kod ljudi koji nisu upoznati sa ovim razinama duhovnog života i svijeta i ne poznaju njihove precizno određene smislove i značenja biva razlogom nerazumijevanja i krivog interpretiranja. Stoga, kako kaže Šabestari, da bi se izbjeglo krivo shvatanje nužno je naučiti sufijsku terminologiju, figurativne i metaforičke smislove riječi.
 
     Ko je zapanjen pojmovima ovim
     potrebit je za poznavanjem njihovim
 
Općenito sufizam je tokom povijesti često, upravo zbog svoje specifične terminologije i jezika, bio predmetom sporenja, prijepora i razlogom sumnjičenja, i moglo bi se kazati da je taj trend zadržan i danas prisutan. Zaista, otkuda ovakav jezik i terminologija i kakva je to nužda nagnala sufije da posežu za jezikom čije će poruke samo odabrani, nakon tako mnogo uloženog fizičkog i duhovnog truda i napora moći primiti i razumjeti? U izvorima i literaturi mogu se naći brojne rasprave koje problematiziraju ova pitanja i pokušavaju dati adekvatan odgovor. Sufijski autoriteti izričito odbijaju svaku pomisao o proturiječnosti svoje terminologije sa islamskim izvorima, naprotiv, tvrde da je ona upravo nadahnuta islamskim vrelima i nepatvorenim duhovnim iskustvima odabranih i Bogu bliskih velikana. Prema ovoj interpretaciji, znatan dio ove terminologije čine određene kur'anske sintagme i riječi, a potom hadiski izrazi. Ipak, ne može se odbaciti uticaj i posuđivanje od drugih škola mišljenja i intelektualnih pokreta. " Izvori ovih termina, kao i izvori sufijskog vjerovanja i učenja su brojni i raznovrsni i, nema sumnje, gdje god su sufije prihvatali stav iz vjerovanja i učenja mudraca, vjerskih autoriteta i rasprava, manje-više, preuzimali su njihove stručne termine. Prvi značajan izvor ovih termina je Kur'an, čije je učenje i pamćenje uvijek bilo rašireno među pobožnim i skromnim sufijama, i termini kao što su: sjećanje i spominjanje Boga (zikr), tajna srca (serr-e qalb), svjetlo (nūr), manifestiranje (tadžallī), stvaranje (halq), naredba (emr), izvijesnost, sigurno znanje (haqq-e jeqīn) i tome slično preuzeti su iz Kur'ana i najčešće govore o načinu tumačenja ovih riječi u ajetima koje su imali sufije. Neki drugi termini kao što su: duhovno stanje (hāl), položaj, duhovna postaja (meqām), iščeznuće (mahw) i potvrda (esbāt), strpljivost (sabr) i utrnuće (fenā), vanjsko (zāhir) i unutrašnje (bātin), premda nisu isključivo vezani za Kur'an, ali, čini se, da njihova upotreba ima veze sa onim što su teolozi i stariji mufesiri iz Kur'ana crpili. I njihovo preuzimanje možda je zbog toga što su sufije željele da svoje vjerovanje i učenje što više povežu sa Kur'anom. Isto tako neke su izraze uzeli iz hadisi kudsija i hadisa Božijeg poslanika kao što su: skrivena riznica (kenz-e mahfī), veliki džihad (džihād-e ekber), susret (liqā), vrijeme (waqt), veličanje, zahvla (subuhāt) i tome slično i preuzimanje ovakvih termina proističe iz sufijskog zaranjanja i promišljanja hadisa i predaja i, možda, također s namjerom prikazivanja podudarnosti sufijskog učenja sa sadržajima i značenjima hadisa. Izraze i riječi teologa (mutekellimin) i čak gramatičara (nahwijān) kao što su bit (zāt), akcidencija (‘araz), inkarnacija (hulūl), lice, oblik (sūrat), nestvorenost (qadīm), stvorenost (hādis), postojanje (wudžūd), nepostojanje (‘adam) i također, množina (džam‘), određenost (ma‘refe), svjedok (šāhid), zbilja (haqīqat) i tome slično, prihvatili su u svojoj terminologiji i, bez sumnje, razlog tome je bio njihova bliskost i poznavanje ovih značenja. Drugi izvori koji se za sufijsku terminologiju mogu nabrojati su termini i izrazi filozofa koji su bili rašireni u peripatetičkoj filizofiji i iluminacionizmu..."[1]
 
Međutim, kada i prihvatimo tvrdnju da je sufijska terminologija preuzeta iz različitih izvora i od različitih škola mišljenja, ipak valja uvažiti činjenicu da su sufijski prvaci u ove termine unijeli određene promjene i dali im svoj biljeg. Također, ne može se na ovom području negirati originalni doprinos sufizma i odustvo kreativnosti i svojevrsne maštovitosti. Čini se da su ove promjene bile iz čisto praktičnih razloga i prilika. Ta originalnost se najbolje manifestira u sferi izgradnje vlastitog terminološkog sustava i njegovog teorijskog utemeljenja. Naime, kako se uranjanje u beskraj neizrecive Božanske zbilje i duhovno iskustvo metafizičkog karaktera ne smješta u konvencionalne okvire govora i jezika da bi se ono vjerno prenijelo i interpretiralo sufija je prinuđen da se posluži i drugim sredstvima. Stoga duhovni putnik poseže za figurativnim govorom i jezikom metafore, simbolima i alegorijama. Otuda vino, piće, pijanstvo, krčma i sl. u sufijskoj literaturi, u poredbi sa uobičajenim jezičkim značenjem ovih riječi, jesu metafore i simboli konkretnih stanja i razina sufijskog duhovnog iskustva i puta ka Bogu.
 
U vezi figurativnog i stvarnog značenja sufijskog jezika šejh Mahmud Šabestari, za razliku od većine drugih autoriteta, ima svoje zasebno i donekle specifično mišljenje koje izlaže u ovoj knjizi. U stihovima u kojima objašnjava veoma raširenu i posvemu specifičnu sufijsku terminologiju koja u sebi sadrži, sa čisto jezičkog stanovište i njene svakodnevne upotrebe, proturijčne i naizgled nepomirljive aspekte sa verbalnim vjerskim tekstualnim sadržajima, dolazi do izražaja ta Šabestarijeva posebnost. Šabestari stoji na stanovištu da terminologija koju on obrađuje u ovom djelu nije upotrijebljena u metaforičkom i figurativnom smislu, naprotiv ovo je njeno pravo, osnovno i stvarno značenje, dok su značenja ovih riječi koje imamo priliku čuti u svakodnevnom govoru običnih ljudi, ustvari, metaforička i prenesena značenja koja su izgubila svoj primordijalni i osnovni smisao. [2] Prema ovoj tvrdnji, vino i piće kao termini koje sufijski autoriteti koriste da bi označili stanje koje proizilazi iz duhovnog promatranja Božijeg Lica čija ljepota i zanosnost čovjeka čini besvjesnim je osnovno i stvarno značenje ove riječi, dok je imenovanje vinom alkoholne tekućine koja čovjeka fizički opija, ustvari, metaforička i figurativna upotreba. Jer Božija ljepota i stizanje na razinu Božije blizine čovjeka dovodi u trans i zaboravljanje sebe i svog postojanja naspram Božije uzvišenosti i ljepote. U takvom stanju čovjek je besvjestan i opijen prizorom u kojem se našao, stoga su ljudi na osnovu sličnog djelovanja alkohola nazvali ga vinom, pri tom zaboravljajući njegovo izvorno i prvobitno značenje, te su vremenom  ovu njegovu metaforičku upotrebu zaboravili i držali da je to izvorno značenje ove riječi. Prema pjesniku, takav je slučaj i sa svim drugim sufijskim terminima. 
 
     U svijetu što se vidi stvar svaka
     Poput je slike sunca onog svijeta
 
     Svijet je kao linija, madež, oko i obrva
     Jer je svaka stvar na svom mjestu lijepa
 
     Manifestacija je ljepote, a nekad uzvišenosti
     Obraz i kosa su toga značenja primjeri
 
     Svojstva Uzvišene Istine su milost i srdžba
     Obraz i kosa kipova je dio toga dvoga
 
     Kad se osjetiše u čuvenju ove riječi,
     Prvo je predmet u vezi sa osjetilnošću
 
     Svijet značenja nema kraja;
     Gdje mu vidjeti konačni izraz onda
 
     Svako značenje koje se pojavilo iz intuicije -
     Gdje mu se kroz riječ nalazi objašnjenje
 
     Kada ezoterici objašnjavaju značenje
     Objašnjavaju ga po sličnosti
 
     Jer su osjetila kao sjena onog svijeta
     Jer je ovo kao djetete, a ono kao dadilja
 
     Kod mene one riječi prenesene
     Imaju prvobitnog stanja značenje
 
     Specifična upotreba je slijed narodne tradicije
     Kakvo je to značenje, šta puk znade
 
     Kada su u svijet razuma pogledali
     Otuda su  izraze  interpretirali
 
     Racionalist se podudarnosti pridržavao
     Kada se prema izrazu i značenju spustio
 
     Ali opće poređenje nije moguće
     Od njegovog traženja umiri se
 
     Niko te neće prekoravati zbog ovih značenja
     Jer ovdje niko nije vlasnik mezheba nego Istina
 
Unatoč ovm stavu pjesnik upozorava da, ipak, ova terminologija ne priliči da se koristi u svakodnevnim situacijama, poslovima i posredstvom ljudi koji ne posjeduju potrebne duhovne predispozicije ili se ne nalaze u određenim duhovnim stanjima. Upotreba ovakve terminologije od strane običnih ljudi može proizvesti kontraproduktivan učinak i dovesti do nevjerstva. Stoga naglašava nužnost pridržavanja objašnjenja šerijata. Međutim, i sufija ima samo u tri slučaja i tri duhovna stanja povlasticu da koristi ovu terminologiju:   
 
     Ali dok si sa sobom pazi, pazi
     Objašnjenja Šeriata zadrži
 
     Jer ima ezoterik u tri stanja olakšice:
     Utrnuću, pijanstvu i ushićenju
 
     Ko god ova tri stanja poznaje
     Znade upotrebu izraza i značenje
 
     Ako ti ne posjeduješ emanaciju ovih stanja,
     Ne postaj nevjernik oponašajući iz neznanja
 
     Metaforička nisu stanja hakikata
     Svako ne nalazi tajne tarikata
 
     Prijatelju, besmisao od savršenih ne dolazi
     U ovom otkrovenje ili uvjerenje treba ti
 
     Gledaj u konačnici značenja
     Pridržavaj se svakog ponaosob uvjeta
 
     Njihovu poredbu u određenom obliku koristi
     Od upotrebe drugih oblika se suzdrži
 
Slijedeći, ništa manje važan razlog specifičnosti sufijskog jezika i terminologije prozilazi iz načela da sufijska škola polazi sa stanovišta da jedino Bog ima stvarnu i zbiljsku egzistenciju i postojanje. Svemir i sva druga bića koja vidimo i ne vidimo nemaju stvarnu egzistenciju nego opstoje posredstvom Božije emanacije i manifestiranja Božijih imena. Njihova egzistencija je nestvarna poput sjenke i hlada koji slijede svoj predmet, ili poput slike u ogledalu. Premda mi vidimo lik u ogledalu međutim on nema svoju zasebnu egzistenciju nego je odsjaj lika ispred ogledala. Prema tome, postoji samo jedna neograničena i neiscrpna Zbilja koja se svuda manifestira i očituje, međutim, nivo i intenzitet njene manifestacije je različit. Obzirom na ovu postavku tragalac koji traga za ovom Zbiljom shvata i razumijeva Božansku zbiljnost na osnovu svojih duhovnih potencijala i kapaciteta, pročišćenosti svoga srca i spremnosti da što dublje zaroni u ovaj beskrajni okean. Dakle, svaki duhovni putnik i učenjak govori o onom dijelu Zbilje koji je on doživio i shvatio, oni koji su zaronili dublje govore, pak, o tim razinama Božije zbiljnosti, ali ni jedan od njih ne donosi iscrpnu i konačnu spoznaju, jer je Božija zbilja neiscrpna. Otuda nailazimo na različite interpretacije i razumijevanja ljudi koji su zaplovili ovim okeanom, svaki govori o jednoj te istoj Zbiljnosti, ali sa različitih razina svog ličnog iskustva i kapaciteta. Polazeći s ovog stanovišta pjesnik upravo tvrdi, premda je Božija zbilja samo jedna koja sve obuhvata, no, učenjaci su je na raličite načine interpretirali, na osnovu svog iskustva, vlastitog duhovnog potencijala, te različitog zahvatanja ovog beskraja. Stoga nailazimo na različit govor i objašnjenja duhovnih svjetova, spoznaja i realiteta.
 
     Pošto shodno mogućnostima svojim spoznavahu
     Govorili su o znanju i spoznavatelju
 
     Jedan iz mora jedinstva reče – Ja sam Istina[3]
     Jedan zboraše o blizini, daljini i putu broda
 
     Jedan izvanjskim znanjem ovlada
     Do kopna i obale put pokaza
 
     Jedan je dragulj izvadio i meta postade
     Jedan ga ostavi i do sedefa dođe
 
     Jedan opet o pojedinačnom i općem govoraše
     Jedan započeo o nestvorenom i stvorenome
 
     Jedan kosu, madež i liniju objanjavaše
     Piće, svijeću i ljepotana promatraše
 
     Jedan zboraše o svom postojanju i umišljaju
     Jedan se utopio u kipu i isposničkom pojasu
 
     Ovaj govor kad dospje na razinu shvatanja
     Kod ljudi nastade problem njegovog razumijevanja
 
[1] ‘Abdul-Husein Zarrīnkūb, ’Arzeš-e mīrās-e sūfijje (Vrijednost sufijskog naslijeđa), Teheran 1377 (1998), str. 149-150.
[2] Samad Movahed, Šejh Mahmūd Šabestarī, Teheran, 1998. str. 112.
[3] Pjesnik aludira na riječi sufijskog autoriteta Huseina b. Mensura Halladža, koji je optužen za nevjerovanje i pogubljen u Bagdadu 309. g. po Hidžri.
Zadnji put promjenjen: Nedjelja, 25 Maj 2014 07:24