Duhovna sloboda - prvo predavanje

Duhovna kazivanja

“Reci:‘ O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svjedoci da smo mi muslimani.’”[1]

Tema našeg razgovora je duhovna sloboda. Večeras na ovome časnom skupu, odabrao sam da govorim na temu slobode. Najpre, šta označava sloboda, a potom koliko vrsta slobode postoji? Spomenut ćemo naravno, dvije vrste: duhovnu slobodu i društvenu slobodu, i u trećoj etapi, međusobnu zavisnost između ovih dvaju vrsta slobode; odnosno, to da li je, na primjer, duhovna sloboda ostvarljiva bez društvene slobode, ili ne. I obrnuto, da li je društvena sloboda ostvarljiva bez duhovne slobode? Nešto više ćemo raspravljati o drugom dijelu, tj. o zavisnosti društvene od duhovne slobode.

U uvodnom dijelu mog govora ću reći da sam za temu današnje rasprave, povodom dana u kojem je rođen mevla muttekina (učitelja-vodiča čestitih) Alija, mir s njime, odabrao pomenutu temu.
Među izrazima kojima se često koristimo, vezanim za njegovo časno postojanje, nalaze se i pomenuti izrazi “mevla”, “mevla muttakina” (učitelj-vodič čestitih).

Naš Poslanik (s) je ovu riječ po prvi put upotrijebio u vezi Alija, mir s njim, u poznatoj rečenici: “Onom kome sam ja mevla (učitelj, vodič), Ali je njegov mevla”[2], a o kojoj postoji saglasnost između sunita i šija. Suvišno je raspravljati o tome da je i u Kur'anu korištena ova riječ. Postoji komentar o tome da je riječ o Aliju, mir s njime. U Kur'anu se kaže: “...Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici.”[3]

Međutim, prva navedena rečenica predstavlja eksplicitne riječi Poslanika (s).

Šta označava termin mevla? Ne bih puno raspravljao o ovom izrazu. Samo ću ukratko spomenuti da je glavno značenje ove riječi kurb (blizina). Odnosi se na dvije stvari koje stoje jedna uz drugu. U upotrebi su riječi vala, vali, ili mevla, koje se često koriste u dva sasvim suprotna značenja. Na primjer, ova riječ mevla, koristi se za Boga u odnosu na robove, i suprotno, koristi se i za gospodara, i za roba. Jedno od značenja ovog izraza na koje ja lično mislim je termin "mutek". Riječ mevla se koristi i za oslobodioca i za oslobođenog.
Šta predstavljaju Poslanikove (s) riječ: “Onom kome sam ja mevla, Ali je njegov mevla.”
Namjera nam je da se utvrdi koje je od značenja mevla upotrebljeno. Ne bih isticao koje je značenje tačno po mom mišljenju, ali Dželaludin Rumi Mevlana je isti hadis spomenuo u Mesneviji i pokazao eleganciju koristeći izraz mevla u značenju mutek (oslobodilac). Čini mi se da se to nalazi u šestom poglavlju Mesnevije. To je poznata priča. Priča o sudiji izdajniku i ženi, gde sudija hoće da se sakrije u sanduk, pa tako sa njim i učine, i stave ga na leđa nosača. Nakon toga, sudija zamoli nosača da ode kod njegovog pomoćnika da bi došao da otkupi sanduk, a on će mu dati sve što poželi. Pozvaše njegovog pomoćnika. On dolazi, otkupljuje sanduk i oslobađa ga. Poslije Mevlana metaforički govori: “Svi smo mi zarobljenici žudnje u sanduku naših tijela, ali nismo toga svjesni. Nama je potreban oslobodilac da nas izbavi iz ovog sanduka žudnje duha i tijela. Poslanici i pejgamberi su spasioci i oslobodioci.” Dalje ističe:
“Zbog toga je uzvišeni Poslanik sebe i Alija nazvao mevlana. Rekao je: Onome kome sam ja mevla i prijatelj, moj sinovac Ali je mevla. Mevla je onaj koji te oslobađa, skida ti lanac ropstva s nogu.”

Zbilja, ovo je zaista jedna istinita činjenica, bez obzira da li je to pravo značenje ove rečenice ili ne.

Dakle, Poslanik (s) je sebe i Alija nazvao mevlana, bilo u smislu oslobođenja ili ne. Istina je da je svaki pravi poslanik došao radi oslobođenja ljudi, i karakteristike svakog pravog imama su bile istovetne.

A sada, pokušat ćemo utvrditi šta je značenje slobode. Šta predstavljaju sloboda i oslobođenje? Sloboda je među neophodnim uslovima za život i evoluciju, znači jedna od potreba svakog živog bića, bez razlike da li se radi o biljnoj, životinjskoj ili ljudskoj vrsti. Bilo kako, kod svih živih vrsta postoji potreba za slobodom. Čovjeku je sloboda potrebna više nego biljci ili životinji. Karakteristike svakog živog bića su te da se razvija i evoluira, da ne stagnira i ne stoji na jednom mestu. Beživotni objekti nemaju evoluciju i razvoj, stoga im nije ni potrebna sloboda. Sloboda nema značaja za beživotne stvari. Ali, biljka mora da bude slobodna. Živim bićima su za razvoj i evoluciju potrebne tri stvari: vaspitanje, bezbjednost i sloboda. Naprimjer, jednoj biljci su za razvoj i rast potrebni voda i zemlja, svjetlost i toplota. Jednoj životinji je potrebna hrana. I čovjeku su potrebni svi uslovi kao i za biljku i životinju, plus jedna serija ljudskih potreba koje su objedinjene pod pojmom prosvećivanja. Ovi elementi su kao hrana koja mora da stigne do jednog živog bića da bi se razvijalo. Nemojte vjerovati da jedno živo biće može da se razvija bez hrane. Osjećaj gladi je jedno od neophodnih uslova opstanka živog bića. Druga stvar koja je potrebna živom biću je bezbjednost. Šta znači bezbjednost? Znači da živo biće poseduje neku stvar, da ima život. Također, da ima stvari i sredstva neophodna za život. Mora da ima bezbjednost da od strane neprijatelja i spoljašnjih sila ne bi bio lišen onoga što poseduje. Ako imamo čovjeka na umu, čovjeku je potrebno obrazovanje, kao i bezbjednost, znači da ima čivot, da ga ne lišavaju života, da ima bogatstvo, da mu ne oduzimaju bogatstvo, da ima zdravlje, da mu zdravlje ne oduzimaju. Dakle, da ga ne lišavaju onoga što on posjeduje.

Treća stvar koja je potrebna živom biću je sloboda. Šta znači sloboda? Znači da mu ne stoje na putu, da se ne stvaraju prepreke ispred njega. Moguće je da jedno živo biće ima elemenata za razvoj, ali da mu se istovremeno razvoj sprečava. Pretpostavite da hoćete da gajite jednu biljku. Pored svih drugih uslova, uslovi u smislu nepostojanja prepreka moraju da budu pogodni, da ne postoje prepreke koje bi spijrečile njen razvoj. Na primjer, ako jedno drvo želi da raste, njegova okolina mora da bude slobodna. Ako zasadite neku sadnicu i iznad nje bude veliki korov, čak i ako je ova sadnica četinar, ne postoji mogućnost za njen razvoj. Svakom živom biću koje želi da pođe putem razvoja i evolucije, jedna od osnovnih potreba je sloboda.

Pa onda, šta bi značila sloboda? Značila bi nepostojanje prepreka. Slobodni ljudi su ljudi koji se bore sa preprekama koje stoje na njihovom putu. To su ljudi koji ne poznaju prepreke.
Ovo je bio jedan kratak opis slobode. Ali, ovdje ćemo raspravljati o vrstama slobode.
Čovjek je jedno specifično biće i njegov život je život društva, i pored toga, u svom individualnom životu je evolutivno biće, i veoma se razlikuje od biljaka i životinja. I pored slobode koja je potrebna biljkama i životinjama, njemu su neophodna druga neophodna sredstva, koja dijelimo na dvije vrste. Jedna vrsta je društvena sloboda. Šta označava društvena sloboda? Znači da čovjeku u društvu mora od strane drugih osoba biti obezbeđena sloboda, da drugi ne budu prepreka na njegovom putu ka razvoju i evoluciji (savršenstvu). Ne smiju ga okovati i stvoriti stanje jedne tamnice, spriječavati njegove aktivnosti, ne smiju ga eksploatisati, iskorištavati i pretvarati ga u roba. Dakle, ne smiju da koriste svu njegovu misaonu i fizičku energiju u pravcu sopstvenih interesa. Ovo stanje bismo mogli nazvati društvenom slobodom. Sama društvena sloboda mora da bude podijeljena na nekoliko vrsta, o kojima sada nećemo raspravljati. Jedna vrsta slobode je društvena sloboda, jer čovjek mora biti slobodan u odnosu na druge.

Jedna od teškoća ljudskog života tokom historije se sastojala u tome da neke jake i moćne osobe iskorištavaju svoju moć i uzimaju druge osobe u svoju službu. Uzimaju ih kao robove i ubiru plodove njihovog rada u svoju korist.

Znate li šta je eksploatacija? To je ubiranje tuđih plodova. Postojanje svake osobe je kao kod jednog drveta sa plodovima. Plod postojanja svake osobe predstavlja proizvod njenih misli, rada i aktivnosti, i vrijednost njenog proizvoda mora njoj da pripadne. Kada neke osobe učine nešto kako bi mogle uzimati plod sa drveta drugih, i kada tako beru voće njihovog postojanja, onda se kaže da ove osobe eksploatišu druge ljude. Jedna od teškoća ljudskog roda u toku historije je bila u činjenici da je jedna osoba eksploatisala drugu osobu, ili da je jedan narod eksploatisao drugi narod, pretvarajući ljude u svoje robove, ili, u najmanju ruku, radi stvaranja prostora sebi, oduzimao je prostor drugima. U tom slučaju, nije eksploatisao, ali mu je ipak oduzeo teritoriju. Na primjer, pretpostavite da je postojalo zemljište koje je pripadalo dvijema osobama, i da su obe koristile tu zemlju. Jači je, radi povećanja svoje teritorije, prisvojio zemlju drugoga i otjerao ga sa nje, ili ga je uzimao u svoju službu koja se nazivala zarobljeništvo ili ropstvo.

Prema Kur'anu, jedan od ciljeva koji su imali poslanici bio je taj da čovečanstvu pruže slobodu, odnosno, da izbave ljude iz ropstva jednih nad drugima. Ku'ran je čudesna knjiga. Postoje neka značenja i smisao koji buktaju, oživljavaju i dostižu vrhunac u jednom periodu, ali ako gledate druge periode, vidjet ćete da nisu imali toliko uspona.

U pojedinim periodima vidimo da neke riječi sa pravom dostižu vrhunac. Kada se obraćamo Kur'anu, vidimo da ova riječ u Ku'ranu ima uzvišeno mjesto, i to je začuđujuće. Jedan od kur'anskih ajeta za temu ima društvenu slobodu. Mišljenja sam da vi ne možete naći življu, niti uzburkaniju misao nego ovu koja postoji u Kur'anu. Ovu rečenicu ne možete naći ni u jednom vremenu, ni u osamnaestom, ni u devetnaestom, ni u dvadesetom vijeku. Znaci, ni u jednoj od ovih epoha u kojima je parola filozofa bila oslobađanje čovjeka, i u kojima je sloboda u najvećoj mjeri bila ljudima širom poznata. Pronađite životniju i izrazitiju rečenicu od ove koja postoji u Kur'anu:

“Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svedoci da smo mi muslimani!’”[4]

Pejgambere, reci onima koji su sledbenici nebeske knjige, Jevrejima, Hrišćanima, Zoroastrijancima i čak Sabejcima, čije se ime spominje u Kur'anu, i svima onima koji slijede staru nebesku knjigu: Dođite da se okupimo oko jedne riječi, jednog barjaka. Šta je taj barjak? Nema više od dvije rečenice. Jedna rečenica je: “da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo."

Druga rečenica je: “Da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”

Dakle, da ne bude sistema vladara i klanjanja, ni Isusu, niti nekom drugom pored Isusa, ni đavolu, niti kom drugom. Sem Boga Jedinoga da ne obožavamo drugo biće i podanika. Da ne bude sistema eksploatatora i onoga koji je eksploatisan. Da ne bude nejednakosti. Da niko nema pravo eksploatisanja i potčinjavanja drugoga. Međutim, ovo nije jedini ajet u Kur'anu. Na ovu temu postoje brojni ajeti. Radi toga što svoje izlaganje želim da iznesem ukratko, navodim samo neke od njih. Ku'ran kroz usta Muse, a.s., govori da kada je on govorio sa faraonom, i kada mu je faraon rekao:

“Zar te među nama nismo gajili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo? I uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?”[5]

Tada je Musa, a.s., rekao faraonu:

"A dobročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem učinio? Ja sam došao da spasim ove robove.”[6]

Rahmetli ajattulah Naini u knjizi Tanzihul-Ummah kaže: “Svi znaju Musaov, a.s., narod. Potomci Jakuba nikada nisu obožavali faraona kao Kopti, ali istovremeno, zbog toga što ih je faraon držao kao svoje robove, Kur'an ovo citira kao Musaove, a.s., riječi, sa izrazom ta'bid (onaj koji je u ropstvu).”

Jedan od poslaničkih ciljeva je taj da obezbijede društvenu slobodu i da se bore protiv društvenog ropstva i poricanja slobode u društvu. Savremeno društvo, također, smatra društvenu slobodu jednom od svojih svetinja. Ako ste pročitali uvod Svjetske deklaracije o ljudskim pravima, tada ćete ovo razumjeti. Tamo je rečeno da je korijen uzročnosti svih ratova, krvoprolića i nesreća, koji postoje u svijetu, to što ljudi ne poštuju tuđe slobode.

Da li se logika dosadašnjih poslanika slaže sa savremenom logikom? Da li je sloboda svetinja? Sloboda jeste svetinja, i to velika svetinja. Uzvišeni Poslanik (s) se uvek plašio Umajada i bio je uznemiren njihovom vladavinom nad ummetom. Rekao je:
“Ako potomci Abi Asa dostignu trideset osoba, uračunat će Božije robove u svoju imovinu i vršiće promijene u Božijoj vjeri koliko god budu mogli.”[7]

Zato je tačno da je društvena sloboda svetinja. Ali, duhovna sloboda je druga vrsta slobode. Razlika koja postoji među školama poslanika i škola običnih ljudi je u tome što su poslanici došli da, sem društvene, donesu čovječanstvu i duhovnu slobodu, a duhovna sloboda vrijedi više od svih drugih stvari. Nije samo društvena sloboda svetinja, već je svetinja i duhovna sloboda; i društvena sloboda nije moguća bez duhovne slobode, i praktično, to je boljka savremenog ljudskog društva, koje nastoji da obezbjedi društvenu slobodu, ali ne traži i duhovnu slobodu. Dakle, ne može i nema moć, iz tog razloga se duhovna sloboda ne može obezbijediti sem kroz poslanstvo, pejgambera, vjeru, vjerovanje i nebeske knjige.

U nastavku ćemo razmotriti šta predstavlja duhovna sloboda?

Čovjek je jedno složeno biće i ima različita čula i instinkte. U čovjekovoj biti postoje na hiljade jakih poriva. Čovjek osjeća žudnju, bijes, pohlepu, ambiciju i želju za većim. Nasuprot tome, čovjek ima intelekt, suštinu i etičku suštinu, čovjek u smislu značenja i u smislu suštine i svoga duha može da bude slobodan čovjek, a može da bude podanik i zarobljen čovjek. Znači, moguće je da čovjek postane rob svoje pohlepe, svoje žudnje, svog bijesa i želje za većim i moguće je da bude oslobođen od ovih stvari. Kao što pjesnik kaže:
“Javno kažem i srećan sam zbog svojih riječi – rob sam ljubavi i oslobođen sam od dva svijeta.”
Moguće je da postoji čovjek koji je u društvenom smislu slobodan i koji nije pod teretom poniženja i ropstva, koji održava svoju slobodu u društvu i koji, takođe, u smislu etike i morala zadržava svoju slobodu. To znači da je sačuvao svoju svijest i nezavistan um. Ovakav slobodarski duh u religiji se naziva čestitost, ili čišćenje duha.

Da li je moguće da čovjek ima društvenu, ali nema duhovnu slobodu? Znaci, da čovjek bude rob svoje žudnje, bijesa i pohlepe, ali da istovremeno poštuje tuđe slobode?
Danas praktično kažu da čovjek želi da bude rob svoje pohlepe, žudnje, bijesa i strasti, i istovremeno, da ovakav čovjek, koji je sebe zarobio, poštuje društvenu slobodu. To jedan od primjera paradoksa. To je jedna od protivurječnosti sadašnjeg ljudskog društva. Ovde ćemo raspravljati o tome, vezano za riječi dijalektičara.

Čovjek u prethodnim epohama nije poštovao slobodu i gazio ju je. Zaista, iz kog razloga je gazio slobodu? Da li zato što je bio neupućen i negirao tuđe slobode i da li je dovoljno da postane pametan da bi poštovao tuđa prava? Na primjer, u bolesti je tako. Drevni čovjek je bio neuk i neupućen. Kada bi ga snašle bolesti od posebnih lijekova nije dobijao očekivane rezultate. Ali, danas je postao svjesniji i dovoljno je da izbaci takve metode i umjesto toga uvede novi način liječenja. Mi želimo saznati da li je drevni čovjek, koji je kršio tuđe slobode tako postupao stoga što nije znao. Je li slobodu negirao iz neznanja? Ne, neznanje i nauka nisu na njega vršile uticaj, tako je postupao iz svog interesa. Da li je drevni čovjek, koji nije poštovao slobodu i pravo drugih, tako postupao zbog toga što nije bio svjestan kakvi su bili zakoni? I kada primjenimo zakon, hoće li sve biti riješeno? Kao u slučaju obavezujućih zakona koje čovjek donese? Na primjer, ako u Amenci kažu da je zakon o ropstvu ukinut, da li to znači da je ropstvo zbilja uništeno? Ili su samo promenjeni oblik i forma, a suština je ostala ista.

Da li je razlog što drevni čovjek nije poštovao prava i slobodu u tome što je način njegovog filozofskog razmišljanja bio takav? Ni jedan od njih. Postojala je samo jedna stvar, a to je korist. Drevni čovjek je u svojoj individualnoj prirodi bio profiter i u tom pravcu je koristio sva sredstva. Jedno od tih sredstava su bili ljudi. Kao što je htjeo da koristi drvo, kamen, metal, ovcu, kravu, konja i mazgu za svoje ciljeve, tako je htjeo i čovjeka. Kada je sadio i sjekao jedno drvo, ono o čemu nije razmišljao bilo je to drvo. Mislio je samo na sebe. Ako je gajio ovcu, a zatim je klao, šta je imao na umu? Sem na svoju korist, nije mislio ni na šta drugo. Također, ako je za sebe uzimao robove i lišavao ih njihovog prava, to je bilo zbog svojih koristi. Zato je uzrok koji je čovjeka u prošlosti primoravao da krši tuđa društvena prava i gazi društvene slobode, bio njegov osjećaj za korist i ništa drugo.

Dakle, kakva bi bila profiterska osećanja savremenog čovjeka? Postoje li, ili ne? Da, postoje! To se nije promijenilo. Usta čovjeka danas, ako radi gutanja nisu više otvorena od usta jučerašnjeg čovjeka, nisu otvorena ni manje.

Ni nauka, ni mijenjanje zakona nisu mogli da spriječe pohlepu. Jedina stvar koji su donosili je mijenjanje oblika pohlepe. Sadržaj je isti, samo je ljepše upakovan. Drevni čovjek je bio jedno iskreno biće koje još nije dostiglo granice licemerja. Faraon je porobio ljude i to je javno izrazio rekavši Musau, a.s.: “Šta ti pričaš? To su naši robovi.” Nije krio svoju eksploataciju i porobljavanje. Ali, sadašnji čovjek, u ime slobodnog svijeta i odbrane mira i slobode, krši sve slobode i prava i čini porobljavanje. Zašto? Zato što nema duhovnu slobodu. Zato što nije slobodan u domenu svoga duha, zato što nema morala. Ali, mir s njime, ima izreku koja je vrijedna kao i sve njegove druge misli. Ona je u vezi sa vrlinom, koja je, po mišljenju nekih, zastarela. On kaže:

“Bogobojaznost je ključ svakog ispravnog puta. Bez vrline čovjek ne ide ispravnim putem i svoj put krivi. Bez vrline, čovjek nema rezervu za budući svijet.”[8]

Čovjek bez vrline nema slobodu. Bogobojaznost oslobađa čovjeka od svakog podjarmljivanja. Čovjek mora u domenu svoga duha biti oslobođen, da bi drugima dao slobodu. Zato, ko je stvarn svjetski slobodan čovjek? Ali ibn Abu Talib, mir s njime, ili ljudi koji su na nivou Ali ibn Abu Taliba, ili oni koji su vaspitani u njegovoj školi. Takvi ljudi su, na prvom mjestu, spašeni iz zarobljeništva sopstvenih strasti.

Može osoba da bude oslobođena i da bude oslobodilac, kao Ali, ili da u najmanju ruku bude njegov sljedbenik, ona osoba koja sudi svojoj strasti i svom duhu. Samo u mihrabu ibadeta Njemu da se obrati i da kaže: “O svijete! O žuti i bijeli svijete, o zlato i srebro ovog svijeta, idi i prevari one koji nisu sljedbenici Alija, ja sam tebi dao neopozivi razvod.”[9]

Ova osoba stvarno, a ne iz licemjerja, poštuje pravo i slobodu naroda koji je u njenom srcu. Suština svjesti postaje nebeski glas i njega poziva. Sada vidite da takva osoba, koja ima vrlinu, ima morala, bogobojažljiva je kada vlada ljudima, i kada je narod pod njegovim vođstvom, ništa se ne osjeti. Ljudi na osnovu svojih subjektivnih presedana žele da nađu utočište kod njega, a on im govon: “Nemojte tražiti utočišta. Budite sa mnom.”[10]

Kada je odlazio u bitku kod Sifina, ili se vraćao iz nje, stigao je do grada Anbara, koji je sada jedan od Iračkih gradova, a prije je bio Iranski drevni grad. Iranci su bili tamo. Nekolicina viđenijih i kmetova došli su halifi na doček. Po njihovom mišljenju, Ali, mir s njime, je bio nasljednik kraljeva Sasanida. Kada su stigli do njega i počeli da trče ispred imamovog konja, Ali, mir s njime, ih je pozvao i upitao: “Zašto to radite?” Rekli su: “Gospodine, to je poštovanje koje odajemo našim velikanima i kraljevima.” Imam Ali, mir s njime, je odgovorio: “Ne, to nemojte činiti! Ovi postupci vas čine poniženim i slabim. Zašto se vi ispred mene koji sam halifa, ponižavate? Ja sam jedan od vas, i vi mi vašim postupkom ne činite dobro. Moguće je da se usljed ovog čina, ne daj Bože, pojavi lažni ponos i da počnem sebe smatrati boljim od vas.”

Ovakvog čovjeka nazivaju slobodoumnim. Takvog čovjeka koji ima duhovnu slobodu, osobu koja je prihvatila glas Kur'ana, tj. da sem Boga ne obožavamo nikoga, ni jednu silu, ni jednu moć, ni jednog čovjeka, ni jedan kamen, ni nebo, ni zemlju, ni strast, ni bijes, ni žudnju, ni pohlepu, ni ambicije. Samo da obožavamo Boga. Tada on može podariti duhovnu slobodu.

Imam Ali je održao govor koji ću iznijeti na ovom mjestu. Vidjet ćete kakav je duh čovjeka koji ima duhovnu slobodu. Da li u svijetu možete naći takav duh? Ako ga nađete, slobodno mi ga pokažite!

Govor je veoma opširan i u vezi je prava vladara nad podanicima i prava naroda u odnosu na vladara. Tu ima pitanja o kojima raspravlja hazreti Ali. U našem svijetu je uobičajeno da se samo kaže: “Nemojte biti ovako uz vašeg vladara, budite slobodni.” Imam Ali ističe:
“Ali meni ne iskazujte pohvale lijepe za obaveze koje ispunjavam prema Bogu i prema vama jer strah me je onih obaveza koje nisam izvršio i dužnosti koje su morale biti ispunjene. I ne oslovljavajte me onako kako se silnici oslovljavaju, ne izbjegavajte me onako kako su izbjegavani ljudi na položajima, ne susrećite me ulagujući se i nemojte misliti da ću uzeti zlim ako mi je istina rečena.

Ne odustajte, zato, od kazivanja istine ili savjetovanja u vezi s pravdom, jer ne držim sebe iznad mogućnosti griješenja, niti sam siguran od toga u djelima svojim, osim ako Allah pomogne duši mojoj nadmoćnošću Svojom. Ja i vi smo uistinu samo robovi u vlasti Gospodara, mimo kojeg nema gospodara drugog.”

U nastavku je izneo jedno opće pravilo:

“Jer osoba koja se osjeća ogorčenom kada joj se kaže istina ili se pravedna stvar pred njom izloži, teško da će moći raditi u skladu s istinom i pravdom.”[11]

Kristijansen piše: “Anuširvan je okupio nekolicinu ljudi na dogovor i sa njima raspravljao o jednom pitanju. Iznio je svoje mišljenje. Svi su rekli: “Sve što Vi kažete, tačno je.” Jedan od sekretara se prevario, misleći da je to stvarno jedan konsultativni sastanak i da on ima pravo da iznese svoje mišljenje, ukazao je na nedostatke u mišljenju Anuširvana. Anuširvan je rekao: “O, nevaspitani, drski čovječe!” – i odmah je naredio da ga kazne. Udarali su ga držaljama za pera po glavi sve dok nije izdahnuo. Onome kome je istina gorka, a teško mu je kada od njega traže da se pravedno ponaša, pravda i istina su mu još teži. I na kraju, Ali, mir s njime, tako moli: “O ljudi moji prijatelji, o moji ashabi, ja vas molim, nikada se nemojte uzdržati od pravednih riječi i kritike prema meni i iznesite vaše savjete.”[12]

Ovo je savršen primjer čovjeka koji ima slobodu duha i tako sa pozicija vlasti daje slobodu drugima.

Sa perzijskog preveo: Aleksandar Dragović

[1]Kur´an, 3:64.
[2]Bihâr, sv. 36, str. 331.
[3]Kur´an, 66:4.
[4]Kur'an, 3:64.
[5]Kur'an, 26:18-19.
[6]Kur'an, 26:22.
[7]Madžmaul-Bahrein Tarihi.
[8]Staza rječitosti.
[9]Ibid.
[10]Ibid.
[11]Ibid.
[12]Ibid.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT