Ibadet i dova - drugo predavanje

Duhovna kazivanja

Molitva zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – a Allah zna šta radite.” (Kur'an 29:44)

U islamu, pored toga što je obožavanje i robovanje Boga izvorno, ono se ubraja i u vaspitni program. Kada se kaže da robovanje Bogu poseduje izvornost, bez obzira o kom pravcu i životnim pitanjima čovječanstva se radi, to znači da je sam ibadet jedan od ciljeva stvaranja.

“Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Kur'an 51:56)

Ibadet je sredstvo za približavanje Bogu i stvoren je za stvarnu evoluciju čovjeka. Ono što je sam izraz evolucije čovječanstva i što je cilj sam po sebi, nema potrebe da bude uvod i sredstvo za nešto drugo. Ali, pored toga, što je robovanje Bogu autentično, istovremeno je uvod u nešto drugo, znači, kao što sam rekao, to je vaspitni program islama. To znači da je islam, koji želi da vaspita ljude u pogledu etike i društvenog morala, izabrao jedno od sredstava koje je efikasnije od svakog drugog sredstva, i ima više uticaja na duh i moral čovjeka, a to sredstvo je ibadet.

Sada ću objasniti ovo pitanje. Osnovna etička pitanja su požrtvovanje, samožrtvovanje i odricanje od sopstvenih interesa. Kao što u pogledu zdravlja tijela postoji jedan princip koji je početak i izvor svih dobara – a to je odricanje od proždrljivosti – u etici postoji jedan princip koji je osnov za sva etička pitanja, a to je samoodricanje i odricanje od sebičnosti.

U društvenim pitanjima, taj princip, koji je majka svih principa, jeste pravda. Pravda znači poštovanje prava drugih ljudi. Problem koji čovjek ima i u vezi sa etikom, i sa društvom, jeste izvršavanje tih principa. Znači, ne postoji neko ko ne poznaje etiku, ili ne zna koliko je pravda nužna. Problem je u etapi izvršavanja. Kada čovjek hoće da poštuje jedan etički princip tada shvata da su njegovi interesi sa jedne strane, a etika sa druge strane. Vidi da se istinoljublje nalazi sa jedne, a profit i interes sa druge strane. Ili mora da laže i izdaje da bi imao korist, ili mora da kaže istinu i čuva amanet, i da se odrekne koristi. Ovdje vidimo da čovjek, koji se pretvara da je moralan i pravedan, kada dođe vrijeme akcije postupa suprotno moralu. Ono što je garancija morala i pravde, ukoliko se javi u čovjeku, tako da on može lahko da ide putem etike i pravde i da se odriče koristi, jeste vjerovanje. Kakvo vjerovanje? Vjerovanje u pravdu i vjerovanje u etiku. Kada čovjek stiče vjerovanje u etiku i pravdu, kao jednu svetu radnju? Tada kada vjeruje u Boga, kad Ga obožava. Zato je čovjek, praktično, onoliko privržen etici koliko ima vjerovanja u Boga. Ovo je problem našeg doba. Ljudi su mislili da je nauka dovoljna. Ako upoznamo pravdu i etiku, i savladamo ih, to je dovoljno da budemo moralni i pravedni. Ali, praksa je pokazala da, ako se nauka odvoji od vjerovanja, to ne samo da nije korisno za etiku i pravdu, već je štetno. Onda će biti kao što kaže Sanai: “Ako lopov sa lampom uđe u kuću, lakše će odnositi stvari.”

Ali, ako postoji vjerovanje, učvrstit će se i etika i pravda. Etika i pravda bez vjerskog ubjeđenja slična je štampanju novca bez pokrića. Kada se pojave vjerska ubjeđenja, doći će i etika i pravda. Tako vidimo da u islamu pitanje obožavanja Boga nije odvojeno od etike i ibadeta. Znači, kada islam zapovjeda ibadet, za njegov začin određuje etiku i pravdu, ili, kažemo, kada kroji pravdu i etiku za njihov začin daje ibadet, zato što drugačije nije moguće.
Ovdje dajem jedan primjer. U kojem učenju na svijetu ste vidjeli da osuđenik sam svojim nogama dolazi na egzekuciju? Kriminalac uvijek bježi od kazne. Jedina sila koja kriminalca može natjerati da na svojim nogama i voljno dođe na egzekuciju je sila vjerovanja, i nijedna druga. Kada posmatramo ranu epohu islama, u vezi ovoga imamo mnoge primjere. Zapravo, kad kažemo na početku islama, to ne znači da takvih primjera nije bilo u drugim vremenima, njih je bilo i u drugim epohama, srazmerno stupnju vjerovanja te epohe. Islam je za prestupnika odredio kaznu. Na primjer, odredio je kaznu za pijanicu, preljubnika i lopova. Sa druge strane, u islamu postoji jedan princip a to je: granica se može pomjeriti u slučaju slabe sumnje. Islam nikada ne obavezuje jednog sudiju, ili vladara da istražuje da bi našao prestupnika, već u srce prestupnika usađuje silu koja ga tjera da on sam dođe po svoju kaznu.

U vrijeme uzvišenog Poslanika (s), i u vrijeme Imama Alija koliko puta se desilo da je osoba sama došla Poslanika (s) ili Imamima i rekla: “Poslaniče” (ili Zapovjedniče vjernih) počinio sam tu krivicu, kazni me, ukaljan sam, očisti me!”

Jedna osoba je došla i pred Poslanikom i rekla: “O Poslaniče Božiji, učinio sam preljubu, kazni me!”

Kako u ovakvim situacijama osoba mora ukupno četiri puta da prizna svoju krivicu, jer jedanput nije dovoljno, Poslanik (s) je rekao: “Možda si je samo poljubio, a kažeš da si učinio preljubu”, stavljajući time riječi oslobađanja u njegova usta.

Ako bi on rekao: “Da, poljubio sam je, sada sam hteo da pitam da li je ljubljenje kao preljuba?”, problem bi bio riješen.

Međutim on je rekao: “Ne, Poslaniče. Počinio sam preljubu!”

“Možda si je pipnuo?” (da bi on možda rekao: “Da, ali ništa više od toga.”)

Odgovorio je: “Ne, Poslaniče, počinio sam preljubu!”

“Možda si bio suviše blizu preljube, ali opet možda nije bila prava preljuba?”

Rekao je: “Ne, Poslaniče, ja sam okaljan. Došao sam da mi sudiš i da me kazniš na ovom svijetu, jer neću da kazna ostane za drugi svijet.”

Hadis koji ću navesti je iz knjige “Usuli Kafi”.[1]

Jedna žena je došla kod Zapovjednika vjernih i rekla: “O Zapovjedniče vjernih! Ja sam udata žena i u odsustvu muža sam učinila preljubu i ostala trudna. Okaljana sam, pročisti me.”

Imam Ali je rekao: “Jedno piznanje nije dovoljno, to moraš da priznaš četiri puta.” (U islamu nije običaj da sudija sam istražuje, ili da lukavstvom iznuđuje priznanja, već kada se jedna osoba dobrovoljno prijavljuje, on je sa nekim izgovorom odbija) i ako jedna udata žena učini preljubu, mora da bude kamenovana. Ako te kamenujemo, šta će onda biti sa djetetom koje nosiš u utrobi? Mi ne možemo da kamenujemo dijete. Idi sada i dođi kada se porodiš, jer tebe ne možemo da kamenujemo.”

Poslije nekoliko mjeseci, vidjeli su kako dolazi noseći dijete u naručju. Rekla je: “O Zapovjedniče vjernih! Očisti me!” To je bilo drugo priznanje.

Imam Ali je rekao: “Ako te kamenujemo, šta je dijete krivo? Njemu je potrebna majka. Dijetetu treba mlijeko i njega. Idi sada, potrebna si mu.”

Ona se uznemirena vratila. Poslije godinu, dvije, došla je opet, sada sa djetetom. “O Zapovjedniče vjernih! Dijete više ne pije mleko, i poraslo je. Očisti me!”

On je rekao: “Ne, ovom djetetu je još uvek potrebna majka. Idi!”

Ovoga puta, dok je lijući suze uzimala dijete za ruke, ona reče: ”O, Bože! Ovo je vec treći put da dolazim tvom Imamu, muslimanskom halifi, da me očisti, a on me svaki put odbija s nekim izgovorom. O Bože, ne želim ovu nečistoću. Došla sam da me kamenuje i da na takav način budem očišćena.”

Slučajno je Amr ibn Hurajs, licemjer, vidjeo tu ženu koja ovako govori i odlazi. Reče joj: “Šta je bilo? O čemu se radi?” “Imam jedan problem”, odgovori ona. “Dođi! Ja ću to da riješim. Daj mi dijete, ja ću se starati o njemu”, ne znajući da Imam Ali ne želi da od nje dobije četvrto priznanje. Odjednom su vidjeli da se ta žena vraća sa djetetom i Amr ibn Hurajsom.
“O Zapovjedniče vjernih! Učinila sam preljubu, a problem djeteta je riješen. Ovaj čovjek se prihvatio starateljstva nad njim. Sada me očisti!” Zapovjednik vjernih Ali je bio jako uznemiren što je do toga moralo da dođe.

Ovo su sile vjerovanja i vjere koje dopiru u čovjekovu svijest i predaju ga pravdi i moralu. Ibadet je zato da bi se obnovio vjerski život čovjeka, da bi dobio svježinu, silu i moć. Što više čovjek vjeruje, toliko se više sjeća Boga, i toliko će manje činiti grijeh. Griješenje, odnosno uzdržavanje od grijeha ne pripada domenu znanja, već domenu nemara i zaborava. Što je čovjek nemarniji prema Bogu, više će činiti grijeh, i što se više prisjeća Boga, to će manje činiti grijeh.

Čuli ste da su poslanici i imami bezgriješni. Pitaju vas, šta to znači da su imami i Poslanici bezgriješni? Kažu da oni nikada ne čine grijeh. Tačno je da to znači to, ali poslije vas pitaju, zašto oni ne čine grijeh. Na ovo "zašto" može se odgovoriti na dva načina. Prvi način je, da su Poslanici i imami čisti i bezgriješni u tom smislu da ih Bog svojom moći namjerno spriječava da čine grijeh. Znači, kada hoće da učine grijeh, Bog ih spriječava. Ako je ovo značenje bezgriješnosti, onda ne postoji savršenstvo i vrlina. Ako je tako, kada vi i ja hoćemo da činimo grijeh, a jedna spoljna sila nas u tome spriječava, i staje između nas i grijeha, prirodno da nećemo griješiti. Onda, koju vrlinu oni imaju više od nas? U tom slučaju, jedina razlika na njihovoj strani jeste da su oni robovi u vezi kojih je Bog napravio izuzetak. Kada oni hoće da čine grijeh, spriječava ih, ali, kada mi hoćemo da griješimo, ne spriječava nas. Ne, mišljenje na ovaj način je pogrešno! To što su oni bezgrješni ne znači da oni hoće da čine grijeh, a da ih Bog spriječava. Onda, u čemu je stvar?

Ismet (bezgriješnost) predstavlja najviši stepen vjerovanja. Što je viši stupanj vjerovanja, to se čovjek više prisjeća Boga. Na primjer, osoba koja u principu ne vjeruje, neće Ga se sjetiti jedan dan, sedmicu ili čitav mjesec. Ovakva osoba je apsolutno nesvjesna. Neki ljudi su takvi da se ponekad sjete Boga. Pomisle: “Mi imamo Boga, on je iznad nas, i On nas vidi.” U tom trenutku se sjete Boga, poslije Ga ponovo zaborave, kao da Bog uopće ne postoji. Ali, neki ljudi koji više vjeruju, ponekad su nemarni, a ponekad prisebni. Kada su nemarni, čine grijeh, ali kada su prisebni, prirodno, ne čine grijeh. Kada imaju Boga na umu, nemoguće je da čine grijeh.[2]

Kada u duhu čovjeka stvarno postoji i prisutno je vjerovanje, onda čovjek ne čini grijeh. Tako, ako čovjekovo vjerovanje stigne do savršenstva, tako da čovjekov um stalno bude prisutan, znači da Bog uvijek bude u njegovom srcu, onda uopće neće biti nemaran. U svakoj radnji koju čini, istovremeno će se sjetiti Boga. Kur'an kaže:

“Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometa da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udeljuju...” (Kur'an 24:37)

Ne kaže: “Ljudi koji ne trguju.” Islam nije došao da bi ljudima rekao da ne trguju. Naprotiv, islam je podstakao ovakvo djelanje, da se radi, da se trguje. Ovdje se kaže – ljudi koji kupuju, prodaju, trguju i rade, ali istovremeno, dok obavljaju te stvari ni jednog trenutka ne zaboravljaju Allaha. Dok stoje iza terazija u bakalnici, stalno pričaju i uspostavljaju kontakt, daju robu ili uzimaju pare, ali Bog je ono što nikada ne zaboravljaju. Na umu uvijek imaju Boga. Ako neko uvek bude pribran i stalno se sjeća Boga, prirodno je da nikada ne čini grijeh. Naravno, mi nemamo jednu stalno svjesnu osobu, sem ma'suma – bezgriješnih.  Bezgriješnici su znači, one osobe koje nikada ne zaboravljaju Boga.

Daću jedan primjer: da li vam se ikada desilo da stavljate ruke u vatru i idete u nju? Sada, ako pažljivo posmatrate, postoje i druga pitanja. U toku čitavog života ne dogodi se ni jedanput da vi i mi odlučimo da se bacimo u vatru, sem ukoliko želimo da se ubijemo. Zašto? Zato što imamo saznanje o vatri i znamo da ćemo, ako u nju uđemo, izgorjeti. To je pouzdana činjenica i čim vidimo vatru, mi se sjetimo te činjenice i nismo nemarni ni jednog trenutka. Zato smo mi u tom smislu, da sebe ne bacimo u vatru, bezgriješnici. Znači da nas to saznanje, ta izvjesnost i vjerovanje, koji se odnose na posljedice od opekotina, uvijek spriječavaju da se bacimo u vatru. Isto kao što mi vjerujemo u dejstvo spaljivanja u vatri, sveti ljudi vjeruju u dejstvo opekotina od grijeha, i zato su bezgriješni. Sada kada je razjašnjeno šta je značenje bezgriješnika, biće razjašnjen smisao rečenice da je ibadet dio vaspitnog programa islama. Cilj ibadeta je da se čovjek često sjeća Boga, i što Ga se čovjek više sjeća, više će biti privržen moralu, pravdi i pravu, i ova rečenica je veoma jasna. Sada obratite pažnju na činjenicu kako su u islamu povezani ovozemaljski i zagrobni život. Islam se razlikuje od hrišćanstva. U hrišćanstvu je polaganje računa na ovom svijetu odvojeno od polaganja računa na drugom svijetu. Hrišćanstvo kaže da ovozemaljski i zagrobni život pripadaju posebnim svjetovima, ili ovom, ili onom, dok u islamu nije tako.

Islam je drugi svijet stavio u kontekst ovozemaljskog života, i ovozemaljski život u kontekst drugog svijeta. Na primjer, čisto nebeski aspekt namaza je u tome da se čovjek sjeti i plaši Boga. Za prisustvo srca i pažnju prema Bogu nije potrebna tolika ceremonija, uzimanje abdesta, pranje, čišćenje. Zar pranje ima uticaja na približavanje Bogu? Na prvi pogled, umivanje i propuštanje da se to učini nemaju uticaja na približavanje Bogu, ali Bog kaže:

“O vjernici, kada hoćete da molitvu obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite, a dio glava svojih potarite i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunubli, onda se okupajte.”
(Kur'an 5:6)

Ovde vidimo da je čistoća povezana sa ibadetom. Ako hoćeš da klanjaš, mjesto klanjanja mora da bude mubah (ono što je po islamskoj vjeri dozvoljeno), da ne bude prisvojeno. Taj tepih na kome se klanja, ta odjeća u kojoj činiš namaz, mora da bude halal i mubah. Ako tvoja odjeća ima jedan nezakonito prisvojen konac, tvoj namaz neće biti prihvaćen. Ovde je ibadet ponovo povezan sa pravom. Pored toga što kaže da moraš obožavati Boga, kaže da moraš da poštuješ pravo. Znači islam kaže: “Ja u suštini ne priznajem obožavanje, ako se u njemu ne poštuju društvena prava.” Zato onaj koji klanja, ako hoće da obavi namaz, prvo mora da razmisli: “Ovu kuću u kojoj se nalazim, jesam li na silu oteo ljudima, ili ne? Ako sam je uzeo na silu, onda će moj namaz biti ništavan.” Dalje, ako hoće da klanja, primoran je da ima takvu kuću koja je halal, znači da ju je kupio od pravog vlasnika, ili da je drži u dozvoljenom posjedu. Takođe, njegov tepih i odjeća. I čak ako je od siromašnih stekao neko pravo, mora da plati hums i zekat. Ako ne plati, namaz mu je ponovo nevažeći. Nama također kažu: “Ako hoćete da klanjate, morate se okrenuti prema Ka'bi.” Gdje se nalazi Ka'ba? To je prvi hram koji je u svijetu izgrađen radi bogosluženja Allahu:

“Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.”
(Kur'an 3:96)

Svi morate da se okrenete prema prvom hramu i mesdžidu koji je sagrađen rukama velikog Božijeg Poslanika, a.s., Ibrahima i njegovog sina Ismaila. Sada, zašto mi moramo da se okrenemo prema Ka'bi? Zar je Bog tu? Zar je Bog u Ka'bi (Sačuvaj Boze!)? Kur'an kaže da je Božiji lik gdje god da stojite:

“...Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana...” (Kur'an 2:115)

Bilo da se okreneš na ovu ili drugu stranu, stojiš prema Bogu. Ako pogledaš dole, ili gore, gledao si prema Bogu.

Poslanik (s) je rekao: “Ako vas spuste kanapom do sedmog sloja u utrobi zemlje, ponovo ste otišli prema Bogu. Idete li ka istoku, idete prema Bogu. Idete li ka zapadu, idete prema Bogu. Ovako kako sjedite, vi ste sa Bogom.”

Bog nema pravca, onda zašto mi moramo da stojimo prema Kabi? Bog kaže: “Vi, koji činite ibadet, istovremeno morate da naučite jedno društveno ponašanje i vaspitanje. Svi se okrenite prema jednoj tački.” Ako ne bude tako, i jedna osoba stoji sa ove strane, a druga sa druge strane, to je ispoljavanje nejedinstva i neslaganja. Ali, ako stojite prema jednoj tački, onda se prepoznajete po pravcu, svi muslimani prate jedan pravac. Sada, koji pravac da izaberemo da u osnovi ne miriše na nevjerništvo? Kaže se: “Izaberi jedno mjesto prema kome ako se okreneš, poštuješ ibadet. Okreni se prema mjestu koje je prvi hram. Poštovanje hrama, poštovanje je ibadeta.”

Ponovo se kaže da kada činiš ibadet, treba da pratiš određeno vrijeme, i da se vodi računa na svaki minut. Vrijeme sabah namaza je od javljanja zore do izlaska sunca, i ako namjerno namaz počneš jedan minut prije zore, ili jedan minut poslije izlaska sunca, tvoj namaz će biti neispravan. Namaz mora da bude između ova dva vremena, i ne možeš da kazeš: “Sada mi se spava, sinoć sam bio budan do kasno u noć, ima još jedan sat do izlaska sunca.” Bog ne zna za buđenje i spavanje. Zar Bog između zore i izlaska Sunca oblači zvanično odijelo i sprema se za obavljanje namaza? Za Boga je svejedno, sati ili trenuci:

“Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima ga ni drijemež ni san!”
(Kur'an 2:255)

Ili da kažeš: “Skoro će jutro a ja još nisam zaspao, umoran sam spava mi se pa ću klanjat pola sata ranije.” Moraš da se naučiš disciplini i poznavanju vremena. Moraš klanjati strogo u pravo vrijeme. Da li za Boga ima razlike da bude ovo, ili ono vrijeme? Ne, ali za tebe ima razlike, ti moraš da budeš vaspitan putem ovog namaza. Ako si noću bio budan do dva sata, moraš da se probudiš i da klanjaš između zore i izlaska sunca, jer prije i poslije toga vremena nije prihvatljivo. Takvi su akšam i jacija namaz. Reci ćete: “Namaz je ibadet, robovanje Bogu.” Kakve veze obožavanje ima sa ovim stvarima? Ne, u islamu, obožavanje je povezano sa ovim pitanjima. Islam ne odvaja ibadet, bogosluženje i druga pitanja.

Moguće je da neko kaže: “Ja klanjam, ali u toku namaza mi ponekad dođe da plačem. Nešto me muči i hoću da plačem usred klanjanja, ili se sjetim nečega, ili ponekad vidim nešto i smijem se. Mislim da to nije strašno.” Ne, nije tako! Namaz je manifestacija obuzdavanja emocija. Kada u toku namaza stojiš prema jednoj tački, moraš da budeš prema istoj tački, a ne da se okrećeš tamo, ovamo, ili da gledaš iza sebe. Nemaš pravo čak ni da svoju glavu okreneš lijevo ili desno. Šta će biti sa plakanjem ili smijanjem? Apsolutno, ne! Neko će reći da se takve stvari ne suprotstavljaju ibadetu jer pored toga što se smijem, ja spominjem i Boga. Hoću da se smijem. Kada mi se plače, hoću da plačem, ili možda da u toku namaza nešto pojedem.” Nemože tako. Ti moraš da vežjbaš da u toku ovog kratkog vremena savladaš stomak, da obuzdaš smijeh ili plač, da savladaš svoju nedisciplinu. Ovo je jedna serija društvenih pitanja, ali je ipak ibadet, zato što je u islamu ibadet dio vaspitnog programa. Ibadet bez poštovanja ovih principa neće biti prihvaćen.

Šta je sa mirovanjem u namazu? Ovo je stvarno čudno. Za vrijeme namaza, kada učim Fatihu i druge sure, pridržavam se svih tih uslova, ali se pomjeram. Jednu nogu pomjerim, a sa drugom mirujem, i tako se pomalo krećem lijevo desno. Kažu da je ovaj moj namaz neispravan. Na ruku'u i sedždi se mrdam, i pomjeram ruke ili noge. Takav namaz jeste neispravan. Namaz moraš obavljati smireno i spokojno. Znači, kada staneš i hoćeš da kažeš: “Allahu ekber!”, to ne smiješ da kažeš sve dok se tvoje tijelo nije smirilo. Ako to ipak kažeš u pokretu, tvoj namaz je neispravan. Prvo moraš da se umiriš, a zatim da kazeš: “Allahu ekber.” Poslije, ako hoćeš da se pomjeriš, pomjeri se, ali ne govori i ne čini zikr. Ćuti, mirno stoji, a onda reci: “Bismillahirahmani rahim, elhamdulillahi rabil 'alemin.” Dalje, ako usred namaza počnu da te bole noge, malo se smiri, ćuti i namjesti se i onda nastavi. Namaz mora da počne u miru. I tvoj duh i tvoje tijelo moraju mirovati.

Sada ćemo raspravljati o drugim dijelovima namaza. Namaz je poštovanje prema Bogu. Obraćati pažnju na drugo, sem na Boga, je nevjerništvo, ali istovremeno, nama se kaže da u namazu kažemo: “Pozdrav nama i pozdrav svim dobrim Božijim robovima.”

Ovdje proglašavaš mir i prijateljstvo svim dobrim robovima Božijim. Kako danas kažu, proglašavaš miroljubivu koegzistenciju za sve dobre ljude. U toku namaza kažeš da nemaš ništa protiv dobrih ljudi, jer ako se boriš protiv nekog dobrog Božijeg roba, onda si sam zao. Kada kažete: “Pozdrav nama i pozdrav svim dobrim robovima Boga”, to nema veze sa duhom ibadeta, koji je prisustvo srca kod Boga. Ali, u islamu, duh i tijelo ibadeta su povezani sa vaspitnim pitanjima. To je neophodno da čovjek u smislu duhovnih pitanja, zaboravi sebe i druge koliko god je to moguće, ali je u smislu društvenih pitanja nužno da čovjek druge ne zaboravlja.
U Suri al-Fatiha[3] koja je sastavni dio namaza, kažemo: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo.”
Ne kažemo:

“Tebi se klanjam i od Tebe pomoc tražim.”

Ne kažemo tako, već:

“Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo.”

Ovdje ne kažemo samo "ja", nego "mi", znači “O Boze! Nisam sam, nego sam sa svim drugim muslimanima.”

Pored toga, čovjek za vrijeme ibadeta proglašava svoju povezanost sa islamskom zajednicom: “O Allahu. Nisam samo ja, ja sam dio cjeline i tijela, mi smo, a ne ja.”

U islamskom svijetu ne postoji "ja", postoji “mi”.

Mi Tebe obožavamo, samo od Tebe pomoć tražimo. Također, svi drugi dijelovi namaza, svaki je posebna lekcija, upozorenje i podsjećanje.

Na primjer, uzmite u obzir rečenicu: “Allahu ekber.” Zar neko, ko je čovjek, može da se uključi u takvo dešavanje, i da se ne plaši? Čovjek ima strah. Čovjeka, kada vidi jednu veliku planinu, ili kada se nalazi na njenom vrhu i pogleda dole, hvata strah. Kada vidi more, plaši se. Kada vidi nekog moćnog ili uticajnog čovjeka, i kada ide kod njega, moguće je da se izgubi i da muca. Zašto? Zato što se plaši njegove moći. Ovo je za čovjeka prirodno. Ali onaj koji kaže: “Allahu ekber” nikada se neće plašiti nikoga i ničega. Zašto? Zato što “Allahu ekber” znači veće od svakog, a veće od svakog izraza je Božija suština. Znači, ja poznajem Allaha prema Njegovoj veličini i uzvišenosti. Onda, kada ja poznajem Boga prema Njegovoj veličini, sve drugo mi se čini malim. Ova rečenica “Allahu ekber” daje čovjeku ličnost, uveličava čovjekov duh.

Imam Ali kaže: “Bog se u svojoj uzvišenosti manifestuje u duhu vjernika, i zato, sve što je mimo Boga, za njih je beznačajno.”[4]

Ovdje ću nešto da vam objasnim. Veličina i malenkost jedne stvari je relativna. Na primjer, vi koji se nalazite u ovoj prostoriji Huseinije, da ste prije toga bili u jednoj manjoj sali, veličine jedne trećine ove sale, ova bi vam izgledala velika. Ili, suprotno, da ste bili u jednoj sali koja je tri puta veća od ove, a zatim došli ovdje, ova sala bi vam izgledala manja. Uvijek kada čovjek vidi neko stvorenje pored drugog stvorenja, a ono drugo je veće od prvog, prvo stvorenje vidi kao manje, a ako je ono drugo manje, prvo vidi kao veće. Ljudima koji su upoznati sa uzvišenošću svoga Boga, i tako osjećaju, uopće, sve drugo izgleda malo, i ne može biti veliko.

Sadi je u knjizi Bustan veoma lijepo rekao: “Za asketu, sem Boga, ne postoji drugo, put razuma je put kivina.”

Kaže da asketi, sem Boga, ne priznaju objektivnost ni za šta drugo, i kažu da drugo uopće i ne postoji. Jedno od značenja jednoće (Božijeg Jedinstva) je u tome da kada asketa spozna Božiju veličinu, više ne može da kaže da sem Njega postoji drugo biće.

Kaže: “Ako je bitisanje On, onda je, sve što postoji sem Njega – nepostojeće.” Sadi je u vezi bitisanja rekao ovo značenje.

On poslije kaže: Istinoljubivi imaju moć to da kažu, ali sljedbenici silogizma cjepidlače.

Istinoljubivi razumiju šta ja kažem, ali po njemu, oni koji su analitičari sitničare u vezi toga šta znači Božije Jedinstvo.

“Pa šta su nebo i zemlja,

i ko su ljudi, džinovi i životinje?”

“Dostojno hvale si pitao, o pametni čovječe,

odgovor ću dati dostojan pametnim ljudima,

da Sunce, more, planina i nebeski svod,

rajska ljepotica, čovjek, džin i kralj,

sve što jeste, manje je od toga,

da sa Njegovim postojanjem, postajanje spominju.”

Kaže da on ne tvrdi da ne postoje nebo, zemlja, čovjek i anđeo, kada kaže da Bog postoji i da sem Boga drugo ne postoji.

Kaže da ne negira postojanje drugih stvari. Ne. Kada sam upoznat sa Njegovom uzvišenošću, sve što vidim, sem Njega, manje je od toga da vidim da bih rekao da postoji.

“Gdje postoji more, šta sam ja?

Kad On postoji, stvarno ja ne postojim.”

Kada vi kažete: “Allahu ekber”, ako to kažete iz dubine vašeg srca i duše, u vašim očima se oličava uzvišenost Boga. Kada se u vašem srcu pojavi uzvišenost Boga, nemoguće je da vam neko izgleda veliki, nemoguće je da se nekoga plašite, i da se pred nekim ponižavate. Ropstvo Bogu je oslobađajuće. Ako čovjek shvati Božiju veličinu, postaje Njegov rob, a nužnost Božijeg ropstva je oslobođenje od svega, sem od Boga.

Kazano je: “Nećeš da postaneš rob, dok ne budeš slobodan!

Ne može se napuniti prepun sud.

Ukoliko pitaš: “Šta je ropstvo?”

Ropstvo nije ništa drugo do lomljivosti.

Biti Božiji rob jednako je biti oslobođen svega sem Boga, zato što je shvatanje veličine Boga, upoređno sa shvatanjem beznačajnosti svega, sem Boga. I kada čovjek vidi da je sve što nije Bog beznačajno, nemoguće je da bude ponižen u tom smislu da robuje beznačajnom. Čovjek pogrešno poniženog vidi kao velikog i robuje mu.

Drugi zikr iz namaza, kao što su: subhanallah, elhamdulillalah, subhane rabbi alazim ve bihamdih, subhane rabbi-uala ve bihamdih i tašahud, svaki imaju svoju tajnu.

Jedan čovjek je pitao hazreti Alija: “Zašto mi dva puta činimo sedždu?” Dobro, kao što jedanput činimo ruku, jedanput činimo i sedždu. Naravno, znate, sedžda je jedan korak više u poniznosti od rukua. Zato što kod sedžde čovjek najdraži dio svog tijela stavlja na najnižu stvar, znači na zemlju, kao izraz svog potčinjavanja (najdraži dio tijela čovjeka je njegova glava, tamo gde mu se nalazi mozak, a na glavi je najdraži dio celo). Stavlja čelo na zemlju i tako izražava svoju poniznost pred Bogom. Pitao je zašto mi u svakom rekatu namaza dva puta činimo sedždu. Kakva je karakteristika zemlje? Amir al-muminin je proučio ovaj ajet:

“Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.”
(Kur'an 20:55)

Prvo, kada ideš na sedždu i ustaješ to znači da smo svi mi stvoreni od zemlje. Izvor sveg našeg tijela je zemlja. Sve što jesmo, od zemlje je nastalo. Kada po drugi put staviš glavu na zemlju, podsećaš se da ćeš umrijeti i da ćeš se zemlji vratiti. Kada ponovo podigneš glavu, sjetit ćeš se da ćeš iz te iste zemlje još jedanput ustati.

Ovdje ću se osvrnuti na još jednu tačku. Mnogo bih volio da spoznamo važnost namaza, koji je stub vjere. Da li znate da smo mi odgovorni za klanjanje naše porodice, znači žene i djece? Svaka osoba je odgovorna za svoj namaz i za namaz svoje porodice, to znači za ženu i djecu. Poslaniku (s) je rečeno: “Naredi čeljadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome.”
(Kur'an 20:132)

“O Poslaniče! Naredi čeljadi svojoj i istraj u tome!”

Ovaj ajet nije ekskluzivan samo za Poslanika (s), svi smo u obavezi u odnosu na ovu naredbu.
Šta mora da se učini sa djecom? Djecu moramo pripremati za namaz od detinjstva. Naređeno je da djecu od sedme godine morate da učite da vježbaju probni namaz. Naravno, dijete ne može da uči namaz korektno od sedme godine, ali može da klanja u okviru vježbanja, bilo da je dječak ili djevojčica. Znači, kada neko dijete pođe u osnovnu školu, namazu moraju da ga uče u školi, i u porodici, ali moraju da obrate pažnju na to da prisiljavanje neće imati rezultata. Vi morate da se trudite da podstaknete vašu djecu na klanjanje, da bi to zavoljeli. Morate vašem djetetu da date podstrek na bilo koji način da bi sa voljom i zadovoljstvom klanjalo namaz. Da ih ohrabrujete, nagrađujete, izražavate svoju ljubav, da razumiju da ćete, kada klanjaju, imati više ljubavi prema njima. Drugo, morate djecu da vodite u sredinu u kojoj se klanja. Iskustvo je pokazalo da ako dijete ne ide u džamiju, ne bude u skupu i ne vidi džuma namaz, ono neće biti sklono ovoj radnji, a prisustvo u džematu je podsticaj za čovjeka.

Odrastao čovjek, kada sebe vidi u džematu koji čini ibadet, dobija više duha za ibadet, a dijete još više. Nažalost, naši rijetki odlasci u džamije, hramove i na vjerske skupove, i manje učestvovanje djece na vjerskim skupovima, uzrokuje da se ona od početka ne privoljavaju ibadetu, ali ovo je dužnost za vas. Kada islam kaže da se sopstvenom djetetu naredi da obavlja namaz, time ne misli da ga zastraši, da mu naredi i grdi ga. Ne, morate iskoristiti svako sredstvo koje mislite da je dobro za podsticaj činjena ibadeta i namaza. Mi moramo da imamo program dolaska u džamiju sa svojom djecom, da ona budu upoznata sa džamijama i hramovima. Mi sami, koji smo od detinjstva bili upoznati sa džamijama i hramovima, koliko puta idemo u džamiju, kad naša djeca, koja su napunila sedam godina i pošla u školu, pa su poslije išla u gimnaziju, pa na fakultet, nisu kročila u džamiju? Dobro, oni prirodno bježe od džamije. Sada ćete reći da džamije nisu u dobrom stanju, ili da na primjer jedan govornik dođe pa održi ovakav ili onakav govor. Mi imamo dužnost i to da sređujemo, dužnost se ne završava na jednom mestu. Mi moramo da sređujemo stanja naših džamija. Onda, nemojte da zaboravite da imamo dužnost da klanjamo, i također, imamo dužnost da učinimo da naša porodica obavlja namaz, i da našoj djeci, koliko možemo, objasnimo korist, funkciju i filozofiju klanjanja.

U kur'anskom ajetu navodi se da neki pitaju stanovnike pakla dok su u agoniji i mukama:
“Šta vas je dovelo do ovog pakla?” Oni će reći da nisu klanjali i nisu pomagali siromašnima. “Šta vas je u Sekar dovelo?”

“Nismo – reći će – bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposličarima upuštali.” (Kur'an 74:42-45)

Upuštali smo se u svaku besmislicu, svuda gdje je bila riječ protiv vjere, utišali smo se i slušali, ili smo sami govorili protiv vjere, a ovo je posledica.

Sada možete da razumijete zašto je namaz toliko važan u islamu, zašto Poslanik (s) kaže da je namaz stub vjere. Zato što će, ako se čini namaz, i tačno se obavi, sve biti u redu.
Imam Ali svoje pouke, koje ste često čuli, počinje riječima: “Allah, Allah!” To su pouke, koje kada je završio, nije prošlo ni nekoliko sekundi, a on je preselio na ahiret. On je u vezi sa namazom rekao:

“Allah – Allah je o namazu rekao da je namaz stub vaše vjere.”[5]

S perzijskog preveo: Aleksandar Dragović

[1]Furû'e Kafi, sv. 7, str. 185.
[2]Vasail, sv. 1, str. 24, hadis 14.
[3]U svakom namazu ucenje sure Fatiha je obavezno, jer bez toga namaz nije ispravan. Ostale sure se mogu izabrati, ali je Fatiha "farz" – obavezna.
[4]Staza rječitosti, govor 184.
[5]Staza rjecitosti, Fejzul Islam, pismo 47.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT