Pokajanje - drugo predavanje

Duhovna kazivanja

"Gospodaru naš rekoše oni, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni." (Kur'an, 7:23)

Naša rasprava se odnosi na pokajanje. Rekli smo da je tevba prvo stajalište za one koji hoće da očiste duh, kao i za ibadet i pokoravanje. Ako neko ima namjeru da se približi Bogu, i ako hoće sebe da pripremi, mora da se vraća svojoj crnoj prošlosti i da čini pokajanje.

Obećao sam da vam iznesem objašnjenja koje je Zapovjednik vjernih, Imam Ali, dao o pokajanju, u kojima je objasnio istinitost, uslove i stepene savršenstva tevbe. U uvodu, prije nego što izložim objašnjenja hazreti Alija, odgovorit ću na jedno pitanje. To pitanje je: kada će biti prihvaćeno čovjekovo pokajanje, kada je vrijeme za pokajanje? Znači, dokle čovjek ima rok za pokajanje?

Sve dok boravi na ovom svijetu, i živ je, i dok se nije direktno suočio sa smrću, čovjek ima priliku za pokajanje. Kada se čovjek nađe u kandžama smrti i nema nade za izbavljenje, njegovo pokajanje neće biti prihvaćeno. Ti posljednji časovi i trenuci su, po hadiskim komentarima, časovi kada se progleda, znači trenutak kada čovjek pogleda u smrt i drugi svijet, i vidi ih. Tada čovjek dok je još uvijek živ, vidi drugi svijet ispred sebe. Prije tog momenta, čovjekovo pokajanje je prihvaćeno, ali u tom trenutku, ono više nije prihvaćeno, kao što i na drugom svijetu pokajanje više ne znači ništa. Čovjek tamo više nije u stanju da se pokaje, čak i ako to hoće. To sigurno nije stvarno pokajanje i samo je jedno površno djelovanje. Njegova pokajanja neće biti prihvaćena. Ali zašto je tako u ovom slučaju? Odgovor na ovo pitanje je dopuna prethodne rasprave i zbog toga započinjem ovu. Zašto pokajanje nije prihvaćeno u trenutku kada čovjek pogleda smrti u lice?

Kur'an kaže da: "Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali i tada bi nevjernici stradali." (Kur'an, 40:85)

Zašto? Zato što pokajanje nije samo žaljenje i povratak. Znači, ako se čovjek pod bilo kojim uslovima samo vraća s pogrešnog puta, to se ne ubraja u pokajanje. Pokajanje je to kada se u čovjekovoj biti pojavi jedna unutrašnja revolucija.

Čovjek će, kada stigne do stepena na kome osjeća da je u kandžama smrti, i vidi Božiju kaznu, tada sigurno izraziti svoje vjerovanje, ali ovakvo izražavanje vjere nije sveta unutrašnja revolucija. Kur'an o faraonu kaže:

"I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam." (Kur’an, 10:90)

Faraon, sve dok je živ i uživa u životu na ovom svijetu i ponaša se faraonski, nemoguće ga je ubijediti ni sa jednim razlogom i on ne prihvata savjet ili pouku. Šta je između mađioničara i Muse a.s., da su čak i sami mađioničari povjerovali. On se tada još više pobuni. Namjerava da ubije Musu, a.s., i njegov narod i proganja ih. A kada se davi u moru i voda ga ščepa, uviđa da mu je kraj života, i biva siguran da mu više nema spasa, pa kaže: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga..." Ovdje se pokajanje više ne prihvata. Zašto Bog ne prihvata? Zar kod Boga ima škrtosti? Ne, ako bude pokajanja, On prihvata. Ovo nije pokajanje.

Pokajanje znači unutrašnja revolucija. Ovo nije sveta unutrašnja revolucija. Kod čovjeka koji, kada se nalazi na dnu mora, a oko njega je svuda voda, i sa koje god strane da pogleda, vidi samo vodu, i u tom stanju izražava pokornost, nije se probudila savjest. Njegova savjest nije oživjela, nije se pobunio protiv samog sebe. Već sada, kada sebe vidi kao jadnika i bespomoćnog, od straha se predaje. Zato njemu kažu: "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?" Zašto prije jedan sat, kada si bio slobodan, to nisi rekao? Da si prije jedan sat, dok si bio na slobodi, rekao ovu riječ, bilo bi očigledno da se u tebi pojavila sveta unutrašnja revolucija, ali sada, kada kažeš ovu rečenicu, to nije sveta revolucija, nego je bespomoćnost i jadikovanje. Koji to zločinac ne žali u trenutku kada biva uhvaćen od strane pravde? Ali, to nije žaljenje. Nije znak popravljanja. Ako se zločinac, prije hvatanja, sam iznutra mijenja, i ako se, u slučaju kada bi imao mogućnosti za zločin, odriče zločina, to je tevba i pravi povratak. Zato razlog što u posljednjem trenutku, u stanju kada se ugleda drugi svijet, čovjekovo pokajanje nije više prihvaćeno, je taj da to nije pokajanje. Ne radi se o tome da je pokajanje i da nije prihvaćeno, već da to uopće nije pokajanje.

Ali, zašto čovjekovo pokajanje nije prihvaćeno na drugom svijetu? Odgovor na ovo pitanje smo dali. Zato što su u tom svijetu sve stvari pregledne i vidljive. Kada se tamo izrazi kajanje i kaže; "O, Bože, kajem se", to kajanje nije sveta unutrašnja revolucija, nije slobodna revolucija. Drugo, da li znate šta je čovjek kada umre? On je kao voće koje je bilo na drvetu, i poslije sazrijevanja se, ili nezrelo ili poluzrelo (bilo u kom obliku) odvojilo od drveta i palo. Dok je na drvetu, voće zavisi od poretka drveta. Ako sazrijeva, zri putem drveta. Ako mu stigne voda, stiže putem korijena. Ako stignu hranjive materije, stignu putem drveta. Ako koristi vazduh, to je preko drveta. Ako ima sladak ukus to je zbog akcije i reakcije koja se dešava u drvetu. Ako mijenja boju, opet je putem drveta. Čim voće padne sa drveta, gube se sve mogućnosti koje je imalo. Do prije jedan sahat, na primjer, jabuka koja je pala sa drveta, na drvetu je bila nezrela ili poluzrela, i postojala je ta mogućnost da za jedan korak ide naprijed, da promijeni boju, da se poveća njena težina, da bude ukusnija, slađa i ljepše miriše, ali čim padne sa drveta, izgubi sve mogućnosti. Znači, posljednje stanje je u trenutku pada sa drveta.
Čovjek je plod drveta prirode, on je plod drveta svijeta. Sve mogućnosti koje postoje za ljude, postoje u prirodi i svijetu. Za naše popravljanje, u svijetu postoji mogućnost. Također, za nas u svijetu postoje stvari da budemo lošiji. Mi, koji živimo na ovom svijetu, jesmo na drvetu ovog svijeta i prirode, mi smo plod ovog drveta.

"O dragi moji, ovaj svijet je kao drvo,

Mi smo na njemu samo poluzreli plodovi."

Dok smo na drvetu prirode, imamo sve mogućnosti. Ako činimo ibadet, sazrijevamo kao voće koje zri. Ako činimo grijeh, mi smo poput voća kojeg je napala bolest. I nas tada kao da napada gamad, kao kada neke vaške ili crvi napadnu plod putem drveta. Pokajanje je jedna od ovih mogućnosti. To je kao voda i hrana koje putem drveta prirode moraju da nam stignu. Stoga, kada umremo, nama više neće stići. Zašto? Rekao sam. Pokajanje je jedna sveta revolucija, i sve promjene, revolucije i pokreti pripadaju ovom svijetu, penjanje i silaženje je na ovom svijetu. Čim stavimo nogu na drugi svijet, mi smo na nivou i stepenu i u pravcu u kome se nalazimo, i tu ćemo biti zaustavljeni. Najveća granica objektivizma je dostignuta. Još jedan primjer. Dok je u materici dijete zavisi od postojanja svoje majke. Dobija hranu, vodu, zdravlje i bolest preko nje. Ali, čim se rodi, više ne zavisi od nje. Neka druga pravila dominiraju nad njim i ono više ni jedan trenutak ne može da živi u materici, gdje su bila prethodna pravila. Kada ode sa ovog svijeta, čovjek trpi promjenu u pravilima života, i ne postoji mogućnost da koristi ni najmanje odredbe od pravila koje su postojale u ovom svijetu. Čin pokajanja, napredak i zaostajanje, penjanje i silaženje, promjena puta i pravca, sve pripada ovom svijetu.

Ovo su riječi hazreti Alija: "O ljudi! Danas je dan za djelovanje, a nije dan za svođenje računa. Svijet nije mjesto kazne i svođenja računa."

Ne kaže da ne postoji ni jedna kazna na svijetu. Neke radnje na svijetu, su kazne, neke nesreće koje se dese na ovom svijetu, su posljedica čovjekovih radnji. Ali, nemojte misliti da Bog proračunava svako loše djelovanje na ovom svijetu, i nemojte misliti da je svako loše stanje, koje zadesi čovjeka, posljedica jedne od njegovih radnji. Nije tako. Stoga, ako jedan čovjek u ovom svijetu nikako nije dobio kaznu, da li to znači da je njegov račun bio čist? Ne. Da li ako je neko u ovom svetu imao teškoću u životu nužno znači da je to posljedica njegove loše radnje? Da li to znači da ih je Bog kaznio na ovom svijetu? Ne, nije tako. Islamska učenja nam kažu: "O, ljudi! Danas je dan za djelovanje i nije dan za račun. Suprotno, drugi svijet nije dom djelovanja, već je isključivo dom za svođenje računa."

Onda, to da je čovjekovo pokajanje ograničeno na vrijeme prije nego što se ugleda smrt, i njene posljedice, i da nakon što je čovjek ugledao smrt, kao faraon, pokajanje više nije prihvaćeno, i takođe, da na drugom svijetu nema pokajanja, to su bile stvari koje sam vam naveo. Šta zaključujemo na osnovu ovih stvari? Imam Ali kaže: "O, ljudi..." Mi moramo da iskoristimo priliku i da ne budemo od onih koji odlažu pokajanje računajući da imaju vremena. Bog kaže:

"On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana." (Kur’an, 4:120)

Ovo obećanje neće zakasniti, još imamo život, još uvijek jedan od stotinu cvjetova nije procvjetao, sve su to obmane kojim nas obmanjuje šejtan, obmane nefsa. Čovjek ne smije da odloži pokajanje.

Ovdje sam završio sa svojim uvodom, a sada ću da pređem na raspravu o Alijevim riječima.
Kada se taj čovjek u prisustvu Imama Alija pokajao i tražio oprost, Imam je osjetio da on ne zna značenje, istinu i stvarni smisao traženja oprosta i opravdano mu je rekao: "Ne bio u matere svoje! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!" ('ilijjin). 'ilijjin znači ljude koji u tom nebeskom činu imaju položaj blaženih. Onda je izrekao riječi traženja oprosta. I tevba je jedna riječ koja ima šest osnova. Alimi su ovako shvatili ovih šest osnova na koje je ukazao Imam Ali: Dva su osnovi pokajanja, dva su uslov za prihvatanje pokajanja (znači, dva čine suštinu, a druga dva čine uslove prihvatanja pokajanja), a posljednja dva su osnovi uslova ispunjavanja pokajanja.

Sada, da vidimo šta su ovih šest osnova.

Prvi osnov tevbe je tuga i unutrašnje izgaranje zbog onoga što je bilo. Znači, tevba je tada stvarno kajanje kada bacite pogled na crnu listu vaših dijela iz prošlosti i odjednom se u vama javi velika tuga. Vaše srce gori: "Zašto sam to učinio?" Da li ste ponekad vidjeli da čovjek učini nešto misleći da će to biti korisno za njega? Poslije, kada tako učini, odjednom vidi da mu je takva radnja nanijela određenu štetu. Kada shvati da je pogriješio, kaže: "Teško meni!" i grize prste: "Zašto sam to učinio?" To se naziva žaljenje, nelagodnost, tuga. I ponekad kažu: "Gospodaru, nešto sam uradio i sada sam toliko zažalio da, ako bi žaljenje uzrokovalo da čovjek propadne u zemlju, ja bih propao u zemlju." Prvi uslov tevbe je žaljenje, tuga. Ne do Bog da se vaša usta zaprljaju, na primjer, vinom, i da odjednom pomislite na Kur'an. Šta je rečeno o pijanstvu? Kur'an kaže:

"O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite." (Kur'an, 5:90)

Točenje vina ne ide uz blagostanje i sreću. Kockanje je u islamu haram, nedozvoljeno, i jedno je od velikih grijeha, u bilo kojem obliku. Musliman ne kocka. Kakvi smo mi muslimani ako činimo najveće grijehe? Koliko je u Kur'anu osuđeno ogovaranje koje je postalo uobičajeno među nama? Kunem se Bogom čovjek se začudi svim ovim optužbama koje postoje među ljudima. Da li znate šta znači optuživanje? Mi imamo dva prvorazredna grijeha, jedan od njih je laž, a drugi ogovaranje. Veliki grijeh znači grijeh putem kojeg čovjek zaslužuje da ide u pakao.

"...I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga" (Kur'an, 49:12)

Koliko je odvratno meso leša, naročito ako čovjek poznaje tijelo te osobe koja mu je bila prijatelj. Da li postoji više od ovog komentara?

Kleveta znači laž uz ogovaranje. Znači, dva grijeha zajedno se nazivaju klevetom, a koliko je kleveta uobičajna među nama! Neki od nas na početku svojih govora dodaju riječ "Kažu". Na primjer, kada jedna osoba kleveta, i hoće odgovornost da prebaci na drugoga, misli da može da prevari Boga onda kaže: "Kažu ova osoba je takva i takva." Druga osoba čuje od nas i na drugom mjestu kaže: "Kažu ovako..." Poslije kaže sebi: "Dobro, nisam ja to rekao, ja kažem da su drugi rekli." Kur'an i to zabranjuje i smatra ga velikim grijehom. Kur'an kaže:

"One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate." (Kur'an, 24:19)

Ako ste od jednog glupog, ili pristrasnog čovjeka, ili jedne osobe kod koje je očigledno gdje se nalaze korijeni njenih riječi, o nekoj drugoj osobi čuli neku riječ, nemate pravo da kažete: "Čuo sam", "Kažu" ove riječi su takođe grješne radnje, kao i drugi grijesi. Oni koji ne poštuju tuđu čast, moraju da znaju da je Poslanika s.a.v.a. rekao: "Piljenje je preljuba oka." To je kao i ne klanjati, ili ne postiti.

Mi u cilju pokajanja treba da obratimo pažnju na svoje grijehe. Časni Poslanik s.a.v.a. je rekao: "Za vrijeme miradža sam vidio neke žene koje su visile obješene o svoju kosu, a šibali su ih vatrenim šibama. Začuđen, pitao sam Džibrila: "Ko su ovi ljudi?" Džibril je rekao: "Neke žene iz tvog umeta koje nisu pokrivale svoje kose pred stranim muškarcima."
Tada nije postojao hidžab, ali je Poslanik s.a.v.a. ove stvari vidio jasnijim okom. Ove stvari postoje od prije hiljadu i četiri stotine godina u knjigama. Također je rekao: "Vidio sam žene koje su visile obješene o svoje grudi, i šibali su im grudi..." Rekao je: "Rekli su mi da su ove žene iz tvog naroda koje su se obnaživale pred ljudima!" Pa zar ova četiri dana života vrijede za čovjeka da čovjek do vječnosti bude kažnjen od strane Allaha? Kunem se Bogom da je ovo istina, u tome nema sumnje. Pa, dokle ide kleveta? Dokle pobuna protiv Boga? Dokle psovanje Poslanika s.a.v.a. islama? Sada, psovanje biva pismeno ili usmeno. Imam Ali je rekao: "Prvo je to da tvoj duh gori i bude u plamenu i da se udaviš u svom žaljenju. Otvori oči prema svojim grijesima. Napravi jednu sudnicu za sebe i sebe osudi. Vidi koliko velikih grijeha učiniš dnevno."

Šejh Behai kaže: "Tvom pretku Ademu mjesto je bilo Džennet, meleki su mu činili sedždu, ali zbog jednog grijeha rekoše mu:

"Gotovo, o grešniče, ponizno idi napolje!

A ti očekuješ da sa nekolika grijeha ideš po Džennetu, o ti crna lica!"

Šta je drugi uslov pokajanja? Rekao je: "To je jedna čvrsta odluka, jedna ozbiljna odluka: ja više neću učiniti ovo ružno djelo."

Naravno, nadam se da vas nisam uznemirio sa ovim stihovima koje sam vam naveo. Nemojte misliti: "Sada smo gotovi!" Ne.

"Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On doista mnogo prašta i On je milostiv." (Kur’an, 39:53)

Od bilo kojeg grijeha da dignete ruke i napustite ga, Bog prihvata. Svi uslovi su navedeni, ali nisu navedene granice i mjere za grijeh. Nisu naveli da, ako je tvoj grijeh stigao do te granice, tvoje pokajanje će biti prihvaćeno, a više od toga ne, već su rekli: "Čini pokajanje i biće prihvaćeno. Ali, ako se stvarno pokaješ." Ako se u tebi pojavi unutrašnja vatra, ako se pojavi sveta unutrašnja revolucija u tvom duhu i odlučiš da se ne vratiš grijehu, tvoje pokajanje će biti prihvaćeno. Sve to pod uslovom da ti stvarno odlučiš. Ne da dolaziš ovdje i šapućeš i sebi da kažeš kako si u lošem stanju, i kad izađeš, da sve zaboraviš. To ne valja i još je gore. Imam Ali je rekao: "Oni koji se pokaju i ponavljaju grijeh, njihovo pokajanje je još gore nego da se nisu pokajali. Zato što je to šegačenje sa Bogom i kajanjem.

Ovo dvoje su osnovi pokajanja: Prvo, žaljenje, unutrašnja vatra, neprijatnost zbog prošlosti, drugo, ozbiljna i čvrsta odluka da se grijeh ne ponovi. Međutim, pokajanje ima dva uslova:
Prvi uslov je da moraš vratiti pravo čovjeku. Bog je pravedan, ne negira pravo Svojih robova. Šta to znači? Ako si uzeo narodnu imovinu, moraš da je vratiš njenim vlasnicima, ili da im nadoknadiš. Ogovarao si ljude? Moraš da im udovoljiš, da ideš, da se poniziš, i da kažeš: "Gospodine, ja sam Vas ogovarao, molim Vas da mi oprostite."

Meni se desio jedan slučaj. Ne znam da li je u redu da ga ovdje iznosim, ili ne. Bio sam talaba (učenik vjerske škole), i tu je, naravno manje nego na drugim mjestima, dolazilo do ogovaranja, ali, dešavalo se ponekad, kada se sastane neki skup, da neki ogovaraju ovog, a drugi onog čovjeka. Odjednom primjetih da se sam tako upleo. Neka Bog oprosti duši ajatollaha Hudždžeta. Jednom sam ja bio u prilici da budem okružen ljudima koji su ga ogovarali. Ovaj čovjek je bio profesor i ja sam kod njega učio godinama, i čak sam na jednom javnom takmičenju iz njegovog predmeta dobio nagradu. Odjednom sam osjetio da ovo nije u redu i pitao sam se zašto sam se našao u ovakvoj situaciji. On je jednog ljeta otišao u posjetu u harem hazreti Abdul-Azima. Jednog dana, poslije podne, otišao sam, kucao na vrata njegove kuće i rekao: "Recite da je došao taj čovjek." On je bio kod kuće i dozvolio je da uđem. Sjećam se, ušao sam unutra. Imao je kapu na glavi i bio naslonjen na jastuk. Tada je bio star i bolestan, a preminuo je poslije dvije, tri godine. Rekao sam: "Gospodine, došao sam nešto da Vam kažem." Pitao je šta. Rekao sam: "Ogovarao sam Vas, naravno, malo, ali sam slušao mnoga ogovaranja o Vama, i žalim što sam bio prisutan na skupu gde su Vas ogovarali i slušao to. Slučajno sam Vas i ja ogovarao, i zbog toga što namjeravam da više nikada to ne ponovim, i da ne slušam ogovaranja o Vama, došao sam da Vam to kažem, da biste mi oprostili." Taj čovjek mi je, sa velikodušnošću koju je imao, rekao: "Dvije su vrste ogovaranja o nama. Jedanput su one u obliku nepoštovanja prema islamu, a drugi put prema našoj ličnosti." Ja sam razumio šta on misli: "Ne, ja ništa nisam rekao, i nisam se usudio da izrazim nepoštovanje prema islamu, sve što je bilo, bilo je u vezi sa Vama." Rekao je: "Oprostio sam ti."
Ako hoće da se pokaje čovjek mora da ljudima prizna i plati pravo i dug. Onaj ko treba da daje zekat i nije dao, nosi na ramenu zekat na ljude i mora da plati. Onaj ko nije dao hums, mora da ga plati. Onaj ko je uzeo mito, mora da ga vrati vlasniku. Svaka osoba, koja je putem harama (nedozvoljene radnje) stekla imovinu, mora da je vrati. Ako je čovjek učinio zločin prema nekom, mora ga zadovoljiti. Nije dovoljno reći samo: "Pokajao sam se!" Imam Ali je rekao: "Uslov pokajanja je to da priznaš i daš pravo ljudima. Na primjer, ako si uzeo imovinu naroda i sada nemaš ništa da vratiš, ili se nalaziš u uslovima da ne možeš da nađeš čovjeka, jer je, na primjer, umro, pokaj se ovdje, i od njega traži oproštaj. Inšallah, Bog će njega zadovoljiti."
Drugi uslov prihvatanja pokajanja je taj da izvršiš Božije zakone. Šta to znači? Na primjer, post pripada Bogu. One dane koje nisi postio moraš da nadoknadiš. Namaze koje nisi obavio, moraš naklanjati naknadno. Bio si bogat, a nisi otišao na hadždž. Moraš da ideš na hadždž. Ove stvari nisu za šalu. O hadždžu je napisano da, ako neko postane bogat i nema nikakvu vjersku prepreku, znači da ima normalne mogućnosti, da nema prepreku u smislu putovanja, da ima bogatstvo, da bude zdrav i da nije bolestan, da ima sposobnost da ide, a istovremeno ne ode na hadždž do svoje smrti, ovakva osoba nakon smrti neće otići na drugi svijet kao musliman. Boziji meleki, kada dođu, reći će mu:

"Ti, koji nisi izvršio ovu islamsku obavezu, sada možeš da biraš, hoćeš li da umreš kao jevrej, ili hrišćanin, ti više ne možeš umrijeti kao musliman."

Poslije je Imam Ali izložio dvije teme koje su uslov za potpuno pokajanje. Istakao je: "Pokajanje je da se okreneš protiv tijela koje je naraslo kao posljedica nezakonitog djelovanja pa da ga rastopiš jadima sve dok se koža ne priljubi uz kosti i meso novo ne naraste između njih."Šta to znači? Znači, ovo salo koje si nagomilao u toku noćnih gostovanja, ovo tijelo koje si ugojio u haramu (a tvoje kosti su od harama, tvoje meso je od harama, tvoja krv je od harama) moraš da pokušaš da ih istopiš. Umjesto toga, pojaviće se meso koje se razvijalo od halala. Ti moraš sebe da istopiš.

Moj otac je ispričao da je rahmetli hadži Mirza Habib Razavi Horasani, čiju poeziju sada često slušate, i koji je bio jedan od velikih mudžtehida Horasana, filozof, hakim i arif, bio veoma krupan i debeo čovjek. On se na kraju života sprijateljio sa jednim čovjekom koji je bio istnoljubiv i gnostik. Hadž Mirza Habib je, sa takvim naučnim i društvenim položajem, kao prvorazredni mudžtehid Horasana, otišao kod ovog pobožnog i mističnog čovjeka i kleknuo. On je rekao da je poslije izvjesnog vremena vidio hadži Mirzu Habiba, kako je smršao. Vidjelo se da se tijelo hadži Mirze Habiba na kraju njegovog života smanjilo i otopilo. Ovdje su evidentne riječi Imama Alija, da se ovo meso, koje se nagomilalo u stanju zanemarenosti, topi. (Naravno, ovde se ne usuđujem da izrazim nepoštovanje prema njemu, i ne kažem: putem harama).

Ovdje ću vam navesti i šesti uslov. Rekao je: "Da učiniš da tijelo kuša bol poslušnosti kao što si učinio da kuša slast neposlušnosti. "Čovjek ne postaje Božiji rob ako bude razmažen. Razmažen cčovjek nije čovjek. Postiš. Tako je! Upravo zbog toga što je teško, moraš da postiš. Hoćeš da već od jutra budeš budan i da se moliš, ali, teško ti je. Uradi to baš zbog toga što je teško. Izvjesno vrijeme pati, budi u teškoćama, kazni sebe."

Kur'an ima dva komentara koji su navedeni poslije pokajanja. Jedan pokajanje izjednačuje sa čistočom. Na primjer, kaže:

"Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste." (Kur'an, 2:222)

Šta Kur'an hoće da kaže? Kaže, kaji se i operi se vodom pokajanja, da bi imao oči koje vide. Čistoća nije samo za tijelo. Mi smo vrlo dobro razumjeli čistocu tijela. Naravno, ovo nije nedostatak, već savršenstvo, i to moramo da razumijemo. Naš Poslanik s.a.v.a. je bio jedan od najčistijih ljudi. Svakog dana se tuširamo, mijenjamo košulju, uređujemo svoje odijelo da bude bez fleka. Zašto? Jer hoćemo da budemo čisti. Zar ti imaš samo ovo tijelo? Sebe očisti, očisti svoj duh, očisti svoje srce. Ovo srce i tijelo čisti se vodom pokajanja.

Drugi komentar Kur'ana je taj da u drugim slučajevima pokajanje povezuje sa rječju "popravljati".

"A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se, Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je." (Kur'an, 5:39)

Rekao sam da je jedna od karakteristika čovjeka ta da se ponekad jedna polovina njegove prirode pobuni i digne ustanak protiv druge polovine njegove prirode, i rekao sam da je ova pobuna i revolucija ponekad od strane niskih sila čovjekovog bića. Žudnja se pobuni, bijes se pobuni, šejtanluk se pobuni... A ponekad je pobuna od strane uzvišenih sila čovjekovog duha, razum se pobuni, suština se pobuni, svijest se pobuni, srce i dubina duše se pobune.
Ako pobuna bude od strane nečistih sila suštine čovjeka, i od strane životinjskih elemenata, posljedica te pobune i revolucije je nered. Ranije sam dao primjer. Ljudi koji su pod imenom čistoće, asketizma i pobožnosti bili lišeni žudnje, odjednom se pobune i uhvati ih neki čudan nered. To nije ništa drugo do eksplozija i nered. Ali, to je suprotno od pobune i revolucije koje se dešavaju od strane svetih elemenata prirode čovjeka. Revolucija koju razum izvrši u prirodi čovjeka je pobuna u kojoj se u čovjeku ostvaruje suština teizma, to je jedna sveta revolucija. To je sveta revolucija isprepletena sa popravljanjem. Sveta revolucija otklanja zloslutne posljedice prošlosti. Sveta revolucija kažnjava.

"U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!" (Kur'an, 2:179)

Rekao sam da je Imam Ali rekao: "Osveti se svom tijelu, kazni ga, otopi salo koje se nagomila od harama!" To je osveta i kazna za žudnje duše. Revolucija, kada bude sveta, hoće da uništi zloslutne posljedice prošlosti, i uništit će ih. U Kur'anu se kaže:

"Onaj ko se kaje i popravi se..."

U principu, tevba je jedna popravna pobuna, i nije ništa drugo osim toga.

Rekao sam da je pokajanje jedna čovjekova karakteristika, i rekao sam da promjena kursa i pravca nije svojstvena samo čovjeku. To postoji i u životinjama, i otprilike u biljkama, ali promjena pravca, koja se zove tevba, i znači neku vrstu svete unutrašnje revolucije, pripada isključivo čovjeku. To moramo da imamo na umu.

Jedna od razlika poslanika u odnosu na druge ljudske vođe je ta da druge vođe čine revoluciju u društvu i uspijevaju da pobune najviše neku grupu, sloj ili jedan sloj protiv drugih slojeva, stvore dva fronta u društvu i izazovu jedno krilo protiv drugog. Takoreći, daju palicu i oružje jednima i primoravaju ih da udaraju drugima po glavi. Naravno, to je dobar potez. Zašto? Negdje, gdje nastane jedan sloj tirana (zulumćara) i jedan sloj ugnjetavanih, poziv mazluma (ugnjetavanog) za ostvarivanje svog prava je jedan ljudski čin koji postoji u islamu. Poslanici su se, također, time bavili, i u programu islama postoji naročito podsticanje i jačanje mazluma protiv zulumčara. Među savjetima Imama Alija svojoj čestitoj djeci, Hasanu i Huseinu, postoji i onaj koji kaže: "Budite uvijek neprijatelji tlačiteljima i prijatelji tlačenima i osvetnici protiv tlačitelja."

Ali, postoje druge mogućnosti, koje vođe svetskih revolucija ne posjeduju. Samo su ih Poslanici posjedovali i bili su sposobni za to. Osim njih, niko drugi nije sposoban za to da pobuni čovjeka protiv sebe, znači, da učini nešto da sam čovjek osjeti grijeh, i da poslije protiv sebe izvrši svetu revoluciju koja se zove kajanje.

Osim Poslanika, ne možete naći nikoga ko ima moć da ljude pobuni protiv svojih nedjela. Poslanici Božiji, ne samo da su izazvali tlačene protiv tlačitelja, već su mogli i tlačitelje da pobune protiv sebe. Ako pročitate istoriju islama, vidjet ćete da se u islamu i mazlum, i siromašni, i tlačeni, i poniženi, bunio protiv nasilnika, kao što je Abu Džehel, i da su se osobe, koje su istovjetne sa njima, bunile protiv sebe, i da su bile svrstane u isti red sa tlačenima. To je samo u moći Božijih poslanika. Izazivanje čovjeka protiv svojih nedjela nije u moći onih koji nisu Božiji poslanici.

Imam Musa ibn Džafer je prolazio pored Bagdadskog bazara. Mi znamo u kakvom stanju se nalazio imam. Nije volio galamu koju prave muzičari. Čuo je glasnu muziku iz jedne kuće. Kada je imam prošao pored te kuće, kućna pomoćnica je izašla da baci smeće. Imam ju je upitao: "Je li vlasnik ove kuće rob ili je slobodan čovjek?" Kućna pomoćnica se začudila ovim pitanjem i rekla je: "Jasno je da je slobodan. Vlasnik kuće je Bušr, jedan od poznatih ličnosti i funkcionera ovog grada. Kakvo je to pitanje koje Vi postavljate?"

Možda su među njima razmijenjena još neka pitanja i odgovori, ali u historiji i hadisima nisu zabilježeni, ali je razgovor trajao toliko da se povratak kućne pomoćnice kući malo odužio. "Zašto si se zadržala?" Rekla je da je jedan gospodin, sa takvim karakteristikama, prošao tuda i sa njom tako govorio. Postavio joj takvo pitanje, te da mu je ona tako odgovorila, kao i da joj je na kraju rekao da je očigledno da on nije rob, nego da je slobodan, jer da je bio rob, ne bi napravio ovoliku galamu, ne bi bila ovakva muzika, ovakvo pijanstvo i raskalašenost. Čim je čuo o kakvom se čovjeku radi, Bušr je shvatio da je to bio Musa Ibn Džafer. (Takvo primoravanje na pokajanje i izazivanje unutrašnje revolucije je u moći Božijih poslanika, ili Bogu bliskih, i osim njih, niko drugi nema takvu moć.) Taj čovjek nije stigao čak ni da obuje cipele, već je bosih nogu otrčao do vrata. Pitao je na koju stranu je imam otišao. Krenuo je za njim. Trčao je do imama, bacio mu se pred noge i rekao: "Gospodine, Vi ste tačno rekli, ja sam rob, ali nisam osjećao da sam rob. O gospodine, od ovog trenutka hoću da budem stvarni rob, došao sam da se pokajem." Tako je učinio tevbu, pokajao se i uništio sve te instrumente i stvari, i poslije tog događaja, više nije obuvao cipele i šetao je bosih nogu po ulicama Bagdada. Zvali su ga "Bušr Hafi", što znači bosonogi Bušr. Pitali su ga zašto hoda bosih nogu. Rekao je: "Zato što sam bio bosih nogu kada sam se pokajao kod imama i srce mi više ne da da obuvam cipele, hoću da sjećanje na to što mi se desilo sačuvam zauvijek."
Pleme Beni Kurejze je izdalo islam i muslimane. Časni Poslanik s.a.v.a. je odlučio da ih kazni. Oni su rekli: "Pošalji Abu Lababa kod nas, on nam je saveznik, mi hoćemo s njim da se konsultujemo." Ali on, zbog toga što je imao posebne odnose sa Jevrejima nije u konsultacijama poštovao interese muslimana. Izašao je van i osjetio da je učinio izdaju. Tada niko i nije znao za to. Kada je koračao prema Medini, ovaj plamen se sve više rasplamsavao u njegovom srcu. Došao je kući, ali nije otišao da vidi svoju ženu i djecu, već je uzeo jedan kanap i otišao u Poslanikovu džamiju i sebe jako privezao za jedan stub. Samo je njegova kćerka dolazila da odveže kanap kako bi obavio namaz ili nuždu. Malo je jeo, stalno se kajao: "O, Bože, oprosti mi! Pogriješio sam! Učinio sam grijeh, o Bože! Izdao sam Islam i muslimane! O Bože! Izdao sam Tvog Poslanika, o Bože, dok ne prihvatiš moje pokajanje neću se odvezati od ovog stuba sve dok ne umrem." Ljudi su otišli kod Poslanika s.a.v.a. i rekli: "O, Poslaniče Božiji! Abu Lababe je ovako učinio." Poslanik je rekao: "Da je došao meni i razmotrio problem, ja bih od Boga zatražio oprost za njega, ali on je otišao direktno kod Boga i Bog će to sam uzeti u obzir."

Ne znam da li je to trajalo dvije noći ili više. Časni Poslanik je bio kod Ummu Seleme, kada mu je objavljeno da je prihvaćeno pokajanje tog čovjeka. Poslanik s.a.v.a je rekao Ummi Selemi da je kajanje Abu Lababa prihvaćeno. Ummu Seleme je pitala: "O, Božiji Poslaniče, da li dozvoljavate da mu kazžm ovu radosnu vijest?" Poslanik (s) je rekao: "Nema problema." Sobe u poslanikovoj kući su imale po jedan prozor prema mesdžidu i oko kuće hazreti Muhammeda s.a v.a su bili izgradili džamiju. Ummu Seleme je nagnula glavu kroz prozor i rekla: "O, Abu Lababe da ti kažem radosnu vijest da je Allah primio tvoje pokajanje." Ova vijest, da je Bog prihvatio pokajanje Abu Lababa odjeknula je kao top u Medini. Muslimani su trčali da ga odvežu. On je rekao: "Ne, niko ne smije to da uradi. Želim da to uradi plemeniti Poslanik svojim blagoslovljenim rukama." Rekli su: "O Božiji Poslaniče, Abu Lababe moli da Vi idete i da ga odvežete Vašim mubarek rukama." Rekao je: "Abu Lababe, tvoje pokajanje je prihvaćeno. Očišćen si kao dijete koje se tek rodilo. Nema više ni jedne fleke na tvojoj duši."

Oni koji su išli u Medinu znaju da je na jednom od stubova Poslanikove džamije napisano: "Stub pokajanja, ili stub Abu Lababe." Ovo je isti stub, koji je, naravno, tada bio drveni, ali se njegovo mjesto nije promijenilo. Ovo je isti stub sa koga je plemeniti Poslanik s.a.v.a. svojim rukama odvezao Abu Lababu. Poslije je Abu Lababe rekao: "O Poslaniče Božiji! U znak zahvalnosti, hoću da svo svoje bogatstvo dam kao sadaku na Božijem putu." Poslanik je rekao: Nemoj to da činiš." "O Božiji Poslaniče – rekao je – dozvolite da dvije trećine svoga bogatstva dam u znak zahvalnosti na Božijem putu. Poslanik s.a.v.a je rekao: "Ne!" Rekao je: "Dozvolite da dam jednu trećinu na Allahovom putu, kao sadaku." Poslanik s.a.v.a ja rekao: "Nema problema." Ovo je islam i svi njegovi računi su čisti. Zašto hoćeš da svo svoje bogatstvo daješ kao sadaku, zašto hoćeš polovinu svog bogatstva da daješ na Božijem putu? Šta će biti sa tvojom ženom i djecom? Nešto od svog bogatstva, ili jednu trećinu, daj na Božijem putu, ostatak zadrži za sebe."[1]

Neki čovjek je preminuo i Poslanik s.a.v.a je obavio namaz za njega. Poslije je pitao: "Da li je imao djecu i da li je nešto ostavio za njih? "O, Poslaniče, imao je nešto imovine, ali je prije smrti sve podijelio na Božijem putu." Rekao je. "Da ste mi ovo prije rekli, ne bih klanjao za ovakvog čovjeka. On je ostavio gladnu djecu iza sebe?"

Kažu, ako hoćeš da ostaviš testament da poslije tebe tvoje bogatstvo troše na Allahovom putu, učini to jednom trećinom. Više od jedne trećine nema efekta. Čak postoji u fetvi (vjerskoj presudi) neke uleme da, ako bolestan čovjek u toku bolesti, koja će uzrokovati njegovu smrt, želi da prije smrti više od jedne trećine svoje imovine pokloni na Božijem putu, zbog toga što to čini u bolesti i pred smrt, a nije napisao oporuku, i svojim je rukama to dao, da to nije dozvoljeno. Zašto? Zato što je Poslanik, s.a.v.a., rekao da se daje jedna trećina imetka.
Naravno, pokajanje ima stepene i mi ne smijemo da izgubimo nadu. Braćo! Na prvom mjestu tražite oprost za sebe i trudite se da se očistite od prošlih grijeha. Vaša čistota je u tome da žalite i da isti grijeh ne ponovite, da odlučite da ljudima vratite njihovo pravo, vratite pravo Bogu. Bog mi je svjedok, ako sebe očistite, vidjet ćete da će biti prihvaćene sve vaše dove.

Veličina i plemenitost

A ti, o dušo smirena,

Vrati se Gospodaru svome zadovoljna,

a i On tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje,

i uđi u Džennet Moj!"

(Kur’an, 89:28-30)

Ako neko postane velikog duha, htio ne htio, njegovo tijelo će biti u patnji i mukama. Samo ta tijela koja imaju malu i poniženu dušu, uživaju u svom komforu i ponekad dugom životu, lijepom spavanju, veoma ukusnim jelima, i sličnim stvarima. Međutim, osobe koje imaju veliku dušu imaju patnju u tijelu, i ponekad, kratak život upravo zbog njihove velike duše. Ona uzrokuje bolesti njihovim tijelima.

Reći ćemo nešto o veličini i plemenitosti duše i objasniti razliku između ove dvije stvari, jer veličina duše je jedna, a plemenitost duše je druga savršenija stvar. Znači, svaka veličina duše nije plemenitost.

Svaka plemenitost je veličina, ali svaka veličina nije plemenitost.

Sada pređimo na temu.

Sigurno, velika ambicija je pokazatelj velike duše, dok je mala ambicija je pokazatelj male duše.
"Imaj veliku ambiciju, kao velikani koji su zbog velikih ambicija negdje stigli."

Drugi pjesnik kaže:

"Slavuj je u vrtu, a sova u ruševinama naseljena,

svako je po mjeri svoje ambicije napravio kuću."

Ovo je primjenljivo u bilo kojoj profesiji da se čovjek nalazi. Na primjer, ambicije u nauci se razlikuju. Neko je zadovoljan sa diplomom srednje škole, da ima zanimanje na tom nivou da samo bude pismen, dok vidimo drugu osobu da, opravdano, nije zadovoljna ni sa jednim naučnim nivoom, ima ambiciju da do posljednjeg trenutka svoga života ne propušta mogućnost sticanja naučnih saznanja i otkrivanja naučnih istina.

Sigurno ste čuli za poznatu priču o Abu Rejhan Biruniju. To je čovjek za koga istraživači priznaju da mu još uvijek nema ravnoga. On je bio naučnik, matematičar, sociolog i historičar. Jedan izuzetan čovjek. Neki ga smatraju boljim čak i od Ibn Sine. Naravno, ako uzmemo u obzir neke segmente i oblasti, sigurno da je Abu Rejhne bolji od Ibn Sine. Ova dvojica su bili suvremenici. On je bio fasciniran naukom, istraživanjem i novim otkrićima. Kralj Mahmud ga je pozvao. On je otišao, ali je, kao svaki drugi ambiciozan čovjek, iskoristio svoju priliku. Kralj Mahmud je osvojio Indiju, i on je sa njim otišao u Indiju. Shvatio je da je otkrio blago informacija i nauke, ali nije znao sanskritski jezik. Taj jezik je savladao veoma dobro u starosti. Tamo se mnogo godina bavio proučavanjem. Napisao je jedno dijelo pod nazivom "Proučavanja o Indiji..." Danas je ova knjiga jedan od veoma vrijednih izvora za indologe svijeta.
Kada je ovaj čovjek bio na samrti, jedan fakih (pravnik) koji mu je bio komšija, saznao je o tome da je Abu Rejhan u takvom stanju. Otišao je da ga posjeti. Bio je još uvijek svjestan. Čim je vidio ovog fakiha, postavio mu je pitanje u vezi nasljeđivanja.[2]

Fakih se začudio pa mu reče: "Zar si ti, sada kad umireš, našao vremena da mi postavljaš takva pitanja?" Abu Rejhan je odgovorio: "Tebi ću postaviti onda drugo pitanje. "Da li je, ako umrem (a ne znam da li ću umrijeti uskoro) bolje da znam stvari koje sam te pitao, ili je bolje da umrem i da ne znam?" Pravnik je odgovorio: "Pa, naravno, bolje je da znaš čak i da ćeš umrijeti." Rekao mu je: "Zbog toga te i pitam."

Fakih je rekao da samo što je izašao iz njegove kuće, nije potrajalo dugo, a začuo je viku i plač. Abu Rejhan je umro i čuo se plač njegove djece. Ovo je, kažu, jedan veliki čovjek koji je imao velike ambicije na putu nauke.

Drugi je primjer velike ambicije u sticanju bogatstva. Zar su ambicije jednake kod svih ljudi kada je u pitanju gomilanje bogatstva? Neki ljudi, naravno, nemaju nikakve ambicije za gomilanje bogatstva, i njihov je cilj samo da budu siti, da imaju nekakav hljeb, čak i ako je to putem služenja, poniženja i prosjačenja. Ali, neko hoće da ima bogatstvo, hoće da skuplja novac. Postavlja se pitanje da li su oni koji imaju ambicije da zgrću bogatstvo jednaki sa drugima? Uopće ne.

Kod nekih ljudi, u osnovi, u njihovoj prirodi postoji žudnja za zgrtanjem bogatstva, i nisu zadovoljni sa malo. Ponekad neki ljudi, koji nemaju ambicija, zbog toga štose ne ponašaju ljudski, kada vide nekoga ko gomila bogatstvo, ponižavaju ga i smiju mu se, kao da su oni pobožni. Hoće da se prikažu prefinjenim. Ne, gospodine! Onaj ko se trudi da skupi bogatstvo s takvom pohlepom, i u stanju mamonizma, bolji je od tebe koji imaš slabu ambiciju i prosjački karakter, i ima više čovječnosti od tebe. Prosjak, u odnosu na tog čovjeka koji ima veću ambiciju, zaslužuje prijekor. Jedan stvarni zahid (asketa) može da ga kori tek kada bude ambiciozan čovjek kao Imam Ali, koji je čovjek rada i čovjek koji traga za bogatstvom, ali nije pohlepan, ne zadržava ga za sebe, ne vezuje se za te pare. Zarađuje, ali za šta? Za trošenje i pomoć drugima. On ima pravo da prekori i da kaže: "O, ti pohlepniče, koji imaš ambicije, odlučnosti, u čijoj prirodi postoji entuzijazam i sila, zašto trošiš svoju snagu na sakupljanje bogatstva? Zašto ti je bogatstvo postalo cilj? Bogatstvo mora da bude predmet, a ne cilj za tebe."
Ali ja, koji sam bez ambicija, i bogatstvo uzimam prosjačenjem od drugih i ljubim im ruke i noge da mi daju jedan hiljaditi, jedan milioniti dio svoga bogatstva, nemam pravo da ga kritikujem.
Druga osoba ide putem ambicije, veličine i položaja. Zar su svi ljudi u ovom smislu jednaki? Bez sumnje ne. Aleksandar Veliki je bio ambiciozan čovjek. Bio je to čovjek koji je imao na umu da vlada svijetom. Aleksandar je bolji od jednog čovjeka sa karakteristikama sluge, u kome, u suštini, ne postoji osjećaj sa gospodarenjem i nečim boljim, i koji u sebi nema ambicije. Kralj Nader, i slične osobe su isti takvi. Ovi ljudi su imali veliku dušu, ali se ne može reći da su imali plemenit duh. Aleksandar Veliki je bio veoma ambiciozan, imao je veliki duh, ali šta je veliki duh u njemu razvijao? Kakva se grana razvijala u ovom duhu? Kada analiziramo njegovu prirodu, vidimo da je ovaj duh u njemu narastao zahvaljujući grani ambicije, slave i uticaja. On je htio da bude jedna od najvećih sila svijeta, htio je da bude jedan od najpoznatijih osvajača svijeta, htio je da bude najdominantniji čovjek na svijetu. Tijelo u kome je ovakav veliki duh, ali u oblasti ambicija, neće imati mira. Zar je Aleksandrovo tijelo vidjelo lagodnost na ovome svijetu? Zar je Aleksandar mogao da postane Aleksandar i da živi udobno? Zar je Nader, taj tlačitelj koji je napravio minaret od glava i vadio oči, taj ambiciozni luđak, mogao da bude Nader, a da njegovo tijelo ne bude u mukama? Ponekad nije izuvao cipele s nogu desetine dana, nije uopšte imao vremena za to. Pričaju da je Nader jedne večeri prolazio pored jednog karavan-saraja. Bila je oštra zima. Domar karavan-saraja je rekao da je bila ponoć i da je odjednom čuo jako lupanje na vrata: "Čim sam otvorio vrata, vidio sam da je jedan jak i krupan čovjek na jakom konju ušao unutra. Odmah je pitao: "Šta imaš za jelo?" Nisam imao ništa drugo osim jaja. Rekao mi je da spremim puno jaja. Spremio sam ih za njega. Rekao mi je: "Donesi hljeba, a za moga konja, ječam." Sve sam mu dao. Poslije je otimario konja. Ostao je dva sahata i malo je odrijemao. Kada je htio da ide, stavio je ruku u džep i izvadio šaku ašrafija (stari iranski zlatni novac). Rekao mi je da se uhvatim za svoju kecelju. Uhvatio sam se i on ih je sipao u moju kecelju. Poslije je rekao: "Sada neće dugo trajati, a iza mene će doći jedna vojska. Kada dođu, kaži im da je Nader otišao tamo, i da odmah dođu tamo za mnom." Domar je rekao: "Čim sam čuo ime Nader, ruke su mi zadrhtale i kecelja mi je ispala iz ruku. Rekao je: "Idi na krov! Čim ih vidiš kaži im da se ne zaustavljaju i da dođu za mnom!" (on je sam, usred noći, krenuo dva sata ranije od svoje vojske). Kraljeva vojska je došla ovde. Sa krova sam vikao da je Nader naredio da vojska mora da bude na tom mjestu. Gunđali su ali se ni jedan nije usudio da ne ode tamo. Svi su do jednog otišli."

Dobro, ako čovjek hoće da bude Nader, da ne može da spava u krevetu od labudovog perja, ne može da jede najbolju hranu... Ako hoće da bude ambiciozan, da se bori za položaj, čak ako bude jedan veliki tlačitelj, njegovo tijelo ne može da ima komfor. Na kraju se i gine, i kod svake osobe koja traži da u bilo kojoj oblasti ima veliku ambiciju i veliki duh, njeno tijelo neće imati udobnost. Ali, ni jedna osoba koju sam spomenuo nije bila plemenitog duha. Njihov duh je bio veliki, ali nisu bili velikodušni.

Kakva je razlika između veličine i velikodušnosti? Pretpostavimo da je jedna osoba veliki alim (učenjak) i da nema drugu vrlinu, osim veličinu naučnika, znači da je osoba koja hoće samo da otkrije nešto novo, istražuje. To je jedan veliki um, znači, jedna velika volja i ambicija na putu nauke. Drugi čovjek je gramziv za bogatstvom i ono mu je cilj. Njegov je veliki ljubitelj. U tom smislu je jako pohlepan. Drugi je veliki rival, treći je veliki osvetnik, četvrti čovjek ima veliku ljubomoru, peti ima drugu veliku ambiciju. Svi su ti ljudi veliki egoisti. Ni za jednog od njih se ne može reći da je velikodušan. Veličina da, ali velikodušnost i plemenitost ne.

Postoji jedno pitanje koje je vrijedno pažnje u filozofskom i psihičkom smislu, a to je da čovjek u svojoj svijesti i duhu, po komentaru Kur'ana, u svojoj prirodi, osim ovih veličina koje se temelje na egoizmu, ima jedan drugi snažan osjećaj u svojoj prirodi, koji se razlikuje od ovih vrsta. On se naziva humanost. Ja još uvijek ne mogu da shvatim kako ova gospoda materijalisti mogu to da objasne, kakav je to osjećaj u čovjeku, ili bar u nekim ljudima, da ponekad osjećaju ponos (dostojanstvo) u svojoj duši, znači, osjećaju veličinu kao ponos? (Naravno, ovaj osjećaj postoji kod većine ljudi, ali u nekim ljudima je svjetlost tog osjećaja slaba, dok kod drugih blješti.) To je jedan veliki čovjek, a ne veliki egoista. On je uzvišeniji od egoiste. Zbog osjećaja ponosa i velikodušnosti gazi svoj egoizam. Kako? Ovaj čovjek hoće da bude veliki, ali ne trči da bude veći od ovog ili onog čovjeka.

Neki čovjek ima više bogatstva od mene, ja moram da imam više od njega. Neka ti ljudi samo meni budu poslušni, da ja naređujem, a oni da izvrše i da se pokore. Ja moram ja da budem naredbodavac, a oni poslušni. U suočavanju sa zlim stvarima, osjeća veličinu u svojoj duši. U osnovi, duša jednog čovjeka mu ne dozvoljava da laže, on laž smatra zločinom i u svojoj duši osjeća uzvišenost. To je veličina, nasuprot uskogrudnosti. Ovo je veličina koju nazivamo velikodušnost, nasuprot niskosti i zlobi. Čovjek u svojoj duši osjeća velikodušnost, znači osjeća u sebi ponos, i zbog toga izbjegava niskost. Taj ambiciozni čovjek daje toliko važnosti položaju i kaže: "Život je samo jedan i bolje da čovjek živi kao lav, a ne kao ovan." Znači, da raspori, a ne da bude rasporen. Musolini, poznati italijanski diktator, rekao je jednom od svojih prijatelja: "Više volim da godinu dana živim kao lav, nego da sto godina živim kao ovan. To, da budem jednu godinu lav i druge pojedem, bolje je nego da budem sto godina ovan i spreman za jelo ustima jednog lava." To je rekao i stalno je davao novac svom prijatelju da tu rečenicu ne kaže nikome dok je on živ. Zašto? Zbog toga što ja mogu da budem lav pod uslovom da ljudi budu ovce, ali ako drugi ljudi shvate ovu rečenicu, i oni će htjeti da budu kao Musolini, da budu lavovi. Oni moraju da budu ovce da bih ja mogao biti lav. U ovome postoji veličina, ali nema velikodušnosti. Ali, kakva je velikodušnost? Velikodušan čovjek želi da svi ljudi budu lavovi, znači, da ne budu ovce koje će drugi pojesti. U principu, žele da u svijetu uopće ne postoji proždrljivost. To znači osjećaj velikodušnosti i humanosti. Po Kur'anu, osjećaj veličine i slave, je osjećaj velikodušnosti duha. U islamskim djelima puno je korištena riječ keramet, koja znači velikodušnost. Postoji jedna izreka od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Često sam govorio da pogrešno prevode kada kažu da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: "Poslan sam da bih usavršio dobre osobine (naravi)."

Ovo nije dobar prijevod, jer je Poslanik, s.a.v.a., rekao više od toga. Da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: "Odabran sam za poslanika da bih usavršio dobar moral", to ne bi bilo nešto novo. Svaka osoba koja je uvela neku vrstu etike, smatra da je dobra etika ono što on kaže. Onaj drugi, kao Niče, koji kaže: "Čovjek mora da se uzda u silu, ni jedan grijeh nije manji od slabosti. Nemojte da imate milosti prema slabima, i nemojte da im pružate ruku pomoći.", misli da je dobra ta etika koju on propovijeda. Poslanik, s.a.v.a., ne samo da je govorio o dobroj etici, već je dobrotu objasnio u svom učenju:

"Ne kažem samo dobrota. Svi kažu dobrota, to nije ništa novo. Postao sam poslanik da usavršim moral u kome će postojati duh velikodušnosti, znači, etiku velikodušnosti, etiku gospodstva, ali ne gospodstva u značenju da ja moram da dominiram drugim, već da moj duh postane plemenit i da izbjegava niskosti, laži, ogovaranja i sva nevaljala djela, i da sebe smatra višim i boljim od ovih loših stvari."

Na ovom polju, hvala Bogu, ima dosta informacija u islamskim djelima.

Imam Ali svom sinu, hazreti Hasanu Mudžtebi, kaže: "Sinko moj! Održi svoju dušu čistom i velikodušnom, iznad niskosti svake. Razmišljaj o svakoj niskosti da je tvoja duša iznad nje, da bi je sa njom zagadio."[3]

To je isto kao kada jedan čovjek, koji ima neku lijepu sliku, kada se na njoj pojavi neka fleka, ili prašina, sam uzima krpu i čisti je. Ako mu kažeš: "Zašto to radiš?", reći će: "Šteta je da tako divna slika ima ovakvu fleku." Osjeća da je ta slika toliko lijepa i divna da je šteta da na njoj bude crna fleka. Imam Ali kaže: "Ti moraš u svom duhu da imaš takav osjećaj za ljepotu, veličinu i karakter, tako da bez obzira na sve, sebe smatraš višim od toga da bi se predavao niskostima."
Desi se laž. Laž je niskost i nedjelo. Ti si velikodušan, ti si uzvišen, ti si lijep. Sebe smatraj boljim od toga da se ponižavaš lažima. Ne traži ništa od ljudi. Traženje od ljudi je niskost, ti si velik i velikodušan. Ti si čovjek. Položaj čovječnosti je viši od toga da čovjek moli drugoga za svoje potrebe. Imam Ali je rekao: "Budi zadovoljan sa malim i ne pružaj ruku da ti drugi daje."
Alijevih a.s savjeta ima mnogo, naročito u ovoj oblasti. Imam Ali ima čudesno lijepu izreku u kojoj kaže: "Jedan častan čovjek nikada ne čini preljubu, bez obzira na to da li je preljuba zabranjena (haram) po vjerskim zakonima, i bez obzira da li Allah na Sudnjem danu kažnjava ili ne onoga ko je činio preljubu."

Kaže da jedan častan čovjek ne čini preljubu. Čovjek koji u svojoj duši osjeća uzvišenost i ponos, nikada ne čini preljubu. U "Stazi rječitosti" postoji jedan ep, kojeg kada musliman čuje mora u svom duhu da se osjeća epski. Priča je poznata i možda ste je čuli. Imam Ali u prvom sukobu sa Muavijinom vojskom, u bici kod Sifina, u početku nije htio da ratuje, već da prvo razmijene pismo i izaslanika, kako bi ovaj problem bio riješen, te da muslimani ne bi dizali mačeve jedni protiv drugih. Kada su Muavija i njegovi pratioci došli, mislili su da su pretekli i zauzeli su mjesto za zahvatanje vode kraj reke Eufrata, da kada vojska hazreti Alija stigne, nema pristupa vodi i da bude u oskudici, te da na ovakav način bude poražena.
Kada je došao, Imam Ali je vidio šta su oni uradili. Napisao je pismo i poslao ga: "Nemojte to da radite! Još uvijek nemamo namjeru da ratujemo, mi smo spremni da razgovaramo i pošaljemo izaslanike. Neka Bog pomogne da među muslimanima ne dođe do rata."
Muavija nije nikako htio da pregovara. Rekao je: "Nećemo izgubiti ovu priliku." Hazreti Ali je nekoliko puta pokušao na takav način da riješi. Ma koliko da je Muaviji govorio da popusti, da ne mogu bez vode, i ako potroše vodu, za dan, dva, biće primorani da izvade mačeve, te da on hoće da pregovara, Muavija je odgovarao da to uopšte nije moguće. Imam Ali je na kraju vdio da nema druge solucije, osim ratovanja. Održao je kratak govor svojim ljudima.
Imam Ali je rekao: "Oni vam išću zalogaje borbe. Zato, ili ostanite u sramoti i na položaju najnižem, ili namočite krvlju sablje svoje i ugasite vodom žeđ svoju. Smrt je živjeti u potčinjenosti, dok je život umrijeti kao pobjednik."

Imam Ali je na ovakav način udahnuo duh ponosa i velikodušnosti svojim pratiocima. Postoje još neke slične izreke. Zapovjednik vjernih Imam Ali uopće, svu nisku etiku ubraja u niskosti duše. Znači, korijene svake niske etike smatra poniženjem. Na primjer, o ogovaranju kaže: "Ogovaraju nemoćni, ljudi bez ambicije, jadni ljudi. Jedan hrabar čovjek, čovjek koji osjeća ponos i velikodušnost u svojoj duši, ako u odnosu na nekoga ima kritiku, mora da mu je kaže u lice, ili da, u najmanju ruku, ispred njega šuti.

To što neki ljudi pripovijedaju i ulaguju se, to je druga rasprava. Počnu da ogovaraju iza leđa i da govore loše stvari. Imam Ali kaže da su takve stvari krajnji napor nemoćnih ljudi i da potiču od niskosti. Čovjek koji osjeća ponos, neće ogovarati. Imam Ali kaže: "Onaj koji prigrli pohlepu kao običaj, oduzima sebi vrijednost. Onaj koji iznosi na vidjelo tegobu svoju, pristaje na poniženje, onaj koji daje prevlast jeziku svome nad dušom svojom ponižava dušu."[4]

Jedan častan čovjek, čovjek koji osjeća ponos i čovječnost, nije čak spreman da o svojoj patnji drugima govori. Trpi svoju bol i patnju, ali ne govori drugima o tome.

Neko je došao kod Imama Sadika i počeo da govori o svom siromaštvu. Govorio je: "Koliko sam osiromašio, moja zarada nije dovoljna za životne troškove. Ovo radim, ono radim..." Imam Sadik je nekome od svojih bližnjih rekao: "Idi, spremi toliko novca, donesi i daj ga njemu." Čim je on otišao, taj čovjek je rekao: "Gospodine, nisam stvarno mislio da nešto tražim od Vas." Imam je rekao: "Ni ja nisam rekao da si ti mislio od mene nešto da tražiš, ali ću te posavjetovati, imaj na umu ovaj moj savjet, da svaku svoju brigu i teškoću ne iznosiš ljudima, zato što ćeš biti ponižen."

Islam ne voli da vjernik bude ponižen u očima drugoga. Znači, ako je potrebno, svoj obraz zacrveni šamarom i sačuvaj svoj ponos. Imam Ali kaže: "Onaj ko svoj bol i nedaće kaže drugima, sebe će poniziti."

Svuda se čuje: "O gospodine, mi smo mnogo jadni, naša situacija je jako loša." Kako danas kažu, naša situacija je dramatična, ovako je, onako je. Ne govorite tako. Tvoj obraz je vrjedniji od bilo čega. Ponos vjernika je vrjedniji od bilo čega drugog.

Onaj ko slijedi svoje žudnje, mora da zna da je prvo sebe ponizio. Pohotnost je neka vrsta niskosti. U hazreti Alijevoj logici, sva etička nedjela se skupljaju u jednu riječ, i to je niskost duha, tj. odsustvo velikodušnosti. Imam Ali sve moralne vrline skuplja u jednu riječ, a to je velikodušnost duha. U svom duhu morate da osjećate velikodušnost. Tada nećete lagati, reći ćete istinu i bit ćete čvrsti. Kada u svom duhu osjećate velikodušnost, vidjet ćete da ste uzdržani, nećete raditi ni jednu nisku radnju. Na primjer, nećete piti vino, zato što čovjek od toga postaje pijan, i pijanstvo, ma koliko da bude kratko, oduzima čovjeku razum, i na kraju ga lišava dostojanstva. Ako čovjek samo nakratko izgubi čovječnost, pretvara se u jednu bezumnu životinju.

Imma Ali u drugoj rečenici kaže: "Moja suština se ne zasniva na pretjerivanju."

Postoje mnoge izvanredne tačke u učenjima naših arifa i asketa, ali jedna od velikih šteta koju je islam pretrpio od učenja arifa i asketa je poticala otud što su oni, pod uticajem hrišćanskih, budističkih i monističkih učenja, izgubili orijentaciju po pitanju borbe protiv pohotnosti. Ako bi obratili malo pažnje na islamska učenja, vidjeli bi da se islam zalaže za uništavanje jedne vrste "ega" i oživljavanje druge vrste "ega". Islam kaže; "Sebe i zaboravi i ne zaboravi."
Islam preporučuje da zaboravite životinjske niskosti, ali želi jedno drugo rađanje u vašem duhu. Islam hoće da u vašoj suštini oživi drugu ambiciju.

Prije više godina, kada sam shvatio ovo, i kasnije, kada sam pročitao knjigu "Ikbalname" (Pismo Ikbala), od gospodina sejida Golamreze Saidija vidjeo sam da je Ikbal Lahori bio svjestan toga. On je razmatrao jednu temu pod nazivom "Osobena filozofija", i smatra da treba naći svoje "ja" i humano "ja". Islam u jednu od Božijih presuda uračunava to da Bog čovjeka dovodi u stanja da ne zaboravi sebe. U Kur'anu kaže:

"I ne budite kao oni, koji su zaboravili Allaha, pa je on učinio da sami sebe zaborave, to su pravi grješnici." (Kur'an, 59:16)

Kazna im je što su zaboravili sebe. Kaže "sebe", ali šta je ono "sebe" koje Kur'an navodi? Ne kaže da se zapamti žudnja, ambicija i obožavanje para, kaže da se te stvari zaborave i razmisli o sebi. Ti nisi taj. Ti si bolji od ovoga, ti si čovjek, ti si jedna ličnost, ti si urođen, i kada u sebi nađeš tu suštinu, vidjet ćeš sebe u svjetlosti, vidjet ćeš sebe uzvišenog moćnog i sa ponosom. Nemoj to da zaboraviš. Inače, kada možete da u svijetu nađete nekoga ko je više od Imama Alija pozivao ljude na pobožnost? (čovjek mora dobro da razmisli u tim stvarima.) Koja osoba je više od Imama Alija pozivala ljude u borbi protiv strasti? Ko je više od Imama Alija pozivao ljude na napuštanje ovozemaljskog života? Niko, ali taj isti Imam Ali u svojim učenjima poziva ljude na ponos i dostojanstvo.

U nastavku iste oporuke, koju sam već izlagao, obraćajući se Imam Hasanu, kaže: "Sinak moj! Nemoj da budeš tuđi rob. Bog je tebe stvorio slobodnim. Sačuvaj sebe!"

Imam Ali koji poziva na skromnost, Imam Ali koji je najskromniji čovjek na svijetu, Imam Ali koji uvijek poziva ljude u borbu protiv strasti, kako da ovdje poziva na uobraženost? Ne, ova uobraženost je drugačija. Ova uobraženost znači čuvanje i mora da ostane sačuvana. Zbog toga kaže: "Nemoj nikada da budeš rob drugoga!" Biti tuđi rob, izražavanje poniznosti pred jednim od Božijih robova, u suprotnosti je sa Božanskom čašću i tvojim ljudskim dostojanstvom.

s perzijskog preveo: Aleksandar Dragović

[1]Safinatul Bihâr, sv. 2, str.501.
[2]Dijela Abu Rejhana pokazuju, a i u njegovim biografijama, koje su napisali istrazivači, istaknuto je da je bio jedan veoma, veoma privržen vjernik, musliman sa čvrstim vjerovanjem. U knjigama koje čak nisu u vezi sa vjerskim naukama, kao što je "Al-Asarel-Baki" i sličnim, kao i Ibn Sina, bilo gdje da se spominje islam, Kur´an i šerijat, on daje mišljenje toliko pobožno, ponizno i sa vjerovanjem, da čovjek ne može sumnjati u njegove čiste namjere.
[3]Staza rječitosti, pismo 31.
[4]Ibid, Kazivanje 2, str. 229.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT