Pokajanje - prvo predavanje

Duhovna kazivanja

I Zun-Nunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, pa poslije u tminama zavapi: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka Si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike." (Kur’an, 21:87-88)

Naša rasprava je u vezi dove i ibadeta; rekao sam da ibadet i potčinjenost, ako se ispravno vrši, htio ne htio, povlači za sobom stvarno približavanje čovjeka Bogu. Čovjek se, bez da u pitanju bude metaforička sumnja, podčinjavanjem približava Bogu. Drugim riječima, pokoravanje je "suluk", kretanje prema Bogu.

Reći ćemo nešto o prvom stajalištu suluka (puta). Prva tačka od koje čovjek mora da počne ako hoće da pođe na put prema svom Bogu i da Mu se približi, jeste ovo stajalište. Znači, za nas koji nismo učinili korak ka tome, rasprava o uzvišenim položajima pobožnjaka nema koristi. Ako smo ljudi od riječi, mi moramo da vidimo koji je prvi stupanj približavanja i putovanja ka Bogu, koje je to mjesto i odakle mi moramo da počnemo u svom ibadetu i pokoravanju.
Prvo stajalište kretanja prema Bogu je tevba (pokajanje od grijeha).

Šta znači tevba? Kakva je suština tevbe za čovjeka u psihološkom smislu, i kakav efekat ima u duhovnom smislu? Po mišljenju mnogih od nas, tevba je radnja, i nikad ne razmišljamo o tome da tevbu (pokajanje) analiziramo u psihološkom smislu. U principu, pokajanje je jedna od ljudskih karakteristika u odnosu na životinju. Znači, čovjek ima mnoge karakteristike, odlike, uzvišenosti i uzvišene talente koji ne postoje ni u jednoj životinji. Jedan od ovih uzvišenih talenata u čovjeku je sposobnost kajanja zbog grijeha. Pokajanje se ne sastoji od pukog izgovaranja rečenice: "estagfirullah rabbi va etubu ilejh" ("Tražim od Boga oproštaj i pokajanje od grijeha"). Pokajanje je jedno psihološko i duhovno stanje i duhovna revolucija u čovjeku koji izgovara rečenicu: "Tražim od Allaha oproštaj i pokajanje od grijeha.“ To je izraz ovog stanja, ne samo stanje, ne samo tevba, kao kod mnogih drugih stvari kod kojih samo njihovo izgovaranje nije ta istina, već ono koje pokazuje tu istinu. To što mi nekoliko puta na dan kažemo: "Tražim od Allaha oproštaj i pokajanje od grijeha", ne smijemo misliti da smo nekoliko puta činili pokajanje u toku dana. Ako se jednog dana stvarno pokajemo, mi ćemo sigurno preći etape i položaje bliže ka Allahu.

Obratite pažnju! Ovdje u uvodu hoću da izložim da razlika koja postoji između neživih stvari i biljaka i životinja je ta da nežive stvari nemaju ovaj talenat kojim bi pokretale sebe na unutrašnju promjenu i u pravcu svog toka ili kretanja. Kao kod kretanja koje zemlja čini oko sunca, ili kretanja kamena koji je bačen sa visine i ide ka zemlji. To je sigurno. Znači, kamen koji bacite kreće se u jednom određenom pravcu i nastavlja da vrši svoje kretanje u istom pravcu i nije moguća promjena kretanja, ili pravca, koja potiče iznutra od ovog kamena. Mora da se pojavi jedan faktor izvana da promijeni pravac kretanja ovog kamena ili nežive stvari, bilo da je ovaj faktor otjelovljen, ili da bude u obliku talasa. Na primjer, "Apolo" ili "Luna", koji su lansirani u svemir, nikada ne mogu da promijene svoje pravce iznutra, dok ih spolja ne navedu da promijene pravac. Ali, živa bića, kao što su biljke i životinje, imaju tu sposobnost da mijenjaju svoj pravac. Znači, ako se suočavaju sa nekim uslovima koji nisu u skladu s njihovim životom, mijenjaju pravac. Ali, u vezi sa životinjama stvar je mnogo jasnija. Na primjer, jedan ovan, ili golub, ili čak jedna muha, kada se kreću, čim se suoče sa preprekom, odmah mijenjaju svoj pravac, i čak je moguće da to bude za sto osamdeset stepeni, znači, tačno nasuprot prvobitnom pravcu. Čak su i biljke takve, znači, i biljke pod uslovima i u određenim granicama sebe iznutra vode i mijenjaju svoj pravac. Korijen jednog drveta koji se kreće pod zemljom, ako naiđe na kamen, sam mijenja pravac. Čim shvati da ne postoji put i mjesto, mijenja svoj pravac. Očigledno je da je i čovjek otprilike kao biljka i životinja, znači mijenja pravac.

Pokajanje je za čovjeka mijenjanje pravca, ali ne jednostavno mijenjanje, kao mijenjanje pravca koje čine biljka ili životinja, već jedna vrsta mijenjanja pravca koje je specifično za samog čovjeka, i u psihološkom i duhovnom smislu vrijedno je analize, pažnje i proučavanja.
Pokajanje je jedna vrsta unutrašnje revolucije, neka vrsta pobune, neka vrsta revolucije od strane čovjeka protiv samog sebe. Biljka mijenja svoj pravac, ali se ne buni protiv sebe, ne može da se pobuni, nema sposobnost. Kao što postoji ova razlika između biljaka i nežive prirode, da neživa priroda ne može izunutra da mijenja pravac radi opstanka, kao što ova čudna sposobnost postoji u biljkama i životinjama, u čovjeku postoji još čudnija sposobnost, a to je da se on iznutra buni protiv sebe. Stvarno se buni, diže se protiv sebe. Stvarno čini revoluciju. Pobuna i revolucija od strane dva različita i posebna bića nemaju prepreka. Naprimjer, u jednoj zemlji neki imaju vlast, posle dođu neki drugi ljudi i bune se protiv njih i dižu revoluciju. Dobro, ovo je shvatljivo, to su različiti ljudi. Oni koji imaju vlast činili su zulm i nepravdu prema njima i ovi su nezadovoljni i revoltirani. Odjednom, oni prave revoluciju, uzimaju vlast od suprotne strane i sami zauzimaju njihova mjesta. Ovome nema prigovora, ali šta je ono što unutar suštine jedne osobe uzrokuje pobunu i revoluciju, i što čini da se čovjek sam buni protiv sebe? Zar može jedna osoba da se pobuni protiv sebe? Da, može.
Razlog je taj da čovjek, suprotno onome što sam misli, nije jedna osoba. On je jedan jedinstven čovjek, ali složen, ne jednostavan. Znači, mi koji sjedimo ovdje, po komentaru koji postoji u hadisu, mi smo jedna neživa stvar koja ovdje sjedi. Jedna biljka je sjela ovdje, jedna životinja koja ima žudnju sjela je ovdje. Jedna zvijer je sjela ovdje. Jedan šejtan je sjeo ovdje i jedan je melek istovremeno sjeo ovdje. Znači, da je čovjek, po navodu pjesnika, rijetka mješavina, kod koga su sve karakteristike skupljene u njegovoj suštini. Ponekad je to pohotna životinja, čija je manifestacija svinja. Ova svinja, koja postoji u biti čovjeka, uzima vlast i ne daje priliku toj zvijeri, šejtanu i meleku. Odjednom, od strane jednog od njih izbija revolucija protiv nje, cijela situacija se mijenja, a jedan novi režim vlada suštinom čovjeka. Čovjek grješnik je taj čovjek čija životinjska bit vlada njegovom suštinom, ili čija šejtanska suština njim vlada, ili kod koga zvijer vlada njegovom suštinom, i tada su jedna uzvišena i melekanska sila u njegovoj suštini zatvorene.

Pokajanje je ta unutrašnja pobuna, kada uzvišena ličnost suštine čovjeka, odjednom diže revoluciju protiv niskih ličnosti njegove suštine, koje vladaju tom unutrašnjom zemljom, sve ih hvata i stavlja u zatvor, i sama, uz pomoć vojske, uzima vlast. Ovakav oblik i stanje ne postoji u životinji i biljci. Takođe, može da se desi obrnuto. Znači, ponekad se niske ličnosti suštine čovjeka pobune protiv njegovih uzvišenih ličnosti, hvataju ih, stavljaju u zatvor i uzimaju vlast u zemlji.

Ako ste iskusili, postoje osobe koje ne znaju tehniku vaspitanja, ne znaju da u vaspitanju sva sila koja postoji u suštini čovjeka ima svoju filozofiju i svrsishodnost. Ako u nama postoji instinkt žudnje, to nije besmisleno i uzaludno. Moramo da u granicama prirodnih potreba zadovoljimo ove pohotne instinkte. Oni imaju jednu granicu, imaju pravo, imaju žudnju. Moramo da im u njihovim mjerama dajemo ta uživanja. To je kao da vi imate jednog konja ili psa kod kuće, i ako hoćete ovog konja za jahanje ili psa za čuvanje kuće, ovaj konj ili pas imaju potrebu za hranom, i vi morate da ih hranite. Sada, postoje neki ljudi bez ukusa, koji na sebe, ili na djecu koja su pod njihovim pokroviteljstvom i vaspitanjem, vrše pritisak. Djetetu je potrebna igra i sama ova potreba za igranjem je jedna od mudrosti Božijih. U djetetu postoji izvjesna energija koju ono može da istroši samo kroz igru. Dijete ima instinkt za igranjem. Sada, čovjek vidi neke osobe koje kažu: "Hoću da vaspitam svoje dijete.“ Dobro, kako bi on da ga vaspitava? Ne dopušta mu da dijete od pet, šest godina ide da se igra sa drugom djecom. Kada ide u goste vodi svoje dijete sa sobom da bi ga vaspitao. Sprječava ga da se smije, sprječava da jede. Ili, postoje ljudi, mi smo vidjeli, da samo zbog toga što su hodze, nabave neko džube, ili turban i sandale, stave turban na glavu djeteta od osam godina, stave mu džube na ramena, i vode ga sa sobom tamo-ovamo. Dijete raste, a pri tom nije zadovoljilo prirodne potrebe. Stalno su mu govorili: Bog, Sudnji dan, vrata od pakla. Dok u dvadeset i nekoj godini ove akumulirane sile, ove žudnje i nezasićene naklonosti, odjednom ne pokidaju lance. Ovo dijete, koje ste vidjeli da pod sugestijom svoga oca klanja svoj namaz dvadeset minuta, klanja nafila namaz, uči dove, odjednom vidite u dvadeset i petoj godini kako postaje preljubnik i nepristojan čovjek, da se tome ne vidi kraj. Zašto? Zato što ste vi, pod izgovorom uzvišenih položaja duha, ugušili njegove druge instinkte. Naravno, u prirodi djeteta su postojali Bog, Sudnji dan i ibadet, ali vi ste ove instinkte za Bogom, ibadetom i drugim stvarima ojačali u djetetu, i pri tome ste spriječili druge instinkte, uhapsili ste njegove druge instinkte, uznemirili ih, naljutili, oduzeli njihovo pravo. Niste dopustili njihovo djelovanje. Jednom, kada dijete vidi neki film, ili se u nekoj posjeti upozna sa jednom mladom ženom, to će biti dovoljno da ova akumulirana, prigušena sila, odjednom pokida lance i postupno poruši te zgrade koje je njegov otac godinama greškom ugrađivao u njegovu suštinu. Eksplodirat će tačno kao kad eksplodira barut.

Kod pokajanja je upravo suprotno ovome. Kod čovjeka koji čini grijeh, i duboko je u žudnjama i zvjerstvu, kada toliko izmaltretira svoga meleka, suštinu, i nije je zadovoljio, odjednom nastaje katastrofa. Pa zar ti i ja nismo ljudi i nemamo jedna usta? Griješiš kad misliš da imaš jedna usta i da ova usta moraju da te hrane. Imaš stotinu usta. "Ljubav ima pet stotina glava, i u svakoj glavi postoji..." Ti imaš pet stotina usta, hrana do tebe mora da stigne preko njih. Jedna od ovih tvojih usta su usta ibadeta. Svoj duh moraš da zadovoljiš ibadetom. Znači, moraš da im pružiš ova prava i uživanja. Ti si jedno biće sa nebeskim karakteristikama. Moraš da letiš ka tom svijetu. Kada uhapsiš tog meleka, da li znaš da to ima loše posljedice? Odjednom, vi vidite da jedan bogati mladić, kome je sve bilo obezbjeđeno, izvrši samoubistvo zbog nečeg beznačajnog. Svi kažu: "Ne znamo zašto je izvršio samoubistvo. Ovaj problem je bio veoma mali. Zašto je izvršio samoubistvo?!" Oni ne znaju da su u njegovoj suštini bile zarobljene svete sile. Te svete sile su patile zbog ovakvog života, nisu ga podnosile, na kraju se desila pobuna u tom obliku. Ponekad vidite da jedna osoba ima sve, ali je uznemirena i pati. Kao što pjesnik kaže:

"Jedan u ćošku zatvora,veseo i opijen, drugi u vrtu, kiseo i bez nade."

Ti ga vidiš da živi u vrtu, obezbjeđene su mu sve stvari za život, ali on je uznemiren, nije veseo i nije zadovoljan životom.

"Put uživanja smatraj unutrašnjim, ne spoljašnjim,

jurcanje po dvorovima i palatama smatraj budalaštinom!"

To je zato što postoje i neka uživanja koja čovjeku moraju da stignu iznutra, a ne spolja, i to su duhovna uživanja čovjeka.

Dakle, pokajanje je reagovanje uzvišenog i svetog stupnja duha čovjeka protiv niskih i životinjskih stupnjeva čovjeka. Pokajanje je pobuna i sveta revolucija melekanskih sila čovjeka protiv šejtanskih i životinjskih karakteristika čovjeka. Ovo je suština pokajanja. Sada, šta se dogodi pa da se ovaj povratak i žaljenje pojave u čovjeku?

Prvo, morate da znate da, ako se u suštini dešava neka radnja zbog koje ti sveti elementi suštine čovjeka sasvim propadnu, ili ako ih vežu jaki lanci tako da više ne mogu da budu slobodni, čovjek više ne može da ima uspjeha. Ali, kao što se u jednoj zemlji tada desi revolucija, da neki ljudi, mada u malom broju, čisti ljudi ostanu među ljudima te zemlje, tako i ako su u suštini čovjeka ostali uzvišeni, čisti i sveti elementi, onda će čovjek uspjeti da se pokaje. Inače, neće nikada uspjeti da se pokaje. Sada, pod kojim uslovima se čovjek vraća i žali, i ako poznaje Boga, kaje se Bogu, i ako Ga ne poznaje, javlja se drugo stanje, možda ludilo?
Rekli smo da je pokajanje reakcija. Vi uzimate loptu i udarate po zemlji. Lopta se diže sa zemlje. Vaš udarac znači pokret lopte prema zemlji, do koga dolazi silom vaše ruke. To je vaša radnja, a dizanje lopte od zemlje je reakcija koja se dešava uslijed sudara lopte sa zemljom. Onda, ono prvo je akcija, a ovo drugo je reakcija.

Kada vi udarite loptu, koliko će se ona onda vratiti gore? Sa jedne strane, zavisi od veličine sile koja je korištena pri toj radnji, znači jačine vašeg udarca, a sa druge strane, zavisi od kakvoće površine zemlje. Koliko je ta površina zemlje tvrđa i ravnija, reakcija je snažnija. Onda, stepen reakcije, sa jedne strane, zavisi od jačine vaše radnje, a sa druge strane, od čvrstine i glatkoće površine po kojoj se udara loptom.

Reakcija čovjekovog duha protiv grijeha, također, zavisi od dvije stvari: sa jedne strane, jačine radnje, znači, jačine grijeha, i jačine udaraca koje izvrše niski položaji vašeg duha na uzvišene položaje vašeg duha. Što čovjekov grijeh bude manji i manji, uzrokovat će slabiju reakciju u duhu, a što grijeh bude veći, uzrokovat će jaču reakciju. Stoga, kod ljudi koji imaju okrutna srca, i pored toga što imaju okrutno srce, ako njihov zločin bude veliki, vidimo da i njihov duh pokazuje reakciju. Vi vidite da američki pilot ide i baca bombu na Hirošimu. Poslije, kada se vraća i osvrće na posljedice svoje radnje, vidi da je zapalio cio grad. Starci, mladi, žene i muškarci, mali i veliki, gore u paklu koji je on izazvao. Istog trenutka, budi se njegova savjest, pokreće se i grdi ga, iako za ovaj posao izaberu one koji imaju okrutno srce. Vraća se u svoju zemlju, toplo ga dočekuju, stavljaju lovorov vijenac oko njegovog vrata, dobiva viši čin, daju mu povišicu, njegovu sliku stavljaju u novine, podstiču ga... Ali, izdaja je bila toliko velika, grijeh je bio toliko veliki da probude njegovu savjest, savjest čovjeka ovako tvrdoga srca. Znači, udarac na duh je toliko jak da u ovakvoj mentalnoj sferi jedan čovjek sa tvrdim srcem ipak reaguje. Ovaj čovjek, i kada sjedi u gostima, smije se, priča: "Ovako sam radio, onako sam radio...", ali, kada je sam sa sobom, kada leži u krevetu, vidi odjednom taj prizor: "O, Bože! To sam bio ja koji je učinio ovakav zločin! O, Bože! Kakav veliki zločin sam izvršio"! Na kraju ovaj čovjek poludi i završi u ludnici. Zašto? Zato što je zločin bio veoma veliki.

Bašar ibn Artat, jedan od Muavijinih serdara, bio je veoma čudan i čovjek tvrdoga srca. Jedan od poteza, koje je Muavija izabrao da bi onesposobio Alija bio je taj da pošalje jednog zločinca, poput Bašara, ili Sufjan Kamedija, na čelo jedne vojske, unutar granica teritorije Ali ibn Abi Taliba. Muavija bi govorio: "Nemojte da gledate ko je nevin, a ko nije (slično kako Izrael danas postupa sa islamskim zemljama). Da biste ih onesposobili, idite noću, napadnite ih i zapalite i ubijte nevinog. Nemojte imati milosti prema malim i velikim, opljačkajte ih!" I oni su činili takve radnje. Jedanput je poslao Bašar ibn Artata. On je išao tamo-vamo i stigao do Jemena. Učinio je mnoga zlodjela. Između ostalog, uhvatio je djecu Ubejd ibn Abas Abdul Mutaliba, brata od strica Amir el-Muminina (Zapovjednika vjernih), koji je bio guverner Jemena. Našao je dva mala djeteta i zaklao ih. Zato što je zločin bio veoma veliki, malo po malo se budila savjest ovog čovjeka okrutnoga srca. Imao je grižu savjesti. Kada je sanjao, u snu bi vidio ovaj veliki zločin. Kada se šetao, ova dva djeteta su bila ispred njegovih očiju. Zamišljao je ova dva djeteta i druge žrtve. Malo po malo poludio je. Jahao bi na drvenom konju i držao drveni mač. Trčao bi ulicama, trčao i zamahivao. Oko njega bi se skupila djeca i smijala mu se.

Rekli smo da je drugi faktor reakcije čovjekovog duha vezan za to da površina koja dobija udarac bude ravna i ima čvrstinu, znači da ta ljudska svijest, suština i vjerovanje tog čovjeka budu jaki. U ovom slučaju, čak i ako udarac bude slab, reakcija će biti relativno snažna. Stoga, vi vidite da su mali grijesi, pa čak i radnje koje su mekruh i ne računaju se u grijehe u suštini, od strane ljudi sa vjerovanjem, ljudi koji imaju čvrst duh, te duhovnog meleka, i to vjerovanja i ta duhovna svjest su im čvrsti, osuđeni, i izazivaju reakciju. Radnja koju vi i ja izvršimo stotinu puta i ništa ne osjetimo zbog toga, ako bi je učinili čestiti ljudi, uznemirila bi se njihova duša. Zato oni često čine tevbu i pokajanje. Jedan veoma veliki čovjek u smislu duhovnosti, čije sam ja ime spomenuo prošle godine, također, u mubarak mjesecu Ramazanu, bio je moj veliki profesor, rahmetli hadži Mirza Ali Širazi Isfahani. Jedan je od najvećih komentatora koje sam video u svom životu. Jedne noći, on je bio moj gost u Komu i po običaju, bili smo pozvani od strane jednog alima iz Koma. Neki ljubitelji poezije i književnosti su, također, bili tamo. Te noći sam shvatio koliko je ovaj čovjek ljubitelj književnosti i poezije i koliko poznaje arapsku i persijsku književnost. Ostali su recitovali neke pjesme, naravno, neke veoma obične pjesme, kao i pjesme od Sadija i Hafiza itd. I on je recitovao i tumačio da je neka pjesma bolja od drugih, ili da je neki kontekst bolje iskazan, i komentarisao je ono što je neko rekao. Recitovanje poezije, i to ovakve, nije grijeh, ali recitovanje pjesme po noći jeste mekruh (pokuđeno). Bog zna da kada smo izašli ovaj čovjek je bio veoma uznemiren. Rekao je: "Stalno odlučujem da u toku noći ne čitam pjesme, na kraju, ne mogu, nemam strpljenje i ne mogu sebe da spriječim." Stalno se kajao, kao osoba koja je učinila veliki grijeh.

O, Bože, tražim spasa od Tebe! Ako bi mi pili vino, da li bi bili toliko uznemireni? Ovaj čovjek je zbog jedne mekruh radnje bio toliko uznemiren. Ovakvi ljudi, zbog toga što su miljenici Boga, imaju od strane Boga neku vrstu kazne, koje mi i vi nismo vrijedni. Ovaj čovjek je svake noći do dva sata prije izlaska sunca bio budan, bdjeo je, ja sam tada shvatio smisao bdijenja "Noć Božijih ljudi je dan koji osvjetljava svijet.“ Tada sam razumio. Tada sam razumio značenje ibadeta i pobožnosti. Tamo sam razumio značenje pokajanja, tamo razumio produhovljena stanja i privrženost Bogu. Kada se te noći ovaj čovjek probudio, bio je jutarnji ezan. Bog ga je kaznio. Čim se probudio, probudio je i nas i rekao: "Murteza, to je bio uticaj sinoćne pjesme!" Duh koji ima tako jako vjerovanje, kada dobije ovakav slab udarac, znači, ovakav mali napad od strane niskih položaja na uzvišene položaje, ti položaji pokazuju reakciju, uznemiravaju se, čak ukazuju na kaznu. Ne ostaju bez kazni, jer čovjek koji u noći recituje pjesme i dva sahata vremena troši na recitovanje pjesama, nije vrijedan da čini dva sahata molitve Uzvišenom Bogu.

Da vam kažem drugi primjer. Ako jedno veoma glatko ogledalo poslije čišćenja ostavite na jedno čisto mjesto koje vam se dopada, ostavite ga na jednom stolu, primjetit ćete poslije izvjesnog vremena da se na njemu skuplja prašina. Prije, vi niste osjetili ovu prašinu, ne vidite prašinu ni na stolu, ni na zidu. Što se zid više prlja, manje će pokazivati uticaj prljavštine i crnih mrlja. Dakle, ako bude crno i garavo, i ako dim fenjera stigne do njega, neće se javiti efekat. Uzvišeni Poslanik, s.a.v.a., nije sjedeo ni na jednom skupu, a da se nije dvadeset puta pokajao. (Šta je ovo? Šta mi na to kažemo i šta od toga razumjemo?). Rekao je: "U srcu osjetim posljedice ljutnje i dnevno sedamdeset puta činim pokajanje za odstranjivanje ove ljutnje.“ Šta su te ljutnje? Te ljutnje su za mene ogledalo. Za nas je sjaj, za njega ljutnja. On, kada sa nama govori, mada to kaže za Boga, i vidi Boga u ogledalu naše suštine, ipak je po njemu to ljutnja.

Umma Salame i drugi su prenijeli da jedan do dva mjeseca prije smrti hazreti Muhammeda nigdje nije išao, i nije činio neku radnju, samo je govorio:

"Subhanallahi, ve stagfirullahi rabbi ve etubu ilejh."

"Slava Bogu! O Bože, tražim oproštaj od Tebe. Kajem se Allahu.“

Ovo je bio novi zikr. Umma Salame kaže: "Pitala sam: O, Božiji Poslaniče! Zašto se toliko kajete?" Rekao je: "Ovako mi je naređeno.” Poslije smo razumijeli da mu je objavljena poslednja sura." Znači, sura an-Nasr. Ova sura je objavljena i Uzvišeni Poslanik (s) je osjetio da je to objava za preseljenje. Znači, tvoje vrijeme je isteklo i moraš da ideš. Sura an Nasr glasi:

"Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu,

i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze,

ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga

i moli Ga da ti oprosti,

On je uvijek pokajanje primao."

Kakva je veza između tog uvoda i ovog epiloga? Zašto poslije pobjede i osvajanja i poslije ulaska ljudi u skupinama u Allahovu vjeru, treba hvaliti Allaha? To znači da je tvoja misija završena. Ovo je posljednja sura koja je objavljena Časnom Poslaniku s.a.v.a. Kasnije su objavljena ova dva ajeta koje je Amir el-Mu'minin Imam Ali zapisao:

"...Sada sam vam vjeru vašu usavršio..."

"O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, a ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu..." (Kur’an, 5:67)

Ti si izvršio svoju dužnost, onda, hvali Allaha. Poslanik s.a.v.a. je osjetio da mu je došao kraj. To znači: poslije ovoga, misli na sebe. Tako je bilo, on je odmah hvalio Allaha i tražio oproštaj.
Ali, mi nesretnici, naša srca su ista kao taj garavi zid. Stalno grijeh za grijehom i naš duh ne pokazuje nikakvu reakciju. Ne znam gdje su i koliko sputani ovi meleci našeg duha, kakvim okovima su zavezane njihove ruke i noge, pa da uopće ne mrdaju naša srca, da ih ne tresu. Prvo stajalište pokornosti je pokajanje. Ako ste primjetili pokret u vašem duhu, ako ste primjetili žaljenje, ako ste osjetili kajanje, ako ste svoju prošlost vidjeli crnom, ako ste osjetili da je put kojim ste do sada išli bio pogrešan, nizbrdo, i ako ste sebi rekli: "Moram da se vratim i da idem uzbrdo, prema Bogu," vi ste stigli u prvi dom pokornosti i ibadeta i učinili ste prvi pokret i možete odavde da počnete. Inače, nema drugog izbora.

Jedna osoba je došla kod hazreti Alije i rekla: "O Zapovjednice vjernih, dajte mi savjet." Imam Ali ga je puno savjetovao. Ovdje cu reći dvije prve rečenice koje će nam za sada biti dovoljne. Rekao je: "Nemoj da budeš od onih koji vjeruju u Sudnji dan, ali hoće da stignu do njega bez dijela."

Kao i svi mi. Mi kažemo, dovoljna je ljubav prema Ali ibn Abi Talibu, mada naša ljubav nije stvarna ljubav. Ako bi bila prava ljubav bila bi praćena djelima. Mi kažemo da je dovoljna ova površna veza. Mislimo da je Imam Ali među onima koji imaju potrebu, i ako neke osobe imaju lažnu povezanost, onda je to veoma dobro. Aliju nisu potrebni lažni sljedbenici. Mislimo da je jedno neiskreno plakanje za Imamom Huseinom dovoljno, ali Zapovjednik vjernih je rekao da je to lažno. Ako te ljubav prema Ali ibn Talibu podstiče na djelovanje, znaj da je tvoja ljubav iskrena i istina. Ako te plač za Huseinom ibn Alijem podstiče na djelovanje, znaj da ti jesi plakao za Husein ibn Alijem i da je tvoj plač istina. Ako nije tako, onda je to šejtanova obmana.

Druga rečenica: "O čovječe. Nemoj da budeš od onih kojima je u potrebno pokajanje cijelim bićem, ali uvijek kažu: "Nije mi još kasno. Ima vremena."

O brate! Ako Imam Ali dođe i primi mene i tebe, i mi ga upitamo da nas posavjetuje, ovako će nam reći. Dokle ćemo više da govorimo da nije kasno i da ima još vremena? Dok smo mlađi kažemo: "O, brate! Za mladog čovjeka nije vrijeme za pokajanje. Čudno je da neki stari ljudi, kada vide jednog mladog čovjeka koji obraća pažnju na ibadet i svoj grijeh i u stanju je kajanja, kažu: "O mladiću! Ti si još uvijek mlad. Nemoj još da upotrebljavaš riječi kajanja." Baš tada, u mladosti, jeste najbolje vrijeme. Grana dok je mlada ima više mogućnosti da se ispravi, kako postaje veća, biće tvrđa, i imat će manje mogućnosti. Pored toga, ko je ovom mladom čovjeku obećao da će ostariti, da će biti čovjek srednjih godina, a poslije star? Dok smo mlađi, kažemo da smo mladi, kada uđemo u srednje godine kažemo da tada još imamo dosta vremena, starost je vrijeme za pokajanje. Kada ostarimo i ne budemo imali snage, i izgubimo svu moć, onda činimo pokajanje, a ne znamo da smo pogriješili. Baš tada ga nećemo činiti. Onda više nećemo imati snagu za pokajanje, toliko smo se savili ispod tereta grijeha da naše srce više nije spremno za pokajanje. Srce jednog mladog čovjeka je spremnije za pokajanje od srca jednog starca.

Mevlana lijepo kaže:

"Korijen od trna je jak, i u usponu,

sijač trna je slab, i u propadanju."

On daje primjer u kojem kaže: Jedna osoba je posijala trnje na put kojim prolaze ljudi. Ovo trnje je poraslo. Rekli su mu: "Gospodine, dođi da skloniš ovaj trn." Rekao je: "Još je rano. To je samo češlja. Lako je nju ukloniti."

Nakon nekog vremena ponovo su mu rekli, i ponovo je odgovorio da neće biti kasno: "Uskoro ćemo skinuti, iduće godine ćemo to uraditi!"

Sljedeće godine trnje je poraslo, ali šta je sa sijačem trna? Stariji je. Rekli su mu: "Dođi da ih makneš."

Rekao je: "Kasnije ću."

Svake godine je njegovo trnje raslo više i više, stablo bivalo deblje, trnovi su bili oštnji, bilo je više opasnosti, a sijač trnja je bivao sve stariji i opadala je njegova snaga.

Pjesnik ovdje hoće da kaže da će ovi zli duhovi, pokvarenost u tvojoj biti napredovati svakog dana kao taj trn, sve više i više će se ukorijeniti. Njihovo stablo će biti deblje, trnovi će biti oštriji i biće opasniji, ali ćeš ti iz dana u dan biti stariji, slabićeš i smanjivaće se te svijete sile u tebi. Kada si mlad, ti si jedan moćan čovjek koji može da obori jedno stablo, i to vrlo brzo, i takođe, da iskopa njegov korijen i baci ga. Kada ostariš, ti si slab čovjek, a hoćeš svojim rukama da oboriš jedno drvo. Koliko god da pokušavaš, ne mozeš. Kunem se Bogom da je i jedan dan, jedan dan, da je jedan sat, jedan sat. Ako odložimo jednu noć, griješimo. Nemojte reći: "Sutra uveče ću, ili ću dvadeset i treće noći mjeseca Ramazana, za Lejletul Kadr (muslimanska blagoslovljena noć) kada je najbolje za pokajanje."

Ne! Večeras je bolje nego sutra uveče. Ovaj čas je bolji nego jedan sahat kasnije, svaki sadašnji trenutak je bolji od trenutka koji slijedi. Ibadet bez pokajanja nije prihvaćen. Čovjek prvo mora da se pokaje. Pjesnik kaže: "Prvo se operi, pa onda u vrt raja."

Čovjek prvo mora da se opere, poslije da uđe na to čisto mjesto. Dok ne učinimo pokajanje, zašto činimo ibadet? Ne pokajemo se, a postimo. Ne kajemo se, a klanjamo! Ne kajemo se, a idemo na hadždž i učimo Kur'an, činimo zikr i učestvujemo na džuma namazu. Kunem se Bogom, ako vi činite tevbu da se očistite, i poslije, cio dan i noć u stanju pokajanja obavljate namaz, taj dan vas unapređuje za deset godina i približava Bogu. Mi smo skrenuli s puta.
Jedna osoba je otišla kod Zapovjednika vjernih, Imama Alija i učinila pokajanje. I taj je, kao i mi, mislio da se pokajanje ogleda kroz to da izgovori ovu rečenicu: "O Bože! Tražim od Tebe oproštaj i Tebi se pokoravam." A mislio je i ako tu rečenicu malo više naglasi, to je još bolje. Imam Ali je shvatio koliko je ovaj jadnik zalutao. Veoma rijetko se dešavalo da on bude strog i da govori oštro, ali je ovde strogo rekao: "Ne bio u majke! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!"

Traženje oprosta je jedno sveto i pokajničko stanje. Ono se dešava u jednoj svetoj atmosferi. Kada se vi stvarno pokajete, naći ćete se okruženim jednom produhovljenom atmosferom, osjećat ćete da Božija milost i naklonost obuzimaju vaš duh, da se oko vas skupila grupa meleka, bićete očišćeni, jer čovjek u stanju pokajanja napušta nadmenost, kori sebe i obraća pažnju na svoje grijehe.

U islamu je rečeno da, ako hoćeš da se pokaješ, nije neophodno da ideš kod sveštenika, ili hodže, i da njemu ispovijedaš svoj grijeh. Svoj grijeh ispovjedaj Bogu, zašto grijeh ispovjedati jednom ljudskom biću? Kod Uzvišenog Allaha dž. š. ispovjedaj svoj grijeh. Ovo je Božiji glas:

"Reci: O robovi moji koji ste se prema sebo ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; on doista mnogo prašta i On je milostiv." (Kur’an, 39:53)

Kako lijepo ovaj hadis šerif opisuje pokajanje:

"Plač griješnika draži je Bogu od zikra pobožnih."

Idite i u prisustvu svoga Boga jecajte, razmišljajte dok se ne sjetite svojih grijeha. Nikome nemojte reći, ali razmotrite vaše grijehe. (Vi sami znate, sami budite svoj sudija i sudite sebi). Poslije, ove vaše grijehe iznesite pred Boga i recite vaše propuste i grijehe, jecajte, plačite, tražite oprost. Tražite da se očistite od grijeha, Bog će vam oprostiti, i očistice vaš duh, očistit će vaše srce i Njegova milost će obuhvatiti vaše biće. Osjetit ćete slast ljepote ibadeta vašim čulima. Grijeh i uživanje u grijehu će biti prezreni u vašim očima. Više nećete imati želju da gledate neki porno film, nećete gledati tuđe žene, nećete imati volju da ogovarate, da lažete ili optužujete ljude. Vidjet ćete da je sva vaša volja usmjerena ka dobročinstvu.
Imam Ali je poslije naveo šest uslova za traženje oprosta, od čega su dva uslova osnova pokajanja, dva uslova su uslovi za prihvatanje pokajanja, i dva ostala su uslovi njegovog savršenstva.
Obratite pažnju na činjenicu da je uživanje tih najčistijih čestitih ljudi bilo u tome da razgovaraju sa svojim Bogom, da stalno govore o svojim propustima i grijesima, a njihovi grijesi, u poređenju sa našim su napuštanje pravog grijeha. Postoji i jedan stepen više od napuštanja prvobitnog grijeha. Kada pročitate molitvu Ebu Hamze vidite kako je Ali ibn Husein razgovarao sa svojim Bogom. Kako je jecao! Ova molitva Ebu Hamze je jecanje Ali ibn Huseina. Sada, da se malo upoznamo sa oplakivanjem ovog čestitog Božijeg roba. Njihovo uživanje je bilo takvo da, kada razgovaraju sa svojim Bogom, stalno govore o svom nepostojanju, siromaštvu, potrebama i propustima. Stalno su govorili: "O Bože! Sve što je od mene je propust, i sve što je od Tebe, milost je i blagostanje."

Ova rečenica je od Ali ibn Huseina:

"O moj Bože! Moj Mevla! Moj Gospodaru! Kada gledam svoje grijehe, hvataju me strah i jeza, ali kada bacim jedan pogled na Tebe, vidim Tvoju milost. U mom srcu se pojavi težnja i nada. Stalno sam između nade i straha. Kada gledam sebe, uhvati me strah. Kada gledam Tebe, javlja mi se nada."

Da, oni su bili takvi ljudi.

s perzijskog preveo: Aleksandar Dragović

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT