Vjerovanje u nevidljivi svijet (Gajb)

Duhovna kazivanja

 

"Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo darivali." (Kur’an, 2:3)

U našoj kulturi je poznato da nekim ljudima kažemo da su mumini (vjernici). Kažemo, taj i taj čovjek je vjernik. To znači da je pobožan čovjek, znači da izvršava vjerske dužnosti i čini mnoga mustehab (pohvalna) djela. Ide na Hadždž, klanja nafile namaze, puno čini zikr. Ali za čovjeka koji ne posjeduje ovakve osobine, kažemo da taj i taj čovjek nije vjernik, ili nije pobožan. Ovo je termin iz prakse, ali u Kur'anu postoji jedan drugi termin. Kur'an za neke ljude kaže da su vjernici, a za druge da su kafiri, ili nevjernici. Sta znači mumin u terminološkom smislu u Kur'anu? Znači onaj koji posjeduje vjerovanje. Nevjernik znači osoba bez vjerovanja. Šta znači vjerovanje? Mi ćemo početi od samog vjerovanja.

Vjerovanje je u vezno za srce, i to postoji u tekstu Kur'ana. Nekoliko arapskih nomada je došlo kod Časnog Poslanika, s.a.v.a., i reklo: "Mi vjerujemo." Tada je objavljen ajet:

"Neki beduini govore: "Mi vjerujemo!" Reci: "Vi ne vjerujete, ali recite: "Mi se pokoravamo!" jer u srca vaša prava vjera nije još ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam neće nimalo umanjiti nagradu za djela vaša" – Allah uistinu prašta i samilostan je." (Kur’an, 49:14)

Iz ovog shvatamo da je iman stvarnost i istina koja je u vezi sa čovjekovom dušom, a ne tijelom, niti čelom koje ima otiske od činjenja sedždi. Nije u vezi ni sa čovjekovim jezikom koji čini, ili ne čini zikr Bogu, već je u vezi sa korijenom ove radnje, koja je jedno srčano, misaono i vjersko stanje. Pitaćete, vjerovanje u šta? Da kažemo u Boga? Da kažemo vjerovanje u Božije vrline? Da kažemo vjerovanje u poslanstvo Poslanika, s.a.v.a., i Objavu koja mu je došla? Da kažemo vjerovanje u postojanje Sudnjeg dana? Da, sve te stvari su tačne, ali sam Kur'an je sve ovo sažeo u jednu riječ, koju želim da objasnim. To je rječ koja se nalazi u trećem ajetu sure Bakara (Krava):

"Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali." (Kur’an, 2:3)

U rečenici "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali", riječ "gajb" je jedna riječ umjesto nekoliko riječi. To znači vjerovanje u Boga, vjerovanje u svojstva Božija, i vjerovanje u nevidljivu pomoć u određenim uslovima. Sada ću objasniti značenje riječi gajb, pa ću kasnije nastaviti svoje izlaganje.

Šta znači gajb, koja je razlika između vjernika i nevjernika? Rekao sam, gajb znači sakriven, tajan. Opet nije jasno. Sakriven od čega? Sada, za nas koji se nalazimo u ovom prostoru, za nas je skriveno ono što je iza ovog zida. Ako vjerujemo u to što se dešava iza ovog zida, da li je to vjerovanje u gajb? Ako nas sada pitaju, na primjer, šta je na dubini od 500 metara ispod ove zemlje na kojoj sjedimo? Skriveno je, i ne znamo. A ako znamo, da li je to vjerovanje u nevidljivi svijet? Ne. Sutra je skriveno od nas. Da li je, ako vjerujemo u događaje koji će se sutra desiti, i od sada ih predvidimo, i vjerujemo u to što će se dogoditi, i to vjerovanje u nevidljivi svijet? Ne, čak je prošlost od nas skrivena. Da li je vjerovanje u prošlost vjerovanje u gajb? Ne. Onda šta znači vjerovanje u nevidljivi svijet? Šta je vjerovanje u sakriveno? Šta je skrivenost? Ovdje morate da obratite pažnju.

U ovom svijetu postoje neke stvari koje naša čula, čulo sluha, vida, dodira, mirisa i okusa ne opažaju. Neki ljudi kažu da imamo veći broj čula, ali su iste vrste.

Sada, ono iza ovog zida je od nas skriveno, ali postoji mogućnost za nas da našim očima vidimo šta se događa iza ovog zida. Znači, to ne može da bude sakriveno od našeg oka, naše oči mogu to da vide. Naše uši imaju mogućnost da čuju neke stvari, ili naše čulo okusa može da ih okusi, naše čula mirisa može da to omiriše. Ove stvari se nazivaju svjedočenja, znači stvari koje čovjek može da shvati svojim osjetilima. Imamo jednoslojna čula koja su ugrađena na površini naših tijela. I životinje ih imaju u istoj toj mjeri. Znači, čula koja mi imamo, imaju i životinje, i možda su neka od ovih čula u životinjama oštrija nego kod nas. Vid nekih životinja je oštriji od čovjekovog vida. Sluh mnogih životinja, na primjer, psa, je osjetljiviji od sluha čovjeka; čulo mirisa neke životinje, kao npr. mrava, onog slabog mrava, je mnogo osjetljivije od čovjekovog. Ako stavite jednu posudu sa mesom na sto i ako vaše oči to ne vide, kad uđete u sobu ne možete da znate da se toliko meso nalazi u sobi. Ali mrav, sa svojim čulom mirisa, može to mnogo preciznije da shvati. To nazivamo čulima. Kažu da se ono što čovjek može putem svojih čula da shvati ne ubraja se u gajb, to su vidljive stvari. Sa ovakvim čulom ja shvatam događaje. Znači, mogu svojim očima da vidim oblik koji če imati sutra. Pjesmu koja će se sutra pjevati mogu sutra da slušam svojim ušima. Hranu koja će biti spremljena za sutra, mogu da okusim svojim čulom okusa. Zato to nisu nevidljive stvari. Po Kur'anu, to su svjedočenja. Šta je onda nevidljivi svijet?

Nevidljivi svijet je da čovjek prizna i ispovijeda da u svijetu postojanja postoji stvarnost koju on sa svojim čulima ne može da osjeti, čak i ako bi bio ovdje prisutan. Moje čulo vida, sluha, okusa i mirisa, ne shvataju te stvari. Znači, ja o sebi sudim tako da su ova čula, koja posjedujem, veoma, veoma ograničena, i data su mi radi ostvarivanja kontakta sa spoljnim svijetom. Zašto ja uopće imam oči? Zato da bih, kada hoću, uspostavio kontakt sa ovim svijetom, preko boja i figura, i da bih našao svoj put. I to je sve. Zašto su mi date uši? Zato što postoje drugi talasi, zvani zvuci, koje mogu da shvatim posredstvom ušiju. Stoga, kada u ovom svijetu hoću da izvršim svoje poslove, moram imati uši i druga čula. Da li su ova čula koje posjedujem, instrumenti pomoću kojih shvatam sve ono što postoji u svijetu, i ako nešto ne osjetim svojim čulima, ne moram ni da ga prihvatim? Ne, to je greška. Najveća greška koju čovjek čini u svom životu, i daje joj naučni oblik je ta što misli da su čula koja ima sve na svijetu i u prirodi, te da sve što postoji u ovom svijetu mora da otkrije pomoću njih. Zbog toga, ako nešto ne shvati svojim čulima, on to mora da negira i kaže da ne postoji. Inače kada bi to postojalo, ja bih ga dodirnuo svojom rukom, vidio očima, čuo ušima, ili ga osjetio čulom okusa.
Sve stvari u koje čovjek mora da vjeruje, Kur'an je objasnio riječju gajb, tj. vjerovanje u to da postoje istine i stvarnost koje su van granica naših čula. Kako ja mogu da shvatim njihovo postojanje? Čovjeku su pokazani drugi putevi, dati su razlozi putem kojih čovjek može da prihvati nevidljivi svijet. Naravno, i tu postaje jasno da značenje onoga što Kur'an kaže: "da su mumini oni koji vjeruju u nevidljivi svijet", nije to da za svaku stvar, za koju nam kažu da je u skrivenom obliku, mi kažemo da smo vjernici, pa je prihvatamo. Na primjer, da nam dođe osoba koja se bavi džinima i kaže: "Imam vojsku džina, i oni su ovakvi i onakvi", a mi kažemo: "Nama je rečeno da vjerujemo u nevidljivi svijet, stoga prihvatamo riječi osobe koja se bavi džinima." Šta je ustvari gajb, objašnjeno je na drugim mjestima u Kur'anu, i van njega.
Nisam rekao da čovjek mora da vjeruje u svaku tvrdnju koja ima oblik gajba, već da čovjek ne smije da negira gajb. Ne smijemo da negiramo skrivene istine. Sada, ako pitate kojim putem čovjek može da povjeruje u gajb, ja tvrdim da to ima svoje stepene. Prvi stepen je taj da u svijetu postoji na hiljade znakova koji, u najmanju ruku, sprječavaju negiranje. Znači, vode čovjeka od stepena negiranja toga do stepena sumnje da to možda ipak postoji. Danas je postalo jasno da u našem uočljivom i dodirljivom svijetu postoji na hiljade stvari koje ne osjećamo i ne dodirujemo našim čulima. Ovdje ću vam iznijeti jedan veoma jasan primjer.
U prošlosti, ljudi su od svih talasa koji su postojali u vazduhu poznavali samo zvučne talase. Među naučnicima je od davnina postojala rasprava o zvuku. Čovjek govori i drugi ga slušaju, sudaraju se dva kamena, jedan o drugi, čovjek čuje zvuk njihovog sudaranja. Kako? Rekli su da je to vazduh koji vi ovde osjećate, i njegovo postojanje shvatate u toku pokreta, ili u neko drugo vrijeme. Kao što, kada bacite kamen u bazen, vidite da se voda talasa, i da se talasi šire, i da što se više šire sve više slabe. Takođe, kada govorite, ili kada se sudaraju dva kamena, u vazduhu se javljaju talasi i ovi talasi ulaze u vaše uho. Tamo postoji aparat, bubna opna, kosti, nervi, koji trepere, i na kraju, vi čujete nešto što se zove zvuk. Čovječanstvo nije moglo da sazna više o talasima. Danas je, putem nauke, znači putem znakova koje je čovjek stekao putem nauke, postalo jasno da osim zvučnih talasa postoje i drugi talasi, koji u osnovi nisu u vezi sa zvučnim talasima, i da čak ni naše uho, niti bilo koje drugo čulo nije sposobno da shvati te talase, ali oni ipak postoje. Kao električni talasi, talasi koje emituju radio stanice, a prijemnici vašeg radija te talase pretvaraju u zvuk. Ti talasi koje emituju stanice nisu zvučni talasi. Ako bi bili u obliku zvučnog talasa i emitovali se, na primjer, iz Teherana, možda bi trajalo jedan i po sahat, i više, da stignu do Horasana. Kažu da zvučni talas pređe za dvadesetak minuta rastojanje izmedu Koma i Teherana koje iznosi 130 kilometara. Njegova brzina, u poređenju sa brzinom električnog talasa je manja. Ako na primjer, ja govorim ovde, i postoji još neki zvučnik u rastojanju od 200 metara odavde, i ako vi čujete i moj glas i zvuk iz zvučnika, u tom slučaju ćete čuti riječi sa prekidima. Znači, čujete jednu moju riječ, i malo kasnije će te je čuti iz zvučnika. Znači da malo potraje dok čujete zvuk iz zvučnika. Ali, vi vidite da, kada se neki program emituje iz radio stanice, vi ga čujete odmah, ili kada govorite telefonom sa Horasanom, to je kao da ovde govorite. Zvuk takvom brzinom, u obliku električnog talasa, sa žicom, ili bez žice, ide do Horasana i istom brzinom se vraća.
Poznata je izreka koja kaže da ljudi u svijetu prije nego ljudi koji žive u blizini poznatog sahata Big Bena u Londonu, čuju njegov zvuk. Znači, ako vi ovdje uhvatite radio program iz Engleske, zvuk tog sahata ćete čuti prije nego ljudi koji žive u Engleskoj u blizini tog sahata. Zašto? Zato što je za ljude koji hoće da čuju zvuk ovog sahata preko vazduha i zvučnog talasa, moguće da to traje jednu, ili dvije sekunde, ali ljudi, koji čuju njegov zvuk preko elektronskog talasa, na primjer u Iranu, možda će taj zvuk čuti za jedan hiljaditi, ih jedan milioniti dio sekunde. Zbog toga ćete vi čuti ovaj zvuk brže nego jedan Englez.
Ovakvi talasi postoje u vazduhu. Kojim čulom možemo da ih osjetimo? Ni sa jednim čulom, već samo putem naučnih činjenica. Sigurno, naučnici mogu da utvrde dužinu ovih talasa, a da ih ne vide. Onda, ukratko, mi shvatamo da ovi talasi postoje. Zato je bezumno da čovjek ograničava svoja vjerovanja i prihvatanja pa da kaže: "Vjerujem samo u one stvari koje shvatam neposredno putem svojih čula."

 Šta znači: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali...?" Da li to samo znači da moramo da vjerujemo da postoji nevidljivi svijet, postoji Bog, postoji objava, meleki? Da li nebeske knjige imaju nevidljivi izvor? Da li postoji Sudnji dan? Ili da vjerujemo da postoji skriveni Imam? Da li je to vjerovanje u nevidljivo, i tu se završava? Ne, to je uzvišenije od toga. Vjerovanje u nevidljivo je stvarno vjerovanje u nevidljivo kada čovjek ima vjerovanje u vezu između sebe i nevidljivog svijeta. Vjerujemo da nije tako da nevidljivi svijet postoji odvojeno i da smo mi odvojeni od njega. Moramo da vjerujemo u nevidljivu pomoć. U suri al-Fatiha učite: "Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo." To je traženje pomoći. Na putu kojim idemo, koristimo ove sile koje si nam Ti podario, ali znamo da si Ti izvor svih sila, od Tebe tražimo snagu, pomoć i upućivanje.

U Kumejlovoj dovi čitamo: "O, Bože, Bože, Bože! Ojačaj moje tijelo u službi Svojoj i učvrsti moje srce u namjeri mojoj. Nadari me iskrenošću u strahovanju (od Tebe). Podari mi iskrenost u strahovanju (od Tebe). Podaj mi upornost i čvrstinu u neprekidnom služenju (Tebi)." Šta uopće, znači molitva? Neko vjeruje u nevidljivi svijet za sebe, i ja vjerujem za sebe? Kažu da je jedna od razlika koja postoji između Božanske filozofije, religije i vjere, ta da Božanska filozofija (naravno, Božanska filozofija koja se nije pomagla vjerom, kao što je islam) najviše vjeruje u Boga odvojenog od univerzuma, i nevidljivi svijet odvojen od svijeta očitovanja. Kao jedan astronom koji, na primjer, kaže da je otkivena jedna planeta u Sučevom sistemu, pod nazivom Neptun, ili da je u vasioni otkriveno nešto drugo. Dobro, šta ako postoji? Kakve veze to ima sa mnom? Međutim, u vjeri, glavna je ta veza koja postoji između stvorenja i Stvoritelja, između nas i nevidljivog svijeta. Vjera nas, s jedne strane, primorava na trud i aktivnost, i po hazreti Alijevom mišljenju, služenju Bogu, a sa druge strane, kaže da postoje duhovne veze i spajanja između nevidljivog i ovog svijeta. Ti traži, zahtjevaj pomoć od jednog nevidljivog puta, koji sam ne poznaješ, stići ćeš do cilja i rezultata. Kaže; "Daj milostinju", i iz jednog kanala, koji sam ne znaš, biće spriječene tvoje nedaće. Uputi dovu, koja naravno ima uslova, i ako se obavi pod tim uslovima, ona će biti uslišana preko nekog skrivenog puta.

Odluči se da od Boga tražiš nadahnuće za svoje radnje. Poslije ćeš vidjeti da će nekad Bog nadahnuti tvoje srce. Tebi će iz nevidljivog svijeta stići pomoć. Naravno, pomoć iz nevidljivog svijeta ima uslove. To ne znači da sjedimo kod kuće i kažemo: "O nevidljivi svijete, pomozi mi!" Ne. Pomoć iz nevidljivog svijeta ima zakone i uslove. Glavno je da mi vjerujemo u nevidljivi svijet i nevidljivu pomoć u nekim određenim uslovima. Objava je pomoć iz nevidljivog svijeta, ali u mjerama ljudskog društva. Tamo gdje više ne može da kroči čovjekova noga, um, aktivnost, čula i razum, Bog preko neke osobe, zvane poslanik, upućuje čovjeka i daje pomoć iz nevidljivog svijeta. Tamo gdje je čovjek nemoćan, i izvršio je svoju aktivnost i radnju, mjesto je za pomoć iz nevidljivog svijeta. Kur'an u vezi sa Poslanikom, s.a.v.a., kaže:

"Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio. Tako vam Allah objašnjava svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali." (Kur’an, 3:103)

To se naziva pomoć iz nevidljivog svijeta. Koliko je korisno ovakvo vjerovanje za društveni i individualni život čovjeka!

Ne znam da li ste se vi suočili sa takvim ljudima, ili niste, ja sam se suočio, i sam sam u privatnom životu iskusio da se čovjek ponekad osjeća da, ako ide tim putem koji mu je odredio Bog, postoje neke potvrde i nevidljiva podrška, uzvišenije od razuma i uma, koji rade za čovjeka. Koliko ovakav iman (vjerovanje) čuva čovjeka, i koliko je koristan za njegov život!
Sada sam se sjetio jedne priče i šteta je da je ne ispričam. Ovu priču sam još dva puta rekao u svojim govorima, i ona je u vezi sa rahmetli ajatolahom Burudžerdijem. Prije nego što je on došao u Kom, ja sam ga dobro poznavao, i bio sam kod njega u Burudžerdu. Bio je zaista pobožan čovjek. Naravno, reći ćete: "Ko je merdža, on je i pobožan čovjek." Tevhid, takođe, ima stepene. Da, ako računamo ono što ja i vi mislimo, merdže imaju mnogo više i uzvišenije položaje od onih koje mi imamo, ali kada kažem pobožan covjek, mislim na jedan veoma uzvišeni stepen. On je bio čovjek koji je suštinski živio u tevhidu. U svom životu imao je veoma čudna vjerovanja i uzdanje u pomoć od strane Allaha. Prve godine kada je došao u Kom odlučio je da ide u Mešhed. Kada je bio bolestan, bila mu je potrebna hirurška intervencija, i odveli su ga iz Burudžerda u Teheran, i operisali. Zakleo se da će, ako mu Bog da zdravlje, otići na zijaret u harem hazreti Imama Reze. Poslije šest mjeseci od dolaska u Kom, kada je stiglo ljeto, odlučio je da ide u Mešhed. Jednog je dana, u skupu prijatelja, rekao: "Hoću da idem u Mešhed. Ko hoće samnom, neka se javi." Njegovi prijatelji su rekli: "Dobro, mi ćemo Vas obavijestiti o tome." Jedan od njegovih bliskih prijatelja, koji je bio merdža (vrhunski vjerski autoritet), ispričao mi je da su o tome raspravljali: "Mislili smo da nije dobro da gospodin ide u Mešhed. Zašto? Zato što smo mi poznavali gospodina, ali, u to vrijeme, narod u Teheranu, Horasanu, i uopće u Iranu, još uvijek ga nije dovoljno poznavao. Stoga, narod ga neće dočekati u tim gradovima kako dostoji ovako velikom čovjeku. Pustite da ostane još godinu dana duže, a to što se zakleo nije proglasio vjerskim zaklinjanjem, već obećanje izrečeno u svom srcu, pa zato kada postane poznat u Iranu, neka ide. Odlučili smo da ga, ako ponovo pita, odvratimo. Poslije nekoliko dana, ponovo je postavio isto pitanje: "Ko če od gospode da ide samnom?" Svako od nas je nešto rekao i dao neki izgovor. Jedan je rekao: "O gospodine, Vi ste tek ustali iz bolesničke postelje (tada je postojao samo automobil i nije bilo aviona), biće Vam neudobno, i rana će Vam se otvoriti." Drugi je rekao nešto drugo. Ali, jedan od prijatelja nije mogao da se suzdrži i rekao je zašto on ne smije da ide u Mešhed. To je rekao na način da je gospodin razumjeo: "Zbog toga što Vas iranski narod ne poznaje i neće Vas dočekati kako treba." Taj gospodin mi je ispričao da se, čim je gospodin Burudžerdi čuo tu rečenicu, naljutio (tada je imao sedamdeset godina). Rekao je : "Bog mi je dao sedamdeset godina, a u to vrijeme činimo dobročinstva. Ni jedno od ovih dobročinstava nije bio plan, već su sva bila Božije predodređenje. Uvijek sam mislio da vidim šta je moja dužnost na Božijem putu. Nikada nisam mislio da ću na putu kojim idem, napredovati, ili pasti, ili ću dobiti uvažavanja, ili ih neću dobiti. Uvijek sam mislio da izvršavam svoju dužnost. Sve što se desi, to je Božije predodređenje. Ružno je da u sedamdesetoj godini kujem plan za sebe. Kada imam Boga, kada imam Njegovu pomoć, kada sebe vidim kao jednog roba, ni Bog me neće zaboraviti. Ne, ja ću da idem." Vidjeli smo, kada je ovaj čovjek preminuo, Bog je svakoga dana povećavao poštovanje prema njemu. Bože me oprosti, da li je ajatollah Burudžerdi imao srodstvo sa Bogom, da ima Njegovu podršku i pomoć? Ni u kom slučaju. Božija pomoć ljudima, društvima i čovječanstvu ima svoju svrhu.

Poslanik, s.a.v.a., je u vezi sa obećanim Imamom Mahdijem rekao: "Bog nije nikada ostavio svijet bez predvodnika i neće ga nikad ni ostaviti. Kada čovječanstvo i svijet budu na ivici propasti, Bog će spasti čovječanstvo preko jednog čovjeka."

Da li znate kako se sada pojavio pesimizam među intelektualcima svijeta spram budućnosti čovječanstva, i da li znate da je ovakav pesimizam nastao na procjenama površnih uzroka i faktora? Mi muslimani ne cijenimo ovu blagodat da, kao ljudi od prije sto godina, kažemo da će, na primjer, čovjekov život biti još pet stotina, ili hiljadu, ili možda sto hiljada godina. Kažemo sebi da ne postoji razlog da svijet bude uništen, nema razloga da čovječanstvo bude uništeno, ali danas, nekolicina takozvanih svjetskih intelektualaca (među kojima je i Rasel sa knjigom "Nove nade") smatra da je čovječanstvo završilo svoju epohu i da je vrijeme njegovoj propasti. Jedan od onih koji imaju ovakav pesimizam prema budućnosti čovječanstva je Ajnštajn. On kaže da će svijet, najvjerovatnije, sebe sasvim uništiti svojom čudesnom vještinom zato što je po proizvodnji rušilačkih sila dotle stigao da ima moć uništenja. U prošlosti nije bilo tako. Šta su mogli da urade u prošlosti, najopasniji narodi i najpoznatiji ljudi čak i ako bi imali najveću silu svoga vremena? Na primjer, ubili bi pedeset ili sto hiljada ljudi. Govori se: "Slava Bogu, vidite da je Hadžadž ibn Jusuf ubio trideset hiljada ljudi." Pa dobro, više od toga nije mogao da ubije. Civilizacija tog doba nije dozvolila više od toga. Koliko ljudi može da se ubije mačem i silom dželata? Ako čovjek vlada dvadeset godina, i ubije tri do četiri osobe dnevno, to neće biti više od trideset hiljada ljudi. Ili, koliko je zločina mogao da učini taj krvoločni rimski diktator? Čak i da bude predodređeni zločinac, i da stane na brdo i naredi: "Zapalite ovaj grad!" Grad će gorjeti i on će uživati. Ali, da li može da zapali cio svijet? Ni u kom slučaju. Može li grad, koji zapali, biti veličine Teherana? Nikako. Tadašnja sredstva to nisu dozvoljavala. Ali, ako je sadašnja civilizacija stigla do tog stepena, i ako se pojavi jedan Neron i postane prva sila svijeta, u slučaju da ga uhvati ludilo, biće uništeno cijelo čovječanstvo. Njemački kancelar je rekao: "Ako se dogodi treći svjetski rat, neće više postojati pobjednik i poraženi. Do sada su u ratovima postojali pobjednici i poraženi, ali, ako se desi još jedan svjetski rat, više neće biti pobjednika i poraženog, obije strane će biti uništene." Stvarno, na osnovu površnih procjena, ko ima pravo? Pesimisti imaju pravo. Ako računamo da se, zaista svijet nalazi na buretu baruta, i na nečem još opasnijem od baruta (šta znači barut?), sto posto opasnijem od baruta, da je sa pritiskom na nekoliko dugmadi moguće uništiti sve, onda imaju pravo oni koji sa pesimizmom gledaju na budućnost svijeta. Zaista, na osnovu površnih pokazatelja, ne postoji bilo kakav razlog da ne budemo pesimisti. Ne trebamo se nadati da naša djeca živjeti normalnim i prirodnim životima, i da će dočekati da vide svoju djecu.

Danas vidimo da čovjek ide na Mjesec. U sebi mislimo, malo po malo, i tamo će se naseliti, i ako onda neko od njih tamo poludi, Mjesec će uništiti Zemlju. Samo jedna stvar postoji, i to je nadahnuće koje dobijamo od vjere: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali..."

Kažemo, naravno, u prošlosti je čovjek vjerovao u niz vrijednosti. Ovakve opasnosti su postojale, ali univerzum ima svog vlasnika, po imenu Bog, koji ga je sačuvao nekim sredstvima. I kada nastane opasnost u svjetskim razmjerama, opet neće biti uskraćena Božija milost univerzumu. Kako lijepo kaže Gandi: "Evropa je puna ludila i genija zajedno, njeni geniji su luđaci, njihova genijalnost je pomiješana sa ludilom."

Po logici vjere, po mišljenju Kur'ana, koji kaže: "onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali...", i po vijestima koje smo dobili preko vjere, a ne na osnovu površnih principa, mi kažemo: "Mirni smo u pogledu toga da će čovječanstvo potpuno nestati. Sve što je bilo u prošlosti je uvod za ono što će se desiti u budućnosti." Imamo ispred sebe budućnost u kojoj će se, po komentarima islama, razum usavršiti. Postoji hadis u kome se kaže: "Bog će (ne Imam Mehdi), staviti u to vrijeme Svoju milostivu ruku na glavu svojih robova. Čovjek će ponovo dobiti svoj razum i više neće sam od sebe raditi ovakve bezumne radnje. U to vrijeme, životni vijek će biti duži, biće savršenija higijena, bezbjednost će biti u potpunosti uspostavljena. Oni koji budu živi, pomiriti će se jedni s drugima.[1]

Hvala Allahu, zemlja ima mnogo izvora i rezervi energije. Vi ste tek na početku, i šta znate o tome? Kažete da je četiri, pet milijardi ljudi puno? Ne, zemlja ima kapacitete za više od toga. Zemlja stavlja na raspolaganje čovjeku najveću energiju koju ima, sa nebesa se spuštaju blagodati.
Kada mi, na osnovu religijskih nadahnuća, proučavamo ovakve stvari, i pogledamo ovaj sadašnji, takozvani sjajni svijet, vidimo da je naš primjer u ovom svijetu, u poređenju sa svijetom koji nam vjera obećava, bilo da mi lično stignemo do tog vremena, ili ne stignemo, primjer ljudi koji prolaze kroz jedan tunel. Ovaj tunel je, u svojoj suštini, mračan, ali su u njega montirali vještačku lampu. Ljudi moraju da izađu iz ovog tunela, a kada izađu, stižu do jednog veoma otvorenog i sjajnog mjesta, čiji je sjaj prirodan. Pravda je tu uspostavljena u pravom smislu, kao i bezbjednost i sloboda. Tevhid će se ispoljiti u svojoj istinitosti i obasjat će svijet. Kur'an kaže:

"Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji! Mi vam objašnjavamo dokaze da biste razumjeli." (Kur’an, 57:17)

Ovaj ajet je u našim komentarima tako tumačen da ova tema nije u vezi sa zemaljskim životom. Ljudsko društvo je takvo, ako vidite jednog dana da je svijetom zavladala izopačenost, ako cio svijet umire, onda kao ni zimi, nemojte izgubiti nadu! Ponovo će doći proljeće.
To je značenje: "onima koji vjeruju u nevidljivi svijet..." i pomoći iz nevidljivog svijeta, ali pomoć je za pojedinca po individualnom mjerilu, za mala društva, po društvenom mjerilu, a za čovječanstvo po svjetskim mjerilima. Jedinstvena svjetska vlast će biti potpuno osigurana sa berićetom, blagostanjem, udobnošću, dobrotom i napretkom.

 

Šta je mjerilo čovječnosti?

Volim da razmatram pitanja koja će podsticati vaš um, da biste o njima razmislili i da ih raspravimo zajedno, zato moja rasprava ima više karakter pitanja i razmatranja. Tema rasprave je mjerilo čovječnosti. Ako o mjerilu čovječnosti želimo da raspravljamo u biološkom smislu, to je lahak posao. U biologiji je razmatrano samo čovjekovo tijelo. Tamo se raspravlja o tome da je čovjek jedna od različitih kategorija životinja, i o tome kojoj kategoriji pripada. Na primjer, da je on sisar, jedna vrsta među raznovrsnim vrstama bića koja se zove čovjek, nasuprot drugim bićima kao što su ptice, gmizavci, četvoronošci, insekti, itd. Po mjerilu biolgije, svi ljudi koji hodaju zemljom sa dvije noge, imaju ravne nokte i govore, i u biološko-humanom smislu ne postoji razlika među njima. Na primjer, po mjerilu biologije i medicine pa čak i psihologije, Moiz Čombe je toliko čovjek koliko je to i Lumumbe. Znači, po mišljenju biologa, ljekara, čak i jednog psihologa, koji govori o tjelesnim organima, ili psihološkim odlikama, između ove dvije osobe ne postoji razlika, pa tako ne možemo razlikovati ni Imama Huseina od Jezida. Prema psihologiji, medicini i biologiji, obojica su ljudi. Ali, da li su humanost čovjeka, i ono što se naziva ponos i ljudsko savršenstvo ogledaju u tome? U humamstičkoj nauci vidimo da je riječ o savršenom i nesavršenom čovjeku, riječ je o čovjeku niske svijesti i o uzvišenom čovjeku.

Ko je taj čovjek, koji po humanističkim naukama, nauci o etici i društvenim naukama može da bude savršen, i može da bude sa nedostacima, da bude dostojan pohvale i poštovanja, ili da uopće ne bude dostojan pohvale i poštovanja, već da čak bude dostojan prezira? Šta je gdje je mjerilo čovječnosti ?

Kako da razlikujemo, na primjer, Čombea od Lumumbea? Po čemu da ih razlikujemo? Šta uzrokuje niskost i poniznost, i čak vješanje jednog čovjeka, i to da drugi čovjek bude dostojan pohvale, obzirom da u biološkom smislu imaju istu građu i da su slični jedan drugom, i da su čak njihove nervne strukture slične jedna drugoj? Obojica imaju srce, nervni sistem, jetru, bubrege, mišice, želudac i... Možda čak organi čovjeka koji je dostojan prijekora rade bolje od organa uzvišenog čovjeka. Onda, šta je u ovome, a šta u onome čovjeku to što ih razlikuje jednog od drugoga?

Ovo je isto veoma važno pitanje koje je bilo raspravljano u humanističkim naukama, vjerama i religijama. Na primjer, Kur'an neke ljude smatra boljim i uzvišenijim od i dostojnim da mu se oni klanjaju. Kaže: "Mi smo rekli melekima da čine sedždu čovjeku." U vezi nekih ljudi, kaže da su četvoronošci bolji od njih. Koja su mjerila za ovako drastičnu razliku? Ovo čak nema veze sa vjerom i religijom. Ovo je pitanje čovjeka na nivou koji se u potpunosti ne vezuje za pitanje Boga. Poznati svjetski filozofi, materijalisti, koji ne vjeruju u Boga, ne priznaju vjeru i religiju, razmatrali su pitanje čovjeka i čovječnosti, i pitanje niskog i uzvišenog čovjeka. Postavlja se pitanje; kakvi su niski i uzvišeni ljudi sa gledišta materijalizma? Šta je osnov uzvišenosti, a šta osnov niskosti?

Da li nauku možemo smatrati mjerilom čovječnosti i reći da su ljudi jednaki u biološkom smislu, ali da postoji jedna stvar koja je stečena, na osnovu koje se mjerilo čovječnosti razlikuje od nečovječnosti, i da postoji granica između uzvišenog i niskog čovjeka? Koliko god da čovjek stekne više znanja i vještina, to je bolji čovjek, i ako je bez njih onda ima manje čovječnosti, zato je učenik prvog razreda bolji čovjek od osobe koja nije išla u školu. Učenik drugog razreda je bolji čovjek od učenika prvog razreda, i tako dalje... Na fakultetu, student koji je apsolvent, bolji je čovjek od studenta koji se nalazi na prethodnim semestrima. Između učenika i naučnika, također, bolji je čovjek onaj koji ima više znanja. Da li su znanje i vještina mjerilo za čovječnost, i da li jedno mjerilo može da bude prihvatljivo? Da li vi cijenite, ili kritikujete ljude na osnovu njihovog znanja? Da li isto mislite i u vezi sa Čombeom i Lumumbom? Ne mislim da su nauka i znanje mjerilo čovječnosti, i da je čovjek, ukoliko je veci naučnik, više čovjek. Sa ovakvim mjerilom bi morali da kažemo da je Ajnštajn, koji je najpoznatiji naučnik, i koji je možda imao više znanja od svih drugih naučnika, bio najhumaniji čovjek našeg vremena.

Drugo mišljenje je to da nauka nije mjerilo čovječnosti. Naravno, znanje je jedan od uslova čovječnosti. Mi ne možemo da negiramo znanje u svijetu, u nama i u društvu, ali to sigurno nije dovoljno. Ako ono ima udijela, onda je to samo jedan od osnova za čovječnost. Čak postoji primjedba u vezi sa principom njegove osnovanosti. Ovo mišljenje kaže da je čovječnost u vezi sa naravi i temperamentom, a ne sa znanjem. Narav i temperament su jedno pitanje, a znanje drugo. Moguće je da čovjek ima pameti i znanja, sve da zna, ali da njegova narav ne bude ljudska, već da bude životinjske naravi. Kako? Na primjer, jedna životinja po naravi slijedi instinkt, s kojim je stvorena. Sila instinkta vlada nad njom. Znači, nasuprot svog instinkta nema preovlađujuću volju, ona je čak jednaka njegovom instinktu, i nije ništa drugo do instinkt. Ako kažemo da je pas jedna surova, i istovremeno odana životinja, surovost i odanost su instinkti ove životinje. Ako kažemo, mrav je pohlepna i štedljiva životinja, štedljivost i pohlepa su njegovi instinkti. Njime vlada sila instinkta i to je sve.

Postoje ljudi koji imaju iste životinjske naravi, ili, drugim riječima, imaju iste apriori prirodne naravi, nisu sebe izgrađivali na osnovu ljudskih uputa, nisu sebe vaspitali. Oni su uvijek ljudi prirode, sto posto u skladu sa prirodom, ljudi koji su osuđeni svojom prirodom unutar sebe. Šta je sa čovjekovim znanjem? Nauka i znanje su lampa. Istovremeno, on, koji je osuđen svojom prirodom, ima lupu nauke u ruci. U tom smislu se manifestuje razlika između njega i životinje, da je krug znanja životinje radi ispunjenja njenih instinkta slab, ograničen na svoje vrijeme i mjesto, ali čovjeku znanje daje moć, tako da saznaje o svojoj prošlosti, predviđa svoju budućnost, izlazi iz svoga kruga i ide na druga mjesta, i čak izlazi van svoje planete i putuje na druge planete. Ali, pitanje naravi i temperamenta je nešto drugo, odvojeno od znanja. Drugim riječima, znanje je povezano sa čovjekovim učenjem, a narav i temperament sa ljudskim odgojem. Ako žele da čovjek stekne znanja, moraju da ga podučavaju, a ako hoće da mu daju specifičnu narav, moraju da ga vaspitaju u tom pravcu, utiču na njegove navike i da ga odgajaju. To, osim faktora podučavanja, zahtijeva jednu seriju drugih faktora. U tom slučaju, faktor podučavanja je uslov odgoja, i to neophodan, ali ne i dovoljan uslov.

Za prvo mišljenje, koje nauku smatra mjerilom čovječnosti, ne mislim da je toliko prihvatljivo. Kasnije ću da iznesem koje osobe su slijedile ovo mišljenje. Više pristalica ima drugo mišljenje, koje razmatra narav i temperament. Ovdje, također, postoji nekoliko mišljenja. Jedno je to da je narav, koje je mjerilo čovječnosti, ljubav, ljubav prema ljudima. Majka svih dobrih naravi je ljubav. Prema tome, ako je neko filantrop po naravi, on je čovjek. Znači, misli na tuđi život kao na svoj, čak, o tuđoj sudbini misli više nego o svojoj. U logici vjere, to se naziva požrtvovanjem. U jednoj knjizi je bilo napisano da je jedna odredba, koja postoji u svim vjerama sveta, ta da za druge želiš ono što želiš sebi, i da za druge ne želiš ono što ne želiš za sebe.[2]

Ovakva logika je logika ljubavi. Kao što znate, u hinduizmu i u hrišćanskom učenju, mnogo se naglašava riječ ljubav. Izrazite svoju ljubav u svim sferama. Uopće, ne postoje druga pitanja osim ljubavi. Naravno, u ovim učenjima postoji neko iskrivljenje. Znači, oni kažu ljubav, ali ljubav o kojoj oni govore je neka vrsta opojnog sredstva. Dobro, i to je neko mišljenje, poslije možemo da razgovaramo o tome. Da li je sama ljubav dovoljna kao mjerilo čovječnosti, ili ne? Rekli smo da je u vezi sa mišljenjem o naravi i temperamentu, prva riječ koja je razmatrana u mjerilu čovječnosti, filantropija. Čovjek sa moralom i etikom, ili uzvišeni čovjek, je čovjek koji je filantrop. Sa ovakvim mjerilom su naši problemi teško rješivi.
Zašto Imama Alija smatramo savršenim čovjekom? Zato što je on osjetio patnje društva, zato što se njegovo "ja" pretvorilo u "mi". Zato što je on bio osoba koja je privlačila sve ljude. Nije bio odvojen od drugih ljudi, sebe je stvarno smatrao jednim elementom, jednim prstom.

Kada se razboli jedan nerv kao dio tijela, ovo tijelo neće imati mira i osjećaće se nelagodno. Ovo su njegove riječi. Imam Ali ih je rekao prije nego što ih je donijela humanistička filozofija. Kada je saznao da je njegov namjesnik, znači guverner koga je on postavio, učestvovao na jednoj gozbi, napisao mu je oštro pismo koje je zabilježeno u knjizi "Staza rječitosti." Pa, kakva je bila gozba? Da li je taj guverner učestvovao na gozbi gdje su na sofri servirali alkohol? Ne. Je li tamo bilo kockanja? Nije. Jesu li tamo bile plesačice? Nisu. Onda, zašto ga je kritikovao i uputio mu oštro pismo? On kaže: "Nikada nisam mislio da ćeš prihvatiti gozbu ljudi koji izgone prosjake i pozivaju imućnike."[3]

Imam Ali kaže: "Ne vjerujem da moj guverner ide tamo gdje su prisutni isključivo bogati ljudi."
Poslije, govori tom guverneru o sebi i svom životu. Za sebe kaže da je više osjetio patnju naroda nego svoju patnju, i da je njihov bol uzrokovao da on u principu zaboravi svoj bol. Hazreti Alijeve riječi su pokazale da je on bio stvarno mudar i učen čovjek. Ali, hazreti Alija ne cijenimo zbog toga što je bio kapija Poslanikovog, s.a.v.a., znanja.[4]

Cijenimo ga više zbog toga što je bio čovjek. Usvojio je takve osnove humanosti da je mislio na sudbinu ljudi koji su lišeni prava. Nije bio nehatan, osjećao je tuđu patnju. Imao je i druge karakteristike humanosti.

Druga učenja kažu da je mjerilo čovječnosti volja. Volja je čovjekov preovladavaujući faktor u odnosu na njegovu dušu. Drugim riječima, mjerilo čovječnosti je vladanje čovjeka nad sobom, svojom dušom, nervima, instinktima i žudnjama, tako da svaka radnja koju čovjek čini mora da bude po razumu i volji, a ne po želji. Postoje razlike između želje i volje. Želja u čovjeku je neka vrsta privlačnosti i ima spoljni aspekat. Znači da je to veza između čovjeka i spoljnih stvari koje čovjeka privlače ka sebi. Kao kod gladnog čovjeka, koji želi hranu, ova želja je privlačnost koja čovjeka vuče ka sebi. Ili na primjer, seksualna želja je jedna privlačnost i vuče čovjeka ka sebi. Čak je i san takav. San vuče čovjeka ka sebi. Čovjek ide ka stanju koje se zove san. Želja za položajem privlači čovjeka ka sebi i sl.

Ali, volja ima više unutrašnji aspekt. To je suprotno od želje, oslobađa čovjeka od privlačnosti želja. Znači, stavlja želju pod čovjekovu kontrolu. Radiće kako volja hoće, a ne kako želja hoće. Slijediti volju i razum je drugačije nego slijediti želju. To je neka vrsta ovladavanja nad željama. Ako ste obratili pažnju, naučnici koji se bave etikom, veći naglasak su stavili na pitanje volje. Rekli su da je volja mjerilo i mjera za čovječnost. Životinja je biće koje slijedi silu instinkta, ali čovjek biće koje voljom i odlučnošću može da se oslobodi sile instinkta. Može da odlučuje, čini razne radnje i da djeluje protiv svojih želja. Takav čovjek vlada sobom, i u onoj mjeri u kojoj čovjek ne vlada sobom, u toj mjeri je daleko od humanosti. I to je jedno mišljenje. I to je jedno mjerilo za humanost. Još ću da vam govorim o par mjerila, pa ću završiti svoju raspravu.

Drugo mjerilo za čovječnost je sloboda. Šta to znači? Znači, čovjek je u toj mjeri čovjek u kojoj ne trpi nikakvu silu, nije osuđen niti zarobljen od strane ni jedne sile, i bira sve slobodno za sebe. Znate, u novijim učenjima se sve više naglašava sloboda kao mjerilo za humanost. Znači, čovjek je u toj mjeri čovjek koliko može slobodno da živi. Zato je sloboda mjerilo čovječnosti. Kakvo je ovo mišljenje? Da li je ovo mišljenje tačno ili nije? Ovo mišljenje je kao prethodna mišljenja, i tačno i nije tačno. Znači, tačno je kao dio čovječnosti čovjeka, ali kao jedino mjerilo za čovječnost, nije tačno. Po islamu, budući da je podstaknuta ljubavlju ljudi jednih prema drugima, sloboda je, isto kao i vladanje i kontrola nad dušom, sveta stvar.

U islamu je mnogo naglašeno vladanje tjelesnom požudom. Ispričat ću jednu kratku priču u vezi toga, koju ste možda već čuli. Zabilježeno je da je jednog dana časni Poslanik s.a.v. prolazio kroz Medinu. Jedna grupa mladih ljudi je provjeravala svoju snagu, tako što su dizali veliki kamen da bi vidjeli ko je jači. U ovoj utakmici je, kao i u drugim utakmicama, potreban sudija, zato što ponekad dvije osobe dižu teg približno iste težine. Kada je Poslanik, s.a.v.a. , prolazio pored tog mjesta, omladina je rekla da ne postoji bolji sudija od Poslanika, s.a.v.a., : "O Božiji Poslaniče! Stanite ovdje i sudite nam, ko od nas bolje diže teg." Poslanik, s.a.v.a., je prihvatio. Oni su počeli. Na kraju, Poslanik s.a.v.a., je rekao: "Da li hoćete da znate ko je od vas jači"? "Da, Božiji poslaniče!" On je rekao: Od svih jača je ona osoba koja, kada se ljuti, ne da da njom ljutnja ovlada, već ona vlada ljutnjom, i njena ljutnja je ne upućuje na put kojim Bog nije zadovoljan. Ona osoba koja kontroliše svoj bijes, i kada joj se nešto ne dopada, ta stvar je ne upućuje tamo gdje ne postoji Božije zadovoljstvo, je ona koja može da vlada nad svojom željom.

Znači, Poslanik, s.a.v.a., je odmah pretvorio to fizičko odmjeravanje snage u jedno duhovno takmičenje, i analizirao pitanje sile mišića, kao snagu volje. Rekao je, naravno, i da je to jedna radnja, onaj ko ima jače mišiće, jači je muškarac, ali muškost nije samo u mišićima. Mišići su samo mali znak toga. Osnov muškosti je snaga volje.

Mevlana Rumi kaže:

"Gdje je čovjek koji za vrijeme ljutnje i za vrijeme žudnje vlada sobom?

Tražim takvog čovjeka od aleje do aleje."

Mi Imama Alija smatramo Božijim lavom, Božijim čovjekom, zato što je on na dva fronta bio bolji muškarac od ostalih. Na prvom frontu, na spoljnim, društvenim i borilačkim mejdanima, jer je svakog heroja bacio na zemlju, i važnije od toga, na svom unutrašnjem frontu, gdje je vladao nad sobom. Njegova volja je dominirala nad svakom željom, žudnjom i mišlju. Koliko je izvanredna ova priča koju je Mevlana ispričao u Mesneviji, vezano za muškost i snagu volje! Kako je lijepa i nježna slika, kada je jedan dvadesetčetvorogodišnji ili dvadesetpetogodišnji mladić, bacio na zemlju svog veoma jakog neprijatelja, i sjeo mu na grudi, da mu odrubi glavu. On pljuje Imamu Aliju u lice. Prirodno, Imam Ali se uznemirio. Privremeno, odustaje od toga da ga ubije. Nekoliko minuta se šeta, poslije se vraća. Neprijatelj mu kaže: "Zašto si otišao?" Odgovara: "Zato što bi, da sam te u tom trenutku ubio, to bilo zbog mog bijesa, a ne radi izvršavanja dužnosti, ne na putu mog cilja, ni na Božijem putu."
Da, čovjek toliko može da vlada nad sobom, nad svojim bijesom! Bila je riječ o slobodi. Islam je veoma zanimljiv, u svim oblastima je iznio svoj stav. U "Stazi rječitosti" i oporuci koju je Imam Ali napisao svom sinu hazreti Hasanu stoji: "Uzdigni sebe i svoju dušu nad svakom niskom radnjom. Nemoj da radiš niske radnje, jer je tvoj duh iznad svake niskosti. Ako svoj duh predaješ žudnji, nećeš ništa dobiti. Ono što platiš svojim ponosom i duhom, za jednu želju i žudnju, nema zamjenu."

On dalje kaže: "Nikada nemoj da budeš tuđi rob, zato što te je Bog Stvorio slobodnim."
Neće da kaže da ga je Bog stvorio slobodnim zato što je njegov sin. To da je sloboda mjerilo za čovječnost jeste jedno mišljenje. Tako je i u egzistencijalističkim učenjima veći naglasak dat pitanju slobode, kao mjerilu čovječnosti. Drugo mjerilo čovječnosti je pitanje odgovornosti i dužnosti, o kojima je, naravno, više raspravljao Kant. Poslije se na tome insistiralo i u naše doba. Kažu da je čovjek osoba koja osjeća odgovornost ispred drugih ljudi (ovo se razlikuje od ljubavi, nemojte da ih pomiješate), osjeća da je odgovoran za svoju zajednicu, i da je čak odgovoran za sebe i svoju porodicu. Pitanje odgovornosti se u naše vrijeme često razmatra, mnogi insistiraju na tome, ali je pitanje šta su korijeni odgovornosti? Takođe, i sloboda je takva. Odakle možemo da ih dobijemo? Kako čovjek može da stekne osjećaj za odgovornost? Znači, šta se dešava kada jedan čovjek osjeti odgovornost? Šta je korijen ovog osjećaja? Da li će biti usmeno riješen? Na primjer, ako čovjek kaže: "Odgovoran sam," da li će se u njegovoj svijesti stvoriti odgovornost? Kakva snaga stvara svijest o odgovornosti? To je zanimljiva tema.

Spomenut ću još jedno učenje. Ovo učenje stavlja naglasak na ljepotu. Platon objašnjava etiku na osnovu ljepote. Kaže, ono što je lijepo, jeste ljudski. Na primjer, sva učenja vole pravdu. Jedno učenje voli pravdu na osnovu ljubavi, drugo voli pravdu na osnovu etičkih mjerila. Treća vole pravdu zato što povezuju pravdu i slobodu. Moguće je da četvrto procjenjuje pravdu na osnou odgovornosti. Platon vidi pravdu kroz naočale ljepote. Kaže da je pravda dobro, bilo da je individualna etička pravda, bilo društvena pravda u zajednici, i da je zbog toga dobro da postane izvor ravnoteže, jer stvara ljepotu. Društvo u kome postoji pravda je lijepo. Upravo taj osjećaj za ljepotu, koji posjeduje čovjek, čini da on bude pravedan.
Čovjek, ako hoće da bude čovjek i stekne ljudske osobine, mora da u sebi ojača osjećaj za ljepotu. Naravno, Platon ovde više misli da je ljudska ljepota duhovna ljepota.

s perzijskog preveo: Aleksandar Dragović

 

[1]Muntahabul-al-asar.
[2]Staza riječitosti, pismo 31.
[3]Ibid, pismo 45.
[4]Gajat ul-Maram, glava 29.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT