Genijalnost i ludilo – ima li sličnosti?

Poučna kazivanja - na obali spasa


Džabir ibn Hajjan je upitao imama Džafera Sadika: “Čuo sam da genijalnost i ludilo smatraju sličnim. Je li ispravno tako misliti?”


Imam reče: “Prvi koji je takav stav jezikom izrazio bio je Platon. Ali, tačnije, Platon nije govorio o sličnosti između genija i luđaka. On je kazao da ako u čovjeku ne bude manje ili više ludila, on neće govoriti o poeziji. Jer, prema mišljenju Platonovom, poezija je sredstvo za iznošenje misli, ali sredstvo koje ne može popraviti nečiju životnu situaciju; a sredstvo takvo koje nikome, pa ni govorniku samom, ne pribavlja korist nikakvu, nije nešto čime će se razumom zanimati. Zato je, prema Platonu, svaki pjesnik manje ili više lud.

Međutim, u Grčkoj je nekada bilo pjesnika čija je darovitost za poeziju bila izvanredna, tako da su ih Grci držali genijima. A, pošto je Platonu rekao da je pjesnik poput luđaka, drugi mislioci su kazali da ako pjesnik i nije baš luđak, između genijalnosti i ludila ima dosta sličnosti. Ali, takvo mišljenje nije ispravno, i genij ne nalikuje luđaku. Luđak je onaj ko se u postupcima svojim ne rukovodi zdravim razumom te ono što on čini zdrav razum ne može prihvatiti. Međutim, genij posjeduje zdrav razum, pa sve što čini odobravaju i drugi umni ljudi. Smatram da je mišljenje da između genijalnosti i ludila postoji sličnost preuzeto od Grka. Ono je proizišlo otuda što neki genijalni ljudi, budući zaokupljeni pitanjima uzvišenijim od svakodnevnih životnih pitanja, ne obraćaju mnogo pažnju na takva obična pitanja, pa su zato neki ljudi pomislili da se radi o luđacima.

Sam Platon, koji je prvi rekao da je genije poput luđaka, navodi jedan lijep primjer za ovo što sam ti rekao, pa iako se radi o primjeru koji se tiče jedne druge stvari, poslužit ću se njime da bih ti pojasnio naše pitanje. Platon nam kaže da pretpostavimo da skupina ljudi živi u pećini u koju nikada ne prodire sunčeva svjetlost, osim male količine koja jedva da osvjetljava išta u pećini. Pretpostavimo i da se sva sredstva za život te skupine nalaze u toj pećini, tako da njeni stanovnici nikad ne izlaze napolje. Oni nikada nisu vidjeli Sunce na dnevnom ili zvijezde na noćnom nebu. Oni ne poznaju ništa na ovom svijetu izuzev pećine i zidova njezinih.

Pretpostavimo sada da skupina običinih ljudi koji živi napolju i koji su danju viđali Sunce , a noću Mjesec i zvijezde, i koji znaju da na svijetu postoje polja široka, planine visoke i mora duboka; stoka, ptice i zvijeri, drveće i biljke ili oblaci kišonosniuđu u tu pećinu. Prvo što će im se desiti jeste da po ulasku u pećinu neće ništa vidjeti, jer su ušli iz svjetla u tminu. Potrebno je da protekne određeno vrijeme dok im se oči ne naviknu na tminu. Međutim, oni koji stalno obitavaju u pećini vidjet će one koji su ušli, čudit će se tome što ih oni ne vide i rugat će se sljepoći njihovoj.

Nakon što protekne neko vrijeme, oni koji su ušli u pećinu navići će se na tminu i oči će vidjeti one koji su stalni stanovnici njezini. Govorit će im o svijetu vanjskom i kazat će im da napolju postoji Sunce sjajuće, drveće i bilje zeleno, ptice koje lete i životinje koje se hrane travom, ili vjetar koji puše. Ali, stalni stanovnici pećine će se izrugivati došljacima, jer njihova misao ne može dokučiti ono o čemu im pričaju, te ne mogu shvatiti šta su to Sunce, životinje, stabla, biljke i vjetar. Misao njihova u pećini je zaostala na najnižem stupnju. Svi oni koji su došli spolja su za njih luđaci, mada mi znamo da su to ljudi razumni. Misao stanovnika pećine je niža čak i od misli životinja koje razlikuju noć i dan. Zato oni ljude iz svijeta spoljašnjeg smatraju luđacima, pošto su se osvjedočili da oni ne poklanjaju ni najmanju pažnju njihovom svakodnevnom načinu života, odjeći koju oni oblače, hrani koju oni jedu i vremenu počinka njihova. Sve to dokazuje stanovnicima pećine da se radi o luđacima, jer bi se u suprotnom držali svakodnevnih životnih pravila.

I geniji su u odnosu na ljude obične, pogotovu puk prosti, poput onih koji su spolja ušli u pećinu. Jer geniji neki ne obraćaju pažnju na običaje i pravila života svijeta običnog. To ih neizbježno kod puka prostog prikazuje luđacima.
Ti, o Džabire, znaj da mišljenje da među genijem i luđakom postoji sličnost nije ispravno. Tako ni Platonovo mišljenje da je pjesnik luđak nije tačno, jer je on smatrao da svaka ideja koju čovjek iznese mora imati nekog materijalnog učinka po nj, ili po druge. Premda on bijaše mudar čovjek, nije uočio da postoje ideje koje nemaju materijalne vrijednosti, ali posjeduju duhovnu vrijednost. Među takve ideje spadaju i one kojih ima među pjesnicima, pa ako je pjesnik darovit, slušatelj ili čitatelj njegove pjesme doživjet će ushićenje i ima osjećaj kao da mu se duh širi. Da li je sam Platon mogao živjeti bez nadahnuća, pa da bi imao pravo napadati pjesnika? Zar dio onoga što je on podučavao nije bilo poput pjesničkog nadahnuća i potjecalo iz nečega što ne spada u filozofiju? Zar jedna od stvari koje čiste dušu nije i baviti se ljepotama koje je Bog Svevišnji stvorio, i zar jezik pjesništva nije pogodniji za to od jezika filozofije?

Svaka stvar je dobra svom mjestu, pa jezik pjesništva treba na njegovom mjestu upotrijebiti, kao i jezik filozofije na njegovom mjestu. Ne kažem da se filozofija ne može izraziti jezikom pjesništva, kao što su pjesme djeda moga Alija upućene na filozofiju, savjete i znanje o moralu. Ali, ima mjesta gdje treba koristiti pješnistvo, jer filozofija ne može prikazati ono što se može prikazati samo jezikom pjesnistva. Jedan od načina korištnja jezika pjesništva jeste ratni ep. Da li si ti, o Džabire, do danas čuo ratni ep sastavljen od jezika filozofije? Neću reći da rat i krvoproliće smatram nečim dobrim, nego kanim kazati da se jezikom filozofije, koliko god da je dojmljiv i utemeljen na dokazima, ne može spjevati ep niti se njime može kao jezikom pjesništva opisati ljepota cvjetova. To je zato što je jezik filozofije zasnovan na dokazima, a jezik pjesništva na ljudskim osjećajima.

Razlika između ova dva jezika može se prikazati primjerom, pa reci da je jezik filozofije poput gvozdene sjekire u ruci tesara, koja onda krši drvo i oblikuje ga u one oblike koji su potrebni čovjeku, a koji se mogu izvesti iz drveta. Jezik pjesništva, pak, poput lepeze je pernate, čijim mahanjem se čovjek osvježava. Čudim se kako je Platon, koji bješe mudrac i iza koga je ostalo mnogo razumnih kazivanja, mogao reći da je pjesnik poput luđaka pošto govori i piše ono od čega ni on sam, a ne drugi nemaju koristi.”

 

 

Zadnji put promjenjen: %PM, %30 %629 %2014 %14:%Maj

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT