Pitanje Džabira Hajjana o grčkim mudracima

Poučna kazivanja - na obali spasa

Džabir ibn Hajjan upita Džafera Sadika, Alah njime bio zadovoljan,: “Da li su Platon i njegov učenik Aristotel vjerovali da je smrt kraj postojanja?”

Džafer Sadik odgovori: “Njih dvojica bili su Grci, a drevni Grci nisu smatrali kako smrću u potpunosti okončava ljudski život. Smrt su držali jednim od stupnjeva drugog života ljudske vrste.

 Stoga su na lijes mrtvog čovjeka uslikavali vesele prizore, sukladne njihovom, a ne našem poimanju, poput prizora iz bračnog života, plesa, lova i slično. Smisao tog oslikavanja bio je kazivanje da tijelo koje leži u lijesu nije mrtvac i da je njegov vlasnik još živ.

Pa iako Grci nisu vjerovali u smrt, mudraci njihovi umovali su o njoj. Grk Aristarh, koji se bavio zvjezdoznastvom, ali i mudroslovljem uopće, rekao je o smrti: ‘Ne mogu udaljiti od sebe pitanja gdje su to otišli hiljade muškaraca i žena koji su živjeli prije mene, zašto se nikoga od njih ne može vidjeti niti čuti glasove njihove; zašto je mene, pored toliko muškaraca i žena koji su otišli i više se ne vraćaju, zapala ta sreća da živim i uživam u radostima života; da li ću i ja jednom umrijeti poput njih ili ja danas uživam radosti zato što imam naklonost prema životu, a oni koji su umrli, otišli su, možda, zato što nisu imali te naklonosti i nisu se htjeli koristiti radostima života? Pa, iako sebe smatram izuzetnim bićem i gajim veliku nadu da ću zauvijek živjeti, ipak se ponekad upitam šta će se desiti ako umrem i da li ću nakon smrti moći da se koristim životnim užicima?

Da li ću i nakon smrti moći uživati u ukusu dobre hrane i slušanja zvuka muzike, kao što to činim danas? Pošto ću kada umrem naličiti mrtvoj životinji, da li i pile koje sam danas imao za ručak živi i nakon smrti? Može li se i tele koje smo jučer zaklali i jeli meso njegovo nadati da će i nakon smrti ostati živjeti?

Ali, potom razmišljam o tome kako se ja veoma razlikujem od teleta, jer ja sam ipak čovjek, dok je ono tele životinja, a čovjeka se dostoji da ostane živ i nakon smrti. Jer, čovjek posjeduje razum i znanje, dok kod teleta toga nema. Kada i nakon smrti ne bih ostao živjeti, u meni se danas ne bi ni javila misao o životu nakon smrti i tome da ću i nakon smrti poznavati sebe.

Ja neću da nakon smrti ne poznajem sebe, jer mi inače ne bi vrijedili užici koji slijede. Moram nakon smrti poznavati sebe, da bih znao da sam ja onaj ko uživa u radostima, a ne neko drugi.

Da li je moguće da ću i ja, poput hiljade žutih listova u mome vrtu, koji u jesen opadaju s grana i brzo nestaju, također nestati, te da od mene neće preostati ništa osim praha? Od žutih listova koji u jesen opadaju s grana ne preostaje ništa osim praha. Ponekad mislim da osim praha ni od mene neće ništa preostati, ali mi iz dubine svijesti nešto govori da nije tako i da se ja razlikujem od u jesen opalog lišća ili teleta koje je zaklano i čije sam meso jeo skupa sa svojim prijateljima.

Mnijem kako je jedna od mojih prednosti u odnosu na tele ili u jesen opalo lišće to što ja osjećam protok vremena. Ponekad razmišljam i o protoku vremena i zamišljam da je vrijeme poput rijeke koja ima svoj tok, a ja sam u toj rijeci poput kamene ploče, pa rijeka se ne zaustavlja kad naiđe na mene, već samo ubrza svoj tok i nakon kraće zadrške pređe preko mene. A ta zadrška je vrijeme sadašnje ili moj život.

Gornji dio toka rijeke, onaj otkud voda dolazi, jeste vrijeme prošlo, a donji dio toka, onamo kamo voda otiče, jeste vrijeme buduće. Ja, koji se na tren ispriječim pred vodom, jesam vrijeme sadašnje, a voda koja se mene dotiče je u vremenu sadašnjem.

Ja nemam naklonosti prema vremenu prošlom, jer me se ono ne tiče i ja se ne mogu njime okoristiti. Nemam naklonosti ni prema vremenu budućem, jer ono je van mog domašaja i niti njime se ne mogu okoristiti. Moj stvarni život je vrijeme sadašnje i ja sam živ u njemu. Kad god se sjetim da sam živ, radi se o vremenu sadašnjem, a ne prošlom ili budućem.

Ja znam da za mene nema života osim vremena sadašnjeg i ono što mogu smatrati svojim životom odvija se u vremenu sadašnjem. Moj protekli život je poput ptice koja je odletjela iz kafeza i više nema ništa sa mnom. Ono što me čeka u životu je ptica koja još uvijek leti zrakom i ja je još nisam uhvatio i smjestio u kafez. Samo je vrijeme sadašnje ono što mi je u potpunosti na raspolaganju i ja sam kadar da se njime koristim kako hoću. Ovo sadašnje vrijeme preostaje mi dok budem živio, i kada god u svijest prizovem činjenicu da sam živ, taj tren je vrijeme sadašnje.

Čudim se tome što neki ljudi prošlo vrijeme računaju svojim životom i ne shvaćaju da vrijeme koje im je prošlo više nije u njihovom posjedu. Čudim se i tome što neki buduće vrijeme smatraju svojim životom, a ne shvataju da vrijeme koje još nije došlo jeste poput bogatstva koje još nije stečeno i ne može se njime raspolagati. Čudim se kako neki ljudi ne uviđaju tu istinu da je naš život ništa drugo već sadašnje vrijeme, pa onaj ko želi da se koristi životom mora se koristiti vremenom sadašnjim.

Vidim kako neki kažu da danas nije vrijeme za neku radost i da ju se treba odgoditi za sutra. Oni previđaju to da sutra nije u njihovu posjedu. Ljudski život je vrijeme sadašnje i to vrijeme traje sve dok ne nestane života i nema niti jednog trena koji za čovjeka nije vrijeme sadašnje.

Riječ jučer kada se izgovori ima neko značenje, ali u biti je besmislena, jer jučer ne postoji, a kako može imati smisla nešto što ne postoji. I sutra ima značenje u govoru, ali u biti ne postoji, jer nešto što još nije nastalo ne može imati smisla. Ljudi ne shvataju da je i sutra, ukoliko ono dođe, sadašnje vrijeme. Ukoliko dočekam sutrašnje podne, ja ću ga posmatrati kao vrijeme sadašnje, a ne kao neko drugo vrijeme.U životu mom i ostalih ljudi jučer i sutra postoje samo u govoru, ali u biti su bez smisla i značenja.

Dok budem živ neće mi se desiti trenutak koji neće biti sadašnje vrijeme i ja niti za jedan tren svog života ne mogu reći da je on tren iz jučer ili sutra. Ni moj otac dok je bio živ nije mogao za neki tren svoj reći da je jučer ili sutra. Ni moj sin, iako je mlad čovjek, ne može to reći, jer i njemu je, također, svaki tren života sadašnje vrijeme.

Kad bijah mladić nisam mogao shvatiti ono što je rekao Dimukratis*s onim: Ja, moj otac i sin rođeni smo u jednom trenutku koji se zove sadašnje vrijeme. Danas u meni nema sumnje u tačnost onog što je rekao Dimukratis i uvjeren sam da ne samo neki otac i sin, već svi ljudi, u jednom trenu koji se zove vrijeme sadašnje rađaju se i umiru.

Bojim se da ne izgubim iz ruku ovo vrijeme sadašnje koje je moj stvarni život. Ponekad se pitam nije li smrt gubitak života nalik snu? Zašto se ne plašim sna, ali me je strah umrijeti? Kada zaspim, ne znam za sebe i ne znam da sam ja taj ko je zaspao. Tokom sna zaboravljam svoj identitet. Pa zašto se bojim smrti koja je neka vrsta sna?

Ipak, to ne učvršćuje moju hrabrost i ne poništava strah od smrti. Jer, prije spavanja znam da ću se probuditi iz sna, ali iz smrti se neću probuditi. Ako se čovjek nakon smrti budi, onda bi trebalo da makar jedan od hiljade i hiljade Grka koji su živjeli prije mene bude budan i kaže mi šta mu se dešavalo nakon smrti.

No, smrt je san iz koga nema buđenja i ne mogu u sebi stvoriti nadu da ću se probuditi, jer znam da će nakon smrti propasti moje tijelo, a ono je objekat buđenja. Ne samo da će mi propasti meso, koža i krv, već će se i moje kosti pretvoriti u prašinu. Pošto od moga tijela neće preostati ništa, izvjesno je da se neću probuditi, i ja se zato plašim smrti.

Kad bih znao da će nakon smrti preostati moje tijelo, smrti se ne bih odveć plašio. Nadao bih se da ću se jednog dana probuditi, jer čovjek se može nadati buđenju sve dok postoji objekat buđenja.Čuo sam da Egipćani nakon smrti tijelo uobliče tako da nikad ne propada i postoje posebni ljudi koji to rade. Ali, ovdje niko ne zna sačuvati tijelo nakon smrti, a i kada bi neko to znao, ne bi mu dopustili da mrtvo tijelo učini takvim da ono ne propada, jer ljudi ovdje vjeruju da grčki bogovi to ne bi odobrili zato što je to postupak u vezi s tuđim božanstvom, a tuđa božanstva ne treba miješati u poslove Grka.

Ponekad razmišljam da pri kraju svog vijeka životnog odem u Egipat i tamo umrem, pa da mi tijelo učine takvim da ne propada, te bih imao nade da ću se probuditi iz smrtnog sna. Ipak brzo se okanim takve nakane jer ne mogu sebi dopustiti da moje tijelo primi neka druga zemlja osim grčke niti da moje tijelo sahrane po običajima tuđih, a ne grčkih bogova. Ako bih bio ukopan po običajima drugačijim od onih u Grčkoj, izdao bih domovinu.

Ponekad kažem sebi da ne bi bilo loše da umrem u svojoj domovini, s tim da moje tijelo zaštite nakon smrti i načine od mene izuzetak koji će biti sahranjen po egipćanskom običaju. Ali, manem se i te misli, jer odbacivanje običaja grčkih bogova ravno je izdaji domovine.

Da li je moguće da bogovi u meni stvore nadu da ću i nakon smrti poznavati sebe i znati da sam to isti onaj ja koji jesam danas i koji je dio svog života proveo u proučavanju zvijezda, pa sam tako izučio zakone njihovog kretanja. Ako mi bogovi uliju tu nadu, tako ću se obradovati da bih, kad bih imao noge, otplesao u grob.

Kad bih bio siguran da ću nakon smrti znati za sebe, okanio bih se užitka jedenja i pijenja, a na onom svijetu, ukoliko tamo postoji mogućnost jedenja i pijenja, utažio bih glad i žeđ. Jedenje, pijenje i spavanje mi na ovom svijetu predstavljaju užitak zato što svoj život držim kratkim, a ako bih posjedovao vječni život, kakva li bi užitka bilo od jela, pića i sna?! Ako bih nakon smrti znao za sebe i živio vječno, prošla bi me volja za tim užicima i oni bi mi se doimali sitnim. Međutim, ako nakon smrti ne znam za sebe, tada mi ni pojam vječnog života ne bi mnogo značio. Znam da bogovi koji žive na planini Olimp posjeduju vječni život, ali kakve veze ima njihov vječni život sa mnom?! Naravno nikakve, jer to je tuđi, a ne moj vječni život.

Moguće je i da pomislim kako nakon smrti neću znati za sebe, ali da ću živjeti vječno kao saučesnik u životu svijeta, pa ću tako, naprimjer, biti saučesnik u životu Olimpa. Ali, i kada bi bilo tako, ja opet ne bih bio zadovoljan, jer ono što za mene daje važnost životu jeste moje jastvo, pa ako ne bude bilo moga jastva, ne tiče me se ni vječni život, baš kao što ni danas bezgranični život Olimpa nema nikakve veze sa mnom.”

Potom Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “O Džabire, prenesoh ti ove Aristarhove riječi da bi znao da su i Grci razmišljali o smrti. Općenito, smrt je mnogo puta u prošlosti razmatrana od strane ljudi.” Džabir upita: “Šta su Aristarh i ostali zaključili iz tih umovanja?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Pošto oni nisu bili jednobošci i nisu vjerovali u proživljenje poput nas muslimana, strašno su se plašili smrti. Većina onih koji su u prošlosti razmišljali o smrti plašili su se, baš kao i Aristarh, da će nakon smrti biti živi, ali nesvjesni sebe, pa da pošto izgube tijelo neće poimati vlastiti identitet.

Međutim, vjernik musliman lišen je brige o svojoj sudbini nakon smrti, jer on zna da će nakon smrti, u onom trenu koga je Bog odredio, biti proživljen, i da će tada oni koji su proživljeni ne samo znati za sebe, već će polagati i račun za svoja djela, te će čovjek tako savršeno poznavati svoje bivstvovanje da će odgovarati za djela koja je počinio, pa će ako bude od onih dobrih dobiti nagradu, a ako bude zao, čeka ga kazna.”

Džabir reče: “Krasno li je vjerovanje muslilmana koje je tako pojasnilo stvari o onome što je nakon smrti! Da li je i u prošlim vjerama tako jasno kazano o onome što slijedi nakon smrti?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “U svim nebeskim vjerama koje su došle prije islama vjernicima je rečeno da nakon smrti postoji nagrada i kazna. Ali, niti u jednoj vjeri nije kao u islamu tako jasno i izričito objašnjeno nagrađivanje i kažnjavanje nakon smrti, a u nekim od starih vjera u vezi s tim postoji i izvjesna nedoslijedost.”

Džabir ibn Hajjan onda upita: “Da li u islamu temelj kazne leži na strahu od smrti?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ne radi se o strahu od smrti, nego o strahu od kazne nakon smrti. Vjernik musliman ne plaši se same smrti, već ga je strah da nakon smrti ne dopadne kazne. Tako se on, da nakon smrti ne bi bio kažnjen, tokom života suzdržava od nedoličnosti. U trenutku smrti, moglo bi se kazati da se on s osmjehom odaziva na poziv Istinitog i da njegov duh tada odleprša iz tijela.

O Džabire, osnovna briga u islamu nije smrt sama, već strah od kažnjavanja nakon smrti. Onaj ko se plaši smrti, ukoliko se radi o muslimanu, ne plaši se smrti same, već se plaši da nakon smrti ne dopadne kazne.”

Džabir reče: “Ipak, strah od smrti postoji.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to mu kaza: “Strah od smrti u ljudima nije poput straha od odgođenog udarca. Naime, osuđenik na smrt, onaj kome je sudija izrekao smrtnu kaznu, zna da će, recimo, sutra biti pogubljen. Takva osoba se veoma plaši smrti, jer zna da se tu radi o odgođenom udarcu i da će sutra u određeno vrijeme biti pogubljen.

Međutim, kod ostalih ljudi smrt se ne poima kao nešto što takvo. Svevišnji Bog jeste rekao jda će smrt svakoga stići u unaprijed određenom trenutku i da neće nimalo poraniti ili zakasniti. Ali, taj određeni trenutak poznaje Bog, a ne onaj ko će umrijeti. Svi ljudi na svijetu su, što se tiče našeg vjerovanja u smrt, poput dužnika koji ne zna kada će od njega biti zatraženo da vrati dug. Ipak, on ima osjećaj da će isplata duga biti odgođena, pa se zato niko u svom svakodnevnom životu ne plaši smrti odnosno ne razmišlja odveć o njoj.

I to spada u mudrost Boga Svevišnjeg, jer On jeste odredio trenutak svačije smrti, ali je to skrio od ljudi, tako da oni tokom svog svakodnevnog života nisu opterećeni razmišljanjem o smrti. Kod nekih ljudi je taj zaborav u pogledu smrti, opet, tako izražen da oni kao da počinju vjerovati kako će zauvijek živjeti, pa se zato trude u sakupljanju imetka i u njima prevlada škrtost, baš kao da će živjeti hiljadu godina.

Međutim, da u ljudski život nije utkana ovakva Božija mudrost, odnosno kada bi svako znao tačan dan i trenutak kada mu valja  ostaviti ovaj život, ljudi bi bili potišteni i ne bi uopće mogli raditi i stjecati svoju opskrbu. Oni tada ne bi billi sposobni niti za društveni život, i usljed tog beznađa propala bi ljudska vrsta.”

Džabir upita: “Zašto uopće Bog koji je stvorio čovjeka i dao mu život treba da ga usmrti i uništi?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “O Džabire, rekao sam ti da ne postoji smrt onakva kakvom je zamišljaju priprosti ljudi, već se radi samo o promjeni oblika. Ponovo ti kažem da se vjernik musliman, ako se radi o učenoj osobi, ne plaši ove promjene oblika, jer on zna da će i nakon smrti biti živ. Međutim, pretpostavit ću da ovog trena razgovaram s osobom koja nije musliman i koja me pita zašto Bog koji je stvorio čovjeka i darovao mu život tog istog čovjeka usmrćuje?

U odgovoru ću ti reći da su smrt vratašca kroz koja čovjek ulazi u drugi život. O Džabire, da li si ti i u majčinom stomaku bio živ?”

Džabir ibn Hajjan odgovori potvrdno.

Onda Dža'fer Sadik upita: “Da li si se i u majčinom stomaku hranio?”

Džabir opet odgovori potvrdno, pa Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Da li si i u majčinu stomaku bio potpun čovjek, samo maloga rasta?”

“Potvrđujem da je bilo tako.”, reče Džabir.

Džafer Sadik dalje upita: “Sjećaš li se da li si u majčinu stomaku razmišljao o smrti?”

Džabir odgovori: “Ne znam da li sam u majčinu stomaku razmišljao baš o smrti.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita ga: “Kakva je bila tvoja vizija smrti dok si bio u majčinoj utrobi?“

Džabir reče: “Uopće se ne sjećam svog života u majčinu stomaku.”

Tad Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Premda se ne sjećaš svog stanja u majčinu stomaku, svoj život na ovom svijetu ipak smatraš boljim od života provedenog u utrobi majke?”

Džabir odgovori: “Moj život u majčinu stomaku bio je veoma kratak i nije trajao duže od devet mjeseci.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, na to reče: “Možda je tih devet mjeseci u majčinu stomaku tebi tada izgledalo duže nego osamdeset ili devedeset godina života na ovom svijetu. Jer, vrijeme ljudima nije istovrsno uvijek i u svim stanjima. Svako to u izvjesnoj mjeri shvata kroz svoj život.

Siguran sam da ti se nekad desilo da ti period u trajanju od nekoliko sati prođe brzo kao da se radilo o samo sat vremena, a da ti nekad sat vremena izgleda kao period od nekoliko sati. Zato kažem da ti je tih devet mjeseci koliko si proveo u majčinu stomaku možda izgledalo duže od cijelog tvog života na ovom svijetu.

O Džabire, i dok si bio u majčinu stomaku bio si živ i oblikovan čovjek koji posjeduje izvjesnu svijest. Možda si na temelju te svijesti imao i nekih želja, iako se danas više ne sjećaš baš ničeg od tvog života u majčinoj utrobi. Zar ti koji si čovjek vrline ne pomišljaš da je tvoj izlazak iz majčina stomaka i ulazak u ovaj svijet bio neka vrsta smrti?! Zar ne misliš kako je moguće da si dok si boravio u majčinu stomaku želio da ostaneš tu i da nikad ne izađeš napolje, zamišljajući kako od majčina stomaka ne postoji bolji i ugodniji svijet. Napuštanje majčina stomaka je, kao što rekoh, za tebe možda bilo jedna vrsta smrti i ti si kričao dolazeći na ovaj svijet.

Međutim, danas se slažeš da je svijet u kome trenutno živiš bolji od svijeta majčina stomaka, zar ne?”

Džabir reče: “Iako ne znam kakvo je bilo moje stanje u majčinu stomaku, slažem se da je svijet u kome sada živim bolji od života u utrobi majke.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Zar ovo nije ukaz na to da će svijet koji slijedi nakon smrti biti bolji od svijeta u kome si sada?”

Džabir ibn Hajjan upita: “Ali šta ako bude gori od ovog?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Za one koji su na ovom svijetu radili u skladu s Božijim odredbama, drugi svijet bolji je od ovog svijeta. U to se ne može sumnjati, jer pored toga što je Bog Svevišnji to izričito obećao robovima Svojim, niti na temelju razuma ne može se drukčije zaključiti.

Bog Svevišnji koji je Znalac, Moćan i Pravedan nema nikakve zlobe i zavisti, pa da bi robove Svoje izveo iz boljeg svijeta u gori. Čak da Bog i nije izričito i izvjesno dao obećanje da će robovi Njegovi kojji su bili dobročinitelji dobiti nagradu nakon smrti i uživati u vječnoj sreći, opet bi naš razum ukazivao na to da će nakon smrti, pošto je upotpunjenje smisao stvaranja, čovjekovo stanje biti bolje već na ovom svijetu.”

Džabir upita: “Dakle, nema sumnje u to da ćemo nakon smrti mi poznavati sebe i da nećemo izgubiti svoj identitet?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “U to nema nikakve sumnje. Svaki vjernik musliman zna da će onog trena koga je Bog Svevišnji odredio biti proživljen i da će tada poznavati sebe. Islam je tako izričit u tvrdnji o životu nakon smrti da je ljude bolje od bilo koje druge vjere uvjerio u to. Naravno da ne govorim uopće o mnogobošcima, čiji sam ti strah od smrti prikazao kroz govorenje Aristarhovo.

Čak ni među nekim prijašnjim jednobožačkim vjerama ljudi nisu sasvim vjerovali u život nakon smrti i njihov strah ličio je Aristarhovom. Oni su vjerovali da će i nakon smrti ostati živima, odnosno da će na neki drugi način nastaviti život, ali da neće poznavati sebe i da neće znati da su oni iste one osobe koje su na ovom svijetu jele, pile i spavale. Ono što je u vezi s životom čovjeka na drugom svijetu postojalo u njihovim vjerama nije im govorilo da će u budućem svijetu sačuvati svoju ovosvjetsku svijest i da će se sjećati svih osobenosti svog ovdašnjeg života.

Islam je od svojih vjernika odbacio sve ove nedoumice i izričito i bez ikakvog okolišanja rekao da će čovjek nakon smrti, onog dana kada po odredbi Božijoj bude proživljen, veoma dobro poznavati samog sebe i sjećat će se svih pojedinosti svog života na ovom svijetu, pa i da će, kao i na ovom svijetu uživati u jelu i piću. Shodno ovom što je Bog Svevišnji rekao, ne samo da će dobročinitelji među ljudima nakon smrti poznavati sebe, već će i griješnici znati svoj identitet, jer u suprotnom ne bi mogli da polože račun za svoja djela na ovom svijetu.”

Džabir ibn Hajjan upita: “Zar maločas nisi rekao da je izlazak novorođenleta iz majčina stomaka također smrt?”

Džafer Sadik reče: “Nisam izričito rekao da je to smrt, već sam rekao da je izlazak djeteta iz majčina stomaka možda neka vrsta smrti.”

Džabir kaza: “Tačno, rekao si da je to možda neka vrsta smrti. Ali, ja ciljam na nešto drugo.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Šta kaniš reći?”

Džabir odgovori: “Hoću reći ovo: Kao što si ti rekao, iako sam u majčinu stomaku živio devet mjeseci, možda mi je taj period predstavljao koliko i životni vijek čovjeka na ovom svijetu, ili čak i više. Ipak, ja se ne sjećam tog devetomjesečnog života. Zar to što ne znam ništa o svom životu u majčinu stomaku nije dokaz da nakon što napustim ovaj svijet na budućem svijetu neću poznavati sebe i da neću znati da sam ja isti onaj pređašnji koji danas razovara s tobom?!

Ja kao musliman vjerujem na temelju Božije riječi da ću na budućem svijetu poznavati sebe. Međutim, ako to osmotrimo s gledišta mudroslovlja, pošto se ne sjećam ničeg od svog života u majčinu stomaku, kako mogu biti siguran da ću se nakon smrti na budućem svijetu sjećati ovog svijeta i da ću poznavati sebe?”

Džafer Sadiq, Allah njime bio zadovoljan, na to kaza: “Prije nego se upustim u suštinu tvog pitanja, moram te upozoriti da ne brkaš ukaz s dokazom, jer je dokaz nešto različito od ukaza. Trebao si reći: Pošto se sada ne sjećam svog života u majčinu stomaku, to je izričit ukaz na to da se nakon smrti neću sjećati svog života na ovom svijetu, niti ću znati za sebe. Dakle, to što se ne sjećaš života u majčinu stomaku nije dokaz za to da se nakon smrti nećeš sjećati ničeg iz života na ovom svijetu, ali jeste ukaz na to.”

Džabir onda reče: “Na temelju tog ukaza mislim da u svijetu nakon smrti neću poznavati sebe i da se neću sjećati osobenosti svog ovosvjetskog života.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, mu kaza: “Znaj da se nevjernik, pošto ne vjeruje u proživljenje, ili bar ne vjeruje onako kako vjeruje musliman, plaši smrti, iako ne zna ništa o njoj. Međutim, pošto ne zna ništa o smrti, ne bi je se trebao plašiti. Kada čovjek ne zna ništa o nečemu, plašiti se toga daleko je od razuma.”

Džabir ibn Hajjan upita: “Zar ne misliš da se nevjernik plaši smrti zato što misli da će njome izgubiti sve radosti ovog svijeta?!”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Hoću baš to da kažem. Nevjernik se plaši da će smrću izgubiti radosti ovoga svijeta. Međutim, musliman se ne boji toga, pošto zna da ga drugom svijetu čekaju radosti veće od ovosvjetskih i zna da je užitak na ovom svijetu ograničen, a na budućem neograničen. Nevjernik, opet, gledano razumski, ne bi trebalo da se plaši smrti, jer on ne zna baš ništa o svijetu nakon smrti. Ali, on se ne koristi razumom, već vlastitom maštom proizvodi strah u pogledu budućeg svijeta.

Uobrazilja nevjerniku nepoznato prikazuje strašnim. Premda nevjernik zna da ga isprva nije bilo u ovom svijetu i da je na ovaj svijet došao iz majčina stomaka, tako da bi odlazak s ovog svijeta mogao biti poput povratka u majčin stomak, on se ipak plaši smrti.

Takvo je, dakle, viđenje smrti od strane nevjernika, a ne je��o�  usa mana ko nevjeruje u proživljenje i kome je jasna njegova dužnost spram smrti. Unesimo slikovitost u ovaj primjer i recimo da nevjernik zna da se nakon smrti ponovo vraća u majčin stomak i da je to njegova sudbina. On bi se i tada plašio smrti jednako kako je se i sada plaši. Nepoznanice života u majčinu stomaku opet bi mu ulijevale strah.

Ali, odgovorimo sada na tvoj prigovor. Da li ti se ikada desilo da izgubiš svijest?”

Džabir malo razmisli i odgovori: “To mi se nikada nije desilo.”

Onda Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Sanjaš li?”

Džabir odgovori: “Sanjam, i to štošta.”

Džafer Sadik dalje upita: “Da li se u snu krećeš kroz prostor?”

“Krećem.”, odgovori Džabir.

Tada Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Čime se krećeš, jer znaš da u snu ne hodaš?”

“Krećem se svojim duhom.”, odgovori Džabir ibn Hajjan.

Džafer Sadik dalje upita: “Vjeruješ li da je to tvoj duh, a ne duh neke druge osobe?”

Džabir reče: “U to nema nikakve sumnje.”

“Da li se taj duh koji se kreće odvaja od tebe?”, upita Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan.

Džabir odgovori potvrdno: “Odvaja se od mene, jer kad se ne bi odvajao, kako bi se mogao kretati?!”

Džafer Sadik onda upita: “Hrani li se taj duh koji se odvaja od tebe i koji se kreće?”

Džabir odgovori potvrdno, pa Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Kada tvoj duh u snu jede i pije, čini li to tvojim ustima?”

“Ne, jer moja usta se u snu ne pokreću.”, odgovori Džabir.

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, potom upita: “Ima li tvoj duh neka svoja usta kojima jede i pije?”

Džabir ibn Hajjan odgovori odrečno, pa mu Džafer Sadik reče: “Iako on, dakle, nema usta, ti u snu osjećaš ukus hrane i pića.”

“Tako je.”, reče Džabir.

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Dok sanjaš, tvoj duh se kreće, bez da ima noge, te odlazi s jednog mjesta na drugo, i vidi, a nema očiju. On čuje bez ušiju i jede i pije bez ustiju. Dakle, tvoj duh posjeduje samostalan život. Dok ti spavaš, tvoj duh ne trebuje tvoje tijelo da bi živio.”

Džabir na to reče: “Ali, kad ne bi bilo mog tijela, ne bih mogao sanjati.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Ne bi mogao sanjati, ali tvoj duh može opstati i bez tijela. Sjeti se kad sam kazao da ćemo pretpostaviti da nisi musliman i da ću jednom nemuslimanu objasniti kako će njegovo jastvo postojati i na drugom svijetu. Rekao si da nećeš moći sanjati ako ne bude bilo tvog tijela, a ja sam to potvrdio i upitao te da li tvoj duh – koji u snu ispoljava neovisan život, ide kamo hoće i čini što hoće – posjeduje vlastito bivstvovanje?”

“Da.”, odgovori Džabir ibn Hajjan.

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, potom upita: “Sumnjaš li u bivstvovanje duha u stanju sna i u njegov neovisan život?”

Džabir odgovori: “U takvo što nema nikakve sumnje.”

Onda Džafer Sadik reče: “Prihvataš li princip mudroslovlja da ništa što je nastalo ne nestaje?”

Džabir reče: “Da, prihvatam taj princip.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, nastavi: “Pa ni tvoj duh, u čije bivstvovanje ne sumnjaš, neće nestati nakon tvoje smrti. Ono što ti smatraš svojim jastvom jeste baš tvoj duh. Stoga ćeš i ti, također, opstati i poznavat ćeš sebe i nakon smrti.”

Džabir ibn Hajjan onda reče: “Ne sumnjam da moj duh posjeduje bivstvovanje dok sam u stanju sna. Međutim, to bivstvovanje je nešto što je podređeno, a nije individualno i neovisno. Jer, ako ne bude mog tijela, ja neću sanjati, a ako ne sanjam, ne mogu se osvjedočiti u svoj duh, pa iako bi on bio individualan i neovisno živio.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, upita: “Kada sunce sija na tebe i kad tvoja sjenka pada na zemlju, da li je ta sjenka podređena ili ne?”

“Podređena je.”, odgovori Džabir.

Džafer Sadik tad upita: “A čemu je podređena?”

Džabir ibn Hajjan reče: “Podređena je dvjema stvarima – prvo, sunčevoj svjetlosti i drugo, postojanju samog mene, bez toga dvoga ona ne bi nastala.”

Džafer Sadik kaza: “Na temelju postulata mudroslovlja, čak ni tvoja sjenka koja se rasprostire po zemlji i po zalasku Sunca naizgled nestaje, ne propada, pa zašto bi se to desilo tvom duhu, čak i ako bi on stvarno bio podređen?!”

Onda Džabir upita: “Zbog čega je Svevišnji Bog odredio da jedno vrijeme živimo u majčinu stomaku, potom izvjestan period živimo na ovom svijetu, da bismo naposljetku umrli i bili preneseni u bolji svijet? Sam si rekao da Bog nema u sebi mržnje ili zavisti, pa da bi nas zato prenosio u gori svijet. Ustvari, hoću da pitam zar nije bilo bolje i lakše da nas je Bog od početka stvorio u boljem svijetu, onom u koji ćemo stići nakon smrti?! Tako ne bismo prolazili kroz ovaj život i smrt.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče mu: “Za jednog muslimana, to je rješeno pitanje. Jer, musliman zna da je Ademovo stanište bilo u Džennetu, pa pošto je radi slijeđenja strasti izbačen odatle, postao je podložan zahtjevima ovozemnog života. Time on mora proći kroz stupnjeve življenja u majčinu stomaku, života na ovom svijetu i smrt, e da bi se, ako bude dobročinitelj, vratio u prvotno boravište, dakle, Džennet. Ukoliko bude griješnik, neće polučiti pozitivan rezultat iz ovog razvojnog puta.

Međutim, ukoliko razgovoram s osobom koja nije musliman, onda trebam znati kojoj vjeri pripada? Ako se radi o židovu ili kršćaninu, pa i oni, također, vjeruju da je čovjek imao boravište u Džennetu i da je prognan iz njega, a da na ovom svijetu prolazi kroz različite nivoe, e da bi se očistio i postao dostojan da opet zakorači u Džennet.

Ako osoba s kojom razgovaram ne bude sljedbenik niti jedne od jednobožačkih vjera, reći ću mu da mi ovakvo pitanje može postaviti samo ako vjeruje u našeg Boga. Ako već ne vjeruje, pa zašto onda pita zbog čega Gospodar nije čovjeka odmah postavio u bolji svijet, već je dao da on prelazi nekoliko stupnjeva dok ne stigne u nj?

Ako je osoba koja me ovo pita bezvjerac, pa želi da s moga jezika čuje više o mudrosti Božijoj, onda ću mu reći da je smisao toga što je Gospodar učinio da čovjek prolazi kreće k savršenstvu, da bi naposljetku stigao u svijet vječne dobrostivosti. Također, reći ću mu da je Bog Znalac i Moćni i ne bi bilo Njega dostojno dopustiti da čovjek prolazi razne stupnjeve da bi naposljetku stigao na stupanj gori od prethodnih. Neizbježno, cilj Božiji ne može biti ništa drugo izuzev konačnog usrećenja čovjeka.”

Džabir tada reče: “Imam još jedno pitanje. Zašto je bilo nužno da Gospodar stvori čovjeka? Zar Bog nije mogao da se uzdrži od stvaranja ljudi?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “Musliman zna da je Bog stvorio čovjeka da bi Ga čovjek upoznao.”

Džabir kaza: “Pretpostavimo da osoba s kojom razgovaraš nije musliman. Kako bi takvoj osobi opravdao Božije stvaranje čovjeka?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ja vjerujem da je Božije stvaranje čovjeka, i uopće njegovo stvaranje svih stvorenja, bilo iz milosti. Gospodar je htio da stvaranjem svijeta upozna stvorena bića s njima samim. I vjerujem da nema stvorenja koje nije svjesno sebe, pa čak ako se ubraja i u minerale.

Stari Grci govorili su da je Bog stvorio svijet jer se osjećao usamljenim, pa je htio da više ne bude sam. Međutim, grčka božanstva nisu to doista i bila, jer inače se ne bi osjećali usamljenima. Nije Bog onaj koga želja da zadovolji neku potrebu nagna na stvaranje.”

Džabir ibn Hajjan upita: “A ako osoba s kojom razgovaraš poriče da je Bog čovjeka i svijet stvorio iz milosti? Kako ćeš mu tada tumačiti razlog stvaranja svijeta?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ako on ne prihvata ono što sam rekao, stvaranje svijeta neću nikako drugačije obrazlagati. To je moj stav, pa bilo da ga neko prihvata ili ne.”

Džabir, onda, upita: “Da li to da je Bog stvorio svijet iz milosti i zato da čovjek i ostala stvorenja upoznaju sebe kažeš zato što je to učenje tvoje vjere, ili to doista smatraš istinom?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Zar me smatraš čovjekom koji bi vjerovao u nešto za što ne zna da je istina?!”

Džabir pojasni: “Htio sam reći da se pitam da li je ideja da je Gospodar stvorio svijet iz Milosti Njegove tvoje lično uvjerenje, ili je doista tako? Stvaranje svijeta tiče se Volje Božije, pa možda mi, robovi Njegovi, imamo jedan stav o tome, dok je za Gospodara ta stvar drugačija. Mi kroz vratašca ljudskog razuma govorimo o razlozima nekog Božijeg čina, ali ne možemo doprijeti do božanske radionice i znati da li su te stvari onakve kako nam naš razum govori.”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, reče: “Shvatam šta hoćeš reći. Kažeš da je stav da je Bog iz milosti stvorio svijet iznosim na temelju vlastitog vjerovanja, dok, možda, što se Boga tiče postoje drugi razlozi stvaranja svijeta.”

Džabir reče: “Baš to sam htio kazati.”

Onda Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, kaza: “U vezi s tim ti ne mogu reći ništa više. Ja sam čovjek, a čovjek ne može sasvim prodrijeti u Božiju uzročno-posljedičnu postavku.”

Džabir ibn Hajjan upita: “Zar mi osim onog što si rekao o razlogu stvaranja svijeta ne možeš reći još neki stav?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “To je moje vjerovanje, a ja ne mogu nijekati ono u šta vjerujem. U ono u šta vjerujem ne sumnjam, a ako, kao što ti kažeš, postoje još neki razlozi stvaranja svijeta i čovjeka, pa to spada u tajne Božije, a ja o tome nisam obaviješten.”

Džabir upita: “Kakav je tvoj stav o smrti?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ne postoji smrt kao nestanak, već samo kao izmjena oblika bivstvovanja. Postoji samo jedno što se nikad ne mijenja, a to je Bog. Osim njega, sve mijenja oblik.”

Džabir upita: “Smatraš li da je smrt bolna?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Ne, o Džabire, smrt nije bolna.”

Onda Džabir reče: “Pa zašto onda čovjek u bolesti osjeća bol i zašto udarci i rane bole?”

Džafer Sadik, Allah njime bio zadovoljan, odgovori: “Sve te boli tiču se života, i čovjek dok živi trpi bol zbog bolesti, udaraca ili rana. Onog trena kad se duša odvaja od tijela, dakle, kad smrt stiže, čovjek ne osjeća nikakvu bol uzrokovanu smrću.”

*Dimukratisom je u islamskom svijetu nazivan Demokrit.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT