Rasprava Imama Sadika sa Ebu Šakirom o postojanju Božijem

Poučna kazivanja - na obali spasa

Ebu Šakir bijaše jedan od onih koji su se u znanosti suprotstavljali Džaferu Sadiku, Allah njime bio zadovoljan. Jednom prilikom, nakon što je Džafer Sadik obavio namaz, ovaj čovjek mu priđe, sjede pored njega i reče: “Dopuštaš li da kažem ono što hoću?”

“Reci sve što hoćeš”, odgovori mu Džafer Sadik.

Tad Ebu Šakir upita: “Zašto svoje učenike i ostale koji ti vjeruju varaš izmišljotinama?”

“Kakvim ih to izmišljotinama varam?”, upita sada Džafer Sadik, a Ebu Šakir reče: “Ono što ti govoriš o Bogu nije ništa drugo nego legenda. Pripovijedanjem izmišljotina hoćeš ljude navesti da uzvjeruju u nešto što ne postoji. Dovoljan dokaz da Bog ne postoji jeste to što ga ne možemo pojmiti niti jednim od pet svojih osjetila. Možda ćeš ti kazati da ako čovjek Boga već ne može pojmiti preko pet svojih vanjskih osjetila, to može učiniti unutarnjim osjetilima. Međutim, i poimanje unutarnjim osjetilima ovisno je o korištenju pet vanjskih osjetila. Izgradi, ako možeš, u svojoj svijesti nešto u što nije umiješano jedno ili više vanjskih osjetila. Kada gradiš u sebi oblik svog odsutnog prijatelja, u svojoj svijesti ne bi mogao stvoriti njegovu sliku da nema tvog osjetila vida kojim si ga nekad prije gledao, a kada ne bi bilo tvog osjetila sluha kojim si ga slušao, ne bi mogao da ga čuješ niti u svojoj mašti. Kada njegovu ruku uzmeš u svoju, koristiš se osjetilom opipa. U suprotnom, ne možeš u svojoj unutarnjosti dotaći njegovu ruku.

Dakle, sva tvoja unutarnja osjetila ovisna su o pet vanjskih osjetila, te se ti bez vanjskih osjetila nikada ne možeš koristiti unutarnjim osjetilima. Stoga, ako kažeš da Boga poimaš svojim unutarnjim osjetilima, ja to neću prihvatiti. Moguće je i da kažeš kako Boga poimaš posredstvom svoga uma, a ne unutarnjim osjetilima. Dakle, da razumom shvaćaš njegovo postojanje. Ja kažem da čak ni razum nije sposoban da razumije išta bez vanjskih osjetila. Sve što on hoće shvatiti, shvata se uz pomoć pet vanjskih osjetila. Ako ti možeš svojim razumom iznaći dokaz  za nešto ili izvesti kakav zaključak tako da ne uzmeš u pomoć jedno ili više vanjskih osjetila, onda prihvatam da svojim razumom možeš pojmiti Božije postojanje.

Bog na čije obožavanje ti pozivaš ljude nije ništa drugo doli ono što proizilazi iz tvoje moći uobrazilje. Ti si u svojoj uobrazilji zamislio biće, dao si mu oblik po sebi, te pošto sam zboriš, hraniš se i spavaš, zamislio si da i ono zbori, hrani se i spava. Da bi sačuvao svoj utjecaj na ljude, nikome ga ne pokazuješ odnosno kažeš da se ono ne može vidjeti niti će biti viđeno, da nije od majke rođeno i da od njega niko neće biti rođen.

Tvoj bog koga se ne može vidjeti jeste poput skrivenog idola Indijaca. U Indiji postoji jedan idol ispred koga je navučen zastor, tako da ga niko ne vidi, a svećenici govore ljudima da se taj idol nikada ne pokazuje ljudima jer zna da će onaj ko ga ugleda odmah umrijeti. Skriveni idol se, prema riječima svećenika, iz svog milosrđa nikome ne pokazuje. I tvoj bog se, tako, nikada ne pokazuje ljudima samo zato da ne bi ko umro vidjevši ga. Kažeš da je bog stvorio ovaj svijet. A to je bog koga se ne može vidjeti i čiji glas se ne može čuti, nego ga je čuo samo jedan čovjek, a i taj je njegov poslanik.

Ali, ja kažem da niko nije stvorio svijet i da je on nastao sam po sebi. Sadi li neko pustinjsku travu?! Zar ne da ona sama od sebe zeleni u pustinji? Stvara li neko mrava i komarca?! Zar ne da oni nastaju sami od sebe?

O ti koji izazivaš u znanosti i kažeš da si nasljednik Poslanika muslimana, ja ti kažem da među svim legendama koje ljudi prenose niti jedna nije neosnovanija, slabija niti veća izmišljotina od te da postoji neki neviđeni bog. Ostale legende, pa ako su i slabe, barem nalikuju ljudskom životu, a likovi u njima, makar su izmišljeni, postupaju poput ljudi: daju se vidjeti, govore, jedu, vole i spavaju.

Kada čovjek čuje neku izmišljenu pripovijest, premda zna da je neosnovana, ipak uživa slušajući je, jer u muškarcima i ženama iz te pripovijesti vidi sebe i sebi slične, te on shvaća da iako ti muškarci i žene nisu postojali, njihovo postojanje u smislu primjera je prihvatljivo. Onaj ko sluša takvu pripovijest ne vjeruje u nju, ali mu razum govori da je postojanje muškaraca i žena poput onih koji se spominju u priči moguće.

Ali, ljudski razum, za koga sam kazao da ovisi od pet vanjskih osjetila, ne prihvata boga o kome ti govoriš, jer razum ne prihvata postojanje onog ko se niti vidi, niti se može čuti, niti mu se miris može osjetiti, niti se može dotaći, niti ga se može okusiti.

Vjerovjesnik muslimana prije tebe, a nakon njega ti, iz svoje ste mašte izveli nezamislivog boga da bi ste ljude prevarili, pa kažete da je on videći, ali nije vidljiv; on sam sve vidi, a drugi ne mogu njega vidjeti. I naposlijetku, kako bog koji nema tijela, pa, dakle, ni očiju, može druge vidjeti; nema jezika, pa kako onda može govoriti? Kako može stvarati nešto onaj ko ne posjeduje tjelesnog bivstvovanja?

Vidim oko sebe one koji nasjedaju na tvoju prevaru i vjeruju da postoji Bog koga se ne vidi. Ali ja ne nasjedam na takvu prevaru i ne prihvatam tvoju izmišljotinu o Bogu koji nije vidljiv. Ja makar štujem božanstvo koje mogu vidjeti svojim očima, ušima mogu čuti njegov glas, a ako već nema glasa, barem ga dodirujem svojim rukama. Ja, dakle, štujem božanstvo koje jeste načinjeno od drveta ili kamena, jer mogu ga makar vidjeti i svojim rukama dotaći svog boga.

Ti kažeš da pošto sam to božanstvo svojeručno istesao od drveta, ja sam njegov tvorac, pa ono  nije dostojno da ga obožavam. A zar ovaj neviđeni bog kome ti pozivaš ljude nije stvoren tobom i tvojom maštom? Obojica, i ja i ti, stvoritelji smo svoga božanstva i mi sami ga izvodimo u postojanje, s tom razlikom što se moje božanstvo vidi i može ga se dotaći, dok tvoj bog niti je vidljiv niti opipljiv.

Budući da ja ne slijedim legende, nakon što sam stvorio svog boga i počeo ga štovati, ne kažem da je on načinio ovaj svijet i mene. Ali ti, nakon što si također stvorio prividnog Boga, dovodiš u vezu s njim legendu o stvaranju ovoga svijeta i ljudske vrste i kažeš kako, da nije bilo njega, ne bi nastao ovaj svijet niti ljudska vrsta, te da je od njega stvoreno sve što postoji.

Kako ja ne vjerujem u legende, ne kažem da je bog koga sam svojeručno napravio stvorio svijet i ljudsku vrstu. Međutim, pošto ti vjeruješ u legende, nakon što si načinio svog boga kažeš da je on stvorio svijet i ljudski rod.

Zašto bi, uostalom, bilo nužno kazati da je bog stvorio svijet i ljude? Zbog čega tom izmišljotinom zabluđuješ narod i zašto ne dopuštaš da ljudi obožavaju stvarnost a ne legendu? Uopće nije nužno da je bog stvorio svijet i ljude. Svijet i ljudska vrsta nastali su sami po sebi i mi smo ti koji stvaramo svog boga. Bog nije naš, nego smo mi njegovi stvoritelji. Ja, tako, svoje božanstvo tešem vlastitim rukama, dok ti svog boga stvaraš tako što ga izvodiš iz svoje mašte.”

Sve vrijeme dok je Ebu Šakir bio obuzet govorenjem, Džafer Sadik niti jednom ne progovori. U dva-tri navrata njegovi prisutni učenici htjedoše nešto reći, ali Džafer Sadik im dade znak da budu mirni. Pošto Ebu Šakir završi svoj govor, Džafer Sadik pošutje još nekoliko trenutaka, a onda upita: “Da li si završio svoje kazivanje ili želiš još nešto kazati?” Ebu Šakir reče: “Posljednje što ću reći jeste da si ti spoznaju neviđenog Boga od strane ljudi uzeo kao sredstvo da ostvariš utjecaj, stekneš imetak i ugodno provedeš svoj život. Ovo su moje posljednje riječi i nemam više šta kazati.”

Tada mu se Džafer Sadik obrati: “Pošto je tvoje kazivanje okončano, odgovorit ću ti, a odgovor ću početi od posljednjeg dijela tvoga govorenja.

Rekao si, dakle, da ja pozivam ljude bogoštovlju da bi, varajući ih, stekao ugled i imetak te ugodno proveo život. Kada bi moje životno stanje bilo poput halifinog, možda bi tvoja optužba bila na mjestu. Ali, ti si danas ovdje vidio moju svakodnevnu hranu, a to bijaše nekoliko zalogaja suhoga hljeba. Pozivam te da večeras dođeš mojoj kući i vidiš i moju večeru i namještaj moje kuće.

O Ebu Šakire, da sam htio sakupiti imetak da bih, kako ti kažeš, život ugodno proveo, nije bilo nužno da govorom o bogoštovlju priskrbljujem imetak i ugodan život. Ja sam mogao postati imućan I baveći se, recimo, alkemijom, a kada već ne odabrah taj put za pribavljanje imetka, mogao sam steći imetak putem trgovine. Naročito s obzirom da znam više vijesti o stanju drugih zemalja nego li ovdašnji trgovci i znam u kojoj se zemlji proizvodi kakva roba i koja od njih se može ponijeti u druge zemlje da bi se ostvarila dobit. Upitaj trgovce ovog grada koje se robe proizvode u Isfahanu, Transoksaniji i Kiliki, a čijom kupovinom i donošenjem u Arabiju se može ostvariti dobit? Ne mislim da ti oni mogu pružiti odgovor, jer ovdašnji trgovci poznaju samo Šam, Egipat i Mezopotamiju, a ne znaju za robe iz drugih zemalja čijim donošenjem u Arabiju bi se ostvarila dobit. Međutim, ja znam kakve robe postoje u stranim zemljama i šta se može ovamo donijeti, prodati i tako priskrbiti dobit. Također, znam put kojim se roba treba dovesti, e da trošak njenog prenosa bude manji.

O Ebu Šakire, rekao si da ja, govoreći o bogoštovlju, imam namjeru varati ljude da bih stekao imetak. U odgovor ću ti reći da ja od kada pozivam ljude u bogoštovlje od njih nisam uzeo ništa osim sitnih poklona u voću. Kad u jesen prispiju hurme, jedan od mojih prijatelja uzbere u svom hurmiku nešto novoprispjelih hurmi , stavi ih u kutiju i pošalje mi ih po svome slugi, a ja prihvatam taj poklon samo zato da ne bih povrijedio svog prijatelja. Imam drugog prijatelja koji posjeduje vrt narova u Taifu, pa kada u jesen prispiju narovi, izvjesnu količinu on stavi u kutiju i pošalje mi karavanom koji prolazi kroz Medinu, a ja i narove prihvatam samo zato da odbijanjem ne povrijedim svog prijatelja. O Ebu Šakire, složit ćeš se da niko ne poziva cijeli život ljude bogoštovlju da bi u zamjenu dobio nekoliko narova i pregršt novoprispjelih hurmi.

O Ebu Šakire, čuo sam da ti je otac bio prodavač bisera, pa si možda i ti u djetinjstvu uz oca naučio ponešto o biserima. Ako ti poznaješ bisere, kažem ti da ja poznajem sve dragulje, i nema nijedne vrste dragulja koju ne poznajem i kojoj ne bih mogao odrediti cijenu. Da sam ikada htio prikupiti imetak, nije mi bilo nužno da zarad toga pozivam ljude bogoštovlju. Baveći se draguljarstvom mogao sam se zbilja obogatiti.

Ako ti je otac već bio trgovac biserima, znaš li, onda,  koliko vrsta rubina postoji?” Ebu Šakir odgovori odrečno, a onda Džafer Sadik upita: “A znaš li koliko vrsta smaragda postoji?” Ebu Šakir ponovo reče da ne zna, pa Džafer Sadik upita: “A znaš li koliko je vrsta dijamanata i kakve boje imaju?” Ebu Šakir reče da ne zna ništa o vrstama dijamanata. Džafer Sadik reče: “Ja poznajem sve vrste dijamanata i znam odrediti cijenu svake vrste, a ne bavim se prodajom dragulja. Moje poznavanje dragulja jeste zbog znanosti, a draguljari ih prodaju neznajući kako dragulji nastaju. Znaš li ti zašto je dijamant blistav?” Ebu Šakir reče: “Niti sam ja niti je moj otac prodavao dijamante, tako da ne bih znao otkud dijamantu blistavost.” Džafer Sadik tad reče: “Dijamant je blistav otud što ga bruse. A znaš li kako dijamant nastaje?” Ebu Šakir ponovo odgovori odrečno, pa Džafer Sadik nastavi: “Dijamant nastaje u koritima rijeka i, nakon što ga pronađu, daje se majstorima da bi ga izbrusili, te nakon što se izbrusi on dobija blistavost. Brusitelji dijamanata se od djetinjstva odgajaju uz oca ili brata koji ih uče brušenju dijamanata, a to brušenje je precizan i težak posao, jer dijamant se ne može brusiti osim drugim dijamantom.

Sve ovo govorim ti tek da bi ti shvatio da, ako mi je namjera bila steći imetak, mogao sam postati draguljar, a pošto dragulje poznajem kroz znanost, mogao sam draguljarstvom brzo steći veliko bogatstvo. A sada da pređem na odgovor na drugi dio tvog prigovora, što ustvari i jeste tvoj glavni prigovor. Rekao si, dakle, kako pričam legende i pozivam ljude da štuju Boga koji se ne vidi. O Ebu Šakire, možeš li ti koji poričeš neviđenog Boga vidjeti svoju unutrašnjost?” “Ne”, odgovori Ebu Šakir. Džafer Sadik na to kaza: “Kada bi mogao pogledati unutar sebe, ne bi govorio da Bog koga se ne može vidjeti nije drugo nego izmišljotina.”

Ebu Šakir upita: “Kakve veze ima viđenje svoje unutrašnjosti s obožavanjem Boga koji ne postoji?”  Džafer Sadik reče: “Ti kažeš da Džafer Sadik štuje ono što se ne može vidjeti, čuti, dotaći, omirisati ili okusiti, a ono što nema postojanja ne može biti niti obožavano.”

“Baš tako”, reče Ebu Šakir.

Tada Džafer Sadik upita: “Čuješ li ti zvuk pokreta krvi u svom tijelu?”

Ebu Šakir reče: “Ne čujem taj zvuk. I zar se krv uopće kreće po tijelu?”

“Da”, odgovori Džafer Sadik, “I da li osjećaš miris krvi koja ti se kreće po tijelu?”

“Ne”, kaza Ebu Šakir.

Džafer Sadik reče: “O Ebu Šakire, krv svakih nekoliko minuta prođe jedan krug kroz tvoje tijelo i kada bi se kretanje krvi kroz tijelo na nekoliko minuta zaustavilo, ti bi umro. A vidje li ti do danas krv kako ti kruži kroz tijelo?”

“Ne”, odgovori Ebu Šakir, “I ne mogu prihvatiti da se krv kreće po mome tijelu.”

Džafer Sadik mu reče: “To što te priječi da prihvatiš da se krv kreće u tvojim žilama jeste neznanje, a isto to neznanje te priječi da upoznaš jedinog i neviđenog Boga. Znaš li išta o stvorenjima koja je Bog stvorio, pa ih zaposlio u tvome tijelu, te si ti živ kao posljedica njihovog rada?”

“Ne”, reče Ebu Šakir, a Džafer Sadik mu kaza: “Pošto se ti oslanjaš samo na svoj vid i kažeš da ne postoji ono što ne vidiš, ne znaš ništa ni o njihovom postojanju. Da si bio spreman da tražiš znanje i izbaviš se iz svog neznanja, saznao bi da je u tvome tijelu toliko bića koliko je zrna pijeska u pustinji. Ona nastaju u tvome tijelu, u njemu rastu i dobivaju potomstvo, a nakon nekog vremena umiru. Međutim, ti ih ne vidiš, ne čuješ njihov glas, ne možeš ih dotaći, omirisati ih, niti osjetiti u svome tijelu njihov okus.

O Ebu Šakire, znaj da je broj živih bića koja žive i umiru u tvome tijelu veći ne samo od broja svih ljudi koji žive na zemlji, već i od broja zrna pijeska u pustinji. Dok si ti živ, ona nastaju, rastu i umiru, i ako ta živa bića koja je Bog zaposlio u tebi prestanu raditi, ti ćeš umrijeti.

Međutim, pošto si ti neznalica, poričeš njihovo postojanje i kažeš da, pošto ih ne vidiš i ne čuješ, ne možeš prihvatiti da ona postoje. Ti umišljaš da je ono što te nagoni da niječeš njihovo postojanje u svome tijelu sposobnost razuma i shvatanja, dok je to ustvari maloumnost i neshvatanje.

Tvoje neznanje i nerazumijevanje je ono što te nagoni da niječeš kretanje krvi i postojanje živih bića u tvom tijelu. Avaj, u svijetu postoje oni koji oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, smatraju svoje neznanje znanjem i svoju glupost razumom. Ta, zašto je kazano da ko upozna sebe, upoznat će svoga Boga?! Kada bi ti, o Ebu Šakire, poznavao sebe i kada bi znao šta se zbiva u tebi, koliko živih bića nastaje, raste i umire u tvome tijelu da bi ti nastavio svoj život, tada ne bi govorio: ‘Pošto ne vidim Boga, ne čujem mu glas i ne dotičem ga, ne prihvatam Njegovo postojanje i jednog i nevidljivog Boga smatram legendom’.

O Ebu Šakire, vidiš li ovaj kamen koga su stavili pokraj sofe? Ti ovaj kamen držiš krutim i nepokretnim, jer tvoje oči ne vide njegov pokret. Ko god bi ti rekao da u ovom kamenu postoji pokret naspram koga je kretanje nas ovdje okupljenih poput mirovanja, ti ne bi prihvatio to kazivanje. Rekao bi da on priča izmišljotine, a sebe bi smatrao razumnom osobom koja ne prihvata legende. A ne znaš da ne možeš shvatiti pokret unutar ovog kamena samo zato što si neuk. Možda dođe dan kada će ljudi, posredstvom širenja i napretka znanja, moći vidjeti i pokret unutar kamena.

O Ebu Šakire, rekao si da sve što postoji na ovom svijetu nastaje samo od sebe i da nema Stvoritelja. Rekao si da pustinjska trava sama od sebe niče i da ju niko ne sadi. Ali, nisi razmišljao o tome da trava u pustinji ne raste bez sjemena, a kada sjeme trave i padne u prašinu, trava neće nići sve dok nema kiše koja će navlažiti zemlju. A kiša ne pada sama od sebe, nego zbog pare koja se stvara na zemlji i javlja se zatim na nebu kao oblaci, a potom se spušta, i to ne u bilo koje vrijeme, već u posebno doba. Ako kiša ne padne i ne natopi zemlju tako da se navlaži sjeme trave u zemlji, pa ono proklija i pusti korijen, nijedna vrsta trave u pustinji neće nići.

Stavi sjeme deset vrsta trave u jednu zatvorenu posudu, a uspi i vodu u nju, pa se osvjedoči u to hoće li se javiti listovi i korijen. Dakle, da bi trava iznikla, u pustinji ili negdje drugo, nije dovoljna samo vlaga, nego je nužan i zrak, a u zraku je ono što uzrokuje da biljka niče i raste.

O Ebu Šakire, u hladnim predjelima po snažnom zimskom mrazu možeš uzgojiti travu u toploj prostoriji, pod uvjetom da u prostoriji bude zraka. Tako, u hladnim predjelima možeš u zagrijanim prostorijama uzgajati voće, ali ono i u tim prostorijama raste uz pomoć zraka. Kada ne bi bilo zraka, niti bi rasla trava u pustinji, niti voće u zagrijanim prostorijama, niti bi životinje i ljudi mogli opstati.

O Ebu Šakire, premda živiš zahvaljujući tome što udišeš zrak, ti ga ne vidiš. Tek kada puše vjetar, osjećaš njegovo postojanje. Možeš li nijekati postojanje zraka? Možeš li nijekati to da trava za rast mora imati brojne uzroke, od zemlje, kiše i zraka, pa do odgovarajućeg godišnjeg doba? Mora postojati i neka poticateljska snaga koja sparuje sve ove uzroke, a Bog je ta urediteljska snaga. Kada bi ti bio čovjek od znanja, znao bi da mudrost ne prihvata da išta nastaje samo po sebi. Da bi nešto nastalo, ono mora imati stvoritelja. To važi i za kruto tijelo, i za biljku, i za životinju, i za čovjeka.

Kada bi ti bio čovjek od znanja, razumio bi da među mudracima svih škola nema niti jednog koji ne vjeruje u Stvoritelja. Razlog što se doima kao da neki mudraci nisu vjerovali u Stvoritelja jeste to što su ga zvali drukčije, a ne imenom Allah. Čak i oni koji su ga sasvim nijekali, pa govore da Stvoritelj ne postoji, vjeruju u izvor bivstvovanja i od toga ne mogu pobjeći.

O Ebu Šakire, nijekanje Stvoritelja potiče iz neznanja, a ne iz razuma. Razuman čovjek koji samo na nekoliko trenutaka uzme u obzir ustroj svog tijela, shvata da taj stalni ustroj, bez ikakvog manjka ili viška, ima svog Ustrojitelja, a Ustrojitelj mu je onaj ko je stvorio ovaj svijet. Ništa osim Ustrojitelja ne može poremetiti ustroj svijeta.

O Ebu Šakire, rekao si mi da obojica, i ti i ja, pravimo svoje božanstvo, odnosno kazao si da naša božanstva nastaju rukama našim, uz tu razliku što ti svog idola praviš od drveta pomoću drvodjeljskih alatki ili od kamena pomoću klesarskih alatki, dočim ja svoje božanstvo pravim od svojih misli.

Između tvog i mog božanstva postoji ipak jedna velika razlika, jer tvoje božanstvo nije postojalo dok ti nisi uzeo u ruke drvodjelski ili klesarski alat i počeo raditi, dok je moj Bog postojao i prije nego sam ja uposlio svoju misao. Ja nisam načinio svog Boga niti ga izveo iz svojih misli. Međutim, tvoj idol, kako i sam kažeš, tvorevina je tvojih ruku te, dok ga ti nisi načinio, nije postojao izuzev kao drvo ili kamen.

Ja, pak, svog Boga nisam izveo iz svojih misli, jer je Bog moj postojao i prije moje misli. Ono što sam ja učinio i što činim jeste da mišlju bolje upoznajem Boga i sve više shvatam Njegovu uzvišenost. Kada otiđeš u pustinju i ugledaš brdo, pa počneš razmišljati o njemu, mogu li ja reći da si to brdo načinio svojim rukama ili stvorio svojom mišlju? Brdo je postojalo i prije tebe, a postojat će i nakon tebe, a ono što ti činiš jeste da ga uzimaš u obzir da bi ga bolje upoznao. Tvoje poznavanje brda ovisit će od stepena tvog znanja o njemu. Ti ne možeš valjano upoznati brdo jer ne shvataš temelj brda, ne shvataš dokle brdo seže, od čega je sastavljeno i kakve se rude nalaze u njegovoj unutrašnjosti i dubini niti kakvu bi one korist priskrbile čovjeku ako bi ih se izvadilo. Ti ne znaš kada i kako je nastalo kamenje jednog brda.

Kada bi doista imao znanje, ne bi govorio da ti stvaraš kumira koji je tvoj bog. Drvo ili kamen koga obrađuješ i od njega gradiš svog kumira nisi ti stvorio. Znaš li da je kamen koga klešeš i daješ mu oblik kumira postojao hiljadama godina, a postojat će i nakon tebe. I da li znaš da je kamen od koga klešeš nastao postankom svijeta i da se različiti dijelovi zemlje stalno kreću, ali pošto je njihovo kretanje unutarnje, mi to ne vidimo. Kada bi ti bio pametan čovjek i vjerovao u Boga, shvatio bi da na ovom svijetu nema ničega što se ne kreće. Mirovanje ne postoji u svijetu, kao što ne postoji ni u našim životima, jer mi nikada ne mirujemo, pa čak ni u snu. I u snu se krećemo sukladno prirodi Zemlje, a to kretanje je nešto drugo u odnosu na kretanje koje postoji u nama samima.

O Ebu Šakire, ja sam isuviše sitan da bih mogao svog Boga stvoriti u svojim mislima. On je Onaj koji je stvorio moju misao, e da Ga pomoću nje bolje upoznam. Moja misao će nakon mene iščeznuti, a On ostaje. O Ebu Šakire, znaj da kada kažem da će iščeznuti, ne mislim da će je nestati, jer nestanak ne postoji. Sve je u stalnoj promjeni, a jedino što nikada ne doživljava promjenu jeste Bog.

O Ebu Šakire, da si poznavao onaj komad kamena od koga klešeš kumira, ne bi tako lahko nijekao Božije postojanje niti bi govorio da ja svog Boga stvaram svojom mišlju. Pošto ne poznaješ kamen, umišljaš da je on pokoran tvojim rukama i da ga ti zato možeš klesati u koji god oblik hoćeš, dok ga ti možeš oblikovati shodno svojoj želji zato što je Bog, u vrijeme za koje se ne može znati, stvorio kamen iz tekućine kako bi ga ti danas mogao klesati. Inače, on bi se poput stakla prosuo u tvojim rukama.”

Ebu Šakir upita: “Da li je kamen građen od tekućine?” “Da”, odgovori Džafer Sadik. Ebu Šakir se tada poče smijati, sve grcajući, tako da se jedan od učenika Džafera Sadiqa naljuti te htjede da se izdere na njega, ali Džafer Sadik to spriječi i reče: “Pusti ga neka se smije”.

Ebu Šakir onda reče: “Smijem se zato što kažeš da je kamen, sa svom svojom tvrdoćom, građen od vode”. Na to mu Džafer Sadik reče: “Nisam rekao da je građen od vode, već sam rekao da je kamen u početku bio tekućina.”

“Pa kakva je razlika?! I voda je tekućina.”, kaza Ebu Šakir.

Džafer Sadik strpljivo nastavi: “Postoje stvari koje su tekućina, ali nisu voda ili nisu čista voda. Mlijeko je tekućina, ali nije voda; sirće  je tekućina, ali ga niko ne smatra vodom. Ipak, u oboje postoji jedna količina vode. I kamen je u početku bio tekućina koja je tekla i slijevala se poput vode. Iz njega se dizala velika toplota, a Božija moć je postepeno toplotom izvukla iz njega tečnost i ohladila ga, tako da je došao u krut oblik, pa ti danas možeš iz njega klesati kumire. Ipak, kada bi isti ovaj kamen koji je sada krut izložio velikoj toploti, on bi promijenio oblik i postao bi tekućina.”

Ebu Šakir na to reče: “Čim se vratim kući, stavit ću kamen u vatru, e da vidim da li su tvoje riječi istinite i hoće li kamen postati tečan ili ne.”

Džafer Sadik mu reče: “O Ebu Šakire, toplota tvog ognjišta ne može kamen dovesti u tečno stanje. Možeš li toplotom ognjišta u tvojoj kući istopiti komad željeza?”

Ebu Šakir odgovori odrično, pa Džafer Sadik nastavi: “Da bi se moglo istopiti kamen, morao bi postojati kotao pod kojime bi dugo vremena gorilo mnogo goriva, sve dok se kotao užasno ne zagrije, e da bi kamen u njemu postao tekućina. No, htio sam ti reći da je kamen koga klešeš također stvoren od Boga. On je taj ko je ukrutio kamen, koji je u početku bio tekućina, i učinio ga je takvim da ga tvoj čekić i dlijeto ne prospu. Kada bi kamen bio poput stakla, ne bi ga mogao klesati čekićem i dlijetom i praviti kumire od njega.

Bog je Onaj Koji te stvorio, dao ti ruke i stvorio tvoje prste tako da njima možeš uzeti čekić i dlijeto u ruku , kao što ti je dao i sposobnost po kojoj možeš kamen klesati u obliku čovjeka, životinje ili nečeg drugog.

Slažem se s tim da dok klešeš kamen ti stvaraš svoje božanstvo. Međutim, sve blagodati i sredstva koja koristiš da načiniš svoje božanstvo stvoreni su od Boga, Neviđenog i Jedinog, a tako je čak i sa tvojom sposobnošću za klesanje kamenja. O Ebu Šakire, tu sposobnost dao ti je Bog, i ti tom sposobnošću klešeš kumir koji ćeš štovati. Da ti od Boga nije data ta sposobnost, ti ne bi došao na ideju da isklešeš kumira i da ga štuješ.

O Ebu Šakire, pitati ću te nešto i očekujem od tebe da mi iskreno odgovoriš. Da li dok svojim rukama klešeš kumira, smatrajući ga svojim božanstvom, doista vjeruješ da ti taj komad kamena može udovoljiti potrebama? Misliš li da te taj komad kamena može izliječiti kad se razboliš? Misliš li da kada se na te spusti nevolja u vidu bolesti, taj komad kamena može da otkloni tu nevolju? I misliš li da kada u Medini ne bude kiše, taj komad kamena može otkloniti sušu i spustiti kišu? I misliš li da kada se zadužiš, taj komad kamena može vratiti tvoje dugove?

Ebu Šakir odgovori: “Ja od samog kamena ne očekujem nešto takvo.”

Džafer Sadik upita: “A od koga očekuješ?”

Ebu Šakir na to reče: “Ne mogu tačno odgovoriti od koga očekujem, ali osjećam da je unutar kamena nešto što može sve učiniti”.

Džafer Sadik tada upita: “Da li je to što je unutar kamena kamen?”

Ebu Šakir odgovori: “Ta, kada bi bilo kamen, ne bi moglo ništa učiniti.”

Džafer Sadik mu onda reče: “O Ebu Šakire, ono što se prema tvom vjerovanju nalazi u kamenu i što može sve učiniti jeste upravo Bog, Jedini i Neviđeni.”

Ebu Šakir se zamisli i nakon izvjesnog vremena upita: “Je li jedini i neviđeni Bog u kamenu?” Džafer Sadik mu odgovori: “On je sa svime i svugdje.”

Ebu Šakir reče: “Moj razum ne može prihvatiti da se nešto ne može vidjeti, a da je ipak svugdje.”

Džafer Sadik upita: “Prihvata li tvoj razum da je zrak, koji se ne vidi, svugdje?”

Ebu Šakir na to reče: “Premda se zrak ne vidi, on se može, kao što si sam rekao, osjetiti kada vjetar puše. Ali tvog Boga se ne može niti vidjeti niti osjetiti.”

Džafer Sadik upita: “Možeš li osjetiti postojanje zraka kada nema vjetra?.” Ebu Šakir kaza da ne može, pa Džafer Sadik onda  upita: “Pa potvrđuješ li da je ono što ti ne vidiš i ne osjećaš svugdje?” Ebu Šakir odgovori potvrdno. Džafer Sadik tad reče: “Pošto se Boga ne vidi, a svugdje je, On je poput primjera zraka. Kažem poput primjera, zato što je zrak tek jedan element i stvoren je, a Stvoritelj po svojoj suštini ničemu ne nalikuje.

O Ebu Šakire, onaj nagon koji ti govori da klešeš kumir od kamena i štuješ ga, kao što i sam reče, govori ti i da od tog kumira ne trebaš očekivati da nešto učini, jer on nema sposobnosti ni za šta. Onaj nagon koji te tjera da načiniš kumira kao da ti jezikom govori da ti ne možeš nastaviti živjeti bez štovanja Boga i da si prinuđen da Ga štuješ.”

Ebu Šakir reče: “Potvrđujem to da ja ne mogu nastaviti živjeti bez štovanja kumira.” Džafer Sadiq mu odgovori: “Ne reci štovanja idola, već štovanja Onoga Koga da bi štovao klešeš kumire. Da li bi mogao nastaviti život ako bi danas prestao da Ga štuješ?” “Ne”, odgovori Ebu Šakir.

Džafer Sadik onda reče: “Za svakog čovjeka je, baš kao i za tebe, neizbježno da štuje Boga, a ako Ga ne bude štovao, niti će u životu imati upute niti oslonca. Stanje onog ko u svom životu ne štuje Boga je poput stanja onog koji je u jednom trenutku izgubio vid, sluh i opip. On ne zna kamo da ide, šta da čini i za šta da se uhvati. Štovanje Boga toliko je nužno da postoji i u životu životinja, tako da ni one nisu bez potrebe da Ga štuju. Kada bismo vladali njihovim jezikom i mogli razumjeti šta one govore, čuli bismo od njih da i one štuju Boga.

Ne možemo razgovarati sa životinjama i pitati ih vjeruju li one u Boga ili ne. Ipak, vlastitim razumom možemo shvatiti da životinje također štuju Boga, a poredak i pravilnost prisutni u njihovom životu znak su tog bogoštovlja. Ne kažem da životinje u svom bogoštovlju imaju vjerovanje poput našeg vjerovanja, ali ne sumnjam da su one pokorne principima s jednog Izvora i da ih se pridržavaju. Kada ne bi bilo tih principa, ne bi u njihovom životu postojali poredak i pravilnost koje vidimo.

Ti znaš da prije nego što otpočne proljeće dolaze sjenice u tačno određenoj sedmici, izvijajući pjesme, pa mi mislimo da nam donose muštuluk da stiže proljeće. Dolazak tih ptica selica tako je precizan da čak i ako posljednji dani zime budu hladni, one neće zakasniti više od sedmice ili deset dana.

Nakon njih dolaze lastavice, prelazeći put od možda hiljadu fersaha, ali grade gnijezdo na istom onom mjestu gdje je bilo i prošlog proljeća. Da li je moguće da bez jednog Izvora i vjerovanja u Njega ove male ptice posjeduju ovako ustrojen život, obavljajući, bez lijenosti i odgađanja, u tačno određeno vrijeme ono što moraju obaviti?

O Ebu Šakire, čak i biljke imaju Boga i, shodno svom biljnom nagonu, slijede propise Njegove, jer da nije tako ne bi imale tako sređen život kao što možeš vidjeti. Među stotinu i pedeset grupa biljki koje je Bog stvorio, a svaka grupa se opet dijeli na vrste, nećeš vidjeti niti jednu biljku čiji život nije uredan.

Biljka, također, o Ebu Šakire, ne vidi Boga kao ni ti i ja, ali ga štuje svojim biljnim nagonom, a dokaz za bogoštovlje biljki jeste to da se one bez ljenstvovanja i odgode drže zakona koje je Bog za njih odredio. Kada biljke ne bi imale Boga i ne bi ga štovale, ti u njihovom životu ne bi vidio ustroja.

Znam da ti ne možeš prihvatiti ono što ti govorim, a možda ovo što ti govorim ne možeš niti shvatiti, jer  za shvatanje nekih pitanja potrebno je imati barem uvodno znanje, e kako bi čovjekov razum bio makar malo odgojen i ojačan u odnosu na doba neznanja i pripravan za razumijevanje nekih pitanja.

Ipak, kažem ti da ne samo životinje i biljke svojim životinjskim i biljnim nagonom štuju Boga, već Boga štuju i krute tvari njihovim nagonom, inače kao takve ne bi opstajale.

O Ebu Šakire, vidiš li ovu svjetlost što nas obasjava i uzrokuje da vidimo jedan drugog? I ova svjetlost čiji je Sunce izvor štuje Boga, jer ona se pokorava pravilima koja je Gospodar za nju uspostavio, a pokoravanje njeno j tako je precizno i tačno da ona nastaje iz dva međusobno oprečna činioca od kojih niti jedan nema svjetlosti po sebi, ali kada se spare stvaraju svjetlost.

O Ebu Šakire, kada Bog ne bi postojao, ne bi postojao ni ovaj svijet, a ne bismo postojali ni ja i ti. Poricati njega posve je besmisleno, jer bilo je i jeste nemoguće da Bog ne postoji. Kada Bog ne bi postojao, onda se ni ta besmislica kako Bog ne postoji ne bi javljala u našoj svijesti, a kada bi On samo na tren obratio pozornost sa upravljanja ovim svijetom na nešto drugo, svijet i sve što je na njemu propali bi, odnosno postali bi nešto drugo, jer ništa ne nestaje.

Međutim, Božija pozornost nikada se ne svraća s upravljanja ovim svijetom, jer upravljanje njime uspostavljeno je na postojanim i stalnim zakonima koji se nikada ne mijenjaju. To stoga što je Bog Znalac, a Njegovo apsolutno Znanje uzročilo je da svaki zakon uspostavljen zarad upravljanja svijetom bude stalan, te je tako do kraja svijeta, dok za Njega Samog nema kraja. Zakonima Božijim sve je predviđeno, a svi zakoni koje je Bog uspostavio za svijet svrsishodni su i nema niti jednog koji nije takav.

Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

Više iz kategorije:

« Šta je smisao smrti?

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT