Životni vijek kao najveći kapital za usavršavanje (4)

Proživljenje - povratak Bogu

lailaheillallah

Ako je čovjekov životni cilj da na Zemlji zadovoljava svoje strasti, da emocije i osjećaji prevladaju nad moći uma i da, kao proizvod toga, uzurpira tuđa prava, njegov kraj će biti u skladu s tim, a to je isprazno, lažno, prolazno i kratkoročno ovosvjetsko zadovoljstvo. S druge strane, ako svoj život upostavi na temeljima logike razuma i ako bude snagom uma neprekidno ukroćivao emocije, držao ih umjerenim i svaku od njih koristio u potrebnoj mjeri, njegov trud će biti očuvan kod Uzvišenog Boga i On će ga istovjetno i nagraditi.

 

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 

   4. Predavanje

Životni vijek kao najveći kapital za usavršavanje

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

وَمَا كَانَ لِنَفْسٍ أَنْ تَمُوتَ إِلاَّ بِإِذْنِ اللهِ كِتَابًا مُّؤَجَّلاً وَمَن يُرِدْ ثَوَابَ الدُّنْيَا نُؤْتِهِ مِنْهَا وَمَن يُرِدْ ثَوَابَ الآخِرَةِ نُؤْتِهِ مِنْهَا وَسَنَجْزِى الشَّاكِرِينَ 

“Nijednom živom biću nije umrijeti bez Allahova naređenja, po Knjizi rokova (času suđenom). Ko želi nagradu Ovog svijeta, dat ćemo mu, ko želi nagradu Onog svijeta, dat ćemo mu! A zahvalne ćemo nagraditi!”[1]

Iz ovog ajeta može se shvatiti da je Ovaj svijet mjesto slobodnog izbora. Uzvišeni Allah je čovjeka stvorio slobodnog i podario mu je različite oblike nagona, osjećaja, emocija, moć uma, materijalne, prirodne i duhovne sklonosti, sve sa ciljem da čovjek svojim izborom pređe put.

Ako je čovjekov životni cilj da na Zemlji zadovoljava svoje strasti, da emocije i osjećaji prevladaju nad moći uma i da, kao proizvod toga, uzurpira tuđa prava, njegov kraj će biti u skladu s tim, a to je isprazno, lažno, prolazno i kratkoročno ovosvjetsko zadovoljstvo.

S druge strane, ako svoj život upostavi na temeljima logike razuma i ako bude snagom uma neprekidno ukroćivao emocije, držao ih umjerenim i svaku od njih koristio u potrebnoj mjeri, njegov trud će biti očuvan kod Uzvišenog Boga i On će ga istovjetno i nagraditi.

U knjizi Džâmi‘u-l-ahbâr prenosi se da je čovjek upitao Ebu Zerra: “Zašto mi mrzimo smrt?” Ebu Zerr reče: “Zato što te vi uredili Ovaj svijet, a uništili Budući. Zato osjećate odvratnost da se preselite iz uređenog u srušeno.”

Ebu Zerr je upitan: “Kakvo će biti naše stanje pri dolasku kod Boga?” Ebu Zerr reče: “Dvije su skupine ljudi: dobročinitelji i griješnici. Dobročinitelj će biti poput onoga koji se vraća svojoj kući nakon odsustva (dočekan svakim oblikom počasti i izrazom ljubavi), a stanje griješnika će biti poput odbjeglog roba koji se vraća svom gospodaru (dočekan prijekorom i omrazom).”

Ebu Zerr je također upitan: “Kako vidiš naše stanje kod Allaha?” On odgovori: “Svoja djela predočite Knjizi Božijoj, Uzvišen i slavljen je On:

إِنَّ الأَبْرَارَ لَفِى نَعِيمٍ * وَإِنَّ الْفُجَّارَ لَفِى جَحِيمٍ 

‘Čestiti će sigurno u Džennet, a razvratnici sigurno u Džehennem.’”[2]

Neki čovjek je upitao Ebu Zerra: “Gdje je Božija milost?” On reče: “Uistinu, Božija milost je blizu dobročinitelja.”[3]

U skladu sa ovim, onaj čovjek koji, dok čini loša djela, ima i nadu u Božiju milost, nije blizu Božijoj milosti. Ustvari, takva nada kod njega je lažna.

Poznata je sljedeća predaja od Allahovog Poslanika: “Džennet je pokriven nesrećama i strpljivošću, pa ko se strpi pri nesrećama na Ovom svijetu, ući će u Džennet. Džehennem je pokriven zadovoljstvima i strastima, pa ko preda svoju dušu zadovoljstvima i strastima, ući će u Vatru.”[4]

Iz ovog hadisa može se shvatiti da sva djela koja čovjek obavlja trebaju biti postavljena na temelju Istine, a djelovanje po Istini nije lahko.

Naprimjer, čovjek želi udijeliti siromašnim ili pomoći siroče. Da bi se obavilo to djelo, postoji potreba da čovjek učini određene aktivnosti koje sa sobom nose umor, trud, trošenje imetka i lišavanje odmora.

Čovjek želi da obiđe bolesnika. Treba preći određeni put, kupiti prigodan poklon, neko vrijeme sjediti kod bolesnika, vidjeti ga u lošem stanju, čuti kako jadikuje ili se žali, treba ga lijepom riječju ohrabriti i obveseliti, pozvati ga na strpljenje. Ako je bolesnik dugo izložen teškoj bolesti i u takvom stanju izgovori tešku riječ, treba sa potpunom velikodušnošću i mirnoćom preći preko toga. U pravilu, treba obići bolesnika čak i ako dugi niz godina nismo s njim u dobrim odnosima i osjećamo odbojnost prema njemu. Naravno da je to teško. Čovjek snagom uma i bogobojaznošću treba savladati porive strasti da bi mogao djelovati.

Čovjek želi da klanja noćni namaz. Utonuo je u dubok i sladak san. Ustati i napustiti toplu postelju nije lahko.

Nije lahko postiti mjesec Ramazan kad su dani dugi i vreli. Nije lahko otići u džihad, napustiti kuću i izložiti se strijelama i maču. Obaviti hadždž nije lahko. Treba gole glave i bosih nogu tavafiti oko Kabe. Treba obaviti saj, otići na Arefat, noću doći na Maš'ar. Da bi se obavio hadždž, čovjek treba podnijeti cijeli niz poteškoća.

Treba se lijepo i sa samilošću odnositi prema siromasima. Sjedati s njima. Jesti sa jedne sofre. Sve to nije lahko. Treba podnositi prigovore, psovke i proklinjanja. Nije lahko podnositi neznalice u svakodnevnom doticaju i da pritom čovjek ne pređe granice učtivosti.

Ukratko, ako čovjek želi da na Ovom svijetu živi dostojanstveno, da svoja djela uobliči na temelju vrline i čistote, da dođe do položaja pokoravanja Bogu, da potpuno ispunjava Božije naredbe i u tome ne bude nemaran, da odgoji svoju dušu šerijatskim asketizmom, cio njegov život bit će ispunjen nedaćama. Takav Božiji čovjek treba čvrstim i postojanim korakom ići kroz Ovaj svijet, jer je to put do Dženneta, Božijeg zadovoljstva i uvod u očišćenje duše. Dok čovjek ne očisti dušu, dosezanje Dženneta je nemoguće.

Džehennem je, s druge strane, ispunjen nesputanim niskim strastima, lažima, ogovaranjima, potvorama, pronevjerama, izdajama, bludom, alkoholom, kockom, uzurpiranjem tuđeg imetka, kršenjem prava supružnika, djece, komšija, rodbine, prijatelja, poslovnih saradnika, Poslanika.

Čovjek sa ovakvim djelima sebi je dao apsolutnu slobodu. Šta god vidi, to i zaželi. Kroz ova vratašca duša koja naređuje zlo, da bi ispunila želju srca, navodi da se učini svako zlo koje je srce vidjelo. Na kraju se duša ispuni lošim djelima, a to je Džehennem.

Put do Džehennema je put potpune slobode, nepoštivanja bilo čega i neprihvatanja obaveza.

U predajama stoji da je Ovaj svijet proklet od Boga. U jednoj od uputa koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., izrekao Ebu Zerru stoji: “O Ebu Zerre, uistinu je Ovaj svijet proklet i prokleto je sve što je na njemu.”[5]

I u mnogim drugim predajama Ovaj svijet je pokuđen i rečeno je da je u udaljavanju od njega spas, a u okretanju njemu propast.

Smisao Ovog svijeta, koji je u predajama proklet i pokuđen, jeste življenje na temelju imaginarnih misli, strasti, prolaznih zadovoljstava, nemara prema istinskom programu osmišljenom za čovjeka, neznanju i zaboravu na Boga.

Ovaj svijet podrazumjeva življenje na temelju slijeđenja emocija, životinjskih osjećaja, divljih nagona i udaljenost od logike razuma.

Ovo je značenje Dunjaluka, dakle, niskog omraženog života nasuprot uzvišenom životu ispunjenom vrlinama. Zato nalazimo u Kur'anu da se Ovaj svijet spominje nasuprot Ahiretu.

يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ

“Oni znaju samo spoljašnju stranu života na Ovom svijetu, a nemarni su prema Ahiretu.”[6]

Svijet Ahireta, koji je unutrašnja dimenzija Ovog svijeta, jeste uzvišeni svijet, život racionalnog čovjeka. Ovaj svijet, pak, koji je svijet logike emocija i osjećaja, jeste nefsanski svijet.

Pokuđenost Ovog svijeta ne odnosi se na to da se čovjek, živeći na njemu, okorištava Božijim blagodatima. Nije grijeh da čovjek na Ovom svijetu živi dugo i zdravo sa postojanom mišlju i sigurnošću srca.

Mi nismo svojom voljom došli ovdje, niti živimo, niti umiremo. Stoga ni naš dolazak ni odlazak sa Ovog svijeta nije pokuđen.

Ova Zemlja nije počinila grijeh. Planine, rijeke, vodopadi, zelenilo, vjetar, kiša, zadivljujući prizori, četiri godišnja doba, Mjesec, Sunce, zvijezde, Mliječni put i ostalo – niko od ovoga nije počinio grijeh.

Na Ovom svijetu su živjeli Božiji prijatelji i poslanici. Oni nisu prokleti. Njihovo prisustvo i djelovanje na Ovom svijetu nije odbačeno ni pokuđeno i nije ih odvelo u poniženje i niskost.

Pod Ovim svijetom misli se na životinjski život. To znači da je čovjek – koji bi se svojom moći razuma trebao uzdignuti na najviše stepene i krajnju tačku čovječnosti – svoj život spustio na najniže razine i živi slijedeći logiku životinje. On je nemaran prema promišljanju o ovom neobičnom ustroju i promišljanju o krajnjem čovjekovom cilju. Sva njegova briga je hrana, piće i zadovoljenje niskih strasti. On vidi svoj cilj i ideal u ubijanju i porobljavanju ljudi te lišavanju prava nemoćnih. On svoj život temelji i uređuje na iluzijama i ispraznim željama koje se ne mogu ostvariti.

Većina ljudi ovo je pogrešno shvatila i dunjalučki život je prihvatila kao obitavanje na planeti Zemlji i život određen materijom. Na tragu toga, misli se da je pokuđen ovaj aspekt materijalnog života i uživanje u dozvoljenim ovosvjetskim blagodatima.

To je njihova velika greška. Upravo je život na Zemlji i uživanje u onome što je Gospodar podario – ako to bude popraćeno bogobojaznošću, pravednošću, lijepim svojstvima i vrlinama, pobožnošću i pokornošću Uzvišenom – najbolje sredstvo za dosezanje Dženneta i istinskog uzvišenog životakoji stoji nasuprot ovosvjetskom, niskom životu.

Ova Zemlja, sa svim svojim svojstvima, kolijevka je odgoja čistih ljudi. Oni koji su se izravno i bez zastoja uzdigli u viši svijet uopće nisu ni zakoračili u Ovaj svijet. Zapravo, oni su stalno, okorištavajući se Božijim blagodatima, hodeći po Zemlji, živjeli uzvišeni čisti život.

Život na Ovom svijetu, tjelesno zdravlje, dug život, odmaranje uma nakon napornog rada, najbolji su temelji Budućeg svijeta i najbolji kapital na putu blaženstva, spasa i usavršavanja. U mnogim predajama nalazimo da su poslanici radili, trgovali, čuvali stada, sadili, odgajali voćnjake, provodili vodu. Ako je to ovosvjetski pokuđeni i omraženi život, zašto su oni radili to što su radili?

Imam Ali je kopao bunare, dovodio vodu i uređivao zemlju, na koju je potom zasađivao palminjake i cijele njihove urode dijelio siromasima. To je uzvišeni život, a ne ovosvjetski pokuđeni život.

Jednom prilikom Imam Ali je sa sobom ponio kožnu vreću. Jedan od prijatelja ga sretne i upita šta nosi na ramenu. Imam Ali odgovori: “Nosim palminjak. Ova vreća je puna košpica hurme. Nosim ih, pa ću ih zasaditi u palminjaku. Allah će dati berićeta i iz svake košpice će izrasti jedno drvo.”[7]

Jednog vrelog dana sufija Muhammed ibn Munkedir, stanovnik Medine, na putu se sretne sa Imamom Bakirom koji je, oslonivši se na dvojicu svojih robova, išao u svoj palminjak. Muhammed ibn Munkedir u sebi reče: “Zar je ovo zuhd?! Sada ću otići do njega i posavjetovati ga.” Približio se i rekao mu je: “Nije primjereno da se na ovako vrućem danu sa takvom poteškoćom u hodu naprežeš da bi priskrbio Ovaj svijet! Ako u takvom stanju umreš, kakav ćeš odgovor imati pred Gospodarom?” Imam Bakir se okrenu ka njemu i reče: “Ako bi me smrt stigla u ovakvom stanju, stigla bi me u najboljem stanju ispunjavanja obaveze i sticanja halal imetka za sebe i svoju porodicu, očuvanja časti porodice i osiguravanja životnih potrepština. Hvala Allahu, jer ću kod Njega za ovo biti nagrađen. Ja se plašim da me smrt ne zatekne u grijehu.” Muhammed ibn Munkedir reče: “Htio sam da te posavjetujem u ovom poslu, a ti mene posavjetova.”[8]

U hadiskim knjigama postoje posebna poglavlja o sadakama i vakufima koje je Imam Ali darovao i ostavio za opće dobro.

Pri tumačenju ajeta: Gospodaru, podari nam dobro na Ovom svijetu i dobro na Ahiretu.[9] prenosi se da se pod dobrom Ovog svijeta misli na halal imetak koji je čovjek stekao,[10] ili kako stoji u poznatoj predaji: “Onaj ko se trudi da osigura sredstva za život svoje porodice je poput borca na Božijem putu.” Takav imetak nije od ovosvjetskog života, već je od džennetskog života Budućeg svijeta.

Ako čujemo nekoga da kaže kako Ovaj svijet ne koristi ničemu jer čovjek, na kraju krajeva, umire, trebamo znati da se misli na svijet strasti i nemara. Taj svijet ne donosi korist, što nije slučaj sa istinskim svijetom.

Uglavnom, ako čovjeku ne bude ispravan Ovaj svijet, neće imati mu biti ispravan ni Ahiret. Ahiret koji se temelji na Ovom svijetu je ispravan.

Svako savršenstvo koje steknemo, sa Ovoga je svijeta i stečeno je tokom ovosvjetskog života. Stoga je životni vijek najveći i najvrjedniji kapital koji je od strane Uzvišenog Boga darovan čovjeku.

Šejh Saduk prenosi da je Imam Sadik bio upitan za riječi koje se prenose od Ebu Zerra: “Tri stvari ljudi mrze, a ja volim. Ja volim smrt, siromaštvo i nesreću.” Imam Sadik reče: “Ta predaja nije tačna. Ebu Zerr je mislio na to da mu je smrt u pokornosti Bogu draža od života u grijehu. Siromaštvo u pokornosti Bogu draže mu je od imućnosti u griješenju. Nesreća u pokornosti Bogu draža mu je od zdravlja u nepokornosti.”[11]

Predaju sličnog sadržaja prenosi i Šejh Mufid u knjizi Emâli, medžlis 23, str. 112.

U knjizi 'Ujûnu ahbâr er-Ridâ prenosi se od Imama Askerija da je čovjek došao do Imama Sadika i rekao: “Dosadio mi je Ovaj svijet. Od Allaha želim smrt.” Imam Sadik na to reče: “Želi život da bi bio pokoran, a ne da činiš grijehe. Ako bi ostao živ i bio pokoran, to je bolje za tebe od toga da umreš, a da ne činiš grijeh niti si pokoran.”[12]

Šejh Saduk u djelu Me'âni-l-ahbâr prenosi da je Imam Bakir rekao: “Niko od vas neće stići do istinskog imana dok u njemu ne budu tri svojstva: da mu je smrt draža od života, siromaštvo draže od imućnosti, bolest draža od zdravlja.” Neko upita: “Ko može biti takav?” Imam Bakir reče: “Svi ste vi takvi.” Potom reče: “Koje od ovih dvaju svojstava vam je draže: smrt u ljubavi prema nama, ili život u mržnji prema nama?” Fudajl reče: “Kunem se Allahom, smrt u ljubavi prema vama nam je draža.” Imam Bakir reče: “Zar i po pitanju siromaštva i imućnosti te bolesti i zdravlja nije isto tako?” Fudajl reče: “Da, tako mi Allaha!”[13]

Gospodar nam je podario um, znanje, snagu, različite organe, oči i uši, s ciljem da posredstvom toga svakog trenutka možemo obavljati raznovrsne radnje i izdizati se stepen po stepen prema savršenstvu. Kada čovjek umre i napusti tijelo, on više neme priliku da se duhovno uzdiže.

Imam Ali u poznatom govoru, kada Hammamu opisuje bogobojazne, između ostalog kaže: “Da nema roka koji im je određen, duše u tijelima njihovim ne bi ostale čak ni za treptaj oka u žudnji svojoj za nagradom i strahovanju svome od kazne.”[14]

Ove riječi ukazuju upravo na uzrok njihova neuzdizanja i odsustva leta ka Višem svijetu, a to je nenastupanje časa određenog koji je Gospodar odredio za savršenstvo ljudi i njihove koristi. Dakle, njima je prisustvo u Ovom svijetu još uvijek korisno i bolje.

U svakom slučaju, Ovaj svijet je kuća sticanja lijepog morala, vrlina i savršenstava. Čovjek dok je živ treba znati vrijednost ove prilike koja mu je data, da svaki trenutak iskoristi i dok mu dah ne bude prekinut da izgovara: La ilahe illallah!

Sada, dok oči su tu suze lij!
Dok jezik u ustima je oprost traži!
 
Sada trebaš tražiti oprost za prestupe
Ne onda kada duša što govori zanijemi
 
Jako cijeni ovu plemenitu dušu
Jer bez ptice kafez vrijednosti nema![15] 

Moj preminuli brat (u vjeri) Hadž Hâdi Abhari se razbolio i mi smo se mnogo trudili da bismo ga izliječili. Jednom našem zajedničkom prijatelju on reče: “Ja u ovoj bolesti umirem i Sejjid Muhammed Husejn (Allame Teherani) zna da ću umrijeti, ali on se toliko mnogo trudi samo da bih ja više puta izgovorio: Nema boga osim Allaha.”

Ove riječi su potpuno tačne. Jednom više izgovoreno: nema boga osim Allaha u Božijim je rukama. Nakon što ovo izgovorimo, jasno je da edžel smrti prije toga nije bio došao i da Božija volja nije bila odredila smrt. To ipak ne oduzima čovjeku slobodnu volju. Sve dok čovjek ima slobodu izbora, on treba izgovarati la illahe illallah. Rob po obavezi koju ima planira, a ono što bude Božije određenje, to se i dešava.

Čovjek umire i sa Ovog svijeta seli se na Budući. Sve što je uradio na Ovom svijetu, tamo će naći prisutno. Ima i onih koji kažu: Ko je bio na Budućem svijetu da nam potvrdi da Džennet i Džehennem postoje?! Dragi moj, živi život ovdje! Uživaj! To je sve samo priča iz davnina, poslanici su sve to izmislili da bi razuzdane ljude smirili i u društvu uspostavili pravdu – ovakvo razmišljanje je logika ljudi ograničenih i površnih pogleda.

Kao prvo, osjećaj odgovornosti je dio čovjekove prirode i nema veze sa poslanicima. Svekolika Kreacija nije nemarna. Ovaj zadivljujući ustroj u potpunom je suglasju sa Istinom. Čovjek je samo dio ove neobične, prostrane Kreacije. Sloboda volje čovjeka u Kreaciji ograničava i uvjetuje izbor dobra ili zla. Upravo je ovo značenje odgovornosti čovjeka, kao i svakog bića, pa čak i svake čestice u Kreaciji.

Izuzimanje čovjeka iz ovog općeg načela te smatranje da on nema smisla ni cilja nije ništa drugo do nepravda i potvore na temelje ove Kreacije, a korijen toga leži u poricanju sâmog Izvora postojanja i počelnosti svijeta egzistencije.

Kao drugo, poricanje Objave i mogućnost povezivanja sa Skrivenim svijetom te Svijetom metafizike danas nije uveliko prihvaćena od strane mislilaca i smatra se neispravnom. Danas sveučilišta u svijetu nastoje otkriti puteve i načine dosezanja ovih zbilja. Njihova srca zapljuskuju tračci nade koji dolaze od isijavanja svjetlosti zbilje, a u pogledu približavanja Božijem nauku i mudrosti te spoznaji Njega.

U transcendentalnoj teozofiji izneseni su čvrsti neporecivi dokazi o postojanju skrivenih svjetova i Carstva duhovnog – Melekuta. Ova logička demonstracija nije ostavila nikakvog mjesta za prigovor.

Mi iskrenijeg i istinoljubivijeg čovjeka od Poslanika, s.a.v.a., nemamo, a on je, nakon što se vratio sa Miradža, prepričao sva svoja posmatranja i iskustva sa tog puta te objasnio kakvoću Dženneta i Džehennema, dženetlija i džehenemlija. Ono što je Poslanik rekao je istina.

I pored ovoga, Poslanik, koji je otišao na Miradž, posmatrao sve te zbilje i nama ih prepričao, nije to vidio ovim materijalnim očima, jer osjetilne oči mogu posmatrati samo materijalne stvari, a ne Svijet značenja i duhovne oblike. Da bi se vidjeli Džennet i Džehennem, njihova svojstva i razine te različite postaje Svijeta kudsa, treba imati oči srca.

Stoga, oni koji kažu da se niko nije vratio i donio nam vijesti misle na to da se niko od mrtvih nije vratio da bi nam ono što je vidio svojim očima prepričao svojim jezikom.

A ovo je pogrešna logika, jer ako bi se, pod kakvom pretpostavkom, mrtvac vratio, on bi prepričavao ono što je vidio očima srca. Jezik kojim bi prenosio vijesti prepričavao bi ono što je oko srca vidjelo. Mrtvacu je nemoguće da ovim očima u glavi vidi zbilju Budućeg svijeta. Znači, ako bi se mrtvac vratio i prepričavao svoja iskustva, to bi sigurno bilo ono što je očima srca vidio. Ovo je potpuno ispravno u pogledu velikih poslanika i našeg Poslanika, s.a.v.a., jer su oni otišli, vratili se i prenijeli vijesti.

Miradž podrazumijeva putovanje iz ovog Svijeta osjetilnog u Svijet Berzaha, Svijet Kijameta te Svijet svojstava i imena Božijih, kao i ulazak u Harem veličanstvenosti i uzvišenosti i u sveto područje veličine. U Miradž Allahova Poslanika, s.a.v.a., nema nikakve sumnje.

Kao treće, to što kažu da niko nije otišao da bi nam donio vijesti nije dovoljno kao argumentacija da bi čovjek bio oslobođen odgovornosti i da bi bio pušten da radi šta god želi.

Čovjek nije ni otišao da bi donio vijest, a ne da je čovjek otišao i vratio se bez ikakve vijesti. Između ova dva značenja velika je razlika. Da je neko otišao i donio vijest da ne postoji Džennet i Džehennem, to bi bilo dovoljno. Međutim, “niko nije otišao i niko nije donio vijesti” nije dokaz njihova nepostojanja. Uistinu, postoji mogućnost da se takvo šta desi.

Naši očevi, majke, rođaci i prijatelji su otišli i uopće nisu donijeli vijesti ni o postojanju ni o nepostojanju. Kako iz toga shvatiti da takvo šta ne postoji?

Sâmo dešavanje Kijameta, obračuna, knjige djela je moguća stvar i u vezi s ovim nije uspostavljen dokaz o nepostojanju. Prema tome, koji racionalni dokaz čovjeku dozvoljava da sebe smatra prepuštenim i odbačenim?

Ibn Sina kaže:

كُلُّ ما قَرَعَ سَمْعَكَ مِنَ الغَراءبِ فَذَرْهُ فى بُقْعَةِ الإمْكانِ ما لَمْ يَذُدْكَ عَنْهُ قايِمُ البُرْهانِ 

“Sve ono neobično što ti dopre do ušiju, stavi u područje mogućnosti ako za to nije iznesen dokaz o nepostojanju.”[16]

Imam Sadik je često imao priliku voditi raspravu sa različitim ljudima, pa i onima koji su slijedili prirodoslovnu školu i poricali Izvor, Početak i Boga Moćnoga i Živoga. Tako, u jednoj od tih rasprava Imam Sadik nadvlada materijalistu dokazujući Boga, proživljenje i obračun na sljedeći način: “Pod pretpostavkom da ne postoji Bog i da nema obračuna, u krajnjem ćemo biti jednaki s vama i nećemo pretrpjeti štetu. Međutim, ako postoji Bog, proživljenje i obračun, tada je velika razlika između nas i vas. Mi u blagodatima Božijim, a vi u kazni i Vatri.”[17]

Kao četvrto, svako od nas je za života u snu vidio preminulog čovjeka koji ga je više ili manje izvijestio o svom stanju. Nije rijedak slučaj da preminuli čovjek kaže nešto u što niko nema uvida. Recimo, kaže nekome u snu da je toj i toj osobi dužan određenu količinu novca i naloži da joj se to vrati. Nakon obraćanja toj osobi, ustanovi se da je to istina. Poslije toga isti čovjek bude ponovo viđen u snu kako se zahvaljuje na vraćenom dugu.

Ovo je kontakt koji duša uspostavlja sa Imaginalnim svijetom te u snu ili na javi donosi vijesti otuda u ovaj Svijet materije.

Nekad se dešava da čovjek prosvijetljena srca i čiste namjere u budnom stanju uspostavlja doticaj sa Svijetom berzaha i razgovara sa dušama o načinu obračuna u Svijetu kabura, koji je isto što i Berzah. Ovakvi pojedinci posjeduju takav položaj pravednosti i istinoljubivosti da uopće nema sumnje u vjerodostojnost njihova govora. Ustvari, uopće nije zamislivo da laž potekne od njih. Kao drugo, njihov broj u poređenju sa običnim ljudima jeste mali, ali se ipak može reći da ih je bio velik broj. I kao treće, govori svih njih su slični i nisu u proturječju. Svaka od takvih priča skida nam jedan zastor sa skrivenog.

Muhaddis Qomi, autor hvalevrijednih djela poput Sefinetu-l-bihâr, Kuna ve el-alqâb i dr, bio je poznat po bogobojaznosti, istinoljubivosti i među učenjacima niko nije imao prigovora u vezi s njim. Pouzdani i povjerljivi ljudi izravno su mi od njega prenijeli sljedeću priču: “Jednom prilikom sam otišao u Vadiu-selâm (najveći mezarluk u Nedžefu). Odjednom, izdaleka dopre bolan jecajući glas deve koju žigošu. To je bilo toliko bolno da sam imao osjećaj da se cio Vadiu-selam stresao. Brže sam otišao do one deve da je spasim. Kad sam se približio, vidjeh da to nije deva, već dženaza neke osobe koju su donijeli na ukop. Ljudi koji su obavljali ukop uopće nisu imali pojma šta se dešava. Pristupali su svom poslu potpuno hladnokrvo i mirno.”

Nema sumnje da je ovaj mrtvac bio silnik i nepravednik, pa je već u prvim trenucima nakon preseljenja bio izložen ovakvoj kazni. I prije samog ukopa, berzahske kazne i suočavanja sa berzahskim oblicima on je ovoliko prestravljen.

Merhum ajetullah Sejjid Džemâluddîn Golpâjgâni, r.a., znao je za mnoštvo ovakvih slučajeva, a i sam je imao takva iskustva. On je bio veliki alim i mardža u Nedžefu. Bio je istaknut učenik ajetullaha Nâinija i posebno poznat po svom znanju i djelu. Što se tiče njegova položaja, plemenitosti i čistote duše, svi su to potvrdili i prihvatali su ga kao takvog. Niko nije imao sumnje u njegovu istinoljubivosti. U pogledu usredotočenja i opservacije duše te ustezanja od nefsanskih poriva imao je visok položaj. Njegove komšije mnogo pričaju o njegovom plaču. On je stalno sjedio usamljen u sobi sa Sahifom Sedžadijom ispred sebe. Samo što bi završio sa iščitavanjem knjiga, odmah bi se prihvatao Sahife Sedžadije. Bolno bi uzdisao, suze bi mu tekle, njegov govor bi ostavljao trag, a srce mu je bilo sagorjelo.

U mladosti je sticao znanje u Isfahanu. Učio je zajedno sa ajetullahom hâdž Husejnom Burudžerdijem. Ajetullah Burudžerdi je sve vrijeme dok je živio u Burudžerdu, i kasnije, kada se preselio u Qom, razmjenjivao pisma s njim i tražio pomoć u rješavanju nekih teških pitanja i dešavanja.

Golpâjgâni kaže: “U mladosti, dok sam bio u Isfahanu, učio sam kod dva velika učitelja morala i sejru-suluka, Ahunda Kâšija i Džahângir-hâna. Oni su bili moji odgajatelji.

Njihova preporuka meni bila je da u noćima uoči četvrtka i petka idem izvan Isfahana, da neko vrijeme provedem u mezaristanu Tahte-fulâd, da se posvetim razmišljanju o smrti i Berzahu, da malo ibadetim i da se ujutro vratim.

Moja praksa je bila da noću uoči četvrtka i petka hodam između mezara i razmišljam. Potom bih se odmorio nekoliko sati. Ustao bih na noćni namaz i dovu. Klanjao bih sabah i potom bih se vratio u Isfahan.

Bila je hladna zimska noć i padao je snijeg. Ja sam radi svog programa krenuo iz Isfahana, došao do Tahte-fulâda i u jednoj od tamošnjih soba[18] se smjestio. Namjeravao sam otvoriti maramicu da pojedem nekoliko zalogaja, a potom otpočinem, ustanem u ponoć i započnem program svog ibadeta.

Upravo tada neko je zakucao na vrata sobe. To je bio vlasnik sobe koji je iz Isfahana donio mrtvaca radi dženaze i stavio ga u sobu do sabaha, kada će obaviti dženazu. Zajedno s njim je bio i učač Kur'ana. Tih nekoliko ljudi je ostavilo mrtvaca, a učač Kur'ana je ostao pored njega da uči Kur'an do sabaha.

Samo što sam otvorio maramicu i htio početi jesti, vidjeh kako dolaze meleci za kažnjavanje i počinju sa svojom zadaćom.

Tako su ga buzdohanom od vatre udarali po glavi da su se plamenovi vatre dizali do neba. Toliki je jauk dopirao od tog čovjeka, kao da se cijelo to veliko groblje treslo. Ne znam kakav je griješnik bio. Da li je bio nepravedan i nasilan vladar, pa ga tako kažnjavaju? Učač Kur'ana uopće nije bio svjestan šta se događa. Mirno je sjedio pored njega i učio Kur'an.

Od ovog prizora tijelo mi se počelo tresti i problijedio sam. Išaretio sam da mi otvori sobu jer želim ići, ali me on nije shvatao. Koliko god da sam se naprezao da progovorim, jezik mi je bio zavezan i nije se pomjerao.

Na kraju sam uspio nekako da mu dam do znanja da otvori vrata jer želim izaći. On reče: ‘Gospodine, vani je hladno. Snijeg je pokrio sve. Na putu će te vukovi napasti i razderati!’

Koliko god da sam mu htio poručiti da nemam snage da više ostanem, on nije shvatao. Na kraju nije bilo druge nego da sâm na jedvite jade dođem do vrata, otvorim ih i odem. Iako do Isfahana nije daleko, sa velikom sam mukom došao. Čak sam i nekoliko puta pao. Otišao sam do svoje sobe u internatu i sedam dana sam bolovao. Dolazili su mi u sobu Ahund Kâši i Džahângir-hân da me liječe. Džahângir-hân mi je pekao kebab i nasilu mi ga je gurao u usta dok nisam postepeno vratio snagu.”

Poricatelje proživljenja treba upitati: Da li se ovakvo iskustvo može poreći?

Kada je Sejjid Džemâluddîn došao u Nedžef, ljude je jedno vrijeme posmatrao u njihovom berzahskom obličju, odnosno poput zvijeri, životinja, šejtana. Sve to ga je umorilo, tražio je način da se toga oslobodi i udovoljeno mu je.

On je rekao: “Jednog vrućeg dana otišao sam do Vadiu-selama u blizini Nedžefa da proučim Fatihu umrlim vjernicima. Budući da je bilo veoma vruće, sjeo sam u hlad jedne nadstrešnice pored mezara. Skinuo sam sa glave amamu, a ogrtač odložio sa strane da se prvo malo odmorim, pa potom vratim kući. U tom trenutku ugledao sam skupinu mrtvaca u poderanoj, zgužvanoj i veoma prljavoj odjeći kako mi prilaze i traže od mene pomoć. Žalili su se na svoje loše stanje i molili me da od Uzvišenog tražim oprost za njih. Ja sam im grubo odgovorio: ‘Koliko god da su vam na Ovom svijetu govorili, vi niste slušali! A sada, kada ste ostali bez prilike, molite za oprost. Udaljite se, o oholnici!’”

Rekao je: “Ti mrtvaci su bili uglednici Arapi koji su na Ovom svijetu živjeli veoma oholo, a njihovi mezari su bili upravo kraj mjesta gdje sam odmarao.”

Također kazuje: “Jednom prilikom, dok sam sjedio, odjednom vidjeh sebe kako ulazim u prekrasan vrt sa opčaravajućim prizorima. Šljunak te zemlje je bio čarobno krasan. Drveće je davalo veliku svježinu i zelenilo. Ugodni povjetarci su lahorili iz drveća.

Ušao sam i odjednom odem do sredine vrta i tamo vidim velik bazen pun bistre svijetleće vode, tako da se vidio šljunak na njegovom dnu.

Na ivici bazena sjedile su prelijepe djevojke kakve oko još nije vidjelo. Sjedile su gole oko cijelog bazena. Jednom rukom su se držale za ivicu bazena, a drugom su se igrale vodom. Polijevale su vodom po ivici bazena.

Među njima je bila jedna glavna djevojka koja je od svih bila ljepša i veća. Ona je recitirala stihove, a ostale djevojke su u jedan glas davale odgovor.

Ona je visokim glasom dio po dio recitirala jednu dugu kasidu. Svaki dio kaside se obraća Bogu sa pitanjem zašto je uništio narod Ada, zašto je uništio narod Semuda, zašto je faraona utopio u moru itd.

Ta glavna djevojka je iskazivala svoje primjedbe Bogu, a ostale su to u odgovoru potvrđivale.

Ušao sam i vidio da su sve one sa mnom nemahremi. Zato napravih jedan krug oko bazena, vratih se putem kojim sam došao i izađoh iz vrta.”

Sejjid Džemâluddîn je bio učenik Kur'ana. On je preko nekoliko posrednika bio odgojen u školi Allahova Poslanika, s.a.v.a. Ovu viziju i otkrovenje on je imao prije nego što je njegova duša dosegla savršenstvo. Duboko u njegovom biću još uvijek mu se nije bilo potpuno razriješilo pitanje stradanja naroda Semud, Ad, Nuhova naroda te ostalih posredstvom uzroka iz Skrivenog svijeta. Zato se u Svijetu značenja i smislova to njegovo nerazriješeno pitanje pokazalo kao prigovor džennetskih hurija. Jasno je da u Svijetu značenja nema prigovora. Svi stanovnici Carstva nebeskog slave Uzvišenog, Njegova svojstva, imena i djela.

Važna činjenica iz ovog otkrovenja jeste to da je on hurije vidio kao svoje nemahreme. A to je njemu bila radosna duhovna vijest da će taj položaj sumnje prevazići i stići do položaja tesbiha i takdisa Apsolutne Biti Jednoće. Iz otkrovenja koja je imao pred kraj života jasno se može shvatiti da je on stigao do tog položaja. Neka je s njim velika Božija milost!

Da li su riječi Allaha i Allahova Poslanika, s.a.v.a., ograničenije i slabije od govora Sejjida Džemâluddîna i njemu sličnih?!

Kako je samo lijepo rekao Uzvišeni Gospodar u suri El-Kijâme:

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ * إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ

“Toga Dana neka će lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati.”[19]

وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ * تَظُنُّ أَن يُفْعَلَ بِهَا فَاقِرَةٌ

“Toga Dana će neka lica smrknuta biti, tešku nevolju će očekivati.”[20]

كَلاَّ إِذَا بَلَغَتْ التَّرَاقِىَ * وَقِيلَ مَنْ رَاقٍ * وَظَنَّ أَنَّهُ الْفِرَاقُ * وَالْتَفَّتِ السَّاقُ بِالسَّاقِ * إِلَى رَبِّكَ يَوْمَئِذٍ الْمَسَاقُ

“A nije tako kako su mislili! Kada duša dopre do ključnih kostiju,

i vikne se; ‘Ima li vidara?’,

i on se uvjeri da je to čas rastanka,

i noga se uz nogu savije,

toga Dana će Gospodaru tvome priveden biti.”[21]

فَلا صَدَّقَ وَلا صَلَّى * وَلَكِن كَذَّبَ وَتَوَلَّى * ثُمَّ ذَهَبَ إِلَى أَهْلِهِ يَتَمَطَّى * أَوْلَى لَكَ فَأَوْلَى * ثُمَّ أَوْلَى لَكَ فَأَوْلَى 

“Nije vjerovao, nije molitvu obavljao,

nego je poricao i leđa okretao,

a onda svojima bahato odlazio.

Teško tebi! Teško tebi!

I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!”[22]

أَيَحْسَبُ الإِنسَانُ أَن يُتْرَكَ سُدًى * أَلَمْ يَكُ نُطْفَةً مِّن مَّنِىٍّ يُمْنَى * ثُمَّ كَانَ عَلَقَةً فَخَلَقَ فَسَوَّى * فَجَعَلَ مِنْهُ الزَّوْجَيْنِ الذَّكَرَ وَالأُنثَى * أَلَيْسَ ذَلِكَ بِقَادِرٍ عَلَى أَن يُحْيِىَ الْمَوْتَى 

“Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten?

Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,

zatim ugrušak, kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini,

i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori,

i zar Taj nije kadar da mrtve oživi?”[23]

Prenosi se da je Imam Ali često učio ajet: Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten? Učeči ovaj ajet suze bi potekle iz njegovih očiju. I uvijek kada bi učio ovaj ajet, mnogo puta bi ga ponavljao.[24]

Hidžr Hejsami Meki kaže: “U mjesecu Ramazanu, u kojem će biti ubijen, Ali bi jednu noć iftario kod Hasana, jednu kod Husejna, jednu kod Abdullaha ibn Džafera. I nikada ne bi pojeo više od tri zalogaja i govorio bi: ‘Volio bih da prazna stomaka sretnem Allaha.’ A onu noć kada će na sabahu Ali ibn Ebi Talib biti ubijen, često je izlazio izvan kuće, gledao u nebo i govorio: ‘Tako mi Allaha, niti ja govorim laž, niti mi je laž rečena. Uistinu, ovo je noć za koju mi je dato obećanje.’”[25]

Da, to je noć sjedinjenja! To je noć susreta sa Voljenim!

[...]

U društvu prisnih prijatelja rekao si riječi tajanstvene,

O Bože, sa ove zagonetke zastor nam ukloni!

[2] El-Infitâr, 13-14.
[3] Medžlisi: Bihâr, sv. 6, str. 137, iz knjige Džâmi‘u-l-ahbâr.
[4] Ahund Mulla Muhammed Dževâd Sâfi: Misbâhu-l-felâh, litografsko izdanje, str. 30-31.
[5] Šejh Tabersi: Makârim-ul-ahlâk, str. 258.
[6] Er-Rûm, 7.
[7] Muhammed ibn el-Hasan el-Hurri el-'Âmeli: Wesâ'iluš-šî'a, Kitâbu-tidžâret, poglavlje 10, hadis 1-2.
[8] Šejh Mufid ovu predaju prenosi u knjizi Iršâd, u poglavlju o Muhammedu ibn Aliju El-Bakiru, kao i u drugim knjigama.
[9] El-Bekare, 201.
[10] Šejh Tabersi: Medžma'ul-bejân, sv. 1, str. 298.
[11] Šejh Saduk: Me'ânil-ahbâr, str. 165; Šejh Tabersi: I'lâmu-l-verâ bi-e'lâmi-l-huda, str. 264.
[12] Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 6, str. 128.
[13] Šejh Saduk: Me'ânil-ahbâr, str. 189.
[14] Staza rječitosti, govor 192.
[15] Ismail Haki El-Bursevi: Ruhu-l-bejân fi tefsîri-l-Kur'an, izdanje Osmânije, 10 svezaka, 1330. god, sv. 2, str. 219.
[16] Ovo je poznata izreka Ibn Sine, koja je na mnogo mjesta prenesena od njega. Ovdje se pod mogućnošću misli na racionalnu mogućnost (امكان عقلى), a ne na esencijalnu mogućnost (امكان ذاتى).
[17] Šejh Tabersi: Ihtidžâdž, sv. 2, str. 75.
[18] Na istoku nije neobično da porodice imaju svoj otvoreni ili zatvoreni prostor na obodu groblja gdje ukopavaju svoje bližnje. (Op. prev.)
[19] El-Kijâme, 22-23.
[20] El-Kijâme, 24-25.
[21] El-Kijâme, 26-30.
[22] El-Kijâme, 31-35.
[23] El-Kijâme, 36-40.
[24] Sejjid ibn Tâvûs: El-Melâhemu-l-fiten, Nedžef, str. 154.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT