Božiji prijatelji nemaju straha ni tuge i nisu izloženi smrtnoj agoniji (9)

Istaknuto
Proživljenje - povratak Bogu

Jasno je da je učinak ljubavi taj da se svojstva i moral ljubljenog preslikavaju u biće zaljubljenog. Koliko god ljubav prema Bogu bude veća, u istoj mjeri se uvećava odslikavanje Božijih svojstava u čovjekovom biću. Tako sve dok se zaljubljenik potpuno ne očisti od svakog oblika egoizma i samosvojnosti. Ovo ide dotle da on u svojoj biti ne može imati lošu namjeru, jer je duša potpuno očišćena.

9. Predavanje

Božiji prijatelji nemaju straha ni tuge i nisu izloženi smrtnoj agoniji

  

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ *الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ *لَهُمُ الْبُشْرَى فِى الْحَياةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ لاَ تَبْدِيلَ لِكَلِمَاتِ اللّهِ ذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju. A onima koji vjeruju i koji su bili bogobojazni, za njih je radosna vijest za života na Ovom i na Onom svijetu – Allahovim riječima nema nikakve izmjene – a to je veličanstven uspjeh zaista.”[1]

Riječ evlijâ (prijatelji/أَوْلِيَاء ) spomenuta u gornjem ajetu, je množina riječi velijj (وَليّ). Velâjet (وَلاية) je infinitiv istog etimološkog korijena, koji znači raspolaganje voljom i slobodom izbora. Iz ovog položaja proizlazi vladanje i upravljanje svim vidovima života onoga koji je potčinjen velajetu na način da on nema svoju volju.

Etimološki gledano velijj[2] (وَليّ) ima i značenje participa aktivnog, odnosno onaj koji vlada (والى) kao i u značenje participa pasivnog onaj kojim se vlada (مُولَّى عَلَيه). Dakle termin vali se koristi i za onoga koji ima položaj velâjeta, skrbništa i zaštite, odnosno raspolaže svim aspektima onog drugog, pa tako i njegovom voljom i slobodom izbora, kao i za onoga koji je potčinjen položaju velâjeta i svoju slobodnu volju i odluku je prepustio svom skrbniku i zaštitniku.

U skladu s tim, Vali se kaže i za Svetu Bit Božiju i za one koji su ušli pod okrilje Njegove skrbi i Volje, te Njega vide prisutnim u svim svojim poslovima. U vezi s tim Allah, dž.š., u Kur'an kaže:

اللّهُ وَلِىُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّوُرِ

“Allah je Zaštitnik (Valijj) onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”[3]

A što se tiče čovjeka u položaju velajeta, možemo navesti na početku spomenuti kur'anski ajet:

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”[4]

Prema tome, Božije evlije su oni koji su se očistili od svih primjesa osjećaja samostalnosti, samodovoljnosti i neovisnosti. Oni su cijelo svoje biće, sa svim njegovim aspektima, predali Vječnom Bogu i jedino Njega vide Vlasnikom svoje volje.

Sva su stvorenja potčinjenja Božijoj stvaralačkoj volji. Čak i jedna čestica nevidljiva oku nije izuzeta iz ovog općeg zakona. Međutim, naš govor o evlijama i njihovoj predanosti i potčinjenosti se odnosi na zakonodavni velajet, a to je stanje neposredne i unutarnje percepcije toga da jedino Allah ima pravo velajeta.

Onaj ko shvati i percipira ovo univerzalno načelo i vidi sva bića, kao i svoje, uronjenim u Božijoj Volji i po unutarnjem doživljaju i osvjedočenju sebe vidi potčinjenim takvoj Volji, on je dosegao položaj velajeta i on se zove vali.

Tajna dosezanja ovog položa je u tome da neki vjernici pod uticajem pokornosti i napuštanja grijeha dosežu položaj bliskosti sa Gospodarom i savršen moral. Kako ljubav ka Bogu, iz dana u dan, rasplamsava njihovo srce, te želja za dosezanjem položaja potpune bliskosti njihovo biće dovodi u stanje usplamtjelosti, to sagorjeva njihove pokuđene osobine poput suharaka, a namjesto toga dolazi ljubav.

Jasno je da je učinak ljubavi taj da se svojstva i moral ljubljenog preslikavaju u biće zaljubljenog. Koliko god ljubav prema Bogu bude veća, u istoj mjeri se uvećava odslikavanje Božijih svojstava u čovjekovom biću. Tako sve dok se zaljubljenik potpuno ne očisti od svakog oblika egoizma i samosvojnosti. Ovo ide dotle da on u svojoj biti ne može imati lošu namjeru, jer je duša potpuno očišćena.

U ovom slučaju, ako ovaj čovjek uz Božiju pomoć pređe u višu razinu, doseže položaj Božijih imenâ i svojstava te percipira Univerzalna imena i svojstva Božija u svim bićima.

Nakon ove razine, ako ga Božija pomoć povede, on će svoje biće vidjeti pred Gospodarom i Njegovom Veličinom, Moći i Njegovom Uzvišenošću i Ljepotom. On prevazilazi položaj tavakula i tafviza (pouzdavanja u Boga i prepuštanja poslova Bogu) i ulazi u područje zadovoljstva i predanosti.

U ovom položaju osobe nemaju svoju volju. Gospodar Skrbnik je Taj Koji raspolaže njihovom voljom i njihovim bićem. To su oni koji se jezikom vjere nazivaju evlije. To su pojedinci koji su u svom usavršavajućem kretanju prošli sve razine razuma: prirođeni um ili intellectus in habitu (عقل بالملكة), aktuelizirani um ili intellectus in actu (عقل بالفعل), stečeni um ili intellectus adeptus oracquisitus (عقل بالمستفاد) teposredstvom djelatnog uma (عقل فعّال) primaju božanska učenja od Svete Biti Jedinstva; ili su prošli i djelatni um i zbog sjedinjenja sa Prvim umom izravno primaju znanja od Uzvišenog Gospodara. Također, oni su prošli sve stepene praktične moći (قوة عَمّاله) i praktičnog razuma (عقل عملى)i stigli su do zadnje razine na putu tog usavršavanja.

Prema kur'anskim ajetima, o čemu će u jednoj od rasprava koje slijede biti opširno pojašnjeno, jedno od svojstava Božijih evlija je i to da šejtan nema pristupa njima, jer je on bez nade i moći da može na njih uticati. Evlije, odnosno Božiji prijatelji, svoju volju su prepustili Uzvišenom Bogu, a On raspolaže njihovom voljom u njihovom biću. Kako je uopće u takvom slučaju moguće pretpostaviti da šejtan nadvlada Božiju volju? Evlije Božije su se osvjedočile i dotakle zbilju ajeta:

وَمَا تَشَاؤُونَ إِلاَّ أَن يَشَاء اللَّهُ

“Vi ništa ne možete htjeti, osim ono što Allah hoće.”[5]

U poznatom hadis-kudsiju se kaže: “Meni se Moj rob ne približava ničim dražim Meni kao onim što Sam mu propisao obaveznim. Potom, on Mi se stalno približava nafilama (neobaveznim, ali pohvalnim radnjama) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, Ja sam njegovo uho kojim sluša, njegovo oko kojim gleda, njegov jezik kojim govori, njegova ruka kojom uzima. Tako, kada me zovne, Ja mu se odazovem. Ako me zamoli za nešto, Ja mu udovoljim.”[6]

Hâdže Nasîruddîn Tûsi, r.a., u 19. poglavlju devetog pristupa (نمط) Komentara Išârâta kaže: “Arif, znalac o Bogu, kada napusti sebe, prekine odnose sa sobom i poveže se sa Bogom, sve moći vidi uronjene u Njegovu moć, koja se proteže kroz sva kontigentna i ograničena bića; i sva znanja vidi uronjena u Njegovo znanje kojem nije ništa skriveno od bića; i svaku volju uronjenu u Njegovu volju kojoj su potčinjena sva kontigentna bića, bez moći da joj se odupru.

Zapravo, on vidi da svako biće u Kreaciji i svako postojeće savršenstvo dolazi i izlijeva se od Njega. Tada Uzvišeni postane oko arifa kojim gleda, uho kojim sluša, snaga kojom djeluje, znanje po kojem zna i postojanje po kojem postoji. Tada arif, po zbilji, poprimi moral Allaha Uzvišenog.”[7]

Ibn Sina u 21. poglavlju devetog pristupa iste knjige kaže: “Arif jeveseo, vedar, ljubazan, uvijek nasmiješen. Od svoje velike poniznosti poštuje i cijeni djecu na isti način kako poštuje i odrasle, veseli se čovjeku beznačajnom, tihom i slabog razumijevanja kao što veseli čovjeku čuvenom, inteligentnom i obrazovanom.

Kako da ne bude veseo kada je veseo po Istini i po svakoj stvari, jer on u svakoj stvari vidi Boga. Kako da da pravi razliku među stvorenjima kada su ona kod njega sva jednaka i svi su u Božijoj milosti dok su zaokupljeni neistinom na Ovom svijetu.”[8]

U komentaru ovih riječi Ibn Sine Hâdže Nasîruddîn Tûsi kaže: “Ova svojstva kod arifa, veselost, nasmiješenost i ljubazno ophođenje sa svim stvorenjima, te jednakost svih stvorenja u njegovim očima plodovi su moralnog svojstva koje se naziva zadovoljstvo. Zadovoljstvo je svojstvo koje onome koji ga ima u svom biću ne ostavlja prostora za odbijanje bilo čega, sa kojim nema strah od navale bilo kakve životne neugodnosti, pored kojeg nema žaljenja za bilo čime propuštenim i proteklim. Na to ukazuje Gospodar kada kaže:

وَرِضْوَانٌ مِّنَ اللّهِ أَكْبَرُ

‘A Allahovo zadovoljstvo je veće od svega toga.’[9] – veće je od Džennetâ ispod kojih teku rijeke i čistih kuća u Džennetu Adn. Iz ovoga je jasno zašto se jedan od meleka koji je čuvar Dženneta zove Ridvân.”[10]

Budući da su Božije evlije prekinuli svoje veze sa šejtanom, a vezali se sa Bogom, on nema moći ni pristupa njihovom umu i mislima. U suri En-Nahl se kaže:

إِنَّهُ لَيْسَ لَهُ سُلْطَانٌ عَلَى الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ*إِنَّمَا سُلْطَانُهُ عَلَى الَّذِينَ يَتَوَلَّوْنَهُ وَالَّذِينَ هُم بِهِ مُشْرِكُونَ

“On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitinika uzimaju (prihvataju šejtanov velajet) i koji druge Allahu ravnim smatraju.”[11]

Dok u suri Sâd Uzvišeni kaže:

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ*إِلاَّ عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

“I Iblis reče: ‘Tako mi Veličanstva Tvoga, sve ću njih zavesti, s Puta Pravog, osim onih iskrenih (muhles) Tvojih robova!’”[12]

Iskreni (potvrđeni u iskrenosti /الْمُخْلَص) su Božiji prijatelji. Njihova osobenost je i to što oni neće biti izloženi smrtnoj agoniji i mukama. A kako bi i bili kada su još na Ovom svijetu prošli Svijet Berzaha, Svijet Hašra i položili račun. Jer da nisu prošli ove svjetove, ne bi došli do položaja velajeta koji nužno podrazumijeva i položaj iskrenosti. U ovom položaju za njih smrtna agonija i patnja nemaju smisla.

Patnje koje čovjek podnosi tokom smrti, Berzaha, proživljenja, Sirata i obračuna na Sudnjem danu proizvod su njegovih loših djela. A Božiji prijatelji koji su stigli do potpune unutarnje čistote ne mogu niti da hoće učiniti loše djelo. Oni su sami sebi još na Ovom svijetu sveli račun i povezali se sa rudnicima Božije Veličanstvenosti, Ljepote, Znanja, Moći i Života, tamo gdje nema mjesta strahu i tugovanju.

أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”[13]

Strah se javlja kod čovjeka u onim slučajevima kada on ima neku sklonosti i vezanost i daje mogućnost da u budućnosti to izgubi. Čovjek strahuje da ne bude lišen toga.

Tuga se javlja u čovjeku zbog stvari koje je volio i u prošlosti izgubio.

Svaki čovjek koji gradi veze i ljubav prema materijalnom i ovosvjetskim vrijednostima u svom biću i svoj život gradi na temeljima duge i lažne nade neprekidno je izložen strahu i tuzi. Nema trenutka, a da ne prolazi kroz neke strahove ili tugovanja. Ako ga u međuvremenu neki posao i zanimanje na trenutak okupira i privuče misao te zaboravi na strah, sa okončanjem tog posla u njemu se ponovo javlja strah koji je cijelo vrijeme bio samo potisnut i čekao povoljnu priliku da skoči iz svoje zasjede.

Čovjek u ovakvom stanju ne može uraditi ništa što bi iz korijena uklonilo strah i tugu iz života. Zato se on i predaje svim oblicima ovosvjetskih zadovoljstava da bi zaboravio na razne oblike strahova. Čim se ta zadovoljstva umanje, strah se javlja i ponovo ga dovodi u neprijatno stanje.

Uzrok ovoga leži u tome što je čovjek u Ovom svijetu i životu vezan za mnoštvo stvari. A budući da je Ovaj svijet ustrojen na materiji i prirodi, a materija je u stalnoj promjeni i propadanju, čovjek nikada u njemu ne može naći smiraj. Shodno tome i čovjekove srčane veze se stalno mijenjaju. Sa nestankom i promjenom predmeta zanimanja i srce zapada u strahove i tuge.

Međutim, Božije evlije, koje su stigle do položaja iskrenosti i prekinuli sve oblike vezanosti za Ovaj svijet, ne potpadaju pod uticaj ovosvjetskih promjena, promjena materije i vremena.

Oni su kroz odnos koji su uspostavili sa Bogom svoje biće doveli u nesagledive horizonte. Oni su poput bezobalnog mora. Ako se uzme vode iz mora ili naspe u njega vode, ono se uopće ne mijenja, ne pokazuje promjenu, ni u pogledu kvaliteta niti količine. Samo se površina lagano zatalasa, nakon čega se ubrzo smiruje i vraća u prvobitno stanje potpune mirnoće. Nikave radnje na njega ne mogu ostaviti vidljivog traga.

Međutim, ako se u malu posudu naspe ili odlije samo malo vode, ili na bilo koji drugi način na nju utiče, to uzrokuje ogromne i vidljive promjene.

Sve dok je čovjek vezan za ovaj ograničeni svijet prirode i svoju dušu svodi na vezanost za njega, njegovo biće je poput one male posude. Sa najmanjim gubitkom čovjek zapada u strah. Sa gubitkom djeteta, žene, prijatelja ili društvenog položaja i ugleda zapada u beznađe.

Jedino su Božiji prijatelji ti koji su svoju dušu oslobodili svih vezanosti za Svijet materije i krenuli na putovanje u Svijet nematerijalnosti i Melekuta. Oni su poput mora. Njihovo biće je upotpunjeno u svakom pogledu. Oni više nisu podložni bilo kakvom obliku straha, bilo da se to odnosi na prošlost ili strahovanje zbog budućnosti. Oni nemaju nemira u svom biću.

Uzvišeni Gospodar upravo o ovom stanju duše i njenoj izbavljenjeosti od ograničenosti te o širini bića govori u Kur'anu, a Imam Ali to pojašnjava kada kaže:

“Cjelina uzdržanosti od Svijeta ovoga obuhvaćena je između dva iskaza kur'anska. Allah Uzvišeni kaže: ‘Tako da ne biste očajavali nad bilo čime što vam je izmaklo i da se ne biste ushićivali nad bilo čime što vam prispije!’[14]

Ko ne tuguje nad onim što je izmaklo i ne veseli se nad onim što što dolazi, postiže uzdržanost od Svijeta ovoga s obje strane njegove.”[15]

Ko su Božije evlije?

الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ

“Oni koji vjeruju i koji su stalno bili bogobojazni.”[16]

To su oni koji su prigrlili iman, a već su i prije bili bogobojazni. To znači primili su iman i u skladu s tim imanom su postupali i bili bogobojazni. Taj iman i bogobojaznost je proizveo bolji i jači iman i bogobojaznost. I stalno jedan stepen imana i bogobojaznosti donosi veći iman i bogobojaznost, sve dok iman ne stigne do najvišeg stepena i uvjerenja kojeg je proizveo prethodni stepen bogobojaznosti. U suri Es-Saff se kaže:

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آَمَنُوا هَلْ أَدُلُّكُمْ عَلَى تِجَارَةٍ تُنجِيكُم مِّنْ عَذَابٍ أَلِيمٍ*تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ...

“O vjernici, hoćete li da vas uputim trgovini koja će vas spasiti patnje nesnosne: U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte...!”[17]

U suri En-Nisâ' stoji:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ آمِنُواْ بِاللّهِ وَرَسُولِهِ

“O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova...!”[18]

Jasno je da iman ima više stepena i razina i da treba proći niži da bi se došlo na viši stepen.

Iman u slučaju Božijih evlija podrazumijeva da su se oni očistili od bilo kakvog oblika unutarnjeg širka. U njihovim srcima je zasjalo sunce čistog tevhida koje obasjava cijelo njihove biće. Upravo zato se i kaže u Kur'anu:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ

“Oni koji vjeruju i stalno su bili bogobojazni.”

A ne kaže se:

الَّذِينَ آمَنُواْ واتقَوا

“Oni koji vjeruju i bili su bogobojazni.”

لَهُمُ الْبُشْرَى فِى الْحَياةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ لاَ تَبْدِيلَ لِكَلِمَاتِ اللّهِ ذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

“Za njih je radosna vijest za života na Ovom i na Onom svijetu – Allahovim riječima nema nikakve izmjene – a to je veličanstven uspjeh zaista.”[19]

Radosna vijest za njih na Ovom svijetu je otkrovenje zbiljskih stvari, smiraj srca, okorištavanje Božijim darovima, radosna vijest o Božijem zadovoljstvu, susretu s Njim, Poslanikom i čistim dušama, radosna vijest o izlasku i javljanju sunca tevhida. Dok je radosna vijest za njih na Onom svijetu Džennet, vječni boravak u njemu, prelazak preko Sirat ćuprije, Kevser, šefa'at, položaj bliskosti i sigurnosti kod Uzvišenog Boga, Božije gošćenje itd.

S druge strane u suri Fussilet se kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلائِكَةُ أَلاَّ تَخَافُوا وَلا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِى كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah!’ – i potom u tome ustrajni budu, meleci silaze: ‘Ne bojte se i ne tugujte! Radujte se Džennetu koji vam je obećan.’”[20]

Radosna vijest, koja se dostavlja onima koji ostanu ustrajni u svom imanu u gornjem ajetu, odnosi se na trenutke kada budu umirali, dakle, ne za njihova života na Ovom svijetu. To nije isto ono o čemu govori ajet našeg zanimanja: “Zaista, Allahovi prijatelji nemaju straha i oni ni za čim ne tuguju.”

U pravilu, radosna vijest se odnosi na izvjestan događaj, a ne za događaj čije uozbiljenje nije sigurno. Naprimjer, ako je žena trudna i ne zna se šta nosi u stomaku, za taj zametak ne možemo reći da je radosna vijest o sinu ili kćerki, jer postoji ista vjerovatnoća za oba slučaja. Ali kada se rodi muško djete, može se reći da je radosna vijest za muško ili žensko dijete.

Čovjeku dok ne stige u položaj velajeta ili smrti put nije jednostran. Zapravo, on je uvijek izložen ovosvjetskim izazovima i slobodnom izboru između dobra i zla, Dženneta i Džehennema. Za takvog čovjeka nema smisla dostavljanje radosne vijesti o spasu i Džennetu.

Za Božije prijatelje koji su ušli u Harem Božije sigurnosti te nemaju straha niti tuge, radosna vijest ima smisla, bilo da je na Ovom svijetu ili Ahiretu, jer su oni u svom djelovanju i životu određeni jedino Allahom Uzvišenim.

A što se tiče onih koji su prigrlili iman i u tome ostali postojani, ali još uvijek nisu dosegli položaj čiste iskrenosti, te još uvijek u njima postoji mogućnost zastranjenja i odlaska u Džehennem, radosna vijest o Džennetu na Ovom svijetu nema smisla. Zato moramo reći da se radosna vijest u gornjem ajetu odnosi na trenutke smrti, kada ostanu bez slobode izbora i njihov put postane jedan put bez mogućnosti promjene.

Dokaz tome se nalazi u istom ajetu:

وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِى كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Radujte se Džennetu koji vam je obećan.”[21]

Znači, radujte se Džennetu koji je vam je obećan za života na Ovom svijetu. U trenucima smrti ili blizu smrti Ovaj svijet je prošao, zato se i kaže u ajetu: “koji vam je obećan.” Potpuno je jasno da je obećanje dato prije, a u njegovo ispunjenje se tek sada osvjedočavaju.

Međutim, što se tiče Božijih prijatelja, njima je radosna vijest data još za života na Ovom svijetu, jer su stigli do položaja velajeta i ušli u položaj gdje nema straha niti tuge.

Ovo značenje velajeta je posebnom preciznošću spomenuto u mnogim kur'anskim ajetima, poput sljedećeg, gdje je velajet spomenut kao nimet, odnosno blagodat.

الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ*فَانقَلَبُواْ بِنِعْمَةٍ مِّنَ اللّهِ وَفَضْلٍ لَّمْ يَمْسَسْهُمْ سُوءٌ وَاتَّبَعُواْ رِضْوَانَ اللّهِ وَاللّهُ ذُو فَضْلٍ عَظِيمٍ

“One kojima se, kada su im ljudi govorili: ‘Neprijatelji se okupljaju protiv vas, pa ih se čuvajte!’ – vjerovanje njihovo povećalo! Takvi su govorili: ‘Dovoljan je nama Allah! Divan je On zaštitinik!’ I oni se povratiše obasuti Allahovim blagodatima i obiljem i ništa ih ne zadesi od zla! Pa Allahovo zadovoljstvo slijediše. A Allah je posjednik obilja golemog!”[22]

Ovi ajeti se odnose na događaje koji su uslijedili nakon bitke na Uhudu. Radi boljeg razumijevanja ajeta navest ćemo ukratko taj događaj.

Kada se završila bitka na Uhudu Allahov Poslanik, s.a.v.a., se sa svojim ashabima saborcima vratio u Medinu. Svi su otišli svojim kućama, pa i ranjenici da vidaju svoje rane. Hazreti Ali je iz tog boja izašao sa osamdeset rana od kojih su nemali broj bile teške rane. Allahov Poslanik, s.a.v.a., u tim trenucima naređuje svim borcima koji su učestvovali u bici, a ne i onima koji nisu bili prisutni ili su pobjegli sa poprišta borbe, da se spreme za pokret. Poslanik je pribjegao ovoj taktici da preduhitri eventualu želju i namjeru nevjernika da se vrate i napadnu grad misleći da je dobra prilika za iznenađenje muslimana i njihovo potpuno uništenje.

Muslimani i pored krajnjeg umora kojeg su osjećali od tek završenog boja na prvi poziv Poslanika su ustali spremni za pokret. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je dao ratnu zastavu u ruke hazreti Aliju i muslimanska vojska je krenula u potjeru za mnogobožačkom vojskom do mjesta Hamrâ'u-l-esad, osam milja udaljenim od Medine.

S druge strane, mnogobošci su zastali u mjestu Revhâ', trideset ili četrdeset milja od Medine. Žalili su što nisu uspjeli ubiti Poslanika govoreći: “Ne ubismo Muhammeda, niti zarobismo mlade žene obilnih grudi.” Razgovarali su o tome da se vrate u Medinu.

U Hamrâ'u-l-esadu sa Poslanikom se sreo Ma‘bad Huzâ‘î koji je tada bio mnogobožac, ali iz plemena Huzâ‘e čiji su svi saplemenici, bilo da su vjernici ili mnogobošci, imali ugovor sa Poslanikom i shodno tome ništa od njega nisu sakrivali.

Ma‘bad Huzâ‘î reče: “O Muhammede! Tako mi Boga, veoma nam je teško zbog ovoga što vas je zadesilo u ovom ratu. Voljeli bi smo da vas je Bog spasio ove nesreće.”

Ma‘bad je napustio Allahova Poslanika, s.a.v.a., i sreo se sa Ebu Sufjanom i njegovim pratiocima u Revhâ' dok su govorili: “Mi smo ubili jednog od vođa i velikana Poslanikovih ashaba, Hamzu, ali prije nego što smo završili posao sa njima vratismo se.”

Kako Ebu Sufjan ugleda Ma‘bada upita ga: “Dolaziš iz Medine, šta se tamo dešava?”

Ma‘bad reče: “Muhammed je izašao iz Medine u potragu za vama sa toliko brojnom vojskom kakvu ja do sada nisam vidio. Njegovi pomagači su tako ljuti da je svaki poput komada vatre.”

Ebu Sufjan reče: “Teško tebi, šta govoriš!”

Ma‘bad reče: “Tako mi Boga, ako istog trenutka ne krenete, vidjet ćete prethodnicu muslimana na konjima!”

Ebu Sufjan reče: “Tako mi Boga, mi smo upravo sada bili odlučili da napadnemo Muhammeda i njegove pomagače i uništimo ih iz korjena.”

Ma‘bad reče: “Ja ne vidim nikakva dobra u tome.”

To je uznemirilo Ebu Sufjana te je krenuo prema Mekki, a prije toga je obećao veliku nagradu Na‘îmu ibn Mes‘ûdu Ašdža‘îju,munafiku iz Medine, da ode do Poslanika i da njega i njegovu vojsku prestraši brojnošću i žestinom mušričke vojske, te da ih izvijesti kako su, eto, oni čvrsto odlučili da napadnu Medinu, ubiju Poslanika i njegove pomagače i da odvedu u sužanj žene.

Na‘îm ibn Mes‘ûd Ašdža‘îje otišao među ashabe i sve što je bilo u njegovoj moći upotrijebio je da prestraši Poslanikove ashabe i da ih odgovori od napada na mnogobošce. Međutim, njegove riječi nisu ostavile traga. Šta više, on je bio dočekan riječima da se oni ničega ne boje, sve što imaju od Allaha je i On je najbolji Zaštitnik.

Kao rezultat ovakve požrtvovanosti pred neprijateljem, umjesto da se prestraše, oni su trenutačno i u potpunosti svu svoju volju prepustili u ruke Boga, a On je uzeo upravljati njihovim poslovima. To je uvećalo njihov iman, a Gospodar im je podario nimet, odnosno blagodat, koja je ustvari bila položaj velajeta.[23]

Naravno, blagodat velajeta nije data svim ashabima koji su bili prisutni u Hamrâ'u-l-esadu već jedino onima koji su duboko u svom biću rekli: “Dovoljan nam je Allah! Divan je On zaštitinik!” O ovom svjedoči ajet koji mu prethodi:

الَّذِينَ اسْتَجَابُواْ لِلّهِ وَالرَّسُولِ مِن بَعْدِ مَآ أَصَابَهُمُ الْقَرْحُ لِلَّذِينَ أَحْسَنُواْ مِنْهُمْ وَاتَّقَواْ أَجْرٌ عَظِيمٌ

“Onima koji se odazvaše Allahu i Poslaniku, i nakon rana zadobijenih, i onima koji lijepa djela čine i boje se Allaha, njima – nagrada golema!”[24]

Kao što se da jasno vidjeti, u ovom ajetu je golema nagrada određena onima koji su opisani kao posjednici dva svojstva: dobročinstva i bogobojaznosti. A to su oni koji su rekli: “Dovoljan je nama Allah! Divan je On zaštitinik!” Oni su se u tako teškoj situaciji potpuno predali Bogu, a svoju volju su utopili u Božiju volju. Ovo i jeste značenje velajeta.

Sličan iskaz ovome nalazimo na kraju sure El-Feth kada Allah, dž.š., nakon što opširno navodi svojstva onih koji su sa Poslanikom, kaže:

وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا

“Allah je obećaoonima koji vjeruju i rade dobra djela oprost i nagradu golemu!”[25]

Također, jedan od ajeta koji ukazuju na značenje velajeta jeste i sljedeći:

يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللّهُ مَا يَشَاء*أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ بَدَّلُواْ نِعْمَةَ اللّهِ كُفْرًا وَأَحَلُّواْ قَوْمَهُمْ دَارَ الْبَوَارِ*جَهَنَّمَ يَصْلَوْنَهَا وَبِئْسَ الْقَرَارُ

“Allah učvršćuje one koji vjeruju Riječju Stamenitom na Ovom svijetu i na Onom svijetu. A Allah silnike zabludi prepušta i Allah čini što je Njemu volja. Zar ne vidiš one koji su zahvalnost na Allahovoj blagodati zamijenili nezahvalnošću i narod svoj doveli u Kuću propasti, u Džehennem u koji će naloženi biti, a ogavno li je to stanište!”[26]

“Riječ Stamenita” je tevhid koji je postojan i na Ovom i na Budućem svijetu, jer sve što nije tevhid propada, nepostojano je i promjenjivo. “Riječ Stamenita” nije promjenljiva ni na Ovom ni na Budućem svijetu. Rob Božiji koji stigne do razine da posmatra “Riječ Stamenitu” kao takvu, stigao je do razine tevhida koja podrazumijeva da svoju volju prepusti Božijoj, a to je značenje velajeta.

Potom ajet kaže: zar ne vidiš one koji nisu velajet, odnosno blagodat, prihvatili i odbili su tevhid, a kao posljedicu toga su se oslonili na svoju ličnost i egoizam i nisu bili spremni da njihovim poslovima upravlja Gospodar svjetova i u krajnjem su postali nevjernici. Mjesto takvih oholih ljudi je u Ognju usplamtjelom.

Dakle, svi oni koji imaju položaj velajeta zaštićeni su od šejtanskog dodira. Oni su još na Ovom svijetu velikim pregnućem i borbom sa nefsom sveli svoj račun i kao proizvod toga sami su svojom voljom prošli smrtne muke, Berzah i Sudnji dan.

Imam Ali o svojstvima i osobinama Božijih prijatelja kaže: “Zasigurno, prijatelji Božiji jesu oni koji gledaju untarnje Svijeta ovoga, dok ostali ljudi gledaju vanjštinu njegovu. Oni se zaokupljaju onim što će doći poslije njega, dok se ostali ljudi zaokupljaju trenutnim davanjima njegovim. Ubijaju od njega ono za što se boje da bi ih moglo uništiti i napuštaju u njemu ono za što misle da će ih napustiti. Zgrtanje blaga na njemu, koje čine drugi, smatraju beznačajnim i zadobivanje toga za njih smatraju gubitkom. Oni su neprijatelji onoga što drugi vole dok sami vole ono što drugi mrze. Knjiga se tumači preko njih i oni su preko nje postali poznati. Knjiga se održava pomoću njih, a oni se održavaju pomoću nje. Ne vide nikakvo drugo nadanje iznad onoga čemu se nadaju i ne vide ništa čega se treba bojati iznad onoga čega se boje.”[27]

Drugom prilikom, nakon što je proučio kur'anski stavak: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraća od sjećanja na Allaha”, Imam Ali je izrekao govor zadivljujućih iskaza koji je zabilježen u Stazi rječitosti:

“Zaista je Allah, Hvaljeni i Uzvišeni, učinio da sjećanje na Njega čisti srca. Ona zahvaljujući tome čuju nakon što su bila gluha, vide nakon što su bila slijepa i pokoravaju se nakon što su bila neposlušna.

U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjerovjesnika, bilo je ljudi kojima je Allah – uzvišeni su darovi Njegovi! – nadahnjivao umove njihove i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pustinjama, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Božije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obveselili izbavljenjem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim.

Zaista, sjećanje na Boga ima sljedbenike Svoje, koji su to odabrali umjesto Svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od tog. Oni govore u uši nemarnih, odvraćajući ih od zabrana Božijih, upućujući ih na pravičnost koju i sami čine i odvraćajući od zla od kojega se i sami ustežu. Zato, kao da su otputovali sa Svijeta ovog na Svijet drugi, iako su još uvijek na Ovome i kao da su se osvjedočili u ono što je poslije njega. Kao da su otkrili tajne stanovnika iza zavjese ovosvjetske tokom dugog boravka njihovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svoja za njih! Oni su zato za stanovnike Svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vidješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne čuše ono što ljudi nisu čuli.

Kada bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i časnim skupovima njihovim, kako su razvili svitke zapisa djela svojih, pripravili se i spremili za polaganje računa za svako malo i veliko djelo koje im je bilo naređeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leđa svoja natovarili težinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaču i međusobno se u njemu podržavaju dok još podižu glas Gospodaru svome u klanjanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruženi su melecima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije Nebesa i za njih su pripremljeni položaji časti na mjestu o kome ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zadovoljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni udišu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Njegova i ponizni su sužnji veličine Njegove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plač dugotrajni zakrvario oči njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji težnje prema Bogu. Mole Onoga Čija darežljivost nije uskraćena i u Kojega se neće razočarati oni koji Mu teže.

Obračunaj zato sebe radi sebe, jer drugi doista imaju onoga koji će svidjeti račun s njima, a ne ti.”[28]

Također, Imam Ali u opisu stanja velikog Poslanikova ashaba Osmana ibn Maz‘ûna[29] je rekao: “U prošlosti sam imao brata u ime Boga. Bio je ugledan u očima mojim, jer svijet Ovaj bijaše nizak u očima njegovim. On bijaše izvan vlasti trbuha svoga; nije čeznuo za onim što nije imao, niti je tražio uvećanje onoga što bi našao. Najviše bi vremena šutio. A kada bi progovorio, ušutako bi govornike i gasio bi žeđ pitalaca. Bio je slab i onemoćao. Ali u dobu borbe bio je poput lava gorskog ili zmije iz nizine. On ne bi iznosio dokaz sve dok ne bi došao presuditelju. Nikog ne bi korio u nečem oprostivom sve dok ne bi saslušao opravdanje njegovo. Ni na kakvu bol se nije žalio sve dok ne bi prošla. Radio je ono što je govorio i nije govorio ono što nije radio. Kada bi bio nadjačan u govoru, ne bi bio nadjačan u šutnji. Nastojao je više slušati, nego govoriti. Kada bi iznenada dospio pred dvoje, gledao je ono što je bliže strasti, pa bi se tome suprotstavio.

Držite se zato svojstava ovih! Slijedite ih stalno i natječite se u njima. A ako niste sposobni za njih, onda znajte da je bolje slijeđenje jednog dijela nego napuštanje cjeline.”[30]

U nastavku treba reći jednu veoma važnu stvar, a to je da se oni koji se pokoravaju Božijim prijateljima priključuju njihovoj skupini i njima kao takvim, također, uklanja se kaburska patnja. U suri En-Nisâ'čitamo:

وَمَن يُطِعِ اللّهَ وَالرَّسُولَ فَأُوْلَـئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا*ذَلِكَ الْفَضْلُ مِنَ اللّهِ وَكَفَى بِاللّهِ عَلِيمًا

“Koji se Allahu i Poslaniku pokoravaju, takvi su sa onima kojima je Allah darovao blagodat: vjerovjesnicima, istinoljubivim, šehidima, i dobrim ljudima! O, kako je divno takvo društvo! To je obilje od Allaha! Adovoljno je to što Allah sve zna!”[31]

Smisao i tajna gornje postavke je u tome što onaj koji se pokorava u tom činu svoju volju poništva u volji onoga koji izdaje naređenja. Dakle, on nema svoje volje i želje, njegova volja je volja naredbodavca. I ovo je značenje pokoravanja.

Dijete koje sluša oca pokorava se svim njegovim naređenjima kod oblačenja, igranja sa prijateljima, odmora i učenja. Često dijete želi nešto što mu donosi štetu, ali pokoravajući se ocu on biva spašen tih opasnosti. Otac ima položaj velajeta, a dijete položaj pokoravanja.

Dijete koje ide u školu svoju volju prepušta učitelju. Dijete želi da se igra napolju sa prijateljima, ali učitelj vidi dalekosežnije i korisnije za dijete, zato mu to ne dozvoljava. U svim stanjima dijete treba da se pokorava učitelju. Učitelj ima položaj velajeta, a dijete položaj pokoravanja.

Oni koji se pokoravaju Allahu i Poslaniku u svim pitanjima, od ličnih i društvenih, opskrbe, proživljenja, ibadeta, kupoprodaje, svoju volju su zamjenili sa Božijom i Poslanikovom voljom i u njihovom umu nema mjesta za bilo šta drugo.

S druge strane smo dokazali da su prijatelji – evlije Božije, one osobe koje su sve svoje predali Bogu i zaronili u univerzalna imena i svojstva Jedinstva Božijeg, nakon čega između njih i Boga nema odvojenosti, oni nemaju nefs, jastvo i individuu. Sve što jeste poništeno je u lijepim imenima i uzvišenim svojstvima Gospodara. Postoji samo Bog Koji raspolaže njihovim bićima.

Dakle, onima koji se pokoravaju Allahu, Allah je Vali i Zaštitnik. A budući da su vjerovjesnici, istinoljubivi, šehidi i dobri ljudi Božije evlije, a Bog je njihov Vali – Zaštitinik, oni kao takvi su valiji – zaštitnici onima koji se pokoravaju Allahu i Poslaniku. Kao što je rečeno, između Božijih evlija i Boga kao Valija, uklonjenje su sve koprene i ništa ih ne razdvaja, oni su u potpunoj bliskosti. Na temelju toga, Bog koji je Vali svih onih koji se pokoravaju, i evlije Božije su njihovi valiji. Meleci u Kur'anu kažu:

 نَحْنُ أَوْلِيَاؤُكُمْ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ 

“Mi smo zaštitnici (evlije) vaši u životu na Ovom svijetu i na Onom.”[32]

Osnova argumentacije ovog učenja je u tome što je Božiji velajet samo jedan i uopće nije djeljiv na više velajeta. Tako velajet meleka nije zaseban već je identičan Božijem velajetu. Ovo posvjedočuje Kur'an koji na više mjesta ustvrđuje da je velajet ograničen samo na Allaha, dž.š., kao i slijedeći ajet:

 اللّهُ وَلِىُّ الَّذِينَ آمَنُواْ يُخْرِجُهُم مِّنَ  الظُّلُمَاتِ  إِلَى النُّورِ 

“Allah je zaštitnik (Vali) onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”[33]

 وَاللّهُ وَلِىُّ  الْمُؤْمِنِينَ  

“A Allah je zaštitnik (Vali) vjernika.”[34]

   لَيْسَ لَهُم مِّن دُونِهِ وَلِىٌّ وَلاَ شَفِيعٌ  لَّعَلَّهُمْ  يَتَّقُونَ   

“Jedini im je On zaštitnik i zagovornik, pa možda će se pobojati.”[35]

   مَا لَهُم مِّن دُونِهِ مِن وَلِىٍّ وَلا    يُشْرِكُ    فِى حُكْمِهِ أَحَدًا   

“Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u vlasti Svojoj za sudruga.”[36]

 هُنَالِكَ الْوَلايَةُ لِلَّهِ الْحَقِّ هُوَ خَيْرٌ  ثَوَابًا  وَخَيْرٌ عُقْبًا  

“Tada zaštita (velajet) pripada samo Allahu Istinitom; On najbolje nagrađuje i najbolje okončava.”[37]

U drugim ajetima velajet pored Allaha prelazi i na istinski iskrene i čiste vjernike:

إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلاَةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ

“Vaš zaštitnik je samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji molitvu obavljaju i dok su na rukuu zekat daju.”[38]

Ovaj ajet potvrđuje velajet za čiste robove na općenit način, bez da je ičim uslovljen. Velajet vjernika u ovom ajetu je u istoj ravni sa velajetom Allaha, dž.š. i Njegovog Poslanika, s.a.v.a. Potpuno je jasno da velajet izvorno pripada Uzvišenom Bogu, a potom, u nastavku Bogu i Poslaniku, i iskrenim očišćenim vjernicima. Upravo zato nalazimo da je riječ “vali”, odnosno “zaštitinik” u ajetu navedena u jednini, kako i stoji u prijevodu, a ne u množini (vaši zaštitnici). Čisti tevhid podrazumijeva da samo jedna zbilja, odnosno Uzvišeni Bog ostvaruje uticaj i jedino On upravlja Kreacijom. Ali, Njegov tevhid, odnosno ozbiljenje tevhida u Kreaciji se ostvaruje preko Njegovih pročišćenih robova u svim njegovim aspektima, pa i položaju vođenja i skrbi vjernika. Dakle, postoji samo jedan velajet koji nije djeljiv, ali se može pojaviti u više posuda.

Ili, kao u ajetu:

النَّبِىُّ أَوْلَى بِالْمُؤْمِنِينَ مِنْ أَنفُسِهِمْ وَأَزْوَاجُهُ أُمَّهَاتُهُمْ

“Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih, a njegove su žene kao njihove majke.”[39]

Dakle, prema kur'anskom ajetu oni koji budu pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku pridružit će se vjerovjesnicima, istinoljubivim, šehidima i dobrim ljudima. A to znači da će se prema njima slično odnositi kao prema vjerovjesnicima, istinoljubivim, šehidima, i dobrim ljudima prilikom smrti, u Berzahu i na Sudnjem danu.

Zaista, ovo je velika radost istinskim sljedbenicima Alahova Poslanika, s.a.v.a., da i pored toga što se nisu potpuno očistili, niti stigli do Božijih imena i svojstava i nisu uspostavili vezu sa čistim duša i melecima i nisu uklonili hidžabe, ako istinski budu pokorni Poslaniku, biti će sa skupinom odabranih, odnosno sa svojim valijom – zaštitinikom.

Isto ovo vrijedi i kod pitanja konvencionalne prirode. U mnogim predajama Ehli-bejta se prenosi da domaćin istu hranu koju sam jede mora dati i svojim podređenim, robovima i slugama, da istu onu odjeću koju nosi dariva i njima, da sjedi sa njima za istom sofrom. Allah ne voli da domaćin kuće ima posebnu hranu, a njegovi podređeni i sluge drugu, da domaćin živi u posebno uređenoj sobi, a drugi u lošije uređenoj sobi, da domaćin oblači ukrasnu odjeću, a oni prostu odjeću.

Tabersi u knjizi Mekârimu-l-ahlâk prenosi od Muhtâra Tammâra opširnu predaju o Imamu Aliju: “Imam je zajedno sa svojim slugom Kanberom otišao na bazar tkanina i kupio dva komada odjeće. Onaj koji je kupio za tri dirhema je poklonio Kanberu, a onaj od dva dirhema je ostavio za sebe. Kanber na to reče: ‘Tebi više doliči ova odjeća i potrebnija ti je nego meni, jer ti držiš govore ljudima i sjedaš na minber.’ Imam Ali reče: ‘O Kanber! Ti si mladić i mladalačka ljepota je za tebe. Ja se stidim pred svojim Gospodarom da sebi kroz odjeću dam prednost nad tobom. Čuo sam od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: ‘Oblačite sluge i robove onim čime se sami oblačite, hranite ih onim čime se i sami hranite.’’”[40]

Imam Rida bi sakupio sve svoje sluge i zajedno bi jeli sa jedne sofre, sa istog ćilima, sa iste zemlje i istu hranu.[41]

Abdullah ibn Salt od Balha prenosi: “Bio sam sa Imamom Ridom na njegovom putovanju ka Horasanu. Jednom prilikom on zatraži da se postavi hrana i pozvao je sve svoje sluge, tamnopute i druge. Rekao sam: ‘Neka sam žrtvovan za tebe! Dobro bi bilo da ste naredili posebnu sofru za sluge.’ Imam reče: ‘Šuti! Uzvišeni Gospodar je Jedan, otac i majka su jedni, a nagrada je prema djelima.’”[42]

Oni nisu imali položaj Imama Ride, ali budući da su bili sluge i to pokorne, Imam nije bio zadovoljan da jede hranu, a da dio nje ne dadne i slugama.

Ako bi sluga bio nepokoran, radio raznorazne neposluhe i nevaljalštine, tada bi ga vlasnik korio i kažnjavao. U takvoj situaciji od dobrog djela koje učini, sluga nema koristi. Nijedno djelo pored neposluha gospodaru ne može biti dobro. Dok pokorni i poslušni sluga voli svog gospodara kao sebe. Sluga kaže: Ja nemam znanje kao tvoje. Ja nemam vrline i savršenstva kao što su tvoja. Ja nemam snagu kao što je tvoja. Ja nemam slobodu izbora kao ti. U tvoj ruci je zapovijed i vlast.

[...]

Za jedan prizor tvoga lica žrtvovah srce i vjeru
Tebi predadoh i jedno i drugo
Ja sit neću postati sastankom s tobom
Jer žeđ usta neće utažiti malo vode
Da rubin Sulejmanov tvoje oko vidio je
Na prvi pogled izgubio bi dragulj
U krug krunisanih neće ući
Ona glava koja tvojom nogom nije potirala čelo[43]
Također, on je pjevao:
O zahvala tebi od jutra ezela nas prati
Ruke naših želja tvoje skute ne dosežu
Mi slijedimo karavanu Kabe ljubavi što prošla je
Širom svijeta naša se zvona čuju
Kako da ukaljanih usta vinom padnemo tebi pred noge?
Meleci će svojim krilima rastjerati naše muhe

S perzijskog preveo: Amar Imamović


[1]Jûnus, 62-64.
[2]U nastavku “vali”.
[3]El-Bekare, 257.
[4]Jûnus, 62.
[5]El-Insân, 30.; Et-Tekvîr, 29.
[6]Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 2., str. 352.; Gazâli: Ihjâ'u-l-'ulûm, u Poglavlju o ljubavi o Bogu, sv. 4., str. 263., 'Erâqi na margini te stranice ustvrđuje da Buhâri prenosi taj hadis od Ebu Hurejre. Ovaj hadis-kudsi je prenesen velikim brojem lanaca prenosilaca od Allahova Poslanika, s.a.v.a., Imama Bakira i Imama Sadika. Zabilježen je u više šiitskih i sunnitskih knjiga.
[7]Hâdže Nasîruddîn Tûsi: Šarh Išârât Ibn Sina, Egipat, sv. 4., str. 97-98.; litografsko izdanje, na 16. str. od kraja knjige.
[8]Ibid., sv. 4., str. 101; litografsko izdanje 15. str. od kraja knjige.
[9]Et-Tevbe, 72.
[10]Hâdže Nasîruddîn Tûsi: Šarh Išârât Ibn Sina, Egipat, sv. 4., str., str. 102.
[11]En-Nahl, 99-100.
[12]Sâd, 82-83.
[13]Jûnus, 62.
[14]El-Hadîd, 23.
[15]Staza rječitosti, izreka 448.
[16]Jûnus, 63.
[17]Es-Saff, 10-11.
[18]En-Nisâ', 136.
[19]Jûnus, 64.
[20]Fussilet, 30.
[21]Fussilet, 30.
[22]Ali 'Imrân, 173-174.
[23]Ovaj događaj bilježi velik broj tefsira, historija i knjiga, od čijih smo navođenja ovaj put odustali, jer nema nikakve sumnje u njegovu istinitost.
[24]Ali 'Imrân, 172.
[25]El-Feth, 29.
[26]Ibrâhîm, 27-29.
[27]Staza rječitosti, izreka 441.; Šarh Nehdžul-belâge, izdanje Abduhu – Egipat, sv. 2., str. 237.
[28]Staza rječitosti, govor 220.; Šarh Nehdžu-l-belâge, izdanje Abduhu – Egipat, sv. 1., str. 446-448.
[29]Komentatori Staze rječitosti su se razišli oko toga na koga se misli pod bratom u ovom govoru, ali ono što je najbliže istini jeste da je to Osmanibn Maz‘ûn veliki ashab Allahova Poslanika, s.a.v.a. Primio je islam u Mekki kao četrnaesti musliman. Učinio je dvije hidžre, u Abesiniju i u Medinu. Učestvovao je u Bici na Bedru. Preselio je sa Ovog svijeta trideset mjeseci nakon Poslanikove hidžre. Bio je prvi muhadžir koji je umro u Medini. Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., odabrao Baqi‘ kao mjesto ukopa muslimana i on je bio prvi koji je tu ukopan. Čak je Poslanik naredio da se njegova kćerka Zejneb ili Rukaja ukopa pored njegova kabura i tom prilikom je rekao: “Priključi se dobrom prethodniku, Osmanu ibn Maz‘ûnu.” Izvori: Ibn S‘ad: Tabaqât, sv. 3., str. 393.; Ibn Abdu-l-Birr: El-Istî‘âb, sv. 3., str. 1053.; Ibn Asîr: Usdul-gâbe, sv. 3., str. 385.; Hadžer ‘Asqalânî:Isâbe, sv. 2., str. 457.
[30]Staza rječitosti, 299. izreke., str. 260.; Abduh: Šarh Nehdžul-belâge, Egipat, sv. 2., str. 205-206.
[31]En-Nisâ', 69-70.
[32]Fussilet, 31.
[33]El-Bekare, 257.
[34]Ali 'Imrân, 68.
[35]El-En'âm, 51.
[36]Kehf, 26.
[37]El-Kehf, 44.
[38]El-Ma'ide, 55.
[39]El-Ahzâb, 6.
[40]Tabersi: Mekârimu-l-ahlâk, litografsko izdanje, 1314. god. po H., str. 53.
[41]Vidjeti: Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Kompani, sv. 12., poglavlje o Imami Ridi.
[42]Kulejni: Usûli Kâfi, str. 29.
[43]Furugi Bastami: Divan, str. 20-21.
Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %767 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT