Djelo meleka zaduženih da uzimaju duše i Meleka smrt istovremeno je i Božije djelo (6)

Proživljenje - povratak Bogu

Muhammed

 

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 

Kako razumjeti i pomiriti ove ajete? Ako sâm Allah uzima dušu, kakvu onda ulogu imaju Azrail i ostali meleci i šta je njihov posao? Ako Azrail uzima dušu, šta onda ostali meleci rade? U tom slučaju kakvo značenje ima pripisivanje ovog djela Allahu, dž.š.? Ovo treba pojasniti, jer pored toga što u Kur'anu nema mjesta oprečnosti, ovo pitanje pojašnjava jedno veoma važno načelo tevhida. Sveta vjera islam izgrađena je na temelju tevhida, i to tevhida u biti, tevhida u djelima i tevhida u svojstvima...

 

6. Predavanje

Djelo meleka zaduženih da uzimaju duše i Meleka smrti istovremeno je i Božije djelo

lijepa_bismila

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِى وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“Ti reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’”[1]

U ovom ajetu Allah, dž.š., čin usmrćivanja, odnosno uzimanja duše, pripisuje Meleku smrti koji je, zapravo, Azrail.

U ajetu koji je naveden u prethodnom predavanju čin usmrćivanja pripisuje se izravno Allahu, dž.š.:

اللَّهُ يَتَوَفَّى الأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا

“Allah (je Taj Koji stalno) uzima duše u času njihove smrti...”[2]

U jednom drugom kur'anskom ajetu uzimanje duša ne pripisuje se jednom posebnom meleku, nego melecima:

وَهُوَ الْقَاهِرُ فَوْقَ عِبَادِهِ وَيُرْسِلُ عَلَيْكُم حَفَظَةً حَتَّىَ إِذَا جَاءَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ تَوَفَّتْهُ رُسُلُنَا وَهُمْ لاَ يُفَرِّطُونَ

“On vlada robovima Svojim i šalje vam meleke čuvare. Pa, kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu dušu uzmu, i pritom ne oklijevaju!”[3]

U sljedećem ajetu nazivanje selama i doček čistih duša pripisuje se skupini meleka:

الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ طَيِّبِينَ يَقُولُونَ سَلامٌ عَلَيْكُمُ ادْخُلُواْ الْجَنَّةَ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“...One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti – i kojima će govoriti: ‘Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!’”[4]

U istoj kur'anskoj suri stoji:

الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلائِكَةُ ظَالِمِى أَنفُسِهِمْ فَأَلْقَوُاْ السَّلَمَ مَا كُنَّا نَعْمَلُ مِن سُوءٍ بَلَى إِنَّ اللّهَ عَلِيمٌ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“...Kojima su meleci dušu uzeli – a oni su učinili nepravdu prema sebi (u času kad su nevjernici bili) – pa će se pokoriti i reći: ‘Mi nismo nikakvo zlo činili!’ – ‘Jeste zlo činili! Allah, doista, dobro zna ono što ste radili.’”[5]

U sljedećem ajetu meleci će na riječi nevjernika uzvratiti:

فَادْخُلُواْ أَبْوَابَ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا فَلَبِئْسَ مَثْوَى الْمُتَكَبِّرِينَ

“Zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati! O kako će prebivalište onih koji su se oholili grozno biti!”[6]

U ovim ajetima, kao što se da vidjeti, uzimanje duše se pripisuje Allahu, Meleku smrti, a zatim i melecima, koji se opet dijele na one koji su zaduženi da uzimaju duše čistih i one koji uzimaju duše nasilnika i nepravednika.

Kako razumjeti i pomiriti ove ajete? Ako sâm Allah uzima dušu, kakvu onda ulogu imaju Azrail i ostali meleci i šta je njihov posao? Ako Azrail uzima dušu, šta onda ostali meleci rade? U tom slučaju kakvo značenje ima pripisivanje ovog djela Allahu, dž.š.?

Ovo treba pojasniti, jer pored toga što u Kur'anu nema mjesta oprečnosti, ovo pitanje pojašnjava jedno veoma važno načelo tevhida.

Sveta vjera islam izgrađena je na temelju tevhida, i to tevhida u biti, tevhida u djelima i tevhida u svojstvima. Tevhid u biti znači da u svim svjetovima postoji samo jedna Sveta Bit, Koja opstoji po Sebi, bez ikakve potrebe za bilo čim izvan Nje. Ta Bit je Uzvišeni Allah, potpuno neovisan, dok sva druga stvorenja svoju egzistenciju crpe iz Njega. Stvorenja su u egzistenciji Njegove posljedice i Njegove sjenke.

Tevhid u svojstvima znači da u svim svjetovima, u svekolikoj egzistenciji, postoji samo jedna apsolutna moć, jedan apsolutni život, jedna apsolutna pravda, kao što i sva ostala svojstva pripadaju jedino Uzvišenom Bogu. Svojstva i atributi koje nalazimo u drugim bićima, kao što su znanje, život, ljepota, moć itd., samo su odraz, sjenka i zraka apsolutnog znanja, apsolutnog života, apsolutne ljepote... Sva svojstva stvorenja ovisna su o Uzvišenom Bogu.

Tevhid u djelima znači da u svim svjetovima i u cijeloj egzistenciji postoji samo jedno neovisno djelo po sebi. Sva djela koja počine kontingentna stvorenja[7] samo su manifestacija i jedna zraka neovisnog djela po svojoj biti, koja se oslanja na Biće nužnog postojanja.

To znači da djela koja proizlaze iz bića jesu manifestacija djela Gospodara Uzvišenog. A to djelo po zbilji pripada Bogu i Božijom dozvolom se ukazalo u tom biću.

Prema tome, čin uzimanja duše, istovremeno dok se pripisuje kontingentnim stvorenjima, pripisuje se i Uzvišenom, ali s važnom napomenom da ova djela nisu u horizontalnoj ravni, na način da su neovisna jedna o drugima i da se dešavaju uporedo jedna s drugima, nego su, zapravo, u okomitoj ravni te se nadovezuju u jednom spuštajućem luku. Ovo je pojašnjenje suštine tevhida u djelima. Ni biće ni Bog nisu učinili djelo neovisno, a u realizaciji tog djela nisu ni zajedno učestvovali, već je prvo to djelo po biti izašlo i ukazalo se iz Izvora djelovanja, a to je Sveta Bit Božija, a potom se, drugostepeno, pojavilo akcidentalno po tom biću.

Hakim Sabzivari u vezi s ovim kaže:

 

فَالْکُلُّ بِالذَّاتِ لَهُ دِلاَلَةْ حَاکِيَةٌ جَمَالَهُ جَلاَلَهْ

وَ کُلُّ جُزْئِیٍّ مِنَ الأَسْمَا وُضِعْ وَضْعًا إِلَهِيًّا لِمَعْنَی مَا صُنِعْ

إِذْ عَرَضُ الدِّلاَلَةِ الْعَرْضِيَّةْ تَزُولُ لاَ الذَّاتِيَّةُ الطَّوْلِيَّةْ 

 

Sva bića po svojoj biti znakovi su Istine,

govore o Njegovoj Ljepoti i Svevišnjosti.

Svako pojedinačno biće i ime po božanskoj uspostavi i zbilji

na Bit Njegovu ukazuje, a ne po vještačkoj uspostavi.

Zbog toga: ako ukazivanje bude zasebno i uporedno, ono nestaje,

oprečno ukazivanju u vertikalnom nizu što plod je uzročno-posljedične veze koja postoji u biti njegova bića.[8]

 

S obzirom da su ova djela u vertikalnoj, a ne horizontalnoj povezanosti, sva ona predstavljaju jedno djelo. Stoga treba reći da Melek smrti, koji je ogledalo i odražavalac Gospodareva svojstva, ukazuje na Njegovu Bit. I svi drugi meleci koji uzimaju duše i ogledalo su Meleka smrti imaju jedinstvo sa Uzvišenim Bogom, zapravo su u činu djela istovjetni s Njim i uopće nije moguće pretpostaviti odvojenost meleka i Gospodara u samom činu djela.

Djelo uzimanja duše javlja se u Božijoj Biti i na prvoj instanci i razini ono se manifestira u Meleku smrti, a nakon Meleka smrti ono se očituje kroz druge meleke, sve prema njihovom položaju, dok se ne dođe do meleka najnižih stepeni, odnosno onih čiji je egzistencijalni kapacitet najniži.

Budući da ova djela međusobno stoje u vertikalnom, a ne u horizontalnom odnosu, sva ona su zbiljski jedno djelo. Dakle, Sveta Bit Gospodara pri uzimanju duše potpuno je neovisna i uopće joj se ne može pretpostaviti pomagač u ovom djelu, iako se ovo djelo uobličuje preko Meleka smrti i drugih nižih i potčinjenih meleka.

Ovo opće načelo prisutno je kroz cijeli Časni Kur'an pri bavljenju temama kao što su opskrba, smrt, život, događaji na Nebesima i Zemlji, itd. U isto vrijeme dok događaje na jasan način pripisuje nižim uzrocima, Časni Kur'an ih pripisuje i Prvotnom uzroku, Allahu, dž.š., i smatra ih jedinstveno Njegovim. Naprimjer, kada je riječ o stvaranju, vidjet ćemo da mnoge stvari pripisuje čovjeku, ali ih istovremeno pripisuje i Svetoj Biti Božijoj.[9]

Poricatelji Boga ili, bolje rečeno, poricatelji svega onostranog i nematerijalnog tvrde da ne postoji nikakva veza između ljudskog djela i nekakvog božanstva, jer je jedino ljudska volja presudna i odlučujuća u realizaciji djela. Jedna skupina materijalista, poricatelja Boga, povjerovala je u to da vjernici prihvataju Boga jer su u svom svakodnevnom životu ostali uskraćeni za znanje o uzrocima nastanka nekog djela ili pojave pa su – stoga što nisu mogli poreći ili, u najmanju ruku, napraviti izuzetke u vezi sa univerzalnim načelom kauzaliteta – bili primorani pozvati se na Boga da time popune prazninu u razumijevanju pojava. Ustvari, vjernici su zamišljenog Boga ostavili u rezervi da se, uvijek kada ne mogu pojasniti uzroke pojave, pozovu na onostrani uzrok, bilo da se to dešava u prirodi ili u duši čovjeka. Danas, kada je nauka uznapredovala i otkrila sve uzroke u prirodi, više ne postoji potreba za Bogom. Ostalo je još samo da se otkriju uzroci duševnih pojava, za koje će nauka ubrzo otkriti po prirodi njima srodne uzroke. Posebno mjesto u tome imaju moderna hemija i medicina, čiji eksperimenti idu u pravcu stvaranja života. Kada se u tome uspije, Bog će biti u potpunosti “poražen” na poprištu čovječanstva. Ovo je bio kratak prikaz dokaza poricatelja Boga.

Ovi nesretnici ili zbog svoje opijenosti ili iz zle namjere neće da primijete da je čovječanstvo od prvih dana vjerovalo u Boga, Stvoritelja cijele Kreacije, a ne samo u slučajevima kada nisu sebi mogli pojasniti određenu pojavu. Vjernici su oduvijek vjerovali u Boga svih pojava i događanja u Kreaciji, pojava za koje su znali uzrok i pojava za koje nisu znali uzrok, te su smatrali da obje skupine događaja imaju potrebu za Bogom. Ustvari, ni vjernici ne prihvataju onakvog Boga kakvog su opisali materijalisti poricatelji. Prvi vjernici, zaostali i nepismeni kakvim ih materijalisti žele prikazati, imali su toliko pameti da su, iako su poznavali uzrok određene prirodne pojave, znali i da, u skladu sa zahtjevom načela kauzaliteta, cijela Kreacija ima potrebu za Prvotnim uzrokom. Oni su zbog ovoga prihvatali Boga, a ne da bi danas kvaziučenjaci mogli iznositi pakosne tvrdnje da u slučaju nepoznatih pojava postoji potreba za Bogom, a u slučaju poznatih ne postoji.

Jedna od začudnih protivrječnosti u koju su oni zapali jeste mišljenje da se sva djela, u koja spadaju i ljudska djela, dešavaju pod apsolutnom prisilom. Ne postoji djelo ili pojava, a da u realizaciji nije prisilno, kao posljedica jednog niza uzroka. Istovremeno su rekli da ako čovjek napravi drugo ljudsko biće, ono se može smatrati jedino stvorenjem čovjekovih ruku, a pod pretpostavkom da su ostala stvorenja Božije stvaranje, taj jedan čovjek nije Božiji. Ova protivrječnost nije sasvim jednostavna, iako je oni ne priznaju javno, ali ona je prisutna u njihovim umovima, jer su ovim nesvjesno cijelu Kreaciju pripisali Bogu, odnosno uzroke i posljedice doveli u vezu sa Njim.

Druga protivrječnost materijalista u govoru je da – i pored toga što znaju da su Božiji mudraci kroz cijelu historiju, nakon iznošenja dokaza i potvrđivanja općenitosti zakona kauzaliteta, čvrstim racionalnim argumentima dokazivali i postojanje Stvoritelja – oni i dalje tvrde kako su božanski mudraci povjerovali u Boga zato što nisu otkrili neke prirodne uzroke te su, da bi se spasili svog neznanja, prihvatili da prirodni uzroci trebaju u krajnjem završiti na Biću Nužnog Postojanja. Ova tema nije novijeg datuma, ona zapravo seže do drevnih vremena. Mudraci su uvijek iznosili čvrste dokaze o ispravnosti i istinitosti svojih vjerovanja i pritom nisu nimalo sumnjali u to da sve posljedice i uzroci trebaju završiti sa Bićem Nužnog Postojanja, a nije tačno da su vjerovali samo zato što je u prirodi nešto ostalo nejasno.

Treća protivrječnost njihovog govora je zamjerka Kur'anu, i to zbog nerazumijevanja njegovog metoda, koja se temelji na njihovom prijašnjem neprimjerenom prosuđivanju. Pored toga što dokazuje Jednog Stvoritelja, Kur'an istovremeno potvrđuje vladavinu zakona kauzaliteta u Kreaciji. Kur'an svaku pojavu pripisuje njenom specifičnom uzroku. Ukratko, ono što zdrav razum prihvata, i Kur'an potvrđuje. Isto kao što sve prirodne uzroke svakog bića pripisuje Njemu, tako prihvata i prirodne uzroke subjekata radnji. U mnogim ajetima veliki broj čovjekovih djela na temelju slobodne volje pripisuje njemu, a istovremeno sve te subjekte i radnje bez izuzetka pripisuje Bogu. Već smo navodili ajete koji govore o tome da sva stvorenja pripadaju Gospodaru. (Pogledati: Ez-Zumer, 62; El-En‘âm, 102; El-A‘râf, 54; Eš-Šura, 4.) Međutim, postoje i ajeti gdje se i stvorenja i njihove radnje pripisuju Uzvišenom Bogu.

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ

“Allah je stvorio i vas i ono što pravite.”[10]

وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَكِنَّ اللّهَ رَمَى

“I ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.”[11]

Vidimo da se radnja bacanja, istovremeno dok se pripisuje našem Poslaniku, i odriče njemu, a pripisuje Allahu, dž.š.

U svjetlu istoga postoje ajeti koji na općenit način pomiruju ove dvije strane, odnosno potvrđuju tu njihovu dvostranost.

وَخَلَقَ كُلَّ شَىْءٍ فَقَدَّرَهُ تَقْدِيرًا

“Koji je sve stvorio i dao mu određenu mjeru.”[12]

إِنَّا كُلَّ شَىْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ... وَكُلُّ صَغِيرٍ وَكَبِيرٍ مُسْتَطَرٌ

“Mi sve s mjerom stvaramo [...] i sve, i malo i veliko, u retke je zapisano.”[13]

قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَىْءٍ قَدْرًا

“Allah je svemu mjeru odredio.”[14]

وَإِن مِّن شَىْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

“I ne postoji ništa, a da riznice toga nisu kod Nas, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.”[15]

Jasno je da određenje i veličina svake stvari predstavlja njenu ograničenost materijalnim uzrocima i uvjetima vremena i mjesta.

Ukratko, kur'ansko dokazivanje Jednog Stvoritelja temelji se na dokazu kauzaliteta u svim dijelovima Kreacije (u suprotnom, da Kur'an ne potvrđuje ovu zakonitost, uopće ne bi mogao iznijeti dokaz u prilog svoje tvrdnje), a potom se sve pripisuje Stvoritelju cijele Kreacije. Prema tome, riječi onih koji tvrde da pobornici postojanja Boga jedan niz pojava i bića pripisuju Bogu, a drugi materijalnim uzrocima, iz temelja su neispravne.

Naravno, moguće je da je njihova greška nastala zbog ograničenosti pristupa knjigama, pa su svoje kritike upućivali na osnovu onoga što su nalazili u zapisima srednjovjekovne crkve ili u nekim drugim knjigama, bez uvida u djela istinskih božanskih mudraca.

Kroz povijest se dešavalo da su se teolozi u dobroj namjeri, da odbrane vjeru i njena načela hvatali neutemeljenih argumenata jer sami nisu posjedovali intelektualnu zrelost da bi na ispravan način mogli shvatiti ovo pitanje. Tako, umjesto da učine dobro vjeri, zapravo su joj učinili „medvjeđu uslugu“.

Druga skupina učenjaka, bolje rečeno tradicionalista i teologa koji su se slijepo i doslovno držali spoljnjeg značenja, nije mogla ispravno shvatiti kako da se slobodna ljudska djela pripišu Bogu, a da to bude dostojno uzvišenog Božijeg položaja. Zato su ta djela pripisali slobodnoj ljudskoj volji, a odrekli ih Bogu. Ovo posebno vrijedi za slučaj onoga što ljudi prave sa svrhom činjenja grijeha, poput alkohola, sredstava za kockanje, itd. U svojoj argumentaciji oni su se pozivali na ajet: O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli šta želite.[16] Kako je moguće da ovakvi proizvodi ljudskih ruku, koji su šejtansko djelo, budu pripisani Bogu?!

Iz dosadašnjeg izlaganja može se shvatiti neutemeljenost i neispravnost ovakvog mišljenja. Rekli smo da slobodna ljudska djela, kako se pripisuju Bogu – naravno u obliku kako dostoji Njegovom položaju – isto tako su i plod ljudskih ruku, proizvodi koje je čovjek napravio da bi zadovoljio svoje životne potrebe. Pored toga, u gornjem ajetu riječ kumiri dolazi u značenju kipova koji su postavljeni radi obožavanja i štovanja, a već smo navodili ajet: “Allah stvara i vas i ono što napravite.” Prema tome, iz ovoga je jasno da se oblikovanju i izradi kipova pristupa iz različitih aspekata. Iz aspekta da je egzistencija tog kipa od prirode, jer on nije ništa drugo do kamen, glina ili neki drugi materijal, ovo djelo se pripisuje Uzvišenom Bogu, a iz aspekta da se prihvata kao božanstvo, to je šejtanovo djelo i ono što treba odreći od Boga.

Dakle, jasno je da se sva ljudska djela, poput svih ostalih djela u prirodi, pripisuju Uzvišenom i među njima nema nikakve razlike, tako da pripisivanje stvorenosti svakoj stvari zavisi od veličine njenog udjela u egzistenciji! (Obratite pažnju na posljednje riječi!)

Kao što je do sada postalo jasno, dušu nekad uzima Allah, nekad Azrail, a nekad meleci izaslanici. U nastavku treba pojasniti zbog čega je ovako.

Vjernici su na različitim stepenima. Dušu vjernika čiji je iman slab uzimaju meleci nižih stepena ili slabiji meleci, koji vjernika mogu nadvladati samo prilikom uzimanja duše. Dušu onih čiji je iman jak uzimaju jaki meleci, zbog toga što, prirodno, treba jači melek da bi ovladao vjernikom jakog imana i uzeo mu dušu. Znači, s rastom stepena imana i uzvišenosti duše dolaze i meleci većeg i jačeg stepena. Tako je sve dok se ne dođe do stepena kada dušu vjernika ne može uzeti pojedinačni i ograničeni melek, već sâm Azrail bez posredovanja pojedinačnih meleka. Kada vjernik dosegne stepen potpune čistoće, njegovu dušu uzima Allah, dž.š.[17]

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ

“Allah je stvorio i vas i ono što pravite!”[18]

ذَلِكُمُ اللّهُ رَبُّكُمْ لا إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ خَالِقُ كُلِّ شَىْءٍ فَاعْبُدُوهُ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ وَكِيلٌ

“To vam je Allah – Gospodar vaš – nema drugog boga osim Njega, Stvoritelj svega, zato Njemu robujte! On nad svim bdije.”[19]

قُلِ اللّهُ خَالِقُ كُلِّ شَىْءٍ وَهُوَ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

“Reci: ‘Allah je Stvoritelj svega i On je Jedan i Svemoćni.’”[20]

Ajeti kao što su: 39. ajet sure Zumer, 40. sure Mu'min, 59. sure Hašr i njima slični ukazuju na istu zbilju. Isto načelo vrijedi kada se govori o vlasti (مَلِكية) i vlasništvu (مِلْكية). U mnogim kur'anskim ajetima ovo pitanje nedvosmisleno se pripisuje jedino Uzvišenom Allahu. Ovakav kur'anski stav toliko je jasan da je suvišno na njega i podsjećati.

لِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا فِيهِنَّ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ

“Allahova je vlast na Nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!”[21]

I pored toga vidimo da Allah, dž.š., vlast daruje i pripisuje porodici Ibrahimovoj.

فَقَدْ آتَيْنَآ آلَ إِبْرَاهِيمَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَآتَيْنَاهُم مُّلْكًا عَظِيمًا

“A Mi smo Ibrahimovoj porodici Knjigu i mudrost dali, i vlast im veliku darovali.”[22]

U vezi sa hazreti Davudom Časni Kur'an kaže:

وَشَدَدْنَا مُلْكَهُ وَآتَيْنَاهُ الْحِكْمَةَ وَفَصْلَ الْخِطَابِ

“I ojačali smo vlast njegovu i dali mu mudrost i sposobnost da rasuđuje.”[23]

U Kur'anu se često koristi izraz „ono što posjedujete“ (ما مَلَكَت أيمانُكم), kojim se vlasništvo pripisuje čovjeku, kao u sljedećem ajetu:

وَمَا مَلَكَتْ يَمِينُكَ مِمَّا أَفَاءَ اللَّهُ عَلَيْكَ

“I one u vlasti tvojoj koje ti Allah iz plijena dade.”[24]

Isto vrijedi i za kur'anske ajete kojima se bavimo, u kojima čin uzimanja duše, u isto vrijeme dok se pripisuje Uzvišenom Gospodaru, pripisuje se i Meleku smrti i drugim melecima. Ovo je kao primjer Sunca koje obasjava jedno veliko ogledalo, a od tog ogledala se odbijaju zrake ka mnoštvu malih ogledala. Svjetlost prije svega i po biti pripada Suncu, ali drugostepeno i posredno pripada i manjim ogledalima.

Iskonska Božija Volja očitovala se u Meleku smrti, a preko njega u pojedinačnim melecima zaduženim za uzimanje duša, s obzirom na njihovu različitost u uzimanju duša vjernika, nevjernika, licemjera, pravednika, razvratnika. Ova očitovanja se nalaze u nadovezujućem vertikalnom nizu, a ne uporedo i odvojeno na horizontalnoj ravni. Melek smrti je manifestacija Božijeg imena El-Kâbid (Onaj Koji uzima dušu) ili imena El-Mumît (Onaj Koji usmrćuje).

Šejh Tabresi u djelu Ihtidžâdž prenosi jedno opširno predanje o poricatelju koji je sa mnoštvom prigovora došao Imamu Aliju. Jedan od tih prigovora odnosio se na Kur'an jer, po njegovom mišljenju, u njemu ima mnogo protivrječnosti. Čak je rekao i da će primiti islam ako mu Imam Ali odgovori na prigovore.

Jedan od prigovora odnosio se upravo na oprečnost među ajetima o uzimanju duše i izvršiocu tog čina.

Rekao je: “Našao sam da je Allah rekao: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti’, dok na drugom mjestu kaže: ‘One kojima će meleci duše uzeti’, i tome slično u Kur'anu.”

Imam Ali reče: “Što se tiče oprečnosti koju si spomenuo u ovim ajetima i ajeta: ‘Izaslanici Naši mu dušu uzmu’, te ajeta: ‘Kojima su meleci dušu uzeli – a oni su učinili nepravdu prema sebi’, znaj da je Uzvišeni Gospodar veći od toga da Sâm Svojim rukama izravno čini ova djela. Djelo izaslanika Božijih i meleka je Božije djelo jer oni djeluju po Božijoj zapovijedi.

Prema tome, Gospodar je među melecima izabrao jedne da bi bili Njegovi izaslanici i veza između Njega i Njegovih stvorenja. To su upravo oni za koje Gospodar kaže:

اللَّهُ يَصْطَفِى مِنَ الْمَلائِكَةِ رُسُلاً وَمِنَ النَّاسِ

“Allah odabire poslanike među melecima i ljudima.”[25]

Tako onima koji su bili pokorni Allahu, dž.š., uzimaju duše meleci milosti, dok onima koji su ogrezli u grijehu duše uzimaju meleci kazne i odmazde. Melek smrti ima svoje pomagače i među melecima milosti i melecima odmazde, koji po njegovoj zapovijedi uzimaju duše. Njihovo djelo je njegovo djelo. Šta god da urade, pripisuje se i njemu.

Dakle, djelo meleka je djelo Meleka smrti, a djelo Meleka smrti je djelo Gospodara, jer je Allah Taj Koji daje smrt i uzima duše. On ovaj čin daruje svakom meleku kojem On želi i ne daje onom kome ne želi. On daje nagradu i kaznu kome hoće od Svojih robova.

Zaista, djelo povjerenika Božijih istovjetno je djelu Božijem, kao što je i Sâm rekao:

وَمَا تَشَاؤُونَ إِلاَّ أَن يَشَاءَ اللَّهُ

“Vi ništa ne možete htjeti, osim ono što Allah hoće.”[26]

Sada ostaje da pojasnimo na koji način se uzima duša i kako je moguće da Melek smrti u jednom trenu usmrti hiljade i milione ljudi od kojih su jedni na istoku, a drugi na zapadu. Na ovo ćemo odgovoriti na dva načina.

Prvi odgovor je da je i u materijalnom svijetu moguće da jedan subjekt u jednom trenutku učini više različitih radnji, a da to ne utiče na njihovu vremensku određenost. Naprimjer, Sunce koje ima jedno kretanje i jedno isijavanje zraka istovremeno osvjetljava i grije mnoštvo kuća, područja, gnijezda, životinjskih jazbina itd. Sve ove isijavajuće zrake, koje su obuhvatile cijeli svijet, međusobno se razlikuju, nisu jednake jačine i ograničene su, ovisno o mjestu do kojeg su doprle. Zraka svjetlosti koja je doprla do kuće nije ista kao ona koja je doprla do gnijezda ptice. Zraka koja je pala na kuću je udio zaseban za tu kuću i nije jednaka onoj zraci i udjelu svjetlosti kojom se koristi gnijezdo. I pored svega toga, Sunce je jedno.

Primjer magnetnih i električnih talasa još bolje oslikaca našu temu. Izvor radio-talasa je jedan, ali milion ljudi istovremeno prima njegov signal. Jedan je govornik, jedno je djelo, ali svako ko sa sobom ima prijemnik može ga slušati. To znači da je moguće da se jedno djelo očuvanjem svoje jednoće pojavi u milionima prijemnika, odnosno da se manifestira u mnoštvu.

Hidroelektrana je jedan izvor energije koji se posredstvom kabla prenosi do grada i tamo se ta energija grana prema transformatorima, koji tu snagu pretvaraju u slabiju snagu. Nakon tih transformatora dolaze i drugi instrumenti koji još više umanjuju tu snagu sve do jačine koja je korisna za kućnu upotrebu. Tako, naprimjer, struja koja je u početku bila jaka 63.000 volti na kraju bude svedena na 220 ili 110 volti, pa čak i do 2 do 3 volta, koliko koristi noćna svjetiljka upaljena negdje u hodniku kuće.

Da li se može reći kako je moguće da jedna žica povezana sa hidroelektranom može pokrenuti sve kućne i druge naprave u istom trenutku? Kako je moguće da se samo jednim pritiskom na prekidač dese svi ovi događaji? Nema nikoga ko će reći da je takvo šta nemoguće.

Veliki melek Božiji koji ima zadaću uzimanja duša zove se Azrail. On je u položaju tvornice sa velikom snagom. On je poput jednog Sunca koje jeste na nebu, ali isijavanjem svojih zraka može doprijeti do svakog mjesta. Azrail je Božije ime “Onaj koji usmrćuje” i “Onaj koji duše uzima”. Israil je manifestacija Božijeg imena “Onaj koji život daruje i tjelesa oživljava”, Džebrail je Božije ime “Sveznajući, Znalac i Obaviješteni o svemu”, a Mikail je Božije ime “Onaj koji opskrbu daje”.

Potom se uz pomoć manjih meleka univerzalno ime grana na manje jedinke i tako na sve manje i manje meleke dok ne dođe do onog najnižeg meleka, a svaki od njih ima za sebe zadaću da učini pojedinačno djelo, kao što je ozdravljenje, umiranje, oživljavanje, opskrbljivanje itd.

Danas, kada raspolažemo mnoštvom izuma koji slike i zvukove šalju na najudaljenija mjesta, razumijevanje pitanja uzimanja duša umnogome je olakšano običnom čovjeku.

U stara vremena, kada se lampa palila čakmakom ili nekom vrste šibice, bilo je mnogo teže tim primjerom pojasniti uzimanje duše. Međutim, ovo pojašnjenje je veoma jednostavno razumljivo svima.

Drugi naš odgovor je da djelo Meleka smrti nije materijalnog karaktera. Melek smrti je melekutsko i duhovno biće te kao takav uopće nema sličnost sa materijalnim svojstvima. Kako je već pojašnjeno na drugom mjestu, uzimanje duše se dešava unutar čovjeka. Ono što melek smrt uzima jeste duša, a duša je nematerijalna. Azrail, koji je i sam melekutsko nematerijalno biće, uzima dušu melekutskom snagom, a ne materijalnom.

Za primjer vas mogu upitati da li sada, dok vam ovo govorim i vi svi čujete moj govor, razumijevanje i percipiranje jednog od vas smeta drugome? Da li se može reći: Kako je moguće da jedno značenje u jednom trenutku bude shvatljivo hiljadi jedinki?

Naravno, ako bismo svi sada htjeli sjesti ovdje na moje mjesto, to ne bi bilo moguće jer nam to zakonitosti materije ne dozvoljavaju. Međutim, snaga misli, memorije i imaginacije nije materijalna kategorija.

Ako pretpostavimo da jedan čovjek nešto kaže i posredstvom ozvučenja to hiljade ili milioni ljudi istovremeno čuju, niko ne bi drugome smetao u tome, jer moć inteligencije, razuma, memorije nije materijalnog karaktera da bi bila ograničena fizikalnim zakonitostima. Prema tome, djelo Uzvišenog Boga, Meleka smrti Azraila i ostalih meleka nije materijalnog karaktera, već je jedinstveno djelo koje se manifestira kroz različita ogledala koja odražavaju jedna druga.

Mulla Hâdi Sabzivâri, na temeljima stavova iluminacionista, u vezi s pojavom mnoštva kaže:

 

وَ هَکَذَا سَوَانِخُ الأَنْوَارِ     تَضَاعَفَتْ لِمَبْلَغِ مِکْثَارِ

عَلَيْهِ قِسْ بِوَسَطٍ وَ غَيْرِهْ    شُهُودَ کُلٍّ وَ شُرُوقَ نُورِهْ

إِذْ لاَ حَجَابَ فِى الْمَفَارِقَاتِ    وَ إِنَّمَا اخْتَصَّ الْمُقَارِنَاتِ

فَکَانَ فِى کُلٍّ جَمِيعُ الصُّورِ کُلٌّ مِنَ الْکُلِّ کَمَجْلَی الأَخَرْ

“Na isti način nadolazeće svjetlosti, poput svjetlosti egzistencije Meleka smrti koju uzima od Izvora svih svjetlosti i u njemu se očituje, u nižim razinama se umnožavaju do krajnje granice mnoštva.

Na istoj osnovi i na isti način treba posmatrati isijavanja svjetlosti koja se pojavljuju na nižim razinama i koja nude prikaz uzvišenih svjetlosti i nematerijalnih uzvišenih bića.

Dokaz za to je što kod nematerijalnih bića nema zastora materije ni materijalnih učinaka poput vremena i mjesta, te zato ona međusobno nisu skrivena, a zastor je svojstven samo materijalnim bićima i njihovim učincima.

Prema tome, u svakom nematerijalnom biću odražavaju se druga nematerijalna bića i svako od njih je u položaju ogledala spram drugoga.”[27]

U djelu Men la jahduruhu el-faqîh zabilježeno je da je Imam Sadik rekao: “Bio je upitan Melek smrti kako uzima duše dok su u istom trenu neke na zapadu, a neke na istoku. On je odgovorio: ‘Ja ih pozovem i one mi se odazovu. Zaista, cijeli ovaj Dunjaluk preda mnom je poput zdjelice u vašim rukama iz koje jedete kako želite. Zaista, cijeli Dunjaluk je preda mnom poput jednog dirhema u rukama nekog od vas koji ga vrti kako želi.’”[28]

U istom djelu se prenosi da su upitali Imama Sadika za sljedeće ajete: “Allah uzima duše u času njihove smrti.” “Ti reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti.’” “One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti.” “A da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali.” “Izaslanici Naši mu dušu uzmu.” Upitali su ga: “Kako je moguće zamisliti da u jednom trenutku toliko ljudi, čiji broj ne zna niko osim Allaha, dž.š., umre?”

Imam Sadik odgovori: “Allah, dž.š., je postavio pomagače Meleku smrti koji uzimaju duše, kao što je i načelnik policije postavio neke ljude kao pomagače sebi i on ih šalje da izvrše zadatak. Tako meleci milosti i srdžbe uzimaju duše vjernika i nepravednika, odnosno privlače ih sebi, Melek smrti posredstvom njih privlači sebi duše koje su oni usmrtili i one duše koje je sam usmrtio, a Gospodar posredstvom Meleka smrti Sebi privlači duše ljudi.”[29]

Iz ove predaje može se shvatiti da Melek smrti neke duše privlači sebi, odnosno usmrćuje, izravno, bez posredovanja drugih meleka.

Dođe jednom neki čovjek Imamu Aliju i reče mu: “O Zapovjedniče pravovjernih, ja sam posumnjao u Božiju Knjigu koju je On objavio Svom Poslaniku.”

Imam Ali reče: “Majka plakala nad tobom! Kako da si posumnjao u Knjigu objavljenu od Boga?!”

On reče: “Našao sam u Božijoj Knjizi da jedni ajeti opovrgavaju druge, pa kako da ne posumnjam?”

Imam Ali reče: “Ajeti Knjige Božije su povezani i uzajamno se potvrđuju, a nikako se ne isključuju međusobno. Međutim, tvoj udio u duhovnoj opskrbi i razumijevanju nije toliki da bi se mogao okorisiti razumom. Navedi te slučajeve u Knjizi Božijoj zbog kojih si zapao u sumnju!”

Čovjek poče navoditi te slučajeve, a Imam mu je odgovorao za jedan po jedan slučaj. Predaja je veoma duga, a zabilježena je u djelu Šejha Saduka Et-Tevhîd, od 254. do 269. stranice. Mi ćemo se osvrnuti samo na onaj dio koji se tiče našeg pitanja, a to su ajeti koji govore o uzimanju duša.

Imam Ali je rekao: “Ono što si rekao u vezi s kur'anskim ajetima o uzimanju duše, kao što je Božiji govor: Ti reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti’, Božiji govor: Allah uzima duše u času njihove smrti, Božiji govor: One kojima će meleci duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: ‘Mir vama!’, Božiji govor: A da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali, i Božiji govor: Izaslanici Naši mu dušu uzmu, i pritom ne oklijevaju – znaj da Uzvišeni Gospodar Svoje poslove uređuje onako kako On želi. Svoja stvorenja postavlja na ona mjesta koja im On propiše.

A što se tiče Meleka smrti, njega je Gospodar postavio da uzima duše Njegovih posebnih robova za koje On bude htio i njihove duše uzima izravno.

Skupinu posebnih meleka postavio je za uzimanje duša Njegovih robova koje On bude htio.

Melecima čija je imena Gospodar spomenuo dao je u zadaću tačno određene Svoje robove.

Uzvišeni Gospodar svoje poslove uređuje onako kako On želi i bude kako je Njegova Volja.”

Potom reče: “Znalac i učenjak nema toliku snagu da bi svako znanje mogao pojasniti svim ljudima. Neki ljudi su u pogledu razumijevanja jaki, a drugi su slabašni. Isto tako ni svi oblici znanja nisu na istoj razini. Neka znanja se mogu nositi, dok se druga ne mogu nositi i izvan su mogućnosti i snage ljudi, osim malog broja njih, koji su Božiji ugodnici i prijatelji. Gospodar je primanje tog znanja njima učinio lahkim i podario im je snagu da mogu razumjeti, shvatiti i nositi to znanje.

Za tebe i ostale ljude dovoljno je taman toliko da znaš da je Bit Božija Ta Koja daje život i usmrćuje. On je Taj Koji uzima duše rukom bilo kojeg Svoga roba ili stvorenja posredstvom kojeg On hoće, bilo da je to melek ili neko drugi.”

Čovjek reče: “Otklonio si mi teškoću, Gospodar otklonio teškoću od tebe, o Zapovjedniče pravovjernih! Gospodar pomogao muslimane tvojom rukom!”[30]

Ovdje Imam Ali, kao što se jasno vidi, svoj govor završava riječima: “ili neko drugi”. Treba vidjeti kakvo značenje imaju ove riječi, jer se preko njih ne može olahko preći samim tim što ih je izrekao najbolji učenik Poslanikove škole tevhida. Moguća su dva značenja ovih riječi.

Prvo značenje može biti da se ovo odnosi na neka druga stvorenja mimo meleka, ako se uzme da se riječi vežu za meleke. To su bića koja su položajem veća od meleka, pa čak i od Meleka smrti. Ona su, jezikom Kur'ana, uzvišena bića (عالين).

Nakon što je Gospodar stvorio čovjeka i šejtanu zapovijedio da mu učini sedždu, pa je on nije učinio, Gospodar ga kori riječima:

أَسْتَكْبَرْتَ أَمْ كُنتَ مِنَ الْعَالِينَ

“Jesi li se uzoholio, ili misliš da si jedan od uzvišenih bića?”[31]

Budući da je sedžda bila naređena svim melecima, jasno je da u tom slučaju uzvišena bića nisu meleci, da bi se i na njih odnosila zapovijed. Kao što se može shvatiti iz samog njihovog imena (عالين), oni su bića visokog položaja.

Koja su to uzvišena bića na koja se, zbog njihova visokog položaja, ne odnosi zapovijed da čine sedždu Ademu? Ako bismo htjeli dati opširno pojašnjenje ovoga, udaljili bismo se od naše osnovne teme o proživljenju. Ali ukratko, iz kur'anskih ajeta može se shvatiti da su iskreni robovi Božiji u Kur'anu označeni kao muhlesîn (مُخْلَصِين).

To su Božiji prijatelji i ugodnici koji su dosegli položaj iskrenosti kod Moćnog Vladara.[32] To su oni koji su u svom usavršavajućem kretanju došli do univerzalnih Božijih imena. Oni su sebe poništili u Božijem biću i tako su postali ogledalo i očitovanje Božijih imena. Oni posredstvom Božije dozvole mogu oživjeti i usmrtiti. Oni su očitovanje Božijih imena Muhji (Koji daje život) i Mumit (Koji daje smrt).

Tako Kur'an u vezi sa hazreti Isaom jasno kaže:

وَأُبْرِئُ الأكْمَهَ والأَبْرَصَ وَأُحْيِـى الْمَوْتَى بِإِذْنِ اللّهِ

“I iscijelit ću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom.”[33]

Hazreti Musa, koji je svoj štap pretvorio u aždahu, bio je upravo manifestacija Božijeg imena Muhji, kao i hazreti Ibrahim, koji je oživio ptice raspoređene na četiri brda.

[...]

Druga mogućnost je da riječi “ili neko drugi” stoje u vezi sa riječima “kojeg On hoće”, a u tom slučaju značenje bi bilo: Allah, dž.š., uzima dušu posredstvom svakog od svojih stvorenja kojeg On hoće od meleka, a uzima dušu i bez posredništva meleka.

Dakle, moguće je da se “neko drugi” odnosi na Gospodara, iako se i ovo tumačenje u krajnjem vraća na uzvišena stvorenja posredstvom kojih On uzima duše, jer su uzvišena stvorenja utrnula u Biću Božijem i očitovanja su Božijih univerzalnih imena. Stoga, zbiljski se za njihova djela može reći da su Božije djelo.

Kulejni, r.a., prenosi od Imama Bakira predaju: “Ali ibn Husejn, Imam Sedžad, kaže: ‘Božiji govor:

أَوَلَمْ يَرَوْاْ أَنَّا نَأْتِى الأَرْضَ نَنقُصُهَا مِنْ أَطْرَافِهَا

“Zar oni ne vide da im Mi zemlju sužavamo, umanjujući joj pogranične oblasti?”[34] – a njime se misli na nestajanje učenjaka – potiče velikodušnost moje duše na brzu smrt i naša pogubljenja.’”[35]

To znači da Sâm Gospodar uzima duše učenjaka ovog Ummeta. Upravo to što Allah izravno uzima dušu kod Imama Sedžada izaziva osjećaj potpune lahkoće i žudnje za smrću. Sebe vidi spremnim da se žrtvuje u ostvarenju jednog takvog cilja.

Iz ovoga je, također, jasno da po Imamu Sedžadu, množina atrâf (أَطْرَاف) dolazi od jednine tirf (طِرْف) ili od riječi taref (طَرَف), jer u ova dvaa slučaja ima značenje velikana i plemića (كَريمُ الأبَوَيْن), iz čega je opet Imam shvatio da se to odnosi na učenjaka.

Kako je samo prelijepo i puno užitka kada Allah, dž.š., uzima dušu! Duša Imama Sedžada, kada dođe do ovog ajeta, odmah poleti iz kafeza tijela u želji za susretom sa Allahom.

Prema tome, Allah, dž.š., uzima dušu posredstvom uzvišenih bića, Meleka smrti i pojedinačnih manjih meleka.

Iz svega do sada rečenog može se izvesti veoma važan zaključak – da su vjernici na različitim stepenima. Dušu onih koji imaju slabiji iman uzet će meleci nižeg ranga, odnosno slabiji meleci. Dušu vjernika čiji je iman jak uzet će jači meleci, oni koji mogu njim ovladati i potčiniti sebu dušu vjernika. Jednom riječju, što iman vjernika bude veći, njemu će dušu uzimati jači melek, dok se ne stigne do one granice gdje pojedinačni meleci neće imati snage da uzmu dušu. Tada sâm Azrail dolazi da uzme dušu i izravno, bez pomoći pojedinačnih meleka, uzima dušu vjernika. Onim vjernicima koji su stigli do položaja potpune iskrenosti dušu uzima Sâm Allah, dž.š.

Sada treba vidjeti zašto se razlikuju vrste meleka koje uzimaju dušu. Zašto se oblik meleka razlikuje kada su u pitanju vjernik i nevjernik? Zašto se melek vjerniku javlja u lijepom obliku, a nevjerniku u groznom obliku? Zašto se melek vjerniku ukazuje u lijepom, a poslaniku u uzvišenom obliku? Uglavnom, meleci se ljudima javljaju u različitim oblicima. Zašto?

U knjizi Džâmi'u-l-ahbâr prenosi se dijalog hazreti Ibrahima i Meleka smrti. Hazreti Ibrahim upita Meleka smrti: “Da li se možeš meni pokazati u onom obliku u kojem se ukažeš griješniku bludniku?” Melek smrti reče: “Ti nemaš snage da to podneseš.” Hazreti Ibrahim reče: “Imam!” Melek smrti reče: “Okreni svoje lice od mene, pa me ponovo pogledaj!” Hazreti Ibrahim postupi tako i pogleda u njega. Pred sobom je vidio čovjeka crnog lica, nakostriješene kose, odvratnog smrada, crne odjeće, iz čijih usta i očiju bukti plamen. Hazreti Ibrahim pade u nesvijest. Kad je došao sebi, reče: “Ako griješnik prilikom smrti ne bude vidio ništa osim ovog prizora, to mu je dovoljna kazna.”[36]

U skladu sa ovom predajom, Azrail može sebe pokazati u obliku kakav vidi griješnik pri smrti, koji hazreti Ibrahim nije mogao podnijeti, a može se pokazati i u tako lijepom obliku da čovjek na samrti nema snage da ga podnese i od velikog užitka i privlačnosti duša se sama od sebe preda.

Egipćanke nisu imale snage da podnesu Jusufovu ljepotu. Samo što im je pogled pao na Jusufa, porezale su ruke i rekle:

وَقُلْنَ حَاشَ لِلّهِ مَا هَـذَا بَشَرًا إِنْ هَـذَا إِلاَّ مَلَكٌ كَرِيمٌ

“‘Bože, Bože!’ – uskliknuše – ‘Ovo nije čovjek! Ovo može biti samo melek plemeniti!’”[37]

Ovo se odnosi na ovozemaljsku ljepotu, a šta se tek dešava kada melekutska ljepota ovlada umom? Dovoljan je jedan trenutak da dušu uzme sebi.

Prema tome, možemo reći da Azrail prilikom uzimanja duše vjerniku sebe uljepša tako da vjerniku ne ostaje snage da se odupre toj ljepoti i u jednom trenutku on se dušom uzdigne u nebeski svijet.

Azrail i njegovi pomagači meleci nemaju različita štastva tako da od čovjeka do čovjeka poprimaju različite oblike, odnosno mijenjaju kalupe. Zapravo, meleci su nematerijalna i melekutska bića. Kao takvi, oni su poput ogledala i nisu “samopokazatelji” već “pokazatelji drugog”. Melek koji se pred čovjekom pojavi prilikom smrti samo pokazuje i odražava savršenstva ili pokvarenosti tog čovjeka. Dakle, čovjek prilikom smrti sebe posmatra onakvim kakav jest.

Osobine čistih vjernika su različite. Kod nekog je izražen ibadet, kod drugog velikodušnost, plemenitost, samilost, darežljivost, znanje, bogobojaznost, hrabrost, itd. pa će, u skladu s tim, i njihovi melekutski oblici biti različiti, a time i njihova ljepota. Oni čija ljubav prema Bogu bude jaka imat će prelijep i opčaravajući melekutski oblik. Upravo zbog toga vjernici će pri uzimanju duše meleke smrti vidjeti u različitim oblicima. Svi meleci su lijepi, ali su različiti intenziteti i oblici njihove ljepote.

Isto vrijedi i za nevjernike, licemjere i poricatelje. Zavisno od njihove pokvarenosti i njihovi meleci smrti će biti različiti. Kod nekih je izraženije stanje poricanja, kod drugih stanje opiranja, kod trećih tvrdičluka, kod četvrtih stanje grubosti i oholosti, kod nekih je stanje faraonštine izraženije od ostalog, itd.

Upravo zbog svega toga i oblici meleka koji im uzimaju duše su različiti. Iako su svi ružni, kada je nivo ružnoće u pitanju njima se meleci pojavljuju u različitim oblicima.

Razlog svih ovih različitosti leži u tome što Azrail i njegovi potčinjeni pomoćnici duše uzimaju iznutra, odnosno iz batina. Zato, koja god osobina bude postojala u čovjeku, ona će se manifestirati. Ta manifestacija ostavlja trag na ljudsko osjetilo i čovjek posmatra sebe u odražavajućem ogledalu njihova bića. Ustvari, čovjek će tada gledati svoju zbilju i melekutsko biće.

Ovaj melekutski oblik nalazi se u čovjeku i još na Ovom prolaznom svijetu u njegovoj je unutrašnjosti. Međutim, posredstvom loših ili dobrih djela, vjerovanja ili nevjerovanja taj melekutski oblik se mijenja. Ono što se mijenja i daje promjenu je na Ovom svijetu, koji predstavlja mjesto djelovanja, a nije mjesto obračuna. U stanju smrti ovaj oblik više nije promjenljiv.

Plod promjena melekutskih oblika tokom vrijeme ovosvjetskog života jeste postojani melekutski oblik pri smrti.

Dželaludin Rumi u vezi sa ovom zbilje spjeva sljedeće:

Svačija smrt, sine, nalikuje samom njemu

Čisto ogledalo uistinu je istovjetno licu

Ispred Turčina ogledalo je lijepe boje

Ispred crnca ogledalo je crne boje

O ti koji bojiš se i bježiš od smrti!

Ti sebe se bojiš, dušo, dobro znaj!

To tvoje ružno lice obraz je smrti

Tvoja duša poput stabla, a smrt joj list

Od tebe je otpala, dobra ili loša bila,

Ružno ili lijepo tvoje duše je od tebe.[38]

Treba znati da su meleci posebna bića, pored čovjeka, džina i šejtana. Melek ne može zamijeniti svoju bit za drugu i nikada se ne može zaogrnuti odjećom materije.

Šejtani i meleci mogu samo ostaviti dobar ili loš trag na ljudska osjetila. Upravo zato ih čovjek kroz okno svog osjetila posmatra u različitim oblicima, a nije tačno da oni u zbilji mogu poprimati različite oblike, odnosno pretvarati se u različite oblike čovjeka i životinje. Pretpostavka da se oni mogu pretvoriti u različite oblike i esencije oprečna je filozofskoj argumentaciji, kur'anskim ajetima i predajama.

Allame Tabatabai, potpuni učitelj, u svom tefsiru El-Mizan u raspravi o stvaranju šejtana u suri El-A'râf kaže: “Neki su rekli da kod učenjaka postoji konsenzus oko toga da su šejtan i njegov rod od džina i da džini, kao suptilna tjelesa, mogu poprimati različite oblike, pa čak i oblik psa i svinje, te da i meleci, kao posjednici suptilnih tjelesa, mogu poprimati različite oblike, osim oblika psa i svinje – kao da ovim žele reći da oni mogu mijenjati svoju bit i esenciju – no oni za ovo svoje mišljenje nemaju racionalan dokaz ni dokaz potvrđen u vjerskoj tradiciji. Njihova tvrdnja o konsenzusu ima utemeljenje samo u njihovim umovima. Za ovo treba donijeti dokaz iz Kur'ana i sunneta, a zaključak koji se izvodi iz njih je onakav sa kakvim si upoznat...”[39]

Kada se čistim ljudima uzimaju duše, oni uopće nemaju osjećaj da ispuštaju duše. Zapravo, samim viđenjem lijepog i privlačnog Azrailovog lica čist čovjek napušta svoj tjelesni oblik i sebe odjednom vidi u Džennetu.

Prepostavite da se vozite autom ulicama grada i na njima posmatrate neke neprijatne prizore. Odjednom se otvore kapije i auto uđe u drugi prostor. Ostajete zatečeni ljepotom tog vrta, prekrasnim prizorima, prisnošću koja vlada cijelim prostorom, ukusnom hranom, hladnom i bistrom vodom, ugodnim pjevanjem koje obuzima dušu, itd.

Ulazak u ovakav vrt kod vas ne izaziva nikakvu neprijatnost. Štaviše, pri samom ulasku niste ni primijetili čin prelaska iz jednog u drugi prostor, već ste uvedeni neprimjetno, nježno i ugodno.

Vjernik na ovakav način ispušta dušu.

A što se tiče ispuštanja duša bliskih Božijih robova, potpuno iskrenih i na najvišim položajima, govor o tome je izvan našeg dosega.

[...]

 

Sinoć mi oko tvoje bolesno strpljenje oduze

Al' milošću usana tvojih dušu sačuvah

Ljubav moja ka tvojoj mošusnoj nausnici od jučer nije

Već duže vrijeme opijen sam mjesečevim vrčem ovim

U mojoj postojanosti učini mi se prikladnim da prisilom

U tvom sokaku neprekidno tragam

A kakav li je to užitak i zadovoljstvo kada Sâm Gospodar robu uzima dušu!

[...]

U odanosti ljubavi tvojoj poznat međ' ljepoticama k'o svijeća sam

Noćna lutalica vojničkih i lupeških sokaka k'o svijeća sam

Bez tvoje svjetokrasive ljepote dan mi k'o noć

Bez savršenstva ljubavi tvoje vrelo mahana sam k'o svijeća

Uže života mi makaze tuge za tobom odsjekoše

Ipak u vatri ljubavi tvoje nasmijan k'o svijeća sam

K'o jutro sam, jedan dah mi bez susreta tvoga ostade

Ljepotice, lice mi pokaži da dušu žrtvujem k'o svijeća![40]

جَعَلَنا اللهُ وَ إِيَّاكُمْ مِنَ الفائِزِينَ بِذلِكَ المَقامِ المَحْمُودِ وَ المَنْزِلَةِ الرَّفَيعَةِ، بِمُحَمَّدٍ وَ آلِهِ الطاهِرِينَ، وَ صَلَّى اللهُ علَى مُحَمَّدٍ وَ آلِهِ أَجْمَعِينَ!


[2] Ez-Zumer, 42.
[3] El-En‘âm, 61.
[4] En-Nahl, 32.
[5] En-Nahl, 28.
[6] En-Nahl, 29.
[7] Kontingentno biće – biće koje nije nužno, može i ne mora biti, dakle, sva stvorenja osim Stvoritelja.
[8] Mulla Hâdi Sabzivâri: Manzume, Gurerun fi takallumihi te'âlâ, izdanje Nâseri, str. 177-178.
[9] Ova tema je više obrađena u tefsiru El-Mizân Allame Tabatabaija, sv. 1, str. 72, pod naslovom Tasdîku-l-Kur'an liqânûni-l-'illijje el-'âme, kao i na 406. str., pod naslovom Kelâmun fi istinâdi masnû'âti el-insân ila Allahi subhânehu. (U nastavku teksta, zbog važnosti teme, iz tefsira El-Mizân donosimo ovaj dio na koji upućuje autor. – Op. prev.)
[10] Es-Sâffât, 96.
[11] El-Enfâl, 17.
[12] El-Furkân, 2.
[13] El-Kamer, 49 i 53.
[14] Et-Talâk, 3.
[15] El-Hidžr, 21.
[16] El-Ma'ide, 90.
[17] Navedeno prema: El-Mizan, sv. 1, str. 602, perz. prijevod Ajatullaha Hamedanija.
[18] Es-Sâffât, 96.
[19] El-En‘âm, 102.
[20] Er-Ra‘d, 16.
[21] El-Ma'ide, 120.
[22] En-Nisâ', 54.
[23] Sâd, 20.
[24] El-Ahzâb, 50.
[25] El-Hadždž, 75.
[26] Šejh Tabresi: Ihtidžâdž, Matba'e Ni'mâni, Nedžef, sv. 1, str. 367; El-Insân, 30; Et-Tekvîr, 29.
[27] Mulla Hâdi Sabzivâri: Manzume, izdanje Nâseri, str. 190-191. (Navedno je tumačenje, a ne doslovan prevod stihova.)
[28] Šejh Saduk: Men la jahduruhu el-faqîh, Bâbu gusli-l-mejjit, sv. 1, str. 80.
[29] Ibid, str 82.
[30] Šejh Saduk: Et-Tevhîd, Bâbu radd 'ala es-sanavijje ve ez-zenâdiqe, izdanje Hejdari, 1387. god. po H, str. 268.
[31] Sâd, 75.
[32] El-Kamer, 55.
[33] Ali ‘Imrân, 49.
[34] Er-Ra‘d, 41.
[35] Kulejni: Usûli Kâfi, Kitâb fadlu-l-'ilm, Bâbu faqdu el-'ulemâ', izdanje Hejdari, 1381. god. po H, str. 38.
[36] Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Ahundi, sv. 6, str. 143.
[37] Jûsuf, 31.
[38] Džalaludin Rumi: Mesnevija, izdanje Mirhani, sv. 3, str. 288-289.
[39] Allame Tabatabai: El-Mîzân, sv. 8, str. 61.
Zadnji put promjenjen: %PM, %20 %908 %2014 %20:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT