Iščeznuće lica stvorenog i manifestacija Lica Božijeg na Sudnjem danu (28)

Proživljenje - povratak Bogu

S perzijskog preveo: Amar Imamović

28. PREDAVANJE

 Iščeznuće lica stvorenog i manifestacija Lica Božijeg na Sudnjem danu

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Časnoj Knjizi u jednom dijelu posljednjeg ajeta sure El-Qasas kaže:

كُلُّ شَىْءٍ هَالِكٌ إِلاّ وَجْهَهُ

“Sve propada – osim Lica Njegovoga!”,[1] dok cio ajet glasi:

وَلا تَدْعُ مَعَ اللَّهِ إِلَهًا آخَرَ لا إِلَهَ إِلا هُوَ كُلُّ شَىْءٍ هَالِكٌ إِلاّ وَجْهَهُ لَهُ الْحُكْمُ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

I ne zazivaj uz Allaha boga drugoga! Nema boga osim Njega! Sve propada – osim Lica Njegova! Njemu presuda pripada i Njemu ćete se vratiti vi!

Kao što se da vidjeti iz samog ajeta, u njemu nalazimo pet odlomaka.

Kao prvo: “Ne zazivaj uz Allaha boga drugoga.” Kao drugo: “Nema boga osim Njega.” Kao treće: “Sve propada – osim Lica Njegova.” Kao četvrto: “Njemu presuda pripada.” I kao peto: “Njemu ćete se vratiti vi.”

Ustvari, nakon što je Gospodar obznanio nedozvoljenost zazivanja drugoga pored Allaha, sljedeća četiri odlomka pojašnjavaju razlog toga. Ono što nas sada više zanima jeste treći odlomak koji ujedno pojašnjava razlog drugog odlomka. A to znači, nema boga osim Allaha, jer sve propada osim Lica Njegova. Shodno ovome, čovjek ne treba da zaziva nikog drugog pored Allaha, dž.š., jer sve propada osim Lica Božijeg.

Ono što je potrebno istaknuti u vezi s dijelom ajeta koji je predmet našeg zanimanja: “Sve propada – osim Lica Njegovoga!”, jeste to da on ukazuje na značenje da je sve upravo sada propadajuće osim Lica Božijeg, a ne da će stvari i bića tek u budućnosti propasti. Jer, riječ propadajuće (هالِك) je izvedenica iz glagola stradati, propasti (هَلَكَ), a oblik particip aktivni upućuje na trajno postojanu zbilju svog izvornog značenja bez određivanja posebnog vremena. Upotreba izvedenice u arapskom jeziku tako da se odnosi samo na sadašnje ili buduće vrijeme je metaforična upotreba (مجاز) i to samo ako uz nju dođe neka odrednica ili se nalazi u kontekstu koji upućuje na buduće vrijeme.

Prema ovom ajetu, pečat nestajanja, stradanja i besmisla je trenutno udaren na sva bića. Bića istovremeno dok postoje i nepostojeća su. Upravo na ovo ukazuje kur'anski ajet:

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ * وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِ وَالإِكْرَامِ

“Sve što je na Zemlji nestajuće je, a ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Veličanstvena i Plemenita!”[2]

To znači, upravo sada su nestajuća, a ne da će se tek u budućnosti ogrnuti odjećom nestajanja, a Lice Gospodara će tek tada ostati samo.

S druge strane, Kur'an kaže:

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

“Gdje god da se okrenete, tamo je Allahovo Lice!”[3]

S obzirom na smisao ajeta da je Lice Božije stalno i postojano, može se izvesti zaključak da su i bića stalno postojana, a početak ajeta kaže da je svaka stvar nestajuća.

Postavlja se pitanje, kako je moguće reći da su sva bića nestajuća osim Lica Božijeg, a istovremeno da su sva bića postojana?

Odgovor na ovo pitanje se vraća upravo na ono što smo već pojasnili, a to je da svaka stvar ima dva lica. Sve što se može označiti kao postojeća stvar ima dva lica, jedno stvoreno (حلق), a drugo iz svijeta zapovijedi i upravljanja (أمر). Sva bića su nestajuća po tome što su stvorena. Međutim, aspekt Lica Božijeg koji je prisutan u njima je postojan i nepropadajući.

Ovo kur'ansko učenje je veoma precizno pitanje i vrijedno svakog oblika misaonog pregnuća i zadubljivanja. Sva bića, istovremeno dok im je očuvana jedinstvenost, njihova izvornost i autentičnost ovise o njihovom aspektu Lica Božijeg. Upravo na temelju ovoga, sva bića su postojeća, a ne nestajuća, s tim da je svako biće jedna jedinstvena jedinka koja se ne može podijeliti na dva dijela pa da kažemo: njen prvi dio je nestajući, a drugi postojeći.

U skladu s navedenim, kur'anski ajeti koji govore o predkijametskim pojavama kada će Sunce potamniti, zvijezde popadati, Zemlja se zamijeniti drugom, mora proključati, planine se zdrobiti, sve stvari propasti i cijelo uređenje nestati, govore o aspektu njihovog stvorenog lica.

Do ovog zaključka smo došli na temelju ajeta koji smo prethodno naveli, a koji govori da svaka stvar, pored lica stvorenog, u sebi ima i Lice Božije, jer Lice Božije je svuda prisutno. Svako biće ne može ni doći u postojanje bez Lica Božijeg prisutnog u njemu, što predstavlja njegovu melekutsku povezanost sa Gospodarem. Postojanje bića potpuno ovisi o njegovom melekutskom aspektu, odnosno Licu Božijem.

فَسُبْحَانَ الَّذِى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

“Zato – neka je slava Onome u Čijoj je Ruci melekut (vlast) svih stvari, i Njemu ćete se vratiti!”[4]

Postoje predaje koje istovremeno ukazuju na to da će bića nestati prije pojave Kijameta i potvrđuju postojanje tih bića. Predaja potvrđuje postojanje Nebesa i Zemlje istovremeno dok govori da propadaju.

U isto vrijeme dok postoje – i ne postoje, a dok ne postoje – i postoje.

Razumijevanje ovog pitanja je veoma važno. Zato treba sa velikom pažnjom promišljati o smislu takvih predaja. Imam Ali u govoru o Božijoj jednoći kaže sljedeće:

“Zaista, poslije utrnuća Svijeta ovog, Allah Uzvišeni ostat će Sam bez ičega drugog pored Sebe. On će biti poslije utrnuća svijeta kao što je bio prije proizvođenja njegova: bez vremena, ili mjesta, ili trena, ili razdoblja. Tada neće postojati rokovi, razdoblja i vremena, a godine i sati nestat će. Ništa neće biti osim Jednog, Silnog, Kojem je povratak svega.”[5]

Imam Ali ovdje kaže da će Allah Moćni, Silni i Pobjedonosni biti Sam kao što je i na početku bio Sam. Sve će nestati: i vrijeme i razdoblja i mjesto i trenuci. Sve se Njemu vraća. Iz ovoga se može shvatiti da postoje stvari koje neće nestati, već se zapravo vraćaju Uzvišenom Bogu.

U svom Tefsiru Ali ibn Ibrahim Qomi o ajetu “Kome vlast pripada Danas?”[6] bilježi predaju od Imama Sadika, u čijem jednom dijelu on kaže:

“Tada će Allah, dž.š., reći:

لمَنِ الْمُلْكُ الْيَوْمَ

“Kome Vlast pripada Danas?”, pa će Sam Sebi odgovoriti:

لِلَّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Allahu, Jedinom i nad svime Nadmoćnom (Pobjedonosnom)![7] Gdje su silnici?! Gdje su svi oni koje ste zazivali kao bogove pored Mene?! Gdje su oholnici?!”[8]

U ovoj predaji, kao što se da vidjeti, Allah, dž.š., Svojoj Svetoj Bîti potvrđuje dva imena: Jedini (الواحِد) i Pobjedonosni (القَهّار). Ova dva imena su, ustvari, dva svijeta koja postoje.

Predaju istog sadržaja Ali ibn Ibrahim Qomi prenosi od Imama Sedžada govoreći o ajetu o puhanju u Rog, koji smo naveli u dvadeset i drugom predavanju. U jednom dijelu te predaje Imam Sedžad kaže: “Tada će Gospodar Silni, uzvišen je Njegov Dželal, snažim i visokim glasom, tako da će ga čuti sva nebesa i zemlje, reći:

لمَنِ الْمُلْكُ الْيَوْمَ

“Kome Vlast pripada Danas?”

Neće nikoga biti da Mu odgovori. Tada će Gospodar Silni, uzvišen je Njegov Dželal, odgovoriti Sam Sebi:

لِلَّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Allahu, Jedinom i nad svime Nadmoćnom (Pobjedonosnom)!”[9],[10]

Iz ovih predaja se može shvatiti da će tada postojati neki glas, i to glasan i visok. Postojat će i zemlje i nebesa. Sva područja nebesa i zemalja će čuti taj glas, ali neće biti nikoga da odgovori. Uglavnom, postojat će nebesa i zemlje.

Šejh Saduk u svom djelu Tevhid prenosi predaju od Imama Ride o slovima koja dolaze na početku sura. U jednom djelu te predaje o značenju slova mim (م) on kaže: “Slovo mim ima značenje Vlasti (ملك) Allahove na Sudnjem danu. Na Dan kada neće biti Vladara (مالك) osim Njega. Allah, dž.š., će reći: ‘Kome Vlast pripada Danas?’ Potom će se duše poslanika, vjerovjesnika i dokaza Njegovih potaknuti na govor, pa će reći: ‘Allahu, Jedinom i nad svim Nadmoćnom!’”[11]

Ova predaja pokazuje da će tada postojati duše poslanika, vjerovjesnika i dokaza Božijih.

Također, Šejh Saduk u svom djelu Emâlî prenosi predaju od Imama Sadika: “Kada Allah, dž.š., odluči da proživi stvorenja na Sudnjem danu, kiša će četrdeset dana padati sa neba na zemlju. Tako će se udovi tijela sakupiti, a meso oko njih nabujati.”[12]

U ovoj predaji se spominje četrdeset dana i nebo, što znači da će to postojati u tom razdoblju.

Šejh Tabarsi u svom djelu Ihtidžâdž prenosi veoma opširnu raspravu koja se vodila između Imama Sadika i nevjernika poricatelja. U jednom njenom dijelu na pitanje nevjernika: “Da li duša nakon što napusti svoj kaluf (tijelo) nestaje ili i dalje postoji?” Imam Sadik odgovara: “Duša postoji sve dok se ne puhne u Rog. Tada će sve stvari da postanu batil i da nestanu. Tada neće biti ni osjetila ni onoga što bi se osjetilo. Potom će se sve stvari povratiti kao što ih je prvi put stvorio (iz ničega) Upravitelj njihov. Ovo će trajati četiri stotine godina. U ovom razdoblju stvorenja će zapasti u san. I ovo će biti između dva puhanja u Rog.”[13]

Iz ove predaje se da shvatiti da će sve stvari nestati, tako da neće biti ni osjetila niti predmeta koje bi se moglo podvrgnuti osjetilu i da će razdoblje između dva puhanja u Rog trajati četiri stotine godina. Dakle, postoji vrijeme, a pored toga Imam kaže da će stvorenja zapasti u san, a to znači da nisu čisto nepostojanje.

Nakon ovog govora nevjernik nastavlja sa pitanjima, a Imam Sadik u jednom dijelu odgovora kaže: “Kada stigne vrijeme Kijameta i proživljenja iz neba će padati kiša na zemlju, ali kiša proživljenja i uskrsnuća. Od toga će zemlja oživjeti i probujati. Potom će se zemlja uzburkati poput vode u mješini pa će se razasute čestice čovjeka sakupiti na jedno mjesto, poput zlata koje se pri prosijavanju odvoji od zemlje, ili maslac koji se odvoji iz mlijeka kada se mućka. Zemlja će se vratiti i sakupiti u svoj kaluf (tijelo), a potom će se, dozvolom Allaha Moćnoga, premjestiti ondje gdje je duša. Potom će se oblici, dozvolom Onoga Koji Uobličava, vratiti u svoj prvobitni oblik i duša će ući u njega. Odjednom će sebe vidjeti kao uspravnog i cjelovitog i ništa od sebe neće moći poreći.”[14]

Iz ovoga se može shvatiti da postoji zemlja i kiša koja će padati na nju, te da postoje pokreti na zemlji poput pokreta mješine.

Također, Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru navodi predaju od Imama Sadika u kojoj on kaže da kada Allah, dž.š., odluči da cijelu Kreaciju vrati, odnosno proživi, pustit će da kiša pada četrdeset dana na zemlju. Dijelovi tijela će se sabrati i mesom će se obložiti. Potom Imam kaže: “Jednom prilikom je hazreti Džebrail došao do Allahova Poslanika, s.a.v.a., i zajedno su otišli do groblja Bakije. Kada su stigli do jednog groba, Džebrail zovnu njegovog stanovnika i reče: ‘Božijom dozvolom ustani!’ Iz groba se diže čovjek bijele kose i lica i dok je rukama otirao prašinu sa lica i sebe reče: ‘Hvala Allahu! Allah je najveći!’

Džebrail ponovo reče: ‘Božijom dozvolom vrati se ponovo u svoj kabur!’

Potom su njih dvojica otišla do drugog groba i Džebrail reče: ‘Božijom dozvolom ustani!’ Iz groba se diže čovjek tamna lica i reče: ‘O teško nama! O nesreće velike!’

Džebrail reče: ‘Božijom dozvolom vrati se ponovo u svoj kabur!’

Potom Džibrail reče Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.: ‘O Muhammede! Ovako će mrtvi na Sudnjem danu biti proživljeni. Vjernici će reći: Hvala Allahu! Allah je najveći!, a nevjernici: O teško nama! O nesreće velike!’”[15]

U ovoj predaji vidimo da je rečeno da će kiša padati četrdeset dana.

Broj ovakvih predaja sa ovakvim iskazima je veliki, a mi smo ovom prilikom naveli, kao primjer, samo nekoliko njih. Sve ove predaje govore da će sva stvorenja nestati i biti pobrisana. Ništa osim Allaha, dž.š., neće ostati. U tom slučaju, kakvog smisla ima kada se kaže da će razdoblje između dva puhanja u Rog trajati četiri stotine godina? Jer je i vrijeme, kao i ostala stvorenja, biće, pa samim tim i vrijeme će zajedno sa ostalim bićima doživjeti istu sudbinu. Dakle, određivanje razdoblja od četiri stotine godina nije saglasno s tim da će sva bića nestati osim Allaha Pobjedonosnog i Jednog.

S druge strane, znamo da će ako sva bića nestanu, nestati i vrijeme. U tom slučaju, kakvog smisla ima da će sva stvorenja biti vraćena? To znači, neka stvar je bila pa nestala, a u drugom vremenu je Gospodar vraća u prvobitno stanje.

Kada nestane vrijeme i to u potpunosti, kakvog ima smisla da je Gospodar vrati, tada kada ne postoji vrijeme? Kada nestane vrijeme i ono ne bude postojalo, kako se onda toj stvari, koju Allah, dž.š., želi ponovo dovesti u postojanje, može pripisati “povratak”? Povratak ima smisla ako postoji vrijeme.

Ako postoji vrijeme ima smisla da kažemo: prvo je stvoreno, potom usmrćeno i na kraju vraćeno. Ali, ako ne postoji vrijeme ne može se za nešto reći da će se vratiti.

Shodno ovome, ona bića koja Gospodar dovodi u postojanje nemaju me‘âd, odnosno Proživljenje. U tom slučaju bića ne prethode i ne slijede jedna druge, jer ne postoji vrijeme, pa tako slijeđenje prema nečemu prethodnom ne postoji da bi mogli reći: ono se vratilo na prvobitno.

Budući da nema vremena, nema niti prethođenja i slijeđenja. Sve stvari su jednake u tom pogledu. Nijedna stvar ne prethodi drugoj, niti neka druga zaostaje za prvom, jer vrijeme ne postoji. Ono što stvari dovodi u jedno uređenje, kao što konac veže zrna i od njih tvori tesbih, jeste vrijeme.

Isto kao što po tome za minula bića ne možemo reći da prethode sadašnjem vremenu, jer kada je ukinuo vrijeme, više nema ni ovog sadašnjeg, a ni za buduća bića ne možemo reći da su buduća.

Razmotrimo ovo pitanje iz obrnutog ugla. Kada nema vremena i postupnosti u vremenu, nema ni prethođenja i slijeđenja, pa kakva je razlika između toga da kažemo: stvari koje su minule Proživljenje (povratak) su stvari budućih ili buduće stvari su Proživljenje (povratak) minulih stvari.

Ukratko, pri pretpostavci da je vrijeme nestalo u trenutku i sve riječi koje stoje u vezi sa vremenom, kao što je povratak i Proživljenje, gube smisao.

Ovo je važno pitanje koje treba riješiti. Ovu predaju u čiju vjerodostojnost nema sumnje ne možemo samo tako odbaciti, već treba naći prihvatljivo objašnjenje.

Allame Medžlisi u svom kapitalnom djelu Bihâru-l-envâr, nakon što navodi nekoliko predaja koje se bave ovom temom, kaže: “Ova izviješća ukazuju na nestanak stvari nakon puhanja u Rog. Također, ukazuju na to da je vrijeme prividna i iluzorna pojava. Jer u suprotnom, nakon pretpostavke nestajanja svih nebesa, uopće nije moguće definirati razdoblje od četiri stotine godina između dva puhanja u Rog.

Također, moguće je da se u ovim predajama nestajanje nakon puhanja u Rog odnosi na nešto drugo pored nebesa ili na sve osim jednog neba posredstvom kojeg se određuje vrijeme.”[16]

Naš učitelj Allame Tabatabai u komentaru na riječi Allame Medžlisija kaže: “Ove predaje jasno govore o nestajanju bîti stvari i njihovih svojstava. U tom slučaju nameću se sljedeća pitanja:

Kao prvo, nestajanje stvari i njihovih kretanja za sobom povlači i nestajanje vremena. U tom slučaju, kako se može za taj period reći da će trajati četiri stotine godina?

Kao drugo, sa pretpostavkom nestanka stvari i poništenja vremena ne ostaje mjesta za povratak i Proživljenje bića. Jer sa nestankom vremena i nestankom odnosa između dvije stvari – od kojih je za jednu pretpostavljeno da je osnova, a druga da je njegov povratak i Proživljenje – između njih se gubi smisao smatranja jednog prethodećim, a drugog onim koji slijedi.

Prva pretpostavka cijenjenog autora (Allame Medžlisija) da je vrijeme privid i iluzija, ne rješava pitanje, jer ona nužno podrazumijeva dokidanje vremenske postupnosti, odnosno prethođenja i slijeđenja, u razdoblju prije Kijameta, još na Ovom svijetu. Zato ovakvu pretpostavku mi ne možemo nikako prihvatiti.

Njegova druga pretpostavka po kojoj se pod nestajanjem podrazumijeva nestanak svih bića osim nebesa, ne odgovara sadržaju i slovu ove i drugih predaja u nastavku. Ustvari, smisao ovih predaja je potpuno suprotan ovoj pretpostavci, jer one ukazuju na nestanak svih bića, bez izuzetka.

I pored navedene pretpostavke da će između dva puhanja u Rog ostati nebesa – ako prihvatimo da je potpuna – to podrazumijeva nužnost ostanka nebesa koja u svojoj nutrini sadrže Svijet temeljnih supstanci (العالم العناصر) što ujedno značilo i njegov ostanak, a to je oprečno pretpostavci.

A što se tiče njegove pretpostavke da će sva Nebesa nestati osim jednog po kojem će se određivati vrijeme, njoj se može prigovoriti sve ono što je rečeno i za nestajanja svih Nebesa. A i pored toga, to nebo bi moralo imati kretanje u prostoru po kojem bi se vrijeme određivalo. Sa pretpostavkom da će nestati sva stvorenja, pa čak i sva Nebesa osim jednog, ne ostaje mjesta da se zamisli prostorno kretanje. Pretpostavka nestanka svih stvorenja izvan Nebesa je istovjetna pretpostavci nestanka prostornog kretanja u ovim Nebesima. A ova pretpostavka je istovjetna pretpostavci o nestanku vremena. Ovo je značenje potpuno jasno.

Pored toga, Ptolomejeva hipoteza o nebesima danas je potpuno odbačena.

Međutim, u isto vrijeme ni ove predaje se ne mogu odbaciti. Zapravo, one ukazuju na precizno značenje, za čije pojašnjenje treba mnogo više vremena i prostora, kojeg mi ovdje nemamo.”[17]

Prigovori Allame Tabatabaija na mišljenje Allame Medžlisija su potpuno utemeljeni.

Moguće je da je značenje na koje je ukazao Allame Tabatabai ono što smo pojasnili u vezi s postojanjem dva lica jedne stvari: Lice Božije i lice stvorenog. Sam Allame Tabatabai u svojoj Poslanici o Proživljenju ističe svoj stav i vjerovanje u aspekt prolaznosti (fenâ) i postojanja (beqâ) i poništenja uzročno-posljedičnog uređenja ove Kreacije, i osvjetljenja Budućeg svijeta svjetlošću tevhida.[18]

Rezime odgovora bi bio onaj koji je dao Kur'an, a i u predajama se mnogo puta spominje, a to je da se Nebo i Zemlja dok se negiraju, istovremeno i potvrđuju. U isto vrijeme dok se negiraju vrijeme, godine, razdoblje i trenuci, oni se i potvrđuju. Dakle, želi se reći da svaka stvar nestaje u stradanju onoga što je sama ta stvar, a svaka stvar postoji, ali po Bogu.

Ono što ovdje začuđuje jeste da mi mislimo da će sve, pa i Nebo i Zemlja, nestati, a ostat će samo Lice Božije koje je jedna imaginarna stvar bez autentičnosti i zbilje.

Međutim, potpuno je drugačije. Svim ovim osjetilnim stvarima, koje su ispunile prostor između Neba i Zemlje, zbilja je upravo Lice Božije, a sve drugo pored Lica Božijeg je iluzija. Lice stvorenog je veoma slabo i poput paukove kuće neutemeljeno.

U nastavku treba vidjeti kako to da jedna stvar može imati dva lica. Ili, kako jedno može biti dvoje? Odakle potiče ova brojnost lica? Koja su to dva različita temelja, a izvor su ova dva oblika koja različito nazivamo? Da li su ova dva lica, Lice Božije i lice stvorenog, dva izvanjska dijela čijim spojem nastaje i dolazi u postojanje svaka stvar? Da li je to nešto poput pripremljenih dijelova kaputa koji kada se uvežu u jednu cjelinu, odnosno sašiju, oblikuju odijelo? Da li su ova dva aspekta dvije stvari koje analizom nastaju u umu, kao što um od dva pojma, “životinje” i “razuma” čini pojam čovjeka, a njegova zbilja u vanjskom svijetu je upravo čovjek?

U vanjskom, pojavnom svijetu zbiljski postoji samo jedno biće kojeg nazivamo čovjek. Međutim, kada um podvrgne analizi to biće, shvata da čovjeka gradi niz osobina koje dijeli sa životinjama, a ima i ono što ga čini posebnim, a to je intelekt.

Ili ova dva termina, Lice Božije i lice stvorenog, u spoljnjem svijetu nemaju jedan izvor iz kojeg se apstrahiraju istovremeno sa jedinstvom stvari, već je aspekt stvorenog relativna stvar, a aspekt Božiji realna i zbiljska stvar?

U tom slučaju, razlikovanje ova dva aspekta bi bilo poput razlikovanja zbilje i relativnog, istine i neistine, vode i fatamorgane.

U očima onih koji Ovaj svijet posmatraju kroz prizmu uzročno-posljedičnih veza za koje ujedno drže da su neovisne, postoji samo lice stvorenog. Isto tako i kod ljudi koji još na Ovom svijetu ili nakon smrti promijene pogled tako da stvari više ne vide neovisnim pojavama a sve svjetove vide samo kao očitanje i epifaniju Božije Bîti, također, postoji lice stvorenog.

U slučaju lica stvorenog Ovaj svijet se posmatra kao pozornica ozbiljenja uzročno-posljedičnih veza pri čemu je uzrok potpuno neovisan u svom djelovanju prema posljedici.

U ovakvom pogledu se kaže: Dok Sunce ne zagrije bilje neće zazeleniti. Dok ne bude Sunca bilje neće niknuti. Biljke imaju potrebu za nizom uvjeta bez kojih ne mogu doći u postojanje. Zametak u utrobi majke treba proći tačno određene faze, u suprotnom neće ni doći na Ovaj svijet.

Sva bića Ovog svog svijeta se kreću na temelju ispravnog lančanog uzročno-posljedičnog uređenja. Ako bi neki uzrok izašao iz svoje putanje, cijelo uređenje propada. Ovaj svijet je Svijet stvorenog. Svijet stvorenog je utemeljen na uzročno-posljedičnim vezama. Ako bi se uklonile ove veze cijela Kreacija bi propala.

Međutim, ako bi čovjek Svijet stvorenog gledao pogledom na Lice Božije, vidio bi da sve ove uzročno-posljedične veze završavaju u Bogu. Vidio bi da su svi svjetovi, sa svim svojim vezama i uređenjem potčinjeni Božijoj Moći i Zapovijedi. Vidio bi da su svi svjetovi Njegovo svjetlo i isijavanje Njegove Bîti. Našao bi da su svi svjetovi odrazi svojstava Božijeg bića. Ova Božija svojstva, imena i djela izvor su brojnosti i ograničenosti koje posmatramo u Kreaciji i koje ne izlaze izvan okvira Njegove Moći, Znanja, Života, Volje. Shvatio bi zbilju:

فَسُبْحَانَ الَّذِى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ

“Zato – neka je slava Onome u Čijoj je Ruci Melekut (nebeski svijet iz kojeg Allah upravlja) svih stvari.”[19]

قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ

Reci: “On, Allah, Jedan je!”[20]

هُوَ الأَوَّلُ وَالآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ وَهُوَ بِكُلِّ شَىْءٍ عَلِيمٌ

“On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi, i On zna sve!”[21]

لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَإِلَى اللَّهِ تُرْجَعُ الأمُورُ

“Njemu pripada vlast Nebesa i Zemlje. Njemu se vraća sve!”[22]

هُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ

“On je s vama gdje god da vi budete!”[23]

Shvatio bi zbilju kada Kur’an svojstva ograničava samo na Bît Uzvišenog Boga:

اللّهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ الْحَىُّ الْقَيُّومُ

“Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni!”[24]

إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ

“On je Taj Koji sve čuje i Koji sve zna!”[25]

إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

“On je Taj Koji sve čuje i Koji sve vidi!”[26]

Shvatio bi da je samo On Obožavani, Živi, Moćni, Koji čuje, Koji vidi, Vladar svake stvar i da se sve stvari i poslovi vraćaju Njemu. Ova prostrana Kreacija sa svom svojom veličinom, sa svim uzročno-posljedičnim lancima, uvjetima, preprekama, ograničenjima i više od toga, sve zajedno je privid i fatamorgana bez Njega.

Kada je Ovaj svijet priviđenje?

U posudi Lica Božijeg sve je postojano i ima svoju zbilju. Jedna vlas kose ne može se pomjeriti bez postojeće povezanosti. Jedna travka ne može postati ili nestati bez uzročno-posljedičnih veza. Ove veze među bićima su toliko precizne i duboke da um ostaje zapanjen pred svim tim. Uzročno-posljedični niz Stvorenog svijeta, kao i šerijatske zapovijedi i zabrane, kao i hiljade uzroka koje Ovaj svijet ispunjavaju, oblikuju ovo uređenje.

Kada ovo uređenje nestane, kada pojavom drugog uređenja i u tadašnjem pogledu ono ostane privid, postat će jasno da razlikovanje ova dva uređenja proizlazi iz dva pogleda: pogleda na zbilju i na relativno.

Svaki svijet je osuđen na sebi svojstveno uređenje. Oni koji u osjetilnom, prirodnom i materijalnom uređenju gledaju na posljedične veze kao neovisne, kažu: Sunce ima uticaj. Mjesec ima uticaj. Hrana ima uticaj. Zemlja i vrijeme imaju uticaj. Voda ima uticaj. Ukratko, svi oni imaju neovisan uticaj na čovjekov život.

U uređenju Lica Božijeg i kada se zbilja pokaže, kažu: Nema ništa osim Boga. Ništa u Kreaciji nema uticaja, osim Boga.

فَاعْلَمْ أَنَّهُ لاَ إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ

“Znaj da nema boga osim Allaha!”[27]

Dakle, razlikovanja dva lica se dešava u čovjekovom pogledu i percepciji. Ovaj svijet mnoštva i uzroka je utemeljen na neovisnom pogledu duše. Ako bi se pogled duše pročistio i došao u položaj onih koji čisto gledaju zbilju, tada više ne bi bilo dva svijeta, Svijeta stvorenog i Svijeta unutarnjeg, batina. Tada bi se Svijet unutarnjeg manifestirao, a Svijet stvorenog sa svim njegovim neobičnostima, uređenjima, sistemima, posmatrao bi kao Svijet Lica Božijeg, Svijet Božije zapovijesti.

Naša duša koja je došla na Ovaj svijet i posmatra njegova bića, zbog prevladavajućeg mnoštva i zagubljenosti svijetlosti tevhida, zbog jačine njenog isijavanja u manifestacijama i uzrocima, Ovaj svijet vidi neovisnim. Duša je ovakvim pogledom “stvorila” Svijet stvorenog kakvim ga doživljava naspram Svijeta Božije zapovijesti. Ako bi ova duša jačanjem jedinstva i sticanjem tevhidske svjetlosti u manifestacijama svijeta, svoj neovisan pogled preusmjerila na Boga i okrenula se od Ovog svijeta, tada više ne bi bilo Svijeta stvorenog. Postoji samo Svijet Božije zapovijedi. Sva stvorenja su na za njih odgovarajućem mjestu, a Bog ih održava.

اللّهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ الْحَىُّ الْقَيُّومُ

“Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni!”[28]

وَعَنَتِ الْوُجُوهُ لِلْحَىِّ الْقَيُّومِ

“Lica će se Živome i Vječnom pokoriti.”[29]

Prema tome, ne znači da bića koja će nestati kada ostane samo Bog Uzvišeni moraju u svom izvanjskom zbiljskom postojanju nestati i izgubiti aspekt Lica Božijeg, a Bog sâm samcat ostati.

Onaj bog čije jedinstvo bi ovisilo o nestajanju izvanjskih bića, uopće ne bi bio Bog.

Onaj bog koji je stvorio bića, a ona stvaranjem dobila moć, snagu, veličinu i znanje te dobivenom snagom, znanjem i životom gurnuli u stranu njegovu snagu, znanje i život, i time mu donijeli slabost i na kraju ga prisilili da njihovim uništenjem sačuva svoje jedinstvo i povrati svoju moć, znanje i život – nije Bog.

Svijet stvorenog i pojava bića još bolje pokazuju i potvrđuju Božije Jedinstvo i Pobjedonosnost i Moć, i nikako ne oskrnavljuju i ne slabe Njegovo Jedinstvo. Postojanje Nebesa, Zemlje, mora, zvijezda, kosmosa, Svijeta Melekuta, uma, meleka, nije u oprečnosti sa Božijim Jedinstvom, zapravo, svi oni imaju jedan jezik kojim potvrđuju Božije Jedinstvo. Dakle, istovremeno dok postoji mnoštvo bića, Bog je Jedan.

كانَ اللهُ وَ لَمْ يَكُنْ مَعَه شَيْئِ، وَ الْآن كَما كانَ

“Bio je Allah i ništa s Njime nije bilo, i sada je kao što je bilo.”[30]

Dakle, ono što se vidi pored Boga, ne stoji pored Njega, već je utopljeno u Njegovo biće.

Oči koje vide dvojnost, vide stvari pored Boga. Te oči treba izliječiti, a ne da bića nestanu.

Ovi kur'anski ajeti su istinske mudžize:

كُلُّ شَىْءٍ هَالِكٌ إِلاّ وَجْهَهُ

“Sve propada – osim Lica Njegovoga!”[31]

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ * وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِ وَالإِكْرَامِ

“Sve što je na Zemlji nestajuće je, a ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Veličanstvena i Plemenita!”[32]

Ali mi površno i plitko gledamo na stvari pa zato kažemo da trebaju nestati Nebesa i Zemlja da bi se ukazalo Božije Jedinstvo i Moć.

Šta su Nebesa i Zemlja zgriješili?

Ako bi čovjek imao svežanj novčanica i htio da ih obezvrijedi, ne mora ih zapaliti. Dovoljno je da banka u medijima obznani da je vrijednost novca pala. Nakon toga ljudi više neće istim pogledom gledati na novac. Njihovu vrijednost će vidjeti drugačijom i shodno tome drugačije će se odnositi prema njemu.

Čovjek kome su oči slabe i danju ne može vidjeti Sunce, ne treba reći da Sunce treba uništiti jer ga njegove oči ne vide. Njegove oči treba izliječiti.

Pretpostavite da Nebesa i Zemlja nestanu. Da li će duša tada stići do tevhida? Da li će čovjek postati jednobožac?

Dušu treba izliječiti. Ako čovjek još na Ovom svijetu izliječi svoju dušu, on će posmatrati Svijet zapovijedi i Kijameta. To znači da će Boga vidjeti Jednim. U suprotnom, sa prirodnom smrću napustit će Ovaj svijet i njegova sredstva i tamo će se susresti sa Licem Božijim. Tada će morati priznati da je jedino Allaha Bog.

On je Prvotni uzrok, uzrok svih uzroka:

وَالسَّماوَاتُ مَطْوِيَّاتٌ بِيَمِينِهِ

“A Nebesa smotana u Njegovoj desnici.”[33]

Svaka savjest će tada potvrditi i prihvatiti Božiju jednoću.

Priča se da su pitali rodu zašto stalno mijenja gnijezda na vrhovima krošnji. Zašto se stalno seli sa jednog na drugo drvo. Napravi gnijezdo na jednom drvetu i živi kao ostale ptice!

U odgovoru ona reče: “Ovo drveće smrdi i zbog toga moram stalno da se selim.” Poznato je da roda ondje gdje svija gnijezdo vrši i nuždu.

Upitaše: “Kako je to drveće smrdljivo?”

Nije drveće smrdljivo, ali sve dok je sa tobom izmet sva drveća će da smrde. Sebe ispravi, a problem nije u drveću!

Ako čovjek ispravi svoj vid mnoštva i Boga vidi Jednim, on nije završio svoj posao. U suprotnom, Uzvišeni Bog će mu nakon smrti pokazati da je On Jedan.

Priča se: Bio jednom jedan trgovac koji je držao magazu sa mirisima i začinima. Imao je pomoćnika dobrog u svakom pogledu osim što nije imao ispravan vid, tako da je jednu stvar uvijek vidio kao dvoje. Jednog dana dođe mušterija i zatraži bocu eteričnog ulja. Gazda posjedne kupca, a pomoćnika pošalje u podrum kuće da donese bocu sa uljem. Pomoćnik brzo ode do podruma ne bi li donio bocu sa uljem.

Ali, avaj. Kada je došao, našao je dvije boce i nije znao koju da ponese. Da ponesem ovu jednu, a možda je na drugu mislio. Ili ovu drugu da ponesem, možda je na prvu mislio. Da ponesem obje, nije to tražio.

Uglavnom on se vrati u prodavnicu i zatraži pomoć od gazde koju od dvije boce da donese. Gazda ljutito reče da je on siguran da je samo jednu bocu stavio u podrum i da nju brzo donese.

Pomoćnik ponovo žurno ode do podruma, ali koliko god da se trudio opet je vidio dvije boce. Nema nikakve sumnje dvije su boce. Ponovo se vrati gazdi i požali mu se da je i pored velike pažnje opet vidio dvije boce.

Gazda koji se sada pobojao da mušterija ne ode ljutito dade štap pomoćniku i reče mu da onu drugu bocu razbije, a jednu donese.

Pomoćnik opet žurno, ovaj put sa štapom, ode u podrum odlučan da razbije drugu bocu. Kako udari u jednu bocu, obje boce nestadoše. Stade razmišljati kako je udarivši u jednu bocu obje razbio.

Tada je shvatio svoju mahanu. Ustvari, ovdje je bila jedna boca, ali ja sam vidio dvije boce. Pored one jedne zbiljske, vidio sam i jednu lažnu. Da sam bar razbio onu lažnu, a ona prava ostala da je odnesem gazdi.

Da je ovaj pomoćnik htio razbiti lažnu bocu, a ostaviti pravu, on je trebao popraviti svoj vid da umjesto dvoje vidi jedno. Kada stvar bude posmatrao kao jednu, lažno će samo po sebi nestati.

Dakle, uklanjanje neistine ne čini se štapom već liječenjem vida.

Abdurahman Džami u svojim stihovima krasno pojašnjava ovu zbilju kroz primjer psa i kosti. Sažetak priče je taj da je bio pas koji je nosio kost u ustima. Tako idući dođe do vode. Ugleda kost na površini vode te otvori usta ne bi li dohvatio i nju. Kako otvori usta ispade mu kost i u trenu nestadoše obje kosti.

Neki pas u ustima kost držaše

Pokraj tekuće vode on se kretaše

 

Toliko bistra i čista voda bijaše

Da sliku one kosti prikaza

 

Pomisli jadni pas da možda

U vodi se nalazi kost druga

 

Čim hitro otvori usta ka njoj

Pade mu kost iz usta u vodu

 

Ništavilo postojanjem zamisli

Zbog onog ništavila postojanje izgubi.[34]

Ljudi cio život provedu zabavljeni u igri sa neistinom. Različite kipove oko sebe postavljaju namjesto Uzvišenog Boga. Svaki dan iznova revnosno glade svoje kipove i skidaju prašinu sa njih. U svim svojim poslovima, od učenja, trgovine, obavljanja nekog društvenog položaja, ljubavi prema porodici i djeci, ukratko u svim poslovima sa svakim uzdisajem i izdisajem pored Boga prihvataju jedan idol, prihvataju jednu lažnu bocu ulja.

يَا صَاحِبَىِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

“O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?”[35]

Ako bi se čovjek na Ovom svijetu snagom bogobojaznosti, pouzdanjem u Boga, postojanošću i istrajnošću na putu iskrenosti, uspio lišiti pogleda u kojem se stvari vide neovisnim, njegov Kijamet bi već nastupio. U suprotnom, kada se aspekt Lica Božijeg ukaže to će udarit pečat ništavnosti na cio Ovaj svijet. Tada će čovjek Ovaj svijet, istovremeno dok ga vidi samog po sebi ništavnim, vidjeti i postojećim po Allahu, dž.š. Sunce i zvijezde istovremeno dok postoje i nepostojeće su, odnosno, dok su nepostojeće i postoje.

Čovjek koji nema pogled jednobošca njihovo postojanje ne vidi, već njihovo nepostojeće smatra postojećim. Sljedbenici tevhida nepostojeće i ne vide, već posmatraju samo njihovo postojanje po Istini.

Koliko god poslanici glasno govorili da stvorenja Svijeta ne nestaju, nema onoga ko bi ih poslušao!

Kada se pojavi aspekt Lica Božijeg, čovjeku će postati jasno da ta stvorenja nisu postojeća po sebi, već po Bogu Uzvišenom. Tada će nestati niz stvari na koje se čovjek na Ovom svijetu oslanjao i od njih za sebe oblikovao uređenje i pretpostavljao da mu koriste. Nestat će svega onoga za šta je pogrešno mislio da donosi korist.

Čovjeka će dovesti na Sudnji dan i tada će reći:

مَا أَغْنَى عَنِّى مَالِيهْ * هَلَكَ عَنِّى سُلْطَانِيهْ

“Bogatstvo moje od koristi mi nije, moć i vlast moja propala je!”[36]

Od imetka koji je stekao nema koristi, iako mu je koristio dok je bio u uređenju Ovog svijeta. Sadašnje uređenje je drugačije uređenje. To je uređenje čija je jedna od odlika da imetak ne može koristi čovjeku. Koliko god da je taj imetak pripadao čovjeku na Ovom svijetu, danas: “Bogatstvo moje od koristi mi nije”.

Tada kada se aspekt Lica Božijeg očituje, poput Sunca će biti jasno: “Moć i vlast moja propala je.”

Tada će Allah, dž.š., ili meleci, čovjeku reći:

خُذُوهُ فَغُلُّوهُ * ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ * ثُمَّ فِى سِلْسِلَةٍ ذَرْعُهَا سَبْعُونَ ذِرَاعًا فَاسْلُكُوهُ * إِنَّهُ كَانَ لاَ يُؤْمِنُ بِاللَّهِ الْعَظِيمِ * وَلاَ يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ * فَلَيْسَ لَهُ الْيَوْمَ هَاهُنَا حَمِيمٌ * وَلاَ طَعَامٌ إِلاَّ مِنْ غِسْلِينٍ * لاَ يَأْكُلُهُ إِلاَّ الْخَاطِؤُونَ

“Zgrabite ga i u okove okujte,

a potom ga u paklu pržite,

a zatim u lance sedamdeset lakata duge vežite!

Jer, on zbilja nije vjerovao u Allaha Veličanstvenoga,

niti je podsticao da se nahrani bijedni!

E, zato on danas ovdje nema prisna prijatelja,

niti hrane osim splačina,

ne jedu je drugi osim grješnici!”[37]

Na Ovom svijetu je bio jedan od onih koji nisu vjerovali u Boga Velikoga, a vjerovao je da sva bića imaju uticaja, osim Boga. Nije obavljao namaz i zato nije uspostavio vezu sa Bogom. Jer namaz uspostavlja vezu sa Bogom. Namaz u čovjeku jača aspekt Lica Božijeg, a slabi onaj aspekt u čovjeku kojim uzroke vidi neovisnim u djelovanju. To znači da jedan od važnih učinaka namaza jeste to što obezvrjeđuje uticaj uzročnika na Ovom svijetu, a potvrđuje ispravnost i istinitost Lica Božijeg. Namaz je kurban svakog bogobojaznog čovjeka i približavatelj svakog odgovornog čovjeka. Ovo je od koristi namaza.

Oni nisu podsticali druge na to, a ni sami nisu hranili siromahe i bespomoćne. Davanje zekata čisti imetak i donosi čišćenje srca. Trošenje na Božijem putu čovjeka oslobađa samodopadljivosti i narcisoidnosti. Čovjek voli imetak, a kada imetak daruje na putu Božijem svoju ljubav daruje Bogu i time Mu se približava.

Čovjek nije davao hranu siromasima i bespomoćnima i time se nije približio Bogu Uzvišenom. Zato danas nema prijatelja prisnoga. Danas je njegov prisni prijatelj dobro djelo. A budući da nema dobrih djela, nema ništa da ga pomogne i izbavi iz teških prilika.

Sada, kada je vrijeme potpunog ukazanja Lica Božijeg sa sobom nema dobra djela koja bi trebala biti njegov pomagač. Sada, kada se ukazuje Lice Božije i svu moć i snagu nalazi u Njemu i sve stvari vidi nestajućim u Njemu, njegova snaga je slaba. Nije donio hrane osim splačina, smjese izmiješane od krvi i gnoja iz koje se širi nesnosan smrad.

قُل لِّعِبَادِىَ الَّذِينَ آمَنُواْ يُقِيمُواْ الصَّلاَةَ وَيُنفِقُواْ مِمَّا رَزَقْنَاهُمْ سِرًّا وَعَلانِيَةً مِّن قَبْلِ أَن يَأْتِىَ يَوْمٌ لاَّ بَيْعٌ فِيهِ وَلاَ خِلاَلٌ

“Ti reci robovima Mojim, vjernicima, da namaz klanjaju, i da udjeljuju i tajno i javno, od čega smo ih Mi opskrbili, prije nego li nastupi Dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva!”[38]

Namaz i udjeljivanje imetka su dva temelja uzdizanja na nebo spoznaje. Namaz povezuje čovjeka sa Bogom i jača Božije svjetlo i svjetlo tevhida u srcu. Zekat jača sklonost i ljubav čovjeka prema Bogu, a umanjuje ljubav prema Ovom svijetu.

Namaz i zekat, u općem značenju udjeljivanja na Božijem putu, dva su krila kojima se leti ka Svijetu apsoluta.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

حُبُّ الدُّنيا رأْسُ كُلِّ خَطِيئَةٍ

“Ljubav prema Ovom svijetu je korijen svakog grijeha.”[39]

Namaz i zekat slabe ovu ljubav u čovjeku.

Rezultat navedenog je taj da Zemlja, vrijeme i bića nemaju grijeh, oni nemaju nikakvu krivicu. Ako smo nečim nezadovoljni ili ljuti, ne prebacujmo to na vrijeme. Ne proklinjimo vrijeme, Sunce, Zemlju itd.

Prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

لا تَسُبُّوا الدَّهْرَ! فَإنَّ الدَّهرَ هُوَ اللهِ

“Ne psujte vrijeme! Jer vrijeme je Allah.”[40]

Šta znači vrijeme? Da li je to Mjesec, Sunce, Zemlja i dr.?

Ova stvorenja nisu loša. Osnova njihova postojanja je Lice Božije. Ono što se loše njima pripisuje nije od njih, već od naših iskrivljenih pogleda. Iskrivljen pogled dolazi od nepročišćene duše, pa je duša ta koja je grješna. Upravo zato je i rečeno u predaji: “Umri prije nego što umreš!” A Mevlana ovo prekrasno o ovome pjeva:

Zbog toga onaj slatkorječivi Poslanik reče

Tajnu “Umri prije smrti”, o plemeniti

 

Pa načini kijamet da vidiš kijamet!

Uvjet viđenja svake stvari je ovo

 

Dok to ne postaneš nećeš ga skroz spoznati

Bio to rudnik svjetlosti ili tame.[41]

Na temelju ovoga Allahov Poslanik, s.a.v.a., uči u dovi: “Moj Bože! Pokaži mi stvari onakvim kakve jesu!”

A Imam Ali reče: “I kad bi se svi zastori uklonili, moje uvjerenje se ne bi uvećalo.”

Prema ono što smo rekli riješili smo nedoumicu. Shvatili smo da predaje koje govore o tome da će nestati Zemlje, vremena, da će mora uskipjeti, nebo se rastvoriti itd., sve je to istina, ali iz aspekta njihova stvorenog lica.

Ali iz aspekta Lica Božijeg, po kojem opstoje sva stvorenja, ona su i postojana. Allah, dž.š., da bi pokazao svoje Jedinstvo nema potrebe za nestankom stvorenja i stvari. Uzvišeni Gospodar je Jedan i Jedinstven. Lice Njegovo je stalno postojeće i Ono nije u oprečnosti sa Božijim Jedinstvom, štaviše, ono je Njegova potvrda.

Ono što je u sukobu sa bivanjem jednobošcem su iskrivljene misli zaprljane grijesima, nade i želje koje se priječe između čovjeka i Boga i ne dopuštaju da Božija svjetlost preplavi cijelo biće i da čovjek progleda očima koje će sve stvari vidjeti Njegovim znakom.

Ako se duša pročisti, svi ovi problemi će da se riješe. Ispravit će se crni pogledi. Uzročno-posljedični niz u Stvorenom svijetu se vraća ka Tvorcu i povezan je sa Njime. Božija svjetlost izranja u svim svjetovima i vjernik je posmatra u svim svjetovima. Sudnji dan je upravo ovo. Kijamet je Svijet povratka. A Svijet povratka znači da se čovjek vrati svom Gospodaru.

كَمَا بَدَأَكُمْ تَعُودُونَ

“Kao što vas je prvi put stvorio tako će vas ponovo vratiti.”[42]

كَمَا بَدَأْنَا أَوَّلَ خَلْقٍ نُّعِيدُهُ

“Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, ovaj svijet ćemo tamo vratiti.”[43]

Dakle, pretpostavimo da je čovjek napustio Ovaj svijet a da mu se nije otkrilo Lice Božije, on se nije vratio Bogu. U ovom slučaju Gospodar je stvorio čovjeka i nagradio ga po njegovim djelima, s time da nagrađivanje djela nije povratak Bogu. Proživljenje (معاد) znači povratak Bogu, a to podrazumijeva otkrovenje svih zbilja koje je čovjek u spoljenjem svijetu učinio.

Spoznaja Božije Moći, Veličine, Uzvišenosti, Jedinstva, Nepobjedivosti se javlja u povratku ka Bogu, a na Sudnjem danu će sve postati jasno. I Božija svojstva se neće pojaviti tek na Sudnjem danu. Božijim prijateljima još na Ovom svijetu otkrivaju se ove zbilje, a ostalim ljudima na Sudnjem danu i u svjetovima nakon smrti.

Na jednom mjestu u Dovi Arafata Imam Husejn kaže:

إلاهِى! عَلِمْتُ بِإختلافِ الأثَارِ، وَ تَنَقُّلاتِ الأطرار؛ أَنَّ مُرادَكَ مِنِّى أَنْ تَتَعَرَّفَ إلَىَّ فِى كُلِّ شَيْءٍ

“Moj Bože! Znam zbog različitih prizora i promjene vremena i okolnosti koje si uspostavio u svijetu da je Tvoja namjera spram mene da mi se predstaviš u svakoj stvari da ne bih bio neznalica o Tebi u svakoj stvari!”

Do dijela kada kaže:

إلاهِى! أَمَرْتَ بِالرُّجُوعِ إِلى الأثارِ، فارْجِعْنِى إليْكَ بِكِسْوَةِ الأنوارِ، وَ هِدايَةِ الاستِبْصارِ؛ حَتَّى أَرْجِعَ إلَيكَ مِنْها مَصُونَ السِّرِّ عَنِ النَّظَرِ إليها، وَ مَرْفُوعَ الهِمَّةِ عَنِ الاعتمادِ عَلَيها

“Moj Bože! Zapovjedio si nam da se vratimo na tragove i uticaje Tvoje. Kada si to već naredio, vrati me Sebi u odjeći od svjetlosti i s jasnim pogledom koji će me voditi; da bih se vratio Tebi sa istom očuvanošću duše i visoke težnje od pouzdanja u uzroke i tragove!”

أَنتَ الَّذى أشْرَقْتَ الأنوارَ فى قُلُوبِ أوليائَكَ حّتَّى عَرَفُوكَ وَ وَحَّدُوكَ. و أنْتَ الَّذى أَزَلْتَ الأغيارَ عَنْ قُلُوبِ أحِبَّآئِكَ حَتَّى لَمْ يَحِبُّوا سِواكَ وَ لَمْ يَلْجَئُوا إلى غَيرِكَ. أنْتَ المونِسُ لَهُمْ حَيْثُ أوْحَشَتْهُمُ العَوالِمُ. أنْتَ الَّذى هَدَيْتَهُم حَيْثُ استَبانَتْ لَهُمُ المَعالِمُ. ما ذا وَجَدَ مَنْ فَقَدَكَ؟ وَ ما الَّذى فَقَدَ مِنْ وَجَدَكَ؟

“Ti si Onaj Koji je osvijetlio srca Svojih prijatelja svjetlostima da bi Te spoznali i posvjedočili Jedinstvo Tvoje! Ti si Onaj Koji je očistio srca onih Koje voliš od svega stranog i drugoga da ne bi voljeli ništa pored Tebe i da ne bi tražili utočište pored Tebe! Ti si njihov Bliski kada ih na putovanju kroz svjetove ti svjetovi budu prestravili! Ti si Onaj Koji si ih uputio pokazavši im znakove! Ko je Tebe izgubio, šta je našao? I ko je Tebe našao, šta je izgubio?”[44]

Kad je odraz lica Tvoga čašom vina zablistao,

arif vinom prosv’jetljeni, stalno vina iskao.

 

U zrcalu Tvoj lik l’jepi samo bljesn’o, zasijao;

Tvoje slike iz zrcala u maštu sam preslikao.

 

U vinu Tvoj lik ljepotom, divnom slikom zablistao,

to je bljesak lica Drage što s’ u čaši odigrao.

 

Zbog siline aška rod je, i sav bližnji zašutio,

ali otkud stroge tajne da je svijet razotkrio?

 

Zadugo me nećeš vidjet’, u tekiji nisam bio,

opet sam se s vinotočom i sa vinom zbližio.

 

Iz džamije ja harabat nisam htijuć’ pohodio,

od iskona suđeno je da bih tako završio.

 

Šta bi drugo ako ne bi kao šestar krug pravio,

prateć’ vr’jeme onaj kog je krug vremena zarobio?

 

Svakog časa novu milost ja bih od Nje zadobio,

ta pogledaj mene jadnog, zar sam milost zaslužio?

 

Mač bih tuge za Voljenom sa radošću prihvatio;

kog Draganin mač pos'ječe, taj je svoj cilj ostvario!

 

Iz jamice brade bitak za Tvoj soluf uhvatio,

spasio se iz bunara, al’ je zamke dopanuo![45]

 

Sve sufije vino piju; svaki redom u ašk pao,

od njih Hafiz zaljubljeni na loš glas je izašao.[46]

Ono o čemu smo mi ovdje govorili od početka izranjanja i ukazanja Lica Božijeg u svjetovima nakon smrti te nestajanja svih stvorenja sa nestankom percepcije neovisnosti uzročno-posljedične veze, nije u suprotnosti sa onim na što vanjsko značenje ajeta i predaja kazuje o tome da će na Sudnjem danu Sunce potamniti, Mjesec se pomračiti, mora proključati. Nema ničega nemogućeg u tome da će se uistinu na Velikom Sudnjem danu desiti ovi događaji na Zemlji i Nebu. Ovim smo se držali i vanjskog značenja ajeta i njihovog tumačenja i te'vila. Allahu Jedinom pripada zahvala!

Časni Kur'an o stvorenjima govori kao o ogledalima. Ogledalo predstavlja znak i pokazatelj posjednika znaka. Prema tome, sva stvorenja zato što su Božiji znak, Lice su Njegovo. Cijela Kreacija su znakovi Božiji. Svi zajedno su Lice Božije.

وَكَأَيِّن مِّن آيَةٍ فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ يَمُرُّونَ عَلَيْهَا وَهُمْ عَنْهَا مُعْرِضُونَ

“A koliko samo ima znakova na Nebesima i na Zemlji, pokraj kojih oni prolaze, okrećući glave od njih!”[47]

وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَثَّ فِيهِمَا مِن دَابَّةٍ وَهُوَ عَلَى جَمْعِهِمْ إِذَا يَشَاء قَدِيرٌ

“I od Njegovih znakova je stvaranje Nebesa i Zemlje i što je živa bića po njima rasijao! I On je moćan da ih sakupi kada hoće.”[48]

[…]


[1] El-Qasas (28), 88.

[2] Er-Rahmân (55), 26-27.

[3] El-Beqare (2), 115.

[4] Jâ-Sîn (36), 83.

[5] Staza rječitosti, govor 185.

[6] El-Mu'min (40), 16.

[7] El-Mu'min (40), 16.

[8] Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, str. 585.

[9] El-Mu'min (40), 16.

[10] Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, str. 581.

[11] Šejh Saduk: Et-Tevhid, poglavlje 33, hadis 1, str. 234.

[12] Šejh Saduk: Emâlî, medžlis 33; u litografskom izdanju str. 107.

[13] Šejh Tabarsi: Ihtidžâdž, izdanje Nedžef, sv. 2, str. 97.

[14] Ibid, sv. 2, str. 98.

[15] Ali ibn Ibrahim Qomi: Tefsir, litografsko izdanje, str. 581; ofset izdanje Nedžef, sv. 2, str. 253.

[16] Allame Medžlisi: Bihâru-l-envâr, ofset izdanje, sv. 6, str. 330.

[17] Allame Medžlisi: Bihâru-l-envâr, ofset izdanje, sv. 6, komentar na str. 320.

[18] Allame Tabatabai: Risâletu fi-l-me'âd ili El-Insânu ba'de-d-dunjâ, u rukopisu, poglavlje o svojstvima Sudnjeg dana, str. 22. do 28. (U međuvremenu je ova knjiga štampana. Op. prev.)

[19] Jâ-Sîn (36), 83.

[20] El-Ihlâs (112), 1.

[21] El-Hadîd (57), 3.

[22] El-Hadîd (57), 5.

[23] El-Hadîd (57), 4.

[24] El-Beqare (2), 255.

[25] El-Enfâl (8), 61.

[26] El-Isrâ' (17), 1.

[27] Muhammed (47), 19.

[28] El-Beqare (2), 255.

[29] Tâ Hâ (20), 111.

[30] Hadis.

[31] El-Qasas (28), 88.

[32] Er-Rahmân (55), 26-27.

[33] Ez-Zumer (39), 67.

[34] Kitab Džâmi, komentar njegova života, Ali Asgar Hikmet, str. 259.

[35] Jûsuf (12), 39.

[36] El-Hâqqa (69), 28-29.

[37] El-Hâqqa (69), 30-37.

[38] Ibrâhîm (13), 31.

[39] Sujutî: Džâmi‘ul-sagîr, prenosi od Bejhakija, Knjiga Šu‘abul-imân, str. 146.

[40] Gazali: Ihjâ'u-'ulûm, sv. 4, str. 345; Bihâr, sv. 60, str. 9.

[41] Dželaluddin Rumi: Mesnevija, izdanje Mirhani, sv. 6, str. 20.

[42] El-A‘râf (7), 29.

[43] El-Enbijâ' (21), 104.

[44] Dova poznata kao “Dova Arafata” koju je Imam Husejn učio na dan Arefata, a Sejjid ibn Tâvûs je zabilježio u djelu Ikbâl, litografsko izdanje, str. 348-349; Medžlisi: Bihâr, izdanje Kompani. sv. 20, str. 286.

[45] Očito se misli na Jusufa, a.s, koga su trgovci spasili iz bunara, ali je u Egiptu upao u spletke zaljubljenje Zelihe – Zulejhe.

[46] Hafiz: Divân, Sarajevo: Naučno-istraživački institut Ibn Sina, 2009, preveo Bećir Džaka, gazel 106.

[47] Jûsuf (12), 105.

[48] Eš-Šura (42), 29.

Zadnji put promjenjen: %PM, %03 %837 %2017 %19:%Apr
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT