Pojavnost čovjeka u Berzahu je po njegovom melekutskom obliku (14)

Proživljenje - povratak Bogu

Prevara i obmana koja postoji na Ovom svijetu, na Ahiretu nema pristupa. Zbilja stvari se pokazuje onakvim kakva jeste. Čovjek ne može sebe predstaviti drugačijim od onoga kakvim jeste. Bit čovjeka, njegove postojane osobine, moral i djela koja je počinio na Ovom svijetu, na Ahiretu se manifestiraju onakvim kakvi jesu. Na Ahiretu nema razlike između vanjskog i unutranjeg, sve je čisto očitovanje. Ukratko, tamo vlada jedna jedinstvena zbilja.Put blaženstva i spasa, te put nesreće i stradanja, sve do smrti nisu potpuno i očigledno jasni i izvjesni, ali sa sâmom smrću put postaje jedan i određen. Ili je Džennet ili Džehennem, ili je spas ili patnja.

 

14. Predavanje

Pojavnost čovjeka u Berzahu je po njegovom melekutskom obliku

 bismillah_44Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِى السَّمَاء*تُؤْتِى أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ *وَمَثلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ *يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللّهُ مَا يَشَاء

“Zar ne vidiš kako Allah primjer navodi: Lijepa riječ drvetu lijepom sliči – dok grane ka nebu izvija, korijen mu stameno u zemlji stoji; Ono donosi plod u svako doba, s dopuštenjem Gospodara svoga – Allah navodi primjere ljudima da bi se opomenuli – A ružna riječ drvetu ružnom sliči: iščupano je iz tla, tako da uopće nema stamenitosti. Allah će stamenitima učiniti u životu zemnom i na Svijetu drugom one koji vjeruju u Govor Stameniti, a nasilike će prepustiti zabludi – Allah čini šta je Njemu volja!”[1]

Kao što smo već prije rekli, kada čovjek umre njegovo okruženje i svijet se mijenjaju. Ovaj svijet je svijet u kojem su izmiješani blaženstvo i nesreća, istina i neistina, hak i batil, laž i istinit govor. Budući svijet je svijet čiste, ni sa čim izmiješane istine.

Prevara i obmana koja postoji na Ovom svijetu, na Ahiretu nema pristupa. Zbilja stvari se pokazuje onakvim kakva jeste. Čovjek ne može sebe predstaviti drugačijim od onoga kakvim jeste.

Bit čovjeka, njegove postojane osobine, moral i djela koja je počinio na Ovom svijetu, na Ahiretu se manifestiraju onakvim kakvi jesu. Na Ahiretu nema razlike između vanjskog i unutranjeg, sve je čisto očitovanje. Ukratko, tamo vlada jedna jedinstvena zbilja.

Put blaženstva i spasa, te put nesreće i stradanja, sve do smrti nisu potpuno i očigledno jasni i izvjesni, ali sa sâmom smrću put postaje jedan i određen. Ili je Džennet ili Džehennem, ili je spas ili patnja.

Prema tome, bića sa kojima se čovjek susreće na Ahiretu pojavljuju se u svom zbiljskom obliku.

Djela koja je čovjek učini na Ovom svijetu u Berzahu se manifestiraju i otjelovljuju u njihovom zbiljskom, melekutskom obliku. Isto tako i sam čovjek poprima svoj istinski oblik.

U predajama koje smo do sada naveli jasno se dalo vidjeti da će čovjek razgovarati sa svojim djelima, bilo da se ona otjelove u najljepšem ili najružnijem obličju.

Čovjek na Ovom svijetu veoma lahko može shvatiti da djela koja čini imaju dva lica. Jedno lice djela je njegovo vanjsko uobličenje, a drugo lice je unutarnje, koje je zbilja i duša tog djela.

Duša djela je upravo namjera koja se kroz to djelo želi. Namjera može biti iskrena i radi sticanja blizine Božije, ili, ne daj Bože, lažno prikazivanje, licemjerstvo, želja za uzurpiranjem prava drugog, itd.

Moguće je da čovjek obavlja namaz radi želje da stekne Božije zadovoljstvo, kao i da bi se lažno prikazao kao dio zajednice muslimana. Izvana gledano ovo je jedno djelo, ali iznutra ono može imati više oblika. To vrijedi i za sva ostala djela.

Vanjština djela je dobra, ali ono ima dvije različite unutrašnjosti i suprotstavljenosti. Ako je djelo urađeno radi približavanja Bogu ono tako i djeluje, odnosno približava, a njegova unutrašnjost je lijepa i nadahnjujuća. Ta lijepa unutrašnjost djela dušu čini lakšom i daruje joj polet, otklanja tamne i svijetle zastore, i malo po malo čovjeka uvodi u harem Božije sigurnosti.

Ako je djelo urađeno za nekog drugog mimo Boga, unutrašnjost tog djela je pokvarena i zaudara, i umjesto da ga vodi ka Džennetu ono ga približava Džehennemu, kao što je dvoličnost koja je zabranjena, a dvoličnost je idolopoklonstvo, obožavanje čovjeka i širk. Ovo djelo čovjekovu dušu čini bezvoljnom, umornom i teškom; umanjuje joj snagu letenja u prostoru Svijeta svetosti; i malo po malo ga udaljava od harema bliskosti sa Bogom, a u konačnici – uvodi ga u Džehennem koji je manifestacija udaljenosti.

Koliko loše djelo čovjeka čini umornim, a dobro djelo veselim i razdraganim na Ovom svijetu, u Berzahu – gdje se očitovanje skrivenih stvari uvećava i svako djelo se pokazuje čovjeku u obliku koji odgovara tom svijetu – uticaj i djelovanje unutrašnjosti djela je hiljade puta veće jačine. Prema tome, ako pređemo preko izvanjskog grijeha i kalupa djela, unutrašnost djela bluda, krađe, laži, prevara u kupoprodaji, srdžbe, strasti na namjestu, škrtosti, zavisti, mržnje, pokornost onome što nije Istina očitovat će svoje postojanje. Isto tako i dobra djela kao što su namaz, post, hadž, sadaka, čast, plemenitost, stid, pokornost Bogu, skromnost, poniznost, postoje po svojoj realnosti i zbilji.

Kao da će se Budući svijet promijeniti i tjelesa poprimiti drugačiji oblik. Kao da stubovi na kojima počiva Budući svijet nisu isti kao stubovi Ovog svijeta. To su neobični stubovi. Prostranstvo Budućeg svijeta je drugačije od prostranstva Ovog svijeta.

Sve dok bude živio na Ovom svijetu čovjek ima ljudsko obličje, ali je njegov moral, koji određuje njegovu suštinu, drugačiji. Ta razlika u moralnim kvalitetima, svojstvima i nagonima, dovodi do različitosti i u oblicima. Način spuštanja jedinstva u svijet mnoštva, odnosno očitovanje jedinstva u svijetu mnoštva, jedno je od najpreciznijih i najsuptilnijih pitanja u božanskoj mudrosti.

Ako bismo pretpostavili da mjerljiva nauka napreduje do granica da može otkriti veze materije sa smislovima i duhovnim, u tom slučaju ona bi mogla posmatrati različite oblike poslanika i Božijih prijatelja i dosegnuti do njihovog batina, a kroz posmatranje oblika svakog pojedinca shvatiti njegove različitosti i osobenosti u nagonima i moralnim svojstvima.

Mogućnost ovakvog posmatranja je potvrđena za Božije poslanike i prijatelje. Oni jednim pogledom stiču uvid u svojstva i osobenosti čovjeka. Može se reći da je to kur'anska mudžiza kada kaže:

وَقُلِ اعْمَلُواْ فَسَيَرَى اللّهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ

“A ti reci (Poslaniče): ‘Radite! Allah će djelo vaše vidjeti i Poslanik Njegov i vjernici!’”[2]

Različitost životinjskih oblika, također, proizlazi iz različitosti njhovih nagona, svojstava i osobenosti. Tako životinje imaju različite oblike, kao što su: mačka, pas, slon, tigar, zmija, konj, krava, ovca i ostali životinjski oblici gmizavaca, ptica, itd.

Ova razlika je proizvod njihove različitosti u kvalitetu i veličini nagona i svojstava. Različitost građe njihove životinjske duše i melekuta dovodi do pojave njihovih različitih oblika u kvalitetu i veličini njihovih fizičkih tjelesa. Fizikalno tijelo svake životinje, koje ima jedan oblik jedinstva sa dušom te životinje, uobličeno je u spuštenom melekutskom obliku te životinjske duše. Kada bi se čovjek uspeo ljestvama spoznaje, posredstvom tijela životinje došao bi do njenog melekutskog oblika i posmatrao bi je onakvom kakva jeste u zbilji. Isto tako, ako bi čovjek posmatrao melekutski oblik životinje bez da je ikada vidio njeno fizikalno tijelo, mogao bi snagom spoznaje i intuicije opisati i oslikati njeno izvanjsko uobličenje u Svijetu prirode.

Možda i poznata kasida velikog filozofa i arifa Mir Fendereskija ukazuje na opće značenje ovoga, kada kaže:

Nebo sa ovim zvijezdama lijepo, divno krasno je
Sve ono što gore je ima formu ispod sebe
Ako donja forma na ljestvama spoznaje
Ode gore, postaje jedno sa svojim izvorom
Ove riječi ne razumijeva izvanjska predstava
Čak iako si Farabi il' pak Ibn Sina
Da duša ispod ovoga plavoga neba akcident nije
Ova tijela bi vječno ostala postojana
Sve što akcident supstanciju imade
Razum mi u tome najbolji svjedok
...................
Ko god po Njemu umre nalazi vječni život
Ako sam padne nesumnjivo teško njemu
Ovaj dragulj stari poznavaoci tajni su brusili
Tajne otkriva svako ko znalac je
Kloni se ovih riječi, jer napustiše ih ljudi
Pronađi istinu i slijedi je ako istinski si
Sve što izvan bitka je koristi nema
Popravi se danas ili pak sutra!
.....................
Strast kad okove pokida postaje razum
Kad neobuzdana postane postavi okove svoje
Reče mudrac: Našu dušu će nakon nas uzdići
Sve ono što danas učini sutra će nagradu naći
......................
Reče mudrac: Naša duša nakon nas će postojati
U nagradi i djelu slobodna i bez premca
Reče mudrac: Duša početak i kraj imade
Reče mudrac: Duša je bez kraja i bez početka
........................
Na svijetu ova želja dušu u okove stavlja
Da okovima želje okuje noge
Svaku želju na svijetu druga želja prati
Traži onu želju iza koje želja više nema![3]

Mačka koju sada posmatramo ima oblik kakav ima zahvaljujući jedinstvenosti njenog melekuta. Ako bi se melekut mačke ogrnuo odjećom materije, poprimio bi oblik koji mačka sada i ima, a nikako drugi oblik.

Melekutski oblik psa je zvjerska priroda, oštrina, odanost, tjeranje i ujedanje siromaha, zato je njegov fizikalni i prirodni oblik ovakav kakav jest.

Pogledamo ovcu! Posmatrajmo njene oči i vidjet ćemo jedan svijet ispunjen zdravljem. Zato je i jednje njenog mesa u islamu dozvoljeno.

Svinja je životinja sa strašću i bez čednosti. Njen melekutski oblik je isti takav. Zato što se jednjem mesa svinje i njene osobine prenose na onoga koji ga jede u islamu je zabranjeno jedenje svinjetine.

Shodno ovim mjerilima ne može se reći da se zabrane u islamu temelje samo na stvarima koje imaju štetne posljedice za tijelo čovjeka. Štaviše, pored tih šteta islam uzima u obzir i duhovne štete.

Konj je životinja “plemenite duše” i protkana je odanošću i požrtvovanošću. Pogledamo li njegove oči u njima ćemo naći svijet smirenosti i strpljivosti.

Ako pogledamo guštera u pustinji, u njegovim očima se potpuno jasno daju vidjeti mržnja i zavist.

Međutim, čovjek je biće koje u sebi sažima sve oblike nagona i osobina. Ako se okrene razumu i njemu prepusti uzde poslova i sve nagone i svojstva potčini ovoj svetoj osobini, poprimit će istinski oblik čovjeka u Berzahu.

Isto tako, ako se razum potčini nagonima, strastima i ispraznim iluzijama, čovjek će biti proživljen u obliku one životinje čiju ju je osobinu u sebi oživio.

Muhammed ibn Hasan Saffâr prenosi u knjizi Basâ'irud-deredžâtod Ebu Besira da je rekao: “Otišao sam na hadž sa Imamom Sadikom. Dok smo činili tavaf rekoh: ‘Neka sam žrtva za tebe, o sine Alahova Poslanika! Da li će Allah oprostiti ovim stvorenjima?’

Imam Sadik reče: ‘O Ebu Besire! Većina ovih što vidiš su u obliku majmuna i svinja!’

Ebu Basir reče: ‘Pokaži i meni!’

Potom reče: ‘Imam je nešto proučio i rukom prešao preko mojih očiju. Tada sam ih vidio u obliku majmuna i svinja. Taj prizor me je prestrašio te je Imam ponovo prešao rukom preko mojih očiju i ljude sam posmatrao u njihovom prvom obliku [...].”[4]

Jedan moj prijatelj prosvijetljenog srca mi je pričao:

Jedan duhovni putnik koji je bio od opservacije i dubokih razmišljanja jednom prilikom je sjedio u uglu harema Imama Ride, duboko zaronjen u svoje misli. Odjednom mu se otvoriše oči srca i prisutne ljude je gledao u njihovom melekutskom izgledu. Bio je zatečen nevjerovatnim prizorom. Ljudi su imali različite, uznemirujuće, životinjske oblike. Neki od njih su imali oblik više životinja odjednom. Posmatrao je sa pažnjom i našao je da među njima nema nikoga sa ljudskim obličjem, osim jednog čovjeka koji u ćošku harema šišao neku osobu.

On je kroz gužvu žureći pošao prema tom čovjeku. Kada mu je prišao nazvao mu je selam i reče: “Da li znaš šta se dešava?”

Selmani se nasmija i reče: “Ne iščuđavaj se! Uzmi ogledalo i sebe pogledaj!”

Kako se pogleda u ogledalo, vidje sebe u obliku životinje. To ga naljuti i razbi ogledalo o zemlju.

Selmani reče: “Idi sebe ispravi, nije ti ogledalo krivo!”

Veliki učenjak hadisa i tefsira Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru na početku sure El-Isrâ' kod pojašnjenja Poslanikova Miradža, prenosi od svog oca Ibrahima ibn Hišâma, a ovaj od Muhammeda ibn Ebi ‘Umejra, a ovaj od Hišâm ibn Sâlema koji prenosi od Imama Sadika jedan priličito dug hadis, od kojeg ćemo ovom prilikom prenijeti samo nekoliko stavki.

“Allahov Poslanik, s.a.v.a, je rekao da je u noći Miradža, dok se uzdizao naišao na skupinu pred kojima je bila sofra sa čistim i mirišljivim mesom i sofra sa prljavim mesom koje je zaudaralo.

Allahov Poslanik, s.a.v.a, je pitao Džibraila: “Ko su oni?”

Džibrail, a.s., je rekao: “Ovo je skupina iz tvog ummeta koja je napustila dozvoljenu hranu, a okrenula se nedozvoljenoj.”

Allahov Poslanik, s.a.v.a, je rekao: “Tamo sam naišao na skupinu ljudi koji su imali ogromne usne, poput devinih. Otkidali su od njihova tijela i stvaljali im to u usta.”

Pitao sam: “Ko su oni?”

Džibrail, a.s., je rekao: “To su oni koji su stalno tražili mahane kod ljudi i koji su rukama i išaretima ukazivali drugima na njihove vanjske i unutarnje mahane.”

Allahov Poslanik, s.a.v.a, reče: “Prolazio sam tuda kada sam naišao na skupinu ljudi kojima su lice i glavu gniječili kamenjem.”

Pitao sam: “O Džibraile! Ko su oni?”

Džibrail, a.s., je rekao: “To su oni koji su napustili namaz jaciju.”

Prolazili smo tuda dok nismo stigli do skupine kojima je vatra ulazila na usta, a izlazila na čmar.

Pitao sam: “O Džibraile! Ko su oni?”

Džibrail, a.s., je rekao: “To su oni koji su na nepravedan način jeli hranu siročadi. Oni su ustvari u svoje stomake trpali vatru. Ubrzo će oni biti progutani rasplamsalom Vatrom koja će ih spržiti.”

Išli smo tuda dok nismo stigli do skupine ljudi koji zbog veličine svojih stomaka koliko god su se trudili da ustanu nisu mogli, osim kao osobe koje je šejtan dotakao i koje su razum izgubile. Oni su se držali Faraonova puta i svako jutro i veče bit će izlagani Vatri. Oni će stalno moliti: ‘O Gospodaru naš! Kada će nastupiti Sudnji dan!’ A ne znaju da će tog Dana za njih biti još teže i strašnije.

Išli smo tuda dok nismo stigli do skupine žena koje su bile obješene za svoje dojke.

Pitao sam: “O Džibraile! Ko su oni?”

Džibrail, a.s., je rekao: “To su one žene koje su imetak koji im je ostao nakon njihovih muževa trošili na djecu od drugih muževa. Ustvari, oni su nasljedstvo siročadi trošili u druge svrhe.”[5]

U Kur'anu nalazimo nekoliko ajeta, koji jasno ukazuju na otjelovljenje djela u njihovom melekutskom obliku.

إِنَّ الَّذِينَ يَأْكُلُونَ أَمْوَالَ الْيَتَامَى ظُلْمًا إِنَّمَا يَأْكُلُونَ فِى بُطُونِهِمْ نَارًا وَسَيَصْلَوْنَ سَعِيرًا

“Oni koji bespravno jedu imetke siročadi, oni, doista, trpaju u utrobe svoje vatru! I oni će plamtjeti u Ognju!”[6]

U ovom ajetu je bespravno jedenje imetka siročeta izjednačeno sa punjenjem stomaka vatrom.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِنَّ كَثِيرًا مِّنَ الأَحْبَارِ وَالرُّهْبَانِ لَيَأْكُلُونَ أَمْوَالَ النَّاسِ بِالْبَاطِلِ وَيَصُدُّونَ عَن سَبِيلِ اللّهِ وَالَّذِينَ يَكْنِزُونَ الذَّهَبَ وَالْفِضَّةَ وَلاَ يُنفِقُونَهَا فِى سَبِيلِ اللّهِ فَبَشِّرْهُم بِعَذَابٍ أَلِيمٍ *يَوْمَ يُحْمَى عَلَيْهَا فِى نَارِ جَهَنَّمَ فَتُكْوَى بِهَا جِبَاهُهُمْ وَجُنوبُهُمْ وَظُهُورُهُمْ هَـذَا مَا كَنَزْتُمْ لأَنفُسِكُمْ فَذُوقُواْ مَا كُنتُمْ تَكْنِزُونَ

“O vjernici, doista mnogi svećenici i monasi na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju! A one koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu, ti obraduj bolnom patnjom! A na Dan kada ono u vatri džehennemskoj bude užareno, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala: ‘To je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’”[7]

Vidimo da je u ovom ajetu nagomilavanje srebra i zlata izjednačeno sa njegovim zagrijavanjem do užarenosti i žigosanjem njime.

Brojne su predaje od Allahova Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta koje govore o otjelovljenu i očitovanju zbilje djela u Berzahu i na Sudnjem danu. U nastavku ćemo se zadovoljiti samo sa nekoliko primjera.

Gazali u djelu Ihjâ'u-l-ulûmprenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Izbjegavajte nepravdu, jer je nepravda tama Sudnjeg dana.”[8]

Gazali prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Srdžba je komad Džehennema.”[9]

Gazali prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Ko bude pio iz zlatnih i srebrenih posuda kao da u njegovom stomaku ključa džehennemska vatra.”[10]

Gazali prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Kada prođete pored džennetskih bašči nasladite se njihovim plodovima.” Neko reče: “Šta su džennetske bašče?” Allahov Poslanik reče: “Okupljanja gdje se spominje Allah.”[11]

Gazali prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada je Abâde ibn Sâmeta slao u skupljanje zekata rekao: “Boj se Allaha, o Abu-l-Valîd! Nemoj da na Sudnjem danu nosiš o svom vratu devu koja riče ili kravu koja muče ili ovcu koja bleji!”

Abâde reče: “O Allahov Poslaniče! Zar će to tako da bude?!”

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: “Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, da, bit će tako, osim u slučaju onoga kome se Allah smiluje.”

Abâde reče: “Tako mi Onoga Koji te je poslao sa Istinom, ja više nikada neću upiti zekjat!”[12]

Allahov Poslanik mu je htio dati do znanja da ukoliko osoba pri skupljanju zekata učini nepravdu ljudima ili uzme više od određenog ili dadne zekat onima koji to ne zaslužuju, to djelo ne Sudnjem danu će da se pokaže u obliku deve, krave ili ovce koja riče, muče i bleji dok je čovjek nosi o vratu.

Također, Gazali prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Miris rođenog djeteta je džennetski miris.”[13]

Medžlisi u djelu Bihâru-l-envâr prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Džennet su ravnice čiji su zasadi la illahe illallah.”[14]

Od svih ovih predaja koji ukazuju na otjelovljenje djela jasnija je sljedeća predaja koju prenosi Ali ibn Ibrahim Qomi u uvodu svog Tefsira od Imama Sadika, koji je prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “Kada sam bio uzdignut u nebesa, ušao sam u Džennet. U njemu sam vidio svijetlobijele ravnice na kojima ništa nema. Ali vidio sam u njima i meleke kako grade. Jedan ćerpić od zlata, drugi od srebra. Često bi zastajali u svom poslu.

Pitao sam ih: “Šta je razlog pa svako malo radite, a onda prestanete?”

Meleci odgovoriše: “Čekamo da nam dođe nafaka.”

Pitao sam ih: “Šta je vaša nafaka?”

Meleci odgovoriše: “Govor vjernika na Dunjaluku: Subhânallahi wel-hamdulillahi we la ilahe illallah wallahu ekber. Kada vjernik ovo izgovori mi gradimo, a kada šuti i mi prekidamo posao.”[15]

Kod tumačenja ajeta:

يَوْمَ يُنفَخُ فِى الصُّورِ فَتَأْتُونَ أَفْوَاجًا

“Dan kada će se u Rog puhnuti, pa ćete vi, sve skupina po skupina, dolaziti.”[16] – bilježi se predaja koju prenosi Berâ' ibn ‘Āzeb: “Mu‘âz ibn Džebel je sjedio do Allahova Poslanika, s.a.v.a., u kući Ebu Ejjûba Ensârija. Mu‘âz upita Allahova Poslanika, s.a.v.a., za ajet Dan kada će se u Rog puhnuti, pa ćete vi, sve skupina po skupina, dolaziti. Allahov Poslanik, s.a.v.a., u odgovoru reče: ‘O Mu‘âz! Pitao si za veliku stvar!’ – i on zapade u plač pa reče: ‘Deset skupina mog ummeta će biti proživljeno odvojeno, tako da će ih Allah odvojiti od muslimana i promijenuti im oblik. Skupina njih će biti poput majmuna, a druga poput svinja.

Jedna skupina će biti proživljena izvrnuto, tako što će im lica biti okrenuta ka dole, a noge ka gore.

Jedna skupina će biti slijepa i takvi će izgubljeno trčati čas u jednu čas u drugu stranu.

Jedna skupina će biti i gluhi i nijemi bez da išta razumiju i shvataju.

Jedna skupina će žvakati svoje jezike koji su pali po njihovim prsima. Iz njihovih usta će teći gnoj i krv, od čega će ljudi na Mahšaru osjećati odvratnost.

Jedna skpuna će imati odrezane i noge i ruke.

Jedni će biti obješeni o vatrene grane sa omčama oko grla.

Zaudarajući miris jedne skupina će biti ogavniji od lešine mrtvaca.

Jedna skupina će biti obučena u odjeću od katrana i smole, koja će im se pripijati uz tijelo.

Što se tiče onih u obliku majmuna, to su oni koji su ogovarali.

Što se tiče onih u obliku svinje, to su oni koji su jeli zabranjenu hranu.

Što se tiče onih koje izvrnuto vuku po zemlji, to su oni koji su jeli kamatu.

Oni slijepi, to su oni koji pri presudi nisu ispoštovali pravdu i među ljudima su širili nepravdu.

Oni gluhi i nijemi su oni koji su bili samoljubljivi prema sebi i svojim postupcima.

Oni koji žvaču svoje jezike su ulema i govornici čiji govor nije odgovarao njihovim djelima.

Oni kojima su i ruke i noge odrezane su oni koji su uznemiravali svoje komšije.

Oni koji su obješeni o vatrena vješala su špijuni koji su potvarali i spletkarili kod vladara.

Oni čiji je miris odvratniji od mirisa lešine su oni koji su slijedili strasti i zadovoljstva i od svog imetka nisu davali pravo Božije.

A oni uz čija tijela je pripijena odjeća od katrana i smole su oholnici, samoljubljivi i hvalisavci.”[17]

U ovoj časnoj predaji su opisani melekutski oblici velikih griješnika. Jedan poseban dio njih će na Sudnjem danu biti proživljeni u obliku majmuna i svinje.

Ogovaranje vjernika je u Kur'anu opisano kao jedenje mesa umrlog brata.

وَلا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضًا أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتًا فَكَرِهْتُمُوهُ

“Ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno.”[18]

Vratimo se u nastavku ajetu sa početka predavanja: Zar ne vidiš kako Allah primjer navodi: Lijepa riječ drvetu lijepom sliči – dok grane ka nebu izvija, korijen mu stameno u zemlji stoji.

Pogledajamo kako Allah navodi primjere Svojim robovima. Primjer “lijepe riječi” je čista duša vjernika. Sva bića su Božije riječi, ali svako u veličini i kapacitetu svoje egzistencije. Kao je lijepo o tome izrekao stihove veliki duhovni pjesnik Šejh Mahmūd Šabestarī:

Onom čija je duša očitovanjem obasjana
Cijeli svemir je Uzvišene Istine knjiga
Pripadak je vokalizacija, a supstancija kao slova
Etape su kao znakovi stanja
Iz nje svaki svijet kao posebna sura je
Jedan od toga je Fatiha, a drugi Ihlas je
Univerzalni um prvi znak mu je
Koji poput “b” kod Bismille dođe
Drugi dođe Univerzalna duša znak svjetla
Što kao svjetiljka posta na kraju svjetla
Prijestolje Milostivog znak mu bijaše treći
A znaj četvrti Mu znak Ajetu-l-kursi
Potom slijede nebeska tijela
U tome je sura Fatiha
Ponovo pogledaj u pratvari tijela
Sa svakom je znak svaka
Bijahu tijela tri rođena nakon pratvari
Jer ovi znakovi se ne mogu izbrojati
Na kraju ljudska duša je spuštena
Da bi na koncu završio se sav Kur'an sa ljudima.[19]

Jedno biće je “lijepa riječ”, a drugo “uzvišena riječ”. Ove riječi su imena i svojstva Allaha, dž.š., koja se manifestiraju u ljudima prema različitim veličinama njihovih bića. Tako da je svaki čovjek manifestacija jednog ili više imena.

Vjernik pročišćen i otjelovljen u iskrenosti, koji je prošao svijet Melekuta, jeste poput drveta čista[20] čiji korijen je postojan u zemlji, a grane visoko u nebu.

Ono donosi plod u svako doba, s dopuštenjem Gospodara svoga.

Vjerniku koji je stigao do stepena potpune izvjesnosti i sigurnosti, korijen i temelj je njegova veza sa Allahom, dž.š. Vjernik sa Bogom ima zavjet, a to je njegova veza sa Njime.

A što se tiče njegovih grana koje stalno daju plod, one su se nadvile nad Melekutom i Mulkom. Upravo zato vjernik je posrednik u spuštanju Božije milosti i dobra u Svijet mnoštva.

Allah navodi primjere ljudima da bi se opomenuli.

Vjernik bez sumnje nije drvo. Zapravo, Gospodar vjernika opisuje kao postojano i plodonosno drvo da bi time ljudi shvatili i dokučili veličinu njegova položaja koji je on dosegao pokoravajući se Božijim zapovijedima i kroz ibadet.

A ružna riječ drvetu ružnom sliči: iščupano je iz tla, tako da uopće nema stamenitosti.

Primjer nevjernika je poput iščupana drveta. Ne samo da on nema koristi od svog bića, već dovodi do toga da i njegova vrsta bude uskraćena za napajanje sa nepomućenih izvora zbilja. Iščupano drvo je bez odnosa i veze sa svojim izvorištem. Nevjernik koji poriče Uzvišenog Allaha, slavljeno je Njegovo Ime, je bez odnosa sa svojim izvorištem. To su ljudi koji nisu pročistili svoju unutrašnjost, a uprljali su je raznim oblicima poganosti. Sumnjaju u Allaha, Izvorište svepostojećeg, sumnjaju u povratak Uzvišenom Gospodaru, sumnjaju u polaganje računa. Oni su oholi, samodovoljni, samoljubljivi, samozadovoljni, uznositi i hvalisavi. Koliko god da uživaju u nekom obliku društevenog položaja, u svijetu zbilje oni nemaju nikakve težine i položaja.

Imam Ali opisujući najgoru vrstu ljudi u pogledu znanja kaže: “...i narod obični koji pristaje uz pozivatelja svakog, koji se povija u smjeru vjetra svakog i ne traži da se prosvijetli svjetlom znanja, niti traži zaštitu oslonca pouzdana.”[21]

Allah će stamenitima učiniti u životu zemnom i na Svijetu drugom one koji vjeruju u Govor Stameniti.

“Govor Stameniti” je “Lijepa riječ”, a to je povezanost sa Uzvišenim Gospodarom. Gospodar vjernike čini čvrstim na putovanju kroz sve svjetove, počevši od Ovog svijeta, smrtnih muka, Berzaha i Sudnjeg dana.

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

“K Njemu se diže lijepa riječ (a to je čista duša vjernika), a dobro djelo ga diže.”[22]

Tamo je mjesto časti i to potpune, jer u dijelu ajeta prije ovoga se kaže:

 مَن كَانَ يُرِيدُ الْعِزَّةَ فَلِلَّهِ الْعِزَّةُ جَمِيعًا

“Ako neko želi veličinu, pa – u Allaha je sva veličina!”[23]

Lijepa i čista riječ, koja se spominje u ajetu sa početka predavanja, i koja ima postojanost i stalno daje polodove, je ista ona lijepa riječ koja se uzdiže ka Allahu, dž.š., i doseže položaj apsolutne časti, kao što se uči u dovi mjeseca Šabana: “Bože, pripoji me svjetlosti Tvoje moći, tako da Te spoznam, okrenut od svega što nije Ti!”[24]

Dobro djelo je poput goriva koje pokreće letjelicu, u ovom slučaju dušu vjernika uzdiže ka svetom području. Sveto područje je svijet u kojem nema smrti. Tamo je čast pored koje nema mjesta niskosti. Tamo je imućnost koja ne ostavlja mjesta siromaštvu.

Dakle, postojana riječ kojom Gospodar potvrđuje vjernika predstavlja sklonost i vezu koja se uspostavlja između vjernika i Allaha, dž.š. Ta veza proizvodi dobro djelo, a dobro djelo dovodi do kretanja čiste riječi, odnosno vjernikove čiste duše ka Svijetu Svetosti.

Ovo kretanje čovjeka je kretanje u istinskom ljudskom obličju. Jedino Allah, dž.š., zna koje zadovoljstvo, radost i opijenost to duhovno putovanje proizvodi u onima koji se kreću u ljudskom obličju ka Svetom Bogu. Od plodova tog kretanja je blizina sa Božijim ljudima, dobrim, šehidima i poslanicima. Njihova zbilja je izrečena u poznatom hadis-kudsiju: “Ne obuhvata Me Zemlja Moja, niti nebo Moje, već Me obuhvata srce roba Moga koji vjeruje u Mene!”

وَ يَضِلُّ اللهُ الظّالِمِينَوَ يَفْعَلُ اللهُ ما يَشاءُ

“Allah odvodi u zabludu nepravednika i On radi šta hoće!”

Međutim, Gospodar nepravednike ne vodi ka Svijetu Svetosti i Svjetlosti. Zapravo, budući da oni nemaju ljudsko obličje, već obličje koje su zaslužili slijeđenjem svojih strasti, kao takvi nemaju pristupa položaju ljudskosti. Njihov put ka Onome svijetu je ograničen zbog duše kakvom su je uobličili.

وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلـكِن كَانُواْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

“Allah im nije nepravdu učinio, već su sami sebi nepravedni bili.”[25]

وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلَـكِنْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

“Nije njima Allah nepravdu učinio, oni su sami sebi nepravdu činili.”[26]

ذَلِكَ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيكُمْ وَأَنَّ اللّهَ لَيْسَ بِظَلاَّمٍ لِّلْعَبِيدِ

“‘To je (plamena kazna) zbog djela ruku vaših!’ – A Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.”[27]

U mnogim predajama gdje se spominje razgovor sa onima koji su napustili Ovaj svijet, bilo da se prenosi od Imama Ehli-bejta ili od drugih ljudi, svi ti razgovori se odnose na Svijet Berzaha ili se dešavaju u otkrovenjima iz Svijeta oblika i imaginalnog.

[...]

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1]Ibrâhîm, 24-27.

[2]Et-Tevbe, 105.

[3]Tuhafu-l-murâd, komentar kaside Mir Fendereskija, str. 21.

[4]Muhammed ibn Hasan: Basâ'irud-deredžât, litografsko izdanje, str.75.; Medžlisi: Bihâr, izdanje Kompani, poglavlje o Imamu Sadiku, sv. 11., str. 162.

[5]Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, 1313. g., str. 370-371.

[6]En-Nisâ', 10.

[7]Et-Tevbe, 34-35.

[8]Gazali: Ihjâ'-ulûm, sv. 3., str. 219.

[9]Ibid., sv. 4., str. 22.

[10]Ibid., sv. 4., str. 79.

[11]Ibid., sv. 1., str. 30.

[12]Ibid., sv. 2., str. 121.

[13]Ibid., sv. 2., str. 194.

[14]Medžlisi: Bihâru-envâr, izdanje Ahundi, sv. 7., str. 229.

[15]Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, 1313. g. h., str. 20.

[16]En-Nebe', 18.

[17]Ovu poredaju bilježi većina mufesira kod spomenutog ajeta, kao što su: Zamahšeri, Imam Fahru Râzi, Ebu el-Futûh Râzi, Sujuti: Ed-Durrul-mansur, Tefsir Burhân, Tefsir Ruhul-bijân, Tefsri Madžma'ul-bijân itd.

[18]El-Hudžurât, 12.

[19]Šejh Mahmûd Šabestari: Sufijski ružičnjak (Ružičnjak Tajanstava), izdanje Biblioteka Zlatna knjiga, Sarajevo 2003. g., preveo Ekrem Tucaković, str. 54-57.

[20]U prijevodu ovog ajeta na našem jeziku stoji lijepo drvo, dok u arapskom doslovno stoji “čistariječ drvetu čistom sliči”, ali zbog duha jezika u nas se atribut čist prevodi kao lijep. (Op. prev.)

[21]Staza rječitosti, izreka 147.

[22]Fâtir, 10.

[23]Fâtir, 10.

[24]Sejjid Ibn Tâvûs: Iqbâl, litografsko izdanje, str. 687.

[25]En-Nahl, 33.

[26]Ali 'Imrân, 117.

[27]Ali 'Imrân, 182.; El-Enfâl, 51.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %766 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT