Poricanje Proživljenja od strane prirodoslovaca nije na temelju naučnih principa (34/1)

Proživljenje - povratak Bogu

S perzijskog preveo: Amar Imamović

34. PREDAVANJE

Poricanje Proživljenja od strane prirodoslovaca nije na temelju naučnih principa

(1. dio)

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Knjizi Časnoj kaže:

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لاَ تَأْتِينَا السَّاعَةُ قُلْ بَلَى وَرَبِّي لَتَأْتِيَنَّكُمْ عَالِمِ الْغَيْبِ لاَ يَعْزُبُ عَنْهُ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ فِي السَّمَاوَاتِ وَلاَ فِي الأَرْضِ وَ لاَ أَصْغَرُ مِن ذَلِكَ وَ لاَ أَكْبَرُ إِلاَّ فِى كِتَابٍ مُّبِينٍ * لِيَجْزِيَ الَّذِينَ آمَنُوا وَ عَمِلُوا الصَّالِحَاتِ أُوْلَئِكَ لَهُم مَّغْفِرَةٌ وَرِزْقٌ كَرِيمٌ * وَ الَّذِينَ سَعَوْا فِى آيَاتِنَا مُعَاجِزِينَ أُوْلَئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ مِّن رِّجْزٍ أَلِيمٌ

“A oni koji ne vjeruju kažu: ʻČas oživljenja nam neće doći!ʼ Ti reci: ʻHoće, tako mi Gospodara moga, Znalca Svijeta nevidljivoga, zbilja će vam doći!ʼ Njemu ništa skriveno nije ni koliko trun što je, ni na nebesima ni na Zemlji, i nema ništa od toga manje niti od toga veće a da u Jasnoj Knjizi nije – da bi On nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, takvima pripada oprost i opskrba plemenita. A onima koji se trude da slabim učine Naše znake takvima pripada kazna od patnje bolne!”[1]

Argumentacija koju materijalisti podastiru u prilog tvrdnje ne postojanja Proživljenja ne temelji se na znanstvenim postavkama i, kao što je već spomenuto, ona nije ništa više do li puko držanja Proživljenja nemogućim.

Oni kažu: Kako je moguće da Gospodar oživi mrtve i nakon njihova nestanka da ih ogrne odjećom postojanja? Ovo je očigledna stvar koja se protivi razumu!

Primjedbe koje oni upućuju, a sve u svjetlu gore rečenog, ne temelje se na znanstvenom metodu i pravilima logičke demonstracije.

U nauci o logici je jasno kazano da bi se došlo do izvjesnog znanja, odnosno čvrste i neporecive naučne činjenice, njena argumentacija mora biti postavljena na neporecivim uvodnim premisama. Rezultat koji daje argumentacija, kod koje su sve uvodne premise naučno dokazane i provjerene, mora biti znanje koje odgovara zbilji. Ovako ukratko definisana argumentacija naziva se apodiktički znanstveni dokaz i dedukcija.

Međutim, ukoliko sve uvodne premise argumentacije ili jedna od njih proizlazi iz čiste pretpostavke, sumnje, mašte ili imaginacije, takva argumentacija nije naučni dokaz.

Uvodne premise koje prirodoslovci navode u svojoj argumentaciji ne postojanja Proživljenja ne prelaze granice pretpostavke i logičke poetike.

Argumentacija mora biti sačinjenja jednim od šest neospornih istina (يقنيّات), a to su: prva saznanja ili aksiomi (اوّليّات), saznanja stečena putem opažanja (مشاهدات), iskustvena saznanja (مجرّبات), prenesena znanja (متواترات), sudovi dobiveni neposrednim dosezanjem istine, tj. intuicijom (حَدْسيّات), prirodno stečeni sudovi (فطريّات). Rezultat dedukcije uvijek slijedi manje vrijednu uvodnu premisu, tako u slučaju da je jedna premisa imaginalne kategorije ili sud koji je obilježen vjerovatnoćom u naučnim knjigama takvi sudovi nemaju mjesta.

Časni Kur'an poricanje Proživljenja tretira smo kao njihovu pretpostavku:

وَقَالُوا مَا هِىَ إِلاَّ حَيَاتُنَا الدُّنْيَا نَمُوتُ وَنَحْيَا وَمَا يُهْلِكُنَا إِلاَّ الدَّهْرُ وَمَا لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ إِنْ هُمْ إِلاَّ يَظُنُّونَ

“Oni kažu: ʻPostoji samo naš život na Ovom svijetu, umiremo i živimo, i jedino nas vrijeme uništava!ʼ A oni o tome nemaju znanje, oni samo pretpostavljaju.”[2]

Mnogi kur'anski ajeti čovjekovo slijeđenje smatra ispravnim jedino na temelju znanja i čvrstog dokaza.

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

“I ono o čemu ti nemaš znanja – ne slijedi, jer, zbilja i za sluh i za vid, i za razum – za sve čovjek će biti pitan!”[3]

وَ إِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِى الأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللّهِ إِن يَتَّبِعُونَ إِلاَّ الظَّنَّ وَ إِنْ هُمْ إِلاَّ يَخْرُصُونَ

“Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta zaveli. Oni samo sumnje slijede, oni samo laži iznose.”[4]

وَمَا كُنتُمْ تَسْتَتِرُونَ أَنْ يَشْهَدَ عَلَيْكُمْ سَمْعُكُمْ وَلَا أَبْصَارُكُمْ وَلَا جُلُودُكُمْ وَلَكِن ظَنَنتُمْ أَنَّ اللَّهَ لاَ يَعْلَمُ كَثِيرًا مِّمَّا تَعْمَلُونَ * وَذَلِكُمْ ظَنُّكُمُ الَّذِى ظَنَنتُم بِرَبِّكُمْ أَرْدَاكُمْ فَأَصْبَحْتُم مِّنْ الْخَاسِرِينَ

“Vi se niste skrivali zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da Allah neće saznati mnogo štošta što ste radili! I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste gubitnici.”[5]

وَإِذَا قِيلَ إِنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ وَالسَّاعَةُ لاَ رَيْبَ فِيهَا قُلْتُم مَّا نَدْرِي مَا السَّاعَةُ إِن نَّظُنُّ إِلاَّ ظَنًّا وَ مَا نَحْنُ بِمُسْتَيْقِنِينَ

“A kad se kaže: ʻAllahovo obećanje je Istina i u Čas sudnji nema nimalo sumnje!ʼ – vi kažete: ʻMi ne znamo šta je Čas sudnji! Mi samo pretpostavljamo, a mi nismo uvjereni.ʼ”[6]

وَمَا يَتَّبِعُ أَكْثَرُهُمْ إِلاَّ ظَنًّا إَنَّ الظَّنَّ لاَ يُغْنِى مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا إِنَّ اللّهَ عَلَيمٌ بِمَا يَفْعَلُونَ

“A većina njih slijedi samo puko nagađanje, a nagađanje nimalo ne koristi Istini. Allah doista dobro zna ono što oni rade!”[7]

إِنْ هِىَ إِلاَّ أَسْمَاء سَمَّيْتُمُوهَا أَنتُمْ وَ آبَاؤُكُم مَّا أَنزَلَ اللَّهُ بِهَا مِن سُلْطَانٍ إِن يَتَّبِعُونَ إِلاَّ الظَّنَّ وَ مَا تَهْوَى الْأَنفُسُ

“To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Oni samo pretpostavke slijede i onim za čim duše žude.”[8]

إِنَّ الَّذِينَ لَا يُؤْمِنُونَ بِالْآخِرَةِ لَيُسَمُّونَ الْمَلَائِكَةَ تَسْمِيَةَ الْأُنثَى * وَمَا لَهُم بِهِ مِنْ عِلْمٍ إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَإِنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا

“Oni koji ne vjeruju u onaj svijet nazivaju meleke imenima ženskim, a o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi.”[9]

Zanimljivo je da u nastavku ovih ajeta Allah, dž.š., zapovijeda da se čovjek okrene i napusti one koji su svo svoje znanje, koje je ograničeno samo na Ovaj svijet, potčinili ostvarenju svojih niskih tjelesnih pohota i zbog toga su zaboravili na Boga Uzvišenog.

فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلاَّ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا * ذَلِكَ مَبْلَغُهُم مِّنَ الْعِلْمِ إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اهْتَدَى

“Zato se ti okreni od onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo ovosvjetski život želi! To je vrhunac njihova znanja! Gospodar tvoj dobro zna one koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na pravom putu.”[10]

I opet uočavamo da se časni kur'anski ajeti slažu oko nužnosti posjedovanja znanja i čvrstog uvjerenja zasnovanog na tom znanju, a odbijaju slijeđenje pretpostavki i nagađanja bilo u pogledu vjerovanja, promišljanja ili djelovanja.

Materijalisti i bezbožnici nemaju dokaz o nepostojanju Sudnjeg dana. Sva snaga njihove argumentacije u njihovim knjigama su pretpostavke i ponegdje dobro osmišljeni poetički i retorički dokazi. Oni su preko svih ovih znakova na obzorjima i u dušama, na nebu i zemlji, prešli površno i nisu uzeli pouku. Cijela Kreacija ispunjena znakovljem u njihovim očima i rukama nije ništa više do igračka.

وَكَأَيِّن مِّن آيَةٍ فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ يَمُرُّونَ عَلَيْهَا وَهُمْ عَنْهَا مُعْرِضُونَ

“A koliko samo ima znakova na nebesima i na Zemlji, pokraj kojih oni prolaze, okrećući glave od njih!”[11]

Dakle, ono što je kamen temeljac prihvatanja Božijih znakova i dosezanja do zbilja i istina jeste upravo ono srčano stanje poniznosti, pokoravanja i potčinjavanja zajedno sa nepostojanjem unutarnje uznositosti i oholosti i otpora prema istini.

Upravo ova pokornost i očuvanost srca čini da duša prihvati naučne dokaze i Božije znakove. Jer u suprotnom, koliko god da se dokaza i Božijih znamenja iznese pred tvrdoglava i svojeglava čovjeka, on to neće prihvatiti.

Na istoj osnovi, kao što stoji u suri El-Ahqāf, nakon što je skupina džina čula poziv Allahova Poslanika, s.a.v.a., i prihvatila islam, vratili su se svom narodu i pozvali ih Knjizi nakon Musaove knjige. Govorili su im da se odazovu pozivu pozivatelja i da prihvate poslanicu Božijeg poslanika te povjeruju, jer onaj ko iskrenim srcem poziv ne prihvati neće za zemlji imati skrbnika nego će biti u očitoj zabludi ponižen.

يَا قَوْمَنَا أَجِيبُوا دَاعِيَ اللَّهِ وَآمِنُوا بِهِ يَغْفِرْ لَكُم مِّن ذُنُوبِكُمْ وَيُجِرْكُم مِّنْ عَذَابٍ أَلِيمٍ * وَمَن لاَّ يُجِبْ دَاعِيَ اللَّهِ فَلَيْسَ بِمُعْجِزٍ فِي الأَرْضِ وَ لَيْسَ لَهُ مِن دُونِهِ أَولِيَاء أُوْلَئِكَ فِى ضَلاَلٍ مُّبِينٍ

“O narode naš! Odazovite se Allahovu pozivatelju i povjerujte u Njega, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i zaštititi vas od bolne patnje! A ko se ne odazove Allahovu pozivatelju, on neće moći Mu umaći na Zemlji, i mimo Njega zaštitnika neće naći. Takvi su u očiglednoj zabludi.”[12]

U nastavku ova skupina džina svom narodu o Sudnjem danu i Proživljenu kaže:

أَوَلَمْ يَرَوْا أَنَّ اللَّهَ الَّذِى خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ وَلَمْ يَعْىَ بِخَلْقِهِنَّ بِقَادِرٍ عَلَى أَنْ يُحْيِىَ الْمَوْتَى بَلَى إِنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ

“Zar oni ne vide da je Allah, Koji je stvorio nebesa i Zemlju, i stvaranjem njihovim nije malaksao, moćan oživjeti mrtve?! A jeste! On zbilja sve može!”[13]

U brojnim kur'anskim ajetima nalazimo da su mnogi prijašnji narodi, i pored toga što su izravno posmatrali mudžize i Božije znake od strane poslanika, odbijali prihvatiti istinu i povjerovati. U tome ih je spriječilo njihovo samoljublje i vođenje ličnim interesom. Isto tako i velikaši Kurejšija su odbili primiti islam zbog svoje uznositosti, oholosti i samoljublja. Iako su oni među svim Arapima bili poznati kao oštroumni ljudi, ali njihova oholost i samoljublje im nije dozvolilo da i nakon posmatranja mudžiza Allahova Poslanika, s.a.v.a., prihvate islam. Njima nije bilo prihvatljivo da se pokore čovjeku koji nije imao imetka ili nekog društvenog položaja.

U ovom slučaju oštroumnost i lukavstvo ne donosi korist. Ovdje čovjeku donosi korist čisto srce. Ako je srce uprljano, ni hiljade prodornih misli neće ostaviti traga. Takav čovjek u svom umu osmišljava hiljade opravdanja i iskrivljenih tumačenja spram Božijih znakova. Znanje i čvrstu argumentaciju on ismijava. Svojim spletkama okuplja neuke ljude oko sebe i zavodi ih.

Velid ibn Mugejre je bio od velikana među Arapima. Bio je poznat po svojoj oštroumnosti i velikom imetku. Kada je čuo od Allahova Poslanika kur'anske ajete, s.a.v.a., zapao je u duboke misli. Na kraju kako nije našao izlaza da izbjegne kur'anski poziv, te riječi je proglasio sihirom, a Poslanika vještim sihirbazom.

Velid ibn Mugejre je bio jedan od dvojce arapskih velikana za koje su Kurejšije nevjernici u Meki govorili: “Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!”[14]

Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru prenosi da su sljedeći ajeti sure Muddessir objavljeni povodom Velid ibn Mugejre.

“Allahov Poslanik, s.a.v.a., je sjedio na Ismailovom kamenu u haremu Kabe i bio je zauzet učenjem Kur'ana. Skupina ljudi od Kurejšija je otišla do Velid ibn Mugejre i rekla mu: ‘O Eba Abdušems! Šta su ove rječi koje Muhammed uči?’ Ili je pjesništvo ili vradžbina ili propovijed?’

Velid reče: ‘Dajte mi vremena da sam poslušam te riječi!’

On je otišao do Allahova Poslanika, s.a.v.a., i reče: ‘O Muhammede! Prouči mi nešto od tvoje poezije!’

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Ove riječi nisu poezija, već su govor Božiji Kojeg On odabrao za meleke i poslanike.’

Velid reče: ‘Prouči malo toga!’

Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu pročio dio sure Hā Mīm do dijela:

فَإِنْ أَعْرَضُوا فَقُلْ أَنذَرْتُكُمْ صَاعِقَةً مِّثْلَ صَاعِقَةِ عَادٍ وَثَمُودَ

“Pa, ako se okrenu, ti reci: ʻOpominjem vas munjom nalik munji koja Ad i Semud pogodi.ʼ”[15]

Čuvši ove ajete Velidovo tijelo zadrhta, koža mu se naježi i svaka dlaka na glavi i licu mu se nakostriješi. Istog trena ode svojoj kući iz koje više nije izlazio među Kurejšije.

Kurejšije se sakupiše i odoše do Ebu Džehla i rekoše mu: ‘O Eba Hakam! Ebu Abdušems (znači Velid) je zavolio islam. Zar ne vidiš da više ne dolazi među nas?’

Ebu Džehl sutradan ujutro ode do Velid ibn Mugejre i reče: ‘O amidžo! Osramotio si nas sviju! Slomio si nas! Učinio si da su naši neprijatelji zluradi i likuju! Zar si se okrenuo Muhammedovoj vjeri?!’

Velid reče: ‘Ja se nisam okrenuo Muhammedovoj vjeri. Ali sam čuo od njega začuđujući i važan govor od čega se dlaka na tijelu ježi!’

Ebu Džehl reče: ‘Da li su te riječi propovijed?’

Velid odgovori: ‘Ne, nije propovijed. Jer propovijed je uvezan govor, a ovo je govor (proza) čiji jedni dijelovi ne liče drugim!’

Ebu Džehl reče: ‘Da li su te riječi pjesništvo?’

Velid odgovori: ‘Ne! Ja dobro poznajem arapsku poeziju. Riječi Muhammedove nisu pjesništvo!’

Ebu Džehl reče: ‘Pa koja je to vrsta govora?‘

Velid odgovori: ‘Pusti me sada da razmislim o ovome!’

Sutradan su upitali Velida: ‘O Ebu Abdušems! Šta kažeš o govoru Muhammedovu o kojem smo razgovarali?’

Velid reče: ‘Recite da je to vradžbina, jer ljude privlači sebi samo što čuju te riječi!’

Tada je Allah, dž.š., objavio Svome Poslaniku ajete sure Muddessir u kojem je Velid nazvan Vahīd, a zbog toga što je sam među Kurejšijama preuzeo na sebe zadaću nabavke i obezbjeđivanja ogrtača Kabe u trajanju od jedne godine, odnosno snositi troškove, a drugu godinu da Kurejšije svi zajedno preuzmu tu odgovornost.

Velid je imao veliki imetak i mnogo uređenih bašči. Imao je deset sinova u Meki i deset robova, a kod svakog od njih je imao svojih hiljadu zlatnih dinara sa kojima su trgovali u korist Velida. U to vrijeme za hiljadu zlatnika se govorilo kintar. Neki su rekli da je kintar kravlja koža puna zlata. Allah, dž.š., je ajet Ostavi Meni onoga što ga Ja Sam stvorih i ajete poslije, objavio o njemu.”[16]

ذَرْنِى وَمَنْ خَلَقْتُ وَحِيدًا * وَجَعَلْتُ لَهُ مَالاً مَّمْدُودًا * وَبَنِينَ شُهُودًا * وَمَهَّدتُّ لَهُ تَمْهِيدًا * ثُمَّ يَطْمَعُ أَنْ أَزِيدَ * كَلاَّ إِنَّهُ كَانَ لآِيَاتِنَا عَنِيدًا * سَأُرْهِقُهُ صَعُودًا * إِنَّهُ فَكَّرَ وَقَدَّرَ * فَقُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ * ثُمَّ قُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ * ثُمَّ نَظَرَ * ثُمَّ عَبَسَ وَبَسَرَ * ثُمَّ أَدْبَرَ وَاسْتَكْبَرَ * فَقَالَ إِنْ هَذَا إِلاَّ سِحْرٌ يُؤْثَرُ * إِنْ هَذَا إِلاَّ قَوْلُ الْبَشَرِ * سَأُصْلِيهِ سَقَرَ * وَمَا أَدْرَاكَ مَا سَقَرُ * لاَ تُبْقِى وَلاَ تَذَرُ * لَوَّاحَةٌ لِّلْبَشَرِ * عَلَيْهَا تِسْعَةَ عَشَرَ

“Ostavi Meni onoga što ga Ja Sam stvorih, Kome Ja imetka velikog pružih, i sinova prisutnih, i čašću ga počastih! A on potom, da mu još i povećam, žudi! Nikako! On je inadžija spram Naših Znakova, napravit ću mu tegobu Ja! On je zbilja smišljao i računao, o, proklet bio, kako je računao! Potom je pogledao, zatim se smrknuo i namrštio, zatim se okrenuo i uzoholio i kazao: ʻOvo nije drugo doli vradžbina koja prenosi se, ovo drugo nije doli čovjeka govor što je!ʼ Ja ću njega u Sekar naložiti, a šta je Sekar, znaš li ti? On ništa ne ostavlja, ništa ne prepušta, spalitelj koža ljudskih je, devetnesterica bdiju nad njime!”

[17]

Velid ibn Mugejre je razmišljao o kur'anskim ajetima i potom na temelju svog promišljanja je donio zaključak. On je promišljao o uređenosti Kur'ana, značenjima njegovim, o onome što je prije a što poslije spomenuto, ali sve to da bi došao do zaključka koji će odgovarati željama neprijatelja islama i poricatelja Kur'ana. Prostije rečeno, on je bio u dilemi šta Kur'an može da bude: pjesništvo, gatanje, proricanje, stari mitovi, priče pređašnjih naroda ili isprazne riječi radi zabave? Na kraju je došao do zaključka da je Kur'an sihir, znači neki vid ljudskog govora koji ima snagu da privlači ljude i to toliku da dovodi do razilaženja između supružnika, čovjeka i porodice, djeteta i roditelja.

Ibn Abas prenosi da kada je objavljen ajet “(...) devetnesterica bdiju nad njime!”, Ebu Džehl se podsmijavajući obratio Kurejšijama riječima: “Teško vašim majkama! Čuo sam da Ibn Ebu Kebše (mislio je na Allahova Poslanika, s.a.v.a.) kaže: ‘Džehennem ima devetnaest čuvara.’ A vi ste skupina. Zar svakih deset ljudi od vas ne može napasti jednog od čuvara Džehennema i čvrsto ga zgrabiti i da se Džehennem, o kojem govori Muhammed, oslobodi od njih devetnaestorice?

Ebul-Asad ibn Uusejd ibn Kelde Džemehijj koji je bio hrabar ratnik reče: ‘Ja na sebe preuzimam sedamnaestoricu njih, a vi me pomozite i preuzmite preostalu dvojcu.’”[18]

Dok je u čovjeku prisutan duh razmećanja i nepokornosti, to će ga sprječavati da se pokori Istini i da bude ponizan spram nje. Sve dok se ovo svojstvo ne izliječi, poricanje poricatelja će i dalje postojati. Velid ibn Utbe, Ebu Džehl, Ebu Leheb, Ebu Sufjan i slični, nisu bili obični neuki ljudi. Oni su upoznali svijet na svojim putovanjima u Perziju i Vizantiju. Oni su u pogledu društvenih i političkih poslova bili predvodnici svog naroda i imali su svoje izgrađeno mišljenje. Ali i pored svega toga pokoravanja i prepuštanje poslova društva i vlasti Allahovu Poslaniku, s.a.v.a., koji je svoje mišljenje temeljio na spoznaji tevhida, nije odgovaralo njihovom duhu oholosti.

To je bio razlog zbog čega su pokretali ratove protiv Poslanika. Govorili bi: “Zašto je Allahov Poslanik od ljudi?” A to znači, trebalo bi da je melek poslan nama da bi se mi pokorili Božijim zapovijedima i zabrana.

Zar je moguće i sa hiljade mudžiza, dokaza i Božijih znamenja slomiti ovaj oholi duh u njima?

Da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., napustio govor tevhida i slijedio želje Kurejšija, nema sumnje da bi mu se oni pokorili, čak i da nikakvu mudžizu ne pokaže. Do te mjere je velik njihov duh oholosti i uznositosti sve da im Poslanik pokaže i stotinu puta više mudžiza od onoga što je pokazao, te da im svakog dana prepolovi Mjesec ili Sunce, ili da svakog dan hoda po vodi i prelazi preko vatre, oživljava mrtve, vraća vid slijepima od rođena ili da liječi lepru i gubu, oni se istini ne bi pokorili.

Hazreti Isa, a.s., i pored toga što je pokazao mnoštvo mudžiza, između kojih je i oživljavanje mrtvaca, opet su sve te mudžize proglasili vradžbinom i sihirom. Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita hazreti Isaa:

إِذْ قَالَ اللّهُ يَا عِيسى ابْنَ مَرْيَمَ اذْكُرْ نِعْمَتِى عَلَيْكَ وَعَلَى وَالِدَتِكَ إِذْ أَيَّدتُّكَ بِرُوحِ الْقُدُسِ تُكَلِّمُ النَّاسَ فِى الْمَهْدِ وَ كَهْلاً وَ إِذْ عَلَّمْتُكَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَالتَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَ إِذْ تَخْلُقُ مِنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ بِإِذْنِى فَتَنفُخُ فِيهَا فَتَكُونُ طَيْرًا بِإِذْنِى وَ تُبْرِىءُ الأَكْمَهَ وَالأَبْرَصَ بِإِذْنِى وَ إِذْ تُخْرِجُ الْمَوتَى بِإِذْنِى وَإِذْ كَفَفْتُ بَنِى إِسْرَائِيلَ عَنكَ إِذْ جِئْتَهُمْ بِالْبَيِّنَاتِ فَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُواْ مِنْهُمْ إِنْ هَـذَا إِلاَّ سِحْرٌ مُّبِينٌ

“I kad Allah rekne: ʻO Isa, sine Merjemin! Sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj,

kad sam te s Džibrilom osnažio, pa si iz bešike s ljudima zborio, a i kad si zreo čovjek bio,

i kada sam te Knjizi, i mudrosti, i Tevratu, i Indžilu naučio, i kada si nešto od ilovače na ptičiju priliku, Mojom dozvolom, oblikovao, i u to puhnuo, i to ptica, Mojom dozvolom, bilo; i kad si, Mojom dozvolom, slijepa od rođenja i gubava ti iscijelio; i kad si, Mojom dozvolom, mrtve dizao; i kad sam Ja od tebe sinove Israilove otklonio i obuzdao tad kad si im ti Znakove donio.

Pa su oni koji među njima ne vjeruju rekli: ‘To drugo nije doli prava vradžbina što je!’”[19]

U suri Ali ‘Imrān nakon što Allah, dž.š., pored ovih mudžiza navodi još neke, hazreti Isa primjećuje nevjerstvo kod naroda. Jedino su njegovi pomagači havarijuni uzvjerovali. U nastavku tog događaja Kur'an kaže:

وَ مَكَرُواْ وَ مَكَرَ اللّهُ وَاللّهُ خَيْرُ الْمَاكِرِينَ

“I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje.”[20]

Da, svi poslanici su bili izloženi ovakvim potvorama a sve zbog osjećaja pripadnosti nekom višem položaju ili kako to Kur'an naziva arogancija. Biće Poslanika islama, njegov pokret, logika i tišina, sve je to bila mudžiza.

Isti ovaj Kur'an koji mi danas učimo držali su za sihr. Koji je ajet u njemu sihr? Ova Knjiga, Kur'an je u pogledu pojašnjenja zbilja najsavršenija riječ. Kur'an je pun preciznih zakona, visokih i preciznih smislova, uzvišenih značenja, savršenih propisa kako za društvo, tako i za pojedinca. Kur'an je knjiga koja najbolje pojašnjava tevhid. U našim rukama je najveća mudžiza koju je ijedan poslanik donio od Allaha, dž.š. Koliko se ljudsko znanje uvećavalo i produbljivalo, Kur'an će sve više otkrivati svoju veličinu. Kur'an je mudžiza Allahova Pslanika, s.a.v.a., do Sudnjega dana.

Kur'an nije mudžiza samo u pogledu ljepote svog govora koji je objavljen Arapima na njihovom jeziku. Kur'an je knjiga poslata svim narodima do Sudnjega dana. U tom slučaju, kako se ljepota govora Kur'ana može prihvatiti kako mudžiza za sve ljude. Nema ajeta ili predaje u kome je poziv i izazov upućen da se donese nešto slično Kur'anu iz ovog aspekta.

Zapravo, mudžiza Kur'ana se ogleda u značenjima i zbiljama na koje ukazuju riječi njegove na način da su uputa svim društvima, i bijelim i crnima, i građanima i beduinima, i učenom i neučenom, do Sudnjega dana. Kur'an ima obavezu da svakom pojedincu na bilo kojem mjestu živio pokaže put dosezanja tevhida Uzvišenog Boga. Ovo je što se tiče kur'anske mudžize.

A što se tiče mudžize samog Allahova Poslanika, ovaj skromni rob ima mišljenje koje do sada nisam vidio kod nekog drugog a smatram ga vrijednog pažnje.

Mi znamo da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., učio Kur'an u namazu, a posebno u noćnom namazu, bez da je ijedno slovo umanjio ili dodao. Prenosi se da je Poslanik prije odlaska na spavanje svaku veče učio sure musabbihat, a to su pet sura: Hadīd, Hašr, Saff, Džumu‘e i Tagābon.

Kada su ga pitali za razlog što ove sure uči prije spavanja, u odgovoru je rekao da je to što u tim surama ima ajet koji je u položaju koliko hiljadu kur'anskih ajeta. Na temelju istoga u predaji je rečeno da onaj ko učio ovih pet sura prije spavanja neće umrijeti, a da prije toga ne vidi Allahova Poslanika, s.a.v.a., i on mu pokaže njegovo mjesto u Džennetu.

Ovo pamćenje Kur'ana od strane Allahova Poslanika je mudžiza i nije jednako pamćenju Kur'ana od strane drugih. Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije pisao i ajeti koji su mu objavljivani on sam nije zapisivao. Po ovom pitanju opće nema nikakve sumnje. Niko nikada nije vidio Allahova Poslanika, s.a.v.a., za života da je držao pero i papir čak ni da je zapisao jedan ajet. On se po ovom pitanju obraćao pisarima Objave. Poslanik je učio ajeta, a oni su ih zapisivali.

To da Poslanik nije zapisivao ajeta, ali ih je nakon objave učio i nakon dvadeset godina bez da ijedno slovo nedostaje u njemu, izaziva čuđenje. Kakvu je samo on memoriju imao? Uopće, da li se ovakvo pamćenje može nazvati moć memorisanja? Da li je u cijeloj historiji viđen čovjek s ovakvom memorijom? Da li najbolji govornici bez da su zabilježili i snimili svoj govor mogu isto to ponoviti bez da ijedno slovo bude promijenjeno?

Muslimani su dolazili do Poslanika da bi pred njim učili Kur'an, a on bi im ispravljao greške. Poslanik nije griješio niti bi zamijenio vav (و) sa fa (ف) i obrnuto. Ovo je veoma neobično i začuđujuće i koliko god da čovjek bude više razmišljao iz raznih aspekata o ovoj stvari, mudžiza ovoga biva jasnija.

Nedavno sam ovo zapažanje predočio svom cijenjenom profesoru učenjaku bez premca i velikom fakihu ajetullahu Allame Tabatabaiju i on je rekao: “Tako je kako kažeš. Allahov Poslanik je kur'anske ajete učio bez da je ijedno slovo dodao ili ispustio. Čak bi i rečenice u odgovarajućim prigodama ponovio identično a koje je godinama prije izrekao.

U trenucima preseljenja kada je hazreti Fatima bila veoma pogođena i mnogo plakala i dizala glas: ‘Teško meni’, Poslanik joj je rekao: ‘O Fatima! Nemoj to govoriti! Reci ono što sam i ja rekao kada mi je sin Ibrahim umro:

القَلْبُ يَحْزُنُ، و العَيْنُ تَدْمَعُ، و لا نَقُولُ إلاَّ حَقّاً، و إنّا بِكَ يا إبراهيمُ لَمَحزُونُونَ

Srce je tužno a oko suzno, ali ne govorimo osim istinu. Mi smo u pogledu tebe, o Ibrahime, tužni.’

Allahov Poslanik, s.a.v.a., u trenucima smrti kada ga bolest shrvava, u tako teškom stanju on ponavlja identično riječi koje je godinama prije izgovorio u smrti svoga sina Ibrahima.

Ovo je veoma začudna mudžiza! Ovo je ovladavanje svijetom Melekuta i značenja i nema veze s moći memorisanja i materijalnim pitanjima.” Ovo je bio govor profesora.

Moja malenkost će primijetiti, pa kolika je samo razlika između ovog mišljenja i onoga kada, nakon što Poslanik u bolesti zatraži pero i mastionicu da oporuči, će jedni reći: “Njime je ovlada bol i on bunca.”

Nastavak predavanja - 2. dio.

[1] Sebe' 34:3-5.

[2] El-Džāsije 45:24.

[3] El-Isrā' 17:36.

[4] El-En‘ām 6:116.

[5] Fussilet 41:22-23.

[6] El-Džāsije 45:32.

[7] Jūnus 10:36.

[8] En-Nedžm 53:23.

[9] En-Nedžm 53:27-28.

[10] En-Nedžm 53:29-30.

[11] Jūsuf 12:105.

[12] El-Ahqāf 46:31-32.

[13] El-Ahqāf 46:33.

[14] Ez-Zuhruf 43:31.

[15] Fussilet 41:13.

[16] Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, str. 702-703.

[17] El-Muddessir 74:11-30.

[18] Allame Tabatabai, El-Mizān, sv. 20, str. 170.

[19] El-Mā'ide 5:110.

[20] Ali ‘Imrān 3:54.

Zadnji put promjenjen: %PM, %03 %836 %2017 %19:%Apr
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT