Poslanici i Imami su ozbiljenje Božijih lijepih imena (25)

Proživljenje - povratak Bogu

25. predavanje

Poslanici i Imami su ozbiljenje Božijih lijepih imena

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Mudri Allah u Svojoj Časnoj Knjizi kaže:

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ* وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِوَالإِكْرَامِ

“Sve što je na Zemlji nestajuće je, a ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Veličanstvena i Plemenita!”[1]

U prethodnom predavanju smo govorili o tome da sa puhanjem u Rog nestaju sva stvorenja na Nebesima i Zemlji, osim bliskih robova Božijih, odnosno iskrenih – muhles robova, koji prema Kur'anu nakon prve smrti neće više okusiti smrt.

Kur'an ljude dijeli na tri skupine: lijeve – nesretne, desne – spašene i one bliske. Družba lijeve strane su oni koji su zastranili, kao što su nevjernici i mnogobožci. Družba desne strane su vjernici koji su činili dobra djela i ona su na vagi teža od loših djela. Treća skupina su bliski, koji se u Kur'anu još zovu i “oni prvi”, koji prednjače, koji su iznad položaja skupine desne strane spašenih, koji su očistili svoje srce i unutrašnjost. To su oni koji su cijelo svoje biće u svim njegovim aspektima predali Uzvišenom Gospodaru, a On preuzima upravljanje njihovom voljom.

Bliski Božiji robovi su upravo oni koje Kur'an naziva muhles robovima, a koji su izuzeti u ajetu o puhanju u Rog. Izuzimanje u ajetu je, ustvari, izuzimanje na ravni jezika, odnosno gramatičke konstrukcije rečenice, dok ovi robovi u zbilji gledano uopće nisu izuzeti kod puhanja u Rog i uzimanja duša, jer njihova duša ne pripada njima.

Zapravo, oni su svoje duše predali Allahu, dok će ostalim ljudima, budući da su dušu vezali za sebe, Allah, dž.š., uzeti duše sa puhanjem u Rog. Bliski iskreni/muhles robovi su sve što imaju, pa i dušu, predali Uzvišenom Allahu. Zapravo, oni su svoju dušu potpuno očistili i učinili je pripravnom da bude mjesto manifestacije Božijih imena i svojstava. Ovi bliski, iskreni muhles robovi su živeći još na Ovom svijetu napustili Svijet prirode, materije, oblika i duše. Oni više nisu nebeski i zemaljski, već su iznad toga. Oni u okrilju Božije Moći žive oslobođeni okova materije, oblika i duše. Oni su uronjeni i nestali u Božijim imenima i svojstvima. Oni su ušli u Harem Božije sigurnosti.

S obzirom da su takvi, za njih nema smrti. Oni su odraz Lica Božijeg, a Lice Božije ne nestaje i ne umire.

Sva imena i svojstva Božije Biti se nalaze na razini determinacije – ta‘ajjuna (تعيّن), u položaju imena Jedinstva (واحديّة), dok je Njegovo ime i položaj Jednoće (أحديّة) lišeno svakog ta‘ajjuna, pa čak i ta‘ajjuna imena i svojstava. Tom položaju nema pristup niti ime niti bilo kakva oznaka.

Razapni ti svoju mrežu, ali Anka[2] neće ulovljena biti,

Jer tamo uvijek puše vjetar u čijim rukama je mreža.

Svojstva Veličanstvenosti i Plemenitosti, prema kur'anskom ajetu, pripadaju Božijem Licu, dok se sva ostala Božija svojstva Džemala i Dželala, kao što je beskonačno znanje, beskonačan život, beskonačna moć, manifestiraju i očituju kroz ova “Božija lijepa imena” (أسماء الحُسنى).

[...]

U knjizi Basâirud-deredžât se prenosi od Imama Bakira: “Uistinu, Najveće Božije ime čini 73 slova. Asif je od toga imao samo jedno slovo na temlju čega je nešto izrekao i zemlja između njega i Belkisinog prijestolja propade, te svojom rukom uze prijestolje i postavi ga pred Sulejmana. Potom zemlju vrati u prvobitno stanje. A sve ovo je uradio za kraće od jednog treptaja oka. Kod nas se nalaze 72 slova, a jedno slovo, koje se odnosi na znanje o skrivenom, Allah je ostavio samo za Sebe. Nema moći niti snage osim u Allaha Uzvišenog i Moćnog.”[3]

Značenje ove predaje i sličnih njoj, a većina njih su navedene u djelu Usûlu Kâfi u poglavlju El-hudždže, je sljedeće: ukoliko se želi spoznati zbilja Božijih imena Moćni, Znalac, Milostivi, Koji prašta itd., treba tražiti kod Bogu bliskih, muhles robova. Jer, njihovo biće je uronjeno u Božije biće, a Božija imena se ispoljavaju kroz njih. Znamo da svako biće svoju egzistenciju crpi iz Božijih imena, a sa druge strane, po Kur'anu, gdje god da se okrenemo – svuda je Lice Božije.

Korijen ove zbilje je u tome da se ni u jednom od svjetova Mulka i Melekuta nijedno biće ne zaogrne odjećom postojanja, a da mu se ne pridoda jedan vid Lica Božijeg. Povezanost svakog bića sa Allahom, dž.š., se ostvaruje upravo preko ovog vida Lica Božijeg. Da nema Lica Božijeg ne bi postojalo niti jedno biće.

Upravo na ovom temelju su predaje koje kažu:

لَوْ لا الْحُجَّةُ لَساخَتِ الأرْضُ بِأهْلِها

“Da nema Božijeg dokaza propala bi Zemlja sa njenim stanovnicima.”

Na ovu temu Kulejni u Usûlu Kâfiju, u prvom svezku od 178. do 179. stranice prenosi više predaja od Ehli-bejta.

Sve ove predaje ukazuju da ukoliko nema Božijeg dokaza nema ni Kreacije ni bića njenih. Ako nema Božijeg dokaza, tada nema ni Zemlje ni Sunca, čovjeka ni džina, cvijeta, meleka ili vremena, ali ne na način da se, recimo, cvijet pretvori u pepeo, jer i pepeo opet podrazumijeva postojanje. Zapravo, ovdje se misli na čisto nepostojanje.

Kada Allah, dž.š., u Kur'anu kaže da će sve nestati osim Lica Božijeg, to nije jedan puki jezički iskaz, već ukazuje i objašnjava jednu visoku zbilju. Govor Kur'ana je postojan i čvrst i nije razbibriga.

إِنَّهُ لَقَوْلٌ فَصْلٌ * وَمَا هُوَبِالْهَزْلِ

“Kur’an je, doista, govor koji rastavlja Istinu od neistine,lakrdija nikakva on nije!”[4]

Ako Bog dâ, više ćemo govoriti o ovim ljudima kada dođe na red govor o Zidinima na Ahiretu. Nakon što Allah, dž.š., u Kur'anu navodi razgovor koji će se odvijati između džennetlija i džehennemlija, kaže da će se između njih ispriječiti Bedem, na kojima se nalaze neki ljudi.

وَبَيْنَهُمَا حِجَابٌ وَعَلَى الأَعْرَافِ رِجَالٌ يَعْرِفُونَ كُلاًّ بِسِيمَاهُمْ وَنَادَوْاْ أَصْحَابَ الْجَنَّةِ أَن سَلاَمٌ عَلَيْكُمْ لَمْ يَدْخُلُوهَاوَهُمْ يَطْمَعُونَ

“Između njih bit će Bedem (planina, kako stoji u predajama), a na vrhovima ljudi koji će svakoga po obilježju njegovom poznati. I oni će stanovnicima Dženneta viknuti: ‘Mir vama!’ – dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati.”[5]

Iz ovog ajeta je jasno da je položaj jedne skupine ljudi tako veliki, da ostale prepoznaju po njhovim licima i obilježjima, te da su iznad Dženneta jer dočekuju džennetlije i pozdravljaju ih.

[...]

Od onih koji su dosegli položaj Lica Božijeg i osvjedočili se u zbilje Melekuta Nebesa i Zemlje je hazreti Ibrahim, a.s. Ovaj veliki poslanik, utemeljitelj vjere islama i tevhida, donosilac čiste, hanif vjere, među svim ostalim poslanicima ima posebne odlike, izvanrednosti i položaj viši od svih osim pečata vjerovjesnika hazreti Muhammeda, s.a.v.a.

وَكَذَلِكَ نُرِى إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَلِيَكُونَمِنَ الْمُوقِنِينَ

“I tako Mi pokazasmo Ibrahimu Melekut Nebesa i Zemlje da bi on bio među onima koji čvrsto vjeruju.”[6]

Uzvišeni Allah je rukom hazreti Ibrahima, a.s., oživljavao mrtve, i to, upravo, posredstvom aspekta Lica Božijeg koji je bio u njemu, odnosno manifestacije Božijeg imena Muhji – Koji daruje život.

Svaka osoba u kojoj se očituje jedno od Božijih imena, Božijom dozvolom može biti primjer tog Božijeg imena u spoljnjem svijetu.

Časni Kur'an je veoma jasan u tome da hazreti Isa Božijom dozvolom oživljava mrtve, sa Božijom dozvolom daruje vid od rođenja slijepima, sa Božijom dozvolom liječi gubavce.

وَأُبْرِىءُ الأكْمَهَ والأَبْرَصَ وَأُحْيِى الْمَوْتَى بِإِذْنِ اللّهِ

“I iscjelit ću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavat ću mrtve, voljom Allahovom.”[7]

Hazreti Ibrahim je htio da ga Allah pouči načinu kako On oživljava mrtve. Zato je Allah, dž.š., Svojim imenom Muhji – Koji daruje život, a rukama hazreti Ibrahima učinio to u spoljnjem svijetu. Za razliku od hazreti Jeremije koji je od Allah tražio da mu pokaže oživljavanje mrtvih da bi mu se misao smirila. Dakle, u slučaju hazreti Jeremije, on je bio samo posmatrač tog čina i nije djelatno, odnosno izravno učestvovao u manifestiranju tog Božijeg imena. Između ove dvije molbe je velika razlika u namjeri i cilju. Da bi Kur'an pojasnio veličinu položaja hazreti Ibrahima, prije nego što pristupi kazivanju o njemu, prvo navodi slučaj hazreti Jeremije. Hazreti Jeremija, kao i svi ostali poslanici, je bezgrešan, svjedoči tevhid i druge poziva u tevhid. Ali među poslanicima postoje velike razlike u njihovim položajima.

Nakon što je Nabukondonosor srušio Jerusalem i pritom ubio 70 hiljada ljudi, sva okolna područja potčinio svojoj vlasti, gradove poravnao sa zemljom, i nakon što su se krovovi kuća urušili i kosti umrlih se pretvorile u prah, Jeremija[8]je prošao tuda. Pogled mu pade na srušene krovove kuća i reče:

أَنَّىَ يُحْيِى هَذِهِ اللّهُ بَعْدَ مَوْتِهَا

“Kako će Allah oživjeti ove nakon što su pomrli?!”[9]

Hazreti Jeremija nije negirao proživljenje ljudi niti sumnjao u njega, jer on je poslanik. Ono što je mnogo značajnije jeste da čovjeka misao o proživljenju ostavlja zaprepaštenog i zbunjenog.

Prvo, s obzirom da su se kosti razdvojile i pretvorile u prah, kako će Uzvišeni Gospodar sve to sakupiti i u njih udahnuti život i dušu? Drugo, zbog vremenskog trajanja. Jer, dok dođe Kijamet, čije nastupanje zna jedino Allah, dž.š., ovu prašinu će vjetar stalno da premješta se jednog na drugo mjesto, miješajući je sa drugom zemljom.

To je ono što je kod hazreti Jeremije izazvalo pitanje i čuđenje. Upravo o ovome je on vodio razgovor sa sobom u mislima.

فَأَمَاتَهُ اللّهُ مِئَةَ عَامٍ

“Pa ga Allah usmrti i tako ostade stotinu godina.”

Čim mu ova misao prođe srcem, Allah ga usmrti. On pade na zemlju zajedno sa magarcem i popudbinom koju je nosio, a koju je činilo malo smokava, grožđa i soka od grožđa.

ثُمَّ بَعَثَهُ قَالَ كَمْ لَبِثْتَ قَالَ لَبِثْتُ يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ قَالَ بَل لَّبِثْتَ مِئَةَ عَامٍ

“A potom ga proživi i upita ga: ‘Koliko ostade ti?’ On odgovori: ‘Dan ili dio dana.’ A On reče: ‘Ne, nego si ostao stotinu godina!’”

Kada je Allah usmrtio hazreti Jeremiju bilo je jutro, a kada ga je oživio bilo je poslijepodne. Zbog svog velikog umora od putovanja hazreti Jeremija je prvo pomislio da je prespavao cijelu noć, a potom pomisli da je samo dio dana bio odsutan.

فَانظُرْ إِلَى طَعَامِكَ وَشَرَابِكَ لَمْ يَتَسَنَّهْ

“Pogledaj hranu svoju i piće svoje – pokvarilo se nije!”

Smokva, grožđe i sok od grožđa su veoma kvarljiva hrana, a posebno u vreloj klimi.

وَانظُرْ إِلَى حِمَارِكَ وَلِنَجْعَلَكَ آيَةً لِّلنَّاسِ وَانظُرْ إِلَى العِظَامِ كَيْفَ نُنشِزُهَا ثُمَّ نَكْسُوهَا لَحْمًا فَلَمَّا تَبَيَّنَ لَهُ قَالَ أَعْلَمُ أَنَّ اللّهَ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ

“A pogledaj i magarca svoga – i da te učinimo znakom ljudima (o Božijoj moći)! Pa pogledaj i u kosti kako ih sastavljamo i potom mesom oblažemo! I kada čovjeku jasno bî, reče: ‘Ja znam da Allah sve može!’”[10]

Ličnim posvjedočenjem ovog prizora hazreti Jeremija je dobio pojašnjenje za svoje čuđenje, odnosno odgovor na njegova dva gore spomenuta pitanja.

Ono što je od velike važnosti za našu raspravu jeste i činjenica da je hazreti Jeremija nakon posvjedočenja rekao: “Ja znam da Allah sve može.” – a nije rekao: “Ja sada ili tek od sada (i slično tim izrazima) znam da Allah sve može.” Hazreti Jeremija je poslanik i on zna da je Allah Moćan, ali njegovo prijašnje znanje popraćeno sa ovim praktičnim osvjedočenjem donijelo mu je smirenost u mislima.

Ovo je bilo kazivanja o hazreti Jeremiji, a Kur'an u nastavku istog ajeta otpočinje kazivanje o hazreti Ibrahimu. Na isto pitanje o proživljavanju mrtvih Allah, dž.š., hazreti Ibrahimu nudi drugačiji odgovor. Hazreti Ibrahim želi spoznati kakvoću i način Božije moći kod oživljavanja mrtvih, ali praktično.

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِى كَيْفَ تُحْيِـى الْمَوْتَى قَالَ أَوَلَمْ تُؤْمِن قَالَ بَلَى وَلَـكِن لِّيَطْمَئِنَّ قَلْبِى قَالَ فَخُذْ أَرْبَعَةً مِّنَ الطَّيْرِ فَصُرْهُنَّ إِلَيْكَ ثُمَّ اجْعَلْ عَلَى كُلِّ جَبَلٍ مِّنْهُنَّ جُزْءًا ثُمَّ ادْعُهُنَّ يَأْتِينَكَ سَعْيًا وَاعْلَمْ أَنَّ اللّهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ

“A kada Ibrahim upita: ‘Gospodaru moj! Pokaži mi kako Ti mrtve oživljuješ!’ A Allah mu reče: ‘Zar ne vjeruješ?!’ ‘Vjerujem, ali hoću da mi se srce smiri!’ – odgovori Ibrahim. ‘Uzmi četiri ptice’ – Allah mu naredi – ‘i isijeci ih, a zatim na svaku planinu njihove dijelove stavi! Pa ih potom pozovi, one će ti žureći doći! Znaj da je Allah silan i mudar!’”[11]

Dakle, hazreti Ibrahim od Allaha traži da mu pokaže aktuelizaciju djelatne moći Božije, odnosno njeno djelovanje na mrtve. Hazreti Ibrahim je onaj kome je Allah pokazao Melekut nebesa i Zemlje i tako je postao od onih koji čvrsto vjeruju. A to znači da ga je Allah, dž.š., uveo u središte nebeskog carstva i njego srce je ispunio tajnama. Hazreti Ibrahim pita za način oživljavanja mrtvih: “Kako Ti oživljavaš mrtve?” (كَيْفَ تُحْيِى الْمَوْتَى), i ne kaže: “Kako će mrtvi biti oživljeni?” (كَيْفَ تُحْيَى الْمَوْتَى) Kao što smo prethodno rekli, velika je razlika između ova dva pitanja i namjere tih pitanja.

Pretpostavite da vas osoba koja ne zna šta je sir, upita šta je to sir. Vi ćete mu pokazati komad sira i on će ustanoviti da je to bijela masna smjesa, dobivena od mlijeka, i oblikovana prema kalupu u koji je stavljen. Neko drugi će vas pitati kako se dobiva sir? Tada ćete u odgovoru pojasniti cijeli postupak, korak po korak. Od toga kako se uzima mlijeko, do koje temperature se treba zagrijati, koliko dodati sirišta, koliko vremena treba da se mlijeko usiri, te potom stavi u neku posudu ili krpu kojom će se odvojiti višak vode. To je postupak dobivanja sira. Prvo je pokazivanje sira, a drugo način dobivanja.

Gospodar u odgovoru na Ibrahimovo pitanje kaže: “Zar ne vjeruješ?!” – a Ibrahim na taj upit reče: “Vjerujem, ali hoću da mi se srce smiri!” Želim da mi se srce tako smiri da se u njemu ne javlja ni najmanja primisao sumnje. Ljudi koji nemaju smirenost i sigurnost, pa čak i jednobošci uronjeni u moru tevhida, stalno su izloženi poticajima srca koji ih uznemiruju.

Ako kažete čovjeku da ode na groblje noću i da skine prsten sa mrtvaca položenog u grob, a još nije zatrpan zemljom, većina će ljudi, iako ima sigurno znanje da je taj čovjek mrtav i da on uopće nije u mogućnosti da bilo šta uradi, imati nalagodu od toga. Dakle, nije dovoljno to što čovjek ima sigurno znanje o tome da je mrtvac bez duše i da kao takav ne može činiti pokrete, niti bilo koje druge radnje. Sa približavanjem grobu, a još u noći, čovjeku puls raste bez da ga može kontrolisati. Onima koji nemaju iskustvo sa tim, veoma je teško biti u blizini mrtve osobe.

Hazreti Ibrahim kaže da on zna da Allah, dž.š., oživljava mrtve sa imenom Muhji i Moćni, ali on želi više. On želi da tu zbilju osjeti i dodirne, nakon čega se više nikada u njegovom srcu neće javiti nemir. Stiže mu naredba da ubije četiri ptice. Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru prenosi predaju koja kaže da su te ptice bile: paun, pjevac, golub i vrana.[12]

Hazreti Ibrahim ubija ove ptice, njihovo meso miješa i raznosi na četiri različita mjesta. Potom uzima kljun pauna u ruku i poziva ga. Stanje hazreti Ibrahima u ovim trenucima nije bilo uobičajeno. On je utrnuo i poništio se u Božijim imenima Moćni, Mudri, Koji daruje život. Ustvari, kada Ibrahim izdaje naređenje da paun dođe, to nije bio on već Allah, dž.š. Tako stojeći, hazreti Ibrahim posmatra kako se čestice kao u snopu odazivaju pozivu i pred njegovim očima uobličava skelet koji se naslanja na kljun u njegovoj ruci. Potom se kosti zaogrnuše mesom, pa se oblikovaš organi, i na kraju se pojavi perje, u raznolikosti svojih boja. Isto tako biva i sa ostalim pticama. Ovo se desilo u Ibrahimovim rukama, ali Božijom dozvolom.

Zato, kada je Ibrahim završio sa ovim, stigla je poruka: “Znaj da je Allah Silan i Mudar!” A u vezi Jeremije Kur'an kaže: “I kada čovjeku jasno bî, reče: ‘Ja znam da Allah sve može!’”

[...]

Poslove čistih ne poredi sa sobom

Iako se lav i mlijeko isto pišu.[13]

Kada si otišao iz srca da želim te?

Kada si skriven bio da nađem te?

Nisi nestao da tražim ti prisustvo,

Nisi se sakrio da pojaviš se.

Sa stotinu hiljada prizora izišao si da ja

Sa stotinu očiju posmatram te.

Eh, da opijen prođeš kroz harem i samostan

Da učinim te kiblom mu'mina i kršćana.

Ako mi na kijametu drvo Tuba i Sidret daju

U trenu ću ih žrtvovati za vitki stas tvoj.[14]

::::::::::::::::::

Posudiću oči tvoje da lice ti gledam

Jer oči moje ne zaslužuju da te gledaju.[15]

::::::::::::::::::

Ako čovjek pogled milosti uputi ka trunu,

Ka nebu se uzdiže i posao Sunca obavlja.

[...]

[1]Er-Rahmân, 26-27.

[2]Mitska ptica, Feniks. (Op. prev.)

[3]Allame Tabatabai: El-Mizân, sv. 8., str. 382.

[4]Et-Târiq, 13-14.

[5]El-A‘râf, 46.

[6]El-En‘âm, 75.

[7]Ali ‘Imrân, 49.

[8]Predaje koje ovaj događaj pripisuju Uzejru nisu ispravne. Ti hadisi nemaju lanac prenosilaca i rijetki su, pripadu skupini ahad hadisa. Nema sumnje da se ovaj događaj odnosi na Jeremiju.

[9]El-Beqare, 259.

[10]Ibid.

[11]El-Beqare, 160.

[12]Tefsir, Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, str. 81.

[13]U perzijskom jeziku riječ šir je homonim, odnosno jedna riječ sa više značenja, a znači i mlijeko i lav. (Op. prev.)

[14]Divan Forugi Bastâmi, izdanje Safa Ališah, str. 4.

[15]Divan Magrebi, izdanje Islâmijje, str. 86.

Zadnji put promjenjen: %PM, %21 %568 %2017 %12:%Feb
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT