Posmatranje imaginalnih bića nužno ide sa zaboravom Svijeta mnoštva (15)

Proživljenje - povratak Bogu

Gledanje u Boga nije moguće očima tijela, već unutarnjim očima. Susret sa Bogom ide preko srca. Djelovanjem po Kur'anu i pokoravanjem Poslaniku, malo po malo, srce se pročišćava od prljavih naslaga, sve dok ne postane spremeno za susret sa Uzvišenim Gospodarem. Susret sa Bogom je uvjetovan prvenstveno vjerovanjem u Njega, slijeđenjem Poslanika i činjenjem dobrih djela. Tek nakon ovoga srce postaje čisto i spremno da u sebe primi melekutsku svjetlost. Susret s Bogom nije moguć prije očišćenja.

bismilaaSva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi s našim predvodnikom Muhammedom i njegovom časnom Porodicom!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

وَقَالَ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَاءنَا لَوْلاَ أُنزِلَ عَلَيْنَا الْمَلائِكَةُ أَوْ نَرَى رَبَّنَا لَقَدِ اسْتَكْبَرُوا فِي أَنفُسِهِمْ وَعَتَوْ عُتُوًّا كَبِيرًا *يَوْمَ يَرَوْنَ الْمَلائِكَةَ لاَ بُشْرَى يَوْمَئِذٍ لِّلْمُجْرِمِينَ وَيَقُولُونَ حِجْرًا مَّحْجُورًا *وَقَدِمْنَا إِلَى مَا عَمِلُوا مِنْ عَمَلٍ فَجَعَلْنَاهُ هَبَاء مَّنثُورًا *أَصْحَابُ الْجَنَّةِ يَوْمَئِذٍ خَيْرٌ مُّسْتَقَرًّا وَأَحْسَنُ مَقِيلاً

“A oni koji se ne nadaju da će Nas susresti, vele: ‘Zašto nam nisu meleci poslani, ili, zašto Gospodara našega ne vidimo mi?!’ Oni su zbilja u dušama svojim oholi i granicu su veliku u nepravičnosti prešli. I onoga Dana kad ugledaju meleke, tog Dana zločincima radosti nije – samo će govoriti: ‘Sačuvaj čuvanjem Svojim, Bože!’ I pristupit ćemo djelima koja su činili i u pepeo koji se vihori pretvoriti ih. A džennetlije će tada imati bolje stanište i ljepše odmaralište.”[1]

Ovi ajeti, koji se odnose na Berzah, razotkrivaju veoma zanimjive dimenzije odnosa prema njemu. Oni se bave suptilnim vidovima onoga što čovjeka goni da porekne očigledne istine. Korijen takvog stanja u čovjeku proizlazi iz njegove oholosti. Drugim riječima, dok postoji oholost – znači vidjeti sebe većim nego što jesi i biti samoljubljiv – zatvorena su vrata stizanju do istina. Oholost se isprječava svakoj zdravoj logici. Oholost opravdava svaku neispravnu logiku i potčinjava je sebi, da bi čovjek ostvario želje svojih strasti. Prema tome, ohol čovjek je zauvijek zatočen u kafezu svoga neznanja. Naravno, ne treba zaboraviti da se oholost u čovjeku nekada javlja u prikrivenim oblicima.

Oholnici kažu: “Dok ne vidimo Boga i meleke mi nećemo uzvjerovati!”

Koliko je samo ovakvo mišljenje neispravno na vagi zbilje. Nakon što su se uvjerili u istinitost poslanika, njegovog poziva i njegove povezanosti sa Skrivenim svijetom, kakvog smisla i logike ima tražiti viđenje Boga i meleka? U načelu, svaki poslanik je donosio mudžize kojima je potvrđivao istinitost svoga govora. Te mudžize su bile izvan moći običnog čovjeka i o njima su se lično osvjedočili svi ljudi. Mudžize su bile dovoljan dokaz, ali i pored toga, uvijek je bilo onih koji ni nakon osvjedočenja nisu bili spremni pokoriti se govoru zdravog razuma. Poricanje mudžiza nije ništa drugo do plod oholosti i uznositosti čovjeka.

Oni žele vidjeti Boga svojim očima. Kao da Bog ima tijelo, pa da bi ga mogli vidjeti. Uostalom, Bog uopće ne prihvata onaj iman koji bi došao nakon osvjedočenja očima tijela. Zar su sva ostala vrata spoznaje i osvjedočenja zatvorena i ostao je samo ovaj put preko kojeg Uzvišeni Bog traži od nas iman?!

Oni kažu: “Mi nećemo uzvjerovati dok nam se meleci ne spuste sa neba?”

Posmatranje spuštanje meleka je uslovljeno pročišćenjem duše. Poslanik je mogao vidjeti meleke jer je njegovo srce bilo melekutsko. Pred ostalim ljudima stoji ista mogućnost, pod uvjetom da se potčine naredbama i savjetima Poslanika, odnosno da se očiste od pokuđenih osobina i šejtanskih primisli i kao takvi moći će vidjeti meleke. Zar je moguće da onečišćeno srce vidi meleke?!

Gledanje u Boga nije moguće očima tijela, već unutarnjim očima. Susret sa Bogom ide preko srca. Djelovanjem po Kur'anu i pokoravanjem Poslaniku, malo po malo, srce se pročišćava od prljavih naslaga, sve dok ne postane spremeno za susret sa Uzvišenim Gospodarem.

Susret sa Bogom je uvjetovan prvenstveno vjerovanjem u Njega, slijeđenjem Poslanika i činjenjem dobrih djela. Tek nakon ovoga srce postaje čisto i spremno da u sebe primi melekutsku svjetlost. Susret s Bogom nije moguć prije očišćenja.

Razum i priroda čovjeka potvrđuju da se kod svakog pitanja treba obratiti onome ko je poznavalac tog područja. To isto vrijedi i za ovo pitanje. Kur'an nam naređuje, a priroda čovjeka tako i djeluje, da se kod pitanja vezanih za Allaha, dž.š., proživljenje, susret s Njim, itd., obratimo i pokorimo Poslaniku.

Bolesnik ne može reći liječniku da neće koristiti lijek zato što ne zna od čega je sačinjen i kakve sve posljedice ima. Ako tako postupi, liječniku ne ostaje drugo nego da prepusti bolesniku na volju šta da radi, koliko god to bilo štetno po njega.

Lječnik će reći: Ja sam dugi niz godina učio i istraživao da bih tebi danas mogao propisati lijek. Tebi koji nisi izučavao nauku medicine, sada kada si došao do mene da te izliječim, razum govori da se pokoriš mom mišljenju.

Karavana za hadž je došla na aerodrom. Jedan od hadžija se našao i sjeo po strani, sa izgovorom da neće sjesti u avion dok ne sazna na koji način on leti, koje su sve odlike motora i kako sagorjeva gorivo u njemu, te kako krila drže ravnotežu i ostale aerodinamčke osobine aviona. Nema sumnje, takav čovjek će ostati na aerodromu dok će ostali otići na hadž, obaviti ga i vratiti se svojim kućama. Njima zasigurno nije bilo od presudne važnosti svo to znanje o avionu, jer su i pored toga ostavrili svoj cilj.

Naš odnos prema Poslaniku bi trebao biti iste prirode. Poslanik je došao od Boga i donio šerijat, pokazao put, pojasnio način kako se prelazi taj put. Ostalo nama nije od presudne važnosti. Na nama je da se pokorimo Poslaniku i stići ćemo do cilja. Mi smo ograničene prirode i znanja. Naš život na Ovom svijetu je isuviše kratak te izložen mnoštvu nedaća i teškoća. Mi, kao takvi, nikada nećemo moći sagledati sva pitanja u vezi sa Božijim putem spasa. Ono što je najvažnije jeste da se pokorimo Vlasniku šerijata koji želi naš spas kroz slijeđenje Božijih zakona.

Poricatelji Boga stvari postavljaju tako da dok ne vide Boga, neće ni povjerovati u Njega. Stavovi današnjih poricatelja možda jesu drugačijeg oblika nego u prošlosti, ali svima njima je zajedničko da im je dušu ispunila oholost koja im ne dozvoljava da prihvate Uzvišeno Biće Božije.

Današnji poricatelji kažu da neće uzvjerovati u Boga dok Ga ne vide pod skalpelom dok operišu. Kao što je to i rekao jedan poznati hirurg.

Poricatelji se ne žele pokoriti zdravoj logici i Istini. Svoj stav smatraju opravdanim i logičnim, iako je proizašao iz ovako neutemeljenih umnih konstrukcija.

Ustvari, oni sebe smatraju većim, svetijim i vrjednijim od toga da se pokore zapovijedima čovjeka koji je poput njih i poziva ih od strane Allaha, dž.š. Ovu duševnu bolest Kur'an naziva ohološću. Kako je samo Kur'an ovu bolest dobro opisao.

Kur'an jezikom oholnika navodi njihove neutemeljene argumente i opravdanja za odbijanje da prihvate Božiju poruku.

Ovaj svijet je svijet materije, a melek je duhovno bezmaterijalno biće. Ako bi se melek spuštao u Ovaj svijet, on bi trebao ogrnuti odjeću tjelesnosti. A meleci nemaju tjelesnost. Da bi vidio meleka, čovjek se treba ili osloboditi svoje tjelesnosti kroz unutarnje prosvjetljenje ili dočekati prirodnu smrt, kada prelazi u svijet Berzaha. Većina ljudi tek sa smrću vidi meleka.

Poricatelji oholnici da bi prihvatili vjeru, između ostalog, tražili su od Poslanika da im meleka spusti na Zemlju. Na ovaj njihov zahtjev objavljen je sljedeći ajet:

وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا لَّجَعَلْنَاهُ رَجُلاً وَلَلَبَسْنَا عَلَيْهِم مَّا يَلْبِسُونَ

“A i da ga (Poslanika) melekom učinimo, opet bismo ga u ljudskom obličju dali i tako ih smeli u onom gdje su oni inače smeteni!”[2]

Nijedan melek se ne može spustiti u ovaj svijet materije, a da se nije ogrnuo materijalnim obličjem. Tako će čovjek koji želi da vidi meleka, opet moći da ga vidi samo u tjelesnom obliku. Kao u slučaju Džibraila, a.s., koji se pokazao hazreti Merjem u ljudskom obličju.

Čovjek može vidjeti meleka u njegovom istinskom obliku bezmaterijalnosti, odnosno tedžerrudu kada je sam dostigao stanje tedžerruda. Jedno od tih stanja je kada čovjek umire prirodnom smrću. On tada vidi meleka smrti, dok ga prisutni ne vide jer nisu u stanju tedžerruda, odnosno oslobođenosti. Drugo stanje je kada čovjek sebe pročisti i uzdigne se slobodnom voljom u više, bezmaterijalne svjetove, pritom zaboravljajući na Svijet mnoštva. Takav je bio naš Poslanik, koji je stigao do položaja “blizu koliko dva luka ili bliže”.[3] Kur'an, također, na više mjesta izvještava o sličnim iskustvima različitih poslanika.

U suri El-Isrânakon što oni koji poriču poslanstvo Muhammeda, sina Abdullahovog, s.a.v.a., iznose materijalne dokaze, zahtjevaju prirodna bogatstva i svoj iman uvjetuju njima, u nastavku traže upravo ono o čemu govorimo:

أَوْ تُسْقِطَ السَّمَاء كَمَا زَعَمْتَ عَلَيْنَا كِسَفًا أَوْ تَأْتِيَ بِاللّهِ وَالْمَلآئِكَةِ قَبِيلاً * أَوْ يَكُونَ لَكَ بَيْتٌ مِّن زُخْرُفٍ أَوْ تَرْقَى فِي السَّمَاء وَلَن نُّؤْمِنَ لِرُقِيِّكَ حَتَّى تُنَزِّلَ عَلَيْنَا كِتَابًا نَّقْرَؤُهُ قُلْ سُبْحَانَ رَبِّي هَلْ كُنتُ إَلاَّ بَشَرًا رَّسُولاً * وَمَا مَنَعَ النَّاسَ أَن يُؤْمِنُواْ إِذْ جَاءهُمُ الْهُدَى إِلاَّ أَن قَالُواْ أَبَعَثَ اللّهُ بَشَرًا رَّسُولاً *قُل لَّوْ كَانَ فِي الأَرْضِ مَلآئِكَةٌ يَمْشُونَ مُطْمَئِنِّينَ لَنَزَّلْنَا عَلَيْهِم مِّنَ السَّمَاء مَلَكًا رَّسُولاً * قُلْ كَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا بَيْنِي وَبَيْنَكُمْ إِنَّهُ كَانَ بِعِبَادِهِ خَبِيرًا بَصِيرًا

“Ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš, ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš, ili dok ne budeš imao kuću od ukrasa ili se na nebo budeš uspeo! A nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo!’ Ti reci: ‘Hvaljen neka je Gospodar moj, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?!’ A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: ‘Zar da Allah pošalje čovjeka kao poslanika?!’ Ti reci: ‘Kad bi po Zemlji meleci smireno hodili, Mi bismo njima s neba meleka za poslanika poslali.’ Ti reci: ‘Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On je obaviješten i vidi robove Svoje.’”[4]

Allah, dž.š., im je već odgovorio kada je rekao: “I onoga Dana kad ugledaju meleke, tog Dana zločincima radosti nije – samo će govoriti: ‘Sačuvaj čuvanjem Svojim, Bože!’”

Nema nikakve koristi od vjerovanja koje dolazi nakon posmatranja meleka na Ovom svijetu. Vrijedi samo ono vjerovanje za koje Kur'an kaže:

الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ بِالْغَيْبِ

“Koji u skriveno vjeruju.”[5]

U predajama je zabilježeno da će svakom ko spusti pogled pred nemaheram ženom, Allah, dž.š., darovati jednu huriju u Džennetu. Ako bi čovjek prvo vidio huriju, a potom učinio ovo djelo, to i ne bi bilo neko posebno pohvalno djelo. Da su stvari postavljene tako da čovjek prvo vidi Džennet, a tek potom da klanja, posti i podnosi ostale nedaće, svi ljudi bi bili džennetlije.

Ukratko, čovjek treba vjerovati u skriveno i raditi po tome. To je ono što donosi uvećanje imana. A veći iman donosi više dobrih djela. Tako se svaki stepen imana i djela međusobno potvrđuju i uzdižu na više razine. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ko bude radio po onom što zna, Allah će mu dodijeliti znanje za koje nije znao.”[6]

Uglavnom, Allah, dž.š., kaže: “I pristupit ćemo djelima koja su činili i u pepeo koji se vihori pretvoriti ih.”

Budući da su svoja djela činili sa namjerama koje su imale svoje uporište u Ovom svijetu, ona nemaju nikakva uporišta u zbilji i bit će pretvorena u pepeo koji vjetar raznosi na sve strane.

“A džennetlije će tada imati bolje stanište i ljepše odmaralište.”

Ovaj ajet se odnosi na Berzah, jer je riječ odmaralište (مَقِيل) u značenju kejlule – kratkog prijepodnevnog sna (قيلولَة) ili u značenju mjesta gdje čovjek spava tokom kejlule.

Kao što je već prije rečeno, ajeti u kojima se spominju vremenske odrednice, kao što su jutro, veče i sl., odnose se na Berzah. U Berzahu nema sna koji je od Ovog svijeta, ali nije da apsolutno nema nikakvog sna.

Ljudi su dok žive na Ovom svijet u snu, a kada umru – probude se. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ljudi spavaju, a kada umru probude se.”[7]

Dakle, Berzah je svijet probuđenosti, ali u odnosu na Ovaj svijet. Dok je isti taj Berzah san u odnosu na Kijamet, jer je na Kijametu čista svjesnost i budnost.

Džehennemlije će na Kijametu reći:

قَالُوا رَبَّنَا أَمَتَّنَا اثْنَتَيْنِ وَأَحْيَيْتَنَا اثْنَتَيْنِ فَاعْتَرَفْنَا بِذُنُوبِنَا فَهَلْ إِلَى خُرُوجٍ مِّن سَبِيلٍ

“Gospodaru naš,” – reći će oni – “dva puta si nas usmrtio i dva puta si nas oživio! Mi priznajemo grijehe naše, pa ima li ikakva načina da se iziđe?”[8]

Prvo od dva umiranja i oživljavanja koje spominju džehennemlije se odnosi na umiranje na Ovom svijetu i prelazak u Berzah, dok je drugo umiranje i oživljavanje u Berzahu te prelazak na Kijamet.

U nastavku ajeta koji su predmet našeg zanimanja Kur'an kaže:

وَيَوْمَ تَشَقَّقُ السَّمَاء بِالْغَمَامِ وَنُزِّلَ الْمَلائِكَةُ تَنزِيلاً ٭الْمُلْكُ يَوْمَئِذٍ الْحَقُّ لِلرَّحْمَنِ وَكَانَ يَوْمًا عَلَى الْكَافِرِينَ عَسِيرًا *وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَى يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلاً *يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلاَناً خَلِيلاً *لَقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءنِي وَكَانَ الشَّيْطَانُ لِلإِنسَانِ خَذُولاً

“A na Dan kada se nebo rascijepi maglinom jednom i meleci se spuste, doista, tog Dana Svemilosnom će pripadati vlast istinska! Taj će Dan za nevjernike biti težak. Na Dan kada nevjernik bude ruke svoje grizao, govoreći: ‘Kamo sreće da sam uz Poslanika odabrao put sebi! Teško meni! Kamo sreće da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on je mene od Opomene odvratio nakon što mi je ona bila stigla!’ A šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cijedilu.”[9]

U ovim trenucima se javlja čovjekov vapaj i želja da se vrati na Ovaj svijet, da ono što je propustio nadoknadi. Stići će mu odgovor da je to samo prazan govor njegova jezika.

Zar nisi bio na Dunjaluku, gdje smo dokaz za tebe upotpunili? Zar nisi svjedočio Sunce i Mjesec kako naizmjenično izlaze i zalaze? Zar do tebe nisu stigla istinska učenja i pojašnjenje zbilje? Zar nisi imao dovoljno znanja, moći, snage, imetka i života da ih iskoristiš na pravi način? Zar nisi iskusio san, koji je primjer smrti? Stotine puta si bio na ispraćaju mrtvaca do njegova kabura! Spusto si u zemlju svoje bližnje!

Šta je razlog, pa ih Gospodar neće vratiti ponovo na Ovaj svijet? Zar oni nisu istinski tražili od Uzvišenog Allaha da ih vrati? Da, istinski su tražili. Da li je Allah, dž.š., u tom slučaju, sačuvaj nas od te primisli, bio nesamilostan prema njima? To zasigurno nije tačno. Njegova Svemilost obuhvata sve stvari.

Oni neće biti vraćeni i neće im biti data nova prilika za spas, i pored njihove iskrene molbe za povratak, jer je ona izrečena u stanju kada su u njima utrnule različite moći, kao što su strast, srdžba, imaginacija, itd. Njihova tijela su umrtvljena i umirena. U njima više nema poticaja za grijeh i kršenja prava drugih. Nakon što je izronilo svjetlo tevhida i ukazala se Božija Uzvišenost i Veličanstvenost, nije ostalo mjesta niti prilike da čovjek misli o svojoj veličini. Čovjek se u tom stanju – sve i da hoće – ne može oholiti, hvalisati i biti sobom zadovoljan. Čovjek u tom stanju istinski priznaje svoje grijehe i zločine počinjenje na Dunjaluku.

Međutim, Dunjaluk je svijet prirode, a to znači svijet sukoba i trevnji. Ovaj svijet je svijet očitovanja i pojave strasti i želja nagona. Ovaj svijet je mjesto gdje čovjek gradi lažnu sliku o sebi. Ovaj svijet je mjesto gdje čovjek prihvata lažne vrijednosti, neutemeljene u zbilji.

Oni sada žele da se vrate na Ovaj svijet, koji je mjesto uzdizanja, pročišćavanja i sticanja spasa. Ako ih Gospodar vrati na Ovaj svijet, vratit će ih kao bića ista kakva su i bili. Neće ih vrati pročišćenih duša, jer u tom slučaju to ne bi bili oni, već neko drugi.

وَلَوْ رُدُّواْ لَعَادُواْ لِمَا نُهُواْ عَنْهُ وَإِنَّهُمْ لَكَاذِبُونَ

“A kada bi i bili vraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci.”[10]

Iskrenost njihovog govora odgovora uvjetima i okolnostima koje su ih zatekli u Berzahu. Ali u odnosu na ovosvjetske uvjete, njihov govor je potpuno oprečan zbilji. Ako bi ih vratili u Ovaj svijet, vidjeli bi kako u njima ponovo oživljava duh griješenja i kršenja tuđih prava. Zato Uzvišeni Allah kaže:

كَلاًّ إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا َ

“To je samo priča koju on tek tako besjedi.”[11]

Još na Ovom svijetu čovjek biva izložen istom iskustvu. Kur'an svojim govorom savršeno opisuje to stanje:

هُوَ الَّذِي يُسَيِّرُكُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ حَتَّى إِذَا كُنتُمْ فِي الْفُلْكِ وَجَرَيْنَ بِهِم بِرِيحٍ طَيِّبَةٍ وَفَرِحُواْ بِهَا جَاءتْهَا رِيحٌ عَاصِفٌ وَجَاءهُمُ الْمَوْجُ مِن كُلِّ مَكَانٍ وَظَنُّواْ أَنَّهُمْ أُحِيطَ بِهِمْ دَعَوُاْ اللّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ لَئِنْ أَنجَيْتَنَا مِنْ هَـذِهِ لَنَكُونَنِّ مِنَ الشَّاكِرِينَ

“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ‘Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!’”[12]

فَلَمَّا أَنجَاهُمْ إِذَا هُمْ يَبْغُونَ فِي الأَرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّمَا بَغْيُكُمْ عَلَى أَنفُسِكُم مَّتَاعَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ثُمَّ إِلَينَا مَرْجِعُكُمْ فَنُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na Ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!”[13]

وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلـكِن كَانُواْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

“Allah im nije nepravdu učinio, oni su sami prema sebi bili nepravedni.”[14]

Ovi ajeti su dovoljno svjedočanstvo razumnima da prime pouku.

Sljedeću predaju Medžlisi prenosi iz knjige Kifâjetu-l-asar fî en-Nusûs ‘ala el-'imeti el-isnâ ‘ašar autora Alija ibn Muhammeda ibn Alija Hazzâra Komija.

Dženâde je otišao do Imama Hasana, u njegovim zadnjim trenucima života. Lice Imama Hasana je požutjelo, dok mu je tijelo pod uticajem otrova bilo na izmaku snage. Pored Imama je bio postavljen leđen u koji je povraćao krv. Zbog otrova kojim su ga otrovali Imam je povraćao i komadiće bubrega. Podigli su leđen od njega, a on je plakao.

Pitao sam: “O gospodine moj! Zašto sebe ne liječite?”

Imam Hasan reče: “O robe Božiji! Kako da se izliječim od smrti?!”

Rekao sam: “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!”[15]

Potom se okrenuo prema meni i rekao: “Tako mi Allaha, Allahov Poslanik, s.a.v.a., nam je ostavio u amanet[...] Svako od nas[16] će biti ubijen ili otrovan.”

Rekao sam: “O sine Allahova Poslanika! Posavjetuj me!”

Imam Hasan reče: “Pripremi se za putovanje koje ti predstoji. Prikupi poputninu prije nego što nastupi tvoj čas određenja. I znaj, ti tražiš Ovaj svijet, a smrt traži tebe. Ne opterećuj se brigom dana koji nije nastupio u danu u kojem jesi. Znaj, ti ništa ne sakupljaš od svog imetka što prelazi tvoju dnevnu potrebu za hranom, a da u tome nisi rizničar za nekog drugog.

Znaj, za ono što si na dozvoljen način stekao od svog imetka bit ćeš pitan, za nedozvoljeno ćeš biti kažnjen, a za sumnjivo ćeš biti koren.

Zato zamisli da je Ovaj svijet poput lešine. Uzmi od njega onoliko koliko ti je u nuždi dovoljno. Pa ako ono što si uzeo bude dozvoljeno, u tome si slijedio put zuhda i ustego si se. A ako ono što si uzeo bude zabranjeno, onda u tome nema odgovornosti i grijeha jer si od lešine uzeo koliko je bila nužda, ne više. Ako bude od sumnjivih slučajeva koji zaslužuju prijekor, onda si izložen lakšem prijekoru.[17]

Radi za Ovaj svijet kao da ćeš živjeti vječno, a za Budući kao da ćeš umrijeti sutra!

Ako budeš želio čast bez pomoći porodice i strahopoštovanje bez moći i vlasti, onda izađi iz niskosti griješenja prema Allahu, a uđi u područje pokornosti Allahu, dž.š.

Ako te potreba privuče da sjedaš sa ljudima, onda sjedaj s onima s kojima će te druženje uljepšati, s onim koji te kada ga uslužiš čuva, kada tražiš pomoć od njega on te pomogne, ako kažeš nešto on potvrdi tvoj govor, ako želiš da ovladaš nekim on ojača tvoj napad, ako želiš pružiti svoju ruku u dobročinstvu i plemenitosti on ne samo da se neće ispriječiti već će je i pomoći, ako se kod tebe pojavi manjkavost on je odmah nadomjesti, ako vidi od tebe dobro pamti ga, ako ga upitaš za nešto on ti to dâ, ako se ustegneš u prilikama potrebe da zatrašiš od njega on se prvi sjeti i bez pitanja odgovori na tvoju potrebu, ako se na njega sruče neke od velikih nedaća tvoje prijateljstvo sa njim bude toliko da i tebe to ražalosti.[18]

Uzmi za prijatelja s kojim sjedaš onoga od koga ti nikada ne prijeti uznemiravanje i opakost, niti će zbog njega tvoji životni putevi da se promijene, neće te ostaviti samoga pri dosezanju zbilja, i ako prilikom podjele nečega među vama dođe red na razmiricu i prepirku on će dati prednost tebi nad sobom.”

Džunejd je u nastavku ovoga rekao: “Nakon što je Imam Hasan izrekao ovaj savjet disanje mu se prekinulo, a boja lica mu toliko požutjela da sam mislio da su nastupili trenuci izdisaja duše.

Tada je u sobu ušao Imam Husejn sa Esvedom ibn Ebu-l-Esvedom. Imam Husejn se bacio na Imama Hasana ljubeći njegovu glavu i lice. Potom je sjeo pored njega. Nešto su između sebe tiho šaputali. Odjednom glas Esveda se prolomi: “Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo! Duša hazreti Hasana je otišla u Svijet postojani!”[19]

Nema moći ni snage osim u Allaha!

Šejh Saduk prenosi od Imama Ride, a on od svojih očeva, koji prenose od Imama Husejna: “Kada se približio smrtni čas Imamu Hasanu, on je plakao. Rekao sam mu: ‘O sine Allahova Poslanika! Kako to da plačeš, a imaš takav položaj kod Allahova Poslanika i on je u vezi tebe rekao ono što je rekao. Ti si dvadeset puta otišao na Hadž pješice. Tri puta si sav svoj imetak poklonio siromasima, pa se čak nisu ustegao ni od toga da svoje sandale udijeliš.’

Imam Hasan reče: ‘Ja plačem zbog dvije stvari. Zbog straha koji će se javiti prilikom posmatranja ukazanja položaja svetog jedinstva i zbog razdvajanja od onih koje volim i koji mene vole.’”[20]

“Ušao je kod Imama Hasana njegov brat Imam Husejn i rekao: ‘Kako sebe vidiš?’ Imam Hasan reče: ‘Ja sam u zadnjem danu Ovog svijeta, a u prvom danu Budućeg svijeta i teško mi je što se rastajem od tebe i od moje braće.’ Potom reče: ‘Estagfirullah! Ali istovremeno priželjkujem susret sa Allahovim Poslanikom, Zapovjednikom pravovjernih, Fatimom, Džaferom, Hamzom.’”[21]

S perzijskog preveo: Amar Imamović


[1]El-Furkân, 21-24.
[2]El-En'âm, 9.
[3]En-Nedžm, 9.
[4]El-Isrâ, 92-96.
[5]El-Bekare, 3.
[6]Medžlisi: Bihâr, sv. 68., str. 363.; Ihjâ, sv. 1., str. 63.
[7]Nedžmuddin Râzi: Mirsâdu-l-‘ibâd, izdanje Bangahe tardžeme we našre kitab, str. 468. i 660.
[8]El-Mu'min, 11.
[9]El-Furkân, 25-29.
[10]El-En'âm, 28.
[11]El-Mu'minûn, 100.
[12]Jûnus, 22.
[13]Jûnus, 23.
[14]En-Nahl, 33.; Ali 'Imrân, 117.
[15]Kur'anski ajet koji se izgovara u prilikama kada je riječ o smrt. (op. prev.)
[16]Izravni potomci hazreti Fatime. (op. prev.)
[17]Ovu alegoriju treba shvatiti u kontekstu šerijatskog propisa koji dozvoljava jedenje strvine u slučajevima kada se radi o očuvanju golog život i to u mjeri koja je dovoljna samo za očuvanje osnovnih funkcija. (op. prev.)
[18]U zbirci hadisa Bihâr ovaj dio je drugačije zabilježen, a što smatramo i ispravnijim: “Ako se na tebe sruče neke od velikih nedaća, on te tješi i umiruje.”
[19]Medžlisi: Bihâr, izdanje Komapani, sv. 10., str. 132-133, izdanje Hejdari, sv. 44., str. 138-140.
[20]Šejh Saduk: Emâli, litografsko izdanje, medžlis 39., str. 133-134.; Šejh Saduk: 'Ujûnu-l-ahbâr Er-Ridâ, litografsko izdanje, sv. 1., str. 197.
[21]Medžlisi: Bihâr, izdanje Kompani, sv. 10., str. 123.
Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %763 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT