Postoji nada da će biti oprošteno bespomoćnim i potlačenim, koji nisu imali načina da dođu do Istine (16)

Istaknuto
Proživljenje - povratak Bogu

“Sa mog ummeta je skinuta odgovornost i kazna u vezi devet stvari: za ono što je urađeno greškom (bez da je postojala  namjera za takvo što); za ono što je urađeno u zaboravu (bez da se u tom trenutku čovjek prisjetio i imao pažnju); za ono što čovjek uradi preko volje i sa odvratnošću (a to znači da je čovjek oprečno svojoj volji, pod prisilom druge osobe uradio neku stvar, kao kada, recimo, silnik kaže postaču će ga ubiti ako ne prekine post); za ono što je urađeno iz neznanja (primjerice, čovjek ne zna da je od strane Gospodara došao takav propis, s tim da to neznanje nije zbog krivice samog čovjeka); za poslove koji su izvan moći čovjeka i on nema snagu da ih obavi; za poslove koji su urađeni pod prisilom (primjerice da silnik u mjesecu ramazanu uhvati postača, polegne ga i nasilu mu naspe vode u usta da bi mu prekinuo post)...

16. Predavanje

Postoji nada da će biti oprošteno bespomoćnim i potlačenim, koji nisu imali načina da dođu do Istine  bismillah_27

  إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا*إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً *فَأُوْلَـئِكَ عَسَى اللّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ اللّهُ عَفُوًّا غَفُورًا

“Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: ‘Šta je bilo s vama?’ A oni će odgovoriti: ‘Bili smo potlačeni na Zemlji!’ Meleki će reći: ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana pa da se po njoj iselite?’ Eto, njima će Džehennem stanište biti. A ogavno li je to boravište! Osim bespomoćnim muškarcima i ženama, te djeci, koji nisu mogli dovijati se niti kakva puta domoći se. Takvima će Allah oprostiti grijehe, nadati se, jer Allah prašta i briše grijehe.”[1]

Fakihi Ehli-bejta, neka je Božije zadovoljstvo sa njima, zapravo svi islamski fakihi, saglasni su da su sve božanske obaveze prije svega uvjetovane znanjem i sposobnošću mukellifa. Ova dva svojstva ubrajaju se u opće uvjete bilo koje obaveze, u značenju da se ne odnose samo na neke već na sve zabrane i naredbe došle od Gospodara. Mukellif, odnosno onaj koji je obavezan slijediti zakon, mora imati kod sebe ova dva svojstva da bi neki propis za njega bio obavezan.

Što se tiče svojstva znanja, to proizlazi iz kur'anskih ajeta:

وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً

“Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!”[2]

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن رَّسُولٍ إِلاَّ بِلِسَانِ قَوْمِهِ لِيُبَيِّنَ لَهُمْ فَيُضِلُّ اللّهُ مَن يَشَاء وَيَهْدِي مَن يَشَاء وَهُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

“Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio. A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće; On je Silan i Mudar.”[3]

لِّيَهْلِكَ مَنْ هَلَكَ عَن بَيِّنَةٍ وَيَحْيَى مَنْ حَيَّ عَن بَيِّنَةٍ

“Kako bi stradao onaj ko će stradati uz dokaz očit, i oživio onaj ko će steći čist život uz dokaz očit!”[4]

وَلَوْ أَنَّا أَهْلَكْنَاهُم بِعَذَابٍ مِّن قَبْلِهِ لَقَالُوا رَبَّنَا لَوْلَا أَرْسَلْتَ إِلَيْنَا رَسُولاً فَنَتَّبِعَ آيَاتِكَ مِن قَبْلِ أَن نَّذِلَّ وَنَخْزَى

“A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: ‘Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali.’”[5]

I u mnogim drugim kur'anskim ajetima u kojima se spominje očigledan dokaz (بَيِّنَة),Božije kažnjavanje prijašnjih naroda, kojima je poslat poslanik uvjetovano je ovim.

Također, fakihi se u ovom svom mišljenju pozivaju i na predaju poznatu kao hadis oslobođenja. Ova predaja je zabilježena u djelima Hisâl[6] Šejha Saduka, u devetom poglavlju, Usûli Kâfi[7] u poglavlju ‘Ono od čega je ovaj ummet oslobođen u pogledu odgovornosti i kazne’, Tuhafu-l-'ukûl[8] i Vesâ'iluš-šia.[9] I pored toga što među ovim predajama postoji mala razlika u riječima, u značenju su sve one jednake. U nastavku donosimo verziju predaje koju bilježi Šejh Saduk.

Lancem prenosilaca Šejh Saduk prenosi od Imama Sadika da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao:

رُفِعَ عَنْ أُمَّتى تِسْعَةٌ: الخَطَأُ وَ النِّسْيانُ وَ ما أُكْرِهُرا عَلَيهِ وَ لا يَعْلَمُونَ وَ ما لا يُطِيقُونَ وَ اضطُرُّوا إلَيْهِ وَ الحَسَدُ وَ الطِّيَرَةُ وَ التَّفَكُّرُ فى الوَسْوَسَةِ فى الخَلْقِ ما لَمْ يَنْطِقْ بِشَفَةٍ

“Sa mog ummeta je skinuta odgovornost i kazna u vezi devet stvari:

- za ono što je urađeno greškom (bez da je postojala  namjera za takvo što);

- za ono što je urađeno u zaboravu (bez da se u tom trenutku čovjek prisjetio i imao pažnju);

- za ono što čovjek uradi preko volje i sa odvratnošću (a to znači da je čovjek oprečno svojoj volji, pod prisilom druge osobe uradio neku stvar, kao kada, recimo, silnik kaže postaču će ga ubiti ako ne prekine post);

- za ono što je urađeno iz neznanja (primjerice, čovjek ne zna da je od strane Gospodara došao takav propis, s tim da to neznanje nije zbog krivice samog čovjeka);

- za poslove koji su izvan moći čovjeka i on nema snagu da ih obavi;

- za poslove koji su urađeni pod prisilom (primjerice da silnik u mjesecu ramazanu uhvati postača, polegne ga i nasilu mu naspe vode u usta da bi mu prekinuo post);

- za zavist u srcu (ali bez da se ta zavist ispolji van i čovjek pribjegne postupcima koji bi blagodat, na kojoj se zavidi, lišio onog koji raspolaže sa njom);

- za zloslutno predviđanje (jer čovjek ne treba da ima zloslutnju, odnosno da nešto smatra lošim predznakom i daje značaj tome u sebi. Uvijek kada čovjekovo srce obuzme zla slutnja on ne treba da se obazire na to, te suprotno zloslutnji radi; zloslutnja koja sama od sebe prođe srcem i čovjek se ne obazire na nju nije grijeh);

- za misli koje čovjeku padaju na pamet i dovode ga u sumnju prema stvaranju Allaha, dž.š., a on ih ne izgovori (primjerice: ova stvorenja je stvorio Allah, a ko je stvorio Allaha? Sve dok čovjek ovake misli ne iznese van sebe, on nema grijeha.”[10]

Na ovom mjestu je potrebno istaknuti jednu činjenicu, a to da je čovjek oslobođen kazne i odgovornosti za slučajeve gdje nije imao znanja samo onda kada sam nije krivac svog neznanja, odnosno kada je učinio napor da sazna šta je propis o određenom pitanju, ali nije uspio naći odgovarajući dokaz. U suprotnom, ako čovjek nije uložio trud da stekne znanje o propisu i počinio prestup, on zaslužuje kaznu bez obzira što nije znao.

Kao potvrdu ovoga navest ćemo nekoliko predaja:

1. Šejh Barki prenosi lancem prenosilaca od Imama Sadika:

“Ljudi nisu slobodni (odnosno bez odgovornosti) sve dok ne budu pitali (one koji znaju) ili sami ne ulože trud i pregnuće da shvate.”[11]

Na osnovu ove predaje može se dokazati da su ljudi obavezni slijediti stručnjaka u fikhu, jer sami nemaju sposobnost za izvođenja propisa iz šerijatskih izvora. Općenito gledano, propis je ograničen ili na slijeđenje ili na idžtihad, a princip „djelovanja iz predostrožnosti“ nije ispravan kao što većina fakiha kaže.[12]

2. Šejh Barki prenosi lancem prenosilaca da je Imam Kazim bio upitan:

“Da li su ljudi slobodni da se u pogledu pitanja za kojima imaju potrebu ne obrate Imamu ili onome ko zna?” Imam je ogovorio: “Ne.”[13]

3. Također, Šejh Barki prenosi lancem prenosilaca od Imama Sadika, a ovaj od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

“Teško svakom muslimanu koji u sedmici ne odredi za sebe dan kada će se baviti pitanjima svoje vjere i pitati o svojoj vjeri!” U drugoj inačici iste predaje stoji: “Teško svakom čovjeku!”[14]

4. Šejh Mufid kod ajeta:

قُلْ فَلِلّهِ الْحُجَّةُ الْبَالِغَةُ

“Reci: ‘Allah ima potpun dokaz.’”[15]

– prenosi lancem prenosilaca od Imama Sadika da je na pitanje u vezi ovog ajeta rekao: “Kada nastupi Sudnji dan Allah, dž.š., će Svom robu reći: ‘Da li si bio znalac (poznavao propise i učenja vjere vezano za tvoje potrebe)?’ Pa ako kaže: ‘Da.’ – Allah će mu reći: ‘Zašto onda nisi radio po onome što si znao?’ A ako kaže: ‘Ne, bio sam neznalica.’ – Allah će mu reći: ‘Zašto nisi naučio da bi mogao raditi po tom znanju?’ I ovaj potpuni dokaz će nadvladati roba, a Allah, dž.š., uvijek ima dokaz za Svoja stvorenja.”[16]

Ono što je do sada rečeno odnosilo se na neophodnost znanja, a što se tiče neophodnosti moći i snage da bi Božiji propisi postali obavezni – pored umne zrelosti i šerijatske moći koja podrazumijeva nepostojanje nepodnošljivih teškoća – ono se može argumentirati sljedećim kur'anskim ajetima:

وَلَقَدْ عَفَا عَنكُمْ وَاللّهُ ذُو فَضْلٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ

“I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar (ذُو فَضْل) prema vjernicima!”[17]

Fadl (فَضْل) ima značenje mnoštva i viška, a ovdje to znači da Allah vjernicima daruje više od njihove moći i prema njima se stalno odnosi u skladu s njihovim mogućnostima, odnosno, kada su propisi u pitanju On im uvijek daje moć da mogu ispuniti te propise.

إِنَّ اللّهَ لَذُو فَضْلٍ عَلَى النَّاسِ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَشْكُرُونَ

“Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje.”[18]

وَلَـكِنَّ اللّهَ ذُو فَضْلٍ عَلَى الْعَالَمِينَ

“Allah je dobar svim svjetovima.”[19]

U Ku'anu postoje brojni ajeti slični ovima, u kojima Allah pripisuje Sebi svojstvo dobrostivosti (فَضْل). Naravno, isto kao što je jedan od primjera Božije dobrostivosti da Svom robu daruje nagaradu veću nego što je zaslužio, primjer te dobrostivosti je kada Allah, dž.š., propisuje robu obavezu koju on može ispuniti.

يُرِيدُ اللّهُ بِكُمُ الْيُسْرَ وَلاَ يُرِيدُ بِكُمُ الْعُسْرَ

“Allah želi da vam olakša, a ne želi da vam oteža.”[20]

يَا مَا يُرِيدُ اللّهُ لِيَجْعَلَ عَلَيْكُم مِّنْ حَرَجٍ وَلَـكِن يُرِيدُ لِيُطَهَّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

“Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.”[21]

هُوَ اجْتَبَاكُمْ وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ مِّلَّةَ أَبِيكُمْ إِبْرَاهِيمَ هُوَ سَمَّاكُمُ الْمُسْلِمينَ مِن قَبْلُ

“On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima koji vas je već otprije muslimanima nazvao.”[22]

لاَ يُكَلِّفُ اللَّهُ نَفْسًا إِلاَّ مَا آتَاهَا

“Allah nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao.”[23]

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ أَنتَ مَوْلاَنَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj nam se. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!”[24]

Ovaj ajet, ustvari, prenosi dove koje je Allahov Poslanik, s.a.v.a., na Miradžu uputio Allahu dž.š., a Uzvišeni Gospodar je udovoljio Svom Miljeniku. Cio ovaj događaj prenose Ali ibn Ibrahim Komi i Ajjâši u svojim tefsirima.

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., otišao na Miradž, u jednom dijelu razgovora potaknut nadahnućem kojeg je dobio u srcu od strane Allaha, dž.š., zamolio Ga je upravo ono što prenosi kur'anski ajet i Allah mu je udovoljio. Nakon što je Gospodar obavezu uvjetovao čovjekovim moćima, Allahov Poslanik čini dovu:“Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!”

Uzvišeni Gospodar reče: “Ja te neću kazniti zbog toga.”

Allahov Poslanik učini dovu: “Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas!”

Uzvišeni Gospodar reče: “Neću te tovariti teškim bremenom.”

Allahov Poslanik učini dovu: “Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj nam se.”

Uzvišeni Gospodar reče: “Ja sam udovoljio tvojim dovama i ovim sam darovao i tebe i tvoj ummet.”

Nakon toga Imam Sadik, koji prenosi ovu predaju, reče: “Nijedan gost draži i plemenitiji od Allahova Poslanika nije otišao Uzvišenom Gospodaru i od Njega tražio takvo dobro i On mu udovoljio.”[25]

Sada, kada znamo da su Božiji propisi uslovljeni time da čovjek, prije svega, mora imati znanja o njima te moć i sposobnost da ih ispuni, tada one osobe koje nisu imale moći da ispune propise ili nisu imali znanje o njima – s tim da sami nisu krivi zbog toga – nisu ni prekršili zakon, pa na Sudnjem danu i u Berzahu neće ni biti kažnjeni.

Jedna skupina ljudi, za koju postoji nada da će biti spašeni jesu potlačeni i bespomoćni (الْمُسْتَضْعَفون), naravno, oni od njih koji nisu imali načina niti mogućnosti da dođu do Istine. Dakle, i potlačeni se dijele na dvije skupine:

- potlačeni i bespomoćni koji imaju mogućnost da dođu do Istine,

- potlačeni i bespomoćni koji nemaju mogućnost da dođu do Istine.

Da bi ovo pojasnili, prije svega, trebamo pojasniti značenje samog pojma “potlačeni” ili “bespomoćni”. Pojam “potlačeni” u kur'anskom jeziku označava one kojima su ovladali ovosvjetski silnici i pritom ih još lišili slobode. Silnici su, suprotno potlačenim, oni ljudi koji zbog svoje oholosti i uznositosti stalno nastoje da druge potčine sebi i da slabašnim ljudima uskrate osnovna prava.

Dakle, silnici stoje naspram potlačenih. U Kur'anu se silnici javljaju još i pod imenom glavešine (مَلَأ), a to su one osobe koje su svojim društevnim položajem sve vidove društva ispunili nepravdom.

إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلا فِي الأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ *وَنُرِيدُ أَن نَّمُنَّ عَلَى الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا فِي الأَرْضِ وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً وَنَجْعَلَهُمُ الْوَارِثِينَ

“Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdjelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.”[26]

قَالَ الْمَلأُ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُواْ مِن قَوْمِهِ لِلَّذِينَ اسْتُضْعِفُواْ لِمَنْ آمَنَ مِنْهُمْ أَتَعْلَمُونَ أَنَّ صَالِحًا مُّرْسَلٌ مِّن رَّبِّهِ قَالُواْ إِنَّا بِمَا أُرْسِلَ بِهِ مُؤْمِنُونَ *قَالَ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُواْ إِنَّا بِالَّذِيَ آمَنتُمْ بِهِ كَافِرُونَ

“A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: ‘Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?’ – ‘Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno.’ – odgovoriše oni. ‘A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete.’ – rekoše oni koji su bili oholi.”[27]

وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ مَوْقُوفُونَ عِندَ رَبِّهِمْ يَرْجِعُ بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ الْقَوْلَ يَقُولُ الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا لَوْلا أَنتُمْ لَكُنَّا مُؤْمِنِينَ *قَالَ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا لِلَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا أَنَحْنُ صَدَدْنَاكُمْ عَنِ الْهُدَى بَعْدَ إِذْ جَاءكُم بَلْ كُنتُم مُّجْرِمِينَ *وَقَالَ الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا لِلَّذِينَ اسْتَكْبَرُوا بَلْ مَكْرُ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ إِذْ تَأْمُرُونَنَا أَن نَّكْفُرَ بِاللَّهِ وَنَجْعَلَ لَهُ أَندَادًا وَأَسَرُّوا النَّدَامَةَ لَمَّا رَأَوُا الْعَذَابَ وَجَعَلْنَا الأَغْلالَ فِي أَعْنَاقِ الَّذِينَ كَفَرُوا هَلْ يُجْزَوْنَ إِلاَّ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

“A kada bi samo vidio kad oni koji su učinili zlo pred Gospodarom svojim budu zadržani i kad stanu među sobom razgovarati: ‘Da vas nije bilo, sigurno bismo bili vjernici.’ – reći će oni koji su tlačeni bili onima koji su bili oholi. ‘A zar smo vas mi od Pravog puta odvratili nakon što vam je bilo na njega ukazano? Ne, sami ste vi griješnici bili.’ – reći će oni koji su bili oholi onima koji su bili tlačeni. ‘Nije bilo tako’ – odgovoriće oni koji su bili tlačeni onima koji su bili oholi – ‘nego ste danju i noću spletkarili kad ste od nas tražili da u Allaha ne vjerujemo i da Mu druge jednakim smatramo.’ I svi će prikriti tugu kad vide da će kažnjeni biti, a Mi ćemo na vratove nevjernika sindžire staviti; zar će biti kažnjeni drugačije nego prema onome kako su radili?”[28]

Ovi ajeti govore o potlačenima, koji su imali put i mogućnost da dođu do Istine, ali to nisu uradili. Također, ovi ajeti se odnose na događaj sa Sudnjeg dana, a mi smo ih ovdje naveli zbog toga što se u njima vodi razgovor između oholnika i potlačenih. Mi trenutno govorimo o Berzahu i položaju potlačenih u Berzahu, ali ovi ajeti imaju i opće značenje pa se zbog toga mogu odnositi i na berzahsku kaznu, kao i na kijametsku.

Potlačeni se dijele na dvije skupine: jedni su oni koji su se mogli izbaviti iz stanja potlačenosti i iseljenjem i nastanjivanjem u sigurna područja očuvati svoju vjeru. Ova skupina potlačenih će biti kažnjena, iako su bili pod teškim uvjetima koji su im nametnuli silnici, jer su i pored toga mogli da se isele i sebe spase.

Usulijuni, odnosno stručnjaci u nauci koja se bavi metodama zaključivanja u fikhu, kažu: “Ako čovjek na temelju uvodnih radnji koje su u njegovom slobodnom izboru dođe do toga da neki posao za sebe učini obaveznim ili zabranjenim, ova obaveznost činjenja ili obaveznost nečinjenja nije u suprotnosti sa slobodom izbora te radnje.”

Druga skupina potlačenih su oni koji nikako nemaju mogućnost izbavljenja iz kandži silnika, bilo zbog svoje fizičke ili umne slabosti, ili im iseljavanje uopće ne padne na pamet ili nemaju snage i moći da to urade. U Kur'anu postoji ajet koji ostavlja nadu u oprost i spas upravo ove skupine ljudi.

Sada se osvrnimo na ajet sure En-Nisâ'sa početka predavanja ipogledajmo šta se iz njega može shvatiti i koji su uvjeti da se potlačenom oprosti u slučaju kada prekrši šerijat.

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا

“Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: ‘Šta je bilo s vama?’ A oni će odgovoriti: ‘Bili smo potlačeni na Zemlji!’ Meleci će reći: ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana pa da se po njoj iselite?’ Eto, njima će Džehennem stanište biti. A ogavno li je to boravište!”

Postoji skupina ljudi koji su – zbog kršenja propisa šerijata i zbog toga što nisu očistili dušu i okitili se lijepim božanskim svojstvima te nisu stekli znanja o šerijatu – učinili nepravdu prema sebi i kao posljedica toga, oni su zarobljeni u dolinama otuđenja i nemogućnosti uzdizanja, usavršavanja i dosezanja stepeni ljudskosti, zaustavljeni su u područjima tame i udaljenosti te posljedicama strasti.

Ova njihova lišenost je zbog prisile koju su nad njima sprovodili silnici, koji su im uskraćivali čak i osnovna ljudska prava kao što je sloboda u obavljanju vjerskih propisa, naređivanju na dobro i odvraćanju od zla, uspostavljanje vjerskih znakova i pravedne islamske vladavine. Ti silnici su potlačene prisilili da slijede njihove običaje i praksu.

Gornji ajet prenosi razgovor koji će meleci smrti voditi sa njima u trenucima uzimanja duše. Uglavnom, budući da su oni imali mogućnost da se isele i uspostave pravednu islamsku vlast pod čijim okriljem mogu da žive svoju vjeru, a nisu to uradili, njihovo boravište je u Džehennemu.

إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً *فَأُوْلَـئِكَ عَسَى اللّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ اللّهُ عَفُوًّا غَفُورًا

“Osim bespomoćnim muškarcima i ženama, te djeca, koji nisu mogli dovijati se niti kakva puta domoći se. Takvima će Allah oprostiti grijehe, nadati se, jer Allah prašta i briše grijehe.”

Pored onoga što je ranije rečeno, iz ovih ajeta se može izvesti nekoliko zapažanja:

Prvo zapažanje:

Obaveznost iseljavanja iz “Kuće nevjerstva” u “Kuću islama”, jer prigovor meleka se ne temelji na činjenici da se oni nisu iselili u bolji i ugodniji život, što je zajedničko i verniku i nevjerniku. Zapravo, njihov prigovor se temelji na činjenici obaveznosti provođenja vjerskog života, ako ništa u izgnanstvu u okviru kojeg čovjek može ispuniti sve svoje obaveze.

U suri El-Hadž,nakon što Kur'an obznanjuje dozvolu za borbu: “Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah!’ [...]” – u nastavku Allah, dž.š., obznanjuje obaveznost uspostave neovisne islamske, pravedne vlasti te temelje njenog ustrojstva:

الَّذِينَ إِن مَّكَّنَّاهُمْ فِي الأَرْضِ أَقَامُوا الصَّلاةَ وَآتَوُا الزَّكَاةَ وَأَمَرُوا بِالْمَعْرُوفِ وَنَهَوْا عَنِ الْمُنكَرِ وَلِلَّهِ عَاقِبَةُ الأُمُورِ

“One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.”[29]

Dakle, islamska vlast obavezno mora da se temelji na uspostavi namaza (pojedinačnog, u džematu, džume i bajram-namaza), davanju zekata, upućivanju na dobro i odvraćanju od zla.

Poznato nam je da je islam potpuna i sveobuhvatna vjera u kojoj su svi vidovi pojedinca i društva uzeti u obzir na najbolji način, u šta se ubrajaju politika i upravlje društvom, provođenje propisa, kazni, džume-namaza, suđenje među muslimanima i drugi propisi koji se moraju posredstvom šerijatskog autoriteta provoditi. To su temeljne stvari koje su neodvojive od islama. Prema tome, da bi se mogli primjenjivati i provoditi vjerski propisi, potrebno je iseliti se u područje koje je riječnikom vjere definisano kao “Kuća islama” ili na neko drugo mjesto na Zemlji gdje se može uspostaviti pravedna islamska vlast.

Drugo zapažanje:

Zabrana življenja i nastanjivanja u gradovima nevjerstva, bilo da se musliman ubraje u stanovnike tog mjesta ili se naknadno nastani. Jer, u oba slučaja ne postoji mogućnost ispunjavanja božanskih propisa, provođenja kaznenog zakona i društvenih adaba, niti je to područje u kojem vrijedi institucija naređivanja na dobro, a odvraćanja od zla. Ako se musliman nastani pod nevjerničku vlast i prihvati njihovo državljanstvo, on time prihvata i njihovu zaštitu.

وَلَن يَجْعَلَ اللّهُ لِلْكَافِرِينَ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ سَبِيلاً

“A Allah neće dati nevjernicima nad vjernicima prevlast.”[30]

Ako se kaže: Nastanjivanje u tim gradovima je moguće ako je tu prisutan šerijatom potvrđen autoritet, kojem se pokorava.

U odgovoru treba reći: Šerijatski vladar je potvrđen od strane šerijata, kada sam on nije nastanjen u gradovima nevjerstva, a pod pretpostavkom da je od ranije tu živio on ima obavezu da se iseli u “Kuću islama”. Prema tome, mjesto vladara postavljenog od strane šerijata uvijek treba da se nalazi u “Kući islama”. Ajet sure El-Enfâlna najbolji način pojašnjava ovu zbilju:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُواْ وَهَاجَرُواْ وَجَاهَدُواْ بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَالَّذِينَ آوَواْ وَّنَصَرُواْ أُوْلَـئِكَ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ وَالَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يُهَاجِرُواْ مَا لَكُم مِّن وَلاَيَتِهِم مِّن شَيْءٍ حَتَّى يُهَاجِرُواْ وَإِنِ اسْتَنصَرُوكُمْ فِي الدِّينِ فَعَلَيْكُمُ النَّصْرُ إِلاَّ عَلَى قَوْمٍ بَيْنَكُمْ وَبَيْنَهُم مِّيثَاقٌ وَاللّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

“Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedni druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele nasljednici biti. A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć priteknete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite.”[31]

Treće zapažanje:

U ajetu koji ostavlja nadu za oprost potlačenima muškarcima i žena, u tome im se pridružuju i njihova djeca.

إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ

“Osim bespomoćnim muškarcima i ženama i djeci.”

To znači da će Božija milost obuhvatiti i djecu. Iz konteksta ajeta, samim tim što potlačeni, koji su imali mogućnost da se isele, a nisu to uradili i kojima će stanište biti u Džehennemu, stoje naspram potlačenih koji nisu mogli da se isele, može se shvatiti da i djeca potlačenih džehennemlija sa njima odlaze u Džehennem, jer su bila punoljetna i samim tim odgovorna. U suporotnom, njihovo spominjanje u ajetu bi bilo besmileno. Iz ovoga se, također, može shvatiti da i za onu djecu koja nisu punoljetna, alikoja su mogla “dovijati se i domoći se puta” (يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَيَهْتَدُونَ سَبِيلاً)postoji obaveza iseljavanja u “Kuću islama” da bi se i oni koristili svim dobročinstvima kojima je Gospodar obasuo vjernike u “Kući islama” i da se očuvaju od svih zala kojima su izloženi u “Kući nevjerstva.”

Ovo potpuno odgovara mišljenjima naših fakiha koji su rekli da ibadet djece nije samo puka vježba. Zapravo, njihov ibadet je ispravan i oni se koriste plodovima ibadeta kao i oni koji su punoljetni. Jedina je razlika što njima taj ibadet još uvijek nije obavezan. Mudri Zakonodavac je njima olakšao i u skladu sa prilagodljivim i tolerantnim šerijatom njihovo stanje ispoštovao.

Dokidanje šerijatskih obaveza u slučaju djece ima za posljedicu da ono što je vadžib za odrasle za njih ima status mustehaba, odnosno pohvalnog, a sve što je haram za odrasle za njih je mekruh, odnosno pokuđeno. I pored toga, ostale pohvalne i pokuđene stvari koje vrijede za odrasle, isto vrijede i za djecu. Naravno, dokidanje obaveze slijeđenje šerijata za djecu ne znači da su ona slobodna da čine svaki oblik grijeha. Zapravo, naglasak zabrane koji vrijedi za punoljetne, nije ista za djecu.

Prema toj osnovi, ako dijete koje nije punoljetno počini blud ili ukrade nešto ili počini neki drugi prestup, islamska vlast će nad njim provesti ublaženu kaznu ili će ga prekoriti.

[...]

Četvrto zapažanje:

U ajetu našeg zanimanja, u kojem su izuzeti muškarac, žena i djeca, istovremeno je pojašnjeno njihovo stanje:

لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً

“...koji nisu mogla dovijati se, niti kakva puta domoći se.”

Učenjaci su rekli: “Dovođenje u vezu suda sa svojstvom ukazuju na uzrok.” Ako se predmet i sud dovodi u vezu sa svojstvom tog predmeta, to vezanje ukazuje da je uzrok propisa upravo to svojstvo koje je istaknuto.

Naprimjer, ako se kaže: “Izbjegavajte ljude koji boluju od gube.” – to ne znači da treba izbjegavati sve ljude, već jedino one koji boluju od gube. Tako se iz ove rečenice može shvatiti da je uzrok stava o obaveznosti izbjegavanja upravo bolest guba.

Zaključak koji se može izvesti iz gornjeg ajeta jeste taj da općenito gledano svakog muškarca, ženu i dijete koji se ne mogu dovijati niti kakva puta izbavljenja domoći, meleci smrti neće kažnjavati, niti će ući u Džehennem i postoji nada za njihov oprost, bilo da spadaju u potlačene ili ne.

Zaključak ove kratke studije je taj da ljudi koji žive u “Kući islama” i nisu izloženi nepravdi i nasilju silnika ne spadaju u bespomoćne i potlačene. Međutim, muškarci, žene i djeca koji nemaju načina da dođu do vjerskih istina i propisa, također će biti sačuvani od Džehennema i Božija milost će ih obuhvatiti.

Naprimjer, pretpostavimo djecu koja su odrasla i odgojena u okrilju roditelja nevjernika. Ti roditelji djecu stalno izlažu svojoj otrovnoj propagandi i Istinu im prikazuju izvrnuto. Naprimjer, od prvih dana Poslanik islama im je prikazivan u najlošijem svijetlu, o Kur'anu je govoreno kao iskrivljenoj i izmišljenoj knjizi, a samo dijete ne poznaje arapski jezik da bi kada odraste samostalno moglo da izučava Kur'an, džamija je prikazivana kao kuća idolopoklonstva. Sva ova loša propaganda tako je jako utkano u biće i um djeteta da ono uopće ne ostavlja mogućnost da bi moglo biti drugačije ili u najmanju ruku, da krene u istraživanje i priključi se karavani islama, ali po svojoj biti ono nije pokvaren čovjek i da mu je istina prikazana onakvom kakva jeste on bi je prihvatio.

[...]

Većinu ovih ljudi predstavljaju obični ljudi i djeca, pogotovo ako nisu obdareni posebnom pronicljivošću i prodornom mišlju ili spadaju u proste, naivne ljude čistog srca.

Istovremeno, moguće je da velik broj ljudi od znanja i mislilaca ne budu sačuvani od ove velike opasnosti i da pored dosta čitanja i uvida u mnoštvo informacija, pod uticajem insinuacija svojih roditelja, učitelja i okoline i njihovog nametanja pogleda na svijet, oni do kraja života ostaju zatočeni u ovim otrovanim mislima koje su se poput brane Zul-Karnejna ispriječile između njih i izbilje.

Ako oni potpadaju pod kur'anski ajet koji nisu mogla dovijati se niti kakva puta domoći se, a istovremeno nisu tvrdoglavi poricatelji – dakle, ako bi im se predstavio islam onakav kakav jest odmah bi ga prihvatili – i oni će biti obuhvaćeni Božijom milošću.

O tome da su znanje i moć nužni uvjeti za sve šerijatske obaveze, pored onoga što smo do sada rekli, postoje i brojne predaje od Ehli-bejta, od kojih ćemo u nastavku navesti samo neke kao primjer:

1. Kulejni u djelu Usûlu Kâfi lancem prenosilaca, kao i Šejh Saduk u djelu Ma'âni-l-ahbâr te Ajjâši u svom Tefsiru prenose da je na upit Zerare o potlačenima Imam Bakir u odgovoru rekao: “Potlačen i bespomoćan je onaj koji nema snagu dovijanja pa prihvati nevjerstvo, niti se može domoći puta do imana, u njegovoj moći nije niti da prihvati iman niti nevjerstvo. Dakle, to su djeca i oni od muškarca i žena čiji je razum kao kod djece (nemaju snagu promišljanja i razlučivanja), u vezi kojih je dokinuta šerijatska obaveza.”[32]

2. Šejh Saduk u knjizi Ma'âni-l-ahbâr i Ajjâši u svom Tefsiru prenose da je Sulejmân ibn Hâlid pitao Imama Bakira o potlačenima, na šta je on odgovorio: “To su osobe naivne i kratke pameti, koje ne razmišljaju neovisno, poput žene koja u kući sjedi iza zastora i sluge koji obavlja kućne poslove. Ako joj kažeš: ‘Klanjaj!’ – ona klanja. Ona ne shvata ništa osim onoga što joj ti kažeš i narediš. Poput roba dovedenog iz daljine, koji ništa ne shvata osim onoga što mu ti kažeš ili oronulog starca i malog djeteta – oni su potlačeni i bespomoćni. Kako za čvrstu osobu, koja ispravnom mišlju raspravlja sa tobom, koja sama obavlja svoju kupovinu i koju i da hoćeš nikako ne možeš prevariti u kupoprodaji, možeš reči da je potlačena i bespomoćna? Naravno da ne možeš to reći i ne dostoji ti da joj pripišeš takav status.”[33]

3. Kulejni u djelu Usûlu Kâfiu svojim lancem prenosilaca prenosi od Alija ibn Suvejda: “Pitao sam Imama Kazima o potlačenima i on mi je u odgovoru napisao: ‘To je slabašna osoba kojoj se ne predočava dokaz i koja ne poznaje razmimoilaženja među sljedbama. A ako osoba poznaje razmimoilaženja, ona nije jedna od potlačenih.”[34]

4. Šejh Saduk u Ma'âni-l-ahbâr i Ajjâši u svom Tefsiru prenose od Sulejmana ibn Hâlida: “Pitao sam Imama Sadika o Allahovim riječima: ‘Osim bespomoćnim muškarcima i ženama, te djeci...’ – i on mi je u odgovoru rekao: ‘O Sulejmane! Među potlačenima i bespomoćnima ima onih čiji je vrat od tvog i deblji i jači (hoće reći pod potlačenim i bespomoćnim se ne misli na osobu slabe tjelesne građe). [...]”[35]

5. Šejh Saduk u Ma'âni-l-ahbârprenosi od Imama Sadika: “Potlačeni nisu jedna određena skupina ljudi, već se dijele na različite vrste i nalaze se u različitim sljedbama, koje su međusobno suprotstavljene.[...]”[36]

[...]

Na istoj logičkoj i racionalnoj osnovi Uzvišeni Gospodar je u časnom Kur'anu vječnost u Džehennemu i brisanje svih djela i mnoge druge teške kazne pripisao onima koji ne samo da su nevjernici, već poriču Božija znamenja. Važan uzrok njihovog vječnog ostanka u Džehennemu jesu oholost, uznositost i poricanje Znamenja Istine, a ne samo to što su u osnovi nevjernici.

وَالَّذِينَ كَفَرواْ وَكَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا أُولَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

“A oni koji ne budu vjerovali i Naše Znakove budu poricali, takvi će stanovnici Vatre biti! U njoj će vječno ostati!”[37]

وَالَّذِينَ كَفَرُوا وَكَذَّبُوا بِآيَاتِنَا أُوْلَئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ خَالِدِينَ فِيهَا وَبِئْسَ الْمَصِيرُ

“A oni koji nisu vjerovali i koji su Znake naše poricali, takvi će biti Vatre stanovnici, u njoj će vječno ostati! O staništa li ružna!”[38]

وَالَّذِينَ كَفَرُواْ وَكَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا أُوْلَـئِكَ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ

“A oni koji ne budu vjerovali i Naše Znakove poricali, takvi će biti stanovnici Vatre.”[39]

إِنَّ الَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا وَاسْتَكْبَرُواْ عَنْهَا لاَ تُفَتَّحُ لَهُمْ أَبْوَابُ السَّمَاء وَلاَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ حَتَّى يَلِجَ الْجَمَلُ فِي سَمِّ الْخِيَاطِ وَكَذَلِكَ نَجْزِي الْمُجْرِمِينَ

“Doista, onima koji Naše Znakove budu poricali i spram njih se budu oholo držali, kapije nebeske neće biti otvorene, a prije će i deva kroz kroz iglene uši proći nego što će takvi u Džennet ući! Eto, tako Mi kažnjavamo griješnike.”[40]

وَالَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا وَاسْتَكْبَرُواْ عَنْهَا أُوْلَـَئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

“A oni koji Znakove Naše budu poricali, i spram njih se budu oholo držali, takvi su stanovnici Vatre, u njoj će vječno ostati!”[41]

قَدْ خَسِرَ الَّذِينَ كَذَّبُواْ بِلِقَاء اللّهِ

“Gubitnici su oni koji susret sa Allahom poriču.”[42]

وَالَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا وَلِقَاء الآخِرَةِ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ

“A onima koji poriču Naše Znakove i ne budu vjerovali u susret na Ahiretu, djela su propala.”[43]

وَالَّذِينَ كَذَّبُواْ بِآيَاتِنَا سَنَسْتَدْرِجُهُم مِّنْ حَيْثُ لاَ يَعْلَمُونَ

“A one koji poriču Naše Znakove Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.”[44]

Postoje i brojni drugi ajeti koji kažnjavanje prijašnjih ummeta pripisuje poricanju Božijih Znamenja, a ne samom nevjerovanju. U brojim ajetima, od kojih je samo nekoliko njih netom spomenuto kao primjer, poricanje Znakova se spominje zajedno sa nevjerovanjem i to dvoje zajedno ima za posljedicu vječni ostanak u Vatri.

Pored ljudi koji su veoma dobri i vjernici, te pored pojedinaca koji su veoma loši i nevjernici, te pored potlačenih i bespomoćnih i onih koji imaju isti status kao oni, te pored običnih vjernika čija su dobra i loša djela izmiješana, časni Kur'an spominje pojedince kojima se ne obračunava odmah pri samom činu smrti, već se ostavljaju do nastupanja Sudnjeg dana kada će se dušama suditi za dobro i pokvarenost. Na Sudnjem danu, gdje se duše očituju u svojoj punini, Uzvišeni Gospodar će se na temelju stanja njihovih duša odnositi prema njima, pa će im ili oprostiti ili će ih kazniti. Oni se jezikom vjere nazivaju “oni koji iščekuju Allahovu odredbu” (مُرْجَوْن لِأمرِ اللهِ).

U suri Et-Tevba, nakon što Allah, dž.š., spominje one koji su veoma dobri ili veoma loši i one čija su dobra i loša djela izmiješana, na sljedeći način opisuje se određena skupina ljudi:

وَالسَّابِقُونَ الأَوَّلُونَ مِنَ الْمُهَاجِرِينَ وَالأَنصَارِ وَالَّذِينَ اتَّبَعُوهُم بِإِحْسَانٍ رَّضِيَ اللّهُ عَنْهُمْ وَرَضُواْ عَنْهُ وَأَعَدَّ لَهُمْ جَنَّاتٍ تَجْرِي تَحْتَهَا الأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا ذَلِكَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime! On je njima pripremio džennetske bašče kroz rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh!”[45]

وَمِمَّنْ حَوْلَكُم مِّنَ الأَعْرَابِ مُنَافِقُونَ وَمِنْ أَهْلِ الْمَدِينَةِ مَرَدُواْ عَلَى النِّفَاقِ لاَ تَعْلَمُهُمْ نَحْنُ نَعْلَمُهُمْ سَنُعَذِّبُهُم مَّرَّتَيْنِ ثُمَّ يُرَدُّونَ إِلَى عَذَابٍ عَظِيمٍ

“A među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni – ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni!”[46]

وَآخَرُونَ اعْتَرَفُواْ بِذُنُوبِهِمْ خَلَطُواْ عَمَلاً صَالِحًا وَآخَرَ سَيِّئًا عَسَى اللّهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ إِنَّ اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

“A ima i drugih, koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, sve je prilika, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.”[47]

Nakon nekoliko ajeta se kaže:

وَآخَرُونَ مُرْجَوْنَ لِأَمْرِ اللّهِ إِمَّا يُعَذِّبُهُمْ وَإِمَّا يَتُوبُ عَلَيْهِمْ وَاللّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ

“A ima i onih koji iščekuju Allahovu odredbu: hoće li ih kazniti ili će im oprostiti. A Allah sve zna i mudar je.”[48]

Kulejni prenosi da je Imam Bakir u vezi s Božijim riječima: A ima i onih koji iščekuju Allahovu odredbu, rekao: “To je skupina ljudi koji su od ranije bili nevjernici i ubili su ljude poput Hamze, Džafera i njima sličnih vjernika u Allaha i potom su prihvatili islam i Božiju jednoću, a odbacili širk. Međutim, njihova srca nisu prihvatila iman, pa da bi bili vjernici i Džennet im bio propisan. Isto tako, oni nisu ostali na svom poricanju, pa da bi bili nevjernici i da bi im Džehennem bio propisan. Oni su takvom stanju da će ih Gospodar ili kazniti ili im oprostiti.”[49]

U nekim drugim predajama, ova skupina se ubraja u potlačene, kao što govori predaja koju prenose Šejh Saduk u Me’âni-l-ahbâr i Ajjâši u svom Tefsiru: Hamrân je pitao Imama Sadika za kur'anski ajet o potlačenima, na šta mu je on odgovorio: “Oni su sljedbenici velajeta.”

Pitao sam: “Kojeg velajeta?”

Imam reče: “Taj velajet na koji sam ja mislio nije ona srčana veza sa zbiljom vjere. Zapravo, ovdje pod velajetom mislim na vanjštinu islama, po kojoj stupaju u brak, nasljeđuju i miješaju se sa muslimanima. Međutim, u stvarnosti, oni nisu ni vjernici ni nevjernici, već oni koji iščekuju Allahovu odredbu.”[50]

[...]

Iz nekih predaja se može shvatiti da će u kaburu biti ispitivani samo oni koji su imali čist iman i oni koji su bili čisti nevjernici. Ostale skupine ljudi neće biti ispitivani u kaburu. Kulejni u djelu Usûlu Kâfi prenosi četiri predaje od Imama Bakira i Imama Sadika na ovu temu, a budući da sve imaju slično značenje mi ćemo zadovoljiti da ovdje navedemo samo jednu od njih.

Ebu Bekr Hadrami prenosi da je Imam Sadik rekao: “U kaburu će biti pitani samo onaj koji je svoj iman učinio potpunim i čistim ili onaj čije je nevjerstvo potpuno. A što se tiče ostalih ljudi, na njih se neće obazirati.”[51]

[...]

Peto zapažanje:

U kur'anskom ajetu o potlačenima se spominje “nada u oprost”. To znači da će Uzvišeni Gospodar preći preko njihovih grijeha, ali njima ne pripadaju stepeni vjernika, dobrih (salihin), iskrenih (sidikin), šehida, prijatelja Božijih – koji su svoje položaje stekli odgovarajućim djelima i stepenom imana. Niko od bespomoćnih i potlačenih i onih koji su im pridruženi u tom statusu i onih koji iščekuju Allahovu odrebu neće biti u tim položajima. Džennet ima brojne stepene i položaje od koji svaki pripada posebnoj skupini.

Šejh Saduk u Ma’âni-l-ahbâr i Ajjâši u svom Tefsiru prenose da je Sâlem ibn Mukrem Džemmâl pitao Imama Sadika u vezi ajeta: Osim bespomoćnim muškarcima i ženama, te djeci, koji nisu mogli dovijati se niti kakva puta domoći se.– na šta je Imam odgovorio: “To su oni bespomoćni koji nisu imali načina da se usprave, niti su upućeni na put sljedbenika Istine da bi ušli u njihovu skupinu. Oni će ući u Džennet prema svojim djelima i izbjegavanju Božijih zabrana, ali neće doći do stepenih dobrih robova (abrâr).”[52]

Šesto zapažanje:

Kur'anski ajet iz sure En-Nahl kazuje o ispitivanju u kaburu, koji je ustvari Svijet berzaha. Na isto ukazuju i neke predaje.

الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلائِكَةُ ظَالِمِي أَنفُسِهِمْ فَأَلْقَوُاْ السَّلَمَ مَا كُنَّا نَعْمَلُ مِن سُوءٍ بَلَى إِنَّ اللّهَ عَلِيمٌ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ *فَادْخُلُواْ أَبْوَابَ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا فَلَبِئْسَ مَثْوَى الْمُتَكَبِّرِينَ *وَقِيلَ لِلَّذِينَ اتَّقَوْاْ مَاذَا أَنزَلَ رَبُّكُمْ قَالُواْ خَيْرًا

“...kojima su meleci dušu uzeli, onima koji su učinili nepravdu prema sebi (kad su nevjernici bili), pa će se pokoriti i reći: ‘Mi nismo nikakvo zlo činili!’ – ‘Jeste zlo činili! Allah, doista, dobro zna ono što ste radili. Zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati! O kako će prebivalište onih koji su se oholili – grozno biti!’ A onima koji su bogobojazni reći će se: ‘Šta je objavljivao Gospodar vaš?’ – ‘Dobro!’ – odgovorit će oni.”[53]

U dva ajeta koja su tema naše rasprave, kao i ovim ajetima sure En-Nahl vidimo da se meleci obraćaju samo nepravednicima i silnicima, sa jedne strane, te bogobojaznima, sa druge strane. Ovo potvrđuje predaje koje smo netom prije naveli i koje govore o tome da će u kaburu biti pitani samo oni čistog i potpunog imana, te potpuni nevjernici.

[...]

U suri En-Nisâ'nakon ajeta o potlačenima, u nastavku dolazi još jedan ajet koji govori o obaveznosti iseljavanja i nagradi za onoga koji učini hidžru.

وَمَن يُهَاجِرْ فِي سَبِيلِ اللّهِ يَجِدْ فِي الأَرْضِ مُرَاغَمًا كَثِيرًا وَسَعَةً وَمَن يَخْرُجْ مِن بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ يُدْرِكْهُ الْمَوْتُ فَقَدْ وَقَعَ أَجْرُهُ عَلى اللّهِ وَكَانَ اللّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

“Onaj ko se iseli na Allahovom putu na Zemlji će mnogo mjesta naći, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu. A onome ko se iz svog staništa iseli radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga smrt zadesi, takvome je u Allaha nagrada sigurna! A Allah grijehe prašta i milostiv je!”[54]

Riječ مُرَاغَم koja se u gorenjm ajetu pevodi kao mnoga mjesta dolazi od osnove رَغام u značenju “nježne zemlje” ili “prašine izmješane sa pijeskom”. Tako, ta riječ u rečenici رَغَمَ أنْفُ فُلانٍ رَغْماً ima značenje: – Nos te osobe je protrljan po zemlji, dok u glagolskom obliku أرْغَمَ اللهُ أنْفَهُ ima značenje: – Allah je njegov nos protrljao po zemlji. (Metafora: Allah ga je ponizio.) Dakle, رَغام je mjesto gdje se nosem “trlja po zemlji”, a to je u Kur'anu metafora za ono mjesto gdje čovjek svoju srdžbu može spustiti na zemlju, odnosno smiriti se i svoje namjere provesti u djelo.

Iseljavanjem i napuštanjem područja pod vlašću silnika vjernici potpuno slobodno mogu da svoja vjerska načela obznanjuju i da provode svoju vjersku praksu. Uspostavom pravedne islamske vlasti vjernik pod njenim okriljem može ostvariti sve svoje ciljeve. Vjernik je spustio na zemlju svoju srdžbu, koju je imao u prsima zbog potčinjenosti vladavini nepravednih silnika. Iseljavanjem i nastanjivanjem slobodnih područja vjernik može razvijanjem zastave tevhida i pravednosti te uspostavom namaza u džematu svoju srdžbu da “baci na zemlju”. Ovim neobičnim izrazom Kur'an je na najbolji način iskazao ovu zbilju.

Budući da je Berzah upotpunjenje Ovoga svijeta, on ima obilježja kvalitete, količine i oblika. Vjernici koji su izašli iz kuće svoga nefsa i zakoračili na put hidžre i iselili se, ali još uvijek nisu stigli do položaja savršenstva koje predstavlja povezanost sa položajem velajeta i poništenje i nestajanje u Božijim imenima i svojstvima, i na kraju Svijet fenâa, oni će u Berzahu da dosegnu svoje svršenstvo, a na Sudnjem danu će biti proživljeni u svoj svojoj zbilji. Ovo učenje je potpuno u skladu sa osnovama božanske mudrosti u Kur'anu i sunneta Poslanikova. Jer, onaj ko krene na hidžru sa namjerom kakvu je opisao Allahov Poslanik, s.a.v.a., u poznatoj predaji: “Ko učini hidžru radi Allaha i Poslanika Njegova, pa njegova hidžra je radi Allaha i Poslanika Njegova.”[55] – on je saputnik sa Allahovim Poslanikom i u području Božije svetosti posmatra Vječnu Božiju Ljepotu; i dovoljno će se okoristiti položajem Aposolutnog velajeta te čistom pokornošću i robovanjem.

U skladu s ovim, oni kojima duša nije došla u položaj aktueliteta, odnosno oni koji se nisu ostvarili i koji su manjkavi napustili Ovaj svijet u Berzahu će da se usavrše i takvi dođu na Sudnji dan.

[...]

Iz predaja u kojima se govori o tome da hazreti Ibrahim i hazreti Fatima u Berzahu poučavaju i odgajaju djecu vjernika, koja su preselila kao djeca, se isto ovo može shvatiti.

Šejh Saduk u djelu Emâli prenosi jednu podužu predaju o Miradžu Allahovog Poslanika, koju prenosi Abdurrahman i u čijem jednom dijelu stoji:

“Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uzdignut u nebo prošao je pored starca koji je sjedio ispod drveta, a oko njega su bila djeca.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Ko je ovaj starac, Džebraile?’

Džebrail reče: ‘Ovo je tvoj otac Ibrahim, mir s njim!’

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Ko su ova djeca oko njega?’

Džebrail reče: ‘To su djeca vjernika i on ih hrani.’”[56]

Medžlisi, r.a., prenosi iz Tefsira Alija ibn Ibrahima Komija, a ovaj od Ebu Basira koji prenosi od Imama Sadika: “Djecu naših sljedebnika odgaja Fatima, mir s njom.”[57]

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1]En-Nisâ', 97-99.
[2]El-Isrâ, 15.
[3]Ibrâhîm, 4.
[4]El-Enfâl, 42.
[5]Tâ Hâ, 134.
[6]Šejh Saduk: Hisâl, litografsko izdanje, str. 417.
[7]Šejh Kulejni: Usûlu Kâfi, sv. 2., str. 462-463.
[8]Ebu Muhammed El-Hasan El-Harâni:Tuhaful-'ukûl, str. 50.
[9]El-Hurru El-'Āmeli: Vasâ'iluš-šia, izdanje Amîr Behâder, Kitâbu salât, sv. 1., str. 516.
[10]Hadis je preveden u značenju, uz mala pojašnjenja, kao što ga je i sam Allame Teherani preveo. (op. prev.)
[11]Šejh Barki: Mahâsen, Kitâbu masâbîhuz-zulem, sv. 1., str. 225.; Medžlisi: Bihâr, izdanje Kompani, Bâbu talabil-'ilm, sv. 1., str. 57.
[12]Mišljenje moje malenkosti je da pri načinu ispunjavanja ibadetskih djela pravilo predostrožnosti nije ispravno, kao što je općeprihvaćeno mišljenje među fakihima. Za ovu tvrdnju postoje argumenti koje treba tražiti u okviru fikha, a dva osnovna argumenta su sljedeća:
Prvi: neprimjenjivanje ovog oblika predostrožnosti za vrijeme Allahova Poslanika i Imama Ehli-bejta, posebno kada je u pitanju ponavljanje ibadetskog djela.
Drugi: ibadet iz predostrožnosti je blizak sumnji u nijjetu, a ovo stanje sumnje malo po malo prelazi u vesvesu i vjernika lišava odlučnosti, tako da i ibadet – čija posljedica treba da je približavanje Bogu – polučuje suprotne posljedice. U takvom stanju srce vjernika je stalno izloženo sumnji i neodlučnosti i kao takvo ono je mjesto šejtana i njegovih misli. Ovo je udaljenost koja je potpuno oprečna čvrstom i izvjesnom putu.
Općenito gledano, praksa i metod islama je da svoje sljedbenike učini odlučnima i čvrstim u svojim djelovanjima i da ih izbavi od sumnje i neodlučnosti. Jer, u krajnjem, česta sumnja u djelima utiče da stanje sumnje pređe i na dušu, tako da ti pojedinci postaju neodlučni i uznemireni. Ovo stanje je uništavajuća bolest za dušu i za posljedicu ima gubljenje nade u Božiju milost, jer vjernik za djelo koje uradi nije siguran da li ga je ta obaveza približila Bogu ili ne.
Zato u predajama Imama Ehli-bejta i praksi velikih fakiha nigdje ne nalazimo da su čovjeku zato što je sumnjao u ispravnost svog namaza rekli da ponovi namaz. Tačnije, oni su uvijek odlučno preporučivali nafilu-namaz i govorili su da nafile nadoknađuju manjkavosti počinjenje u obaveznom namazu. Iz predaja koje se prenose u vezi ovog pitanja jasno se da shvatiti da jedino u slučaju propuštenog namaza treba namaz naklanjati, pa su čak naređivali da se i propuštene nafile naklanjaju.
[13]Ibid.
[14]Ibid.
[15]El-En'âm, 149.
[16]Šejh Mufid: Emâli, Nedžef, medžlis 35., str. 172.; Medžlisi: Bihâr, Izdane Kompani, Bâbu talabi-l-'ilm, sv. 1., str. 57.
[17]Ali 'Imrân, 152.
[18]El-Bekare, 243.; El-Mu'min, 61.
[19]El-Bekare, 251.
[20]El-Bekar, 185.
[21]El-Ma'ide, 6.
[22]El-Hadž, 78.
[23]Et-Talâk, 7.
[24]El-Bekare, 286.
[25]Tefsir Ali ibn Ibrahim Komi, na početku sure El-Isrâ donosi cio hadis Miradž, litografsko izdanje, str. 368-377., a dijelove hadisa Miradž koji se odnose na 286. ajeta sure El-Bekare navodi kod tumačenja istog ajeta.; Tefsir Ajjâši, kod istog ajeta sue El-Bekare, sv. 1., str. 286.; Medžlisi: Bihâr, izdanje Kompani, sv. 6., str. 377.
[26]El-Kasas, 4-5.
[27]El-A'râf, 75-76.
[28]Sebe', 31-34.
[29]El-Hadž, 41.
[30]En-Nisâ', 141.
[31]El-Enfâl, 72.
[32]Kulejni: Usûlu Kâfi, sv. 2., str. 404.; Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 201.; Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 268-269.
[33]Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 203.; Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 270.
[34]Kulejni: Usûlu Kâfi, sv. 2., str. 406.
[35]Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 202.;Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 270.
[36]Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 200.
[37]El-Bekare, 39.
[38]Et-Tegâbun, 10.
[39]El-Ma'ide, 10.; El-Ma'ide, 86.; El-Hadîd, 19.
[40]El-A'râf, 40.
[41]El-A'râf, 36.
[42]El-En'âm, 31.
[43]El-A'râf, 147.
[44]El-A'râf, 182.
[45]Et-Tevba, 100.
[46]Et-Tevba, 101.
[47]Et-Tevba, 102.
[48]Et-Tevba, 106.
[49]Klejni: Usûlu Kâfi: sv. 2., str. 407.
[50]Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 202.;Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 269-270.
[51]Kulejni: Furû' Kâfi, litografsko izdanje, sv. 1., str. 64.; Medžlisi: Bihâr, sv. 6., str. 235.
[52]Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 201.;Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 268-269.
[53]En-Nahl, 28-30.
[54]En-Nisâ', 100.
[55]Šehid Sâni je rekao: “Ova predaja je jedna od osnova islama i njegov temelj... Naši prethodnici su svoja pisana djela počinjali sa ovim hadisom, da bi čitaoca iznova podsjetili na važnost ispravljanja namjere i ujedno ih potakli na to djelo.”
[56]Medžlisi: Bihâr, sv. 6., str. 229.; Šejh Saduk: Emâli, litografsko izdanje, str. 269-271.
[57]Medžlisi: Bihâr, izdanje Ahundi, sv. 6., str. 229.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT