Priključenje vjernika Božijim prijateljima, a poricatelja šejtanovim prijateljima (10)

Proživljenje - povratak Bogu

Kulejni prenosi hadis od Imama Sadika: “Svima koji se nađu na samrti Iblis postavi nekog od svojih šejtana koji umirućeg navodi na kufr i ubacuje sumnju u vjeru njegovu sve dok ne ispusti dušu. Pa nad onim ko bude vjernik šejtan neće imati moći. Zato kada se nađete kod umirućeg koji je jedan od vas, podstičite ga da izgovara šehadet: ‘Nema boga osim Allaha i Muhammed je Njegov Poslanik’, s.a.v.a., sve dok ne umre.”

10. predavanje

Priključenje vjernika Božijim prijateljima, a poricatelja šejtanovim prijateljima

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِيى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِى الآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللّهُ مَا يَشَاء*أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ بَدَّلُواْ نِعْمَةَ اللّهِ كُفْرًا وَأَحَلُّواْ قَوْمَهُمْ دَارَ الْبَوَارِ*جَهَنَّمَ يَصْلَوْنَهَا وَبِئْسَ الْقَرَارُ

“Allah učvršćuje one koji vjeruju Riječju Stamenitom na Ovom svijetu i na Onom svijetu. A Allah silnike zabludi prepušta i Allah čini što je Njemu volja. Zar ne vidiš one koji su zahvalnost na Allahovoj blagodati zamijenili nezahvalnošću i narod svoj doveli u Kuću propasti, u Džehennem u koji će naloženi biti, a ogavno li je to stanište!”[1]

U svijetu u kojem živimo dobro i loše je izmiješano. Među ljudima na Ovom svijetu ima i dobrih i loših, i oni su izmiješani. Gledajući spolja, među njima nema nikakve razlike, ali njihovi batini se razlikuju. Nekima je batin dobar, dok je drugima loš. Kod nekih batin preovladava njegovom spoljašnošću, dok kod drugih spoljašnost preovladava nad batinom. Kod nekih je opet dobro izjednačeno sa lošim.

Pod uticajem loših ili dobrih djela moguće je da se ljudska unutrašnjost izmijeni. Da se dobro izmijeni u loše i obrnuto. Poput ploda voćke na koju je pala neka zarazna mrlja. Ako se ta mrlja otkloni, plod će ostati zdrav. Međutim, ukoliko se ne otkloni, ona će polagano preći na unutrašnjost i cijeli plod pokvariti.

Čovjek čija je unutrašnjost dobra, vjeruje u Boga, slijeđenjem Poslanika jača svoj iman, ali istovremeno je moguće da ponekad učini loše djelo. Isto tako, čovjek čija je unutrašnjost loša, koji ne vjeruje u Boga, poriče Božije blagodati, koji sebe nije odgojio, moguće je da učini nekad i pokoje dobro djelo. Kakav je svršetak ove dvije skupine? Da li prilikom smrti svako doro i loše djelo ide sa čovjekom odvojeno? Kakav je položaj takvog čovjeka na Budućem svijetu?

Da li je i u svijetu nakon ovoga dobro izmiješano sa lošim? Da li su grijeh i bogobojaznost, svjetlo i tama, blagostanje i nesreća izmiješani na Ahiretu i zajedno se kreću? Ili je tamo svijet čiste svjetlosti, sreće, blaženstva i užitka za spašene, gdje nema bilo kakvog oblika mržnje, zlobe i zavidnosti? Zapravo, Budući svijet je oličenje ovih ajeta:

وَنَزَعْنَا مَا فِى صُدُورِهِم مِّنْ غِلٍّ تَجْرِى مِن تَحْتِهِمُ الأَنْهَارُ وَقَالُواْ الْحَمْدُ لِلّهِ الَّذِى هَدَانَا لِهَـذَا

“Iz grudi njihovih Mi ćemo zlobu odstraniti; ispod njih će rijeke teći...”[2]

وَنَزَعْنَا مَا فِى صُدُورِهِم مِّنْ غِلٍّ إِخْوَانًا عَلَى سُرُرٍ مُّتَقَابِلِينَ

“Iz grudi njihovih Mi ćemo mržnju odstraniti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima okrenuti sjediti.”[3]

Ili je svijet čiste tame, nesreće, boli, kazne, bijede i ponižena za nesretnike i zabludjele?

Na Ovom svijetu dobri i loši ljudi su izmiješani. Štaviše, u samom čovjeku je izmiješano dobro i loše. Sve dok je čovjek obavezan Božijim zakonom na Ovom svijetu on ne može sa sigurnošću ustvrditi za sebe da je jedan od spašenih ili jedan od nesretnika.

U ljudima je izmiješano doro i loše, božanska nadahnuća i šejtanove primisli. Svaki pojedinac je spoj ovih dijelova. Pored toga, ljudski život na Ovom svijetu je određen materijalnim, bliski su jedni drugima, žive u istoj kući. Nije rijetko da i blaženi i nesretnik jedu sa iste sofre. Jednom je unutrašnjost tama, dok je drugome prosvijetljena. Jednom je unutrašnjost obilježena tvrdičlukom, a drugome darežljivošću i žrtvovanjem.

Zato što je čovjek na Ovom svijetu ograničen, spoljašnje preovladava nad njegovim unutrašnjim. Ono što čovjeka veže za Ovaj svijet su osjetila sluha, vida, opipa, okusa i mirisa. Zato on može da opaža samo spoljašnje, dok su mu skrivene unutrašnosti i ljudske namjere.

Tako prilikom nastupanja smrti i preseljenja duše čovjek biva izložen jednoj provjeri da bi se dobro odvojilo od lošega. Čim nastupi smrt i čovjeku bude oduzeta sloboda izbora, on biva suočen ili sa svijetom čiste dobrote ili svijetom čistog zla i tame. Čovjek sa smrću sigurno ide ili ka Džennetu ili ka Džehennemu. Nakon smrti nema više mjesta pomiješanosti dobra i zla, ili bilo kakvom obliku sumnje. Sve postaje jasno i izvjesno.

Sa Božijom provjerom prilikom smrti dobra svakog čovjeka idu ka svijetu dobra, a loše svake osobe ka svijetu tame.

Budući svijet je mjesto manifestacije i svijet objelodanjivanja unutrašnjih skrivenih stanja. Dobri ljudi idu u Džennet, a loši u Džehennem. Nestaje izmiješanosti između dobrih i loših.

Ima ljudi koji su kroz vjerovanje u Boga i činjenje dobra djela uljepšali svoju unutrašnjost. Njihovo mjesto je u Džennetu, jer je njihova unutrašnjost lijepa, mjesto izvorišta ljudskih emocija i osjećaja kao što su plemenitost, velikodušnost, samilost, pravednost, pokornost Bogu, ali im je vanjština uprljana, jer su u nekim prilikamaočinili grijeh koji se nije odrazio na unutrašnjost, ali je ostao na površini. Takav čovjek treba da se očisti. Posredstvom ovosvjetskih nedaća, kao što bolesti, neimaština, smrtne agonije, sučeljenje sa Munkirom i Nekirom, čovjekova onečišćena spoljašnost biva očišćena i kao takav, on se priključuje čistima.

Oni čija je unutrašnjost uprljana nevjerstvom, širkom, uzurpiranjem prava drugih itd., ako budu i imali koje dobro djelo kao nadoknadu za to će im se dati neko prolazno zadovoljstvo, ali u konačnici – oni se priključuju uprljanim.

Svaka čestica što na nebu i zemlji se nalazi

Traži svoga para poput slamke i ćilibara.[4]

Sljedbenike vatre privlače njima slični

Sljedbenike svjetlosti traže isti.[5]

Ukratko, nakon rastavljanja i kušnje svako svojstvo se vraća svom korijenu, kao što se i suharcima, koje čine vatra i zemlja, nakon što sagore svaki dio vraća svom izvoru. Toplota se vraća svom izvorištu, odnosno Suncu, a pepeo svom izvorištu, odnosno zemlji. Svaka stvar se vraća svom izvoru i korijenu.

Osnova Dženneta je čistota, a osnova Džehennema je prljavština. Vjernik koji želi poći u Džennet obavezno se mora osloboditi pokuđenih svojstava, jer u suprotnom mu nema pristupa Džennetu. Isto tako, kada nevjernik bude trebao poći u Džehennem, prije toga se treba osloboditi, ako je uopće toga i bilo kod njega, uzgrednih prosvijetljenosti, jer u suprotnom uopće ne može poći i smjestiti se na svoje mjesto u Džehennemu.

Jedna stvar je vrijedna pažnje i neophodno ju je istaći. Čovjeku koji svoju nutrinu stalno drži živom i lijepom kroz istinski iman u Boga, svjesnost o Bogu i dobra djela, ružno djelo koje počini nije uistinu ružno. Ono samo ima ružnu spoljašnost. Njegova lijepa unutrašnjost ne prihvata ovo djelo i ne dopušta mu da prodre u njega. Ako takav čovjek iz srdžbe ili potaknut strašću počini neko djelo, bilo da je svjesno ili ne, njegova untrašnjost stalno odbija to djelo od sebe.

Isto tako, čovjek ružne unutrašnjosti, koja stalno stremi ka ovosvjetskom, ako i učini dobro djelo, to nije dobro djelo. Samo je spoljašnost tog djela lijepa. Njegova unutrašnjost njemu ne dozvoljava da učini dobro djelo. Njegova unutrašnjost stalno odbija od sebe to lijepo djelo i ne prihvata ga. Ako bismo analizirali dobro djelo čovjeka uprljane biti, našli bi da korijeni tog djela leže u samopokazivanju ili licemjerstvu.

Kada čovjeku dođe čas smrti i moradne napustiti Ovaj svijet, Gospodar Koji je Istina želi da se svako biće vrati svom izvoru – melekutska bića Melekutu, ilijjine ilijjunima, sidžine sidžinima – da se Svijet Istine i zbilje da očituje, ukloni zastor priviđenja, i da džennetlije uvede u Džennet i svakog smjesti na njegovo mjesto, a da džehennemlije uvede u Džehennem i svakog smjesti na njemu svojstven stepen kazne – u tim trenucima melekutskim testom i kriterijem te božanskom iskrom čovjekova djela odvoji tako da dobra djela idu na jednu, a loša na drugu stranu.

يَقْدُمُ قَوْمَهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فَأَوْرَدَهُمُ النَّارَ

“Na Sudnjem danu Faraon će svoj narod predvoditi i u Vatru ga uvesti.”[6]

U suri El-Enfâl Allah, dž.š., kaže:

لِيَمِيزَ اللّهُ الْخَبِيثَ مِنَ الطَّيِّبِ وَيَجْعَلَ الْخَبِيثَ بَعْضَهُ عَلَىَ بَعْضٍ فَيَرْكُمَهُ جَمِيعاً فَيَجْعَلَهُ فِى جَهَنَّمَ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْخَاسِرُونَ

“Da bi Allah loše od dobrih rastavio i loše sve jedne na druge naslagao, a onda ih sve u gomilu zbio i u Džehennem bacio. A takvi su pravi gubitnici.”[7]

Ebu Ishak Ibrahim Lejsi prenosi opširan hadis od Imama Bakira o prirodi vjernika i munafika, djelima vjernika i poricatelja, dok ne dođe do dijela kada kaže:

Reče Imam Bakir: “O Ibrahime! Kada Sunce izađe i svoje zrake rasije po gradovima da li su one prekinute i odvojene od Sunca?”

Ibrahim Lejsi reče: “Da, tako je. Kada Sunce izranja na istoku, zrake su odvojene od njega.”

Imam Bakir reče: “Kada Sunce zalazi iza horizonta i nestaje zar se zrake ne vežu za njega i ne vraćaju se njemu?”

Ibrahim Lejsi reče: “Da.”

Imam Bakir reče: “Isto tako i svako biće se vraća svojoj osnovi, suštini i korijenu. Kada nastupi Sudnji dan Allah, dž.š., će odstraniti od vjernika prirodu i ćud nevjernika i inadžije, i sav njegov teški teret od grijeha, i to će pripojiti nevjerniku, kao što će i od nevjernika odstraniti prirodu i ćud vjernika, i svako pohvalno djelo koje je počinio i svaki oblik dobra i truda, i to će pripojiti vjerniku.” Potom reče: “Da li u ovome vidiš nepravdu i nasilje?”

Ibrahim Lejsi reče: “Ne, o sine Allahova Poslanika!”

Imam Bakir reče: “Ovo je, tako mi Allaha, odredba zaslužna, sud konačni, jasna pravda. On neće biti pitan za ono što uradi, a oni će biti pitani. Ovo je, o Ibrahime, istina od Gospodara tvoga. Zato ne budi od onih koji sumnjaju. Ovo je sud iz Melekuta.”

Ibrahim Lejsi reče: “O sine Allahova Poslanika! Šta je to sud iz Melekuta?”

Imam Bakir reče: “Vlast Božija i vlast Njegovih poslanika i priča o Hidru i Musau, neka je mir s njima dvojcom, kada je drugi pratio prvoga i bîmu rečeno: ‘Nećeš se ti moći, doista, sa mnom strpjeti, a i kako bi se strpio ti u onome o čemu upoznat nisi.’[8] Shvati ovo, o Ibrahime, i razmisli o tome kako je Musa prigovorio Hidru i njegova djela vidio kao odvratna. Sve dok mu Hidr nije rekao: ‘O Musa! Ja nisam ništa od sebe uradio, već sam ih činio po zapovijedi Uzvišenog Allaha.’ Teško tebi Ibrahime! Ovo je Kur'an koji se uči i vijesti koje su došle od Allaha. Onaj ko porekne jedno slovo iz Kur'ana postao je nevjernik i pripisao je Bogu sudruga i odbacio je Allaha.”

Ibrahim Lejsi reče: “Četrdeset godina kako učim ove ajete o Musau i Hidru iz Kur'ana i kao da ih nikako nisam shvatio, osim toga dana kada ih je Imam pojasnio. [...]”

Imam reče: “Tako mi Allaha, pored Kojeg nema boga osim Njega, Koji rascjepljuje sjemenku, Stvoritelja duše, Tvorca Zemlje i nebesa bez da se u tome pomogao uzorom nekim! Ja te nisam izvijestio osim po Istini. Allah ne čini nepravdu robovima, niti ima namjeru da je čini prema robovima. Uistinu, sve ovo što sam ti rekao nalazi se u Kur'anu.”

Ibrahim Lejsi reče: “Ovo isto se nalazi u Kur'anu?!”

Imam reče: “Da, postoji na više od trideset mjesta u Kur'anu… (do kraja hadisa)”[9]

U mnogim predajama se prenosi da vjernik koji u srcu ne nosi mržnju i zavist; ne pokazuje se dvolično; u svakoj prilici kada se suoči sa istinom ne poriče je; ako mu se ukaže prilika za dobro djelo, on ga učini; ako se desi da zapadne u nemar i počini grijeh, Gospodar ga još na Ovom svijetu opomene te ga izloži različitim nezgodama, poput bolesti, siromaštva, duga i sl., i posredstvom toga ga očisti od grijeha. Svaka povišena tjelesna temperatura koju vjernik otrpi otkup je za njegove grijehe.

Šta je otkup grijeha? Otkup od grijeha je čišćenje od izvanjskih nečistoća.

Dok je za nevjernika svako zadovoljstvo i slast koju doživi na Ovom svijetu nadoknada za njegova počinjena dobra djela. Nevjernik ne radi za Boga. Ustvari, on ge uopće i ne poznaje. Nevjernik uopće ne razumijeva značenja bogobojaznosti i približavanja Bogu. Svako djelo koje nevjernik počini je zbog nekih ovosvjetskih namjera. Zato se i Bog prema njemu odnosi prema njegovim namjerama i daruje mu ovosvjetske dobrobiti. Uzvišeni Bog ga daruje imetkom, lažnim društvenim položajem i to mu je nadoknada za dobra djela. Kao takav, kada bude umirao nevjernik sa sobom nema šta ponijeti od dobrih djela. On nakon toga neće imati potraživanja kod Boga. Nagradu za dobro djelo koje je učinio zbog ovosvjetskog cilja, on je dobio kroz neku ovosvjetsku dobrobit.

S druge strane, grijeh koji je počinio vjernik je izvan njegova bića, odvojeno od njegovog uzvišenog cilja i imana. Da bi ga očistio od toga, Gospodar izlaže vjernika nesrećama i nelagodama i da bi mu to bila opomena i da bi ga time probudio. Ovo je značenje otkupa grijeha. Kada vjernik, kao onaj koji je stremio uzvišenom cilju, umre – on odlazi očišćen kroz nesreće koje odgovaraju veličini njegovog grijeha.

U mnogim predajama se kaže da kada vjernik želi napustiti Ovaj svijet šejtan mu dolazi i svakim mogućim sredstvom kojim raspolaže, kao što je nuđenje lažne nade, želi da mu ukrade iman. Ali, istinski vjernik šejtana dobro poznaje i nikako i nikada se neće povinovati šejtanovim željama niti prevariti.

U knjizi Usûli KâfiKulejni prenosi hadis od Imama Sadika: “Svima koji se nađu na samrti Iblis postavi nekog od svojih šejtana koji umirućeg navodi na kufr i ubacuje sumnju u vjeru njegovu sve dok ne ispusti dušu. Pa nad onim ko bude vjernik šejtan neće imati moći. Zato kada se nađete kod umirućeg koji je jedan od vas, podstičite ga da izgovara šehadet: ‘Nema boga osim Allaha i Muhammed je Njegov Poslanik’, s.a.v.a., sve dok ne umre.”[10]

Naravno, jasno je da šejtan čovjeka zavodi iz batina, odnosno iz unutrašnosti, putem moći imaginacije i misli. Šejtan čovjeku na samrti prikazuje lijepe i zavodljive prizore i u njegovim mislima priziva nefsanke želje, sve sa ciljem da u umirućem odagna želju i ljubav susreta sa Gospodarom i da on zaboravi na visoke džennetske stepene, Božije zadovoljstvo i da u srcu njegovom probudi ljubav i žudnju za ovosvjetskim ljepotama. U takvom stanju okrenutosti ka Ovom svijetu i žudnjom za njim on ispušta dušu. Šejtan je u pogledu njega ispunio svoju zadaću.

Međutim, vjernik koji je svoje srce vezao ljubavlju za vječnost, ašik je susreta sa Voljenim, sav je predat posmatranju Božije Ljepote i Uzvišenosti i čistih Božijih robova. Zar je moguće da on uopće obrati pažnju na šejtanske vesvese? Vjernik sve to vidi samo kao šejtanove zamke i ne vidi nikakva dobra u njima. On svaki trenutak iščekuje da duhovno uzleti u nebeski svijet čistih duša.

Prema tome, riječi Imama Sadika se odnose upravo na jačanje i pomaganje duše umirućeg da nadjača vesevesu šejtanovu ili da mu uopće ne ostavi prostora da priđe.

U šerijatu postoje propisi da u sobu umirućeg ne ulazi džunub osoba, ako se ulazi da se uđe pod abdestom, uči Kur'an, sure Jâ Sîn i Es-Sâffât, dova ‘Adīle, da se soba namiriše jer je to mjesto spuštanja meleka – oni se vesele ugodnim mirisima, a šejtan bježi od ugodna mirisa, učenja Kur'ana, izgovaranja bismile itd.

Šejtanova vesvesa je radi kušnje koja razdvaja čiste od prljavih. U suri El-Hašr se kaže:

كَمَثَلِ الشَّيْطَانِ إِذْ قَالَ لِلْإِنسَانِ اكْفُرْ فَلَمَّا كَفَرَ قَالَ إِنِّى بَرِيءٌ مِّنكَ إِنِّى أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ

“Nalik su šejtanu kada veli čovjeku: ‘Ne vjeruj!’ Pa kad uznevjeruje, rekne mu tada: ‘Ja se odričem tebe, ja nemam s tobom ništa! Ja se, zbilja, bojim Allaha, Gospodara svjetova!’”[11]

Šejtani, koje je stvorio Allah, dž.š., su ispitivači za razdvajanje čistih od prljavih. Dakle, nisu uzalud stvoreni. Gospodar ih je stvorio iz neke koristi. Šejtan je biće koje odvaja čistu osobu od prljave. Svi ljudi, i dobri i loši, žele ići ka Bogu i nastaniti se u sigurna područja. Ali, šejtan ih stavlja na kušnju svojim posebnim ispitom, te odvaja dobre od loših. Oni koji su jakog imana neće mu se odazvati, dok će se oni čiji iman bude površan ili formalan povesti za njegovim pozivom. Dakle, šejtan samo izvršava svoju zadaću, datu od Gospodara.

Šejtan svojim posebnim iskušenjima odvaja dobre od loših, spašene od nesretnika. Oni koji su sa Bogom, koliko god da ih šejtan poziva neistini oni se ne odazivaju. Onaj čiji iman nije duboko ukorijenjen već površan, brzo napušta iman i zapada u šejtanovu zamku.

Dakle, šejtan ispunjava zadaću datu od strane Allaha, dž.š., kao što se i voda procesom elektrolize dijeli na svoje dvije osnovne komponente.

Nakon što oni površnog imana padnu na šejtanovoj kušnji on im se smije i kaže: “Dobru sam vam zamku pripremio i pokazao vašu nutrinu onakvom kakva jeste.” Netom spomenuti ajet ukazuje na isto. Šejtan u prvoj fazi ne pokazuje svoje odricanje od čovjeka, jer bi čovjek sa lahkoćom shvatio njegovu igru. Zapravo, šejtan prvo nudi različita obećanja čovjeku, pokazuje mu kapije zelenih vrtova, a u njegovim očima prikazuje beznačajnim pokornost Bogu, ibadet, lijepa moralna svojstva. Tek nakon što čovjek podlegne njegovoj prevari šejtan se pokazuje u svom pravom svjetlu i kaže prevarenom čovjeku: “O ti neodgovorni i nezahvalni čovječe! Ti koji si imao položaj plemenitosti i čovječnosti, prevaren si varkom mene šejtana! Uznevjerovao si u Gospodara Milostivog, Sveznajućeg, Svemoćnog, Koji je tebe stvorio iz ničega! Sada idi, tvoje mjesto je u Džehennemu!”

Međutim, vjernik je, kako kaže predaja, poput čvrste planine koju ne mogu pomjeriti ni najjači uragani. Vjernik čvrste odluke i postojana srca zagledan je u vječni svijet i nikakva šejtanova spletka ga ne može pomesti.

Ajjâši prenosi od Imama Sadika: “Zaista, šejtan dođe svakom od naših prijatelja u trenucima kada ispušta dušu sa desne i lijeve strane, sa namjerom da ga udalji od njegova vjerovanja. Međutim, Allah mu to ne dozvoljava. I to su riječi Allahove: ‘Allah učvršćuje one koji vjeruju Riječju Stamenitom (odnosno riječju tevhida) na Ovom svijetu i na Onom svijetu.’[12][13]

Pod desnom stranom Imam misli na vjeru, iman i duhovnost, a lijeva strana se odnosi na ovaj materijalni svijet. To znači da šejtan čovjeku prilazi sa obje strane i one njegove vjerske i ovosvjetske. Lijeva i desna strana imaju isto značenje u kur'anskom ajetu:

ثُمَّ لآتِيَنَّهُم مِّن بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَن شَمَآئِلِهِمْ وَلاَ تَجِدُ أَكْثَرَهُمْ شَاكِرِينَ

“Pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”[14]

Oni koji su prigrlili iman i koji su u svom biću oživjeli tevhid u praksi, koji jeste upravo velajet, Gospodar i Poslanik Njegov su zaštitnici njihovi. Stoga čovjek stalno treba da ima nadu i da nikada ne zapada u beznađe. Ako i počini grijeh, treba da se pokaje i da se očisti i ne dozvoli da taj grijeh pređe u čovjekovu nutrinu. Ako je prekršio neki Božiji zakon, treba što prije da ga nadoknadi. Ako je uznemirio nekog čovjeka, treba da oprost i halal traži od njega. Ako je nečiji imetak upropastio, treba da ga nadoknadi. Bilo koju pogrešku da je počinio, treba da je na odgovarajući način nadomjesti. Ne treba dozvoliti da se grijesi nagomilaju jedni na druge i da sa površine prodru u čovjekovu unutrašnjost, jer je to tada velika nedaća.

[...]

S perzijskog preveo: Amar Imamović

[1]Ibrâhîm, 27-29.

[2]El-A'râf, 43.

[3]El-Hidžr, 47.

[4]Dželeludin Rumi: Mesnevija, izdanje Mirza Mahmudi, knjiga 6., str. 619.

[5]Ibid., knjiga 2., str. 106.

[6]Hûd, 98.

[7]El-Enfâl, 37.

[8]El-Kehf, 67-68.

[9]Šejh Saduk: ‘Ilelu-šerâ‘, izdanje Hejdarije, Nedžef: 1385. god. po H., poglavlje 385., hadis 81., str. 606-610.

[10]Kulejni: Furû‘ Kâfi, Kitâbu-l-dženâ'ez, babu talqîn, litografsko izdanje Hejdari, sv. 3., str. 123.; litografsko izdanje, sv. 1., str. 34.

[11]El-Hašr, 16.

[12]Ibrâhîm, 27.

[13]Tefsir Ajjâši, izdanje Matba'e ilmijje Qom, sv. 2., str. 225.

[14]El-A'râf, 17.

Zadnji put promjenjen: %PM, %20 %878 %2014 %20:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT