Privremeni i vječni život (2)

Proživljenje - povratak Bogu

s perzijskog preveo: Amar Imamović

2. Predavanje

Privremeni i vječni život

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ *أَوَلَمْ يَتَفَكَّرُوا فِى أَنفُسِهِمْ مَا خَلَقَ اللَّهُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا إِلاَّ بِالْحَقِّ وَأَجَلٍ مُّسَمًّى وَإِنَّ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ بِلِقَاءِ رَبِّهِمْ لَكَافِرُونَ

"Oni znaju samo spoljašnju stranu života na Ovom svijetu, a nemarni su spram Onog svijeta. A zašto oni ne razmisle sami o sebi? Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određenog! A zbilja mnogi ljudi ne vjeruju u susret sa Gospodarom svojim."[1]

Iz ovog ajeta, budući da je vanjski aspekt ovosvjetskog života spomenut nasuprot Ahiretu, razumije se da je Ahiret unutrašnjost i zbilja Ovog svijeta. Ovaj svijet ima zahir, odnosno vanjštinu, i batin, odnosno unutrašnjost.

Kao što je na prethodnom predavanju – pri tumačenju ajetaiz sure Hadîd: A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo–rečeno da se on, zapravo, odnosi na zbilju i unutrašnjost prethodno navedenih pet faza i aspekata ovosvjetskog života, isto tako maločas navedeni 7. ajet sure Rûmjasno potvrđuje ovo kur'ansko učenje.

Ovaj 8. ajet sure Rûm, koji se značenjski nadovezuje na prethodni ajet, također potvrđuje ovu zbilju. U njemu se kaže: A zašto oni ne razmisle sami o sebi? Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određenog! Ovim se izričito naglašava da su ljudi nemarni prema zbiljama Ovog svijeta, da bi se u nastavku kazalo: Mnogi ljudi ne vjeruju u susret sa svojim Gospodarom. Sagledavanjem međusobnog odnosa prvog i drugog dijela ajeta jasno se da shvatiti rečeno – da Ovaj svijet ima svoju unutrašnju zbilju.

Ovaj kur'anski ajet, kao i mnogi drugi, govori o tome da Ovaj svijet, Zemlja i Nebesa Ovog svijeta imaju određen rok. Kada prođe taj rok, isteklo je vrijeme njihova postojanja.

Kakav je propis za druga bića i oblike egzistencije? Da li je njihov život ograničen i njihova egzistencija nestajuća? U Kur'anu ne nalazimo ajet koji jasno i izričito govori o njihovom početku i okončanju. Naravno, iz nekoliko kur'anskih ajeta može se, ali na uopćen način, shvatiti njihovo postojanje:

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

"Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je."[2]

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

"Nema stvari nijedne, a da joj kod Nas nisu riznice! A iz njih Mi spuštamo samo u mjeri koja je utvrđena!"[3]

Ova dva ajeta govore da zbilje stvari Ovog svijeta, bića svijeta prirode i materija imaju kod Uzvišenog Boga riznice koje su postojane i stalne te ne podliježu propadanju i nestajanju.

Iz samog ajeta s početka naše rasprave može se shvatiti ova istina, jer se iz kur'anskog govora: Allah nije stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih, osim sa Istinom i do roka određenog, može shvatiti da sâma Istina i određeni rok (edžel musamma) ne potpadaju pod Istinu i rok određeni, pa samim tim nemaju ni vrijeme ni vremensko razdoblje, jer bi, u suprotnom, došlo do neprekinutog niza. Oni su iznad postepenog proticanja vremena.

O ovome će biti više riječi, ako Bog bude htio, na nekim narednim predavanjima, kada budemo govorili o bićima koja su vječna kod Gospodara. Mi ćemo naše zanimanje trenutno ograničiti na Nebesa, Zemlju i ono što je između njih, čiji je jedan dio, zasigurno, i sâm čovjek. Uzvišeni Gospodar kaže da je On sve to stvorio u tačno određenom roku i vremenskom razdoblju. Otuda je jasno da je vremenski period svih njih, pa i čovjeka kao dijela toga, određen i ograničen. Više od toga, čovjek ne može živjeti ni produžiti svoj život.

Savršenstvo čovjeka, kao i ostalih bića ovog ustroja prirode, u tome je da u ovom ograničenom i tačno određenom vremenu sebe dovede do savršenstva. Čovjek ni na koji način ne može odgoditi suđeni čas, niti ga preduhitriti, niti izaći izvan tih okvira. Materijalna bića nikako i nikada neće moći izaći izvan okvira ovog općeg pravila i svoj privremeni, nestajući život preobličiti u vječni. Ovo se jasno može razumjeti iz svetog teksta. Što se tiče čovjeka, Kur'an kaže:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ فَإِذَا جَاءَ أَجَلُهُمْ لاَ يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً وَلاَ يَسْتَقْدِمُونَ

"Svaki narod ima svoj kraj! I kad dođe njihov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati!["4]

Sličan ovom ajetu je i sljedeći:

مَا تَسْبِقُ مِنْ أُمَّةٍ أَجَلَهَا وَمَا يَسْتَأْخِرُونَ

Nijedan narod ne može ni ubrzati ni odgoditi konac svoj.[5]

Pitanje smrti jedno je od najtežih pitanja i još uvijek je nerazjašnjeno. Mnogi ljudi su uložili ogroman trud s ciljem da pobijede smrt i da ovosvjetski život učine vječnim. Najveći moćnici, najveći mudraci, filozofi i mislioci, kroz stoljeća, svim potencijalima kojima su raspolagali nastojali su riješiti ovo pitanje i život učiniti vječnim. Ali, sve to nije dalo nikakva rezultata.

Šejhur-reîs Ibn Sina, filozof sa Istoka i promicatelj peripatetičke filozofije, spjevao je ove poznate stihove:

Iz dubine kala crnoga do zenita Saturna
Riješih sve probleme Svijeta ovoga
Izvukoh se iz okova svake spletke i obmane
Svaki mi okov se otvori, sem okova smrti.[6]

Tako i Hajam, koji je za sebe ustvrdio da rješava teške probleme, kaže:

Hajam što šatore mudrosti je krojio
U pećnicu tuge pade i iznenada sagori
Makaze smrti uže života mu presjekoše
Trgovac nada besplatno ga proda.[7]

Nakon što je primio smrtonosan udarac mačem, u posljednjim trenucima svoga života, dok je iščekivao smrt, Imam Ali je rekao: “O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći. Smrt je mjesto u koje život putuje. Pobjeći od smrti znači – sustići je! Koliko li dana potroših u odgonetanju te tajne?! Ali Allah ne dopusti raskrivanje njezino. Daleko od toga! To je znanje skriveno.”[8]

Kako je to neobično! Kako se čovjek bježeći od smrti njoj približava! Čovjek pretrčava ulicu da bi pobjegao od udarca auta, a ista ta žurba ga odvodi u smrt. Naizgled, čovjek bježi od smrti, ali u stvarnosti on trči u smrt. Nerijetko se dogodi da čovjek odlazi do ljekara da ga izliječi, a mala pogreška ljekara ga odvodi u smrt.

Ustvari, u svakom trenutku života čovjek nastoji da sebe očuva, da osigura svoj opstanak, da se spasi od onoga što mu prijeti.

Ovo je prirodni nagon svih ljudi. Ipak, i pored ovog nagona, po kojem čovjek ulaže sav svoj napor u očuvanje svoga bića, a tako funkcionira čak i u snu, u stvari se on svakog trenutka približava smrti, i to istim onim radnjama koje čini u prolaznom vremenu u kojem živi. Protok vremena nije pod čovjekovom voljom. Htio to ili ne, čovjek sebe približava smrti, a i smrt se njemu stalno približava. Upravo na to se odnose riječi Imama Alija: “Pobjeći od smrti znači – sustići je!”

Prenosi se da je neki čovjek došao hazreti Sulejmanu sav preplašen. Hazreti Sulejman vidje da je sav problijedio, a usne mu poplavjele od velikog straha koji ga je obuzeo. On upita: “O čovječe, šta te dovelo u takvo stanje?! Šta te to toliko prepalo?!” Čovjek reče: “Azrail me strogo i srdito pogledao, pa sam postao ovakav.” Hazreti Sulejman reče: “Nego, reci sada koja je tvoja želja.” Čovjek reče: “O Božiji poslaniče! Tebi je vjetar potčinjen, ti njime upravljaš. Naredi mu da me odnese do Indije. Možda se tamo spasim od Azraila!” Hazreti Sulejman naredi vjetru da ga brzo odnese u Indiju. Dok je sutradan hazreti Sulejman primao posjete, dođe mu Azrail. Sulejman ga upita: “Zašto si onako srdito i strogo pogledao u roba moga, pa on onako nemoćan i prestravljen pobježe u nepoznat predio?” Azrail reče: “Ja ga nisam pogledao srdito. Ustvari, on je loše pomislio u vezi sa mnom. Zapravo, Allah, dž.š., je meni naredio da mu uzmem dušu u tačno određeno vrijeme u Indiji. Kada se približio taj trenutak, ja sam ga našao ovdje i mene je to uveliko iznenadilo, a on se prepao od mog začuđenog izraza. Pomislio je da imam loše namjere prema njemu. A nije tako. Ja sam bio zatečen i u čudu. Pomislio sam: Da ima i stotine krila, on ne može doći do Indije u tako kratkom vremenu. Kako ću ja izvršiti Božiju zapovijed? Ali rekoh sebi da idem ispuniti svoju obavezu, a ostalo nije u mojoj nadležnosti. Slijedeći Božiju zapovijed ja sam otišao do Indije, kad tamo nađoh istog tog čovjeka. I tu sam mu uzeo dušu.”[9]

Istovremeno dok želimo pobjeći od smrti, ona nam ide ususret. Dakle, bježanje je isto što i susret. Imam Ali je rekao: “O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći.”

Edžel(أجل) ima dva značenja. Jedno značenje edžela je vremensko razdobolje. Naprimjer, vrijeme (edžel) određene osobe je pedeset godina ili, drugačije rečeno, životno razdoblje određene osobe je pedeset godina.

Drugo značenje riječi edžel je konac ili kraj. Tako se kaže: Vrijeme (edžel) isplate duga je stiglo. U suri Sebe' čitamo:

قُل لَّكُم مِّيعَادُ يَوْمٍ لاَّ تَسْتَأْخِرُونَ عَنْهُ سَاعَةً وَلاَ تَسْتَقْدِمُونَ

"Reci: „Dan vam je već određen, ne možete ga ni za jedan tren odgoditi, niti ubrzati.“[10]

Kada nastupi taj dan obećani, život je istekao i stigao je edžel.

O ovom pitanju u Kur'anu nalazimo jedno veoma zanimljivo i važno učenje. U jednom ajetu se kaže:

هُوَ الَّذِى خَلَقَكُم مِّن طِينٍ ثُمَّ قَضَى أَجَلاً وَأَجَلٌ مُّسمًّى عِندَهُ

"On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, a kod Njega je tačno određen edžel."[11]

Iz ovog ajeta može se shvatiti da postoje dva edžela. Jedan je edžel, odnosno čas određenja koji je Uzvišeni odredio za nas, a drugi je kod Allaha (edžel musemma). S druge strane, iz kur'anskog ajeta: Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je, znamo da je ono što je kod nas prolazno i nestaje, a da je ono što je kod Allaha vječno.

Prema tome, edžel musemma, koji je kod Boga, postojan je i ne podliježe promjeni i nestajanju. Naše životno razdoblje, odnosno naš edžel ističe i nestaje, ali edžel musemma ostaje.

Treba vidjeti zašto postoje dva edžela. U čemu je razlika između njih? Zašto jedan nestaje, a drugi je postojan i ostaje?

Da bismo ovo shvatili, pozvat ćemo se na ajet iz sure Jûnus:

إِنَّمَا مَثَلُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاءٍ أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاءِ فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الأَرْضِ مِمَّا يَأْكُلُ النَّاسُ وَالأَنْعَامُ حَتَّىَ إِذَا أَخَذَتِ الأَرْضُ زُخْرُفَهَا وَازَّيَّنَتْ وَظَنَّ أَهْلُهَا أَنَّهُمْ قَادِرُونَ عَلَيْهَآ أَتَاهَا أَمْرُنَا لَيْلاً أَوْ نَهَارًا فَجَعَلْنَاهَا حَصِيدًا كَأَن لَّمْ تَغْنَ بِالأَمْسِ كَذَلِكَ نُفَصِّلُ الآيَاتِ لِقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

"Primjer života ovozemnoga je nalik primjeru vode koju s Neba spuštamo Mi, pa se ona pomiješa sa biljem zemljinim, kojim se ljudi i stoka hrane! I kada se Zemlja nagizda gizdom svojom i ukrasi, i stanovnici njeni pomisle da su oni toga gospodari, tad Zemlju Naša naredba noću ili danju pohodi, i to pokosimo Mi kao da jučer tu ništa ne bi! Eto tako Mi ajete pomno nižemo ljudima koji razmišljaju."[12]

Ovaj ajet na zanimljiv način opisuje ovozemaljski čovjekov život onakvim kakav jeste. Hladna sjemena tekućina se nađe u toploti očeve kičme, a potom u majčinoj utrobi, gdje prolazi svoje faze usavršavanja i razvoja. Potom stupa na poprište Ovog svijeta, na kojem se kreće ka sticanju znanja, moći, imetka, djece, položaja i drugih vrijednosti neutemeljenih na zbilji. Ukratko, gledano iz ugla ovosvjetskog života, čovjek stiže do svoga vrhunca i odjednom ga sustiže smrt, a da nikada do tada nije ni pomišljao o tome. Azrail dolazi i zamotava svitak njegova života kao da on nikada nije ni postojao na Ovom svijetu: ...Kao da jučer tu ništa ne bi! Kao da uopće nije tu živio ni imao svoje stanište.

U ajetu se kaže: Naša naredba noću ili danju pohodi. Dakle, ovozemaljski čovjekov život skončava po Božijoj naredbi, a Božija naredba je Njegova i od Njega, i upravo je to onaj postojani edžel musemma.

Okončanje čovjekova života nadovezuje se na dolazak edžela musemma, odnosno Božije naredbe. Kada dođe ovaj edžel od Boga, on okončava čovjekov edžel, odnosno život, i čovjek ostaje bez ikakve dodatne prilike.

Ovim je postala jasna razlika i kakvoća ova dva edžela. Ovozemaljski vremenski edžel je upravo razdoblje koje oblikuje čovjekov život te prolaskom vremena i on ističe. Oblik njegova postojanja je postepen i on na kraju ističe. Edžel musemma kod Allaha, dž.š., jeste Božija naredba, ne pripada Svijetu kojim vlada vrijeme i ne podliježe nestajanju. On je stalno kod Boga i postojan je. Na temelju tog edžela kod Boga uspostavljen je ovozemaljski edžel.

Naprimjer, mi smo prvo obavili namaz, a potom proučili dovu. To je vrijeme prošlo i ono nas je predalo ovom sadašnjem vremenu kada sjedimo i razgovaramo. I ovo vrijeme će proći. Kotač vremena se postepeno pokreće iz trenutka u trenutak prema naprijed. Ističu dani, mjeseci i godine, dok ne stignemo do kranje tačke – edžela. A to je obećani dan.

Međutim, edžel musemma ili Božiji edžel ne ističe proticanjem vremena. Božiji edžel je vremenski period čovjekova života koji je od početka do kraja određen u Svijetu melekuta, a tamo nema proticanja vremena. Na tom postojanom temelju uspostavlja se čovjekovo razdoblje života izmiješano sa protokom vremena. Taj edžel, odnosno Božiji edžel je u svijetu neuporedivo prostranijem od Ovog pojavnog svijeta. To je Svijet melekuta ili nebeski svijet, na temelju kojeg su sva bića pojavnog materijalnog svijeta spuštena u Ovaj svijet. Onaj svijet je uzor i zbilja, a Ovaj svijet je njegov primjer i aluzija na njega. Ako bismo upravo ovo čovjekovo životno razdoblje – koje se odvija postepeno u ovom materijalnom uređenju i koje vidimo kako nestaje i okončava u jednoj tački – posmatrali sa viših horizonata ili ga izravno percipirali, odnosno imali njegovu viziju u Svijetu melekuta, vidjeli bismo i našli bismo da je onaj edžel musemma postojan i egzistirajući. Našli bismo da on nije podložan nestajanju. Ovo potvrđuje sljedeći ajet:

مَن كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ اللَّهِ فَإِنَّ أَجَلَ اللَّهِ لَآتٍ

"A ko se nada susretu sa Allahom, pa Allahov edžel će doći!"[13]

Božiji edžel je edžel musemma, odnosno Božija naredba.

To znači da oni koji žude za susretom sa svojim Gospodarom prije toga trebaju doći do Svijeta melekuta i spoznati edžel musemma od njegova početka do kraja, bilo da to ostvare svojevoljnim izborom smrti, kao što se u predaji kaže: “Umri prije nego što umreš”, ili putem neizbježne ovosvjetske smrti, nakon čega čovjek stupa u Svijet melekuta.

Susret sa Gospodarom neostvariv je bez spoznaje Svijeta melekuta i bez spoznaje njegovih postojanih entiteta, od kojih je jedan i edžel musemma.

Drugim riječima, ovosvjetski edžel i edžel musemma jesu jedna zbilja, odnosno jedna stvar, s tim da se na to gleda iz dva ugla. Jedanput se gleda iz ugla ovosvjetskog i materijalnog okruženja ovog prolaznog vremena, i to je ovosvjetski edžel, a drugo lice toga je Svijet melekuta, odnosno postojani svijet. Edžel musemma, koji se nalazi u Svijetu melekuta, jedna je od postaja koju treba proći na putu do susreta sa Gospodarom.

U Kur'anu nalazimo nemali broj ajeta koji kazuju da se sve vraća Uzvišenom Bogu.

أَلا إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الأمُورُ

"A, zbilja, Allahu se vraćaju sve stvari!"

وَإِلَى اللَّهِ الْمَصِيرُ

"Allahu se sve vraća!"[14]

وَإِلَيْهِ يُرْجَعُ الأَمْرُ كُلُّهُ

"K Njemu se sve vraća!"[15]

وَإِلَى اللَّهِ تُرْجَعُ الأمُورُ

"Allahu se sve vraća."[16]

ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

"Potom ćete se vi svome Gospodaru vratiti!"[17]

إِنَّ إِلَى رَبِّكَ الرُّجْعَى

"A, zbilja, Gospodaru tvome će se svi vratiti!"[18]

إِلَى اللّهِ مَرْجِعُكُمْ

"Allahu ćete se vratiti."[19]

ثُمَّ إِلَى رَبِّكُم مَّرْجِعُكُمْ

"A zatim ćete se Gospodaru vašem vratiti."[20]

إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

"Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!"[21]

يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاَقِيهِ

"Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš na putu prema svom Gospodaru, Njega susresti!"[22]

Čovjekov povratak i dosezanje određenog časa, kao i dosezanje edžela musemma, te prelazak iz Svijeta materije u Svijet formi jeste smrt, s tim da zbilja smrti nije materijalne kategorije, da bi se mogla osjetilima opaziti i shvatiti. Smrt je napuštanje Svijeta osjetilnog i materije, prelazak u viši Svijet, Svijet lišen materijalnog, koji se naziva Berzah ili Međusvijet. Zar je moguće smrt i Svijet melekuta percipirati osjetilima?!

Ibn Sina u risali Izlječenje od straha od smrti vezano za zbilju smrti i uzroke straha od nje kaže: “Osobi koja je neznalica u pogledu smrti i ne poznaje njenu zbilju ja ću pojasniti da smrt nije ništa drugo do to da ljudska duša odbaci oruđe koje je do tada upotrebljavala. A to oruđe su organi i udovi koji zajednički grade ono što nazivamo tijelom. Budući da je ljudska duša supstanca koja nije isto što i tjelesno, nije akcidentalna i ne podliježe propadanju i kvarenju, ta supstanca, kada napusti tijelo, i dalje postoji po sebi. Ona se oslobađa uprljanosti Svijeta prirode i doseže svoje potpuno blaženstvo. Ona nikad neće biti izložena propadanju i nestajanju, pošto je svojstvenost supstance da nikada ne nestaje i njena bit nikad ne propada. Ono što nestaje jesu njeni akcidenti i njena svojstva, te odnosi koje su bile izgrađeni između nje i materijalnih tjelesa.

Kako je moguće za duhovnu supstancu, koja ne nestaje, u svojoj biti se ne mijenja te samo prima savršenstva i upotpunjenje svoje forme, pretpostaviti da može otići u nepostojanje?

A što se tiče čovjeka koji strahuje od smrti, razlog za to je njegovo nepoznavanje mjesta na koje se vraća, ili je mišljenja da propadanjem tijela nestaje i njegova bit i zbilja. Neznalica je o pitanju svoje daljnje egzistencije i ne poznaje kakvoću svog povratka i proživljenja. Takav se ne plaši smrti, već je neznalica u pogledu stvari koje bi trebao poznavati. Ustvari, u njegovom slučaju razlog straha od smrti je njegovo neznanje. Upravo to neznanje potaklo je učenjake da traže znanje, da podnose teškoće na tom putu i da se lišavaju tjelesnih zadovoljstava radi dosezanja tog cilja.”[23]

U skladu sa ovim što je rečeno, čovjek arif i probuđeni vjernik nema straha, strepnje ni zabrinutosti po pitanju smrti. Oni koji su svojim bićem zaronili u Svijet materije i strasti, koji nisu dosegli bliskost i nisu spoznali Boga i buduće svjetove, zbog smrti osjećaju velik strah.

Vjernik koji je stupio na put Istine i na njemu dosegao više razine, očistio svoje biće od pokuđenih svojstava, a uljepšao ga pohvalnim, koji je svoj život uskladio sa Istinom, Ovaj niski i varljivi svijet je odbacio, a okrenuo se Vječnom svijetu. On je zaljubljenik smrti. On je zaljubljenik tedžerruda, odnosno dosezanja položaja bezmaterijalnosti, odakle posmatra apsolut. Vjernik svaki dan u sebi poništava jednu od manifestacija oholosti, a za jedan stepen se približava zbilji i istinskim smislovima, sve do tačke iz koje sve poslove Ovog svijeta vidi kao prolazne i propadajuće, a pred njim izranja Svijet manifestacija božanskih svjetlosti i zbilje. Vjernik stalno jača želju i čežnju za Svijetom apsoluta i vječnosti. On je zaljubljenik susreta sa Gospodarom. Takav vjernik sa čežnjom ide ka smrti. On svakog dana želi skinuti odjeću materijalnosti i zaogrnuti se svečanom odjećom svjetlosti apsoluta.

Uzvišeni Allah sljedećim riječima obraća se Jevrejima:

قُلْ إِن كَانَتْ لَكُمُ الدَّارُ الآخِرَةُ عِندَ اللّهِ خَالِصَةً مِّن دُونِ النَّاسِ فَتَمَنَّوُاْ الْمَوْتَ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ *وَلَن يَتَمَنَّوْهُ أَبَدًا بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيهِمْ وَاللّهُ عَلِيمٌ بِالظَّالِمينَ

"Ti reci: „Ako je Kuća onosvjetska kod Allaha samo za vas, mimo svijeta ostalog, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite!“ A neće sigurno nikada smrt poželjeti zbog onoga što su pripravile ruke njihove! Allah zna zločinitelje!"[24]

Onaj koji je činio dobra djela, koji nije prekršio prava drugih i nije skrenuo sa puta pokoravanja Bogu, zasigurno je sa Bogom uspostavio kontakt i ostvario bliskost. Ovakva bliskost i živi kontakt donose ljubav i želju za susretom sa Bogom. A budući da je smrt mjesto kroz koje se prolazi da bi se susrelo sa Bogom, on, kao takav, sigurno mora da je zaljubljenik smrti. On je zaljubljenik puta koji ga vodi do Voljenog.

قُلْ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ هَادُوا إِن زَعَمْتُمْ أَنَّكُمْ أَوْلِيَاءُ لِلَّهِ مِن دُونِ النَّاسِ فَتَمَنَّوُا الْمَوْتَ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ *وَلاَ يَتَمَنَّوْنَهُ أَبَدًا بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيهِمْ وَاللَّهُ عَلِيمٌ بِالظَّالِمِينَ

Ti reci: „O Jevreji! Ako mislite da ste vi od ljudi jedini Allahovi miljenici, onda smrt poželite, ako istinu govorite!“ A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikad poželjeti! Allah zna zločinitelje![25]

Onaj ko je svoje srce vezao jedino za svijet oholosti i uznositosti i na svijet egzistencije gleda jedino očima strasti i srdžbe, ko potčinjava druge sebi i sam se potčinjava drugima – u neznanju se udaljava od zbilje i Boga i ne pokorava Mu se. Takav čovjek nikako i nikada neće biti zaljubljenik u Boga. On može jedino iznositi lažnu tvrdnju. On nije jedan od Božijih prijatelja. On nije zaljubljenik, jer zaljubljenik čezne za susretom sa svojim Voljenim. Jevreji, koji za sebe tvrde da su miljenici i djeca Božija te da njih Vatra neće pržiti duže od četrdeset dana, koliko je trajala njihova neopokornost hazreti Harunu, nasljedniku hazreti Musaa, i koji su obožavali tele, u ovoj svoj tvrdnji lažu. Oni iznose laž jer u njihovom biću nema tragova ljubavi. Oni su, ustvari, zaljubljenici u Ovaj niski svijet i uvećavanje imetka. Zato su zaljubljenici svakog puta koji ih vodi ka njihovom voljenom, makar to podrazumijevalo ubijanje ljudi i otimanje tuđeg imetka.

Prenosi se od Imama Alija da je Uzvišeni Allah kada je htio da usmrti hazreti Ibrahima, poslao Meleka smrti i on, došavši do hazreti Ibrahima, reče: “Mir s tobom, o Ibrahime!” Hazreti Ibrahim reče: “Neka je i s tebom mir, o Meleče smrti! Da li si došao da se ja svojom voljom odazovem smrti, ili si donio vijest o smrti koju trebam prisilom primiti?” Azrail reče: “O Ibrahime, došao sam da te tvojom voljom odvedem do tvoga Gospodara. Zato se odazovi pozivu svoga Gospodara i pokori se smrti! Tvoj Gospodar pozvao te Sebi!” Hazreti Ibrahim upita: “Da li si vidio prijatelja kako usmrćuje svog prijatelja? Kako to da je Allah spreman usmrtiti Svog prijatelja Ibrahima?” Azrail se vratio svom Gospodaru, stao je pred Njegovu Veličanstvenost i Ljepotu i sačekao u položaju pokornosti. Potom reče: “O Gospodaru moj, da li si čuo šta je rekao Tvoj prijatelj Ibrahim?” Uzvišeni Gospodar reče: “O Azraile, vrati se Ibrahimu i reci mu: ‘Da li si vidio zaljubljenog koji se usteže od susreta sa svojim voljenim? Uistinu, zaljubljeni čezne da se sretne sa svojim voljenim!’”[26]

Imam Ali za sebe kaže: “Boga mi, sin Ebu Taliba bliskiji je smrti nego dijete prsima matere svoje. Uronio sam u znanje skriveno. Ako bih ga otkrio, drhtali biste poput konopa u bunarima dubokim.”[27] Ovo su riječi koje je on izrekao u govoru nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a. [...]

Žudnja Imama Alija za Allahom, dž.š., čini da on žudi za smrću. Njegova ljubav prema Bogu smrt mu čini bliskijom nego što je žudnja djeteta za prsima majke. Zato, kada smrtonosan udarac mača Ibn Muldžema pada na njegovu glavu, prvo što je izgovorio bile su sljedeće riječi: “U ime Allaha, uz pomoć Allahovu, na putu Allahova Poslanika! Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe!”

Ibn Asîr Džazari u knjizi Usdu-l-gâbe prenosi lancem prenosilaca od Osmâna ibn Sahîba, a on od svog oca, a ovaj od Imama Alija sljedeće riječi: “Pitao me je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Ko je navjeći nesretnik od prvih[28]?’ Rekao sam: ‘Onaj koji je zaklao Salihovu devu.’ Allahov Poslanik reče: ‘Tačno! A ko je najveći nesretnik od posljednjih?’ Rekao sam: ‘Ja nemam znanja o tome, o Allahov Poslaniče!’ Allahov Poslanik reče: ‘Onaj koji će udariti ovdje. (I pokaza rukom na vrh svoje glave. To je mjesto na lobanji koje je kod novorođenčadi mehko i ako se pritisne prstom, on upada.)’ Imam Ali reče: ‘Priželjkujem da najnesretniji od vas ustane’ – a rukom se pritom potirao po bradi i išaretio na glavu – ‘i da raskrvari odavde dovde.’”[29]

Također, Ibn Asîr prenosi predaju od Ebut-Tufejla koji kaže: “Ali je okupio ljude da mu daju prisegu. Ibn Muldžem Muradi je dva puta došao da prisegne. Oba puta ga je Ali odbio, a potom reče: ‘Šta se ispriječilo najnesretnijem čovjeku Ummeta? Tako mi Allaha, brada će se obojiti krvlju sa glave.’ Potom izreče stih:

O Ali, priveži svoje pojaseve i poveze jer smrt će te, nema sumnje, stići,

ne strahuj od pogibije kada se spusti na tvoje područje![30]

Malik Aštar kaže: „Stalno sam Zapovjednika pravovjernih u namazu viđao kako mu se boja lica mijenja dok bi mu se duša uzdizala u najviše svjetove i hrlila ususret Gospodaru. I nikada ga nisam vidio u ratnim borbama da posustane ili da se plaši smrti. Kao da za njega smrt nije imala značenje.“

Asbag ibn Nabâti kaže: “Nakon što je hazreti Ali zadobio smrtonosan udarac mačem, otišao sam do njega. Pao sam na njegove noge i plakao. Imam Ali reče: ‘O Asbag, ustani! Zašto plačeš? Preda mnom je put do Dženneta.’ Rekao sam: ‘Ja znam da si ti zaljubljenik susreta sa Allahom i pred tobom je put do Dženneta. Ali ja plačem zbog tvog odlaska. Ja plačem zbog sebe!’”[31]

Imam Husejn, zaljubljenik u svoga Gospodara i susreta s Njim, u posljednjim trenucima svog ovozemaljskog života, kada iscrpljen i izranjavan pada na zemlju, reče:

إِلَهِى رِضًا بِقَضَاكَ، تَسْلِيمًا لأَمْرِكَ، لاَ مَعْبُودَ سِوَاكَ، يَا غِيَاثَ الْمُسْتَغِيثِينَ!

تَرَکْتُ الْخَلْقَ طُرًّا فِى هَوَاکَا    وَ أَيْتَمْتُ الْعِيَالَ لِکَیْ أَرَاکَا

فَلَوْ قَطَّعْتَنِى فِى الْحُبِّ إِرْبًا     لَمَا حَنَّ الْفُؤَادُ إِلَی سِوَاکَا

“Bože moj, zadovoljan sam Tvojom odredbom, potčinjen Tvojoj zapovijedi, nema obožavanog do Tebe, o Ti Koji pomažeš one koji traže pomoć!

Napustio sam sve stvoreno iz ljubavi za Tobom,
učinih djecu jetimima da bih Tebe vidio.
I da me na komade isjeku, iz ljubavi
moje srce ne bi željelo ništa osim Tebe!
[2]En-Nahl, 96.
[3]El-Hidžr, 21.
[4]El-A‘râf, 34.
[5]El-Hidžr, 5.
[6]Aliekber Khân Dehoda: Logatnâmeje dehoda, str. 654; Zabîhullah Safâ: Džašnâmeje Ibn Sina, sv. 1., str. 114. Na 217. str. on kaže: “Ova rubaija je ispisana na mermeru kabura Ibn Sine, pismom nast'alîq.
[7]Divân Robâijjât Hajjâm, str. 20, Berlin, 1304. solarne godine po H.
[8]Staza rječitosti, govor 148.
[9]Dželaludin Rumi: Mesnevija, prva knjiga.
[10]Sebe', 30.
[11]El-En‘âm, 2.
[12]Jûnus, 24.
[13]El-‘Ankebût, 5.
[14]En-Nûr, 42; Fâtir, 18.
[15]Hûd, 123.
[16]Fâtir, 4; El-Hadîd, 5.
[17]Es-Sedžde, 11; El-Džâsije, 15.
[18]El-‘Alek, 8.
[19]El-Ma'ide, 48 i 105; Hûd, 4.
[20]El-En'âm, 164.; Ez-Zumer, 7.
[21]El-Bekare, 156.
[22]El-Inšikâk, 6.
[23]Ibn Sina: Resâel, str. 339; Resâleje “Eš-Šifâ' min havfi-l-mavt”. Prema navodu iz knjige Džašnâmeje Ibn Sina, sv. 1, str. 219, ove njegove riječi ugravirane su na arapskom jeziku sa četiri strane bronzanog sanduka koji se nalazi na krovu njegova turbeta u Hamedanu.
[24]El-Bekare, 94-95.
[25]El-Džumu‘a, 6-7.
[26]Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 6, str. 127; Šejh Saduk: Emâli, str. 78.
[27]Staza rječitosti, govor 5.
[28]Prvih naroda. (Op. Prev.)
[29]Ibn Asîr Džazari: Usdu-l-gâbe, poglavlje o Zapovjedniku pravovjernih, Aliju ibn Ebu Talibu, sv. 4, str. 34-35; Ahmed Ibn Hadžar El-Hejtami El-Meki Eš-Šâfei: Es-Savâ‘iq el-mahreqe, str. 74.
[30]Ibn Asîr Džazari: Usdu-l-gâbe, sv. 4, str. 35.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT