Proživljenje je konačno, a oživljavanje mrtvih je posredstvom Božijeg imena Muhji - Koji daje život (35)

Proživljenje - povratak Bogu

S perzijskog preveo Amar Imamović 

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Knjizi Časnoj kaže:

وَ يَقُولُونَ مَتَى هَذَا الْوَعْدُ إِنْ كُنتُمْ صَادِقِينَ * قُل لَّكُم مِّيعَادُ يَوْمٍ لاَّ تَسْتَأْخِرُونَ عَنْهُ سَاعَةً وَ لا تَسْتَقْدِمُونَ

(...) i govore: “Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?!” Ti reci: “Vama je već određen Dan koji ne možete ni za tren odgoditi, niti ubrzati.”[1]

Stalno pitaju kada će nastupiti Sudnji dan? Kojeg dana će se to desiti? Ovakva pitanja su iz osnova pogrešna, jer kada čovjek umre i napusti Ovaj svijet ulazi u Berzah i njemu je time nastupio mali Kijamet. U Berzahu čovjek ostaje do nastupanja Velikog Kijameta. Tada napušta Berzah, a biva oživljen na Sudnjem danu.

Ako se pod gornjim pitanjem misli kada će doći čas smrtni? Kakvo je to pitanje? Svi ljudi će umrijeti u tačno određeno vrijeme, bilo da ono bude poznato čovjeku ili ne.

Kakve koristi čovjek može imati od ovakvog znanja?

Ako se pitanje odnosi na vrijeme nastupanja Kijameta, koje uopće nije poznato, već smo pojasnili da ono nije u vremenskom okviru.

Pretpostavite da Allahov Poslanik, s.a.v.a. – iako je to nemoguće – u odgovoru na ovo pitanje kaže: Sudnji dan će nastupiti za 4 hiljade, 35 godina, 5 mjeseci i 20 dana.

Da je tako, da li biste vi to prihvatili? Ili biste rekli: I to je jedna u nizu od laži, jer čovjek ne može za svoga života sigurno to dočekati i osvjedočiti se, pa samim tim njegova laž se neće ni otkriti. Jedino bi prosti ljudi imali koristi od toga.

Da li će ona osoba koju vodi namjera da poriče, negira i najočiglednije stvari, poriče mudžize, drži da su to vradžbine i sihir, prihvatiti riječi Poslanika o tako velikom vremenskom razdoblju? Nikada!

Pored svega toga, nastupanje Kijameta podrazumijeva prelaženje iz Berzaha na poprište Sudnjeg dana, a taj događaj nije vremenski.

Svako ko napusti Ovaj svijet pred sobom ima vertikalno putovanje prema Uzvišenom Bogu. To znači da čovjek ulazeći u Berzah doseže oblik lišavanja od materije, jer je Berzah Svijet oblika oslobođen od materije. Sa nastupanjem Velikog Kijameta čovjek prolazi kroz još jedno umiranje. Prolazi Berzah, odnosno Svijet oblika i ulazi u Svijet koji je oslobođen od oblika. To je Svijet duše.

Značenje i smisao vremena i postepenosti u vremenu u tom svijetu nije onakvo kakvim ga mi razumijevamo u svijetu materije i oblika. Postepenost tamo ima drugo značenje.

U svakom slučaju, Gospodar je nama kroz različite primjere pojasnio da je Kijamet konačna i neizbježna stvar i da je Proživljenje mrtvih ljudi Njemu lahak posao.

Kao prvo, teškoća ili lakoća posla se odnosi na bića čije su moći ograničene. Ako je posao koji očekujemo od nekog bića njemu lahak za ispunit, onda to smatramo lahkim. Ako je posao izvan njegovih mogućnosti, onda je taj posao težak.

Naprimjer, ako je u čovjekovoj mogućnosti da podigne 50 kilograma, onda kažemo da je to za njega lahak posao. Međutim, budući da je za njega nemoguće podignuti 100 kilograma, tada kažemo da je za njega to težak posao.

U slučaju Allaha, dž.š., Koji ničim nije ograničen, odnosno On je apsolutan u svakom pogledu, lakoća ili teškoća posla nema značenja.

Moći bića mimo Uzvišenog Boga su različita u pogledu materije, melekuta, vanjštine i unutrašnjosti. U njihovom slučaju mjerljivost veličine moći potpuno ima smisla.

Dočim, Božija Moć je neograničena. To znači, da svaka moć koju pretpostavimo u Njegovoj Moći nestaje. Kod ovakva slučaja kakvog smisla uopće ima razmišljati o teškoći ili lakoći posla? Kakvog smisla ima biti nešto više lakše ili manje lakše? Više teže ili manje teže? Ovi smislovi nikako nisu spojivi sa Uzvišenim Bogom.

Prema tome, ako Gospodar želi stvoriti komarca čija težina nije ni mjerljiva, i slona koji je najkrupnija kopnena životinja, On upotrebljava jednaku moć, a to je Njegova Volja i Odluka. U Boga nema nikakve razlike između stvaranja Himalaja i jednog kamenčića. Bogu je jednako spuštanje kapi kiše iz oblaka i stvaranje okeana. Oživljavanje mrtvi je Bogu jednako kao i njihovo prvo stvaranje. I po ovom pitanju nema nikakva govora o teškoći ili lakoći, da li je moguće ili nemoguće? Postoji samo jedan čin Volje i ništa više!

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ * فَسُبْحَانَ الَّذِى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ وَ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

A odredba je Njegova, kad On nešto hoće, samo da tome kaže: “Budi!” i ono biva! Pa neka je slavljen Onaj u Čijoj je Ruci Vlast nad svakom stvari, k Njemu ćete se vratiti vi![2]

Zato vidimo da se neki ajeti obraćaju Poslaniku riječima: Reci im zašto oni sumnjaju u pogledu Kijameta? Pa Gospodar je njih doveo u postojanje iz ničega. Nakon toga kada htio On će vas ponovo stvoriti. To je za Njega lako. Kao što stoji u suri Er-Rūm:

وَ هُوَ الَّذِى يَبْدَأُ الْخَلْقَ ثُمَّ يُعِيدُهُ وَ هُوَ أَهْوَنُ عَلَيْهِ

On je taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lakše.[3]

U našem razumijevanju stvari i pogledu na pojave stvaranje nečega iz različitih stvari je lakše nego stvaranje iz ničega. Pogledajmo čovjeka i njegovo stvaranje. Gospodar ga je stvorio i on je prošao kroz različite faze da bi čovjek postao čovjek. Podario mu je uho, oči, ruke, noge, srce, razum, osjetila, osjećaje. Ovo u očima čovjeka izgleda mnogo teže nego da umre i onda čestice njegova tijela, koliko god da su razbacana po svijetu, sakupi i oživi. Jer čovjek, koliko god da su mu čestice razbacane, ipak je nešto. Sakupiti razbacane čestice lakše je od prvog stvaranja, odnosno dovođenja u postojanje iz čistog nepostojanja.

Dakle, izraz lakše u gornjem ajetu je upotrebljen prema našoj percepciji stvari koji ima za cilj da naš um približi ovom pitanju, da se ne bi čudio i lakše uzvjerovao. Vi se čudite po pitanju vašeg stvaranja koliko je samo to teško! Oživljavanje mrtvih nije mnogo teže, ali ako ćemo gledati prema zbilji nema nikakve razlike kod ova dva čina. Nama navode kazivanje o ashabima Pećine da bi smo uzeli pouku i da bi to pravilo i princip primijenuli na ostale ljude.

وَ كَذَلِكَ أَعْثَرْنَا عَلَيْهِمْ لِيَعْلَمُوا أَنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ وَ أَنَّ السَّاعَةَ لاَ رَيْبَ فِيهَا

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje.[4]

Uistinu, ovaj događaj je veoma neobičan, iako on iz ugla Boga Uzvišenog i zbilje i prema sličnim pojavama u Kreaciji, uopće nije neobičan.

Stanovnice pećinje koji su sa svojim psom činili grupu od osam pojedinaca probudili su se nakon što su spavali tri stotine i devet godina. Jedan od njih je otišao u grad da nabavi hranu bez da zna šta je se sve u međuvremenu izdešavalo. Vidio je da se sve izmijenilo. Grad je sada drugi grad. Zgrade su drugačije. Nema ondašnjih stanovnika grada. Ostao je u čuđenju kako to da se cio svijet izmjenuo nakon dva sata sna. On ne zna da je tri stotine sunčevih godina spavao, što iznosi tri lunarna stoljeća ili sedam do osam generacija ljudi.

Kako bi ste se vi ponijeli, recimo, da odete kući na podne i nakon ručka po običaju malo zaspete i taj san se produlji na tri stotine godina. Nakon tog vremena se probudite u danu jedan sat nakon što ste legli. Šta bi ste vidjeli? Gdje je vaša supruga? Gdje su vam djeca? Gdje su vaši roditelji, rođaci i druga rodbina i poznanici? Umjesto njih neki drugi ljudi sjede u kući i ispunili su grad. Šta god da im kažete ili rukama pokušate objasniti oni vas ništa ne razumiju. Neki drugi novac je u opicaju. Sve ovo se dešava a da vi niste bili ukopani u zemlju, jer nakon što čovjek jedno vrijeme ne dadne znaka od sebe, srce mu ne kuca i on od sebe ne pokazuje nikakve pokrete, njegovi bližnji ga doživljavaju kao mrtvaca. Nose ga u gusulhanu i opremaju ga za pokop. Ukoliko taj čovjek pokazivao slabe znake života, ali se ne budi, smatrali bi da je bolestan. Prema liječnikovom savjetu na silu bi mu davali lijekove i hranu blizu da umre. Ako bi se danas takvo što desilo, odmah bi ga odveli u bolnicu. Udarili bi mu više injekcija. Premještali bi ga iz jedne sobe u drugu radi različitih pretraga. Moguće je da obave nad njim jednu ili dvije operacije i tako živog da ga usmrte.

Tako, recimo, ako danas evlija Božiji padne u stanje obuzetosti Bogom i njegovi saputnici ne budu znali šta se dešava, pod pretpostavkom da je umro, oni će ga kao mrtvaca odnijeti na mezaristan i tamo pokopati.

Upravo zbog svega toga Uzvišeni Gospodar da bi zaštitio duhovne vitezove izveo ih je van grada i smjestio u pećinu gdje niko neće znati za njih i njima je ovladao san. Ne da bi ih neprijatelji ubili već i prijatelji.

Isto ono što se i danas dešava ljudima koji su osuđeni i potvoreni od strane ljudi i mase. Ako oni budu pušteni, ljudi će namjeriti da im pričine neko zlo. Zbog toga vlast njih smješta na sigurno mjesto pa čak i da bude to zatvor gdje će biti sigurni od ruka svjetine. Pećina za ove ljude je imao isti status, odnosno mjesto sigurnosti i mjesto odmora bez da budu uznemireni.

Da se vama desilo isto što se desilo i stanovnicima pećina i probudite se tri stotine godina poslije i nađete da više nije ništa isto, da nema vaše porodice, da zdanja gradska nisu ista, novac nije isti, ljudi i hrana nisu isti, za vas bi sigurno to bilo neobično iskustvo. Ali isto tako umiranje i oživljavanje mrtvih nije ništa neobičnije.

Kakva je razlika između tri stotine godina spavanja i buđenja i tri stotine godina smrti i oživljavanja? Zar je san nešto drugo do oblik smrti? “I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje.”

Vladar Babilona Nabukodonores je nad Jevrejima izvršio stravičan pokolj. U historijskim knjigama je zabilježeno da je Jevrejski narod izašao iz svojih kuća. Vojska Nabukodonoresa ih je sustigla u jednoj pustinji i tu ih pobila sedamdeset hiljada. Hazreti Uzejr poslanik skrio se vojsci u jedan izvor i Allah, dž.š., ga je sačuvao. Nakon dugog niza godina, kada su tijela ubijenih Jevreja u toj pustinju struhla, a kosti ostale i izmiješale se, tuda je naišao hazreti Jeremija. Za njega je to bila čudna scena. Pustinja puna izmiješanih kostiju. Zapao je u čuđenje i reče:

أَنَّىَ يُحْيِى هَـَذِهِ اللّهُ بَعْدَ مَوْتِهَا

Kako će Allah oživjeti ove nakon što su pomrli?![5]

Allah, dž.š., usmrti njega i njegova magarca i nakon sto godina ih oživi. Hazreti Jeremija je sada posmatrao kako se pred njim magarac uobličava, odnosno kako se njegove različite kosti sakupljaju u poznati oblik i kako ih meso oblaže. Na ovaj način je Uzvišeni Gospodar pokazao hazreti Jeremiji oživljavanje mrtvih.

Hazreti Ibrahim je od Allaha, dž.š., tražio da mu pokaže aspekt oživljavanja mrtvih iz ugla izvršioca i praktičnog djelovanja moći, što se da vidjeti iz njegova pitanja:

كَيْفَ تُحْيِى الْمَوْتَى

Pokaži mi kako mrtve oživljuješ![6]

Ovo pitanje s razlikuje od hazreti Jeremijenog pitanja u namjeri. Jednom čovjeka vode u laboratoriju da mu pokažu šta je naučio, a drugi put mu kažu da sam primijeni ono što je naučio i da svoje znanje praktično uobliči kroz eksperiment. Hazreti Ibrahim u svom pitanju je imao namjeru da mu Allah, dž.š., pojasni šta to On radi kada oživljava mrtve?

O ovome smo već nešto govorili na 25. času. Sada ćemo se osvrnuti na ovaj događaj samo iz djelatnog ugla oživljavanja mrtvih.

Gospodaru kako Ti oživljavaš mrtve?! Ja želim shvatiti onaj Tvoj aspekt djelatni posredstvom kojeg oživljavaš mrtve?!

O Ibrahime, zar ne vjeruješ?

Da, ja imam iman. Ja znam da Ti sa Svojom apsolutnom Moći i imenom Muhji (Onaj koji daje život) oživljavaš mrtve! Međutim, želim da mi se srce smiri!

Šta bi ovo značilo? To znači da sam ja iza zastora. Podigni ove zastore da izravno posmatram!

Ibrahim je Božiji poslanik i to od pet poslanika Ulul-azma. On je donio šerijat i Knjigu. Dosegao je velike stepene. Zakoračio je u svijet velajeta Božijeg. Dosegao je do Božijih imena i svojstava. Ali još uvijek u njegovom biću se nije manifestiralo Božije ima Muhji. On lično nije oživio mrtvaca. Ne poznaje kakvoću oživljavanja mrtvaca iz ugla djelatnika.

Božijim ugodnicima, koji su stigli do položaja bliskosti sa Bogom, u njihovom biću,  manifestiraju se sva imena i svojstva Njegova.

U časnom Kur'anu u vezi sa Isaom, a.s., čitamo:

وَ أُحْيِى الْمَوْتَى بِإِذْنِ اللّهِ

Ja ću oživljavat mrtve, dozvolom Allahovom.[7]

To ne znači da je hazreti Isa po strani u ovom činu i samo upućuje dovu: Bože Ti oživi mrtvaca!, a Uzvišeni Bog udovolji njegovoj molbi. Ustvari, hazreti Isa lično oživljava uz Božiju moć i snagu. Hazreti Isa je rob Božiji i snagu koju ima od Boga je. La havle ve la quvvete illa billah! Ali djelo je hazreti Isaovo.

Naprimjer, vi sjedite ispred otvorene bilježnice i učite dovu da Bog olovku baci na pod. Jednom vjetar zapuše i olovka padne na pod, a drugi put vi sami uzmete svojom rukom olovku i položite je na pod. U oba slučaja spuštanje olovke na pod je Božije djelo, odnosno posredstvom Božije moći. Da nije Božije dozvole, olovka će hiljadu godina da bude na stolu bez da se pomakne.

Međutim, u prvom slučaju se to desilo bez vaše volje, za razliku od drugog slučaja gdje učestvuje i vaša volja, te se djelo zato i pripisuje vama.

Hazreti Ibrahim, a.s., je stigao do visoka položaja i prešao je velike stepene duhovnog putovanja, ali još uvijek u njegovom biću se nije očitovalo Božije ime Muhji, ona moć koju Uzvišeni Bog daruje svojim odabranim robovima. Još uvijek hazreti Ibrahim nije oživio mrtvaca. Zato i pita: “Pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” To znači, kako se ovo Božije ime manifestuje da se posredstvom njega mrtvac oživi?

Na pitanje od Boga zar ne vjeruje, hazreti Ibrahim odgovara da zna i da vjeruje u Božije ime Muhji. Sveta su imena Tvoja i uzvišena svojstva Tvoja! Hazreti Ibrahim želi kao što se i učenik u laboratoriji izravno osvjedočuje u svoje znanje, da i on svoje znanje i ubjeđenje izravno iskuša.

Uzvišeni Bog mu kaže da on to lično učini. Da uzme četiri ptice, da ih ubije, njihovo meso izmiješa, postavi na četiri uzvisine i potom da ih pozove sebi! Tada će ti se one odazvati žurno i znaj da je Allah Mudri i Moćni!

A šta znači da ih sam pozove sebi? To znači da ih hazreti Ibrahim zovne svojom melekutskom dušom, a one će se odazvati! Ovdje hazreti Ibrahim oživljava, jer više nema Ibrahima! To je Božija moć, a ne nešto drugo. Ovdje se Božija Volja manifestirala kroz prozor bića Ibrahimova. A hazreti Ibrahim je dosegao Najveće Božije ime, a ime Muhji trenutno se očituje u njegovom biću. Hazreti Ibrahim je izašao iz svog bića i nestao u Božijem imenu. Ovdje više nema Ibrahima, samo postoji Bog i niko drugi!

Hazreti Ibrahim je uzeo u ruku kljun svake ptice i jednu po jednu pticu zazivao da mu dođu. Prvo su se odazivale kosti svake ptice tako što su formirale oblik ptice počevši od kljuna kojeg hazreti Ibrahim drži u ruci. Potom se meso oblagalo oko kostiju dok se nije formirala cijela ptica pred hazreti Ibrahimovim očima.

Da, to je bio melekutski poziv hazreti Ibrahima koji je oživio ptice. Ibrahim, a.s., je imenom Božijim oživljavao. Ime Božije je zapovijed Božija i dozvola Božija. Kao što u predajama imamo, kada je hazreti Ibrahim završio sa gradnjom Kabe, otišao je u obližnje planine Ebu Kejs i ljude je pozvao na Hadž. Svako onaj ko je čuo njegov poziv, čak i da je bio u kičmama svojih očeva, odazvao se na njegov poziv i otići će na hadž. Ko se jednom odazvao na poziv hazreti Ibrahima, odnosno jednom rekao lebejk, jednom će i otići na Hadž. Ko je dva puta rekao lebejk, dva puta će otići na Hadž i sve tako. Jasno je da ovaj poziv hazreti Ibrahima bio melekutski poziv, a ne ovaj fizički, jer se tada ne bi čuo u kičmama očeva. I odazivi na njegov poziv bili su, također, melekutski.

Prema tome, svako ko se odazvao ovom melekutskom pozivu i obavit će Hadž. U suprotnom, odaziv pozivu na Hadž jezikom nužno ne znači i odlazak na Hadž. Uglavnom, nakon ovoga srce hazreti Ibrahima se smirilo upravo ono što je htio i tražio od Boga Uzvišenog, jer je oživljavanje obavio svojom rukom lično.

Ako se neka pojava u realizuje u čovjekovom biću, odnosno on je lično iskusi i proživi, to kod njega odstranjuje sumnju, a donosi mu sigurnost.

Ako kažeš: Ja nikako ne mogu shvatiti kako ova žarulja svijetli?, u odgovoru ćemo ti reći: Elektricitet dođe kroz kabal, a elektricitet se stvara hemijskim ili fizičkim putem: ili kretanjem ili trenjem ili se pojavi kao rezultat akcije i reakcije. To znači da se dinamom stvore dva električna pola: pozitivni i negativni. I šta sve ne drugo se desi da bi mi na kraju imali elektricitet. Sve mi to objasnimo i za to nacrtamo skicu i na kraju pitamo: Da li sada vjeruješ?

Ti ćeš u odgovoru reći: Sve to ja prihvatam, ali kod mene to nije proizvelo smiraj i izvjesno znanje!

Mi ćemo reći: Uzmi posudu i u nju naspi amonijak i postavi dva ugljena kao polove. Iz ta dva ugljena provedi žicu do svjetiljke i na jednoj žici postavi prekidač, vidjet ćeš da svjetiljka gori. Ovo uradi svojim rukama i vidjet ćeš kako svjetiljka gori.

Sve mudžize koje su poslanici uradili, kao što je oživljavanje mrtvih, davanja vida čovjeku slijepom od rođenja, pretvaranja štapa u aždahe, cijepanje Mjeseca i dr., sve one su izašle iz duše poslanika, odnosno djelo su njihovih duša i njihove volje. Naravno, oni sebe ne vide izvan Božije volje i moći. Naprimjer, da se obrate riječima: Bože, rascijepi Mjesec na dva dijela. Bože, pretvori štap u aždahu! I nije tako da Bog njihove molbe realizuje nekim očitanjem mimo njihovih duša.

Dakle, mudžiza izlazi iz duše Božijeg ugodnika. Lično je Allahov Poslanik, s.a.v.a., išaretio i mjesec se raspolovio na dva dijela. Lično je Poslanik razgovarao sa pijeskom u svojoj ruci.

Isto tako oni ljudi koji urokljuju druge, recimo donesu bolest drugome, to dolazi od njihove uprljane duše. Uticaj duše na berićet, zdravlje, duljinu života, posredstvom je čiste duše.

فَأَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَاء وَ أَمَّا مَا يَنفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِى الأَرْضِ

Nečisti se odbacuju, a ono što koristi ljudima ostaje na zemlji![8]

Sva djelovanja i uticanja te padanje pod te uticaje koje posmatramo u Kreaciji odnose se na duše, ali Božijom dozvolom. Jer nijedno biće u svojoj biti, djelu i učinku ne zadobiva odjeću postojanja bez Božije dozvole. Božija dozvola nije čin dobre volje, kako se to razumijeva među ljudima, ili stvar neke prihvaćene konvencije kao što je uobičajeno u relacijama na Ovom svijetu među ljudima. Recimo poput toga da se čovjek obrati Bogu riječima: Bože, ja od tebe tražim dozvolu!, a On u odgovoru kaže: Moj robe, Ja ti dozvoljavam!

Zapravo, ova dozvola se realizuje kroz stvaranje i u zbilji. Duša se u okolnostima stvorenog i zbilje nalazi u položaju posredstvom kojeg se Allah, dž.š., očituje. Božija volja se posredstvom ovog sredstva i ovim ključem ozbiljuje u vanjskom pojavnom svijetu.

Kada se kaže: “Prvo postani transcedentan da bi vidio transcedentni svijet i da bi radio poslove transcedentne”, ukazuje upravo na realizaciju takvog stanja duše gdje je ona odvojena od svega, odnosno nije vezana ni za što.

Mi sada sjedimo ovdje u ovoj džamiji i vidimo jedni druge, ali ne vidimo sami sebe. Svi uvjeti gledanja su postojeći. Imamo oči, svjetlost je tu. Gledamo, ali ne vidimo sebe. Vidimo zid, plafon, luster, mihrab, ali ne vidimo svoje lice. Međutim, ako pogledamo u ovaj mermerni kamen, vidjet ćemo obrise našeg lica zato što on ima mogućnost da reflektuje svjetlosne zrake.

Zašto je to tako? Zato što je mermer posredstvom ispoljavanja svojih mogućnosti i potencijala poprimio aktuelni oblik manifestiranja i odbijanja zraka. Ako bi se ovaj meremerni kamen još više uglačao, on bi se pretvorio u komad ogledala. Tada bismo sebe potpuno jasno vidjelu u njemu. Dakle, jedan od uvjeta posmatranja je mogućnost da se zrake reflektuje.

Isti ovaj tepih, ako bi se doveo u posebne uvjete i postojala mogućnost da se uglača da svijetli kao ogledalo, i taj tepih bi odražavao naše lice. I svim ostalim stvarima je tako.

Bića koja je stvorio Uzvišeni Gospodar, svako u veličini svog bića i svojim mogućnostima pokazatelj je Božije moći, znanja, života, veličine. Između svih stvorenja čovjekova duša je stvorena sa višim mogućnostima. Ukoliko se čovjekova duša prosvijetli svjetlošću bogobojaznosti, pročišćenja i znanja, napusti stanje samoljublja, njena bit postane istinoljubiva u svim stanjima, posredstvom čistote koju je stekla, može biti odražavatelj Božijih imena i svojstava. Djela koja taj rob čini, budući da nisu popraćena bilo kakvom primjesom zatamljenosti duše, potpuno su čista. Mudžize poslanika su ovakva djela.

Ove mudžize istovremeno dok se pripisuju Uzvišenom Bogu, pripisuju se i poslanicima. Dakle, ovo djelo ima dva odnosa. Iz onog ugla što je spušteno sa izvora postojanja i egzistencije, istinski se pripisuje Bogu. Međutim, sa onog aspekta da je kod spuštanja to djelo prošlo kroz prozor ove duše, koja ga svojom ograničenošću ograničava, pripisuje se posjedniku te duše. Mulla Hadi Sabzevari, k.s., o pripisivanju ljudskih djela Uzvišenom Bogu u poglavlju “O općenitosti Božije moći spram svake svari” kaže:

1-    وَالشَّیْء عُلَمْ لَمْ یُوجَدْ متَیَ لَمْ یُوجَدا             وَ بِاخْتِیارٍ اخْتِیارٌ ما بَدا

2-     وَکَیْفَ فِعْلُنا إلَیْنا فَوِّضا                      وَ إنَّ ذا تَفْوِیضُ ذاتِنا اقْتَضَی

3-    إذْ خُمِّرَتْ طِینَتُنا بِالمَلَکَةِ                     وَ تِلْکَ فِینا حَصَلَتْ بِالحَرْکَةِ

4-    لَکِنْ کَما الوُجُودُ مَنْسُوبٌ لًنا               فَالفِعْلُ فِعْلُ اللهِ وَ ھُوَ فِعلُنا   

  1. Sve dok ne dođu u postojanje stvari, ne mogu ostvarivati učinak i djelovati na okolinu (stoga budući da je osnova našeg postojanja i drugih bića po drugome i ovisi o Biti Uzvišenog Boga, kako je moguće da učinak djela i sami oni ne budu po drugome i da ne budu u vezi s Svetom Biti Samoopstojećoj), tako i naša slobodna volja ne može biti pripisivana drugoj slobodnoj volji.
  2. Kako su naša djela prepuštena nama? Zar nije tako da to prepuštanje iziskuje naša bit –

a neispravnost toga je jasna.

  1. Zato što je naša priroda satkana karakternim svojstvima[9] a jasno je da se ta svojstva u nama javljaju kao rezultat ponavljanja djelovanja i nedjelovanja; stoga, ako je nama prepušteno djelovanje, prirodno i nužno karakterna svojstva koja su rezultat tih djela su prepuštena nama, sukladno tome i naša priroda bi trebala biti takva da je nama prepuštena – a to je neispravno.
  2. Međutim, neka niko ne misli da ovo podrazumijeva determinaciju jer mi smo u položaju negiranja “prepuštanja”; da bi ovo pitanje bilo jasnije, reći ćemo kao što se naše postojanje i djela pripisuju nama isto tako se pripisuju i Bogu; djelo istovremeno dok je naše djelo, ono djelo i Uzvišenog Živog Boga.[10]

Među svim vrstama stvorenja čovjek je taj koji u odnosu na ostala bića ima višu moć i sposobnost ozbiljenja Najvećeg Božijeg Imena i više od ostalih bića očituje manifestacije Allaha Svevišnjega. A Među svim ljudima naš Poslanik, Pečat poslanstva, Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., najuzvišeniji je primjer i najpotpunije i najsavršenije je ogledalo Božijih imena i svojstava.

U vezi ovoga Mulla Hadi Sabzevari, k.s., kaže:

وَ کَما اُوتِی جَوامِعَ الکَلِمِ التَّدْوِينِّی کَذَلِکَ اُوتِیَ لِوُجُودِهِ الَّذِی هُوَ رَحْمَةُ لِلْعالمِينَ جَوامِعَ الکَلِمِ التَّکْوِينیِّ، کَيْفَ لا؟!

“Kao što je Poslanik bio okorišten cjelokupnim riječima mudrosti i njegovo biće, koje je milost svim svjetovima, u sebi sažima skrivene mudrosti, a kako i da ne bude?!”

Ono što iz rukava gajba pojavi se prvo

Bez sumnje bijaše Njegovo svjetlo čisto

Nakon toga apsolutna svjetlost isturi bajrak

Pojaviše se Arš, Kurs, Levh i Kalem 

Jedan bajrak Njegove čiste svjetlosti svijet je

Jedan bajrak potomstvo je i Adem je[11]

Ova značenja i smislovi se očitiju u čovjekovom biću kada on postane savršen čovjek, a to znači da je sve aspekte potencijala i mogućnosti doveo do aktuelizacije i ogledalo njegovog bića je u cijelosti pokazatelj Gospodara. Kako je samo ovo lijepo spjevao arif Džāmi:

Dok ostaci postojanja imalo opstoje

Kako da od nečistoće očisti se vrč osvjedočenja

Dok veza između duše i tijela postoji

Kako da apsolutni naum koprenu sklone

Dok kalup tijela prašina oka duše je

Kako jasno vidjeti lice Voljene?

Manifestiranje Božije Biti nije ograničeno samo na meleke i poslanike. Zapravo, svako biće koje se ogrnulo odjećom postojanja u Kreaciji ili od sebe očituje neke tragove, ono postoji kao očitanje Božije Biti u njemu.

Naprimjer, ja koji sada govorim. Ovaj govor je dozvola Boga Uzvišenog u meni, jer u suprotnom ni slova ne bih mogao izgovoriti. Šta podrazumijeva dozvola? Da li to znači da je Gospodar meni rekao: Ja vama dozvoljavam da govorite!, i ja u odgovoru izgovorim riječ: Prihvatam. Božija dozvola nije to, jer vidimo da ljudi govore bez da su dobili dozvolu i primili je ne izgovorivši nijednu riječ. Da je tako, to bi značilo da oni govore bez Božije dozvole, a znamo da nijedan list na drvetu ne pomakne se bez Božije dozvole.

Značenje Božije dozvole jeste to da je Gospodar nas stvorio na poseban način; darova nam je percepcije kakve imamo; stvorio nam je organe i udove u obliku kakvom jesu; odredio je za nas potencijale, sposobnosti i moći i uredio ih je; sve to na način da ukoliko se čovjek sa svim ovim aspektima nađe u posebnim uvjetima može percipirati i dokučiti univerzalne pojmove, Božijom dozvolom; a potom ta značenja i smislove da iskaže riječima i prenese drugima u jednom uređenom obliku.

Uostalom, Gospodar obujmljuje sve poslove. A ovi smislovi i riječi, također, spuštaju se na ovu razinu iz Njegovog izvora znanja i postojanja. To je značenje Božije dozvole. Da nije te dozvole, i da hiljadu godina proteče, usne nemaju moć da izgovore ni ijednu riječ. Kada se to pokrene , znači da ima Božiju dozvolu.

Šta to znači? To znači, sve dok se ne priprave svi uvjeti i uzroci koje je Gospodar odredio, i potom Božija volja ne desi u vezi sa stvaranjem tog bića, nema Božije dozvole.

Pretpostavite da smo napravili sat. Stavili smo mu kazaljke, staklo, privjesak itd. Ali taj sat još uvijek ne radi. Zašto? Zato što je ostao jedan šaraf kojeg treba zavrnuti. Taj zadnji uvjet je uvrtanje šarafa i sat će počet sa radom.

Na radio aparatu nema zvuka. Jedna žica se odvojila od zvučnika. Kada se zalemi ta žica, svi potrebni uvjeti da radio aparat prenosio vijesti su spremni.

To je Božija dozvola. A to znači, zakonitost konačnosti i neizbježnosti koji su dati od Boga u toj stvari da bi iz njega slijedila neka posljedica ili pojava, su ispunjeni.

Ovo je zbilja Božijeg očitovanja, manifestacije, epifanije i Božije dozvole.

U slučaju radio aparata je tako da kada svih potrebni uvjeti budu spremni da se magnetni val pretvori u zvučni signal, tada ćemo čuti glas govora iz aparata. Dakle, taj glas je Božiji glas.

To ne znači da je Božiji glas došao odnekud drugdje, odnosno izvan nas.

Zapravo, sam ovaj glas je Božiji glas i manifestacija Boga koja je posredstvom ovoga i na ovaj način očitovao se u ovom sredstvu.

U tamnoj i hladnoj noći, usred pustinje, hazreti Musa, a.s., se sa ženom u porođajnim mukama našao sam samcat. Bez igdje ikoga da ga pomogne. Nije imao hrane ni lijekova. Tražio je vatru. Hodao je sada ovamo sada onamo. Onda kada je u njegovom biću prekinuta nada spram svega i kada je njegovim bićem ovladala istinska uznemirenost, Božije svijetlo se ukaza u drvetu i izgvori:

إِنَّنِى أَنَا اللَّهُ

To Sam Ja, uistinu, Allah![12]

Neki su rekli da je Gospodar u tom drvetu stvorio svjetlost, drugi opet da je proizveo glas koji je rekao: “To Sam Ja, uistinu, Allah!” Šta bi to značilo? Da li je taj glas bio izgovorena riječ koja se ušima čula? Gdje je u tom drvetu Allah proizveo glas? Proizvodnjom glasa u drvetu To Sam Ja Allah to drvo ne postaje To Sam Ja Allah! Na koga se odnosi zamjenica Ja u ovom iskazu?

Kako možemo prihvatiti takvo tumačenje?

Kada drvo kaže: To Sam Ja, uistinu, Allah, Božiji glas je ovdje. U drvetu nije neko drugi govorio, odnosno da je govorio iza zastora, i da je metaforično u drvetu proizveo glas.

Ovo drvo je bilo očitanje i epifanija Boga. Zar ovo drvo nije potčinjeno Bogu? Zar nije od Allahove vojske? Zar nema dozvolu od Allaha ili ne?

Cijelo njegovo biće i postojanje, vanjština i unutrašnjost, korijen i grane, sve i najmanje čestice njegove, sve kapi vode koje se kreću kroz drvo, sve je to u Božijoj vlasti, Božijoj moći, Božijem znanju! Ukratko, očitanje je Božije. Gospodar Svevišnji, istinski i zbiljski, bliži je ovom drvetu od njega samog sebi. Prvo je Bog, a potom drvo. Gospodar je sa ovim drvetom, prije drveta i nakon drveta. Svaka čestica ovog drveta prije svega je po Bogu, a potom po sebi. Ili da kažemo: Njeno prvo je po Bogu, a i zadnje je po Bogu. Dakle, samo drvo je pokazatelj Boga i stalno pokazuje: To Sam Ja Allah. Koje je apsolutna i suptilna manifestacija čiste svjetlosti.

Kako je samo lijepo ovo opjevao Hakim Sabzevari:

Zar nemir ljubavi Tvoje u svakome nije?

Zar prizor lica Tvoga ukras svakog oka nije?

Zar Musa čuo nije riječi: “Ja Istina sam!”

Inače, zar ovaj nemir u svakom stablu nije?[13]

Oko naše vid miša slijepoga je, zar Tvoje

Ljepote zrake na zidu i vratima nisu?

Kako je samo prelijepo to ispjevao Šabestari:

Dozvoljeno je reći: “Zaista sam Ja Istina” drvetu

Zašto nije dozvoljeno jednom sretniku.[14]

Također, Sabzevari kao svjedočanstvo kaže:

Nesvjestan sebe Boga tražiš

O griješiš, koga to tražiš? 

Riznica duhovnoga blaga srce je tvoje

Cilj oba svijeta i njihov plod si ti.[15]

Sada, dok ovdje sjedimo, izloženi smo hiljadama različitih valova sa svih strana svijeta. Ali nijedan ne čujemo. Da bi smo čuli, moramo imati odgovarajući aparat koji hvata te valove. Ako to uradimo, nešto ćemo i čuti, u suprotnom nećemo ništa čuti. Mi sada ne možemo reći da u ovoj prostoriji nema glasa. Zapravo, glas je prisutan, ali ga mi ne čujemo.

Nema Muse koji bi čuo poziv To Sam Ja Allah. A inače u svakom drvetu odzvanja isto. Ono drvo nije imalo neku posebnost. To drvo je bilo poput ostalih drveća. Sva drveća i grane svijeta su mjesto očitanja Istine, pokazatelji su Božijih imena i svojstava. Međutim, ona osoba koja treba to čuti, treba biti poput Muse. Budući da je svoju unutrašnjost očistio i pripremio dušu da se u njoj očituje, Božija svjetlost hazreti Musa je posmatrala Božiji tevhid .

Pogledajmo šta Kur'an kaže iz ugla Objave:

هُوَ الأَوَّلُ وَ الآخِرُ وَ الظَّاهِرُ وَ الْبَاطِنُ وَ هُوَ بِكُلِّ شَىْءٍ عَلِيمٌ

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi! I On zna sve![16]

Nije samo to drvo, već sva drveća svijeta, sva kamenja svijeta, sve zemlje su i sve i sve je Nema boga osim Allaha!

Kako je samo prekrasno Imam Ali izrekao veličanje Allaha. Prenosi se od Imama Alija da se u prvoj dekadi mjeseca Zul-Hidže svaki dan uči:


لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ الّلَيالى وَالدُّهُورِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ اَمْواجِ الْبُحُورِ.
لااِلهَ اِلا اللّهُ و رَحْمَتُهُ خَيْرٌ مِما يَجْمَعُونَ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ الشَّوْكِ وَالشَّجَرِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ الشَّعْرِ وَالْوَبَرِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ الْحَجَرِ وَالْمَدَرِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ لَمْحِ الْعُيُونِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ فِى الّلَيْلِ اِذا عَسْعَسَ وَالصُّبْحِ اِذا تَنَفَّسَ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ عَدَدَ الرِّياحِ فِى الْبَرارىي وَالصُّخُورِ.
لا اِلهَ اِلا اللّهُ مِنَ الْيَوْمِ اِلى يَوْمِ يُنْفَخُ فِى الصُّورِ.

Nema boga osim Allah u broju noć i vremenskih razdoblja!

Nema boga osim Allah u broju morskih valova!

Nema boga osim Allah, a Njegova milost je bolja od onoga što ljudi sakupljaju!

Nema boga osim Allah u broju bodljika i drveća!

Nema boga osim Allah u broju vlasi kose i kostrijeti!

Nema boga osim Allah u broju kamenja i kamenčića!

Nema boga osim Allah u broju treptaja očiju!

Nema boga osim Allah u noći čija mrklina obujmljuje svijet i jutrom koje se rađa u svijetlosti!

Nema boga osim Allah u broju vjetrova koji pušu po pustinjama i liticama!

Nema boga osim Allah od dana do dana kada će se puhnuti u Rog![17]

Svaki cvijet koji iznikne, svaka čestica i svaki kamen pored Allha kojeg vjetar u vazduhu raspršiva je Nema boga osim Allah i pokazatelj je Njegove Biti, imena i svojstva, ali u veličini svoga kapaciteta i mogućnosti.

Dakle, cijela Kreacija je Nema boga osim Allah, i Svijet Mulka i Melekuta. Prvo što čovjek izgovori kada ulazi u islam je Nema boga osim Allah. Zadnje što govori kada umire je Nema boga osim Allah. Ali, nažalost čovjek ne razumije ovo značenje i ne traži njegovo dublje značenje i tumačenje. On ga čak i ne izgovara jezikom. Kada umre i kada mu krene dženaza, noseći je prema kaburu ljudi u pratnji dženaze glasno izgovaraju La illahe illalla! To znači, ubogi čovječe da li si sada shvatio da je sve Nema boga osim Allah! Da osim Allaha niko nema vlasti i uticaja u Kreaciji! Za vrijeme života koliko god da ti se govorilo nema boga osim Allaha nisi shvatao. Zapravo, slijedio si svoju oholost i osjećaj neovisnosti! Sada ćeš imati vremena da o svemu podobro razmisliš!

Mustehab je za onoga ko uđe u mezaristan da poselami. Koga da poselami? Onima koji su bili od Nema Boga osim Allaha. Onima koji su sljedbenici tevhida bili i koji su s manifestacijom Božije Uzvišenosti i Veličine kod umiranja sve svoje potčinili i napustili svoju faraonštinu i samoljublje, bilo da su svojevoljno ili na silu priznali Božiju jednoću. U ovom mezaristanu svi bez razlike spavaju, muško i žensko, staro i mlado, dijete i starac, učen i neučen, bogat i siromah, kralj i podanik, poznat i nepoznat. Trenutno među sobom nema sukoba i svađe, niti se ohole i uznose drugima, svi leže u jednom redu. Apsolutna mirnoća mezaristana koja ukazuje na Nema boga osim Allaha ispunila je prostor mezaristana.

Prenosi se da je Imam Ali, mir s njim, kada bi ušao u mezaristan učio:

بِسْمِ اللهِ الرَّحمْنِ الرَّحِيمِ ، السَّلامُ عَلى أَهْلِ لا إلهَ إلاَّ الله ، مِنْ أَهْلِ لا إلهَ إلاَّ الله ، يا أَهْلَ لا إلهَ إلاَّ الله ، بِحَقِّ لا إلهَ إلاَّ الله ، كَيْفَ وَجَدْتُمْ قَوْلَ لا إلهَ إلاَّ الله مِنْ لا إلهَ إلاَّ الله ، يا لا إلهَ إلاَّ الله بِحَقِّ لا إلهَ إلاَّ الله إغْفِرْ لَمَنْ قَالَ لا إلهَ إلاَّ الله واحْشُرْنا في زُمْرَةِ مَنْ قالَ لا إلهَ إلاَّ الله محمد رسول الله [...][18]

“U ime Allaha Milostivog Svemilosnog! Selam neka je na sljedbenike nema boga osim Allaha, od sljedbenika nema boga osim Allaha! O sljedbenici nema boga osim Allaha, tako vam prava nema boga osim Allaha kako ste našli govor nema boga osim Allaha od sljedbenika nema boga osim Allaha? O sljedbenici nema boga osim Allaha pravom nema boga osim Allaha oprosti onome ko kaže nema boga osim Allaha i proživi nas u skupni onih koji kažu nema boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik (...).”

Starac prosvjetljenog srca koji je trenutno živ reče mi: U mjesecu Ramazanu kada sam ima dobar hal jedne večeri mi je dato da posmatram svjetlost tevhida u svim stvarima i sve je govorilo nema boga osima Allaha. Tada sam vidio mačku kako s jednog zida skače na drugi. I mačka je bila nema boga osim Allaha i njen skok je bio nema boga osim Allaha.


[1] Sebe' 34:29-30.

[2] Jā Sīn 36:82-83.

[3] Er-Rūm 30:27.

[4] El-Kehf 18:21.

[5] El-Beqare 2:259.

[6] El-Beqare 2:260.

[7] Ali ‘Imrān 3:49.

[8] Er-Ra‘d 13:17.

[9] Meleke, ar. ملكه – duboko ukorijenjena svojstva koja grade našu ličnost i karakter, a ne prolazna i površna svojstva (op. prev.).

[10] Sabzevari, Gurerul-farā'ed, na margini 174. str. (Mi smo stihove preveli kao što je to uradio i Allame Teherani, a to znači s pojašnjenjem jer je njihovo razumijevanje u originalnu zbog konciznosti koje iziskuje stih na arapskom jeziku kao i ova tematika otežano (op. prev.).

[11] Sabzevari, Gurerul-farā'ed, na margini 178. strane.

[12] Časni Kur'an na tri mjesta prenosi ovaj događaj i govor drveta. Prvo u suri Tā Hā 20:9-14:

                A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu! Ja sam vatru vidio. Možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati.” A kad do nje dođe, neko ga zovnu: “O Musa, To Sam Ja, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u svetoj dolini Tuva. Ja Sam tebe izabrao, pa slušaj ono što ti se objavljuje! Dosita, samo Sam Ja Allah! Nema drugog boga osim Mene, zato samo Meni robuj i namaz klanjaj da bi se Mene sjećao!”

                Drugi put u suri En-Neml 27:7-9:

                Kada Musa reče čeljadi svojoj: “Ugledao sam vatru, donijeću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali!” Pa kad do nje dođe, neko ga dozove: “Neka je blagoslovljen onaj ko je u vatri i oni oko nje! Allah Gospodar svjetova slavljen neka je! O Musa! Ja Sam – Allah, Silni i Mudri!”

                Treći put u suri El-Qasas 28:29-30:

                I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda te reče čeljadi svojoj: “Zastanite, jer nekakvu vatru opazih, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili glavnju iz vatre da biste se ogrijali.” Pa kad dođe do vatre, neko ga dozova s desne strane doline, u Predjelu Blagoslovljenom, iz stabla: “O Musa, Ja Sam – Allah, Gospodar svjetova!”

[13] Logtnāme Dekhoda, pod slovom sin, str. 237.

[14] Šejh Mahmud Šabestari, Sufijski ružičnjak (Golšane rāz): s perzijskog preveo Ekrem Tucaković, Ljiljan, Sarajevo, 2003, str. 93.

[15] Sabzevari, Manzume, izdanje Nāseri, na marginama str. 301.

[16] El-Hadīd 57:3.

[17] Sejjid Ibn Tāvūs, Iqbāl, str. 324.

[18] Ovu dovu Medžlisi prenosi u Bihāru, Kitāb du‘ā, sv. 22, str. 302.

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT