Proživljenje je povratak ka Bogu i posmatranje Lica Božijeg (29)

Proživljenje - povratak Bogu

S perzijskog preveo: Amar Imamović

29. PREDAVANJE

Proživljenje je povratak ka Bogu i posmatranje Lica Božijeg

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Časnoj Knjizi kaže:

وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ * الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“Obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, kažu: ʻMi Allahu pripadamo i mi se Njemu vraćamo!ʼ”[1]

Povratak ka Bogu nužno podrazumijeva očitovanje i manifestaciju Božije Moći, Veličanstvenosti i Njegovu spoznaju, a sticanje uvida u djela i njihove posljedice je Džennet i Džehennem.

كَمَا بَدَأَكُمْ تَعُودُونَ

“Kao što vas je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo vratiti i oživjeti.”[2]

Prema tome, Proživljenje podrazumijeva povratak Bogu. Čovjek mora da se vrati svome Izvoru. Na putu tog povratka čovjeku se otkrivaju zbilje koje su mu bile skrivene na Ovom svijetu. Uzročno-posljedični poredak je čovjeka zarobio i nije mu dopustio da jasno promatra Božiju Ljepotu u svim bićima.

U ovom osjetilnom svijetu misli koje vladaju čovjekom i nagoni koji ga izvode iz njegovog stanja sklada i pravilne usmjerenosti, poput strasti, srdžbe i imaginacije, odvode ga u svijet iluzija koji ga udaljava od zbilje. Ukratko, njegova poimanja su oprečna zbilji. U takvom okruženju čovjek odlučuje da krene na put i sagorijeva svoja pogrešna poimanja dok mu se zbilje otkrivaju. Njegova poimanja su iluzije Ovog svijeta, koje su oprečne izvornoj zbilji, a javljaju se na Ovom svijetu i odraz su aspekta lica stvorenog, a ne Lica Božijeg.

Zbilja bića je samo jedna. Budući da uosobljenje (تشخّص) nužno ide sa jedinstvenošću, to znači da je svaka jedinka stvorenja i bića jedinstvena. A lice stvorenog i Lice Božije dva su aspekta koja ne stoje u oprečnosti sa njihovim uosobljenjem, jer je jedan od ova dva aspekta skriven, a drugi očigledan, osim za one koji su dospjeli do položaja objedinjenja mnoštva (جمع الجمع) i potpuno čuvaju vanjsko i unutarnje, batin i zahir, po mjerilima i zahtjevima unutarnjeg i vanjskog.

Čovjek u jednom slučaju na Ovom svijetu stvorenja posmatra kao neovisna bića u svom djelovanju, a drugi put kao bića koja opstoje po Bogu i čiji je On obdržavatelj – i niko drugi u svim svjetovima. Upravo to je aspekt Lica Božijeg o kojem govori Kur'an:

وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلاَلِ وَالإِكْرَامِ

“Ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Veličanstvena i Plemenita!”[3]

Sve dok je čovjek na Ovom svijetu zarobljen strastima pohotne duše, dugim nadanjima, lažnim predodžbama, šejtanskim primislima, to ga sprječava da mu se otkrije Lice Božije i da spozna zbilju.

Imam Sedžad u dovi poznatoj po čovjeku koji je prenosi kao Dova Ebu Hamze Somalija, kaže:

وَ اَنَّ الرّاحِلَ اِلَیْکَ قَریبُ الْمَسافَهِ وَ اَنَّکَ لا تَحْتَجِبُ عَنْ خَلْقِکَ اِلاّ اَنْ تَحْجُبَهُمُ الاْعمالُ [الأمال] دوُنَکَ

“Uistinu, pred onim ko je krenuo na put do Tebe je kratka razdaljina! Ti se zaista nisi sakrio od Svojih stvorenja, već su njih djela njihova[4] pokrila od Tebe!”[5]

Za one koji su odlučnom voljom i čvrstim korakom stupili na Siratu-l-mustekim (Pravi put) u potrazi za spoznajom, još na Ovom svijetu se otkrivaju više zbilje budućih svjetova. Svjetove koje treba proći nakon smrti oni su ih prošli još na Ovom svijetu. Upravo na osnovu ovoga je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao:

مُوتُوا قَبْلَ أنْ تَمُوتُوا

“Umrite prije nego što umrete!”[6]

Također se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a., u hadisu-kudsi:

أوليآئى تَحْتَ قُبابى لا يَعْرِفُهُم غَيْرِى

“Moji prijatelji su pod Mojim ogrtačem, ne poznaje ih niko osim Mene.”[7]

Također:

رَأْيْتُ رَبّى عَزَّ وَ جَلَّ لَيْسَ بَيْنى وَ بَيْنَهُ حَجابٌ إلاَّ حَجابٌ مِنْ ياقُوتَةٍ بَيضآءَ فِى رَوْضَةٍ خَضرآءَ

“Vidio sam Gospodara moga, uzvišen i slavljen je On, a između mene i Njega nije bilo zastora, osim zastora od bijelog safira u vrtu zelenom.”

Prenosi se od Imama Alija da je rekao:

اللَهُمَّ أَرِنِى الأشيآءَ كَما هِيَ!

“Moj Bože! Pokaži mi stvari onakvim kakve jesu!”, dok je na drugom mjestu rekao:

لَوْ كُشِفَ الغِطآءُ ما ازْدَدْتُ يَقيناً

“Da se ukloni zastor moje uvjerenje (jekin) se ne bi uvećalo.”[8]

Prenosi se od hazreti Isaa, a.s.:

لَنْ يَلِجَ مَلَكُوتَ السَّماواتِ مَنْ لَمْ يُولَدْ مَرَّتَيْنِ

“U carstvo nebesko neće nikada ući onaj ko se ne rodi dva puta.”[9]

Jasno je da novo rađanje podrazumijeva umiranje za Ovaj svijet i svega onoga što nije Bog, a rađanje po Licu Božijem.

U kudsi hadisu Allah, dž.š., objavljuje hazreti Davudu: “O Davude! Svim stanovnicima Moje Zemlje dostavi da Ja volim svakog ko Mene voli, sjedam sa onim ko sjeda sa Mnom, prisan sam sa onim ko je prisan sa Mnom kroz zikr, sudrug sam onome ko se druži sa Mnom, Onaj sam ko bira onog ko Mene izabere, pokoran sam onome ko se Meni pokorava. Niko Me ne voli, i da znam da je to iskreno iz njegova srca, a da ga Ja ne prihvatim, i darujem mu takav život u kojem mu niko neće prednjačiti. Ko Me bude tražio istinski naći će Me. Ko bude tražio nekog pored Mene, Mene neće naći. Zato, o stanovnici Zemlje, odbacite obmanutost, zaslijepljenost i oholost u kojoj ste! Požurite prema Mojoj plemenitosti, druženju sa Mnom, prisnosti sa Mnom. Budite prisni sa Mnom, da bih i Ja bio prisan sa vama i hitio ka vašoj ljubavi!”[10]

Moj djed po majci Allame Hadži Mulla Mehdi Narâki u knjizi Džâm‘iu-l-sa‘âdât prenosi predaju od Imama Alija: “Allah Uzvišeni ima džennetski napitak za svoje prijatelje. Kada ih napoji njime oni bivaju opijeni susretom sa Božijom Ljepotom, pa kada se opiju ushite se i dožive ekstazu, kada dožive ekstazu postanu čisti, kada postanu čisti od žestine ljubavi se istope, kada se istope postanu iskreni robovi (muhlesin), kada postanu iskreni robovi traže Boga, a kada zatraže nađu Ga, a kada Ga nađu stignu do položaja povezanosti, kada se povežu onda postanu sjedinjeni, a kada su sjedinjeni nema razlike između njih i njihovog Voljenog.”[11]

Šejh Saduk u Me‘âni-l-ahbâr prenosi od Ishâk ibn Râhvije: “Kada je Imam Rida, mir s njime, nakon što se bio zaustavio u Nejšaburu odlučio da krene ka Mamunu[12] kod njega su se okupili zapisivači hadisa i rekli: ‘O sine Allahova Poslanika! Budući da se spremaš na put zar nam nećeš prenijeti hadis kojim ćemo se okoristiti?’ Imam Rida je sjedio u nosiljci i upravo namjeravao da krene. On isturi glavu iz nosiljke i reče: ‘Čuo sam od svog oca Musa ibn Džafera kako kaže: čuo sam od svog oca Džafer ibn Muhammeda kako kaže: čuo sam od svog oca Muhammed ibn Alija kako kaže: čuo sam od svoga oca Ali ibn Husejna kako kaže: čuo sam od svoga oca Ali ibn Ebi Taliba kako kaže: čuo sam od Allahova Poslanika, s.a.v.a., kako kaže: čuo sam od Džibraila kako kaže: čuo sam Allaha, dž.š., kako kaže:

لا إلاَّ اللهَ إلاَّ اللهُ حِصْنِى، فَمَنْ دَخَلَ حِصْنِى أَمِنَ [مِنْ] عَذابِى

Nema Boga osim Allaha je Moja utvrda, pa ko uđe u Moju utvrdu siguran je od Moje kazne.’’

Kako nosiljka Imama krenu on punim glasom reče:

بِشُرُوطِها وَ أنا مِنْ شُرُوطِها

‘A ta sigurnost je ostvariva ali pod uvjetima, a jedan od tih uvjeta sam ja.’”[13]

U nastavku Šejh Saduk dodaje da je on sve ono što se prenosi u vezi s ovom časnom predajom sabrao u djelu Et-Tevhîd.

Naravno, korisna zapažanja koja se mogu izvesti iz ove predaje, a koja je poznata kao hadis sa zlatnim lancem prenosilaca, su mnogobrojna, kako u pogledu ispravnosti lanca prenosilaca tako i u pogledu značenja i smislova.[14] Mi ćemo ovom prilikom ukazati samo na sljedeće:

Iskaz nema boga osim Allaha (la illahe illallah), za koje je u predaji rečeno da je Božija utvrda, podrazumijeva upravo značenje tevhida. Ko god da uđe u područje tevhida bit će siguran od Božije kazne. Područje tevhida je ona veza sa Božijim Licem Koje se očitovalo čovjeku i on cijelu Kreaciju posmatra sa pogledom tevhida.

Jer, u ovoj predaji ne stoji: onaj ko kaže la illahe illalla, već da je sâmo la illahe illallah zbilja, smisao i Svijet tevhida. Ono što čovjeka čini sigurnim od Božije kazne je sâm tevhid, a ne njegovo puko izgovaranje jezikom, iako, bez sumnje, i puko izgovaranje ostavlja traga.

To što u drugoj inačici iste predaje stoji:

كَلِمَةُ لا إلاَّ اللهَ إلاَّ اللهُ حِصْنِى

Riječ la illah illallah (nema boga osim Allaha) je Božija utvrda”, nije u suprotnosti sa ovim značenjem, jer “riječ” je u značenju bića, stvari i svijeta, a sve stvari su Božije riječi. Onaj ko sve stvari vidi kao Božije riječi i govor sigurno je da na njih gleda kroz aspekt Lica Božijeg. A budući da je ostvarenje i dosezanje položaja tevhida i njegovo otkrovenje po izravnom znanju i viziji nije moguće bez povezanosti sa velajetom koji je put, znak i odražavatelj stvari na koju ukazuje, a to je zbilja bîti, imena i svojstava, zato Imam Rida, mir s njime, u ovoj predaji kaže da jedan od uvjeta dosezanja položaja tevhida prihvatanje velajeta.

Uglavnom, osim onih koji su se pročistili još na Ovom svijetu i kojima se ukazalo Lice Božije, koji su stigli do položaja Lica Božijeg, svim ostalim ljudima, koji su zarobljeni u strastima svoje duše, njihov duhovni unutarnji pogled je prekriven koprenom iluzija i imaginacija. Oni istinu smatraju neistinom i besmislom, a neistinu istinom. Kada napuste Ovaj svijet ukazat će im se čista zbilja. Budući svijet je mjesto očitovanja Božije Moći, Znanja, Života, Volje i naposljetku – tamo je Svijet tevhida. Tada će im postati jasno da dok su živjeli na Ovom svijetu nije postojalo ništa osim očitovanja Gospodara Uzvišenog i da je cijela Kreacija ovisila i opstojala po Bîti Božijoj. Osim Bîti Božije nije bilo stvorenja koje je postojalo po svojoj bîti i bilo neovisno da bi se ostala stvorenja oslanjala na njega. Na Ovom svijetu oni nisu shvatali ovu zbilju, a na Sudnjem danu će je veoma dobro shvatiti. Kada dođu na Sudnji dan, Uzvišeni Allah će ih pitati: Zašto ste pored Mene prihvatali druge za bogove?! Zašto ste pored Mene druge vidjeli kao one od kojih dolazi uticaj i raspolažu sa vlašću?! Zašto ste u svim stanjima mirovanja i kretanja drugoga pored Mene uzimali za sudruga i u njega vjerovali?!

Na Ahiretu su im se otvorile oči i oni Ljepotu Božiju posmatraju u svim stvarima, a pored Njega ne vide drugog koji ima uticaj i vlast. Vidjet će da su svi oni bogovi kojima su se pokoravali na Ovom svijetu lažni i da nisu bili ništa više od iluzije i fatamorgane. Tada će reći: “Mi na Dunjaluku nismo nikog drugog ni obožavali, osim Allaha!ˮ

ثُمَّ قِيلَ لَهُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ تُشْرِكُونَ * مِن دُونِ اللَّهِ قَالُوا ضَلُّوا عَنَّا بَل لَّمْ نَكُن نَّدْعُو مِن قَبْلُ شَيْئًا كَذَلِكَ يُضِلُّ اللَّهُ الْكَافِرِينَ

“Zatim će im se reći: ʻGdje su oni kojima ste robovali, a ne Allahu?ʼ A oni će reći: ʻOni su se od nas izgubili! Ali, mi prije nismo nikoga ni zazivali!ʼ Eto, tako Allah nevjernike ostavlja u zabludi.”[15]

Njihov odgovor, kada kažu da su se lažna božanstva izgubila ne znači da ona postoje i da su se eto sada izgubila iz našeg vida, već je značenje ajeta da oni ne postoje. U nastavku svog odgovora, na Sudnjem danu oni prave korak dalje i kažu: “Mi prije nismo nikoga ni zazivali! Na Dunjaluku mi nismo nikom drugom ni robovali osim Tebi!ˮ To znači da se njihovo robovanje odnosilo na Allaha, dž.š., jer osim Allaha nije ni postojalo ništa drugo. Osim Njegovih imena i svojstava ništa drugo i ne postoji da bi se tome robovalo. Robovanje kojem su se oni predavali je zaklanjalo njihov pogled i nije dopustio da odrede Istinu i vide vječnu Ljepotu Božiju u svim stvarima. Umjesto Gospodara svoje su iluzije, laži i iskrivljene predodžbe prihvatili za obožavano, ali u zbilji, ibadet je pripadao Allahu.

“Eto, tako Allah nevjernike ostavlja u zabludi.”

To znači da one ljude koji žele da pokriju Istinu, njihove iskrivljene misli zavode sa Pravog puta i Istina im postaje skrivena. Njima se neistina (batil) prikazuje kao istina i ono što ima autentičnost i zbilju. Njihov osnovni grijeh je što nisu napravili razliku između Istine i neistine. Jer, pored Boga ne postoji biće na koje bi se zbiljski ibadet odnosio.

وَيَوْمَ نَحْشُرُهُمْ جَمِيعًا ثُمَّ نَقُولُ لِلَّذِينَ أَشْرَكُواْ مَكَانَكُمْ أَنتُمْ وَشُرَكَآؤُكُمْ فَزَيَّلْنَا بَيْنَهُمْ وَقَالَ شُرَكَآؤُهُم مَّا كُنتُمْ إِيَّانَا تَعْبُدُونَ * فَكَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ إِن كُنَّا عَنْ عِبَادَتِكُمْ لَغَافِلِينَ

“A na Dan kad ćemo ih sve sakupiti, i potom onima koji su Allahu druge ravnim smatrali kazati: ʻStanite na svojim mjestima, vi i božanstva vaša!ʼ Zatim ćemo ih razdvojiti, a božanstva njihova će reći: ʻNiste vi nama robovali! Allah je dovoljan svjedok za nas i vas, a mi nismo ni znali da ste vi nama robovali.ʼ”[16]

Toga Dana, svaka duša će naći ono što je poslala ispred sebe i zbilja toga će mu se otkriti. Ovi ajeti veoma neobično i začudno pojašnjavaju zbilju onakvom kakva jeste.

Čovjek se na Ovom svijetu oslanja i traži pomoć od bića kojeg je smatrao neovisnim u djelovanju. Ovo je skriveni širk, jer osim Boga ne postoji ništa.

Uzvišeni Allah na Sudnjem danu dovodi i ljude i one kojima su robovali. Međutim, na Budućem svijetu oni se neće njima približiti niti će moći od njih pomoć tražiti. Bliskost i blizina se odnosi na Ovaj svijet, gdje su jedni drugima ispunjavali potrebe i u teškoćama se međusobno pomagali.

Ahiret je svijet čiste zbilje. Osim Allaha, dž.š., tu ništa i niko nema uticaja i vlasti. Toga Dana postat će im jasno da su cio život utrošili u pokornosti nečem drugom mimo Allaha, nečemu što je čista iluzija i nema zbilju. Zbilja ibadeta se vraća Bogu. Njihov grijeh je taj što su Boga Koji nema sudruga, Čija Bît je neograničena, Čiji život je neograničen, Čije znanje je neograničeno, Čija moć je neograničena – dakle sve Njegove apsolutnosti i neograničenosti – ograničili na ove male prozore u egzistenciji, odnosno ograničena bića. Oni su Svetu Bît Božiju, Njegova imena i svojstva Džemala i Dželala sveli na ograničenu bît. Korijen grijeha dolazi od ograničavanja, a nije u samom ibadetu.

وَيَوْمَ يُنَادِيهِمْ فَيَقُولُ أَيْنَ شُرَكَائِىَ الَّذِينَ كُنتُمْ تَزْعُمُونَ * قَالَ الَّذِينَ حَقَّ عَلَيْهِمُ الْقَوْلُ رَبَّنَا هَؤُلاَء الَّذِينَ أَغْوَيْنَا أَغْوَيْنَاهُمْ كَمَا غَوَيْنَا تَبَرَّأْنَا إِلَيْكَ مَا كَانُوا إِيَّانَا يَعْبُدُونَ

“A na Dan kad ih On pozove i upita: ʻGdje su oni koje ste Meni jednakim smatrali.ʼ A oni, za koje će se riječ obistiniti, reći će: ʻGospodaru naš, ove smo mi u zabludu odveli! A u zabludu smo ih odveli samo zato što smo i sami u zabludi bili. Pred Tobom ih se mi odričemo, oni nama nisu robovali.ʼ”[17]

Iako mi znamo da su oni ove druge obožavali i pokoravali im se pored Boga, zbilja robovanja se vraća Gospodaru. Njihov ibadet pod uticajem zavođenja nije bio ništa više do iluzija. Ukratko, kada Gospodareva svjetlost ispuni Budući svijet, postat će jasno da nije postojalo ništa osim Allaha, dž.š. Prema bilo kojoj strani da su se kretali i okretali, nije bilo ničega drugog do Boga.

Pa šta je onda njihov grijeh?

Njihov grijeh je što su Boga Kojeg je trebalo vidjeti duhovnim očima, Njemu robovati i u svim stvarima posmatrati Njegovu Ljepotu i jedino Njega smatrati uticajnim i Vlasnikom apsolutne vlasti, ograničili i zarobili Ga u neke okvire. Oni su za život, znanje, moć i druga svojstva smatrali da su od Hasana i Amara, Sunca i Mjeseca, a ne od Uzvišenog Boga.

إِنْ هِىَ إِلاَّ أَسْمَاء سَمَّيْتُمُوهَا أَنتُمْ وَآبَاؤُكُم مَّا أَنزَلَ اللَّهُ بِهَا مِن سُلْطَانٍ إِن يَتَّبِعُونَ إِلاَّ الظَّنَّ وَمَا تَهْوَى الأَنفُسُ وَلَقَدْ جَاءهُم مِّن رَّبِّهِمُ الْهُدَى

“To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli. Allah o njima nikakav dokaz nije objavio! Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dođe od Gospodara njihova uputa.”[18]

Grijeh mnogobožaca je upravo u tome što su robovali aspektu lica stvorenog, a zaboravili na aspekt Lica Božijeg. Njihova nesreća je što su proveli život na Ovom svijetu, a nisu otvorili oči da bi vidjeli Boga. Njihov slučaj je poput Sunca i Mjeseca čiji zraci se prelamaju u valovima vode i svako je za dio te prelomljene svjetlosti pretpostavio da je to Sunce ili Mjesec. Pogrešne pretpostavke, iluzije i maštarije, mnoštvo govora i rastresenost srca nisu dopustili da se voda uma našega smiri i njena prljavština slegne na dno, te da se nakon toga svjetlo Istine ukaže i da srce posmatra Ljepotu Božiju.

Proživljenje je spoznaja o beskonačnoj i apsolutnoj Božijoj Veličini, Znanju i Životu, kao što nam je prije dolaska na Ovaj svijet prirode i materije to bilo jasno, u sažetom obliku. To je bio naš Svijet ishodišta i naš povratak je ka Onom svijetu gdje je počelo naše stvaranje. Na putu povratka treba stići do položaja susreta i posmatranja Boga, a razlika između naše spoznaje kod početnog stvaranja i spoznaje u povratku je u sažetosti i općenitosti.

Zbilja povratka je takva da su tamo batin i zahir, odnosno unutarnje i vanjsko istovjetni, odnosno jedno. Vanjsko je unutarnje, a unutarnje nije ništa drugo do aspekt ukazivanja na vanjsko. Tamo je lice stvorenog i Lice Božije jedno. Uzročno-posljedični nizovi i pored svoje postojanosti i čvrstine su utrnuti i nestaju u Licu Božijem.

Na Ovom svijetu je čovjek zatočen koprenom misli. On Ovaj svijet vidi uvezanim i utemeljenim na uzročno-posljedičnim nizovima, koji su neovisni i međusobno razdvojeni. Tako čovjek od svakog posebno teži da priskrbi sebi neovisan učinak. Ovakav pogled je proizveo vanjsko nasuprot zbilje i unutarnjeg, lice stvorenog naspram Lica Božijeg.

Međutim, kada nestanu uzroci i postane jasna njihova besmislenost, a s druge strane očituje se jasno Prvotni uzrok Bog Jedini u svim bićima, poput zrake Sunca u različitim ogledalima, tada je vanjsko istovjetno s unutarnjim. Tada je gajb (skriveno) jednak šehadetu (očiglednom). Jedna stvar drugoj nije skrivena.

Kada ljudi budu dovedeni na Sudnji dan vidjet će da je Bog Uzvišeni obaviješten o svim stvarima i stanjima. I ovdje, sada, Bog je obaviješten o svemu, ali značenje toga je nama dosta nejasno. Tamo će ljudi shvatiti zbilju toga.

وَبَرَزُوا لِلّهِ جَمِيعًا

“I svi će se pred Allahom pojaviti.”[19]

يَوْمَ هُم بَارِزُونَ لا يَخْفَى عَلَى اللَّهِ مِنْهُمْ شَىْءٌ

“Na Dan kad će se oni pojaviti, kada Allahu neće o njima ništa skriveno biti.”[20]

Tamo nema zavjesa koje bi skrile ovo značenje, jer zavjese pripadaju Ovom svijetu i njegovom aspektu lica stvorenog. Kada nestane lica stvorenog pojavi se Lice Božije u stvorenjima. U svijetu koji je ispunjen Božijom svjetlošću čovjek stvari gleda u njihovoj zbilji i obaviješten je o stvarima i njihovoj unutrašnjosti. Tamo ništa nije skriveno.

فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

“Skinuli smo ti koprenu tvoju i pogled ti je danas oštar!”[21]

Pogled tvoj danas vidi unutrašnjost stvari i vidi ih u njihovoj zbilji. Oštar pogled je znanje o unutrašnjem, znanje o Melekutu, zbilji i povezanosti sa Bogom.

يَوْمَ تُبْلَى السَّرَائِرُ

“Dan kada tajne budu objelodanjene!”[22]

أَفَلاَ يَعْلَمُ إِذَا بُعْثِرَ مَا فِى الْقُبُورِ * وَحُصِّلَ مَا فِى الصُّدُورِ * إِنَّ رَبَّهُم بِهِمْ يَوْمَئِذٍ لَّخَبِيرٌ

“A zar on ne zna da će, kada budu oživljeni oni koji su u grobovima i kad iziđe na vidjelo ono što je u prsima (pokvarena i neispravna vjerovanja i namjere), Gospodar njihov toga Dana, zbilja, sve znati o njima!”[23]

يَوْمَ لاَ يَنفَعُ مَالٌ وَلاَ بَنُونَ * إِلاَّ مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ

“Na Dan kada ni imetak ni sinovi neće od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca zdrava (čista) dođe spašen biti.”[24]

Šta podrazumijeva čisto srce?

To je ono srce u kojem nema mjesta bilo čemu drugom osim Allaha, dž.š. Sve drugo što nije Bog je bolest. Koliko god drugog, a ne Boga, bude u srcu ono je u toj mjeri bolesno.

Kulejni u Usuli Kafiju prenosi od Imama Sadika predaju u kojoj on odgovara na pitanje šta znači ajet onaj koji Allahu zdrava srca dođe: “Zdravo srce je ono koje susretne svoga Gospodara, a u njemu ne bude ništa osim Njega.” Potom reče: “Svako srce u kojem ima širka i sumnje je bezvrijedno. Zato su ljudi na Ovom svijetu pozvani na isposništvo (zuhd) da bi svoja srca ispraznili i pripremili za Ahiret.”[25]

Prazno srce je pripravno za izranjanje sunca tevhida i mjesto je isijavanja božanskih svjetlosti i očitovanja.

Kad srce mi obasja zraka ljepote Voljenog,

Oko duše vidje savršenu ljepotu Voljenog.

 

Kako da naginje dunjalučkim užicima

Onaj što bar na tren osjeti užitak spajanja s Voljenim?

 

Kako da se spusti u zamku i zrnevlje dunjalučko

Srce što zarobljeno solufom i benom je Voljenog?

 

Viziju vladavine dva svijeta ne zamišlja u mašti

Glava koja ni trena nije bez maštanja o Voljenom.

 

Voljenom nije moguće na oba svijeta sličnoga naći

Iako oba svijeta su na sliku Voljenog načinjena

 

Moja nutrina nije toliko ispunjena Voljenim

Da ako Voljeni dođe bude mjesta za voljenog.

 

Tim svojstvom su mi srce i duša ispunjeni Voljenim

Da od Voljenog ne mogu gledati na stanje voljenog.

 

Kakve potrebe oko ima za vanjskom ljepotom,

Kad u nutrini se pojavljuje ljepota Voljenog?

 

S istoka srca ti, o Magribi, kako se pojavi

Polumjesec Voljenog, hiljadu mlađaka nestade iz oka.[26]

Šehîd Sânî u djelu Asrâru-salât prenosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.a.:

قَلْبُ المُؤمِنِ أَجْرَدُ فِيهِ سِراجٌ يَزْهَرُ، وَ قَلْبُ الكافِرِ أَسْوَدُ مَنْكُوسٌ

“Srce vjernika je čisto i prazno i u njemu svjetiljka sja, dok je srce nevjernika crno i izokrenuto.”[27]

Također, Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

لَوْ لا أَنَّ الشَّياطِينَ يَحُومُونَ عَلَى قُلُوبِ بَنِى آدَمَ لَنَظَرُوا إلَى الملَكُوتِ

“Da nije šejtana koji kruže oko vaših srca posmatrali bi ste Carstvo nebesko.”[28]

Lijepo je to opjevao Hakîm Senâi:

Srce onog što ovlada tijelom

Od njega država i vojska su mirne

 

Loše je tijelo kad loše je srce

Zulum vojske zbog slabosti kralja je

 

S takvim srcem punim nedostataka ti

Zvijeri i šejtani s tim srcem uspravni

 

Komad mesa srce si nazvao,

Istraživanje srca si napustio.

 

To srce što figurativno si nazvao

Baci pred mahalske pse

 

Mani se tijela, nefsa, razuma i duše,

Na njegovu putu pridobi neko srce.

 

Takvo srce, za vrijeme teškog vremena,

U kom osim Boga ništa drugo naći nećeš.

 

Nečije srce božanski prizor je

Šejtanski dom zašto nazivaš srce?

 

Od vrata duše do Kabe srca

Ašici imaju hiljadu i jedno svratište.[29]

Ako čovjek napusti Ovaj svijet sa bolesnim srcem, a to znači ispunjen mržnjom, zavišću, dvoličnošću, sumnjom, tvrdičlukom, ljubavlju za ovosvjetskim položajem i imetkom, te bolesti će spriječiti da se Božija ljepota očituje u njegovom srcu. Ove bolesti treba iskorijeniti iz srca što je veoma teško.

Zar smrtna agonija, kaburski azabi, Munkir i Nekir, svijet Berzaha, Kijameta mogu očistiti ove bolesti?! Zar može čovjek koji je cio život proveo u batilu, neistinama, iluzijama, lažima, ispraznom životu, prema korijenu Ovog svijeta ljubav razvijao i u tome sebe izvježbao, koji je svoje srce uobličio prema najnižem od svjetova i niskim željama, da se oslobodi ovih duboko ukorijenjenih i okamenjenih životinjskih svojstava u svom biću? Zapravo, svojstava koji su oblikovali njegovo biće i postali dio njegove bîti?

Ako čovjeku koji na Ovom svijetu jede kamatu kažete da se prođe ovog grijeha, korist koju stječe time nije halal, ako je poznat vlasnik tog novca, treba ga njemu vratiti, a u suprotnom da se podijeli među siromasima! Zar je moguće da on prihvati ove riječi?! Kada će biti spremam vratiti imetak koji je stekao na nedopušten način?!

Cio život sve njegove trenutke je proveo u ljubavi prema prljavom imetku, sakupljanju dinara i dirhema, nanoseći nepravdu ljudima, trgajući zalogaj iz usta siročetu i nemoćnome. On se nije ustezao od trošenja imetka siromaha i ponižavanju bijednika. Toliko su ova šejtanska djela u na njega ostavila traga da su se okamenila u njegovim mislima.

Zar voda može očistiti čovjeka?

Ovakva okamenjenost je loše svojstvo. Njegova duša je postala poput tvrde stjene. Zar je moguće ovakvu okamenjenost duše oprati vodom? To nije prljavština koju voda može saprati. Srce treba da promijeni svoju bît.

Zato možemo vidjeti da su takvi ljudi spremni dati život, a ne dati novac. Čovjek može biti toliko škrt da i pored mnoštva imetka kojeg je nagomilao nije spreman ga potrošiti da bi spasio svoje dijete koje pred njegovim očima strada. Štaviše, i sam je u samrtnoj postelji, ali nije spreman da potroši imetak da bi popravio svoje stanje.

Šta treba da bi se ove bolesti uklonile iz čovjekova bića? Koje sve uspone i tjesnace treba preći da bi ovo srce stiglo do svoga zdravlja? Jedino Bog zna šta čeka takvo srce! Ali nema drugog izlaza osim da se pređu ovi tjesnaci. Osim da Božija svjetlost se manifestira u srcu vjernika i sa Božijm furkanom da vjernik krene na put.

Ovdje treba pojasniti na jednu stvar. Ako će Božija svjetlost, Njegov tevhid, Njegovo znanje, Njegova veličina da se svama očituju u svjetovima nakon smrti, zašto onda u nekim ajetima vidimo da će grješnici tada biti pod zastorom i zaklonjeni.

كَلَّا إِنَّهُمْ عَن رَّبِّهِمْ يَوْمَئِذٍ لَّمَحْجُوبُونَ

“Nije tako, doista će oni (nepravednici) toga Dana zastrti biti od Svoga Gospodara (od Njegove svjetlosti, gledanja u Njega i susreta s Njime).”[30]

Ako je od neizostavnih stvari Proživljenja i budućeg svijeta to da čovjek prizna Božiju moć, Jednoću i druga Njegova imena, šta u tom slučaju znači da će nevjernici i mnogobošci biti zastrti?

Da bi smo ovo pojasnili navest ćemo jedan primjer:

Zamislite kralja po čijom vlašću žive različite skupine ljudi. Jedna skupina tih ljudi su pokorni i dobri ljudi, dok je druga nepokorna. Kralj priredi audijenciju i sve dobre ljude svoga kraljevstva pozove. Kralj sjeda s njima, razgovara, iskazuje im počast i daruje. Svi prisutni su pod njegovom velikom pažnjom. Svima njima se očitovao i pokazao kralj i svi su posmatrali njegovu veličinu.

Međutim, istog dana kralj izda naređenje da se svi nepokorni i nepravedni ljudi okuju u lance. Kraljeva ljuta garda svom žestinom ispunjava njegovo naređenje i nepravedne ljude bacaju u lance. I njima je se toga dana kralj pokazao u svojoj veličini, jer vide da su u potpunosti njemu predani. Nakon ovoga ne mogu reći mi ćemo pobjeći, mi ćemo se spasiti, ovi okovi su naš spas.

Dakle, veličina i moć kralja se pokazala objema skupinama, ali velika je razlike između onoga što su vidjele obje skupine. Pra skupina se suočila sa kraljevom ljepotom, dobročinstvom i pažnjom, a druga skupina sa kraljevom srdžbom, ljutnjom, kaznom, zatvorom.

Obje skupine su se suočile sa očitovanjima kralja, ali s tim da su očitovanja kod prve skupine bila džemal, a kod druge dželal. Džemal je ljepota, blagost, dobročinstvo, iskazivanje časti, milost. Dželal je srdžba, strogost, ljutnja, mržnja.

O Posljednji svakog prvog i Prvi svakog posljednjeg!

O Vidljivi svakog nevidljivog i Nevidljivi svakog vidljivog!

 

Svjetlosti Tvog Džemala su u oku svakog mu'mina,

Tragovi Tvog Dželala su u prsima svakog kafira.[31]

Kada vjernici napuste Ovaj svijet oni su stalno u Božijim očitanjima ljepote. Oni su svakog trenutka izloženi selamima, počastima i veličanjima što Kur'an na više mjesta opisuje a sve shodno prijeđenom duhovnom putu i stepenima kojim su imali na Ovom svijetu te blizini koju su ostvarili sa Uzvišenim Bogom. I nevjernici su, također, u Božijim očitanjima, ali Božijeg imena Moćni, Nesavladivi, Koji teško kažnjava, jednom riječju oni su u Božijim manifestacijama veličanstvenosti (dželala). Naravno, očitanje i manifestacija Božijeg dželala odgovara veličini i snazi negiranja onih koje su držali sa sudruge Bogu i koji kažu:

ما كُنْتُ إيّانا تَعْبُدُون

“Niste se vi nama klanjali.”[32]

Također, i mnogobošci će negirati obožavanje njih i reći će:

وَاللّهِ رَبِّنَا مَا كُنَّا مُشْرِكِينَ

“Allaha nam, Gospodara nam našeg, mi nismo nikoga Allahu ravnim smatrali!”[33]

Tevhid će se svima očitovati. Međutim, očitanja Božijeg dželala će zakloniti mnogobošce i nevjernike od očitanja Božijeg džemala.

يَوْمَ يُكْشَفُ عَن سَاقٍ وَيُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ فَلَا يَسْتَطِيعُونَ ۝ خَاشِعَةً أَبْصَارُهُمْ تَرْهَقُهُمْ ذِلَّةٌ وَقَدْ كَانُوا يُدْعَوْنَ إِلَى السُّجُودِ وَهُمْ سَالِمُونَ

“Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da licem na tlo padnu pa ne budu mogli, oborenih pogleda i sasvim poniženi biće nevjernici! A bili su pozivani da licem na tlo padaju dok su živi i zdravi bili!”[34]

Svako djelo koje čovjek počini na Ovom svijetu na budućem s njim biti rezultat tog djela. Laž koju čovjek izgovori na Ovom svijetu manifestacija te laži će biti s čovjekom na budućem svijetu. Prevaru koju čovjek počini prema Bogu na Ovom svijetu na budućem svijetu će se očitovati isto djelo u svom obliku. Zato mnogobošci koji će na budućem svijetu poricati svoj širk, a prema onome kako nas Kur'an izvještava: Allaha nam, Gospodara nam našeg, mi nismo nikoga Allahu ravnim smatrali!, radi toga je što se njihova laž sa Ovoga svijeta na budućem svijetu očitovala. Njihova nemogućnost da učine sedždu na budućem svijetu očitanje je njihova izbjegavanja sedžde na Ovom svijetu.

I pored toga što se Božija moć manifestirala, a nužnost toga je kranja poniznost i sedžda, ali budući da se u dušama mnogobožaca okamenilo svojstvo nečinjenja sedžde i na Ovom svijetu nisu nikako bili spremni da je učine, na budućem svijetu će se to očitovati kao nemogućnost činjenja sedžde. Oni će biti pozvani da učine sedždu, ali je neće moći učinit.

Zato što na Ovom svijetu slobodnom voljom nisu prihvatili i potvrdili Božiju jednoću, na budućem svijetu i pored očitanja Božije jednoće koliko god da oni to htjeli, ali neće moći izgovoriti šehadet i jezikom posvjedočiti Božiju jednoću.

Kako je samo dobro i jasno ovu zbilju pojasnio Kur'an u suri Ibrâhîm:

وَلاَ تَحْسَبَنَّ اللّهَ غَافِلاً عَمَّا يَعْمَلُ الظَّالِمُونَ إِنَّمَا يُؤَخِّرُهُمْ لِيَوْمٍ تَشْخَصُ فِيهِ الأَبْصَارُ ۝ مُهْطِعِينَ مُقْنِعِي رُءُوسِهِمْ لاَ يَرْتَدُّ إِلَيْهِمْ طَرْفُهُمْ وَأَفْئِدَتُهُمْ هَوَاءٌ

“A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti. (A to znači da će sebe vidjeti izgubljene, a u srcu neće imati nikakvo pouzdanje u Boga.)”[35]

Srca su prazna jer su na Ovom svijetu bila prazna od ljubavi i spoznaje Boga. Oni su se okretali neistini koja nema nikakvu težinu i uporište. Neistina na budućem svijetu će da nestane i srce će ostati prazno.

وَأَنذِرِ النَّاسَ يَوْمَ يَأْتِيهِمُ الْعَذَابُ فَيَقُولُ الَّذِينَ ظَلَمُواْ رَبَّنَا أَخِّرْنَا إِلَى أَجَلٍ قَرِيبٍ نُّجِبْ دَعْوَتَكَ وَنَتَّبِعِ الرُّسُلَ أَوَلَمْ تَكُونُواْ أَقْسَمْتُم مِّن قَبْلُ مَا لَكُم مِّن زَوَالٍ

“A ti opominji ljude Danom kad će im patnja doći, kad će oni, koji su nasilje sebi učinili, reći: ʻGospodaru naš, daj nam odgodi do roka bliskoga, a mi ćemo se odazvati Tvome pozivu i slijediti poslanike!ʼ Odgovorit će im se: ʻPa zar se još prije zaklinjali niste da vama neće biti propasti?!ʼ”

وَسَكَنتُمْ فِي مَسَـاكِنِ الَّذِينَ ظَلَمُواْ أَنفُسَهُمْ وَتَبَيَّنَ لَكُمْ كَيْفَ فَعَلْنَا بِهِمْ وَضَرَبْنَا لَكُمُ الأَمْثَالَ

“I stanovali ste u kućama onih koji su nasilje sebi učinili, a znano vam je bilo kako smo s njima postupili, i primjere smo vam navodili!”

وَقَدْ مَكَرُواْ مَكْرَهُمْ وَعِندَ اللّهِ مَكْرُهُمْ وَإِن كَانَ مَكْرُهُمْ لِتَزُولَ مِنْهُ الْجِبَالُ

“I spletke su svoje razne kovali, a Allah za njihove spletke zna, samo, spletke njihove ne mogu pokrenuti planine!”

فَلاَ تَحْسَبَنَّ اللّهَ مُخْلِفَ وَعْدِهِ رُسُلَهُ إِنَّ اللّهَ عَزِيزٌ ذُو انْتِقَامٍ

“Nikako nemoj ni pomisliti da Allah Svoje obećanje dato Svojim poslanicima neće ispuniti! Pa, Allah je doista silan i osvete stroge davatelj.”

يَوْمَ تُبَدَّلُ الأَرْضُ غَيْرَ الأَرْضِ وَالسَّمَاوَاتُ وَبَرَزُواْ للّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Na Danu kad se Zemlja bude drugom Zemljom zamijenila, a i nebesa, i kad svi iziđu pred Allaha, Jedinoga, Silnoga!”[36]

Toga dana Zemlja će biti čista i svjetlošću svog Gospodara ona će svijetliti. To će biti Zemlja na kojoj se neće činiti grijeh. Zemlja će se otvoriti i izbaciti svoje teške terete. To će biti mjesto nagrađivanja i dosezanja do svojih djela. Ako čovjek bude počinio koliko i zrno dobra, on će ga tu naći. Isto tako, ako bude počinio koliko i zrno zla, on će ga tu naći.

[...]


[1] El-Beqare (2), 155-156.

[2] El-A‘râf (7), 29.

[3] Er-Rahmân (55), 27.

[4] U drugoj inačici iste dove prenosi se “njihova nadanja”.

[5] Mefâtîhu-l-džinân, str. 187, a dova je izvorno zabilježena u Misbâhu-l-mutehadždžed, litografsko izdanje, str. 402.

[6] Mirsâdu-l-'ibâde, litografsko izdanje, str. 179. i 182. i 193; Tevhîd 'elmî we 'ejnî, str. 149.

[7] Mirsâdu-l-'ibâde, litografsko izdanje, str. 190; Risâle 'ešk we 'aql, str. 86.

[8] Bihâr, litografsko izdanje, sv. 4, str. 153.

[9] Bahru-l-me'âref, Mevla Abdulssamed Hamedânî, litografsko izdanje, str. 103.

[10] Musakkinu-l-fuâd, Šehîd Sânî, litografsko izdanje, str. 17-18.

[11] Džâm‘iu-l-sa‘âdât, Allame Hadži Mulla Mehdi Narâki, Poglavlje o odgovoru onima koji negiraju ljubav prema Bogu, litografsko izdanje, str. 493; ofset izdanje, sv. 3, str. 152-153.

[12] Tadašnjem halifi. (Op. prev.)

[13] Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, str. 370-371; Šejh Saduk: ‘Ujunû-l-ahbâr Er-Ridâ, litografsko izdanje, str. 313-314; Šejh Saduk: Et-Tevhîd, str. 24-25; Šejh Tusi: Emâli, sv. 2, str. 201; El-Dževâherus-sennijje, str. 148, 156, 158, 262, 222.

[14] U djelu Imâm šenâsi (Imamologija), sv. 5, od 133. do 141. strane, od 68. do 71. predavanja u dovoljnoj mjeri je raspravljano o ovoj predaji.

[15] El-Mu'min (40), 73-74.

[16] Jûnus (10), 28-29.

[17] El-Qasas (28), 63-64.

[18] En-Nedžm (53), 23.

[19] Ibrâhîm (14), 21.

[20] El-Mu'minûn (23), 16.

[21] Qâf (50), 22.

[22] Et-Târiq (86), 9.

[23] El-‘Ādijât (100), 9-11.

[24] Eš-Šu‘ârâ' (26), 88-89.

[25] Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2, Poglavlje o iskrenosti, str. 12.

[26] Divan Magribi, str. 9-10.

[27] Bihâr, izdanje Kompani, sv. 15, drugi dio Poglavlja o ahlaku, str. 39.

[28] Ibid.

[29] Sefînetu-l-bihâr, litografsko izdanje, sv. 2, str. 441.

[30] El-Mutaffifûn (83), 15.

[31] Divan Magrebi, str. 71-72.

[32] Jûnus (10), 28.

[33] El-En‘âm (6), 23.

[34] El-Qalem (68), 42-43.

[35] Ibrâhîm (14), 42-43.

[36] Ibrâhîm (14), 44-48.

Zadnji put promjenjen: %PM, %03 %837 %2017 %19:%Apr
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT