Put blaženstva i put nesreće sa Ovog svijeta u Berzahu postaju samo jedan put (13)

Proživljenje - povratak Bogu

 

Svi oblici džennetskih blagodati i džehennemskih patnji koji se spominju u Kur'anu i dovedeni su u vezu sa postojanjem nebesa i Zemlje, odnosno ograničeni su u postojanju po njima, odnose se na berzahski Džennet i Džehennem. U Berzahu postoje Nebo i Zemlja jer je to svijet oblika. Bića u Berzahu imaju uvida u Ovaj svijet i o Nebesima i Zemlji, s tim da je njihov život u melekutu Nebesa i Zemlje.

 

13. Predavanje

Put blaženstva i put nesreće sa Ovog svijeta u Berzahu postaju samo jedan put

bimsillah_33

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

يَوْمَ يَأْتِ لاَ تَكَلَّمُ نَفْسٌ إِلاَّ بِإِذْنِهِ فَمِنْهُمْ شَقِىٌّ وَسَعِيدٌ *فَأَمَّا الَّذِينَ شَقُواْ فَفِى النَّارِ لَهُمْ فِيهَا زَفِيرٌ وَشَهِيقٌ *خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالأَرْضُ إِلاَّ مَا شَاء رَبُّكَ إِنَّ رَبَّكَ فَعَّالٌ لِّمَا يُرِيدُ *وَأَمَّا الَّذِينَ سُعِدُواْ فَفِى الْجَنَّةِ خَالِدِينَ فِيهَا مَا دَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَالأَرْضُ إِلاَّ مَا شَاء رَبُّكَ عَطَاء غَيْرَ مَجْذُوذٍ

“Dan taj kada dođe, niko ni riječ neće izustiti, osim s Njegovim dopuštenjem! A među njima bit će nesretnih i sretnih! A nesretni će biti u Ognju, u njemu će teško izdisati i udisati. U Njemu će vječno ostati, koliko traju Nebesa i Zemlja, osim ako tvoj Gospodar drugačije ne odredi. Gospodar tvoj, zaista, radi ono što želi. A sretni će u Džennetu boraviti, dok je Nebesa i Zemlje, osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. To je dar što neprekidno trajat će!”[1]

Ali ibn Ibrahim Qomi u svom Tefsiru kaže:

“Ovi ajeti se odnose na Berzah, a prije dolaska Sudnjeg dana. Vječno ostajanje u Vatri odnosi se na dunjalučku Vatru dok je Nebesa i Zemlje. Vječno ostajanje u Džennetu podrazumijeva dunjalučki Džennet, gdje se duše vjernika nastanjuju nakon smrti. “Neprekinuti dar” dženetlijama je u tome što se berzahski Džennet veže sa vječnim Džennetom nakon Sudnjeg dana. Ovi ajeti pobijaju mišljenja onih koji negiraju kabursku kaznu i nagradu prije Sudnjeg dana.”[2]

Dakle, Ali ibn Ibrahim Qomi ove ajete tumači kao dunjalučki Džehennem i Džennet iz prostog razloga što je Berzah nastavak Dunjaluka, odnosno njegovo je upotpunjenje.

Također, ovaj veliki učenjak u uvodu svog Tefsira navodi nekoliko ajeta protiv onih koji negiraju kaznu i nagradu u Berzahu. Jedno od tih mjesta u Kur'anu su upravo citirani ajeti, s objašnjenjem da se u njima kazna veže za postojanje Nebesa i Zemlje, a znamo da će se kada nastupi Sudnji dan Nebesa i Zemlja izmijeniti. Kur'anski ajeti koji potvrđuju isto su sljedeći:

النَّارُ يُعْرَضُونَ عَلَيْهَا غُدُوًّا وَعَشِيًّا وَيَوْمَ تَقُومُ السَّاعَةُ أَدْخِلُوا آلَ فِرْعَوْنَ أَشَدَّ الْعَذَابِ

“Vatri će biti izvrgavani jutrom i uveče, a onoga Dana kada Čas sudnji nastupi reći će se: ‘Uvedite Faraonovu porodicu u najžešće stradanje!’”[3]

Izlaganje Vatri jutrom i uveče se dešava u Berzahu, dok na Sudnjem danu ne postoji jutro i večer. Nadalje:

وَلَهُمْ رِزْقُهُمْ فِيهَا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

“I u njima će i ujutro i navečer opskrbljeni biti.”[4]

وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

“...iza takvih je pregrada (berzah) do Dana kada će proživljeni biti.”[5]

وَلاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُواْ فِى سَبِيلِ اللّهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاء عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ *فَرِحِينَ بِمَا آتَاهُمُ اللّهُ مِن فَضْلِهِ وَيَسْتَبْشِرُونَ بِالَّذِينَ لَمْ يَلْحَقُواْ بِهِم مِّنْ خَلْفِهِمْ أَلاَّ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Naprotiv, oni su živi i kod Gospodara svoga opskrbljeni, radosni zbog onoga što im je Allah iz obilja Svoga dao, i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili. Takvi nemaju straha i ni za čim neće tugovati!”[6]

Tumačeći ovaj ajet Imam Sadik je ustvrdio da upravo to što se šehidi raduju onima koji im se još nisu pridružili sa Ovog svijeta, govori o tome da Ovaj svijet još uvijek postoji dok oni istovremeno obitavaju u Berzahu. Dakle, Kijamet još nije nastupio samim tim što još uvijek postoji Ovaj svijet.[7]

Sličnu ovoj argumentaciji Allame Tabatabai navodi i obrazlaže u svojoj knjizi “Čovjek nakon Ovog svijeta”.

Gornju argumentaciju o postojanju berzahske kazne i nagrade upotpunjuju kur'anski ajeti koji govore o nastupanju Sudnjeg dana i u kojima se nedvosmisleno govori o nestajanju i promjeni zvijezda, planina, mora, nebesa i Zemlje.

إِذَا السَّمَاء انشَقَّتْ *وَأَذِنَتْ لِرَبِّهَا وَحُقَّتْ

“Kada se nebo raspukne i posluša Gospodara svoga, a ono će to dužno biti.”[8]

إِذَا السَّمَاء انفَطَرَتْ*وَإِذَا الْكَوَاكِبُ انتَثَرَتْ

“Kada se nebo rascijepi, i kada se zvijezde popadaju.”[9]

إِذَا الشَّمْسُ كُوِّرَتْ*وَإِذَا النُّجُومُ انكَدَرَتْ

“Kada Sunce zgasne i kada zvijezde potamne.”[10]

يَوْمَ تُبَدَّلُ الأَرْضُ غَيْرَ الأَرْضِ وَالسَّمَاوَاتُ وَبَرَزُواْ للّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Na Dan kada Zemlja bude zamijenjena drugom Zemljom, a i nebesa, i kad svi iziđu pred Allaha Jedinoga i Svemoćnog.”[11]

يَوْمَ يَكُونُ النَّاسُ كَالْفَرَاشِ الْمَبْثُوثِ *وَتَكُونُ الْجِبَالُ كَالْعِهْنِ الْمَنفُوشِ

“Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani, a planine kao šarena vuna iščupana.”[12]

Ovi ajeti opisuju ukazanja i pojavljivanje Velikog Kijameta i manifestaciju duše u tom položaju. Budući da je duša viša od oblika i misâla i nije određena kvalitetom i količinom, kod manifestacije duše nema planina, zvijezda, Zemlje i nebesa. Nebesa i Zemlja će biti u nekom drugom obliku.

Prema tome, svi oblici džennetskih blagodati i džehennemskih patnji koji se spominju u Kur'anu i dovedeni su u vezu sa postojanjem nebesa i Zemlje, odnosno ograničeni su u postojanju po njima, odnose se na berzahski Džennet i Džehennem.

U Berzahu postoje Nebo i Zemlja jer je to svijet oblika. Bića u Berzahu imaju uvida u Ovaj svijet i o Nebesima i Zemlji, s tim da je njihov život u melekutu Nebesa i Zemlje.

A što se tiče ajeta: “Vatri će biti izvrgavani jutrom i uveče, a onoga Dana kada Čas sudnji nastupi reći će se: ‘Uvedite Faraonovu porodicu u najžešće stradanje!’” – iz njega se na nekoliko načina može razumjeti da govori o Berzahu, a ne o Velikom Kijametu.

Kao prvo, izraz “jutrom i uveče” ukazuje na to, jer kao što je već rečeno na Sudnjem danu nema jutra i večeri.

Kao drugo, izraz “Vatri će biti izvrgavani” jasno pokazuje da oni u ovoj dionici postojanja neće biti u Vatri, već će bit izlagani njoj. Dakle, oni će biti dovođeni do Vatre da osjete njenu vrelinu i plamenove. Kao što smo već rekli kijametski Džennet i Džehennem nisu u Berzahu. Zapravo, Berzah je odraz i uzor onoga što će biti na sa Sudnjem danu i put je koji vodi njemu. Kako je u hadisu rečeno: “Kabur je prozor u Džennet i Džehennem.”[13]

Kao treće, u nastavku ajeta Kur'an kaže: “Uvedite Faraonovu porodicu u najžešće stradanje!” – jasno je da uvođenje u Džehhenem kao najžešće kažnjavanje ima smisla kada se neko nalazi izvan njega. Do tog trenutka Faraon se sa svojom porodicom nalazio u Berzahu, u nekom blažem obliku patnje.

Dokaz toga da se ajet:

 وَلَهُمْ رِزْقُهُمْ فِيهَا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

“I u njima će i ujutro i naveče opskrbljeni biti.”[14] – odnosi na Berzah leži u činjenici da je vrijeme kao pojava vezana za izmjenu noći i dana, kretanje Sunca, Mjeseca i planeta i njihovog posebnog odnosa koji je u stalnoj promjeni, iz čega se razumije kretanje pa time i vrijeme. Na Sudnjem danu uopće nema Nebesa i Zemlje, pa tako nema ni kretanja, a ako nema kretanja onda se ne može ni percipirati vrijeme.

مُتَّكِئِينَ فِيهَا عَلَى الأَرَائِكِ لا يَرَوْنَ فِيهَا شَمْسًا وَلاَ زَمْهَرِيرًا

“U njemu će naslonjeni na divanima biti. U njemu neće osjećati žege (neće vidjeti Sunce) ni mraza studena.”[15]

إِذِ الأَغْلالُ فِى أَعْنَاقِهِمْ وَالسَّلاسِلُ يُسْحَبُونَ  *فِى الْحَمِيمِ ثُمَّ فِى النَّارِ يُسْجَرُونَ

“Kada okovi (onih koji poriču Knjigu i ono što smo poslali po poslanicima) budu na vratovima njihovim, i lanci, a oni vučeni, kroz vodu uzavrelu, a potom u Vatri prženi!”[16]

Dakle, prženje poricatelja u Vatri, kao što ajet doslovno kaže, dolazi nakon njihova okivanja u lance i njihova potapanja u uzavrelu vodu. Okivanje i vučenje kroz uzavrelu vodu se dešava u Berzahu, dok se prženje odnosi na Džehennem.

حَتَّىَ إِذَا جَاء أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ تَوَفَّتْهُ رُسُلُنَا وَهُمْ لاَ يُفَرِّطُونَ*ثُمَّ رُدُّواْ إِلَى اللّهِ مَوْلاَهُمُ الْحَقِّ أَلاَ لَهُ الْحُكْمُ وَهُوَ أَسْرَعُ الْحَاسِبِينَ

“Kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez oklijevanja, dušu uzmu, a potomće biti vraćeni Allahu, svome istinskom Gospodaru. Doista, samo Njemu presuda pripada i On najbrže obračun sviđa!“[17]

U ovom ajetu nalazimo da riječ “potom” (ثُمَّ) razdvaja prijašnju od buduće dionice događanja. U ovom ajetu prilog “potom” označava razdoblje Berzaha, koji se isprečava između Ovog svijeta i Sudnjeg dana. Ljudi će biti dovedeni pred Allaha, dž.š., da polože račun na Sudnjem danu, a u Berzahu nema svođenja računa, vage, položaja dovođenja pred Boga. Berzah je sličan Ovom svijetu, samo sa većim stepenom lišenosti materije.

Zato vidimo da se u ajetu kaže “a potomće biti vraćeni” (ثُمَّ رُدُّواْ), a nije rečeno “odmah su vraćeni” (فَرُدُّواْ).

Ajet sa početka ovog izlaganja: “Dan taj kada dođe, niko ni riječ neće izustiti, osim s Njegovim dopuštenjem!” – jasno govori o položaju čovjeka u Berzahu. Sa početkom berzahskog života čovjek biva lišen slobode izbora. Nakon toga, niko neće moći izustiti laž niti govoriti vođen ličnim koristima kako je većinom postupao na Ovom svijetu u razgovoru sa drugim ljudima. Meleci smrti, kao i oni meleci koji sa čovjekom imaju posla nakon smrti razgovarat će sa njegovim batinom i zbiljom, odnosno njegovim misâlskim oblikom i melekutskom dušom.

Kada melek smrti uzme čovjekovu dušu, a rodbina i prijatelji ponesu tijelo prema grobu, duša još uvijek ima neki oblik veze i zanimanja za svoje tijelo i ona ga cijelo vrijeme ispraća na tom putu. Ali, prve noći kabura meleci razgovaraju sa melekutskim oblikom čovjeka.

Na Ovom svijetu, čovjek kada govori, hoda itd., sve te poslove obavlja misâlskim oblikom. U krajnjem, zato što misâl ima jedan oblik jedinstva sa tijelom, čovjek misli da radnje obavlja snagom volje tijela. Međutim, kada čovjek napusti Ovaj svijet i uđe u Berzah, te se misâlski oblik odvoji od tijela i čovjek vidi svoju zbilju u misâlskom obliku, tek tada shvata da je sve što je radio bilo posredstvom misâla i melekutskog kalupa.

Svijet Berzaha nije svijet zamisli i proračunatih misli. To nije svijet u kojem čovjek može kroz nekoliko uvodnih premisa u govoru doći do svoje krajnje namjere. To je svijet zbilje. Laž je od Ovog svijeta, gdje su istina i neistina pomiješani, gdje je čovjek izložen različitim stremljenjima, željama i strastima.

Meleci u svijetu Berzaha razgovaraju sa batinom čovjeka, a čovjek im odgovara batinom i zbiljom. Dakle, neće se moći lagati, niti iznositi kriva pravdanja jer je tamo čista zbilja.

Na Ovom svijetu laž je rezultat različitosti između zbilje čovjeka i onoga što on govori. Laž je nesuglasje između govora jezika i sadržaja srca.

Moguće je da čovjek na Ovom svijetu ne čini grijeh iz namjere da svoje radnje uskladi sa zbiljom i Božijim zadovoljstvom, isto kao što je moguće da ne čini grijeh da bi sačuvao svoj obraz, da se ne osramoti pred drugima, da sačuva svoj položaj i sl. Ali, ako je siguran da ga niko ne vidi ili ako se nađe u prilici gdje ga ništa ne spriječava, počinit će taj grijeh bez oklijevanja.

Ova razlika u metodu i postupcima je zbog razlike koja postoji između zahira i batina, vanjštine i unutrašnosti, sa kojom je čovjek suočen na Ovom svijetu.

U Berzahu ova razlika između zahira i batina se briše. Šta god da je batin čovjeka to će se pokazati. Šta god batin čovjeka bude govorio bit će istina koju će potvrđivati čovjekov melekut.

Kada na Ahiretu budu čovjeka pitali: “Ko ti je Gospodar?” – on će u odgovoru reći ono šta je njegova istina, odnosno ono ka čemu je njegovo srce težilo i od koga je očekivao pomoć i koga je vidio kao upravitelja i skrbnika svojih poslova i života. “Bog” je ono čemu je srce bilo posvećeno. Čovjekov “bog” je ono s čime je stalno u mislima, u društvu ili osami, na poslu ili odmoru. Nekom je žena predmet obožavanja, dok je drugom imetak, trećem potomstvo, četvrtom društevni položaj i ugled itd. Čovjek vidi sve malehnim u odnosu na ljubav koju ima prema djeci. To je njegov “bog”. Nekom je obožavani trgovina, drugom je njegovo znanje, trećem njegova duša.

Ovo su bogovi koji su prisutni u mnoštvu na Ovom svijetu i nude se čovjeku kao krajnji cilj. Čovjek odabere jednog ili više od njih za svog “boga”.

Hazreti Jusuf svojim sabesjednicima u zatvoru kaže:

يَا صَاحِبَيِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

“O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?”[18]

“Raznorazni bogovi” su oni koji imaju vladaju čovjekovim srcem, koji su na temelju svijeta mnoštva i raznolikosti uspostavili svoju lažnu, imaginarnu vlast.

Čovjek može obavljati namaz, postiti, graditi džamiju, ali to sve ima vrijednost tek kada stoji u vezi sa Allahom. To znači, kada je u kući i niko ga ne vidi, da obavi namaz. Kada čovjeku dođe nepismen seljak u kupovinu, da ga ne prevari u cijeni i robi.

U ovom slučaju kada upitaju čovjeka: “Ko ti je gospodar?” – reći će: “Allah!”

Onima koji samo izvana svjedoče da je njihov Gospodar, Bog nebesa i Zemlje, a srce nešto drugo svjedoči, njihov jezik laže.

Upravo na ovo je mislio Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada je za ljude posljednjeg vremena rekao: “Njihovi bogovi će biti stomaci njihovi, njihova kibla žene njihove, a čast njihova u dinarima i dirhemima.”[19]

Kada takvog čovjeka upitaju u Berzahu za njegova gospodara, sigurno će u odgovoru reći: “Dirhem i dinar.”

Drugi će u odgovoru reći: “Moj sin. Ja sam bio starac, mnogo sam u životu prepatio da bih sakupio novca i sina poslao na školovanje u inostranstvo da bi postao lječnik ili inžinjer. Ali nažalost, on tamo izgubi iman i prihvati nevjerničku kulturu. Koliko god da sam se trudio da ga vratim sve je bilo uzalud.” On mu je prikrivajući svoju osnovnu namjeru govorio: “Vrati se, zemlja ima potrebu za liječnikom i inžinjerom. Ti bi trebao služiti narodu.” A ustvari, on je lagao. Htio je isprazni džepove siromašnih i nemoćnih, a svoj imetak uvećati.

Neki će na pitanje: “Ko ti je gospodar?” u odgovoru reći: “Moja trgovina, moja bankovna knjižica, moj društveni položaj, moje znanje, sve to su moji bogovi.”

Zaista je neobičan taj Svijet očitanja i manifestacije zbilja i tajni. Da nas Allah pomogne da u tim trenucima, dok budemo posmatrali našu zbilju uspješno prođemo ahiretske ispite.

I sada je tako, sve je očigledno. Međutim, duša se nije pokazala i njene tajne su nama skrivene. Međutim, tada će pokazati i manifestirati:

وَبَرَزُواْ للّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“...i kad svi iziđu pred Allaha Jedinoga i Svemoćnog.”[20]

يَوْمَ هُم بَارِزُونَ لا يَخْفَى عَلَى اللَّهِ مِنْهُمْ شَيْءٌ لِّمَنِ الْمُلْكُ الْيَوْمَ لِلَّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Na Dan kad će se oni pojaviti, kada Allahu neće o njima ništa skriveno biti. ‘Kome vlast pripada Danas?’ ‘Allahu, Jedinom, nad svime Nadmoćnom!’”[21]

Onome ko uspješno odgovori i kaže: ‘Moj Gospodar je Allah, Jedini, nad svime Nadmoćni, Koji je Stvoritelj Nebesa i Zemlje’ – reći će se: ‘Spavaj snom mladoženje, radosnih očiju.’”[22]

Šejh Saduk prenosi od Imama Sadika: “Kada vjernik umre, sedamdeset hiljada meleka ispraća ga u dženazi sve do njegova kabura. Kada ga polože u kabur dolaze mu Munkir i Nekir, dva meleka za ispitivanje. Oni ga posjednu i pitaju: ‘Ko ti je gospodar? Koja ti je vjera? Ko ti je poslanik?’

Vjernik će u odgovoru reći: ‘Moj Gospodar je Allah, islam vjera, a poslanik Muhammed!’

Ova dva meleka mu onoliko koliko oko vjernikovo može da vidi proširuju kabur i donose hranu iz Dženneta. Ovo je značenje Božijeg govora:

فَأَمَّا إِن كَانَ مِنَ الْمُقَرَّبِينَ *فَرَوْحٌ وَرَيْحَانٌ وَجَنَّةُ نَعِيمٍ

“A ako bude jedan od onih koji su Allahu bliski – radost i bilje mirisno (u Berzahu i kaburu) i blagodatni Džennet (na Ahiretu i Kijametu)!”[23]

Potom Imam reče: Kada umre nevjernik sedamdeset hiljada meleka zebbânija, koji su iz Džehennema, prate ga do kabura. Tek preminuli čovjek zaziva i preklinje one koji nose njegov mejt i učestvuju u dženazi glasom koji sva stvorenja čuju osim ljudi i džina. Govorit će: ‘Kamo sreće da imam priliku još jednom da se vratim, pa da postanem od onih koji su uzvjerovali!’ i govorit će:

ارْجِعُونِ لَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ

‘Povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’

U odgovoru, meleci zebbânije će mu reći:

كَلاَّ إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا

‘Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti.’[24]

Tada će melek reći:

وَلَوْ رُدُّواْ لَعَادُواْ لِمَا نُهُواْ عَنْهُ

‘A kada bi i bili vraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno.’[25]

Kada ga polože u kabur i ljudi se vrate, Munkir i Nekir mu prilaze u najstrašnijem obliku. Oni ga posjednu i pitaju: ‘Ko ti je gospodar? Koja ti je vjera? Ko ti je poslanik?’

On će reći: ‘Ne znam.’

Reći će mu: ‘Nisi shvatio, nisi uputu našao i nećeš biti ni spašen.’

Nakon toga prema nemu će se otvoriti vrata Vatre, odakle će mu dolaziti ključala voda Džehennema. I to je govor Božiji[26]:

وَأَمَّا إِن كَانَ مِنَ الْمُكَذِّبِينَ الضَّالِّينَ*فَنُزُلٌ مِّنْ حَمِيمٍ*وَتَصْلِيَةُ جَحِيمٍ

“A ako bude jedan od poricatelja zabludjelih, njemu od ključale vode gozba (u kaburu), i u paklu prženje (na Sudnjem danu)!”[27]

[...]

Na jedanaestom predavanju naveli smo predaju o kaburskom ispitivanju iz četiri hadiske knjige. Prema verziji predaje koju bilježe Tefsir Ajjâši i Kâfi na kraju predaje Džâbir Ensâri prenosi od Imama Bakira: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Čuvao sam deve i ovce dok bi one pasle na pašnjacima. Nije bilo nijednog poslanika od strane Gospodara, a da nije bio čoban. Prije poslanstva, ja sam isto tako čuvao stada. Ovce bi mirno pasle, ali odjednom, bez da ih nešto prepadne u blizini, one bi se stresle i poskočile. U sebi bih razmišljao šta bi ovo moglo biti. Sve to mi je bilo veoma neobično. Sve dok mi Džebrail, a.s., nije rekao: ‘Kada nevjernik umre, tako ga udare da se sva stvorenja koja je Allah stvorio prepadnu, osim ljudi i džina.’

Tada sam sebi rekao: Dakle, onaj strah koji su pokazivale deve i ovce je bio zbog udarca kojeg je dobivao nevjernik. Zato se utječem Gospodaru od kaburske kazne!’”

Nekada vidimo da psi odjedno zalaju, pjevci zakukuriču, patke gaču, konji hržu, zato što je njihova povezanost sa Svijetom oblika i misâla jaka. Oni nisu povezani sa istinskim ljudskim oblikom koji podrazumijeva položaj očitovanja i epifanije duše, ali su povezani sa čovjekom u Imaginalnom svijetu (عالم خيال).

Meleci kažu: “Bog te je doveo na Ovaj svijet, tebi je potčinio Sunce, Mjesec, dan i noć, ono što je na površini Zemlje za tebe je stvorio, proveo si cio jedan život i šta si sa sobom donio?

Na dunjaluku si bio sa božanskim fitretom, zašto si oslijepio? Kojeg tvog nemara je posljedica ovaj tvoj trenutni teški život?”

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِى فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى

“A ko se okrene od Opomene Moje, njemu zbilja tjeskobno življenje pripada, a na Sudnjem danu proživjet ćemo ga slijepim.”[28]

U nekim predajama se kaže da se tjeskobni život u ovom ajetu odnosi na kaznu u Berzahu.

Medžlisi, r.a., u komentaru predaje od Imama Sedžada u kojoj on pojašnjava kaburske kazne i kao jednu od njih navodi i tjeskobni život, kaže: “Ova predaja ukazuje da se tjeskobni život u kur'anskom ajetu odnosi upravo na kaburske patnje. Ovo potvrđuje i to da se Kijamet spominje u nastavku ajeta, kao i to da su mnogi mufesiri ovaj ajet tumačili u istom značenju. Tjeskobni život se ne može odnosti na loše ovosvjetsko stanje, jer vidimo da mnogi nevjernici na Ovom svijetu imaju ugodan život, suprotno mnogim vjernicima.”[29]

Tefsir Madžma'u-l-bejân, također, navodi da je tjeskobni život kaburska patnja. Ovo mišljenje se prenosi od Ibn Mas'uda, Ebu Sa'ida Hudrija i Sudija. Također, isto tumačenje se prenosi prekinutim lancem prenosilaca od Ebu Hurejre.[30]

Šejh Tusi u svom djelu Emâli prenosi pismo Vladara pravovjernih, koje je on uputio stanovnicima Egipta preko Muhammed ibn Bekra. Ovo opsežno pismo sadrži veoma poučne i opominjuće stvari. U njemu Imam Ali opsežno govori o smrti i njenim posljedicama do dijela kada kaže: “Zaista, tjeskobni život, ono na što je Allaha upozorio Svoje neprijatelje, jeste kaburska kazna.”[31]

Izbjegavati istinit odgovor i okrenuti se laži može onaj kod koga su ostali različiti vidovi njegovih prirodnih moći i slobode izbora i koji vodeći se nekim oblikom koristoljublja pribjegava laganju. Međutim, mrtvac smrću biva lišen ovih vidiva i on više nema slobodu izbora. Mrtvac uopće nema mogućnost da predoči nešto suprotno stvarnosti i on pod prisilom govori istinu.

Neki u stanju opijenosti govore istinu bez da imalo izvrću stvarnost onakvu kakva jeste. Budući da im je priroda čista, vjerovanje postojano oni i u stanju opijenosti pohvalno govore o Bogu, Poslaniku i islamu. Osoba koja ima iskrivljeno razmišljanje i bolesno srce i u stanju opijenosti loše govori o Bogu, Poslaniku i islamu. Dok obje ove skupine ljudi u trezvenom stanju radi očuvanja ugleda govore jednim jezikom, onim kojim će očuvati svoj položaj i ugled u društvu. Međutim, u opijenom stanju, kada izgube kontrolu zbilje im se pokazuju onakvim kave jesu.

Isto tako, čovjekova aktivnost u snu je većinom odraz njegovih unutarnjih želja, koliko god da u budnom stanju ne radi isto. Upravo zato Imam Bakir je rekao: “Smrt i san su iste kategorije.”[32]

Razgovor meleka sa čovjekom na samrtnoj postelji, kod njegovog opremanja i ukopa, prve noći kabura, tokom cijelog Berzaha, odvija se melekutom preminulog. Stoga, oni koji nisu oživjeli melekutske oči nemaju uvida u sva ta događanja.

[...]

Kulejni u Kâfiu prenosi od Imama Sedžada: “Mi ne znamo kako da se ponašamo sa ljudima. Ako ono što nam je stiglo od Allahova Poslanika, s.a.v.a., kažemo ljudima, oni se smiju. Ako šutimo, oni se ne strpe.”

Demre ibn Ma'bad reče: “Reci nam ono što je došlo do tebe!”

Imam Sedžad reče: “Da li znate šta neprijatelj Boga govori kada ga na tabutu nose prema mezarju radi ukopa?”

Dažbir reče: “Ne znamo.”

Imam Sedžad reče: “Božiji neprijatelj onima što nose njegovu dženazu govore: ‘Zar ne čujete moje jadikovanje o šejtanu koje vam govorim? Božiji neprijatelj me je prevario, uveo me u mjesta stradanja i nakon toga me nije izbavio. Žalim vam se na braću prema kojima sam se odnosio shodno zakonima bratstva, a oni su mene napustili i ostavili bez pomagača. Žalim vam se na djecu koju sam pomagao i bio njihov čuvar, a oni su me napustili i ostavili bez pomagača. Žalim vam se na kuću u koju sam uložio sav svoj imetak, a sada je dom nekom drugom. Zato mi se malo smilujte i ne nosite me tako žurno!”

Demre reče: “O Ebu Hasane! Ako mrtvac kojeg nose govori ove riječi, moguće je da skoči na one koji ga nose.”

Nakon ovih riječi Imam Sedžad se obrati Bogu: “O Gospodaru! Ako Demre ovo kaže ismijavajući riječi Allahova Poslanika, Ti ga ščepaj Svojom rukom srdžbe!”

Džabir reče: “Četrdeset dana nakon toga on je umro. Jedan od njegovih sluga koji su ga opremili i ukopali došao je do Imama Sedžada i sjeo.

Imam Sedžad reče: ‘O ti i ti, odakle dolaziš?‘

Sluga reče: ‘Dolazim sa Demrove dženaze. Samo što smo poravnali njegov kabur ja položih glavu na njega i, tako mi Allaha, čuo sam njegov glas sa istim onim naglaskom kojim je govorio na Ovom svijetu i po kojem ga ja poznajem. Govorio je: ‘Teško tebi o Demre ibn Ma'bad! Danas su te napustili svi tvoji prijatelji i ostavili te samog. Tvoj put završava u Džehennemu gdje će biti tvoje ostanište za noć, a odmaralište za dan.’”

Džabir reče: “Imam Ali ibn El-Husejn reče: ‘Molimo Allaha za sretno okončanje. Ovo je nagrada za one koji ismijavaju riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a..’”[33]

Imam Sadik je rekao: “Kada je umrla Fatima bint Asad, majka Vladara pravovjernih, Imam Ali je otišao do Allahova Poslanika, s.a.v.a.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: “O Ebu Hasane! Šta je se desilo?”

Imam Ali reče: “Umrla mi je majka.”

Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: “‘Ona je bila i moja majka.’ Poslanik poče plakati i ponavljati: ‘O majko! O majko!’ Potom reče. ‘O Ali! Uzmi ovu moju košulju umjesto ćefina! Kada završite sa opremanjem zovnite me!’

Kada su završili sa njenim opremanjem, dženazu su iznijeli vani. Allahov Poslanik joj je klanjao dženazu kakvu nikom prije niti poslije nije klanjao. Potom je ušao u njen kabur i legao u njega na leđa.

Kada su položili Fatimu bint Asad u kaburu Allahov Poslanik reče: ‘O Fatima!’ – a Fatima reče: ‘Odazivam ti se, o Allahov Poslaniče!’

Allahov Poslanik reče: ‘Da li si našla istinitim ono što ti je Gospodar obećao?’

Fatima reče: ‘Da, o Allahov Poslaniče! Allah te nagradio!’

Njihov razgovor i dova Allahova Poslanika unutar kabura su potrajali. Kada je Allahov Poslanik izišao upitali su ga: ‘Ti si danas uradio u pogledu Fatime ono što ni sa kim drugim nisi do sada uradio. Prvo si joj dao svoju košulju kao ćefine. Potom si ušao u njen kabur. I dugo si govorio i učio dove u njenom kaburu. Dugo si joj učio dženaza-namaz, kao nikome do sada.’

Allahov Poslanik reče: ‘Dao sam joj svoju košulju kao ćefin jer kada sam jednom prilikom rekao da će ljudi iz kaburova na poprište Sudnjeg dana izaći goli, Fatima je duboko uzdahnula i rekla: ‘Teško nama od sramote!’ Zato sam ja dao svoju košulju i u namazu sam zamolio Allaha da joj ćefini nikada ne struhnu, sve do trenutka kada Fatima uđe u Džennet. A Allah mi je udovoljio dovi.

Ušao sam u njen kabur jer jednom prilikom kada sam rekao da kada mrtvaca polože u kabur i ljudi se vrate, njemu dolaze dva meleka Munkir i Nekir radi ispitivanja, Fatima je rekla: ‘Utječem se Allahu!’

Ja sam u kaburu od Allaha tražio da njoj u kaburu otvori vratašca prema Džennetu. Zato je njen kabur jedan od vrtova dežnnetskih.’”[34]

Fatima bint Asad je bila među najvećim žena islama. Veoma je voljela Poslanika. Bila je prva žena koja je učinila hidžru iz Mekke u Medinu za Poslanikom, nakon što je on učinio hidžru. Sa velikom teškoćom je došla do Medine dok je Allahov Poslanik još uvijek bio u džamiji Kuba.

Fatimine noge su bile cijele u ranama, plikovima i otekle. Allahov Poslanik joj je naredio da se prvo odmori, a medinske žene su došle da joj lječe noge. Njen kabur se nalazi u mezaristanu Bakije kod kaburova četiri Imama od potomaka Allahova Poslanika, s.a.v.a.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je učio dovu za Fatimu bint Asad, tražio oprost za nju i davao sadaku.

I za Hatidžu je, također, nakon što je preselila sa Ovoga svijeta Allahov Poslanik davao sadaku, klao kurban i hranio siromahe, iako je bio petnaest godina mlađi od nje. Neke od njegovih žena su čak i prigovarale Poslaniku zašto nakon toliko godina još uvijek kolje kurban za nju. Poslanik je u odgovoru rekao da je ona njega podržavala kada niko drugi nije.

Ebu Talib je umro desete godine po Objavi, krajem mjeseca redžepa. Nakon tri, po drugoj verziji nakon trideset i pet dana, i Hatidža je umrla. Te godine Allahov Poslanik, s.a.v.a., je bio tužan do te mjere da nije ni izlazio iz kuće. Ta godina je u historiji ostala poznata kao Godina tuge.

Fatima, kćerka Allahova Poslanika tada nije imala više od pet godina. Ona je bez majke odrasla u okrilju svoga oca. Tri godine nakon smrto hazreti Hatidže učinili su hidžru u Medinu, a nakon deset godina provedenih u Medini, prvo Allahov Poslanik napušta Ovaj svijet, a ubrzo nakon njega i hazreti Fatima. To znači da je hazreti Fatima bez majke živjela trinaest godina. Ona je odrasla pod pažnjom Allahova Poslanika i njegovim odgojem. Njena duša je duša Allahova Poslanika. Njoj je Melekut bio otvoren. Razgovarala je sa mrtvima i melecima. Upravo zato i nosi počasno ime Muhaddesa.

[...]

Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1]Hûd, 105-108.

[2]Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, 1313. god. po H., str. 314-315.

[3]El-Mu'min, 46.

[4]Merjem, 62.

[5]El-Mu'minûn, 100.

[6]Ali 'Imrân, 169-170.

[7]Vidjeti: Tefsir Ali ibn Ibrahim Qomi, litografsko izdanje, 1313. god po. H., str. 18.

[8]El-Inšikâk, 1-2.

[9]El-Infitâr, 1-2.

[10]Et-Tekvîr, 1-2.

[11]Ibrâhîm, 47.

[12]El-Kâri'a, 4-5.

[13]Ovo značenje se pojašnjava u nekoliko predaja u djelu Usûli Kâfi u poglavlju Bâbu-l-mas'alati fi-l-qabr., sv. 3., str. 236-240.

[14]Merjem, 62.

[15]El-Insân, 13.

[16]El-Mu'min, 71-72.

[17]El-En'âm, 61-62.

[18]Jûsuf, 39.

[19]Ova predaja se u djelu Bihâru-l-envâr nalazi na dva mjesta, sa malim razlikama u tekstu, sv. 22., str. 453.; sv. 77., str. 97.

[20]Ibrâhîm, 48.

[21]El-Mu'min, 16.

[22]Kulejni: Usûli Kâfi, sv. 3., str. 238.

[23]El-Vâki'a, 88-89.

[24]El-Mu'minûn, 99-100.

[25]El-En'âm: 28.

[26]El-Vâki'a, 92-94.

[27]Šejh Saduk: Emâli, litografsko izdanje, str. 174-175.

[28]Tâ Hâ, 124.

[29]Medžlisi: Bihâr, izdanje Hejdari, sv. 6., str. 215.

[30]Ibid.

[31]Šejh Tusi: Emâli, Nedžef, sv. 1., str. 27.

[32]Šejh Saduk: Ma'âniju-l-ahbâr, str. 289.

[33]Kulejni: Furû'e Kâfi, litografsko izdanje, sv. 1., str. 64.; Kâfi, izdanje Hejradi, sv. 3., str. 234-235.

[34]Muhammed ibn Hasan: Basâ'irud-deredžât, litografsko izdanje, str. 81.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %766 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT