Spas je u vjerovanju u Boga slobodnim izborom i slijeđenju vjerskih propisa pokoravajući im se bespogovorno (8)

Proživljenje - povratak Bogu

Međutim, čovjek je obavezân propisima i obavezama uporedo sa posjedovanjem slobodne volje i potencijala koji se može razvijati i upotpunjavati. Tako čovjek, ako bude podvrgnut ispravnom odgoju i bude odgojen istinskim adabom, može doseći svoje savršenstvo. S druge strane, ako svega toga ne bude, on će usljed toga upropastiti svoj potencijal i past će na najniže razine. Glavna odrednica čovjekova bića je njegova mogućnost da se kreće ka svom blaženstvu i sreći ili da padne u provaliju nesreće i propasti.

8. PREDAVANJE

Spas je u vjerovanju u Boga slobodnim izborom

i slijeđenju vjerskih propisa pokoravajući im se bespogovorno

 bismila_2

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

هَلْ يَنظُرُونَ إِلاَّ أَن تَأْتِيهُمُ الْمَلآئِكَةُ أَوْ يَأْتِىَ رَبُّكَ أَوْ يَأْتِىَ بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ يَوْمَ يَأْتِى بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لاَ يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِى إِيمَانِهَا خَيْرًا قُلِ انتَظِرُواْ إِنَّا مُنتَظِرُونَ

“Čekaju li oni da im dođu meleci, ili da im dođe Gospodar tvoj, ili da im dođu Znakovi Gospodara tvoga?! A na dan kada dođu neki Znaci od Gospodara tvoga ni jednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije, ili kad nije dobro činio u vjerovanju svome! Ti reci: ‘Vi čekajte! I mi ćemo, doista, čekati!’”[1]

Između svih bića koje je stvorio Uzvišeni Gospodar, viših i nižih, skupine bliskih meleka, kao i bića koji potiču iz prirode i materije poput životinja, samo je čovjek obdaren jednim svojstvom – da istovremeno dok njegovim bićem vladaju nagoni i oprečna svojstva, on raspolaže slobodnom voljom i razumom, posredstvom kojeg može birati pravac kojim će se kretati te time izabrati sreću ili propast. Upravo na temelju ovoga čovjek je od strane Gospodara obavezân jednim nizom propisa.

Skupina džina raspolaže slobodnom voljom u manjoj mjeri, pa time i manjom mogućnošću da prekrše zakon, kao što je i njihovo biće u odnosu na čovjeka voma slabašno i može se reći da su oni u podređenom položaju u odnosu na čovjeka.

Svakom nebeskom meleku je data tačno određena veličina znanja, moći i posebna obaveza koju ne može prekršiti. Zato kod meleka nema usavršavanja. I druga bića su u istom položaju.

Međutim, čovjek je obavezân propisima i obavezama uporedo sa posjedovanjem slobodne volje i potencijala koji se može razvijati i upotpunjavati. Tako čovjek, ako bude podvrgnut ispravnom odgoju i bude odgojen istinskim adabom, može doseći svoje savršenstvo. S druge strane, ako svega toga ne bude, on će usljed toga upropastiti svoj potencijal i past će na najniže razine.

Glavna odrednica čovjekova bića je njegova mogućnost da se kreće ka svom blaženstvu i sreći ili da padne u provaliju nesreće i propasti.

Prema tome, sve dok čovjek bude imao slobodu izbora njemu je otvoren put pokajanja i povratka Istini i prihvatanju imana koji je učinkovit. Ali, čim se zatvori put slobodnog izbora i nađe se prinuđen da odabere jednu stranu sa njega se skida obaveza. Iman koji tada prihvata je bez posljedica i nikakvog pozitivnog traga ne ostavlja na čovjekovo usavršavanje.

Čovjek tokom cijelog života ima izbor da prihvati vjerovanje u Boga ili ne prihvati, da čini dobra djela ili ne čini, da prođe stepene uzdizanja ka pozitivnoj aktuelizaciji i da zakorači u Džennet, ili da padne u džehennemske provalije i bude zatočen u životinjskim porivima i svojstvima vječno ostajući u Džehennemu.

S krajem života, kada nastupi smrtna agonija i isteknu zadnji trenuci Ovog svijeta, počinju prvi trenuci Ahireta. Kada se počnu uklanjati koprene sa očiju čovjeka i on svojim melekutskim očima počne posmatra zbilje, sloboda izbora mu se oduzima. Tada nikakve koristi neće biti od vjerovanja u Boga, Njegova Poslanika i Sudnji dan, jer to prihvatanje nije bilo slobodnim izborom, već pod prisilom. O tome govori prethodni ajet iz sure El-En'âm.

U zadnjim ajetima sure El-Mu'min Gospodar pojašnjava stanje prijašnjih naroda koji se nisu odazvali pozivu svojih poslanika. Koliko god da su ih poslanici pozivali Bogu i činjenju dobrih djela oni bi govorili: Od vaših riječi mi nemamo nikakve koristi. Mi trebamo svojim očima vidjeti da bi prihvatili vjeru – i to vidjeti one stvari iz Skrivenog svijeta koje se ne mogu vidjeti tjelesnim očima. Naprimjer, želimo vidjeti meleka, kaznu, Boga ili Džehennem, jer u suprotnom, nećemo prihvatiti vjeru. Daleko je od našeg znanja i običaja da povjerujemo u ono što ne vidimo očima.

Koliko god da su im poslanici, pozivajući se na racionalne dokaze, pokazivali da put kojim idu nije ispravan i pozivali ih da njihov govor i poziv provjere posredstvom Božijih darova koji su im dati kao što su savjest, fitret, razum, razumijevanje i shvatanje, to nije dopiralo do njihovih ušiju. Sve dok Božija kazna nije došla i uništila ih na vrhuncu njihovog poricanja i nevjerstva.

Narodi i plemena su tokom cijele historije uznemiravali poslanike, zatvarali ih, protjerivali iz gradova, mučili ih i ubijali, razapinjali između drveća i u takvom stanju ih rezali i pilali, protjerivali ih u pustinje i planine, izlagali ih svim oblicima nesreća i nikada nisu bili spremni da se pokore Istini niti da razmisle i provjere govor i poziv poslanika.

Poslanici su se žalili Uzvišenom Gospodaru na ove silnike i tražili su od Njega da uradi sa njima šta god On hoće. Tada bi Gospodar slao kazne u obliku vjetra, bolesti, smrti, zemljotresa, otvaranja zemlje i propadanja u nju, utapanja u moru, pretvaranja u životinje i druge kazne koje su spomenute u Kur'anu.

Od svih ummeta, kazna nije zadesila jedino ummet našeg Poslanika. Njegovim blagoslovom ovaj ummet je zaštićen od nebeskih i zemaljskih kazni. U časnom Kur'anu se kaže:

وَمَا كَانَ اللّهُ لِيُعَذِّبَهُمْ وَأَنتَ فِيهِمْ وَمَا كَانَ اللّهُ مُعَذِّبَهُمْ وَهُمْ يَسْتَغْفِرُونَ

“Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio. Allah njih neće kazniti sve dok među njima ima onih koji mole za oprosti.”[2]

Božiji poslanici su stalno bili u sukobu sa svojim narodima. Poslanici su pozivali Skrivenom svijetu i Istini, a narod se nije htio pokoriti i prihvatiti Istinu, oslanjajući se na imetak, kapital, snagu, moć i varljivo i neistinito znanje.

فَلَمَّا جَاءتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ وَحَاقَ بِهِم مَّا كَانُوا بِهِ يَسْتَهْزِؤُون * فَلَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا قَالُوا آمَنَّا بِاللَّهِ وَحْدَهُ وَكَفَرْنَا بِمَا كُنَّا بِهِ مُشْرِكِينَ*فَلَمْ يَكُ يَنفَعُهُمْ إِيمَانُهُمْ لَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا سُنَّتَ اللَّهِ الَّتِى قَدْ خَلَتْ فِى عِبَادِهِ وَخَسِرَ هُنَالِكَ الْكَافِرُونَ

“Pa kada su im poslanici njihovi jasne Znake donosili, oni su se znanjem koje su imali pri sebi veselili, pa bi ih snalazilo ono čemu su se izrugivali. A kad bi žestinu Našu vidjeli, oni bi tada povikali: ‘Vjerujemo u Allaha Jedinog, a poričemo one koje smo bili Njemu ravnim smatrali!’ Pa im tada vjerovanje njihovo koristilo ne bi kad bi žestinu Našu ugledali – prema Allahovu zakonu koji je vrijedio za Njegove robove što bijahu i što minuše. I tada bi nevjernici bili gubitnici!”[3]

Oni su poslanike izlagali raznim oblicima uznemiravanja, mučenja, progonima, pa su ih čak i ubijali i šta sve nisu radili. Ali nikako nisu bili spremni osluhnuti govor i logiku poziva poslanika. Oni su slijedili svoju logiku sve dok Božija kazna na bi došla i izbrisala ih sa lica Zemlje.

Dok su imali slobodu izbora i poslanici im dolazili lijepo ih savjetujući i upozoravajući, ljudi nikako nisu bili spremni da slušaju, a pouzdavali su se u svoje znanje:

فَرِحُوا بِمَا عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ

“Oni su se znanjem koje su imali pri sebi veselili.”

Poslanicima su govorili: Mi od vašeg znanja nemamo koristi. Vi govorite da imate znanje o skrivenom, o Bogu. Gdje je taj Svijet skriveni? Gdje je Bog?

Mi sami imamo znanje, učenje, školu mišljenja, filozofiju, mi sami smo stručnjaci i znalci u svojim znanostima i zanatima. Mi smo razbili atom. Sve bolesti smo analizirali. Shvatili smo zbilju mikroba. Mi smo riješili eksponencijalnu jednadžbu trećeg stepena. Mi se pouzdavamo na sva znanja i moći kojima raspolažemo.

Oni su se toliko uzoholili zbog svog znanja da uopće nisu mogli ni pretpostaviti da ima nešto iznad toga. Ta oholost im nije dozvolila da shvate da postoje uzvišenija znanja, a to je poslaničko znanje. Ovi nesretnici nisu shvatali da njihovo znanje nije ni koliko kapljica u odnosu na more poslaničkih znanja. Njihovo znanje spram znanja poslanika je poput nule u odnosu na beskonačan broj. Svo znanje koje čovjek ima jeste ono o materiji i prirodi i stekao ga je preko pet osjetila. Znanje koje su poslanici donijeli je porijeklom iz nevidljivog svijeta. Znanje nevidljivog vlada ovozemaljskim znanjem. Upravo zato se niti jedno djelo ne može uporediti sa djelima poslanika.

Čovjek treba da se pokori Istini. Treba da se pokori znanju poslanika. Treba da dođe u položaj pokornosti. Čovjek treba da bude ponizan prema poslaniku, a ne da prigovara pitanjima: Šta je filozofija i smisao ovog ajeta? Ako ja to budem znao prihvatit ću, a ako ne budem znao neću prihvatiti. Ova pitanja su u osnovi pogrešna.

Ako shvatite filozofiju i smisao ajeta i prihvatite ga, vi niste prihvatili kur'anski ajet i riječi Allahova Poslanika, ustvari, prihvatili ste svoje razumijevanje i pouzdavate se u svoju dušu i pamet.

Takav čovjek se oslanja jedino na svoja opažanja, a to znači da nije uzeo snagu od Poslanikove duše i srca, i njegovog znanja o skrivenom.

Dok onaj ko slijedi i prihvata poslanike i vjeruje da su oni srcem vezani za više svjetove, šta god da poslanik kaže smatra čistom Istinom i samom zbiljom, bilo da on to sâm shvati ili ne, on napreduje i okorištava se unutarnjim (duhovnim) aspektom poslanika.

Upravo zato, temelj vjerskih propisa je u bespogovornom pokoravanju, čak i kada je riječ o onim propisima kojima čovjek ne zna filozofiju i smisao. Škola kojoj podučavaju poslanici jeste sklonost ka zbiljama i korištenju Svijetom batina i gajba, poziv ka realnosti, napuštanje egoizma i okretanje Bogu i Istini.

Kada bi stvari bile tako postavljene da čovjek primi od Šerijata samo ono što on sam shvati i što mu se sviđa, to bi bila velika nesreća za vjeru. U takvom slučaju bi trebala za svakog pojedinca unutar čovječanstva postojati posebna filozofija propisa koja će odgovorati njegovim željama i sklonostima. A to je nemoguće.

Ukratko, oni koji žele shvatiti Božije propise ličnim znanjem i podvrgnuti ih ličnom razumijevanju, ostaju u svijetu oholosti i laži.

Onoj skupini koja je unutarnjom prosvijetljenošću shvatila propise vjere i potpuno se pokorila poslanicima, otkrivaju se zbilje i oni shvataju tajne Šerijata.

Mulla Sadra u uvodu svog grandioznog djela Asfâr, nakon života provedenog u naučnom istraživanju i promišljanju o transcendentalnoj teozofiji (الحكمت المتعاليه) na posljetku privučen i posvećen robovanju, ibadetu i pročišćenju duše, o razlozima i filozofiji bespogovornog pokoravanja vjerskim propisima kaže: “Kajem se mnogo Bogu što sam dio svoga života upropastio izučavajući mišljenja kvazifilozofa, teoloških diskutanata, njihovih površnih zaključivanja, učenju njihovih govora i metoda rasprave, sve dok mi na kraju nije postalo jasno, u svjetlu imana i uz pomoć Božiju, da je njihovo zaključivanje bez rezultata i da njihov put nije ispravan put. Zbog toga sam povodac svojih poslova prepustio Dobročinitelju Bogu i Njegovom Poslaniku, donosiocu radosnih vjesti i upozoritelju, i svemu onome što nam je stiglo od njega povjerovao i to potvrdio, ne nastojeći da nađem razumno objašnjenje i naučni metod za Poslanikov govor, poveo sam se za njegovom uputom izbjegavajući ono od čega je odvraćao, potčinjavajući se Božijim riječima: ‘Ono što vam je Poslanik dao to uzmite, a ono što vam je zabranio ostavite.’ Sve dok Bog nije otkrio srcu ono što je otkrio i blagoslovom slijeđenja Poslanika ostvario se cilj.”[4]

Allame Tabatabai u komentaru 12. ajeta sure El-A'râf u El-Mizânu kaže:

قَالَ مَا مَنَعَكَ أَلاَّ تَسْجُدَ إِذْ أَمَرْتُكَ قَالَ أَنَاْ خَيْرٌ مِّنْهُ خَلَقْتَنِى مِن نَّارٍ وَخَلَقْتَهُ مِن طِينٍ

“I Allah reče: ‘Šta te je navelo pa da ničice ne padneš kada ti Ja naredih?’ Iblis odgovori: ‘Ja sam bolji od čovjeka. Ti mene od vatre vatre stvori! A čovjeka od ilovače stvori!’”[5]

“Allah, čist od svake mahane i nedostatka, Gospodar je i Skrbnik od Kojeg počinju i u Kojem se završavaju svi poslovi. Kada Allah stvori neku stvar i na temelju njenog fadileta, odnosno vrline i vrijednosti, donose propis u vezi nje, onda to stvorenje istinski raspolaže tom vrlinom i u pojavnom, izvanjskom svijetu.

Kada stvori sljedeću stvar, na nižoj razini i toj stvari naredi da bude ponizna i iskaže malehnost spram prve više stvari, u tom slučaju druga stvar u poređenju sa prvom istinski će biti krnjavija. Jer Božija zapovijed je ili sâma zbilja ili svijet stvorenosti, ili u krajnjem proizlazi iz sâme zbilje i svijeta stvorenosti.

Dakle, Njegov govor je Istina. Zato je nužno da se pokorava Njegovoj zapovijedi zato što je to Njegova zapovijed, a ne zato što ta zapovijed podrazumijeva neku korist ili vodi ka nekoj koristi. U suprotnom Allah, dž.š., bi bio lišen Svog položaja Gospodstva i Skrbnika i Upravitelja; a ishodište i posljedice poslova bi se završavale u koristima i prikladnostima. A sâme te koristi i podesnosti su nužna posljedica stvaranja i odlika stvorenja i sa ostalim stvorenjima se nalaze na istoj ravni bez ikakve razlike (u pogledu stvorenosti i potpune ovisnosti).”

Uglavnom, prijašnji narodi i ummeti su isto govorili svojim vjerovjesnicima. Govorili bi svojim vjerovjesnicima da sâmi imaju znanje i na njega se oslanjamo, sretnim smo i ponosnimo se njime. Ismijavali su ono što su vjerovjesnici donosili, a učenje i sljeđenje njihovih misli o skrivenom svijetu smatrali su dječijim i neznalačkim.

وَحَاقَ بِهِم مَّا كَانُواْ بِهِ يَسْتَهْزِؤُونَ

“Sa svih strana biće okruženi onim čemu su se rugali!”[6]

Ono čemu su se rugali i ono na šta su s podsmijehom gledali kao i plod njihovih misli će ih okružiti i izložiti strašnoj kazni.

Došla je Božija kazna, od koje nema nikakvog umaknuća i spasa. Ako možete spasite se od Božije kazne svojim znanjem. Narod Ad, koji se nije odazvao pozivu hazreti Huda, do posljednjeg je kažnjen i zbrisan sa lica zemlje.

سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَا صَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ *فَهَلْ تَرَى لَهُم مِّن بَاقِيَةٍ

“Potčini vjetar nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih, pa si u njima ljude povaljane vidio ti, poput šupljih debala datulinih! Pa, da li vidiš da je iko od njih ostao?”[7]

O ljudi! Da li se sada svojim znanjem možete odbraniti od vjetra silnoga?! Da li se možete suprotstaviti naletu Božije kazne?! Koje vam sada vaše znanje može biti od koristi?!

Karun je bio iz hazreti Musaova naroda. Gospodar mu je darovao toliko imetka da ključeve riznica nije mogla ponijeti skupina jakih ljudi. Ali, nažalost, Karun je bio nepravedan prema svom narodu. Širio je nered po Zemlji. Nije se brinuo o siročetu i siromahu i u odgovoru na njihove vapaje govorio bi da je on svoj imetak stekao svojim znanjem i svojom moći.

قَالَ إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ عِندِى أَوَلَمْ يَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ قَدْ أَهْلَكَ مِن قَبْلِهِ مِنَ القُرُونِ مَنْ هُوَ أَشَدُّ مِنْهُ قُوَّةً وَأَكْثَرُ جَمْعًا وَلَا يُسْأَلُ عَن ذُنُوبِهِمُ الْمُجْرِمُونَ

“On reče: ‘Ovo je dato meni samo zbog znanja mog!’ A zar on ne zna da je Allah još prije njega uništio pokoljenja koja su od njega jača i koji su više blaga zgrnula? A zločinci o svojim grijesima neće ni pitani biti!”[8]

On je u svojoj oholosti, samoljublju i sakupljanju ovozemaljskih blagodati otišao toliko daleko da su mu obični ljudi zavidili i bili zadivljeni njegovom veličinom i uznositošću. Ali, Božija kazna je došla neočekivano, odjednom, ne ostavivši traga od njega. Zemlja se otvorila pod njim i progutala njega, njegove dvorce i svo njegovo bogatstvo. Od te kazne ga nije mogao odbraniti niti prijatelj, niti znanje, niti imetak njegov.

فَخَسَفْنَا بِهِ وَبِدَارِهِ الأَرْضَ فَمَا كَانَ لَهُ مِن فِئَةٍ يَنصُرُونَهُ مِن دُونِ اللَّهِ وَمَا كَانَ مِنَ المُنتَصِرِينَ

“Pa smo Mi njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i nijednu skupinu on ne imade da ga od Allaha odbrani, a ni sam sebi nije mogao pomoći.”[9]

Allah je i njega i dvorac na kojem su mu zavidili zajedno utjerao u zemlju, da bi to bila opomena i pouka onima koji razmišljaju. Jer, da je Allah samo usmrtio Karuna, ljudi bi na to gledali kao na prirodnu stvar, međutim, kada je zajedno sa imetkom i dvorcem propao u zemlju nije ostalo mjesta drugim tumačenjima, osim da je to Božija kazna.

Faraon se dao u potjeru za hazreti Musaom i njegovim narodom. Rijeka Nil se otvorila, spasila Musaa i njegov narod, a uništila Faraona i njegovu vojsku. Nesretnik Faraon nije znao da voda ima naređenje od Boga da spasi Musaa i njegov narod, a da njega kazni. 

فَلَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا قَالُوا آمَنَّا بِاللَّهِ وَحْدَهُ وَكَفَرْنَا بِمَا كُنَّا بِهِ مُشْرِكِينَ

“A kad bi žestinu Našu vidjeli, oni bi tada povikali: ‘Vjerujemo u Allaha Jednoga, i niječemo one koje smo bili Njemu ravnim smatrali!’”[10]

Od ovakvog imana i ovog prihvatanja Allaha nema koristi. Kada su svi putevi zatvoreni i nije ostalo mjesta za izbor između dva puta, između grijeha i pokoravanja, vjerovanje u Allaha nema koristi.

فَلَمْ يَكُ يَنفَعُهُمْ إِيمَانُهُمْ لَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا سُنَّتَ اللَّهِ الَّتِى قَدْ خَلَتْ فِى عِبَادِهِ وَخَسِرَ هُنَالِكَ الْكَافِرُونَ

“Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali.”[11]

Kada se čovjeku u smrtnim trenucima uklone zastori i otvori prozor Budućeg svijeta, oduzima mu se sloboda izbora. Prihvatanje imana u tim trenucima, pod prisilom u novonastalim okolnostima nema koristi.

Kada čovjek vidi prve rezultate svojih djela, odnosno, njihovo otjelovljenje, počinje razdoblje aktuelizacije djela, a završava se razdoblje mogućnosti i potencijala. Čovjek se suočava sa svim nepravdama koje počinio, nedoličnostima i protivljenjima Poslaniku. Čovjek je sada uronjen u tame i crne bunareve svojih djela. Meleci srdžbe i kazne jedan po jedan slučaj iznose pred njega. Pred čovjekom se redaju crni trenuci njegova života, kada je mogao i drugačije postupati, ali nije.

U ovim trenucima čovjek griješnik, kojem na Ovom svijetu nije koristio nikakav savjet, sada sebe vidi potpuno potčinjenim Božijoj moći. Tek sada prihvata iman i odriče se svega onoga u šta je vjerovao i pouzdavao se pored Boga. Ali, meleci se ne obaziru na njegove riječi, već mu prilaze sa buzdovanima od vatre i kažnjavaju ga.

هَلْ يَنظُرُونَ إِلاَّ أَن تَأْتِيهُمُ الْمَلآئِكَةُ أَوْ يَأْتِىَ رَبُّكَ أَوْ يَأْتِىَ بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ يَوْمَ يَأْتِى بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لاَ يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِى إِيمَانِهَا خَيْرًا

“Čekaju li oni da im dođu meleci, ili da im dođe Gospodar tvoj, ili da im dođu Znakovi Gospodara tvoga?! A na dan kada dođu neki Znaci od Gospodara tvoga nijednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije, ili kad nije dobro činio u vjerovanju svome!”[12]

Hazreti Musa sa svojim narodom bježi pred Faraonom koji za njima juri sa svojom vojskom u namjeri da ih sve pobije. Hazreti Musa sa narodom dolazi do obale Nila i jedini put koji imaju pred sobom je preko rijeke. Voda se Božijom zapoviješću otvorila i hazreti Musa povede narod između dva stuba vode preko Nila. U tim trenucima prispjeva Faraon sa vojskom. On posmatra Musaa i njegov narod kako prelaze Nil i za sebe reče: “Ništa neobično i mi ćemo za njima. Samo što su pošli putem između vodenih stubova, Nil se obruši na njih.”

حَتَّى إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ قَالَ آمَنتُ أَنَّهُ لا إِلِـهَ إِلاَّ الَّذِى آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَاْ مِنَ الْمُسْلِمِينَ

“I kada Faraonu voda dođe do grla, on reče: ‘Ja doista vjerujem da nema boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi, i ja sam od onih Bogu predanih!’”[13]

Džibrail uze malo blata sa dna rijeke, baci je na usta Faraonu i reče:

آلآنَ وَقَدْ عَصَيْتَ قَبْلُ وَكُنتَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ *فَالْيَوْمَ نُنَجِّيكَ بِبَدَنِكَ لِتَكُونَ لِمَنْ خَلْفَكَ آيَةً وَإِنَّ كَثِيرًا مِّنَ النَّاسِ عَنْ آيَاتِنَا لَغَافِلُونَ

“Zar sada?! A prije si nepokoran bio i od onih što nered čine! Danas ćemo tijelo tvoje spasiti da bi ono bilo znamenje za one koji će iza tebe doći, ali ljudi mnogi su zbilja ravnodušni spram Znakova Naših!”[14]

Danas će Faraona suočiti sa njegovim djelima, da vidi šta je zaslužio, a njegovo beživotno tijelo će izbaciti na obalu da bude pouka drugima, da ga tu vide odbačenog, poniženog i usmrdjelog. Da ne kažu da je u moru postao jedan od skrivenih ljudi ili da se uzdigao u nebo.

Allah, dž.š., o načinu uzimanja duša nepravednika u Kur'anu kaže:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِى أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا

“Kad budu uzimali duše onima koji su prema sebi nepravdu počinili, meleci će upitati: ‘Šta je bilo s vama (u kojem stanju ste bili)?’ A oni će odgovoriti: ‘Bili smo potlačeni na Zemlji!’ Meleci će reći: ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana, pa da se po njoj iselite?’ Eto, njima će Džehennem stanište biti. A ogavno li je to boravište!”[15]

Nepravednici prema sebi, budući da neće imati prihvatljiv odgovor na pitanje i logiku meleka, bit će nastanjeni u Džehennemu. Međutim, onima od žena i muškaraca, staraca i djece, koji budu potlačeni i ne budu imali izlaza i spasa iz svog položaja, opravdanje će biti primljeno i postoji nada da će im Allah, dž.š., oprostiti.

إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً * فَأُوْلَـئِكَ عَسَى اللّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ اللّهُ عَفُوًّا غَفُورًا

“Samo bespomoćnim muškarcima, ženama i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će oprostiti grijehe, nadati se, jer Allah prašta i briše grijehe.”[16]

Dakle, iz gornjeg se izuzimaju bespomoćni. A ko su bespomoćni? To su oni koji istinski nemaju u dovoljnoj mjeri razvijenu moć razumijevanja stvari. Oni ne znaju kamo da odu ili ne mogu da se otrgnu iz vlasti roditelja, oca i majke. Ne mogu se istrgnuti iz potčinjenog položaja i uticaja svog učitelja, preovladavajućeg ozračja i društvenog usmjerenja. Ili su djeca i žene koji su potčinjeni odgajateljima i muževima koji ih poučavaju onom što oni žele, a ovi s druge strane nemaju moć razlučivanja ispravnog od neispravnog, da bi se mogli osloboditi neispravnog slijeđenja. Oni uopće ne smatraju mogućim da su njihova uvjerenja neispravna da bi krenuli u traganje za ispravnim.

Bespomoćni su oni koji nemaju snagu promišljanja posredstvom koje bi mogli istraživati istinsku vjeru, ili se ne mogu okoristiti čitanjem knjiga koje pozivaju čistoj Istini, ili nisu bili u prilici da se tokom života susretnu sa istinski pobožnim čovjekom koji nosi božansku iskru u sebi te da ih njegov prosvijetljeni metod i praksa dotaknu u dušu, probudi i pokrene.

Ovi ljudi, terminologijom Kur'ana, nazivaju se potlačeni/bespomoćni (الْمُسْتَضْعَفونَ) i postoji nada da će im Allah, dž.š., oprostiti njihove grijehe ukoliko oni ne budu u suprotnosti sa onim što im razum naređuje, kao što je odvratnost prema nepravdi, tiraniji, izdaji, ubistvu i sl. A Allah mnogo prašta!

U nastavku gornjeg ajeta Kur'an kaže:

وَمَن يُهَاجِرْ فِى سَبِيلِ اللّهِ يَجِدْ فِى الأَرْضِ مُرَاغَمًا كَثِيرًا وَسَعَةً وَمَن يَخْرُجْ مِن بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ يُدْرِكْهُ الْمَوْتُ فَقَدْ وَقَعَ أَجْرُهُ عَلى اللّهِ وَكَانَ اللّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

“A ko se na Allahovu Putu iseli, na Zemlji će mnoga mjesta naći i prostranstvo! A onom ko iz svog staništa iseli radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga smrt zadesi, takvom je u Allaha nagrada sigurna! A Allah mnogo grijehe prašta i On je samilostan!”[17]

Čovjek ne može reći: “Moje mjesto života je i mjesto rođenja, i zbog toga ne mogu da se iselim. Tu je moja porodica, poznanici, rodbina, imetak, bašče, kuća, mjesto privređivanja i drugi vidovi života. Zbog svega toga moja je obaveza da ostanem u svom mjestu življenja.” On ostaje u istom mjestu življenja i pored toga što je potčinjen tiranskoj i nepravednoj vlasti, nemoralnom okruženju, negativnoj i štetnoj propagandi. Ovakvi ljudi, budući da su imali priliku da se isele, u Kur'anu se ne smatraju bespomoćnim i njihova isprika neće biti primljena. Ovakvo razmišljanje je pogrešna logika.

Pametan i odgovoran čovjek, koji svoje savršenstvo i sreću vidi u savršenstvu duše i njenom uzdizanju do najviših stepena čovječnosti, treba imati čvrstu odluku da bi prebrodio početne teškoće i da bi sebi obezbijedio odgovarajuće stanište, koje će mu dozvoljavati da se bavi sobom i u čijem će okruženju moći spasiti svoju porodicu. Ako u sebi nađe tako jaku volju, Allah će mu naći mjesto na Zemlji kakvo nije mogao ni pretpostaviti. A ako i ne stigne do svog cilja, dovoljno je da je krenuo iz svog staništa, iz svog nefsa, te zakoračio na stazu traženja, uzdizanja i sticanja znanja, na put sjedinjenja, ljubavi i susreta sa Voljenjim.

A kako je samo teško uzimanje duša nepravednicima!

Imam Askeri prenosi od svojih očeva, a oni od Imama Sadika, da je u vezi načina uzimanja duše nevjerniku rekao: “To je poput ujedâ zmija otrovnica i ugriza škorpija ili žešće.” Bî rečeno: “Neki kažu da je davanje duše nevjerniku teže od toga da ga režu pilama, sjeckaju makazama, drobe kamenjem ili okretanjem mlinskog kamena po zjenicama.” Imam reče: “Tako je, ali ne za sve nevjernike i griješnike, već za neke od njih. Zar ne vidite kakvim su mukama izloženi neki od nevjernika i griješnika pri umiranju? Patnje kojima će meleci smrti izložiti nevjernika su veće i jače od ovih smrtnih teškoća, a to nisu ahiretske patnje koje će tek imati. Zapravo, smrtne muke su dio ovosvjetskih kazni, a nekima od nevjernika su ove patnje i jače.”[18]

Ovakva je smrt onih koji su bili nepravedni, tiranski vladari i bezmilosni nevjernici. Ali, smrt vjernika koji je srce predao Allahu, pokorio se Njegovoj naredbi, izgradio svoj ahiretski svijet, nije bio nepravedan prema drugima i nije uzurpirao tuđa prava, trudio se u okviru svoje mogućnosti da uzdigne svetu riječ i oživi tevhid, i na kraju ušao u skupinu pročišćenih zaljubljenika Ljepote Božije – tako je lahka da je lakša i od lahkoće.

Šejh Tusi prenosi od Šejha Mufida lancem prenosilaca od Imama Sadika, od Imama Zejnu-l-Abidina: “Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Ja ni u jednoj stvari ne oklijevam kao kod uzimanja duše vjernika, jer on ima nelagodu prema smrti, a Ja imam nelagodu da ga izložim neprijatnosti. Kada mu dođe čas smrti od kojeg nema odstupanja, Ja mu pošaljem dva mirišljiva cvijeta iz Dženneta, prvi se zove mushije, a drugi munsije. Mushija učini da vjernik bude nezaintresovan za svoj imetak, a munsija da Ovaj svijet i sve što se tiče njega potisne u zaborav.”[19]

Također, Imam Sadik prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a., predaju istog značenja: “Ako bi vjernik zakleo svoga Gospodara, dž.š., da ga ne usmrti, On ga nikada ne bi usmrtio. Međutim, kada nastupi njegov edžel, Allah, dž.š., mu pošalje dva povjetarca (iz Dženneta).”[20]

Naravno, u gornjoj predaji izraz “oklijevanje” od strane Boga se odnosi na razinu partikularnih imenâ Božijih, a ne na Njegovu Svetu Bit. Oklijevanje na razini partikularnih imena znači oklijevanje u položaju djelovanja i dovođenja u aktuelno stanje određene pojave.

Ukratko, vjernik bi trebao otići sa Ovoga svijeta, ali ima nelagodu kada je riječ o smrti. S druge strane, Gospodaru nije “milo” da uzme njegovu dušu bez njegovog odobrenja i zadovoljstva. Zato Allah, dž.š., šalje po meleku smrti dva mirišljiva bosiljka iz Dženneta. Ime jednog je mushije (مسخيه), a to znači onaj koji donosi velikodušnost. Kada vjernik taj cvijet uzme u ruku, njegov miris tako omami njegovu dušu da u potpunosti pređe preko svog imetka i nakon toga zauvijek izgubi volju i sklonost prema njemu.

Ime drugog je munsije (مُنْسِيه), a to znači onaj koji donosi zaborav i dolazi iz korijena zaborav (نسيان). Kada vjernik pomiriše ovaj cvijet, taj miris će učiniti da on zaboravi na sve osim Allaha, dž.š., odnosno na sve ovosvjetske stvari kao što su djeca, žena, porodica, prijatelji, pomagači, društveni položaj i dr.

Da, ova dva cvijeta daju miris Božiji. Onaj do koga stigne miris iz Harema Božijeg toliko ga opije da ostaje smeten i zapanjen Ljepotom Božije Jednoće, u svom biću ne vidi ništa vrijednim i sve što ima žrtvuje svom Voljenom. 

Ako iz tvog sokaka vjetar mi donese miris

Kao muštuluk plemenitu dušu ću mu dati

U djelima Usûli Kâfi i Ma‘âniju-l-ahbâr se umjesto dva mirišljiva bosiljka (رَيْحَانَتَين) kaže da Allah, dž.š., pošalje dva povjetarca (رِيحَين) i to iz Dženneta. I to kakva povjetarca?! Povjetarci koji dušu ispunjavaju neopisivom radošću i razdraganošću, pa takva duša zaboravlja na sve.

Ptica vrhunca sreće u moju mrežu će pasti

Ako ti pored moga mjesta prođeš

Poput mjehura radosno bacit ću kapu

Ako lica tvoga lik padne u moj pehar

U noći kada mjesec se nade pojavi na obzorju

Možda će svjetlosne zrake pasti na moj krov

Svakoga trena kada Hafiz zbori o prašini tvoga sokaka

Lahor cvijetnjaka duše stiže do moga čula mirisa.[21] 

Ebu Hamza Somali kaže da je čuo Imama Sadika kako kaže: “Allah, dž.š., je rekao: ‘Ni u jednoj od radnji koje Ja činim ne oklijevam kao što oklijevamu slučaju vjernika. Ja želim susret sa njim, a on ima nelagodu od smrti. Zato Sam Ja stalno odbijao smrt od njega. Kada na Zemlji ne bi bilo nikoga do jednog vjernika, Ja bih se zadovoljio njime pored svih ostalih stvorenja. Podario bih mu od njegovog imana osjećaj bliskost pored kojeg nema potrebu ni za kim drugim.’”[22]

Također, u istoj se knjizi prenosi od Imama Sadika predaja sa malom razlikom u tekstu: “ Allah, dž.š., je rekao: ‘Onaj ko ponizi Mog roba vjernika objavio je rat Meni! Ja ni u jednoj stvari ne oklijevam kao kod uzimanja duše vjernika. Ja želim susret s njim, a on ima nelagodu prema smrti, zato Ja smrt odbijam od njega. Uistinu, on Me moli za nešto, ali Ja mu dam bolje od onoga što je tražio. Ja mu od njegovog imana podarim osjećaj bliskosti pored kojeg neće osjećati nikakav strah ni od koga, niti biti usamljen.’”[23]

Ove predaje, kako u pogledu lanca prenosilaca, tako i značenju, veoma su važne. Što se tiče seneda, njih prenosi Šejh Mufid preko više lanaca prenosilaca od Allahova Posalnika, Imama Sadika i Imama Zejnu-l-Abidina, u knjigama: Ma‘âniju-l-ahbâr, Emâli od Šejh Tusija, Mahâsen, Usûli Kâfi.

A što se tiče značenja i smislova u njima nalazimo ushićujuće izraze. Tekst donosi predivno pojašnjenje o položaju vjernika. Iskaz: “Onaj ko ponizi Mog roba vjernika objavio je rat Meni!” – otkriva da je vrijeđanje i ponižavanje vjernika ujedno uvreda i ponižavanje Allaha, Uzvišen i Slavljen je On. I to uvreda koja nije oprostiva i znači objavu rata Uzvišenom Bogu.

Iskaz: “on Me moli za nešto” – ukazuje na to da dova vjernika nikada nije odbijena. Toliko je visok i cijenjen položaj vjernika kod Allaha da u svakom stanju, pod bilo kojim okolnostima, na bilo koji način i u bilo kojoj veličini da on zamoli Boga, On mu dadne bolje od toga.

Iskaz: “Ni u jednoj od radnji koje Ja činim ne oklijevam...” – spada u red onih vrhunskih i predivnih iskaza za koji nije viđeno da je izrečen na bilo kojem drugom mjestu i za bilo koju drugu priliku. Do koje samo mjere ovaj iskaz otkriva položaj samilosti i sklonosti Uzvišenog Allaha prema vjerniku! Božija “neodlučnost” kada je vjernik u pitanju je poput zaljubljenika koji se svako malo vraća svom ljubljenom, brine o njegovom stanju i nije sretan niti zadovoljan da mu se desi ni najmanja nelagoda. Između ova dva stanja sebe vidi u stisci i neodlučnosti šta da uradi, ne bi li našao izlaz iz te prilike.

Vjernik koji stalno stremi susretu sa Gospodarem, stalno predat molitvama i šaputanjima u osami sa Gospodarem, zakoračio je u područje ljubavi koja ga je učinila da zaboravni sve drugo, osim Voljenog i Njegove želje. Toliko je kod Allaha postao omiljen da je On njegov Ašik. U tim trenucima Allah, dž.š., se prema njemu odnosi u skladu sa najsuptilnijim i najprefinjenijim tajanstvima ljubavne igre.

Koliko je ovo slično onome što čitamo u poznatom hadis-kudsiju: “Ja sjedim sa onim ko sjeda sa Mnom, Ja se sjećam onoga ko se Mene sjeća, Ja opraštam onom ko traži oprost od Mene, Ja sam pokoran onome ko je Meni pokoran.”[24]

Zvijezda zasja i mjesec družine se pojavi

Moje nemirno srce bliskoga i bližnjega nađe

Srećni dom ljubavi sada popravljen posta

Kad lukovi obrva moje drage neimar mu postaše

Voljena moja mekteb ne pohodi i slova ne napisa

Al' koketom svojom stotinu muderrisa poduči

U središte mejhane sada me postavlja prijatelj

Pogledaj kako je gradski goljo postao prvak sijela[25] 

[...]

Imam Husejn se zadnju noć pred Ašuru obratio svima koji su došli zajedno s njim do Kerbele i sa sviju njih je skinuo obavezu. Rekao im je da u tami noći svako ko hoće može otići. Ali svaki iz Beni Hašima i ashaba Imama Husejna je nešto rekao u odgovoru. Zuhejr reče: “Tako mi Allaha! Volio bih da me ubiju, pa da oživim i potom ponovo ubiju, sve tako i do hiljadu puta, a da Allah, dž.š., zbog toga otkloni tvoje stradanje i stradanje ovih mladića iz tvoje porodice!”[26]

Na dan Ašure ashabi su se utrkivali na putu odbrane sina Allahova Poslanika, s.a.v.a. Neki su čak i molili da izađu na mejdan borbe i da žrtvovanjem sebe odbrane sina Allahova Poslanika.

Taberi u svojoj historiji bilježi: “Abbâs ibn Šabîb Šâkeri, koji je bio ashab Imama Husejna i poznati junak svog vremena, stao je naspram Imama Husejna i rekao: ‘Na Zemlji među cijelom mojom porodicom i poznanicima i prijateljima mimo porodice, meni nema draže osobe od tebe! Da imam nešto draže i vrijednije od ove moje duše ja bih to žrtvovao na putu tvoje odbrane od ovog nepravednog naroda. Neka je selam tebi, ja svjedočim da sam na putu tvoje upute i upute tvoga oca.’

Kada je zadobio udarac mača u glavu, on je isukanog mača krenuo prema vojsci glasno govoreći: ‘Da li ima muškarca da dođe preda me?!’

Svi su ustuknuli i razbježali se oko njega, jer su znali da je on najhrabriji od ljudi.

Omer ibn Sa‘d se derao: ‘Kamenujte ga!’

Vojska ga je opkolila sa svih strana i počela ga gađati kamenjem.

Kada to vidje Abbâs skide sa sebe oklop i kacigu i sa isukanim mačem napade vojsku. Svi se oko njega razbježaše, a mnoge je i ranio. Nakon toga vojska ga je opkolila sa četiri strane i toliko su na njega bacili kamenja da je na kraju podlegao. Neka je Allah zadovoljan s njim!

Nakon što je pao mrtav, jedan broj njih je požurio da mu odsječe glavu i da uzmu šta se moglo uzeti od njegove opreme. Među njima nasta svađa i Omer ibn Sa‘d reče: ‘Ovog čovjeka nije ubio jedan čovjek, već je cijela vojska ima udjela u njegovoj krvi.’ Na taj način Omer ibn Sa‘d otkloni svađu među njima.”[27]

Koliko je samo Imam Husejn bio ašik smrti. U govoru koji je održao u Mekki, kada je polazio prema Kufi on kaže: “Koliko samo čeznem za susretom sa svojim precima, slično želji koju je Jakub imao prema Jusufu!”[28]

[...]

S perzijskog preveo: Amar Imamović


[1] El-En'âm, 158.
[2] El-Enfâl, 33.
[3] El-Mu'min, 83-85.
[4] Mulla Sadra: Asfâr, litografsko izdanje, sv. 1., str. 4.; izdanje Sarbi, sv. 1., str. 11-12.
[5] El-A'râf, 12.
[6] Hûd, 8.
[7] El-Hâkka, 7-8.
[8] El-Kasas, 78.
[9] El-Kasas, 81.
[10] El-Mu'min, 84.
[11] El-Mu'min, 85.
[12] El-En'âm, 158.
[13] Jûnus, 90.
[14] Jûnus, 91-92.
[15] En-Nisâ', 97.
[16] En-Nisâ', 98-99.
[17] En-Nisâ', 100.
[18] Medžlisi: Bihâru-l-envâr, ofset izdanje, sv. 6., str. 152-153.; Šejh Saduk:‘Ujûnu-l-ahbâr er-Rida, litografsko izdanje, str. 178-179.
[19] Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Ahundi, sv. 6., str. 152.; Šejh Tusi u Emâli, izdanje Nedžef, sv. 2., str. 152., prenosi hadis slične inačice.
[20] Kulejni: Fur'-Kâfî, izdanje Hejedari, sv. 3., str. 127.; Šejh Saduk: Ma'âniju-l-ahbâr, izdanje Hejdari, str. 143.
[21] Hafiz: Divan, izdanje Pažmali, str. 83.
[22] Barqi: Mahâsen, Kitâbu es-safve ve en-nûr ve er-rahme, Bâbu el-enferâd, izdanje Rangin, sv. 1., str. 159-160., hadis 99.
[23] Ibid., str. 160., hadis 100.
[24] Hadži Mirza Dževad Maliki Tabrizi: Asrâru-s-salât, litografsko izdanje, str. 10.
[25] Hafiz: Divan, izdanje Pažmal, str. 162.
[26] Šejh Mufid: El-Iršâd, litografsko izdanje, 1285. god. po H., str 250.
[27] Taberi: Târîh Taberi, Egipat, 1358. god. po H., sv. 4., str. 338-339.
[28] Sejjid Ibn Tâvûs: Luhûf, litografsko izdanje, str. 53.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT