Srodnost sna i smrti (5)

Proživljenje - povratak Bogu

noc_i_mjesec

Imam reče: ‘Smrt je za vjernika isto kao ovo kupatilo, odnosno čišćenje. Ono što si počinio od grijeha dolaskom drugih bolesti i drugih događaja još uvijek nije nestalo. Smrću će i ono što je preostalo od grijeha nestati. Izaći ćeš čist od grijeha i pokuđenih stvari. O čovječe, znaj: Kada uđeš u smrt i kada prođeš kroz taj prolaz, bit ćeš oslobođen svakog oblika tuge, boli, uznemirenja, brige i tegobe, a naći ćeš se u okrilju svakog oblika sreće, blaženstva i širine duše.’

s perzijskog preveo: Amar Imamović 

 

5. Predavanje

Srodnost sna i smrti

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

اللَّهُ يَتَوَفَّى الأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِى لَمْ تَمُتْ فِى مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِى قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِى ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

“Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje nisu umrle već su usnule, te zadržava one kojima je odredio smrt, a one druge pušta do roka određenog. Doista su u tome znaci za ljude koji razmišljaju.”[1]

Ovaj ajet izričit je u tome da su smrt i san od jednog roda i istog statusa. I kod smrti i kod sna Uzvišeni Gospodar uzima duše, s tim da one kojima je određeni rok stigao ostavlja kod Sebe, a one kojima nije stigao rok pri buđenju vraća tijelu. Dvije su veoma važne stvari po ovom pitanju:

Prvo, uzimanje duše, koje je zajedničko i smrti i snu, u ajetu je iskazano glagolom jeteveffa (يَتَوَفَّى), koji podrazumijeva potpuno i cjelovito uzimanje, a ne glagolom qabd (قَبض), koji podrazumijeva uzimanje i zapljenu. I u slučaju smrti i slučaju sna Gospodar uzima dušu, i to u zbiljskom značenju uzimanja, samo u slučaju smrti On pored toga i “zapljenjuje” dušu, koja više nije u mogućnosti da se vrati.

U još jednom kur'anskom ajetu za san se koristi izraz jeteveffa.

وَهُوَ الَّذِى يَتَوَفَّاكُم بِاللَّيْلِ وَيَعْلَمُ مَا جَرَحْتُم بِالنَّهَارِ ثُمَّ يَبْعَثُكُمْ فِيهِ لِيُقْضَى أَجَلٌ مُّسَمًّى ثُمَّ إِلَيْهِ مَرْجِعُكُمْ ثُمَّ يُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“On je Taj Koji vas Sebi uzima noću (jeteveffa) i zna šta ste preko dana stekli od dobra i zla! Potom vas budi, sve dok se rok smrti ne ispuni. A zatim, Njemu ćete se vratiti i On će vas o svemu što ste radili izvijestiti.”[2]

Drugo, ono što Allah, dž.š., uzima Sebi jeste duša. Znači, kod smrti i sna iz Ovog svijeta putuje i odlazi duša, a ne tijelo.

Dok čovjek spava, njegovo tijelo je na zemlji, a duša putuje drugim svjetovima, da bi se na kraju ponovo vratila. Kada čovjek umre, tijelo ostaje na zemlji, odnosno pod zemljom, a duša zauvijek odlazi u druge svjetove.

Ovo posvjedočuje kur'anski izraz uzima vas (يَتَوَفَّاكُم). Zbilja čovjeka je po njegovoj duši, i to je ono što se u svakodnevnom govoru oslovljava kao ja, ti i oni. Ako čovjek kaže: “Ja sam uradio to i to”, pod ovim “ja” misli se na dušu, a ne na tijelo.

Kur'an ovo potvrđuje sljedećim ajetom:

يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاقِيهِ

“Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš na putu prema svom Gospodaru, Njega susreti!”[3]

Ovaj ajet obraća se zbilji čovjeka, dakle duši, a ne tijelu. Gospodar je dušu stvorio iz viših svjetova, a tijelo je podario čovjeku da on upotpuni svoje moći te da se nakon putovanja kroz svjetove sretne sa Gospodarom. Također, u suri El-Mu'minûn ova zbilja je jasno iskazana kod obraćanja stanovnicima Džehennema:

قَالَ كَمْ لَبِثْتُمْ فِى الأَرْضِ عَدَدَ سِنِينَ * قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ فَاسْأَلِ الْعَادِّينَ * قَالَ إِن لَّبِثْتُمْ إِلاَّ قَلِيلاً لَّوْ أَنَّكُمْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ

“‘A koliko ste se godina na Zemlji zadržali (zaustavili)?’ – upitat će On. ‘Zadržali smo se dan ili samo dio dana’ – odgovorit će oni – ‘pitaj one koji su brojali!’ ‘Zadržali ste se tek malo, da ste samo znali!’ – reći će On.”[4]

U ovim ajetima za ovozemaljski život korišten je izraz zadržati, zaustaviti (لَبث), koji odgovara prilikama kada čovjek na nekom dugom putovanju zastane na trenutak. Čovjek je prije Ovog svijeta proputovao neke razine, a sada se nakratko zaustavio i nastavlja svoje dugo putovanje. On je bio u Svijetu Zerra, a potom je došao u Svijet materije. Tu se nakratko zaogrće odjećom materije. Potom duša odbacuje pohabanu odjeću, odnosno tijelo, i nastavlja putovanje. Prema tome, tačna je upotreba izraza zaustaviti se za život na Ovom svijetu.

Da se ajet obraća čovjeku čija je bit tjelesnost, u tom slučaju nakon propadanja tijela ne bi bilo ispravno reći zaustaviti i zadržavati, već bi bilo tačno reći počivati i sl.

U knjizi Me'ânil-ahbâr prenosi se da je Imam Askeri rekao: “Moj otac, Imam Ali Naki, otišao je u posjetu jednom od svojih ashaba koji je pao u postelju. Zatekao ga je kako plače. Od straha pred smrću bio je zabrinut i jadikovao je. Imam Naki reče: ‘O robe Božiji, ti imaš strah od smrti i plačeš zbog toga što ne poznaješ značenje smrti.’

Potom reče: ‘Pitat ću te, pa mi odgovori! Ako bi cijelo tvoje tijelo obuhvatio gnoj i ti zbog toga bio u velikoj muci, ujedno ti se na tijelu pojave čirevi i svrab, a znaš da bi ukoliko odeš do kupatila i okupaš se, sve nečisti i bolesti nestale i tijelo bi ti se očistilo – da li bi volio otići u kupatilo i okupati se? Ili da zbog odbojnosti prema kupatilu prihvatiš da trpiš sve to?’

Bolesnik reče: ‘O sine Allahova Poslanika, volio bih otići u kupatilo i očistiti se od svih ovih prljavština i bolesti.’

Imam reče: ‘Smrt je za vjernika isto kao ovo kupatilo, odnosno čišćenje. Ono što si počinio od grijeha dolaskom drugih bolesti i drugih događaja još uvijek nije nestalo. Smrću će i ono što je preostalo od grijeha nestati. Izaći ćeš čist od grijeha i pokuđenih stvari. O čovječe, znaj: Kada uđeš u smrt i kada prođeš kroz taj prolaz, bit ćeš oslobođen svakog oblika tuge, boli, uznemirenja, brige i tegobe, a naći ćeš se u okrilju svakog oblika sreće, blaženstva i širine duše.’

Ove riječi su ostavile takvog traga na bolesnika da su mu se srce i tijelo smirili. Potpuno sretan, zatvorio je oči i ispustio dušu.”[5]

Također u knjizi Me'ânil-ahbâru, istim lancem prenosilaca, prenosi se da je Imam Ali Naki rekao: “Pitali su mog oca, Imama Dževada, zašto se muslimani plaše smrti i ne vole je. On odgovori: ‘Zato što su neznalice u pogledu zbilje smrti te im je zato ona odvratna. Da oni spoznaju smrt i da su od bliskih Božijih prijatelja, tada bi smrt mnogo voljeli, jer ovi znaju da je Ahiret za njih mnogo bolji od Ovog svijeta.’

Potom je Imam pitaocu rekao: ‘O robe Božiji, zašto se dijete i ludak ustežu da popiju lijek koji im tijelu donosi dobro i ozdravljenje?’

On reče: ‘Jer dijete i ludak ne znaju za koristi lijeka.’

Imam potom reče: ‘Kunem se Onim Koji je Muhammeda, s.a.v.a., po Istini poslao za Poslanika, korist od smrti za čovjeka koji se spremio za nju veća je od koristi lijeka za bolesnika. Kada bi ljudi znali kakve velike blagodati stiču smrću, sigurno bi voljeli smrt više i od ljubavi koju razuman čovjek ima prema lijeku koji uklanja nesreću.’”[6]

Također u istoj knjizi prenosi se od Imama Dževada: “Pitali su Imama Sedžada: ‘Šta je smrt?’ Imam reče: ‘Smrt je za vjernika poput kidanja uprljane odjeće i skidanja teških okova, te zamjene toga najraskošnijom odjećom i najugodnijim mirisom, jahanjem naboljih i najposlušnijih jahalica i naseljavanjem najboljih staništa. A za nevjernika smrt je poput kidanja raskošne odjeće i premještanja iz bliske mu kuće, te mijenjanja toga najumazanijom i najgrubljom odjećom, kao i naseljavanja najstrašnijeg mjesta i najžešće kazne.’”[7]

Ove predaje naveli smo kao potvrdu toga da je duša nakon smrti živa, i to u stanju blagostanja ili u kazni, poput sna u kojem je čovjek radostan kada posmatra prekrasne prizore ili je tužan i prestravljen kada posmatra zastrašujuće prizore.

Ovo potvrđuje i sljedeća predaja iz iste knjige Imama Muhammeda Takija, koji na pitanje o zbilji smrti reče: “Smrt je upravo ovaj san koji vas svake večeri pohodi, s tom razlikom što joj je vrijeme trajanja dugo, i što se čovjek u tom snu ne budi, osim na Sudnjem danu. Čovjek prilikom sna doživi snoviđenja, od kojih ga neka toliko obraduju i razvesele, kao što ga druga toliko prestrave da se to ne može opisati. E takva je i njegova smrt i stanja kroz koja prolazi nakon nje. Zato se spremite za smrt!”[8]

U istom svjetlu je i predaja Imama Sadika: “San je brat smrti. Uporedi smrt sa snom! Uzmi san kao dokaz i vodič u pogledu smrti, u kojoj nema puta ka buđenju niti prilike za vraćanje da ispraviš ono što si propustio.”[9]

Sujuti u djelu Džâmi'us-sagîr prenosi riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće umrijeti.”[10] Na drugom mjestu, u Kunûzu-l-haqâ'q, Sujuti bilježi sličnu predaju od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće spavati, niti umirati.”[11]

Ove predaje su jasne i izričite u pogledu toga da su san i smrt jedno, s tim da je smrt malo dublja i jačeg intenziteta, a san lakši. Stoga se može reći da je smrt teži i dublji san, a san je lahka smrt.

Svi filozofi svijeta su ostali nemoćni da otkriju i shvate zbilju sna, kao što su ostali nemoćni da shvate zbilju smrti. Niko od njih dosad nije uspio shvatiti tajne sna, kao što nije uspio ni skinuti zastore sa tajni o smrti.

Što se tiče razlike između sna i smrti, može se reći da u stanju sna tijelo prestaje sa aktivnostima, odnosno radnje svodi na minimum. Krv sporije kruži. Organi i udovi se odmaraju. Tijelo u određenoj mjeri gubi na temperaturi. Zato se čovjek i pokriva. A kada je čovjek budan, sve je drugačije. Zašto? Zato što duša za vrijeme sna svoju vezanost za tijelo umanjuje, ali je ne prekida potpuno. Upravo zbog toga tijelo i dalje obavlja svoje osnovne radnje, koje su mu potrebne za produženje postojanja. Smrću, pak, ta veza se prekida i duša odlazi ka Svijetu apsoluta, odnosno Svijetu nematerijalnosti.

Isto kao što duša za vrijeme sna kreće na putovanje ka Svijetu nematerijalnosti, ali u jednoj ograničenijoj formi, odnosno ka nižim razinama Svijeta melekuta i Svijeta oblika i formi, tako smrću ona odlazi na putovanje ka višim svjetovima Melekuta, Svijetu značenja i smislova i Svijetu duše, odbacujući pritom svoje tijelo u potpunosti.

Prema tome, san je smrt od nekoliko sati, a smrt je neprekinuti san. Kod smrti nema razlike između nekoliko minuta, dana i hiljade godina, kao što ni kod sna nema razlike između nekoliko minuta, jednog sata i nekoliko sati.

Mi uočavamo da se ljudi različito brzo bude. Nekima je dovoljan slabašan glas da ih probudi, dok druge neće probuditi ni grmljavina. Neki imaju lahak san, a drugi težak. Isto tako je i kod smrti. Smrt je kod nekih lahka. Oni na prvi poziv ka Uzvišenom položaju Allaha ustaju i kreću. Za neke druge, da bi se probudili iz smrti, bit će potrebno puhnuti u Rog.

Svilena buba i različite faze kroz koje ona prolazi veoma su zanimljivi i začuđujući. Oni koji su imali prilike da posmatraju njen razvoj od početka do kraja mogli su iz toga uzeti velike pouke u pogledu pitanja proživljenja. Jajašce ove životinje je bijelo i malo veće od sjemenke maka. U proljeće, dolaskom listova duda, ovo jajašce se otvara i iz njega izlazi gusjenica crne boje u dužini od nekoliko milimetara. Hrani se listom duda i malo-pomalo se razvija. Potom odlazi u san. Njen san traje otprilike dva dana i dvije noći. Tokom tog sna njene nožice su na zemlji, a ručice i glava su podignuti. Uopće se ne kreće. Ako je dodirneš, pomjeri se samo toliko da se može primijetiti da je živa. Nakon dva dana i dvije noći ona se budi, ali tako što svoju staru kožu ostavlja, a iz nje izlazi sa novom kožom. Sada je ona malo veća i malo svjetlija nego što je bila.

Potom se buba hrani listom duda, njoj svojstvene hrane, da bi iz dana u dan bila veća i svjetlija. Ponovo odlazi u san od dva dana kao i prvi put. Nakon dva dana izlazi sa novom kožom i još svjetlija. Nekoliko dana se hrani listom duda, da bi po treći put zapala u san. Opet u snu ostaje dva dana i budi se sa novom kožom. Ovog puta njen oblik se umnogome razlikuje od pređašnjeg. Dijelovi njenog tijela su jasno izraženi. Glava, nožice i ostalo se jasno razlikuje. Čak se može posmatrati i kako udiše i izdiše plućima koja joj se nalaze na leđima i u položaju su onoga što kičma predstavlja za čovjeka.

Ponovo se hrani listom, ali ovoga puta se jasno može čuti zvuk koji proizvodi dok gricka. Nekoliko dana biva u tom stanju. Ova životinjica ponovo odlazi u san, kao i do sada, i budi se u novoj koži. Sada, kada je dosegla svoju punoljetnost i poprimila potpuni oblik, ona je potpuno bijela i malo naginje ka plavoj. Ona je debela koliko hurma ili grašak, a njena dužina je od 7 do 8 centimetara. Ponovo se hrani listom da bi se ovaj put razvila u svoj puni oblik.

Nakon svega ovoga ona se treba oprostiti od Ovog svijeta. Svilena buba sama sebi priprema grob. Dok ga gradi, smrt je savladava i sve je više ošamućena. Ona grob pravi od svilenog konca koji proizvodi iz pljuvačke usta. Ovaj grob joj je potreban jer da ga nema, bila bi izložena svom najvećem neprijatelju mravu, ili vrapcu, koji bi je nezaštićenu odmah pojeo. Svilena buba svoj grob pravi u krošnji duda ili već u onome gdje bude položena. Ta njena kućica toliko je nježna i lijepa da je sebi privukla čovjeka, koji od toga pravi odjeću za sebe. Uglavnom, kada joj se približi smrt, ona luči svileni konac kojim gradi svoju grobnicu, s tim da to nju troši pa se na kraju, nakon jednog dana te gradnje, njena dužina smanji na jednu trećinu prethodne dužine. Toliko se istopi pri toj radnji da uopće ne liči na onog crva od maloprije.

Njena dužina tada iznosi otprilike jedan centimetar. Ako bi se otvorila njena izgrađena košuljica, unutra bi se našao crvić veličine jednog izgorjelog zrna graška ili poput jajašca pčele, ali potpuno mrtav i isušen.

Ovo biće sada ne liči ni na šta, osim na mrtvo biće. No ono nije mrtvo. Ono sada u svom biću prolazi zadivljujuće transsupstancijalno kretanje! Ono prelazi iz faze u fazu u svom usavršavajućem kretanju, dok ne dođe do svog savršenstva. Ono se postepeno budi iz svog teškog sna. Svojim čeljustima progriza svileni oklop i izlazi na poprište prirode. Ovaj put u neobičnom i zadivljujućem obliku. Ona duga gusjenica sada je prelijepi leptir. Ima dva velika krila na koja se nadovezuju dva mala krila. Ima dva svijetla oka kao i u leptira. Ima dva roga kao u leptira. Noge, koje su prije bile otpozadi, sada se nalaze naprijed, pod glavom. Njen stomak je poput stomaka leptira. Prednji dio je zadebljan, a zadnji izdužen. Njena krila su toliko osjetljiva i tanahna da ako ih čovjek dodirne prstima, na njima ostane trag njenog nježnog praška. Uzvišen i Slavljen je Allah, Najbolji Stvoritelj! Kakvo je ovo biće?! Kakvo je ovo usavršavanje i metamorfoza?!

Ovo je bio jedan primjer umiranja, metamorfoze i ponovnog oživljavanja. Naravno, stanja i faze kroz koje prolazi ova životinjica nisu jednake sa čovjekovim. Mi smo njen slučaj naveli samo kao primjer, jer se sve faze kroz koje ona prolazi dešavaju u Svijetu prirode, uopće ne dotičući svijet Berzaha. U svakom slučaju, ovo je bio dobar primjer za čovjeka koji treba proći kroz svoje promjene u Berzahu.

Isti ovaj čovjek na Sudnjem danu će se pojaviti u drugom obličju, ustvari, u svom istinskom obliku “duše obdarene razumom”. Kijamet svilene bube je nakon dvadeset dana, dok Kijamet čovjeka vremenski dolazi mnogo kasnije.

Da bi ova stvar postala potpuno jasna, u nastavku neizbježno moramo donijeti pojednostavljeno objašnjenje.

Čovjek posjeduje tri razine. Prva razina je njegovo tijelo i podrazumijeva Svijet prirode i materije. Druga razina je snaga uma i imaginalije, koja se još naziva Svijet imaginalija (عالم مثال) i oblika. Treća razina je Ruh i duša, koja se predstavlja kao Svijet nefsa.

Ove tri razine nisu odvojene jedna od druge, već se međusobno prožimaju. Njihov odnos nije poput odnosa zrna graška i zrna graha koje stoji pored njega. Nije poput kašike koja stoji u čaši, a čaša stavljena u jednu veću posudu. Tijelo nije odvojeno od oblika, a oblik nije odvojen od duše. Zapravo, tijelo je prožeto oblikom, a oblik je prožet dušom.

Naprimjer, plod oraha ili badem je jedno zrno, koje opet ima u sebi ulje i esenciju. Prvo je njegovo tijelo, a ulje kao druga razina nije odvojeno od tijela, nego prožima cijelo tijelo. I na kraju, treća razina je njegov supstrat ili esencija.

Ne treba zaboraviti da se gornji primjer u dva pogleda razlikuje od predmeta našeg zanimanja, a to je odvojenost tijela od oblika i oblika od duše.

Prvi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna esencija je u ulju, a ulje u tijelu, dok kod čovjeka vrijedi obrnuto: tijelo je uronjeno u oblik, a oblik u dušu.

Drugi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna supstrat je zbiljski izmiješan sa uljem, a ulje je zbiljski u tijelu badema. Međutim, u slučaju čovjeka taj međusobni odnos nije zbiljsko miješanje, već se ogleda kroz prožimanje. Duša prožima i obuhvata oblik, a oblik obuhvata tijelo. Zbog ograničenosti mogućnosti iskazivanja toga kaže se da je duša u obliku, a oblik u tijelu.

U ovom primjeru ljudsko tijelo je poput zrna, dok je Imaginalni svijet i ljudski oblik poput ulja, a duša čovjeka je poput esencije ili supstrata u odnosu na badem.

Ljudsko tijelo, koje čini njegovu ovosvjetsku prirodu svi mi vidimo. Misal čovjekov, odnosno njegov imaginalni aspekt je njegov um, koji je nematerijalan i čovjekov niži Svijet melekuta. Ljudski nefs je ustvari njegova duša i ruh te je njegova nematerijalnost većeg intenziteta i viša razina njegovog Svijeta melekuta.

Čovjekova duša, tj. bit čovjeka kao bića koje razmišlja, ne mijenja se od rođenja do smrti. To je ono što čovjeka određuje i čini čovjekom. Naravno, ona usavršava svoje potencijale i aktuelizira ih.

Svijet uma ili imaginalni aspekt čovjeka, koji se naziva i Svijet Berzaha, ne mijenja se, već prolazi usavršavajuće razine.

Ljudsko tijelo je stalno u promjeni. Svakog trenutka jedni čovjekovi dijelovi propadaju, a drugi se istovremeno grade. Tijelo stalno mora unositi hranu da bi se nadomjestilo ono što se izgubilo.

Kada čovjek utone u san, on svoje tijelo polaže na zemlju, ali njegov Imaginalni svijet i duša ne ostaju na zemlji odbačeni. Um čovjeka je budan, kreće se, rješava pitanja, obavlja ibadet, dijeli pravdu, svađa se, leti po zraku. Na kraju krajeva, on čini hiljade radnji u različitim oblicima koje mi nazivamo snovima.

U nekim snovima toliko se naljutimo da i rat otpočnemo. U nekim, opet, doživimo tolika ushićenja, radosti i blaženstva da se to ne može ni opisati. Kada se probudimo, mislimo da nam je tijelo sve to uradilo, da smo ovim materijalnim tijelom letjeli. A zapravo nismo.

Govore uzvišenog sadržaja izrekli smo u snu, ali ne ovim komadom mesa u ustima. Čuli smo prelijepe zvukove, ali ne ovim ušima od mesa i kostiju u glavi. Gledali smo zadivljujuće prizore, ali ne ovim očnim šupljinama.

U svijetu sna posredstvom svog imaginalnog i berzahskog tijela ljudska duša se kretala i obavljala hiljade drugih radnji. Međutim, pošto je Svijet prirode jači od Svijeta imaginalnog, duša ne može obaviti sve što bi htjela sa ovim tijelom od materije. Prevlast Svijeta prirode je prepreka duši u ostvarenju mnogih njenih želja.

U budnom stanju čovjek obavi mnoštvo radnji potaknut i vođen željama Imaginalnog svijeta, poput svih radnji koje tijelo obavlja. S druge strane, velik broj radnji obavi, ali ne posredstvom tijela, već imaginalnim oblikom. Naprimjer, on sjedi, ali je u Imaginalnom svijetu otputovao u Medinu i Mekku te obavio sve radnje umre i hadždža. Sve ove radnje je obavio u budnom stanju posredstvom melekutskog oblika, a tijelom nije nigdje maknuo.

Budući da je većina čovjekove pažnje u budnom stanju posvećena tijelu, te zato on svoju zbilju doživlja samo po tijelu – on sve poslove obavlja tijelom. Ali kada zaspe i njegova pažnja prema tijelu se umanji, a duša svoju zbilju nađe u imaginalnom obliku, ne osvrćući se na materijalno tijelo, on sve radnje obavlja u imaginalnim i berzahskim oblicima.

U budnom stanju čovjek sjedi na jednom mjestu, a snagom misli odlazi u Mekku. U snu nije tako. U snu, s obzirom da je zbilja čovjeka njegov berzahski oblik, sâm on odlazi do Mekke, a nisu njegove misli odvojene od njega otišle tamo.

Na temelju ovoga, čovjek u snu može obaviti veoma važne stvari koje nije mogao u budnom stanju.

Kada čovjek umre i u potpunosti napusti tijelo, njegova dimenzija nematerijalnosti se uveća te on samim tim postaje mnogo slobodniji i jači. Zato može i uraditi neobične stvari. Recimo, u jednom trenutku moguće je da stekne znanje i uvid u sve aspekte svjetova prirode i njihove kakvoće; ili da u jednom trenutku obiđe svu svoju porodicu i rodbinu i upozna se sa stanjima svih njih; ili da primi darove svojih prijatelja i porodice koji njemu dolaze u duhovnom i svjetlosnom obliku i da uživa u njima; ili da dosegne univerzalne Božanske nauke te da bude obaviješten o stanjima duša u Džennetu i Džehennemu, o načinu obračuna i vaganju djela. Nakon ovog objašnjenja značenje mnogih predaja postaje mnogo jasnije.

Obuhvatnost u pogledu znanja sličnu ovoj Božiji prijatelji stiču još na Ovom svijetu, u budnom stanju. Također, moguće je da i duhovni putnici – koji još uvijek nisu prešli cio put, odnosno nisu dosegli položaj čistog tedžerruda – privremeno, u obliku hala dožive ovo ili u budnom stanju ili u snu.

[...]

Jedan moj prijatelj, koji je sa mnom bio i u rodbinskoj vezi preko majke, imao je veoma neobičan san. Toliko toga mu se izdešavalo u tom snu da mu je trebalo tri dana da mi sve prepriča. Došao bi ujutro na sabah-namaz i ostao bi do podne-namaza prepričavajući san. Nakon podne-namaza nastavio bi prepričavati do akšama. I tako tri dana.

Ovaj san je bio toliko neobičan da kada sam tih dana otišao do Hamedana kod ukrasa salika, fakiha i mudžtehida, ajetullaha hâdž šejha Muhammeda Dževâda Ensarija Hamedanija, r.a., i prepričao mu san mog prijatelja, on je ostao začuđen i rekao je: “To je jedan od onih snova koji se u jednom vremenskom razdoblju ne dešava ili se dešava veoma rijetko. Jasno je da taj čovjek ima velikog potencijala.”

Neobičan je taj Svijet duša! Gdje su duše? Šta one rade? Kakve veze uspostavljaju?

Bože, šta je sve ovo?! Svilena buba nekoliko dana provede u čahuri i potom izlazi u obliku leptira. A mi kažemo da je umrla i potom oživjela. Nije tako. Kada ova životinjica uđe u čahuru, umiri se. Ništa ne jede, niti se miče. Ona je potpuno mrtva u životinjskom obliku i kalupu, ali se u svojoj biti i supstanci usavršava. U svakom trenutku putuje iz jednog svijeta u drugi, dok na kraju ne poprimi oblik leptira.

Sa čovjekom je isto tako. Kada umre, duša ne nestaje. Ona je živa. Dok je bila sa tijelom, njeno usavršavanje se odvijalo posredstvom tijela. Tijelo je prepreka neobičnim putovanjima i činjenju čuda. Ali nakon što umre, nema više tijelo i nema vremena, prostora ni materije. Stoga jake duše svojom voljom mogu činiti neobične stvari.

Danas je peti dan mjeseca Ramazana i svi bismo htjeli da večeras priredimo iftar. Da možemo, razastrli bismo sofru od istoka do zapada i pozvali bismo na iftar sve ljude koji poste. Ali mi to ne možemo, jer se ne možemo kretati od istoka do zapada. Nemamo sofru takve veličine. Ne možemo uputiti poziv svim postačima svijeta.

Međutim, kada čovjek napusti Ovaj svijet i nestane zastora vremena, mjesta i materije, kada se prekinu ovosvjetske vezanosti i oslobodimo se ograničenja Svijeta prirode, tada ćemo moći sa lahkoćom prirediti jedan takav iftar, i to s takvom lahkoćom kakvom sada u našem umu planiramo i zamišljamo takav iftar.

Ovaj neobičan posao moguć je zbog vladavine i dominacije duše u Svijetu tedžerruda, gdje se stvari već samim naumom ostvaruju i ozbiljuju. Ovo posebno vrijedi za one koji su stigli do položaja čiste iskrenosti. Gospodar je njima podario neobično veliku snagu.

Allame Tabatabai hâdži Sejjid Muhammed Husejn Tabrizi – veoma cijenjeni učitelj, koji je svojim uzvišenim mislima, vrlinama i savršenstvima zadužio stoljeće znanosti i djelovanja, veliki i izvanredni učenjak koji je svojim naučnim dahom otpočeo cijeli naučni pokret u islamskom sveučilištu, koji je predavanjem tefsira, božanskog nauka i mudrosti vjerske učenike upoznao sa zbiljama božanskih učenja, koji je uspostavio jedinstvene čvrste temelje u uništenju nevjerničkog uporišta i raskrinkavanju poricatelja, autor tefsira El-Mizân i drugih izvanredno vrijednih knjiga, učitelj ovog poniznog roba na području tefsira, morala, filozofije i stare astrologije – imao je brata u Tabrizu koji se zvao hâdž Sejjid Muhammed Hasan Ilâhi Tabatabai, koji je također bio veliki učenjak, bogobojazan, isposnik, pobožnjak, učitelj morala i božanskih učenja, odgajatelj i vodič duša ka Hramu Božije sigurnosti. Nekoliko je godina prošlo otkako je preselio sa Ovog svijeta u Vječni postojani svijet. Allamu Tabatabaija, zbog velike ljubavi koju je osjećao prema bratu, njegova smrt toliko je pogodila da je tugujući za njim zadobio srčane probleme.

Allame Tabatabai je rekao: “Moj brat u Tabrizu je imao učenika kojeg je poučavao filozofiji. Taj učenik je imao sposobnost prizivanja duša i moj brat je posredstvom njega uspostavio kontakt sa mnogim dušama.

Taj učenik, prije nego što je imao ikakve veze sa mojim bratom, poželio je da uči filozofiju. Radi toga je prizvao dušu Aristotela i zamolio ga da mu predaje filozofiju. Aristotel mu je u odgovoru rekao: Uzmi Mulla Sadrinu knjigu Asfâr i otiđi do hâdži Muhammeda Hasana Ilâhija da te on poučava.

Taj učenik je kupio Asfâr i otišao do mog brata pojasnivši mu šta je Aristotel rekao. (Aristotel je živio otprilike tri hiljade godina ranije.)

Moj brat ga je prihvatio za učenika. Učenik je dolazio iz dana u dan i učio filozofiju. Brat je rekao: ‘Ja sam posredstvom ovog učenika uspostavio kontakt sa mnogim dušama i tražili smo odgovore na različita pitanja. Neka pojašnjenja teških filozofskih pitanja tražili smo od samih autora djela. Recimo, za neke teško razumljive dijelove kod Platona pojašnjenje smo tražili od njega samog, ili od Mulla Sadre kada su njegova djela u pitanju.

Jednom prilikom, kada smo uspostavili kontakt sa Platonom, on nam je rekao: ‘Znajte svoju vrijednost sada dok još možete izgovarati la illahe illallah na Zemlji. U vremenu kada sam ja živio idolopoklonici i dualizam toliko su dominirali da nismo niti jedno la illahe illallah mogli izgovoriti naglas.’”

[...]

Allame Tabatabai kaže: “Neobično je i to da mi je brat iz Tabriza u jednom pismu napisao kako je njegov učenik uspostavio kontakt sa našim ocem i u tom razgovoru otac se potužio zašto ja njemu ne dadoh udjela u sevapima tefsira koji pišem.”

Allame Tabatabai kaže: “Taj učenik uopće me nije poznavao niti je znao da ja pišem tefsir. Štaviše, moj brat me nije ni spominjao u njegovom prisustvu. Ni to da ja nisam oca uvrstio u sevape tefsira niko nije znao, osim mene i Gospodara. Čak ni moj brat nije imao uvida u to, jer se to odnosi na moju namjeru srcem.“

(U pogledu povezanosti kur'anskih ajeta El-Mizân je tefsir kakav s početka islama do sada nije napisan. Jednom prilikom Allami sam rekao da su na nekim mjestima ovog tefsira kur'anski ajeti tako povezani i upućeni jedni na druge da se jedino može reći da je Božije nadahnuće poteklo njegovim mislima, jezikom i perom. Ako bi se ovaj tefsir izučavao i predavao u islamskom sveučilištu, tek bi nakon dvije stotine godina postala jasna njegova vrijednost.

Vidite, ovaj čovjek je napisao jedan takav tefsir, koji je još uvijek živ i među nama, velikani već imaju jaku potrebu za tim tefsirom, ali i pored svega toga ovaj skromni čovjek kaže: ‘Zar sam ja uradio posao vrijedan spomena?’)

“To što oca nisam uvrstio u sevape pisanja tefsira nije bilo zbog toga što sam ga htio uskratiti, već, ustvari, kakve ima vrijednosti moj rad da bih sada oca uvrstio u sevape toga. Kada mi je stiglo pismo od brata, ostavilo je velikog uticaja na mene. Rekoh: ‘Bože, ako ovaj komentar Kur'ana ima vrijednosti i sevapa kod Tebe, ja te sevape darujem dušama moga oca i majke.’ Još uvijek nisam poslao odgovor na bratovo pismo, kada nakon nekoliko dana dođe pismo iz Tabriza u kojem on kaže da je razgovarao sa ocem koji je bio radostan i da je rekao: ‘Da mu Allah podari dug život i da mu pomogne! Sejjid Muhammed Husejn je poslao naš poklon.’”[12]

Jednom prilikom, dok je moja malenkost bila u Nedžefu zaokupljenja sticanjem znanja, u četvrtak popodne otišao sam do Vadiu-selama. Dok sam tako hodao mezarjem, sretnem ajetullaha Aga Bozorg Teherânija, koji je spadao u red velikih učenjaka. Bio je isposnik i pobožnjak, vrhunski stručnjak u nauci hadisa i ridžala, pisac dva izuzetno vrijedna djela.

On je živio više od stotinu godina. Ja sam s njim bio u rodbinskoj vezi. Također, on je jedan od onih koji mi je dao idžazetnamu za prenošenje hadisa. Bio je skroman čovjek, skromnih potreba, velikog davanja, blag, zdrav, čist, velik, plemenit. Sa mojim ocem je dugo prijateljevao, a zapamtio je i mog djeda Sejjida Ibrahima Teherânija, u vezi s kojim se prenose zanimljiva kazivanja. Mene je mnogo volio i ja sam sedmično ili u dvije sedmice odlazio do njega kući i tu sam se mnogo okoristio njim.

Uglavnom, sreo sam ga u Vadiu-selamu, poselamio ga i zajedno smo proučili Fatihu za umrle. Zajedno smo išli, dok nismo stigli do jednog mjesta.

On reče: “Dođi da proučimo Fatihu ovdje! Ovdje je kabur moga oca, majke, daidže i neke druge robine.”

Sjeli smo i za svakog posebno smo proučili Fatihu. Potom je prenio predaju čije značenje je sljedeće: Ko u četvrtak poslijepodne ode na mezar majke i oca, Allah, dž.š., će na njihova srca spustiti različite stepene svjetlosti, obradovat će umrle, a udovoljit će i potrebama ove osobe. Preminulu osobu u porodici četvrtkom poslijepodne čekaju pokloni.

"Zato ja tokom sedmice iščekujem ovaj dan da bih došao ovdje i proučio Fatihu.“

Nakon toga smo ustali i krenuli. On reče: “Kada sam bio mali, naša kuća je bila u Teheranu u području Pamenâre. Nekoliko dana je prošlo od preseljenja moje nane po ocu. Tim povodom u kući smo pripremili ručak i to je prošlo.

Jednog dana, dok je moja majka u kuhinji pripremala slatko od višanja, sokakom je prolazio prosjak koji je glasno tražio pomoć. Mojoj majci pade na pamet da malo hrane odvoji i udijeli prosjaku na ime sevapa tek preminule majke njenog muža, ali u brzini, da ne bi prosjak prošao, zgrabi lavor koji su koristili u kupatilu, jer trenutno nije imala čiste posude, u njega stavi hrane i udijeli je prosjaku. Niko nije znao za ovo.

Istu noć otac mi se odjednom u pola noći trže iz sna, probudi majku i upita: ‘Šta si danas uradila?’ Majka reče: ‘Ne znam!’

Otac reče: ‘Sada sam u snu vidio svoju majku i rekla mi je: Moram se požaliti na svoju snahu. Danas me je osramotila pred svim mrtvacima. Moju hranu je stavila u lavor od kupatila.’

Ponovo otac upita: ‘Šta si radila?’

Majka reče: ‘Koliko god da sam razmišljala, ničega se nisam mogla sjetiti. Odjednom se sjetih da je hrana koju sam dala prosjaku sa namjerom poklona za moju svekrvu na Onom svijetu bila njena hrana.’” Ali budući da je ta hrana data u neprimjerenom obliku, na isti način je njoj u Melekutu dato.

Ona se žalila na to što joj je hrana data na takav način, umjesto da bude data dostojanstveno i primjereno, kako prosjaku tako i svekrvi. To je bila uvreda i za prosjaka i za dušu preminule.

Svako dobro koje čovjek hoće da uradi treba biti učinjeno sa potpunim poštovanjem prosjaka.

Svaki posao koji čini čovjek može svojom voljom uraditi, da od toga ima koristi, i to za vrijeme života na Ovom svijetu. U suprotnom, kada preseli na Budući svijet, kada ostane uskraćen od svega i ne bude imao snage za djelovanje, tada neće moći svoju hranu na lavoru iz kupatila zamijeniti kristalnom posudom.

Svi ovi snovi su pouka. Ovaj ponizni rob nastojat će da tokom ovih predavanja prenese neke snove i druge događaje iz ovog vremena od pouzdanih ljudi, a ne iz starih knjiga od učenjaka čije ime i djelo se protokom vremena pretvorilo samo u spomen i vijest. Ovakva svjedočanstva, iz ovog vremena ostavljaju mnogo više traga na duše ljudi.

Muhammed ibn Idris Helli u knjizi Serâ'er prenosi iz knjige Ebu el-Kâsima ibn Kulevije, r.a., predaju od Imama Sadika: “Do Imama Alija stigla je vijest da je umro jedan njegov ashab, a ubrzo potom stiže vijest da nije umro. Imam Ali njemu napisa pismo: ‘U ime Allaha Milostivog Samilosnog! U vezi s tobom stigla nam je vijest koja je uznemirila i ražalostila tvoju braću. Nakon toga, stigla je druga vijest, koja opovrgava prvu vijest. Ta vijest nas je obradovala.

Međutim, da li se ti sada nalaziš u položaju onoga koji je okusio smrt i potom oživio?

Da li si poput čovjeka koji je od Gospodara tražio povratak i On mu je udovoljio molbi pa taj sada sebe vidi spremnog da sav svoj imetak usmjeri ka onome u čemu je Njegovo zadovoljstvo, da ga ponese sa sobom u Vječnu kuću i stanište i da za sebe ne vidi nikakva drugog imetka osim toga?

Znaj, dan i noć – koji se izmjenuju – ulažu krajnji napor da skrate živote, unište imetak i da otkuca konačni čas što prije.

Daleko bilo, daleko bilo! Koliko je samo od ove zbilje daleko poimanje nemarnih ljudi!

Koliko su samo dana i noći vidjeli Ad, Semud i mnogobrojna druga plemena i narodi da bi na koncu svi oni umrli, nestali i došli pred svoga Gospodara i suočili se sa svojim djelima!

Dan i noć su stalno novi i svježi kao i svi poslovi i događaji koji se odvijaju na Ovom svijetu, poput stradanja, bolesti, smrti. Noć i dan su stalno prolazili pred njihovim očima i njih ništa ne čini starijim. Ovo dvoje uvijek je spremno da se isto ono što što se desilo prethodnim naraštajima desi i onima koji dolaze, i da tim smrtima i nesrećama kojima su oni bili izloženi, i ovi novi budu izloženi.

Znaj da si ti poput braće i onih na koje ličiš, koji su napustili Ovaj svijet i nakon nekog vremena života izrecitirali gazel rastanka.

Tvoj primjer je primjer tijela koje je izgubilo sve svoje moći i ostalo mu je samo nekoliko posljednjih udisaja te samo iščekuje dolazak Meleka smrti i samo osluškuje da čuje Gospodarov poziv.

Utječemo se Gospodaru od onoga što u položaju savjetovanja kažemo, ali praktično ne primjenjujemo!’”[13]

Imam Ali je rekao:

فَإنَّ الغابَةَ أَمَامَكُمْ، وَ إِنَّ وَرَاءَكُمُ السَّاعَةَ تَحْدُوكُمْ. تَخَفَّفُوا تَلْحَقُوا، فَإنَّما يُنْتَظَرُ بِأَوَّلِكُمْ آخِرُكُمْ

“Cilj je doista pred vama. Za vama je čas koji vas goni. Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Vaši prvi čekaju vaše posljednje.”[14]

Goniči deva, da bi preveli deve preko vrele pustinje, a da one ne osjete teškoću zbog duljine puta, pjevaju pjesmu goniča. Imam Ali je čas koji nas goni uporedio sa pjesmom vodiča deva. Ta pjesma stalno čovjeku stiže do ušiju da bi ga na kraju uvela u kuću.

Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Svoj teret učinite lahkim – stići ćete. Duše poslanika, vjerovjesnika, Božijih prijatelja nastanile su se u svojim mjestima u Džennetu. Duše iskrenih robova i bliskih uživaju u svom blaženstvu jer su stigle do svog cilja. O robovi Božiji! Zašto kasnite?! Zašto ste lijeni?! Teret grijeha i vezanost za Ovaj svijet prikovao vas je i opteretio, tako da ste umorni. Sve to odbacite! Iščupajte korijene materijalnih vezanosti! Odbacite zadovoljavanje strasti! Učinite sebe lahkim, da biste se priključili ovoj karavani milosti i susreta sa Bogom, a ne da zaostanete.

Vaši prvi čekaju vaše posljednje. Kijamet neće nastupiti dok se svi koji su zaostali ne sakupe, dok posljednji ne stignu prve. Zbog vaših loših djela niste mogli sebe priključiti čistim dušama, već ste ih ostavili na visokim položajima da vas čekaju. Dobrim djelima, lijepim svojstvima i ispravnim vjerovanjima stignite karavanu čistih i ne doživljavajte ih samo kao one koji vas čekaju.

Sejjid Radi, r.a., ispod ovih riječi je zapisao: “Uporede li se ove rečenice – ne uzimajući u obzir Božiju riječ i riječ Allahova Poslanika, s.a.v.a. – sa svakom drugom riječju, naći ćemo da su veće i uzvišenije. Zapravo, kao da im ravnih na mejdanu nema.”[15]

Koliko je samo Imam Ali spominjao smrt i svoje ashabe podsjećao na nju. Sejjid Radi, r.a., kaže: “Imam Ali se svojim ashabima u mnogim prilikama obraćao riječima: ‘Spremite se za putovanje, Allah vam se smilovao, jer ste već pozvani za odlazak. Smatrajte boravak svoj na Svijetu ovom vrlo kratkim i vratite se s opskrbom najboljom koja je s vama, jer doista pred vama je prepreka koju je teško savladati i boravišta puna straha i opasnosti. Do njih se mora dospjeti i kod njih zaustaviti. Znajte da su pogledi smrti pred vama bliski. To je kao da ste već u kandžama njezinim i kao da se ona zakačila za vas. Poslovi tegobni i opasnosti potresne guraju vas u nju. Presjecite zato sve veze sa Svijetom ovim i pomozite sebi opskrbom svijesti o Bogu.’”[16]

[...]

[2] El-En‘âm, 60.

[3] El-Inšikâk, 6.

[4] El-Mu'minûn, 112-114.

[5] Šejh Saduk: Me‘âni-l-ahbâr, str. 290.

[6] Šejh Saduk: Me'ânil-ahbâr, str. 289-290.

[7] Ibid.

[8] Ibid.

[9] Misbâhuš-šerî'e: izdanje Merkeze našre kitab, Teheran, 1389. g. po H, pogl. 49, str. 29.

[10] Sujuti: Džâmi'us-sagîr, 4. izdanje, Matb'e Mustafa el-Babî el-Halebî, Egipat, sv. 2, str. 189.

[11] Sujuti: Kunûzu-l-haqâ'q, str. 143.

[12] Kazivanje o prizivanju duša naveli smo samo kao potvrdu nematerijalnosti duše i opstojanju duše nakon odbacivanja materijalnog obličja, a ne kao potvrdu za dozvolu ovog djela. Nema sumnje da je razgovaranje sa umrlim dušama moguće, ali to nije u oprečnosti sa nedozvoljenošću ovog djela u Šerijatu, iz razloga koji su poznati Svetom Zakonodavcu. Slično je i sa muzikom, koja je dio znanosti matematike, u čiju realnost i uticaj na čovjeka nema nikakve sumnje, jer ga obveseli, rastuži, natjera na plač, smijeh i sl. Međutim, zbog štetnosti koju ova znanost ima kao posljedicu Sveti Zakonodavac ju je zabranio. Znanja o sihru, kontaktiranju sa džinima i potčinjavanju duša nebeskih tijela, i pored toga što imaju svoju realnost, Sveti Zakonodavac također je zabranio i zatvorio vrata okorištavanju ovim znanostima. Tako je i prizivanje duša, kao dio znanosti o proricanju, zabranjeno u svetom Šerijatu. Ovakvo je bilo i stajalište i praksa Allame Tabatabaija.

[13] Muhammed ibn Idris Helli: Serâ'er, litografsko izdanje, poglavlje Mustetrefât, str. 20.

[14] Staza rječitosti, govor 21.

[15] Muhammed Abduhu: Šerh Nehdžu-l-belâge, Egipat, str. 58.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %765 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT