Stajanje čovjeka pred Gospodarem Uzvišenim (33)

Proživljenje - povratak Bogu

S perzijskog preveo: Amar Imamović

33. PREDAVANJE

Stajanje čovjeka pred Gospodarem Uzvišenim

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Knjizi Časnoj kaže:

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ * وَالذَّارِيَاتِ ذَرْوًا * فَالْحَامِلاَتِ وِقْرًا * فَالْجَارِيَاتِ يُسْرًا * فَالْمُقَسِّمَاتِ أَمْرًا * إِنَّمَا تُوعَدُونَ لَصَادِقٌ * وَإِنَّ الدِّينَ لَوَاقِعٌ

“U ime Allaha Svemilosnog, Samilosnog! Tako Mi onih koji pušu snažno, i onih koji teret nose,

i onih koji lahko jezde, i onih koji naredbe provode, ono čime vam se prijeti – istinito je, i Dan podmirenja dogodit će se!”[1]

Prenosi se od Imama Sadika da je u vezi ovih ajeta rekao: “Tako Mi onih vjetrova koji raznose zemlju! Tako Mi oblaka koji nose tešku vodu! Tako Mi lađa koje sa lahkoćom plove morima! Tako Mi meleka koji zapovijed Božiju provode u Kreaciji (Božiju naredbu u veličini svog bića i stepena spuštaju iz viših ka nižim svjetovima). Istina je ono čime vam se prijeti. Nagrada i kazna će sigurno biti.”[2]

Također, u Tefsiru Ed-Durrul-mansūr Abdur-Rezzāk, Sa'īd ibn Mansūr, Fārjqbi, Hāris ibn Ebi Usāme, Ibn Džarīr, Ibn Munzir, Ibn Ebi Hātim i Ibn Enbāri u djelu Masāhif, i Hākim u djelu El-Mustadrik svi prenose predaju istog značenja od Ali ibn Ebi Taliba.

Fahr Rāzi u svom tefsiru je rekao: “Možda je najtačnije da kažemo da se ova četiri svojstva odnose na vjetar. U tom slučaju značenje ajeta bi bilo: Zaklinjem se vjetrom koji oblake stvara i nebom ih raznosi, zaklinjem se vjetrom koji nosi teške terete i daju da poteknu velike rijeke od kojih su neke teže i od planina, zaklinjem se vjetrom koji nakon što se natovare oblaci pokrenu ih, i zaklinjem se vjetrom koji raznosi kišu u razna područja Zemlje.”[3]

“Ono što posvjedočuje predaja od Imama Alija je to da sve ove zakletve ukazuje na cjelokupnost upravljanja Kreacijom, jer su spomenuti kao primjer od poslova kod upravljanja kopnom: Tako Mi onih koji pušu snažno; primjer poslova kod upravljanja morima: i onih koji teret nose; primjer poslova kod upravljanja vazduhom i atmosferom: i onih koji lahko jezde; i primjer upravljanja meleka koji su posrednicu u cjelokupnom upravljanju: i onih koji naredbe provode.”[4]

Uglavnom, ono što je važno jeste činjenica da se Allah, dž.š., zaklinje najvažnijim poslovima da je istina ono čime se prijeti ljudima i da će se Dan podmirenja dogoditi. Sudnji dan nije izmišljotina od strane Poslanika, mir s njima, da bi time umirili duše ljudi kroz historiju i da bi se ukrotile generacije razuzdanih mladih ljudi. Pitanje događaja Sudnjega dana nije puka teorija i hipoteza.

Proživljenje je povratak čovjeka Bogu, budući da proživljenje označava mjesto,  vrijeme  i temelj povratka ono je sredstvo uz pomoću kojeg će se taj povratak ostvariti. A to, ujedno, znači da je prethodno čovjek trebao doći od Boga da bi povratak imao smisla, jer se za proputovanje puta, kojim se nije prošlo već od prije, ne kaže povratak. Prema tome, mi smo došli od Boga i vraćamo se tamo odakle smo i došli.

كَمَا بَدَأَكُمْ تَعُودُونَ

“Kako god da vas je stvorio i početak je vašeg stvaranja, tamo će vas ponovo vratiti.”[5]

كَمَا بَدَأْنَا أَوَّلَ خَلْقٍ نُّعِيدُهُ

“Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, ovaj svijet ćemo tamo vratiti.”[6]

Dakle, čovjeku i svim ostalim bićima predstoji Proživljenje, odnosno povratak Bogu. Vraćamo se upravo tamo odakle je počelo naše stvaranje. Budući da je čovjek spušten sa svim aspektima svog bića, on će se ponovo uzdignuti i vratiti cijelim svojim bićem i svim njegovim aspektima, jer u suprotnom se neće ostvariti povratak u njegovom punom značenju. Čovjek je spušten sa svim svojim bićem i pojavio se u Svijetu mnoštva gdje je zaogrnut odjećom prirode i materije. Isti taj čovjek koji sada podrazumijeva tijelo, oblik (مثال) i dušu, vanjsko i unutrašnje, treba da se vrati. U suprotnom, ako bi bilo tako da dio čovjeka ostane ovdje, a drugi dio se vrati, u tom slučaju se on ne bi vratio cijelim svojim bićem.

ثُمَّ إِلَىَّ مَرْجِعُكُمْ فَأُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“Meni ćete se zatim vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili izvijestiti!”[7]

Svijet u kojem mi sada živimo nije besmislen, a nije ni igrarija. Čovjek je taj koji sam sebe odvodi u nemar i neznanje ili ostaje svjestan. Kreacija u kojoj živi pomno bilježi sva njegova djela, pa čak neznanje i nemar. Čovjek nije izuzet iz obračuna. Ako govori, njegove riječi se bilježe. Ako prelistava knjige, zvuk toga se bilježi. Dakle, čovjek ne može ništa sakriti u Kreaciji u kojoj živi. Nakon toga čovjek se vraća Bogu sa svim svojim djelima i mislima gdje će biti obaviješten o svemu.

يَا بُنَىَّ إِنَّهَا إِن تَكُ مِثْقَالَ حَبَّةٍ مِّنْ خَرْدَلٍ فَتَكُن فِى صَخْرَةٍ أَوْ فِى السَّمَاوَاتِ أَوْ فِى الأَرْضِ يَأْتِ بِهَا اللَّهُ إِنَّ اللَّهَ لَطِيفٌ خَبِيرٌ

“O sinko moj! Zbilja, dobro ili zlo – ako bude teško koliko što je zrno gorušice, u stijeni, ili na nebesima, ili na Zemlji bilo, Allah će ga iznijeti na vidjelo! Allah, doista, sve skrovito zna i On je sveznajući.”[8]

U slučaju kada ni koliko zrno goruščice nije skriveno bilo gdje da se ono nalazilo u ovoj Kreaciji, odnosno nije izvan Božijeg Znanja, Života, Moći i Vlasti, čemu onda čovjek da se nada! Kako on može ustvrditi za sebe da je on i njegova vjerovanja, misli, namjere, osobine i djela prikriveno spram Božijeg Znanja i Moći? Kako uopće može negirati svoje biće, a jasno je da je ova egzistencija i trenutno postojanje u Kreaciji neodvojivo od bilježenja njegovih radnji i pred kojim stoji neizbježno proživljenje?

Allah, dž.š., ima Moć i čovjeka će proživjeti. Tada će čovjek shvatiti da Ovaj svijet nije uzalud stvoren, da je sve bilo savršeno ustrojeno i sa preciznim svođenjem računa.

Bilo da čovjek negirao Proživljenje govoreći: Ko je otišao i vidio da je istinito to sve o čemu govore poslanici?, ili ga prihvatao – ono će se neizbježno desiti.

Čovjek svojim osjetilnim očima vidi da je on umiruće i nestajuće stvorenje. On vidi kako se tijelo čovjeka polaže pod zemlju i potom truhe. Duša mu nije vidljiva da bi mogao reći da je on  živ. Dakle, zbilja čovjeka je upravo ovo fizikalno tijelo i shodno tome nema niti proživljenja. Sve priče o tome su čiste izmišljotine.

إِنْ هِىَ إِلاَّ حَيَاتُنَا الدُّنْيَا نَمُوتُ وَنَحْيَا وَمَا نَحْنُ بِمَبْعُوثِينَ

“Nema drugog života osim ovog našeg život na Ovom svijetu, umiremo i živimo, a oživljeni nećemo biti?”[9]

Prema tome, ono što su poslanici govorili je zbog sveopće društvene koristi. To je bilo zarad uspostave društva i pravednih odnosa i da bi se spriječila nepravda i zločin. Da bi poslanici u tome bili uspješni, oni su ljudima stvorili sliku o onosvjetskoj kazni i stalno je oživljavali pred očima ljudi, jer su to vidjeli kao najučinkovitijim sredstvom kontrole ljudi i održanja pravednog društva. Plašenje vječnom vatrom i patnjom ima ulogu strašila koje se stavlja u zasađena polja da bi spriječilo štetočine od njihove navale. Poslanička poruka se stalno ispriječavala pred moćima imaginacije i misli čovjeka da bi na taj načina umanjila njegove negativne porive. Uloga poslanika u ovom slučaju je poput vrtlara koji želi zaštiti svoj vrt. Ukratko, poslanici su se koristili ovim pričama da bi spriječili ljude od ugrožavanja tuđih života i imetaka, a inače te priče nemaju utemeljenja u zbilji.

Kako Bog, nakon što tijelo istruhne pod zemljom i nikakva traga ne ostane od njega, može sakupiti te čestice i ponovno ih oživjeti?! Zar je to moguće?!

Ovo je bio kratak prikaz pogleda prirodoznalaca koji iznose protiv pitanja Proživljenja.

Odgovor njima je taj da oni nisu ništa drugo ponudili do neku umišljenu zamisao, držanje nemogućim nečega bez da su ponudili čvrstu argumentaciji. Šta više, uvodne premise njihove argumentacije čine, ono što bi se reklo u logici, sofizmi i poetički silogizmi.

Odakle i čemu čuđenje?! Zašto oni ne pogledaju u početke svoga stvaranja i ono šta su tada bili!

Zar stvaranje čovjeka ne izaziva veće čuđenje?! Jedne prilike sam rekao svojim sinovima: Nikada ne ostanem začuđen kod promišljanja o Božijim znakovima na obzorjima kao kada promišljam o zametku u utrobi majke.

Čovjek je prvo prašina, pa kap sjemena, pa zametak, pa gruda mesa. Čovjek prolazi ove faze u materici majke dok ne primi oblik potpunog čovjeka, udiše zrak i dobiva razum. Potom zakorači na Ovaj svijet i svakom riječju želi reći: Ja sam čovjek.

Ove promjene su zaista začuđujuće! Kada čovjek razmišlja o ovome, razum mu ostaje zaprepašten, a jezik nijem bez da može išta reći.

Čin stvaranja svakog bića je nešto zadivljujuće, ali promjene kod stvaranja čovjeka su nešto posebno. Allah, dž.š., na nekoliko mjesta u Kur'anu spominje kazivanje o stvaranju čovjeka. Na jednom mjestu kaže:

فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ

“Pa nek' je slavljen Allah, stvoritelj najljepši!”[10]

Gospodar Uzvišeni Sam Sebe hvali i divi se. Kako je to samo Veličanstven Bog pun blagoslova, berićeta i velikodušnosti kada ovako stvara!

Kap sjemena je čestica nevidljiva golim očima, jedino pod mikroskopom. Ona nema ni razuma ni svijesti. Nema ruke niti noge. Nema niti bilo kojeg drugog organa i uda. Jedna kap sjemene tekućine sadrži milione spermatozoida koji nisu vidljivi. Znači ništa. Iz toga ništa Gospodar stvara oči, uši, ruke, noge, srce, bubrege, jetru, kosti, mišiće, nerve. Svaka ruka ima pet prstiju. Svaki prst ima nekoliko zglobova. Svaki od tih zglobova ima nerve. Svi nervi su povezani sa mozgom. Postoji nerv za osjetilo i nerv za pokret. Na jednom mjestu se nalazi nerv za osjetilo, a nije nerv za pokret. Ljudska crijeva imaju pokret, ali nemaju osjetilo. Želudac, srce, bubreg imaju kretanja, ali nemaju osjetila, ustvari imaju, ali su veoma slaba. Dakle, bubreg i želudac se stalno kreću, ali mi ne osjećamo te kretnje. Zar to nije začudno?!

Kako je to stvoreno samo iz jednog spermatozoida koji je toliko malehan da se ne vidi bez mikroskopa?!

Kako se ova malehna čestica kreće unutar svog bića?! Kojom samo brzinom doživljava ove promjene?! U svakom trenutku ona se kreće naprijed. Poprima oblik zgrušene krvi, a potom nečega tvrđega, poput sažvakanog mesa. Potom se u tome pojavljuje nekoliko tačaka za koje kažu da je ova tačka mozak, druga neka da je srce itd. Čovjek koji ovo gleda ne može vidjeti razliku među tim tačkama.

To dođe kao kada olovkom nacrtamo nekoliko tačaka na papiru. Da li se može reći ova tačka je srce, a ona mozak? Da li se može reći ovo je desna srčana pretkomora, a ono lijeva? Ovo je zalizak srca? Šta je tu mozak?! Moć memorije, imaginacije, razuma, promišljanja, koji su sve to sistemi!

Mi posmatramo izvanjsko stvaranja i ostajemo zaprepašteni i nijemi spram stvaranja Božijeg. I sve to je došlo iz nevidljive čestice. Pa nek' je slavljen Allah, stvoritelj najljepši!

Da li je ovo stvorio Allah ili ne?! Da li možemo to poreći?! Da li Bog, Koji je stvorio sve ovo i to na ovakav način, može oživjeti mrtva čovjeka?! Nakon svega ovog zar ostaje mjesta sumnji u Božiju Moć?!

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِن كُنتُمْ فِى رَيْبٍ مِّنَ الْبَعْثِ فَإِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن تُرَابٍ ثُمَّ مِن نُّطْفَةٍ ثُمَّ مِنْ عَلَقَةٍ ثُمَّ مِن مُّضْغَةٍ مُّخَلَّقَةٍ وَغَيْرِ مُخَلَّقَةٍ لِّنُبَيِّنَ لَكُمْ وَنُقِرُّ فِى الأَرْحَامِ مَا نَشَاء إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى ثُمَّ نُخْرِجُكُمْ طِفْلا ثُمَّ لِتَبْلُغُوا أَشُدَّكُمْ وَمِنكُم مَّن يُتَوَفَّى وَمِنكُم مَّن يُرَدُّ إِلَى أَرْذَلِ الْعُمُرِ لِكَيْلا يَعْلَمَ مِن بَعْدِ عِلْمٍ شَيْئًا وَتَرَى الأَرْضَ هَامِدَةً فَإِذَا أَنزَلْنَا عَلَيْهَا الْمَاء اهْتَزَّتْ وَرَبَتْ وَأَنبَتَتْ مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ ۝ ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَأَنَّهُ يُحْيِى الْمَوْتَى وَأَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ ۝ وَأَنَّ السَّاعَةَ آتِيَةٌ لاَّ رَيْبَ فِيهَا وَأَنَّ اللَّهَ يَبْعَثُ مَن فِى الْقُبُورِ

“O ljudi! Ako ste u sumnji spram Proživljenja, pa, Mi vas već stvaramo od zemlje, a potom od kapi sjemena, zatim od zametka, zatim od grude mesa, oblikovanog i neoblikovanog, da bismo vam objasnili! A u materice što Mi hoćemo do roka određenog stavljamo, zatim vas kao djecu izvodimo, a potom do zrelosti da stasate dajemo! Neki od vas umiru, a neki dožive starost duboku pa da tako ne znaju nakon što nešto znali su! I vidiš zemlju zamrlu, pa kad Mi na nju spustimo kišu, ona zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim. A to je tako jer je Allah, On, Istina, i što On zbilja oživljava mrtve, i što On doista sve može, i što će Smak Svijeta zbilja doći, u to nema nikakve sumnje i što će doista Allah oživiti one u grobovima!”[11]

Sve ovo je dokaz Jednoće i Istinitosti Gospodara Uzvišenog. I taj Gospodar će oživiti mrtve jer On je Moćan nad svim. Nema sumnje da će kucnuti čas Sudnjeg dana kada će Uzvišeni Gospodar podignuti sve ljude iz njihovih kaburova.  

Zamislite da ste sami na ovoj zemaljskoj kugli. Nema drugih bića i nema Proživljenja. Postojite vi i to ne možete poreći. Šta ste bili? Bili ste zemlja. Potom ste postali sjemena tekućina. Sjemena tekućina je u osnovi krv, a krv je supstanca hrane koju je čovjek pojeo. Ta hrana ili je životinjskog ili vegetativnog porijekla. Dakle, osnova čovjeka je iz zemlje, jer osnova materija ovih elemenata je od zemlje.

Ova zemlja prolaskom kroz više faza preoblikuje se u krv, a potom u sjemenu tekućinu, a potom u grudu mesa, a to se potom pretvara u kosti. Kako su samo kosti začudne! Kosti noge, kosti ruke, kosti grudnog koša. U njihovom obliku i položaju nema ni najmanje greške. Naprimjer, da se kosti pluća nađu namjesto butne kosti i obrnuto. Nadalje, kosti su stvorene zaobljene da ne bi parale mesno tkivo i da ne bi nanosile bol. Zanimljivo je da se površina kostiju stalno podmazuje da ne se ne bi izlizale i istrošile kod stalnog trenja. Princip koji se danas koristi u svim granama industrije. Kad čovjek pokrene prste ruke, automatski se podmazuju njihovi zglobovi, kao i kod svih zglobova i mjesta gdje se povezuju dvije kosti. Prestankom pokreta, prestaje i sa podmazivanjem.

Zar ovo nije neobično?! Da li mi obavljamo ove poslove?! Mi golemo debelo griješimo kada sebe vidimo neovisnim! Mi mnogo griješimo pripisujući sebi lažnu veličinu!

Kažu da čovjek ima preko dvije stotine kostiju. Sve te kosti se nalaze na svojim tačno odgovarajućim mjestima. Kako to da se sve te kosti nalaze na svojim odgovarajućim mjestima?! Kosti lubanje na svoj mjestu, kosti lica na svom mjestu, kosti prsa na svom mjestu itd.

Kako je samo lijepo ovo opjevao Sadi Širazi:

U prst jedan pogledaj, zglobova je nekoliko,

             Što božanskim stvaranjem povezan' su jedni s drugim.

Da prigovor uputiš božanskome stvaranju,

            Glupost to je i poremećaj očiti.

De razmisli malo o kretnjama čovjeka,

            Nekoliko kostiju kad bi mu odsjekli pa ponovo uvezali.

Bez pokreta gležnja, koljena i noge,

            Kadar ne bi bio s mjesta se pomaknut.

A čovjeku sedždu nije činit' teško,

            Jer u kičmi njegovoj ni jedan mu pršljen nalik drugom nije.

Mnoštvo je pršljena uvezano jedno s drugim,

            Da bi tijelo zemljano poput tebe nastalo.

U tvom tijelu vene su, o ti željni edeba!

            Zemlja ti si, a u njoj je tristo šezdeset izvora.

Vid, misao, razum i procjena u glavi su tvojoj,

            Svi organi zbog srca, a srce zbog znanja, vrijednost svoju imaju.

Prezreno su četveronošce slamom naprtili,

            A ti poput elifa na nogama uspravljen.[12]

I kako samo zadivljujućom brzinom Onaj koji umove ostavlja zaprepaštene stvara sve ove kosti. Kod čovjeka to traje devet mjeseci, dok piletu u jajetu za isto treba dvadeset i koji dan.

Devet mjeseci u utrobi majke je opet veoma kratak period, a kretnja zametka je veoma brza. Da bi se prah zemlje pretvorio u čovjeka, potrebno je i milione godina. Ako bi ova zemlja svojim unutarnjim, odnosno supstancijalnim kretanjem se pretvarala u sjemenu tekućinu pa u zametak, pa u ugrušak, pa u čovjeka sa razumom, treba proteći milione godina. Da bi dali naučni prikaz toga na ovom mjestu nije ni vrijeme ni mjesto. Ali, u svakom slučaju, taj proces u utrobi majke traje samo devet mjeseci. Kada se nekome rodi dijete, mi to popratimo samo iskazima radosti što mu ja Allah iz svoje Milosti podario dijete. Mi ne znamo koje su samo tajne i neobičnosti položene u tom djetetu.

وَنُقِرُّ فِى الأَرْحَامِ مَا نَشَاء إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى

“A u materice što Mi hoćemo do roka određenog stavljamo...”

Sve ovo je da bi čovjek stekao spoznaju o sebi i približio se Allahu, dž.š. Da bi promišljanjem o ovim pojavama i začudnostima iskreno se približio Gospodaru Uzvišenom.

U majčinoj utrobi dijete je položeno na sigurno mjesto. Majka gdje god da se kretala, noću ustajala, odlazila do banje, putovala morem, kopnom ili nebom, dijete se cijelo vrijeme nalazi na sigurnom. Ono je uspavano u kolijevci koja ga čuva, okružen majčinskom ljubavlju i brigom da mu se ne bi što desilo.

ثُمَّ نُخْرِجُكُمْ طِفْلا ثُمَّ

“...zatim vas kao djecu izvodimo...”

Kada se rodi dijete, dolazi sa kosom, oblikovanim noktima i vrhovima prstiju a oči mu blješte kao dvije svjetiljke. Ono osjeća glad, zato i plače da bi obznanio svoj problem i dobio majčino mlijeko. Usne su u potrazi za dojkom bez da ga je neko tome poučavao. Dijete prolazi faze svog razvoja.

ثُمَّ لِتَبْلُغُوا أَشُدَّكُمْ

“...a potom do zrelosti da stasate dajemo!”

Allah, dž.š., iz dječaka izvodi zrelog čovjeka čvrste tjelesne građe i razvijene misli i emocija. Ukratko, Gospodar razvije u čovjeku njegove potencijale.

وَمِنكُم مَّن يُتَوَفَّى وَمِنكُم مَّن يُرَدُّ إِلَى أَرْذَلِ الْعُمُرِ لِكَيْلا يَعْلَمَ مِن بَعْدِ عِلْمٍ شَيْئًا

“Neki od vas umiru, a neki dožive starost duboku pa da tako ne znaju nakon što nešto znali su!”

Allah, dž.š., daje da neki umru prije starosti dok drugi dočekaju starost koja pokaže svu njihovu nemoć i slabašnost. Čak dotle da zaboravljaju i ono znanje koje su stekli kroz cijeli život. Zar ovo nije neobično?!

U takvom stanju oronuli starac ne primjećuje da obavlja nuždu oko sebe, poput dojenčeta. Svu onu slavu, uznositost, moć i snagu je izgubio. Pronicljivost i mudrost je izgubio. Nikakva traga od toga nije ostalo. Do prije nekoliko godina kitio se različitim počasnim nazivima. Sebe je vidio čuvarem vjere i nauke. A danas nema ni traga od toga.

وَتَرَى الأَرْضَ هَامِدَةً

“I vidiš zemlju zamrlu...”

O ljudi, vi zemlju vidite mrtvu bez pokreta, suhu da ne možete ni pretpostaviti da u njoj ima tragova života. Zimi je zemlja utihnuta i mrtva. Drveća sa svojim granama ne daju nikakva znaka od prijašnjeg prisustva života, listova i plodova. Ko može zamisliti da će novi život iz toga poteći?!

فَإِذَا أَنزَلْنَا عَلَيْهَا الْمَاء اهْتَزَّتْ وَرَبَتْ وَأَنبَتَتْ مِن كُلِّ زَوْجٍ بَهِيجٍ

“...pa kad Mi na nju spustimo kišu, ona zatreperi, obraste i obnikne svakovrsnim biljem divnim.”

Kada se kiša spusti na zemlju, ona se probudi i iz nje iznikne bilje raznovrsnih oblika i boja, parovi svih vrsta koji nude nove plodove. Svi oni su u pokretu, ali to nije samo izvanjsko kretanje u njihovim akcidentima kao što su kvalitet, kvantitet, prostor i vrijeme nego se promjena i kretnja odvija i u samoj supstanci, suštini svakog bića.

Ako pogledamo list kroz mikroskop, naći ćemo da list na sebi ima cijeli reljef. Ono je poput geografsko područja koji je izbrazdan rijekama u kojima plivaju ribe. Iz korijena lista teku rijeke ka svim njenim krajevima noseći hranu sa sobom. Ovaj list je stalno u pokretu. Kako Sadi Širazi pjeva:

U narcisa stil pogledaj, sjedi pored ljubičice,

            Izaberi ljiljan i cvijet ra'na, žuti mak uberi.

Podigni se, iskoristi dah proljetnog povjetarca,

            Melodičnu pjesmu ptice, divni miris lala.

Svaki svijet i list što na svijetu postoji, prisjeća se Boga,

            Šta pjevaju grlica i slavuj? Zikir čine Gospodaru svome.

List zelenog drveta kod svjesnog je čovjeka,

            List deftera što zapis o Tvorcu krije.[13]

Mi ovaj list površno posmatramo. Vidimo ga samo kao hranu za gusjenice. A ne znamo i nismo svjesni šta se sve odigrava unutar njega. Sve ćelije lista su u pokretu. Taj list ima moć prehrane, moć prerade hrane, moć razvijanja, moć odbrane. On prepoznaje prijatelja i neprijatelja. U veličini svog postojanja on nastoji priskrbiti za sebe koristi i sačuvati se od nedaća. On se ne miješa sa posebnim svojstvima drugih listova koji su posađeni u nekim drugim vrtovima i on čuva svoje postojanje kao takvo.

Ko je ovo učinio?! Ko je iz ove mrtve i nepokretne zemlje doveo život?! Ko je ocrtao i osmislio ovaj vrt prirode?! Ko je čovjeka i životinju napravio živim iz ove mrtve zemlje?! Ko je stvorio prekrasnog pauna? Ko je stvorio crnu vranu, vrapca i orla? Ko je stvorio komarca i slona? Ko je  izveo stabljike cvjetova i platan...?

ذَلِكَ بِأَنَّ اللَّهَ هُوَ الْحَقُّ وَأَنَّهُ يُحْيِى الْمَوْتَى وَأَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ

“A to je tako jer je Allah, On, Istina, i što On zbilja oživljava mrtve, i što On doista sve može...”

Ne dozvolite da pokrivanjem svog razuma zastorima nemara izgubite svoju čovječnost! Jer ovo je Uzvišeni Bog stvorio! Sve ovo se oslanja i opstoji po Njemu!

Svi ovi primjeri navedeni su iz razloga da bi ste znali da: On je Istina. I da će On istom lahkoćom i načinom proživiti mrtve. (...) i što On doista sve može (...).

Na kraju krajeva, šta znači stvaranje prašine, gline i cvijeta? Šta znači stvaranje slavuja od zemlje? Šta su ovi slavuji  sa srceslamajućim pjevom? Šta je ovaj žar i ispoljavanje emocija? Šta je ljubav, privlačenje i tiho moljenje?

Kada nastupi zima, velika hladnoća prijeti zemlji. Snijeg zemlju učini uvehlom i zaleđenom. Jaki i hladni vjetrovi pušu sa svih strana. (Jeste da je i ovo od velikih Božijih znakova i u zbilji gledano ne razlikuju se od bulbula i njegove pjesme.) U proljeće cvjetnjaci ožive. Iz zemlje izrastaju cvjetovi. Sa svih strana se šire mirisi i ugodni lagani vjetrovi. Šta tada rade bulbuli, kanarinci i papagaji!?

Ko to sve radi?

A to je tako jer je Allah, On, Istina, i što On zbilja oživljava mrtve.

Gospodar stalno oživljava mrtve. To je proces koji se stalno odvija, smrt i život se smjenjuju. Onaj ko donosi vjetar, snijeg, led i hladnoću, donosi i cvijet, slavuja, cvjetnjak i svemu ostalom daje život. Oživljavanje čovjeka u kaburu nije ništa drugačije do ovoga. Ustvari, to je samo jedan od Božijih zakona i Njegove beskonačne moći.

i što On doista sve može (...)

Da li vi sumnjate u svoj život? Zar ovo što jesmo nije život? Zar nismo bili mrtvi i Bog nam je dao život? Zar čovjek dok je bio sjemena tekućina i zametak nije bio mrtav? Zar nije bio bez pokreta i osjetila?

Za takvo što se i ne kaže čovjek! Ustvari, nije bio ništa, bio je čisto nepostojanje. Gospodar ga je iz ništavila doveo u postojanje. Nisu postojali slavuju i kanarinci i ove životinje. Svi su bili mrtvi i nepostojeći. Ova stabljika, ovi listovi, ove vode, ovo voće, ovi vjetrovi sve je bilo mrtvo. Zemlja je bila mrtva, zaleđena i uvehla.

Ko je udahnuo ovu zemlju? Koja moć i znanje i upravljanje i mudrost je uredila ove prekrasne prizore. Na svakom pedlju zemlje hiljade i hiljade života. Hiljade bića sa životom koje prema tačno utvrđenom poretku žive, kreću se, imaju umiranje i oživljavanje. Sve se kreće putem usavršavanja s jasnim potencijalom ka savršenstvu. Bez razlike se svaka muha i komarac kreće ka svom savršenstvu.

Prijatelj bez zastora iz vrata i zida,

            u očitanju je o posjednici vida!

Svijeću tražiš a Sunce visoko,

            Dan veoma svijetao, a ti u mrkloj noći.

Ako oslobodiš se svoje tame vidjećeš,

            Sav svijet istok svjetlosti je.

Ko' slijepac tražiš vodiča i štap,

            Za ovaj svijetli i ravni put.

Otvori oči i pogledaj ka bašti, vidjećeš

            Prizore čiste vode u ruži i trnu.

Iz bezbojne vode sto hiljada boja,

            Lalu i ružu pogledaj u onom cvjetnjaku.

Kreni na put traganja na putu ljubavi,

            I za ovaj put ponesi poputbinu.

Postaće ti zbog ljubavi lahki poslovi,

            Koji su pred razumom jako teški.

Voljenom reci noću i jutrom,

            Voljenog traži naveče i zorom.

Stotinu puta ako ti kaže “Ne možeš me vidjeti”,[14]

            Ti drži oči otvorenim za viđenje.

Dok ne stigneš na mjesto gdje ne stiže

            Noga mašte i temelj razuma.

Dobićeš dozvolu da uđeš u krug gdje

            Džibril Emin nema pristupa.

Na ovaj put onu poputbinu i onaj dom,

            Ako si čovjek puta kreni i ponesi.

Ako ko' drugi nisi čovjek puta,

            Reci voljenom i vrati se natrag.

Hatife, posjednike spoznaje što nekada,

            Opijenim i nekada prisebnim ih zovu.

Vinom, gozbom, krčmarem i sviračem,

            Magom, samostanom, ljepoticom i kafirskim opasačem.

Namjeravaju iskazati skrivenu tajnu,

            Koju ponekad u vidu slika i predstava prikazuju.

Shvatićeš ako upoznaš im tajne,

            Da tajna onih tajni je ovo.

Da Jedan je i ništa osim Njega nema,

            Vahdehu la ilahe illa Hu.[15]

Ovdje je mjesto kada čovjek punih usta i glasno kaže: A to je tako jer je Allah, On, Istina.

Budući da je taj istinitost isključiva privilegija Biti Njegovog Uzvišenog Bića iz tog proizlazi i da su sva Svojstva i Imena također Njegova privilegija. Čovjek zamišlja da jedino on ima cilj i put. Ustvari nije tako. Svako biće, počevši od komarca pa do najvećeg slona, ima svoj put, cilj, želje, stremljenja, neki oblik bračne zajednice, razmnožavanje, život, smrt itd.

وَمَا مِن دَآبَّةٍ فِى الأَرْضِ وَلاَ طَائِرٍ يَطِيرُ بِجَنَاحَيْهِ إِلاَّ أُمَمٌ أَمْثَالُكُم مَّا فَرَّطْنَا فِى الكِتَابِ مِن شَىْءٍ ثُمَّ إِلَى رَبِّهِمْ يُحْشَرُونَ

“Sva živa bića što po Zemlji hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi kao i vi što ste! A u Knjizi Mi nismo ništa zanemarili, i svi oni će se potom pred Gospodarom svojim sakupiti!”[16]

Sva bića imaju sebi svojstvene učinke i svojstva i one su na temelju određene koristi i mudrosti.

Vi ste vidjeli crvene bobe grožđa kako su se tijesno jedna do druge zbile na grozdu?! Ima mala životinja koja hoda po ovim bobama, a neka uđe i u grozd. Mi je zovemo bubamara. To je malehna životinja s crvenim krilima i crnim pjegama u obliku kruga. Bubamara voli slijetati i na druga vrste grožđa i zeleni, ali najviše voli na crveno grožđe i zavlačiti se među njegove bobe. Bubamara ima otrov koje je opasno za čovjeka dotle da ukoliko pojede dvije bubamare može umrijeti.

Jedne prilike kao dijete prisustvovao sam s ocem jednom skupu naučnika. Tu se, između ostalog, povela rasprava i o bubamari i opasanosti njenog otrova za čovjeka tako da čovjek kada želi jesti crveno grožđe obavezno prije toga treba grozd izbobati i tek nakon što se uvjeri da nema bubamare da krene sa jedenjem. Meni je ostalo pitanje kojim sam se bavio u mislima. Zašto si, Bože, stvorio otrovno biće takvo da može i čovjeka ubiti?! I zašto si mu dao da živi na jednom takvom mjestu?

To sam pitanje imao sve dok nisam porastao i kao mladić u svojim iščitavanjima saznao da bubamara nije otrovna po sebi već je Uzvišeni Bog nju stvorio da neutrališe otrov od biljaka i mikroba koji ugrožavaju biljke. Bubamara se stalno kreće po biljkama i nama nevidljive životinje koje nađe na biljkama jede. Kao rezultat toga njeno tijelo pokupi na sebi otrov. Dakle, bubamara čini dezinfekciju i sterilizaciju biljaka.

Mi s nastupanjem noći odlazimo na počinak da se odmorimo, a ova životinja cijelu noć radi, hoda po zelenišu i voću. Bubamara hoda po spanaku, piskavcima, peršunu i ostalo povrće i ujutro kada se mi probudimo nama predaje zdravu hranu.

فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ

“Pa nek' je slavljen Allah, stvoritelj najljepši!”[17]

Kasnije sam viđao da neki zemljoradnici nisu kupili i uklanjali bubamare pravdajući to time da su one korisne. Dakle, ove životinje obavljaju svoju zadaću i gdje god bude više otrova i njih se više sakupi.

وَأَنَّ السَّاعَةَ آتِيَةٌ لاَّ رَيْبَ فِيهَا وَأَنَّ اللَّهَ يَبْعَثُ مَن فِى الْقُبُورِ

“Smak Svijeta će zbilja doći, u to nema nikakve sumnje i Allah će doista oživiti one u grobovima!”[18]

Svako ko noću odlazi na spavanje i ujutro se budi umire i oživljava. U ovome nema nikakve sumnje. Umiranje i oživljavanje na budućem svijetu nije ništa čudnije od sna i buđenja na Ovom svijetu. Mi tokom jednog dana od dvadeset i četiri sata posmatramo i milione neobičnih pojava i događaja od kojih je svaka u položaju mudžize. Upravo ovo naše slušanje jedan drugoga i protok misli je jedna mudžiza. Spuštanje značenja sa razine uma i duše na razinu izgovorene riječi jedna je mudžiza. U svakom trenutku se dešava hiljade drugih mudžiza, a mi ih uopće ne doživljavamo kao mudžize. Krv stalno obavlja svoju zadaću prenošenja našim venama hrane u sve dijelove tijela. I to je mudžiza. Stalni rad srca bez da i jednog trenutka zastane je mudžiza. Bubrezi koji stalno pročišćavaju i razgrađuju tečnost je mudžiza. Rad mozga je mudžiza. Ovaj čovjek, ova životinja, ovaj vazduh, ova voda, ovo drvo sve je mudžiza. Stvar je u tome što mi zbog toga što svakodnevno posmatramo i susrećemo ova bića, ona su za nas izgubila svoju neobičnost u stvaranju. Posmatramo ih običnim. Mi ako se sretnemo sa nečim što je izvan uobičajenog ili natprirodnog, tek to smatramo mudžizom. Tada priznajemo Moć Božiju. Ovo je rezultat našeg nepoznavanja i udaljenosti, odnosno neprisnosti sa zbiljom. Za Božiju Moć nema razlike između uobičajene i neuobičajene pojave.

Ako zasadimo neko sjeme u zemlju i nakon što padne kiša te iz toga iznikne biljka koja potom izrasta u stablo koje daje plod, na to ne obraćamo pažnju i to smatramo uobičajenom nikako posebnom pojavom. To ne ubrajamo u manifestaciju Božije Moći. Zašto ne bismo sjeli pored biljke ili drveta jedno vrijeme i promišljali o njegovim neobičnostima u stvaranju.

Cijela Kreacija je manifestacije Božije Moći, Znanja i Mudrosti.

Gdje da pobjegnemo a da tamo nije Božija moć, Znanje i Mudrost?!

Gdje to nema Znanja, Moći i Mudrosti?!

Sve to posmatramo u svakodnevnim poslovima i u nama ne izaziva čuđenje. A potom kažemo kako će Bog nas proživjeti? Ovdje čovjek poklekne. Hiljadu primjedbi i zamjerki ima na Božiju Moć! Materijalisti pišu knjige. Prave veliku buku i zbrku po cijelom svijetu kako to da Bog može proživjeti čovjeka koji je istruhnuo pod zemljom?

Primjedbe koje upućuju materijalisti nije novijeg doba. Ista priča se ponavlja već hiljadama godina.

وَقَالُوا أَئِذَا ضَللْنَا فِى الأَرْضِ أَئِنَّا لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ بَلْ هُم بِلِقَاء رَبِّهِمْ كَافِرُونَ

Oni kažu: “Zar kad pod zemljom nestanemo mi, iznova stvoreni biti?” Dakako! Oni u susret a Gospodarom svojim ne vjeruju![19]

Kada umremo i zemlja nam preuzme tijelo i to tijelo se raspadne i struhne i pomiješa se sa ostalom zemljom, a zemlja kao zemlja se ne razlikuje jedan dio od drugog, zar ćemo imati novo stvaranje?

Ti im Poslaniče odgovori:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِى وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“Ti reci: ʻMelek smrti, koji je za to vama određen, duše će vam uzeti, a potom ćete se vi Gospodaru svome vratiti.ʼ”[20]

Vaše tijelo će propasti i istruhnuti pod zemljo, a vaša zbilja neće nestati. Tijelo koje će se raspasti nije vaša zbilja. Vi ste prošli različite faze: prvo ste bili zemlja, potom sjemena tekućina, potom zametak, potom grudva mesa, potom grudva mesa pomiješana s kostima, potom ste imali drugo stvaranje i na kraju ste postali biće obdareno razumom i udahnuta vam je duša i na Ovaj svijet ste došli kao novorođenče! Potom ste rasli i doživjeli zrelu dob i sada napuštate ovaj svijet odlazeći u Berzah. Vi niste -otišli od zemlju. Melek smrti je uzeo vašu dušu koja i jeste vaša zbilja. U Berzahu vas neće vječno zadržati. Kada nastupi Sudnji dan, tijelo i duša će se spojiti i s ovim tijelom ćete biti prisutni na Sudnjem danu. Vraćanje duše tijelu Uzvišenom Bogu je lakše nego nama popiti gutljaj vode. Ne treba smatrati ovo nemogućim spram beskonačne Božije moći i voditi se pretpostavkom da je takvo što neprihvatljivo samo zato što nama tako izgleda!

Ako Bog da, u nastavku ćemo govoriti o tome da je vraćanje duše tijelu Allahu, dž.š., veoma lahko, lakše nego nama pijenje vode. U Njegovoj Moći je sve. Upravo ovaj mrtav čovjek će biti oživljen.

إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعونَ

“Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!”[21]

Umrijeh kao mineral i postah biljka

            Umrijeh kao biljka i pojavih se kao životinja.

Umrijeh kao životinja i čovjek postah,

            Pa zašto se plašim i kad smrću manji postah?

Opet ću umrijeti kao ljudsko biće,

            Da raširim krila ko' melek.

I kao melek treba mi opet tragati, jer,

            “Sve će, osim Njega, propasti!”[22]

Drugi put ću kao melek biti žrtva,

            I ono što u maštu ne dolazi ja ću postati.

Kad ništavilo postane ništavilo ko' orgulje,

            Reći će mi: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.”[23]

Dok ne dođe do svoje iskonske domovine, čovjek se neće smiriti. Čovjekova domovina je Božiji harem. Tamo je mjesto smiraja za srce. Čovjek je na Ovaj svijet došao da bi radio i stekao i potom se mora vratiti i to s kapitalom i stečevinom.

O srce, do kada ćeš na ovom imaginarnom točku,

            Poput djece igrati se sa zemljom?

Ti ona neustrašiva i dobro odgojena ptica si,

            Čije gnijezdo je izvan ove zemlje.

Zašto si zaboravio ono gnijezdo,

            Poput prezrenih postao ptica ove ruševine si?

Raširi krila i odvoji se od zemlje,

            Poleti ka kuli nebeskoga trijema![24]

خُلِقتُم لِلْبِقآءِ لا لِلْفَناءِ

“Stvoreni smo za postojanje, a ne za nestajanje.”[25]

Čovjek i nema nepostojanje. Čisto nepostojanje nije primjereno čovjeku. Umiranje i oživljavanje je promjena odjeće. Odlazak u Berzah, a iz Berzha na Sudnji dan je put usavršavanja i uzdizanja čovjeka i stjecanje potencijala da bude u Božijem prisustvu, u prisustvu Njegovih beskonačnih imena Znanja, Moći i Života. Prema tome, smrt je za čovjeka savršenstvo, a ne nestajanje i slabljenje.

Kako je samo lijepo opisao smrt hazreti Husejn:

لَئِنْ كَانَتِ الدُّنْيَا تُعَدُّ نَفِيسَةً                       فَدَارُ ثَوَابِ اللَهِ أَعْلَي‌ وَ أَنْبَلُ 

وَ إنْ كَانَتِ الابْدَانُ لِلْمَوْتِ أُنْشِئَتْ             فَقَتْلُ امْرِي‌ٍ بِالسَّيْفِ فِي‌ اللَهِ أَفْضَلُ

وَ إنْ كَانَتِ الارْزَاقُ شَيْئًا مُقَدَّرًا               فَقِلَّةُ سَعْيِ الْمَرْءِ فِي‌ الرِّزْقِ أَجْمَلُ

وَ إنْ كَانَتِ الامْوَالُ لِلتَّرْكِ جَمْعُهَا             فَمَا بَالُ مَتْرُوكٍ بِهِ الْمَرْءُ يَبْخَلُ 

Ako je tako da ovaj svijet izgleda lijep i dragocjen,

            ali kuća nagrade kod Allaha je uzvišenija i odlikovanija.

Ako su tijela stvorena radi smrti,

            pa smrt na Božijem putu od sablje je vrjednije.

Ako je ljudima opskrba određena,

            pa ulaganje manje truda u njeno stjecanje je ljepše.

Ako je sakupljanje imetka radi njenog ostavljanja,

            Zašto onda da čovjek škrtari kod onoga što svakako treba ostaviti.


[1] Ez-Zārijāt 51:1-6.

[2] Tefsir Ali ibn Ibrahim Qommi, litografsko izdanje, str. 646.

[3] Tefsir Mafātīhul-gajb, izdanje Dārut-tebā'e, sv. 7, str. 654.

[4] Allame Tabatabai, Tefsīr El-Mizān, sv. 18, str. 386.

[5] El-A‘rāf 7:29.

[6] El-Enbijā' 21:104.

[7] Luqmān 31:15.

[8] Luqmān 31:16.

[9] El-Mu'minūn 23:37.

[10] El-Mu'minūn 23:14.

[11] El-Hadždž 22:5-7.

[12] Šejh Sadi Širazi, Kullijjāte Sadi, Bustān, izdanje Furugi, prevod, Nihad Čamdžić. str. 207.

[13] Šejh Sadi Širazi, Kullijjāte Sadi, Gazalijjāt, izdanje Furugi, prevod, Nihad Čamdžić, str. 407.

[14] Aluzija na ajet 143. sure El-A‘rāf.

[15] Divan Hātef, Sejjid Ahmed Hātef Isfahān

[16] El-En‘ām 6:38.

[17] El-Mu'minūn 23:14.

[18] El-Hadždž 22:7.

[19] Es-Sedžde 32:10.

[20] Es-Sedžde 32:11.

[21] El-Beqare 2:156.

[22] El-Qasas 28:88.

[23] Mesnevi, Dželaluddin Rumi, izdanje Mirhani, sv. 3, str. 300.

[24] Mesnevi haft urang, Džāmī, peto poglavlje: Jusuf i Zulejha, treće izdanje, izdavač S‘adi, str. 580.

[25] Allame Tabatabaji prenosi u svojoj poslanici Čovjek nakon ovog svijet od Allahova Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Vi niste stvoreni da biste nestali, već ste stvoreni da bi postojali. Zaista, vi samo bivate premješteni iz jedne u drugu kuću.” 

Zadnji put promjenjen: %PM, %03 %836 %2017 %19:%Apr
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT