Uzimanje duše i vizije u stanju umiranja odvijaju se po unutrašnjem (7)

Proživljenje - povratak Bogu

muhammed_je_uzorMelek smrti ne prilazi čovjeku kojem uzima dušu iz Svijeta prirode i materije, jer je on nematerijalno biće, a kod nematerijalnih bića udaljenost se ne ogleda kroz prostornu udaljenost. Melek smrti ne dolazi iz Svijeta materije da bi čovjeku uzeo dušu, već mu dušu uzima iz Svijeta melekuta. Svi meleci su iz Melekuta, pa i Melek smrti. U Svijetu melekuta ne postoje materijalne koprene. Zastori od materije svojstveni su samo fizikalnom i materijalnom svijetu. U materijalnom svijetu bića su skrivena jedna od drugih koprenama vremena i prostora.

 

S perzijskog preveo: Amar Imamović

 

7. Predavanje

Uzimanje duše i vizije u stanju umiranja odvijaju se po unutrašnjem

lijepa_bismila

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi na našem predvodnika Muhammeda i njegovoj Časnoj porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

“A zašto vi onda kad duša dođe do grkljana, i kad vi tada samo gledate, a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite – zašto nju onda vi, ako u tuđoj vlasti niste, ne povratite, ako istinu govorite? A ako on bude od onih koji su Allahu bliski – pa udobnost i opskrba lijepa i džennetske blagodati njemu! A ako bude jedan od onih drugova zdesna, pa – mir tebi od drugova zdesna! A ako bude od onih zabludjelih poricatelja, njemu od ključalog željeza gozba, i u Ognju prženje! Sama je istina, zbilja, sve ovo, zato slavi ime Gospodara svoga Veličanstvenoga!”[1]

Melek smrti ne prilazi čovjeku kojem uzima dušu iz Svijeta prirode i materije, jer je on nematerijalno biće, a kod nematerijalnih bića udaljenost se ne ogleda kroz prostornu udaljenost. Melek smrti ne dolazi iz Svijeta materije da bi čovjeku uzeo dušu, već mu dušu uzima iz Svijeta melekuta. Svi meleci su iz Melekuta, pa i Melek smrti. U Svijetu melekuta ne postoje materijalne koprene. Zastori od materije svojstveni su samo fizikalnom i materijalnom svijetu. U materijalnom svijetu bića su skrivena jedna od drugih koprenama vremena i prostora.

Mi nismo obaviješteni o jučerašnjem niti o sutrašnjem pošto se zastor vremena ispriječio između nas. Mi ne znamo šta se nalazi iza ovog džamijskog zida jer se zastor prostora ispriječio između nas. Skrivenost među bićima svojstvena je samo materijalnim bićima, dok je kod ruhanijetskih i melekutskih bića materijalni zastor nezamisliv.

Prema tome, budući da su Melek smrti, koji uzima dušu čovjeka, i čovjekova duša istovjetne egzistencijalne kakvoće – oboje su iz Svijeta melekuta – u skladu s tim, i uzimanje duše dešava se iznutra, odnosno iz čovjekovog batina.

Uzimanje duše ne dešava se izvana, da bi ga bilo moguće opaziti osjetilima preko kojih smo vezani za izvanjski svijet, Svijet prirode.

Sâm čovjek svoje uzimanje duše ne može vidjeti vanjskim osjetilnim organima, kao što ni oni koji se nalaze oko onoga ko predaje dušu ne mogu vidjeti dolazak Meleka smrti.

أَفَبِهَذَا الْحَدِيثِ أَنتُم مُّدْهِنُونَ * وَتَجْعَلُونَ رِزْقَكُمْ أَنَّكُمْ تُكَذِّبُونَ

“Pa, zar ovaj Govor vi omalovažavate, i umjesto zahvalnosti što opskrbu svoju imate, vi još, doista, poričete!”[2]

Zašto ne vjerujete u ovaj Božiji govor, Kur'an, i zašto olahko prelazite preko njega? Odbacujete duhovnu hranu koja vam se daje kroz Kur'an. Umjesto da se napojite sa ovog čistog i bistrog izvora kur'anskih zbilja i otklonite sve svoje mahane, vi se napajate iz pehara oholosti i poričete najveće zbilje.

Ako vi ne priznajete Boga i riječi Božije, odnosno Kur'an, olahko prelazite preko njega i smatrate ga bezvrijednim, ako poričete proživljenje, nagradu i kaznu, Džennet i Džehennem smatrate obmanom, zašto onda vi, kada nekom od vas dođe smrtni čas i duša do guše, i vi to gledate, a ne znate da mu je Allah bliži od vas, ne povratite njemu dušu?!

Ako vi ne smatrate da ste potčinjeni nevidljivom svijetu i ne smatrate da potpadate pod Božiju vlast te svu moć smatrate ograničenom jedino na Ovaj svijet materije, zašto onda dušu samrtnika u tim kritičnim trenucima ne zaustavite i ne vratite?!

Ako ste iskreni, ako govorite istinu i čvrsto se držite svog uvjerenja, vratite onda njegovu dušu!

Uzvišeni Bog tada je njemu bliži od vas. Melek smrti i drugi meleci se ne vide. Oni su pokorni robovi koji dolaze iz Svijeta zapovijedi i ispunjavaju svoju zadaću.

بَلْ عِبَادٌ مُّكْرَمُونَ * لاَ يَسْبِقُونَهُ بِالْقَوْلِ وَهُم بِأَمْرِهِ يَعْمَلُونَ

“A meleci su samo robovi plemeniti! Oni Ga ne preduhitruju riječima i sve čine po Njegovoj naredbi.”[3]

U tim trenucima ljudi će se dijeliti u tri skupine:

Prva je skupina bliskih, koji su prošli i Ovaj i Budući svijet, stigli u blizinu Božiju i ušli u Harem Božiji, gdje počivaju u apsolutnoj sigurnosti. Njihovo mjesto je u Džennetu, a hrana im je opskrba džennetska. Oni su izloženi nježnom vjetru koji lahori od Harema Božijeg. Njih opija miris Harema bliskosti i susreta sa Voljenim. Dakle, oni su ušli u okrilje Božijeg imena Selam (Mir).

Druga je skupina drugova zdesna, odnosno onih spašenih. Oni nisu uspjeli poput bliskih dosegnuti visoke vrhove bliskosti. Oni su ljudi dobrih djela i lijepog morala koje Ovaj isprazni svijet nije prevario ni odveo u zastranjenje i propast.

Treća skupina su nesretnici i propali, čija je hrana na Kijametu ključalo željezo. A kako je samo grozno njihovo prebivalište!

Ovo je Istina i toliko je izvjesna da uopće nema sumnje u nju.

إِنَّ هَذَا لَهُوَ حَقُّ الْيَقِينِ * فَسَبِّحْ بِاسْمِ رَبِّكَ الْعَظِيمِ 

“Sama je istina, zbilja, sve ovo. Zato slavi ime Gospodara svoga Veličanstvenog!”[4] Njega drži čistim od svakog oblika manjkavosti i svega što je u suprotnosti sa zahtjevima položaja pravde, svetosti, ljepote, veličanstvenosti i milosti.

U ovim ajetima ljudi se u času smrti dijele u tri skupine. Iz ovoga se može izvesti zaključak da je Gospodar čovjeku, ma kojoj od ovih skupina on pripadao, bliži od njega sâmog. Budući da duše uzima Uzvišeni Bog i On je tada bliži čovjeku od njega sâmog, zaključak je da se to dešava iznutra, odnosno iz batina.

وَلَوْ تَرَى إِذْ فَزِعُوا فَلا فَوْتَ وَأُخِذُوا مِن مَّكَانٍ قَرِيبٍ

“A da ti je samo vidjeti kad ih strava uhvati – umaći neće moći, s mjesta bliskoga bit će ščepani!”[5]

Pod “mjestom bliskim” u ovom ajetu misli se upravo na unutrašnju dimenziju čovjeka, odakle i dolaze meleci da uzmu čovjekovu zbilju, odnosno dušu. Ovaj batin je čovjeku na samrti bliži od njegovih organa i osjetila poput sluha, vida i sl.

Ako se samo malo pažnje posveti ovom pitanju, ono će postati jasno. Pretpostavite da u glavi imate određene misli i namjere. Da li čovjek koji sjedi pored vas ima uvid u ono čime je vaš um okupiran? Da li on, ako vi ne iskažete svoje misli, može steći uvid u vaše unutrašnje? Sigurno da ne može. Ili, recimo da dok spavate pored vas sjedi vaš prijatelj budan. Nakon što se probudite i upitate prijatelja šta ste sanjali, koliko god da to bude zanimljivo, sigurno će reći: “Ja uopće nemam nikakav uvid u tvoju dušu i ono što se s njom događa.”

Uzimanje duše u smrtnom času odvija se na isti način. Svijet smrti i čovjekova stanja u tim trenucima slični su ovome.

Viđenje Dženneta, sa svim njegovim ljepotama i radostima, ili Džehennema, sa svim njegovim kaznama, u trenucima smrti dešava na razini čovjekove duše, a ne na razini tijela.

Duša nastavlja svoje putovanje, a tijelo ostavlja na zemlji, nemajući više nikakve potrebe za njim. Obaveza onih koji ostaju je da opreme i ukopaju mrtvaca.

وَقَالُوا أَئِذَا ضَلَلْنَا فِى الأَرْضِ أَئِنَّا لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ بَلْ هُم بِلِقَاءِ رَبِّهِمْ كَافِرُونَ * قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِى وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“A oni govore: ‘Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, iznova stvoreni biti?’ Dakako! Oni u susret sa Gospodarom svojim ne vjeruju! Ti reci: ‘Melek smrti, koji je za to vama određen, duše će vam uzeti, a potom ćete se vi Gospodaru svome vratiti.’”[6]

Poricatelji proživljenja i života nakon smrti protestvuju i prigovaraju. Zar ćemo mi, i kada nestane svake čestice našega tijela pod zemljom i ne ostane od njega nikakva traga, ponovo biti proživljeni i dobiti neku novu odjeću egzistencije?!

Da, upravo je tako. Oni poriču susret sa Gospodarom i duhovno putovanje duše. Poslaniku se ovdje naređuje da im kaže da će im Melek smrti uzeti duše. Na putovanje kreće upravo sva njihova zbilja, odnosno duša. Tijelo ostaje. Ono će istruhnuti pod zemljom i biti hrana životinjama.

Prema tome, ulazak čovjeka u Berzah je ulazak njegove duše u berzahskom obličju.

Čovjekova duša je provela kratko vrijeme na Ovom svijetu i stekla je prisnost sa Svijetom prirode i njegovim užicima. Svemu što je oko vidjelo srce se odazvalo. U svemu što je uho čulo, ono je i uživalo, a i srce se povelo za tim. Čovjek je posredstvom pet osjetila uspostavio vezu sa Svijetom prirode i kroz njih je crpio koristi i užitke svijeta materije.

Srce je upravo ona duša koja je bila na Ovom svijetu i upoznala se sa njegovim različitim oblicima. Upoznala se sa običajima ljudi i navikla se na njih. Uživala je u prizorima Ovog svijeta. Iz dana u dan ona se sve više vezala za njega. Međutim, sada ga treba napustiti i prekinuti sve veze koje je izgradila. Sa Budućim svijetom nije uspostavila nikakve veze i nema nikakve spoznaje o njemu. Sada treba ući u Svijet koji ničim ne liči na Ovaj svijet.

Ako duša na Ovom svijetu pripremi i osigura opskrbu za Budući svijet i svojim batinom je upoznata sa Ahiretom, ona sa lahkoćom dočekuje smrt i nastavlja svoje putovanje, a ako nije upoznata sa Budućim svijetom, tada ona veoma teško odlazi na to nepoznato putovanje.

Ona nema ništa što bi ponudila na Budućem svijetu. Ono što tamo traže od čovjeka i što ima vrijednost potpuno je drugačije od onoga što ima vrijednost u ovoj kući oholosti i samoljublja.

Na Ovom svijetu novac, srebro i zlato imaju vrijednost. Društveni položaj i ugled imaju vrijednost. Brojno potomstvo i mnoštvo prijatelja ima vrijednost.

Sve pobrojano na Budućem svijetu nema nikakve vrijednosti. Ako između čovjeka i njegove porodice ne bude božanske povezanosti, veze među njima se kidaju. Porodične veze su na temelju bogobojaznosti i moralnih vrlina. Tamo od imetka i prijatelja nema koristi. Vlast nad ljudima tamo nema vrijednosti i od nje nema koristi. Ako pretpostavimo da čovjek može tamo sa sobom ponijeti ovosvjetske stvari i vrijednosti, sve to opet ništa ne vrijedi. Trgovina Budućeg svijeta nije jednaka ovosvjetskoj trgovini.

Pretpostavite da sada, dok je ljeto i vrućina, imate led koji trenutno ima vrijednost, dok zimi isti taj led nema nikakvu vrijednost, niti postoji potražnja za njim.

Pretpostavite da je neki čovjek vrstan stolar i da vlada svim tajnama svog zanata. Međutim, on ode u kraj gdje uopće nemaju potrebu za stolarom, nego za kovačem. U takvim okolnostima on će veoma teško naći posla za sebe. Koliko god on sebe i svoju sposobnost hvalio, neće naći čovjeka zainteresiranog da se koristi njegovim znanjem.

Mjerila koja ljudi na Ovom svijetu imaju i na temelju kojih su postavili svoj materijalni život podrazumijevaju imetak, djecu, porodicu, trgovinu, obrt, zanat, vlast i sl., a sve to ne prevazilazi ovosvjetski okvir življenja.

Kada se promijeni Svijet i ovaj način življenja, nakon toga nema smisla da odlike prvog života u drugom Svijetu budu od koristi i primjenjive, unatoč svekolikoj promjeni.

Vrijednosti koje je čovjek na Ovom svijetu stekao na temelju duše koja navodi na zlo, na Budućem svijetu nemaju prolaza. To je krijumčarena roba te joj, budući da je takva, neće biti dozvoljeno da pređe granicu dvaju svjetova. Ako čovjek želi da ponese sa sobom svoj imetak, treba ga na Ovom svijetu dati na putu Božijeg zadovoljstva, da bi ga našao tamo. Samo imetak koji čovjek ovdje udijeli odlazi na Budući svijet. To je stoga što se čovjekova duša udjeljivanjem očisti, postane čista i melekutska te upoznaje zbilju Ahireta. Ova spoznaja tamo posjeduje vrijednost.

Imetak Budućeg svijeta je tevhid, pravednost, bogobojaznost, čvrsto koračanje na Božijem putu, iskrenost, lijepo ponašanje, neuzurpiranje tuđih prava.

Ako bi čovjek, naprimjer, na Ovom svijetu imao sve dobrobiti: sinove, brojnu porodicu i imetak, pa jedan sin završi za doktora, drugi mehaniku, i ako bi posjedovao jednu kuću u gradu, drugu na selu te kao takav otišao na Onaj svijet i kazao: “Moj sin je doktor”, u odgovoru bi mu se reklo: “Mi tražimo čisto srce.” Ako bi kazao: “Moj sin je inžinjer”, rekli bi mu: “Koliko si udjeljivao? Koliko je tvoj sin inžinjer dobra učinio za ljude radi Božijeg zadovoljstva.” “Ja imam veliku kuću.” “Da li su se u toj kući ispunjavale potrebe ljudi? Da li je to bilo mjesto okupljanja jetima, siromaha i drugih običnih ljudi?”Ovdje je Svijet tevhida, Svijet pravde, Svijet obračuna, Svijet nagrađivanja, Svijet ubiranja plodova za svoj rad.

Bit ćemo pitani koliko smo znanja donijeli, koliko smo bili strpljivi, koliko smo postili i obavljali namaz, koliko smo bili u džihadu, koliko smo naređivali dobro, a odvraćali od zla, da li smo davali hums, zekat i sadaku, da li smo ispunjavali potrebe ljudi, da li smo se žrtvovali za braću u vjeri, da li smo voljeli predvodnike vjere, itd.

Ko nema uvida u Budući svijet i praznih ruku dolazi, ako samo jedan korak htjedne načiniti, suočit će se sa propašću.

Kako samo zadivljujuće i neobično Kur'an opisuje smrt nepravednika:

وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ فِى غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَالْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ عَذَابَ الْهُونِ بِمَا كُنتُمْ تَقُولُونَ عَلَى اللّهِ غَيْرَ الْحَقِّ وَكُنتُمْ عَنْ آيَاتِهِ تَسْتَكْبِرُونَ * وَلَقَدْ جِئْتُمُونَا فُرَادَى كَمَا خَلَقْنَاكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ وَتَرَكْتُم مَّا خَوَّلْنَاكُمْ وَرَاءَ ظُهُورِكُمْ وَمَا نَرَى مَعَكُمْ شُفَعَاءَكُمُ الَّذِينَ زَعَمْتُمْ أَنَّهُمْ فِيكُمْ شُرَكَاءُ لَقَد تَّقَطَّعَ بَيْنَكُمْ وَضَلَّ عَنكُم مَّا كُنتُمْ تَزْعُمُونَ

“A da ti je samo vidjeti zločinitelje u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima (i govorili im): ‘Ispustite duše svoje! Danas vam je nagrada užasno stradanje zbog onoga što ste o Allahu govorili bez osnove i što ste bili oholi u odnosu na Njegova znamenja!’ Samotni pred Nas doći ćete – kao kad smo vas prvi put stvorili – i sve što smo vam darovali ostavit ćete iza sebe; nećemo vidjeti uz vas posrednike vaše, koje ste smatrali svojim pomagačima, ali – među vama su veze pokidane, i nesta vam onoga u što ste se uzdali.”[7]

Ovi ajeti govore da će smrću nestati sve u šta se čovjek pouzdavao na Ovom svijetu.

Glavnina onoga u što se čovjek uzda na Ovom svijetu jesu dvije stvari: imetak, kao što je novac, srebro, zlato, kuća itd, i porodica – žena, djeca, prijatelji, upravitelj, direktor, vladar, itd.

Kada čovjek bude trebao preseliti sa Ovog svijeta na Budući, reći će mu se: Samotni pred Nas doći ćete – kao kad smo vas prvi put stvorili... Kao što je čovjek, kada je rođen, stupio na Ovaj svijet bez igdje ičega. Čovjek tada nije imao ništa od imetka i nije poznavao oca ni majku, niti je imao razvijene veze u društvu.

Ali sada: ...sve što smo vam darovali ostavit ćete iza sebe... Sav imetak i dobro Ovog svijeta, koje je dato čovjeku, radi toga je da ga koristi na ispravan način u svrhu uzdizanja i savršenstva. Međutim, on ga je koristio u svrhe koje su mu donosile samo štetu i odvodile ga u zabludu.

...Nećemo vidjeti uz vas posrednike vaše... Sa čovjekom nisu ni članovi porodice ni prijatelji, ukratko – niko od onih u koje je čovjek potrošio svoj život, gradeći veze i prijateljstva s njima, a sve zbog ovosvjetskih dobiti i ostvarenja niskih želja. Među vama su veze pokidane...

...I nesta vam onoga u što ste se uzdali. Ono s čime su došli sa Ovoga svijeta sada im neće biti ni od kakve pomoći. Pogrešna je bila pretpostavka da je Ahiret nastavak Ovog svijeta i da se tamo, kao i na Ovom svijetu, prenose vrijednosti i odnosi sa kojima se ovdje živi. Naprimjer, ljudi oporučuju da im se kabur uredi tako što će ga obložiti skupocjenim kamenom, da cvijeće stalno bude postavljeno, itd. Ništa im to neće vrijediti. To su samo ukrasi i isprazne vrijednosti Ovog prolaznog, prezrenog svijeta. Ovo ne samo da čovjeku neće biti od koristi, već će mu samo na Ahiretu uvećati breme odgovornosti i tereta.

Lijepo odgojeno dijete, trajna sadaka, ostavljeno znanje, promicanje bogobojaznosti i namaza u društvu, pomoć nesretnicima – od toga imaju koristi oni što su napustili Ovaj svijet.

Da, čovjek i na Ahiretu ima potrebu za kućom, krovom, ćilimom, ogledalom, stolom itd, ali je krov na Ahiretu zaštita od Vatre, a to je izbjegavanje zabranjenog na Ovom svijetu. Ćilim je postojano ustoličenje na sigurnom mjestu, a to je bogobojaznost. Ogledalo je unutrašnja čistota, da bi se kao takvo postavilo naspram Božijih imena i svojstava. Njegovo cvijeće je ugodni mirišljavi povjetarac milosti Dženneta, a to je manifestacija Božije ljepote.

Imam Ali u jednom od svojih nadahnjujućih govora kaže: “...I snašlo ih je ono što im je bilo nepoznato: rastavljanje s onim od Svijeta ovoga u čemu su se osjećali sigurnim, tako da su dobili na Svijetu drugome ono čime im je prijećeno. Ono što ih je snašlo ne može biti opisano. Njih je istodobno obuzeo strah smrtni i žalost za onim što im izmiče. Zato, udovi njihovi postaju mlitavi, a boje kože njihove se mijenjaju. Potom smrt pojačava muke svoje nad njim. U nekom ona stoji između njega i njegove moći govorenja, iako leži među srodnicima svojim, gledajući očima svojim, slušajući ušima svojim, pri svijesti i pameti punoj. Onda on razmišlja o onom u što je potrošio život svoj i u čemu je proveo vrijeme svoje. Priziva u sjećanje imetak koji je skupljao kada je oslijepio tragajući za njim, te ga sticao iz izvora dozvoljenih i sumnjivih. A sada su ga sustigle posljedice skupljanja njegova i primaklo se napuštanje njegovo. On će ostati onima koji su iza njega. Oni će ga uživati i koristiti. On će biti dobitak lahak za druge, ali breme na leđima njegovim, i čovjek ga ne može stresti. On će na to gristi ruke svoje, kajući se za ono što mu je pokazano o poslovima njegovim u vrijeme smrti njegove. Mrzit će ono za čime je čeznuo u danima života svoga i željet će da je sve to zgrnuo umjesto njega onaj koji mu je zavidio na tome i bio ljubomoran prema njemu.

Smrt će djelovati na tijelo njegovo sve dok se uši njegove ne budu vladale kao i jezik njegov. Tako će on ležati među svojima, niti govoreći jezikom svojim, niti slušajući ušima svojim. On će kružiti pogledom svojim po licima njihovim, motreći kretnje jezika njihovih, ali ne čujući govor njihov. A onda će smrt uvećati vlast svoju nad njim i pogled njegov bit će ščepan kao što je ščepan sluh njegov i duša će se rastati sa tijelom njegovim. Postat će, onda, lešina među svojima. Oni će osjećati otuđenost od njega i udaljavati se iz blizine njegove. On neće moći pomoći uplakanom, niti se odazvati pozivatelju. A onda će ga odnijeti do mjesta malog u zemlji i izručiti ga u njemu djelima njegovim i prestati ga posjećivati...”[8]

Prije ovog dijela u istom govoru Imam Ali govori o tevhidu i Božijoj moći, te o stvaranju meleka i o onima koji se nisu odazvali pozivu Božijeg Poslanika, s.a.v.a. A kao uvod u gornji dio govora on je rekao sljedeće: “Kad neko nešto voli, to ga oslijepi i srce njegovo oboli. Onda on gleda, ali okom bolesnim, i sluša, ali ušima gluhim. Požude razdiru razum njegov, a svijet ovaj umrtvljuje srce njegovo, dok duša njegova posve čezne za njim. On je, dakle, rob njegov, kao i onoga koji ima u ruci svojoj nešto od njega. Gdje god se okrene, okreće se njemu. Nije uzdržan ni jednim uzdržavateljem od Boga, niti uzima opomenu od propovjednika ijednog. Vidi one koji su uhvaćeni iznenada od čega im nema ni odvajanja ni povratka.”[9]

Govori Imama Alija u Nehdžu-l-belâgi su raznovrsni, ali se svi vraćaju na tri osnovne teme: tevhid, smrt i proživljenje, te bogobojaznost i svijest o Bogu. Imam Ali je koristio svaku priliku da Ummet opomene i probudi iz nemara prema onom što svakoga neizostavno čeka. Ovo svjedoče mnogi zadivljujući govori izrečeni na ovu temu. U jednom od tih govora on kaže:

“O ljudi, doista Svijet ovaj je mjesto prolaska. Dok je Svijet onaj mjesto boravka stalnog. Zato, od mjesta prolaska uzmite za mjesto boravka stalnog. Nemojte skidati zastore vaše pred Onim Koji zna tajne vaše. Otmite srca svoja od Svijeta ovoga prije nego što ga tijela vaša napuste, jer ste u njemu stavljeni na kušnju, budući da ste stvoreni za drugi, a ne za njega. Kad čovjek umre ljudi pitaju: ‘Šta je ostavio?’ A meleki pitaju: ‘Šta je poslao ispred sebe.’ Allah vas blagoslovio! Zato, pošaljite ispred sebe dio što će vam biti zajam, a ne ostavite sve iza sebe, pa da to bude tovar na vama.”[10]

Kulejni, r.a., u zbirci hadisa Usûli Kâfi prenosi od Imama Sadika: “Jednom prilikom Zapovjednika pravovjernih zaboljele su oči. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je došao da ga obiđe. Zatekao ga je kako od žestine boli jauče. Allahov Poslanik upita: ‘O Ali, jadikuješ, ili te toliko jaka bol shrvala?’ Zapovjednik vjernih reče: ‘O Allahov Poslaniče, u životu me do sada nije nešto tako jako boljelo.’ Potom Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘O Ali, kada Melek smrti dođe nevjerniku, on sa sobom nosi žarač[11] kojim uzima njegovu dušu. To je toliko teško nevjerniku da Džehennem od toga zaječi.’ Zapovjednik vjernih se podiže i sjede. ‘O Allahov Poslaniče, ponovi mi te riječi jer su one učinile da zaboravim na svoju bol.’ Potom upita: ‘Da li je ovakvo uzimanje duše svojstveno samo nevjerniku, ili je moguće da će se tako nešto desiti i nekome iz ovog Ummeta?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Tri skupine iz mog Ummeta će ovako umirati: vladar koji je provodio tiraniju i nepravdu, onaj ko je jeo imetak siročeta na nepravedan način i svjedok koji je lažno svjedočio na sudu.’”[12]

Šejh Saduk u djelu Ma'âni-l-ahbâr prenosi da je Imam Musa Kazim otišao da obiđe čovjeka koga je smrt toliko savladala da više nije imao snage da odgovara prisutnim. Prisutni rekoše Imamu: “O sine Allahova Poslanika, voljeli bismo znati kakvo je stanje umiranja i stanje ovog čovjeka.” Imam reče: “Smrt je poput pročišćivača. Smrt vjernike čisti od grijeha koje su počinili, tako što je posljednja bol koju podnose posljednji otkup za grijehe koji su ostali u njihovim bićima. Smrt nevjernike, također, čisti, ali od dobrih djela koja su možda počinili na Ovom svijetu, tako da posljednje zadovoljstvo koje dožive na Ovom svijetu bude posljednja nagrada za dobro koje su počinili. A što se tiče stanja vašeg prijatelja u smrtnoj agoniji, on je poput osobe čije su grijehe prosuli u sito i prosijali ih te je izišao iz toga čist od grijeha, poput uprljane odjeće s koje se odstrani prljavština. On je sada stekao dostojnost da na Ahiretu sjedi i druži se sa Allahovim Poslanikom i njegovim Ehli-bejtom.”[13]

Kao što su smrtne agonije veoma teške za nevjernike, poricatelje i velike grješnike, tako je isto smrt lahka i užitak za vjernike, one koji su dosegli izvjesnost znanja i nisu gazili tuđa prava. Njih toliki užitak i zadovoljstvo obuhvate da im uopće ne pada na pamet da se vrate nazad na Ovaj svijet.

[...]

Noć preseljenja mi put od postelje Ruma[14] do palate hurija

Ako u trenu umiranja ti svijeća kraj jastuka mi budeš

 

Od vreline vatre daljine utopih se u znoju[15] k'o cvijet

O noćni vjetre, donesi miris od one što ružinu vodicu pravi!

 

Ako umjesto mene Draga izabere drugog, ima pravo,

Neka mi je haram ako izaberem život umjesto Drage!

 

Sabah hajrullah reče slavuj, krčmaru gdje si, ustaj!

Jer zbrku mi pravi u glavi mašta sinoćnjih snova.[16]


[1] El-Vâki‘a, 83-96.
[2] El-Vâki‘a, 81-82.
[3] El-Enbijâ, 26-27.
[4] El-Vâki'a, 95-96.
[5] Sebe', 51.
[6] Es-Sedžde, 10-11.
[7] El-En‘âm, 93-94.
[8] Staza rječitosti, dio 108. govora.
[9] Ibid.
[10] Ibid, govor 202.
[11] Usijano željezo kojim se utiskuje biljeg životinjama.
[12] Kulejni: Usûli Kâfi, litografsko izdanje, sv. 1, str. 70, izdanje Hejdari, str. 253.
[13] Šejh Saduk: Ma'âni-l-ahbâr, izdanje Hejdari, Poglavlje o značenju smrti, str. 289.
[14] Rum u klasičnoj islamskoj književnosti označava Bizantiju ili u užem smislu današnju Anadoliju u Turskoj. Sâm Mevlana je prozvan Rumi zbog toga što je živio u tom dijelu svijeta.
[15] Arak – ova riječ u perzijskom jeziku označava znoj, a istovremeno i ružinu vodicu, piće i sl.
[16] Hafiz Širazi, Divan,izdanje Pažmal, str. 145, gazel 323.
Zadnji put promjenjen: %PM, %20 %908 %2014 %20:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT