Uzroci straha od smrti (3)

Proživljenje - povratak Bogu

Prethodno smo ustvrdili da je smrt dušino napuštanje Ovog materijalnog svijeta i njen ulazak u Ahiret, odnosno Svijet Berzaha, a potom stupanje na poprište Sudnjeg dana, jer duša nije materijalne kategorije, već je oblik prefinjene nematerijalne supstance. Kada se govori o stvaranju duše postoje dva mišljenja. Stajalište koje Ibn Sina podržava jeste ono po kojem je duša stvorena u Svijetu melekuta, nebeskom svijetu, a potom je spuštena u svoje ovozemaljsko tijelo. Nakon zaposjedanja ovozemaljskog tijela ona koristi njegove udove i organe... 

mezari3

 

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 3. Predavanje

Uzroci straha od smrti

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Allah Mudri u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

إِنَّ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَاءَنَا وَرَضُواْ بِالْحَياةِ الدُّنْيَا وَاطْمَأَنُّواْ بِهَا وَالَّذِينَ هُمْ عَنْ آيَاتِنَا غَافِلُونَ *أُوْلَئِكَ مَأْوَاهُمُ النُّارُ بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ

Onima koji se ne nadaju susretu s Nama i koji se zadovolje životom ovozemnim, pa u njemu smiraj nađu, i koji su prema znacima Našim nemarni, prebivalište će Vatra biti zbog onoga što su stekli![1]

Prethodno smo utvrdili da je smrt dušino napuštanje Ovog materijalnog svijeta i njen ulazak u Ahiret, odnosno Svijet Berzaha, a potom stupanje na poprište Sudnjeg Dana, jer duša nije materijalna kategorija, već je oblik prefinjene nematerijalne supstance.

Kada se govori o stvaranju duše, postoje dva mišljenja. Stajalište koje Ibn Sina podržava jest ono po kojem je duša stvorena u Svijetu melekuta, nebeskom svijetu lišenom materije, a potom je spuštena u svoje ovozemaljsko tijelo. Nakon zaposjedanja materijalnog tijela duša koristi njegove organe i udove u obavljanju radnji kao što i zanatlija koristi oruđa u svojim djelatnostima. Nakon nekog vremena duša smrću napušta i ostavlja tijelo, kako Ibn Sina kaže u svojom poznatom spjevu ‘Ajnijje (عينيّه), gdje iznosi učenje o duši, iako u nekim svojim drugim djelima učenje o duši uspostavlja na drugim temeljima.[2]

 هَبَطَتْ إِلَيْكَ مِنَ الْمَحَلِّ الأَرْفَعِ   وَرْقآءُ ذَاتُ تُعَزُّزٍ وَ تَمَنُّعِ

مَحْجُوبَةٌ عَنْ کُلِّ مُقْلَةِ عَارِفِ   وَ هِیَ الَّتِى سَفَرَتْ وَ لَمْ تَتَبَرْقَعِ

وَصَلَتْ عَلَی کُرْهٍ إِلَيْكَ وَ رُبَّمَا  کَرِهَتْ فِرَاقَكَ فَهْیَ ذَاتُ تَفَجُّعِ

أَنِفَتْ وَ مَا أَنِسَتْ فَلَمَّا وَاصَلَتْ أَلِفَتْ مُجَاوَرَةَ الْخَرَابِ الْبَلْقَعِ

 U nastavku kaže:

 وَ تَعُودُ عَالِمَةً بِکُلِّ خَفِيَّةٍ    فِی الْعَالَمِينَ فَخَرْقُهَا لَمْ يُرْقَعِ

وَهْیَ الَّتِى قَطَعَ الزَّمَانُ طَرِيقَهَا   حَتَّی لَقَدْ غَرَبَتْ بِغَيْرِ الْمَطْلَعِ

    [3]ثُمَّ انْطَوَی فَکَأَنَّهُ لَمْ يَلْمَعِفَکَأَنَّهَا بَرْقٌ تَأَلَّقَ بِالْحِمَی    

Ibn Sina u ovoj kasidi čovjekov ruh i nefs obdaren razumom upoređuje sa golubom visokoletačem, čije je biće uzvišeno i na nedokučivom je mjestu, koji se iz tog uzvišenog gnijezda spustio u ovaj kafez od tijela. Opisujući ga on kaže:

Spustî se u tijelo iz mjesta uzvišena i najvišeg
golubica visokoletač (duša) koja ima visok i nedokučiv položaj.
 
Ta suptilna duša skrivena je pred okom svakog arifa i obaviještenog,
al' neobično je da stalno razotrkriva lice svoje i pokazuje se pred ljudima svim.
 
Ta suptilna duša obdarena razumom vezala se za zemno tijelo protiv volje svoje,
al' je neobično da nakon što se vezala za njega ne želi da ga napusti, već tuguje i pati nad njim.
 
U svom položaju ona je prezirala materijalno tijelo i nije imala osjećaj bliskosti sa njim, a čim se vezala za njega, postala je prisna sa ovom pustom, nenastanjenom razvalinom.

 

U nastavku kaže:

Ta duša vraća se, ali sada kao znalac svake skrivene stvari u Kreaciji, njeno pocijepano je popravljeno, stoga ne samo da su se otklonili tragovi pada i poniženja toga, već se sada diže obogaćena znanjem o tajnama Kreacije.
Ova suptilna duša je ta kojoj je vrijeme prekinulo put, tako brzo je došla i otišla da je, prije izlaska na istoku položaja, stepena i savršenstava na Ovom svijetu, ona već zašla, i ne izronivši, skrila se na zapadu.
Kao da je njena vezanost za Svijet materije i čovjekovo tijelo bila poput bljeska koji zablista i osvijetli stanište, a potom odjednom utrnu u sebi kao da nikada nije ni sijao.[4]

Ovo je vjerovanje i učenje Ibn Sine u vezi sa stvaranjem duše, načinom njene povezanosti sa tijelom, kao i njenim napuštanjem tijela.

Drugo mišljenje je ono koje iznosi Mulla Sadra, a ogleda se u njegovoj poznatoj rečenici: “Duša je pri stvaranju tjelesnog porijekla, a duhovnog je opstojanja” (جسمانية الحدوث و روحانية البقاء). Dakle, uobličenje i formiranje duše je tjelesnog porijekla, a pod uticajem supstancijalnog kretanja i prolaska usavršavajućih stepena postala je nematerijalna, odnosno duhovna.

Isti metod i put slijedio je i Hâdž Mulla Hâdi Sabzevâri u svom djelu Gureru-l-favâ'ed, gdje iznosi mišljenje identično Mulla Sadrinom, samo u stihu:

النَّفْسُ فى الحُدوثِ جِسْمانيَّهْ وَ فى البَقا تَكُونُ رُوحانيَّهْ

Naravno, ako dušu posmatramo u njenom kretanju i poništavanju, uvidjet ćemo da ona prolazi kroz nekoliko faza, od materijalnog izvorišta do nematerijalne supstance. Da bi približio usavršavajuće kretanje kroz koje duša prolazi, Mulla Hâdi Sabzevâri to upoređuje sa primjerom ugljena koji je stavljen pored vatre. Taj ugljen prvo prima toplotu i zagrijava se, da bi se u narednoj fazi zacrvenio, u trećoj proplamtio, a u četvrtoj počeo isijavati svjetlost. O istom svjetlu Attâr je ispjevao stihove:

Tijelo nije bilo odvojeno od duše, već dio je njen,
a duša nije odvojena od Apsoluta, već dio je Njegov.[5]

U svakom slučaju, prema oba mišljenja, smrt predstavlja dušino napuštanje tijela i njeno prekidanje veza sa materijalnim. Nematerijalna supstanca se nastavlja kretati ka svom uzvišenom položaju, a kafez tijela ostavlja napušten.

Šejh Saduk, a i drugi, prenose riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

مَا خُلِقْتُم لِلْفَناءِ بَلْ خُلِقْتُمْ لِلبَقاءِ ، وَ إنَّما تَنْتَقِلُونَ مِنْ دارٍ إلى دارٍ

“Vi niste stvoreni za nestajanje, već ste stvoreni za postojanje. Uistinu, vi se samo (posredstvom smrti) preseljavate iz jedne kuće u drugu!”[6]

Također Šejh Saduk u ‘Ilelu-š-šerâe‘ prenosi riječi Imama Sadika: “Čovjek je stvoren od dimenzija Ovoga svijeta i Ahireta. Kada je Allah objedinio ovo dvoje, nastao je čovjekov život na Ovom svijetu, jer je duša spuštena iz Nebeskog svijeta u Ovaj svijet. Kada je Allah razdvojio ovo dvoje, a to razdvajanje je zbilja smrti, ahiretski aspekt se vratio nebu. Život je na Zemlji, a smrt na Nebesima. Zbog toga što su se duše odvojile od tijela, duša i svjetlost su se vratile svom prvotnom položaju moći, a tjelesa su ostavljena jer su ona od Ovog svijeta.”[7]

U Kur'anu se smrt tretira kao Istina (حقّ), dakle kao jedna realnost, a ne imaginaran događaj.

وَجَاءَتْ سَكْرَةُ الْمَوْتِ بِالْحَقِّ ذَلِكَ مَا كُنتَ مِنْهُ تَحِيدُ

Smrtne muke su došle po Istini, to je ono od čega ne možeš umaći.[8]
U ajetima koji prethode ovom ajetu i slijede iza njega kaže se:

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الإِنسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ *إِذْ يَتَلَقَّى الْمُتَلَقِّيَانِ عَنِ الْيَمِينِ وَعَنِ الشِّمَالِ قَعِيدٌ *مَا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلاَّ لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ *وَجَاءَتْ سَكْرَةُ الْمَوْتِ بِالْحَقِّ ذَلِكَ مَا كُنتَ مِنْهُ تَحِيدُ *وَنُفِخَ فِى الصُّورِ ذَلِكَ يَوْمُ الْوَعِيدِ *وَجَاءَتْ كُلُّ نَفْسٍ مَّعَهَا سَائِقٌ وَشَهِيدٌ *لَقَدْ كُنتَ فِى غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءَكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

Mi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapće duša njegova (koja mu stalno čini vesvesu)! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice. A pošto se sretnu dva susretača, sjedeći jedan zdesna, a drugi slijeva, čovjek ni riječi ne izusti, a da uz njega nema nadzornika spremna! Smrtna muka će doći sa Istinom i sa svojom zbiljom (بِالْحَقِّ), to je ono od čega se ne može umaći! I u rog će se puhnuti, pa eto Dana kojim se prijeti, i doći će svaka duša vodičem i svjedokom praćena: „Bio si spram ovoga u nemaru, pa smo ti skinuli koprenu, i pogled tvoj danas je oštar!”[9]

Prema tome, oštroumnost je u tome da čovjek percipira značenje zbilje smrti i sebe pripremi za nju. Medžlisi u knjizi Pravda i proživljenje (El-‘adl we el-me‘âd) prenosi od velikana muhadisa Husejna ibn Saîda govor Imama Bakira:

قال: سُئِلَ رَسولُ الله صلّى اللهُ عَلَيهِ وَ آلِهِ وَ سَلّمَ: أىُّ المُؤمِنينَ أكْيَسُ؟ قال: أكْثَرُهمْ ذكراً لِلْمَوْتِ وَ أشَدُّهُمْ إستِعداداً لَهُ

“Bio je upitan Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Ko je najoštroumniji od vjernika?’, na šta je on odgovorio: ‘Onaj ko se najviše prisjeća smrti i najbolje je pripremljen za nju.’”[10]

U istom izvoru navodi se da Imam Sadik prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.:

أكْيَسُ النّاسِ مَنْ كانأشَدَّذكراً لِلْمَوْتِ

“Najoštroumniji čovjek je onaj koji se najčešće prisjeća smrti.”[11]

Ako je smrt u značenju upravo ove svima očigledne pojave prestanka rada tijela – u što nijedan čovjek, ma kojem sloju društva pripadao, nema ni najmanju sumnju – onda se postavlja pitanje kakav trag sjećanje na smrt ostavlja na čovjeka. Također, kakvu korist čovjek ima od pripremanja za smrt i od toga da čvrsto vjerovanje u smrt smatra jednim od svojih savršenstava?

Jasno je da se misli na postaje i faze kroz koje čovjek prolazi nakon smrti, gdje se čovjek susreće sa učincima i posljedicama svojih djela. Upravo su u pogledu ovoga ljudi sumnjičavi, zbog čega su poslanici i Božiji prijatelji bili izloženi teškim obavezama i zbog čega su filozofi i mudraci iznosili argumente u prilog opstojanja duše i njene nematerijalnosti.

Razlog ljudske sumnje leži u tome što čovjek želi da se osvjedoči u sve postaje i faze putovanja nakon smrti, kao i u učinke svojih djela još na Ovom svijetu i da posredstvom osjetilnih organa shvati njihovu zbilju. Budući da je takvo šta nemoguće, on pada u sumnju.

Jasno je zašto je to nemoguće. Zato što je pretpostavka da se to treba dogoditi nakon smrti, a u suprotnom proživljenje i povratak Bogu ne bi ni postojao.

Nadalje, prema čvrstim dokazima o opstojanju duše nakon smrti, ono što čovjek percipira nakon smrti ne dešava se preko osjetilnih sredstava percepcije i materijalnih moći kojim čovjek raspolaže na Ovom svijetu, već nematerijalnim sredstvima percepcije koja su stalno sa dušom. Prema tome, čovjek želi da zbilje vezane za razdoblje nakon smrti shvati još u ovom životu, i to osjetilnim sredstvima percepcije, što nikako nije moguće.

Istu grešku čovjek čini i po pitanju spoznaje Boga, pa zapada u sumnju. Čovjek želi da Uzvišeno Božije Biće percipira osjetilom, a pretpostavka je da Uzvišeni Bog ne podliježe osjetilnom.

Isto tako, čovjek želi da Boga percipira imaginalnim i umskim moćima, a Uzvišeni Tvorac je Vječni, bez početka i kraja. Kako je u takvom slučaju moguće da umska ili imaginalna slika obujmi Boga i spozna Ga?

Kao što treba steći uopćeno uvjerenje o Uzvišenom Bogu, dok istinska spoznaja nastaje nakon utrnuća i poništenja u Njemu, isto tako treba imati neko uopćeno vjerovanje i uvjerenje u postaje nakon smrti, na putu povratka Bogu, što posvjedočuje srce i duša, a kvalitet i zbilju toga moguće je shvatiti jedino nakon što čovjek zakorači na taj put.

Budući da je smrt prelazak iz svijeta materije i prirode u viši svijet nematerijalnosti, svijet tedžerruda, a to se neće ostvariti sve dok se kretanje ne zaustavi i dok se ne umrtve i ne utihnu izvanjska i unutrašnja osjetila, iz ovoga slijedi da se smrt ne može vidjeti ovosvjetskim materijalnim očima, a mi očekujemo da baš tako vidimo smrt i spoznamo ulazak u drugi svijet. Pošto je to nemoguće, ljudi zapadaju u sumnju. Šta će biti poslije smrti? Kako to izgleda? Da li ima obračuna nakon smrti? Ili je čovjek samo ovaj materijalni sklop, čijom smrću i čovjek nestaje; duša je nestala, a nema ni nefsa: Kad on vrijedan spomena ne bi.[12]

Šejh Saduk u El-Hisâlu prenosi hadis Imama Sadika:

لَمْ يَخلُقِ اللهِ عَزَّ وَ جَلَّ يَقِيناً لا شَكَّ فيهِ أشْبَهَ بِشَكّ لا يَقينَ فيهِ مِنَ المَوتِ

“Allah, dž.š., nije stvorio izvjesnost (jekin) u koju nema nikakve sumnje, a da je sličnija sumnji u kojoj nema nikakve izvjesnosti, kao što je smrt.”[13]

Predaju sličnog značenja, samo uz veći komentar, prenosi Sejjid ibn Tâvûs u djelu Felâhus-sâ’il iz knjige Aš’asijjât Muhammeda ibn Muhammeda ibn Aš’asa sa lancem prenosilaca koji seže do Imama Alija.

Smrt je pojava u koju nema nikakve sumnje, ali je toliko slična neizvjesnoj pojavi da se mnogi ljudi prema njoj ponašaju i ophode kao prema nečemu za šta se sumnja da li uopće ima zbilju i realitet.

Zapravo, istina je da nema ničeg stvorenog poput smrti. Pored toga što su svi ljudi ispratili svoje očeve i majke, braću i sestre, bližnje i daljnje, i svojim očima su vidjeli da su ovi sav trud i sve što su napravili izgubili i ostavili drugima, a u grob su položeni sami i bez igdje ičega, oni koji ostaju ipak nastavljaju raditi isto kao i oni koji su ih napustili, ne uzimajući ni najmanju pouku iz toga. Ponašaju se kao da smrt njima nije propisana, nego samo onima koji su već umrli.

Ovo je jekin, odnosno očigledna pojava koja veoma liči na sumnju. Ova sumnja toliko liči na zbilju, odnosno prikazuje se kao zbilja po kojoj se smrt nikada nije desila na Ovom svijetu i da je smrt svih koji su umrli upitna. A ustvari, nije tako. Pitanje smrti je potpuno drugačija pojava. U smrt svih koji su umrli i njihov nestanak sa Ovog svijeta nema nikakve sumnje.

Treba vidjeti šta je uzrok toga da se na smrt gleda drugačije nego što je njena zbilja i kako to da je sumnja zauzela mjesto sigurnog.

Život na Ovom svijetu ima dva vida. Kao što smo već rekli, on ima i spoljašnjost i unutrašnjost. Spoljašnjost ovog života je u ljepotama, vezanju srca za Ovaj svijet, uronjenosti u zadovoljavanje strasti i sl. Unutrašnjost njegova počiva na moralu, savjesti, iskrenoj namjeri, čistom oku, čistom govoru, pomaganju drugima, požrtvovanosti, znanju, bogobojaznosti, itd.

Čovjeku koji je u životu na Ovom svijetu predao svoje srce njegovoj spoljašnjosti, koji nije imao nikakva doticaja sa unutrašnjim i nije crpio snagu iz savjesti, koja je, zapravo, veza sa Bogom, čovjeku koji nije kontrolirao svoja osjetila, već je životu prilazio olahko i bez imalo osjećaja odgovornosti, čije se srce stalno ispunjavalo ljubavlju za Ovim svijetom, sve do razine kada svoje voljeno i traženo nije vidio ni u čemu drugom do u Ovom svijetu – veoma je teško umrijeti. Ovaj svijet je najvrjednije što je imao. Svoj ovosvjetski život je utrošio na ostvarenje ovosvjetskih ciljeva, kao što su imetak, potomstvo, društveni položaj, itd. Pribjegavao je postupcima i djelima da bi za sebe i svoj položaj našao mjesta u srcima ljudi. Većinu svog života potrošio je u sticanju i ostvarenju lažnih vrijednosti. Podnosio je mnogobrojne teškoće radi svoga potomstva. Gomilao je imetak i u njega se pouzdavao. Mnogo hladnih i vrelih dana potrošio je u sticanju ovih lažnih vrijednosti. Ukratko, cio svoj život do posljednjeg trenutka utrošio je u prividno i nestvarno.

Prirodno je da je on prema svakoj toj stvari i položaju razvio ljubav. Svaka od tih stvari ga kao lanac veže i privlači sebi. I on sada, takav, treba napustiti Ovaj svijet. Imetak ga zove sebi, prijatelji ga zovu sebi, položaj ga zove sebi, porodica i djeca ga zovu sebi. U svom umu je uzgojio duge nade koje su se uobličile u imaginarno biće koje ga opet zove sebi. Ovakav čovjek treba otputovati na Ahiret. Šta to znači? To znači da se oprosti sa Ovim svijetom, nakon čega nema povratka ni za tren. Sve ostvarene i neostvarene stvari treba pokopati i zaboraviti.

Štaviše, on sada pred sobom vidi svoje voljeno tijelo, koje je liječio čak i od svrbeža, a sada ga treba odbaciti i ostaviti u zemlju kao hranu za gmizavce i insekte. Njegovo tijelo u grobu će biti mjesto nastanjivanja i prolaska zmija i akrepa. Biće poklopljen teškom zemljom. Vremenom će struhnuti i rastočiti se u zemlju. Sve to on sada vidi u jednom trenutku.

S druge strane, nije se kretao na temelju razuma i savjesti. Nije osvijetlio svoj ahiretski put. Nije se upoznao ni stekao bliskost sa Božijim robovima. On nije stekao nikakva znanja o unutrašnjem, odnosno onostranom. Zastranio je sa puta pravednosti. Oskrnavio je i prekršio prava drugih bića. Nije se pokoravao Bogu. Svoje čelo nije položio na zemlju pred Onim Koji je sve ove neobične i začuđujuće pojave i stvorenja doveo u postojanje. Nije se žrtvovao za druge. Nije pomagao nesretnicima ni siromašnim. Svoju dušu nije dobrim djelima oživio onostranim životom.

Kako da u ovakvom stanju napusti Ovaj svijet?! Kako da on sada, sa teškoćama koji mu prijete sa svih strana, preplavljen osjećajem izgubljenosti, napuštenosti, zbunjenosti, zaprepaštenosti i nesreće, poželi krenuti u Svijet koji stoji pred njim?! Ali, poziv je došao i nema odstupanja ni čekanja. Mora se krenuti!

Ako bi se čovjeku u ovakvom položaju reklo da će umrijeti za jednu godinu, cio Ovaj svijet u njegovim očima postao bi taman i omražen. Imao bi osjećaj kao da su sve kazne i poteškoće Ovog svijeta pale na njegova pleća. Kao da se planina razbila o njegovu glavu.

Međutim, ako se vjerniku, koji je uspostavio vezu sa Bogom i očistio dušu, kaže da će umrijeti naredni dan ili za jedan sat, u odgovoru će reći: „Hvala Bogu! Napuštam Ovaj svijet i mijenjam ga za Vječni. Napuštam svijet oholosti, a nastanjujem se u svijetu uzvišenih smislova. Napuštam ograničeni svijet, a odlazim u bezgranični.“

 Ovu posuđenu dušu što Hafizu dade Prijatelj
Jednoga dana vidjet ću joj lice i predati Mu je[14]
 
* * *
 
Danju moje riječi ovo su, a noću govor mi isto
Zašto nesvjestan stanja srca svoga sam?
 
Odakle došao sam i zbog čega dođoh?
Kamo idem i zašto mi ne pokaza domovinu?
 
Ptica nebeskog vrta sam, ne zemaljskog svijeta
Na dva-tri dana od tijela mi kafez skrojiše.
 
Neka je sretan onaj dan kada poletim ka prijatelju
Kada zamahnem krilima težeći njegovoj blizini.
 
Svojom voljom ne dođoh ovdje da tako se vratim
Onaj što dovede ponovo će odvesti u domovinu nas.[15]

U tom prostranom svijetu nema tuge, sjete, bola, žala, umora, bolesti, brige i prijetnje. Tamo je svijet čistog života, izvorište iz koga se život izlijeva na ostale svjetove, aspolutna ljepota, biserna svjetlost, tamo su čista bića, meleci, poslanici i Božiji prijatelji. Tamo je rudnik Božije uzvišenosti i časti te čista spoznaja, spoznaja uzvišenih zbilja bez koprena.

Zato vjernik nema nikakve strepnje ni straha od smrti, štaviše, on cijelim bićem ide njoj ususret. On sa prvim znacima smrti brzo kreće njoj ususret. Pod pretpostavkom da je vjernik na Ovom svijetu bio obasut svim blagodatima i nije bio izložen nedaćama, opet on bi željno iščekivao smrt i preseljenje na Ahiret, jer, kako Kur'an kaže:

وَالآخِرَةُ خَيْرٌ وَأَبْقَى

A Svijet onaj bolji je i vječan je![16]

To je Svijet spoznaje i susreta sa Bogom. To je mjesto percepcije zbilja i otkrivanja suptilnih i tanahnih Istina koje neće biti ničim prekrivene. Zato vjernik već pri najavi smrti sasvim lahko žuri njoj ususret.

Pod pretpostavkom da se nevjerniku, koji je na Ovom svijetu izložen svim oblicima nesreća, siromaštvu i nedaćama, i koji je prekinuo sve unutrašnje veze sa Bogom, kaže: „Umri!“, on opet neće biti spreman da krene, jer zna da ide u Svijet u kojem će još više biti izložen patnji, potpuno odbačen i usamljen.

Vjernik priželjkuje susret sa Bogom jer vidi da njegov trud nije propao. On zna da ga bez ikakvih smetnji čekaju nagrade, počasti, bezgranična radost i uživanje u plodovima njegovog truda. On zna da će sve biti pripravljeno i prisutno. Ništa od onoga što mu je na Ovom svijetu bilo skriveno neće mu više biti skriveno. Napuštanjem svog tijela, ma koliko mala koprena ono bilo, čovjek doseže krajnje stepene tedžerruda – oslobađanja od materije. Sa smrću on sebe vidi u zagrljaju blaženstva i sreće, u okrilju Božije Ljepote, i to vječno. Upravo zato on hrli smrti, jer mu je slađa i privlačnija od prve bračne noći.

Hafiz kaže:

Dan rastanka i noć odvojenosti od dragoga kraju dođe
Poželio sam to, zvijezda mi ode i problem prođe
 
Ono uživanje i blagostanje što jesen je donosila
Konačno s koracima proljetnog vjetra nestade
 
Jutru nade što isposnik zastora gajba postade
Reci da izađe, jer djelovanje tamne noći kraju dođe
 
Bogu hvala što uz obod sreće šešira cvijeta
Nesreća zimskoga vjetra i slava trna prođe[17]
[...]
Šejh Saduk u Ma'âni-l-ahbâru prenosi da je Imam Hasan imao prijatelja koji se volio šaliti. Desilo se da on jedno vrijeme nije išao kod Imama Hasana, nakon čega je ponovo otišao do njega. Imam ga upita: “Kako si?” On reče: “O sine Allahova Poslanika! Vrijeme provodim suprotno onome što želim, suprotno onome kako Allah želi i suprotno onome kako šejtan želi.” Imam Hasan se nasmija i upita: “Kakvo je to stanje?” On reče: “Allah, dž.š., želi da Mu se bude pokorno i da se nikada ne počini grijeh, a ja nisam takav. Šejtan želi da činim grijehe i da nikako ne budem pokoran Allahu, a ja nisam takav. A ja želim da nikad ne umrem, a nisam takav.” Tada čovjek ustade i reče: “O sine Allahova Poslanika, šta je s nama, osjećamo odvratnost spram smrti i ne ljubimo je?!” Imam Hasan reče:

لِأَنَّكُمْ أَخْرَبْتُمْ آخِرَتَكُمْ وَ عَمَّرْتُمْ دُنياكُمْ وَ أَنْتُم تَكْرَهُونَ النَّقْلَةَ مِنَ العُمْرانِ إلى الخَرابِ

“Zato što ste vi razrušili vaš Ahiret, a uredili vaš Dunjaluk. I vi mrzite da se preselite iz uređenog u srušeno.”[18]

Imam Zejnu-l-Abidin prenosi: “Kada su na dan Ašure prilike postale teške po Husejna ibn Alija ibn Ebu Taliba, oni koji su bili s njim, kada bi ga pogledali, vidjeli bi da je bio u drugačijem stanju od njih. Kako su prilike postajale teže, boja njihovih lica bi se mijenjala, udovi bi im drhtali, a srca bi im obuzimao strah, dok su Husejn i odabrani uz njega bili takvi da im je lice bilo ozareno i prosvijetljeno, udova smirenih i duša blaženih. Jedan drugom bi govorili: ‘Pogledaj! Ovaj čovjek kao da nikakva straha od smrti nema!’ Imam Husejn im reče: ‘Strpite se, plemeniti sinovi! Smrt nije ništa drugo do most koji vas prenosi iz nesreće i patnje u prostrane Džennete i stalnu neprekinutu blagodat. Kome od vas je odvratno da se preseli iz zatvora u dvorac? Da, smrt za vaše neprijatelje nije ništa drugo do premiještanje iz dvorca u zatvor i kaznu. Uistinu, meni je otac prenio da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: 'Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika. A smrt je most koji ove odvodi u Džennet, a one u Džehennem.' Ja ne lažem i meni nije slagano.’”[19]

Ako smrt muško je reci da meni dođe!
Da čvrsto je stegnem u zagrljaj.
 
Da dušu joj uzmem dragocjenu,
Ona od mene ogrtač da uzme šareni!
 
[1]Jûnus, 7-8.
[2]Ibn Sina u svojim djelima Šifâ i Nedžât prihvata mišljenje po kojem su tijelo i duša istovremeno stvoreni, dok se u kasidi ‘Ajnijje njegovo mišljenje približilo išraki, odnosno iluminističkom učenju.
[3]Cijela ova kasida zabilježena je u Logatnâmeje Dehoda, str. 653, kao i u knjizi Džašnâmeje Ibn Sina, autora Zabîhullah Safâa, sv. 1, str. 116-117, a na 116. str. on kaže: “Postoje mnogobrojni komentari ove kaside, kao što je i komentar učenika Ibn Sine Abdul-Vâhida ibn Muhammeda el-Džûrdžânija, pa komentar Afîfuddîna et-Tilmisânija (umro 690.) pod naslovom El-Kešfu we bejân fi ‘ilmi ma‘rifeti-l-insân, kao i komentari Sulejmana el-Mahûzija el-Behrânija, Davuda el-Entâkija, Sadîduddîna el-Mennânija, Muhjiddîna ibn el-Arabija i Mir Sejjid Šarîfa Džurdžânija, te drugi komentari iz skorijeg doba.” Također kaže: “Ova kasida je štampana u Ibn Ebu UsejbijevomTabakâtu-l-etibbâ', sv. 2, str. 10-11, u Nâmeje dânešvarân i Šejh Behâijinom Kaškulu, egipatsko izdanje, str. 186. Baron Carrade Vaux je ovu kasidu štampao i preveo na francuski u Madžalleje Āsijâi, 9. ciklus, sv. 4, str. 157-173. Na turski jezik je preveo Harîmi. Postoji i perzijski prijevod koji ćemo u nastavku navesti. [...]”
[4]Stihovi su prevedni u slobodnom stilu, odnosno nisu upjevani. (Op. prev.)
[5]Hakim Mulla Hâdi Sabzevâri: Šarh Manzûme, Gureru nefse Nâteqe, izdanje Nâseri, na margini 298. str.
[6]Allame Tabatabai: Risala o čovjeku nakon Ovog svijeta, u rukopisu, str. 2; hadis je izvorno zabilježio Šejh Saduk u Risâle akâ'd; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Kompâni, sv. 14, str. 409.
[7]Šejh Saduk: 'Ilelu-š-šerâe', 96. poglavlje, 'Illetut-tebâ'e weš-šahavât wel-muhabbât, Nedžef, 1385. god., str. 107.
[8]Kâf, 19.
[9]Kâf, 16-22.
[10]Medžlisi: Bihâru-l-envâr, izdanje Ahundi, str. 126.
[11]Ibid, str. 135.
[12]El-Insân, 1.
[13]Šejh Saduk: El-Hisâl, str. 14, 1389. god; a u djelu Târîh Jaqûbî, izdanje Dâru sâdir – dâru Bejrut, sv. 2, str. 100, 1379. god,prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a., da je sjedeći na devi održao govor u kojem je rekao: “O ljudi! Kao da je smrt propisana za druge, a ne i za nas. Kao da je Istina obavezna za druge, a ne i za nas. Kao da su onî umrlî koje smo ispratili otputovali, a malo ih je koji su nam se vratili. Zauzeli smo njihova mjesta i njihovo nasljedstvo jedemo. Kao da ćemo mi vječno biti nakon njih. Mi smo već zaboravili svaku opomenu i pouku. Vjerujemo u sve propadajuće. Blago li onome koga su njegove mahane zaokupile i spriječile od zanimanja za mahane drugih ljudi! On udjeljuje od imetka koji je stekao ne čineći grijeh. Samilostan je prema poniznim i nesretnicima. Druži se sa ljudima koji razumiju vjeru i mudracima. Blago li onome ko ukroti svoju dušu, uljepša svoju ćud, popravi svoje stanje, udalji se od ljudi i koga sunnet učini širokogrudim, a udalji od novotarija!”
[14]Hafiz:Divan.
[15]Dželaludin Rumi: Mesnevija, izdanje Mirhani, kraj 4. knjige, str. 420.
[16]El-A‘lâ, 17.
[17]Divan Hafiz.
[18]Šejh Saduk: Ma'âni-l-ahbâr, Bâb navâdir el-ma'âni, str. 389, predaja 29.
[19]Ibid, str. 288, Bâbu ma'na-l-mavt.
Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %766 %2014 %17:%Maj
Označeno :

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT