Zbilje i stvari koje nemaju utemeljenja u zbilji (1)

Proživljenje - povratak Bogu

s perzijskog preveo: Amar Imamović

1. Predavanje

Zbilje i stvari koje nemaju utemeljenja u zbilji

bismila_2

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj Časnoj porodici!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ * وَالتِّينِ وَالزَّيْتُونِ * وَطُورِ سِينِينَ * وَهَذَا الْبَلَدِ الأَمِينِ * لَقَدْ خَلَقْنَا الإِنسَانَ فِى أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ * ثُمَّ رَدَدْنَاهُ أَسْفَلَ سَافِلِينَ * إِلاَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ فَلَهُمْ أَجْرٌ غَيْرُ مَمْنُونٍ * فَمَا يُكَذِّبُكَ بَعْدُ بِالدِّينِ * أَلَيْسَ اللَّهُ بِأَحْكَمِ الْحَاكِمِينَ

U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Tako mi smokve i masline,
i Sinajske gore,
i grada ovog sigurnog,
Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu,
a zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu,
samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili –
njih čeka nagrada neprekidna.
Pa šta te navodi da poričeš Svijet onaj,
zar Allah nije sudija najpravedniji?![5]

 Uzvišeniji položaj čovjeka u odnosu na meleke može se shvatiti iz više kur'anskih ajeta:

Kao prvo, Gospodar je naredio melecima da učine sedždu Ademu, a jasno je da nema smisla da potpuno biće učini sedždu se manjkavom biću, premda je razlog sedžde upravo tajna koju je Bog položio u Ademu, ali u svakom slučaju Adem je bio objekt sedžde.

Kao drugo, u 30. ajetu sure El-Bekare kaže se:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّى جَاعِلٌ فِى الأَرْضِ خَلِيفَةً

A kada Gospodar tvoj reče melecima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti.’ Gospodar namjesništvo na apsolutan način pripisuje savršenijem biću.

Kao treće, od 71. do 76. ajeta sure Sad kaže se:

إِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلائِكَةِ إِنِّى خَالِقٌ بَشَرًا مِن طِينٍ * فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِى فَقَعُوا لَهُ سَاجِدِينَ * فَسَجَدَ الْمَلائِكَةُ كُلُّهُمْ أَجْمَعُونَ * إِلاَّ إِبْلِيسَ اسْتَكْبَرَ وَكَانَ مِنْ الْكَافِرِينَ * قَالَ يَا إِبْلِيسُ مَا مَنَعَكَ أَن تَسْجُدَ لِمَا خَلَقْتُ بِيَدَىَّ أَسْتَكْبَرْتَ أَمْ كُنتَ مِنَ الْعَالِينَ * قَالَ أَنَا خَيْرٌ مِّنْهُ خَلَقْتَنِى مِن نَّارٍ وَخَلَقْتَهُ مِن طِينٍ

"Kada je melecima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i u njega udahnem od Svoga Ruha, vi mu sedždu učinite!’ I svi meleci mu učiniše sedždu, osim Iblisa, on se uzoholio, a bio je od nevjernika. ‘O Iblise!’ – rekao je On – ‘šta te spriječilo da učiniš sedždu onome koga sam Ja Svojom rukom stvorio? Da li si se uzoholio ili si od uzvišenih stvorenja?’ ‘Bolji sam od njega’ – rekao je on – ‘mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače!’"[6]

Ovdje je jasno rečeno da je razlog sedždi čin udahnuća Božijeg Ruha, kao i to da je Gospodar Adema uobličio Svojom rukom, a to podrazumijeva manifestaciju i epifaniju svih svojstava ljepote i veličanstvenosti.

Kao četvrto, u 14. ajetu sure El-Mu'minun se kaže:

فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ

"Pa neka je slavljen Allah, Najljepši Stvoritelj!"

Šejh Saduk u ‘Ileluš-šerai‘ na 6. stranici prenosi da je Abdullah ibn Senan pitao Imama Sadika: “Da li su meleci veći ili rod Ademov?” Imam Sadik u odgovoru reče: “Imam Ali je rekao: ‘Allah, dž.š., je melecima podario razum bez strasti, životinjama strast bez razuma, dok je porodu Ademovom podario oboje. Pa tako, onaj kome razum prevlada njegove strasti, on je bolji od meleka, a onaj kome strasti nadvladaju razum, on je gori od životinja.’”

Ova predaja zabilježena je i u djelima Vesailuš-ši‘a, litografsko izdanje, sv. 11, str. 164, i Mustedreku Nehdži-l-belaga, izdanje Mektebe Andalus, Bejrut, str. 172, a Dželaluddin Rumi je ovo opjevao u stihovima:

U hadisu stoji da Uzvišeni Tvorac
svijet stvori i podijeli na tri vrste.
Prva skupina sami razum, znanje i plemenitost je,
to meleci su što osim sedžde drugo ne poznaju.
U prirodi im pohlepe i strasti nema –
čista svjetlost što od Božije ljubavi živi.
Druga skupina, što od znanja je prazna,
to životinje su što trava ih goji.
One ne vide ništa do štalu i travu,
nesvjesne nedaće i časti su.
A treća skupina ljudi su i čovječanstvo,
pola od meleka, a pola od magarca.
Magareća polovina vuče ka nizinama,
druga polovina vuče ka visinama.
Koja da prevlada u borbi?
Od ove dvije, koja da pobijedi u igri?
 [...]

Allame Tabatabai u tefsiru El-Mizan kaže da se pod „smokvom i maslinom“ misli upravo na nama poznato voće, ili na njihova stabla, ili se riječju “Tin” (smokva, op.prev.) misli na planinu u čijem okrilju se nalazi grad Damask, a pod “Zejtun” (maslina, op.prev.) na planinu u čijem se okrilju nalazi grad Jerusalim, odnosno Bejtu-l-Makdes, mjesto pojave poslanika i vjerovjesnika, dok je Sinajska gora mjesto šaputanja i razgovora hazreti Musaa sa njegovim Gospodarom. Sigurni grad je Mekka, koju je Gospodar zaštitio.

Voljom Uzvišenoga Gospodara odlučili smo da održimo jedan ciklus predavanja o proživljenju na temelju časnih kur'anskih ajeta i predaja Ehli-bejta, odnosno da podrobno sagledamo sva stanja kroz koja čovjek prolazi u smrtnoj agoniji, kakvoću svijeta Berzaha, prelazak na poprište Velikog Kijameta i okupljanje svih stvorenja na Mahšeru, ispitivanje, Vagu, Sirat, šefa'at, Zidine, vrelo Kevser, Džennet i Džehennem.[7]

U suri Tin Uzvišeni Gospodar je ukazao na položaj čovjeka, počevši od višega svijeta do svijeta prirode, materije i vladavine emocija, riječima da je čovjeka stvorio u najljepšem skladu i obliku, a potom ga spustio na najnižu razinu ograničenja, tame, osjetilnog svijeta, udaljenosti od svijeta blizine, bliskosti i spoznaje, da bi se čovjek sâm svojom voljom vratio i prošao najviše stepene te dosegao uzvišene vrhunce čovječnosti.

Među svim bićima – od organskih tvari, biljaka i životinja do čovjeka – čovjek je obdaren jednom posebnom odlikom i počašću koja ga izdvaja od njih, a to je snaga razuma ili uma koji percipira univerzalije, kao i time što ima mogućnost uzdizanja u više svjetove, odnosno u Svijet melekuta.

Iako egzaktne nauke još uvijek nisu uspjele dokazati postojanje svijesti i moći kod organskih bića, biljaka i životinja, u teozofiji je to dokazano i na nivou je neporecivog dokaza, dedukcije. Sva bića za koja se može takvo šta reći, čak i male nevidljive čestice u zraku, imaju udjela u blagodatima života, moći i znanja. Uostalom, egzistiranje, odnosno sâmi čin postojanja, neodvojivo je od ova tri svojstva. Materijalna, vegetativna i životinjska bića, sva u svojim okvirima, odnosno u svojim egzistencijalnim kapacitetima, koriste se i raspolažu sa ova tri svojstva.

Jedino čovjek od svih bića raspolaže različitim i sukobljenim moćima i nagonima. Čovjek se stalno nalazi na poprištu sukoba moći uma i moći niskih prohtjeva strasti i srdžbe.

Djelokrug životinja je ograničen jer je ograničena i njihova volja i količina svijesti koju imaju. Da bi sebi priskrbile korist i zaštitile se od štete, životinje su neprestano aktivne. Ptica leti u zraku, a riba pliva u vodi. Kopnene zvijeri ne prelaze granice okvira zadovoljavanja osjetilnog, razmnožavanja i drugih radnji potaknute prostim nagonima.

Životinje nemaju nikakvih želja, osim onih u okviru njihova ograničenog načina života. Upravo zato su i njihove zajednice proste.

S druge strane, život čovjeka poprima drugi oblik. Ulaskom konvencionalnih, odnosno relativnih vrijednosti na polje ljudskog života okviri ljudskih aktivnosti se stalno šire i život poprima druge vidove.

Tako su se ljudski poslovi utemeljeni na zbilji izmiješali sa nizom konvencionalnih vrijednosti. Pitanja koristoljublja, kao što su očuvanje časti, zadovoljenje niskih pobuda, ostvarenje lažnog društvenog statusa i vlasti, posjedovanje imetka i ugleda, samoljublje, uznositost, hvalisanje, dovela su do toga da se čovjek okrene širokom rasponu radnji.

Velika zaokupljenost i posvećenost ovim pitanjima relativne prirode čovjeka je udaljila od Svijeta smislova i zbilje te mu ne dozvoljava da na valjan način dođe do svog cilja.

Naprimjer, da bi produžio život, čovjek ima potrebu za hranom, a sama hrana lahko se može osigurati. Međutim, čovjek se potčinjava neobičnim i neutemeljenim zahtjevima konvencionalne prirode koji stoje nasuprot zbilje. On izabire hranu da bi očuvao čast i ugled među ljudima ili da se ne bi osramotio pred poznanikom i gostima u kući. Svi ovi i ovakvi primjeri samo su isprazne i lažne konvencionalne vrijednosti koje su se izmiješale sa zbiljskim.

S druge strane, opet, često se dešava da se iluzorne konvencionalne vrijednosti i mjerila po nekom pitanju toliko nagomilaju da ono što je zbiljsko potpuno zasjene i uklone.

Sve ono sa čime se na Ovom svijetu čovjek suočava ili čime je zaokupljen – poput trgovine, stupanja u brak, razvoda, rađanja i odgajanja djece, oporučivanja, zemljoradnje, voćarstva, sticanja znanja, mirenja sa nekim, vođenja politike itd. – potčinjavajući se uvriježenim konvencionalnim vrijednostima i mjerilima, poprima oblik uvećane lažne vrijednosti.

Ovaj svijet ispraznih i neutemeljnih vrijednosti je najniži od svjetova (أَسْفَلَ سَافِلِينَ). To je Svijet koji je najudaljeniji od čiste zbilje, a čovjek na putu svog usavršavanja treba svoje biće u potpunosti usaglasiti sa zbiljama. Čovjek treba, iz dana u dan, sve više da se koristi, usaglašava i veže za zbilju te uzdiže njenim stepenicama. Međutim, čovjek ode u takvu krajnost i zastranjenje da cio svoj životni vijek sav kapital svog bića: znanje, život i moć, troši na prepričavanje imaginarnih i mitskih priča te se srcem veže za čitav niz dugoročnih želja za koje uopće nije jasno da li će se ostvariti. Štaviše, da bi ostvario svoje imaginarne želje i nadanja, čovjek se odlučuje na teške radnje i djelatnosti. Na kraju, njegovo biće, nedozrelo i propalog životnog kapitala, napušta Ovaj svijet. Razočaran i slomljen, on gleda u svoju prošlost. Cijelo biće mu obuzima tuga i prijekor. Šta sada uraditi pred rastvorenim svitkom propalog i neiskorištenog života?

Uzvišeni Gospodar je poslao vjeru da uredi konvencionalne vrijednosti čovjeka i da im odredi okvir, koji čovjeka neće sprečavati da se uzdiže i usavršava, da mu ukaže na veliki broj konvencionalnih vrijednosti koje ne samo da ga odvlače od njegova osnovnog cilja i od njih nema nikakvu korist, već ga i odvode u Džehennem. Vjera je, također, poslana da čovjeka pouči onim stvarima i zapovijedima koje ga vode ka istinskom životu i zbiljskom svijetu.

Egzistencijalni učinak onih koji budu djelovali po ovim zapovijedima bit će dosezanje savršenstva. Moći i potencijale koji su im dati takvi pojedinci će iskoristiti na najbolji način i dovest će ih u stanje realiziranosti. Bića tako pročišćenih i ostvarenih pojedinaca u trenucima smrti obuzet će radost. Pred njima će se jedna za drugom razotkrivati zbilje. Sa svojim Gospodarom su uspostavili vezu i svoje ograničeno biće su povezali sa univerzalnošću Višeg svijeta. Uronili su u svojstva univerzalnog znanja, života i moći. Oni više nisu u stanju iščekivanja i nemaju nikakvog straha od ljudi. Zapravo, oni čeznu za smrću i susretom sa svjetovima koje nisu vidjeli.

Oni koji nisu djelovali po Božijim zapovijedima, koji su život proveli u igri i zabavi i nisu zakoračili izvan svijeta konvencionalne prirode, na kraju će, nedozreli, ući na Budući svijet nespremni i slabašni. Njihova srca su okupirale isprazne, imaginarne misli. Oni nemaju ostvarene plodove zbog kojih je čovjek, sa tačno određenim ciljem, doveden u ovu Kreaciju. Potišteni, shrvani tugom, slomljena srca, žedni i bez potrebne snage oni nastavljaju svoje putovanje kroz buduće svjetove.

رِجَالٌ لاَّ تُلْهِيهِمْ تِجَارَةٌ وَلاَ بَيْعٌ عَن ذِكْرِ اللَّهِ وَإِقَامِ الصَّلاةِ وَإِيتَاءِ الزَّكَاةِ يَخَافُونَ يَوْمًا تَتَقَلَّبُ فِيهِ الْقُلُوبُ وَالأَبْصَارُ * لِيَجْزِيَهُمُ اللَّهُ أَحْسَنَ مَا عَمِلُوا وَيَزِيدَهُم مِّن فَضْلِهِ وَاللَّهُ يَرْزُقُ مَن يَشَاءُ بِغَيْرِ حِسَابٍ * وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّى إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا وَوَجَدَ اللَّهَ عِندَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ وَاللَّهُ سَرِيعُ الْحِسَابِ

"Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraćaju od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata; oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemireni biti, da bi ih Allah nagradio bolje od onoga što su učinili, a dao im i više od Svoje dobrote. A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa. A oni koji ne vjeruju, njihova djela su kao u ravnici priviđenje za koje žedan snuje da je voda! Pa kad do njega dođe, ništa ne nađe, a naći će kod njega Allaha i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo obračunava!"[8]

Božiji ljudi su se vezali za Istinu, odnosno zbilju i njena svjetlost sada obasjava njihova srca. Pošto imaju takvo srce, njih ništa ne može odvratiti od sjećanja na Boga i osjećaja Njegove prisutnosti. Nevjernici se nisu okoristili vodom života. Oni nisu išli Pravim putem i nisu popravili nedostatke svoga bića. Uronili su u imaginarni svijet, koji nema nikakva utemeljenja u stvarnosti. Osjećaju žeđ i žele je utažiti, ali ne nalaze vodu – zato što je traže na pogrešnom mjestu.

Iz ovih ajeta može se jasno razumjeti da su i nevjernici u potrazi za vodom i za Bogom. I oni imaju svoje izgubljeno za kojim tragaju. Na tom polju ulažu mnogo truda, ali su zagubili put.

Put treba voditi ka vodi, a ne ka fatamorgani i priviđenju. Vjernik ide ispravnim putem i dolazi do čistog i bistrog izvora zbilje. Da bi zadovoljio svoju žeđ, nevjernik je izabrao pogrešan put, a put istine je prepustio zaboravu. On slijedi put fatamorgane. Koliko se trudi da ostvari ovosvjetske lažne konvencionalne vrijednosti, kao što je društveni status, položaj, vlast i sl., toliko se udaljava od zbilje.

Kako je samo na lijep način u Kur'anu opisana ova istina:

اعْلَمُوا أَنَّمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا لَعِبٌ وَلَهْوٌ وَزِينَةٌ وَتَفَاخُرٌ بَيْنَكُمْ وَتَكَاثُرٌ فِى الأَمْوَالِ وَالأَوْلادِ كَمَثَلِ غَيْثٍ أَعْجَبَ الْكُفَّارَ نَبَاتُهُ ثُمَّ يَهِيجُ فَتَرَاهُ مُصْفَرًّا ثُمَّ يَكُونُ حُطَامًا وَفِى الآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلاّ مَتَاعُ الْغُرُورِ

"Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i gizdanje, i međusobno hvalisanje, i nadmetanje u mnoštvu imetka i broju djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo. A život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje!"[9]

Pogledajte kako Uzvišeni Allah nudi slikovit opis Ovog svijeta, života ispunjenog ispraznim konvencionalnim vrijednostima, kroz koji čovjek prolazi i na kraju dolazi pred Boga praznih ruku. Cijeli svoj život svim silama čovjek usklađuje sebe sa ovim vrijednostima koje nemaju ni težinu niti ikakvo utemeljenje u zbilji. Još je zanimljivije kako Kur'an precizno definira pet stvari koje obilježavaju ovosvjetski život.

Prva stvar je igra (لَعِب), a to su aktivnosti koje nisu praćene porivima duše.

Druga stvar je definirana riječju zabava (لَهْو) i označava one poslove koje čovjek obavlja potaknut željama duše, a da one nemaju razumski opravdan razlog i cilj.

Treće je uljepšavanje i gizdanje (زِينَة), a to je pokrivanje zbilje odjećom batila i ispraznim konvencionalnim vrijednostima te prikazivanje prolaznih stvari kao vječnih.

Četvrto je međusobno hvalisanje (وَتَفَاخُرٌ بَيْنَكُمْ), odnosno samoljublje i uobličavanje života na temeljima hvalisanja i isticanja svoga u odnosu na tuđe.

I na kraju, peto je nadmetanje u mnoštvu imetka i broju djece (تَكَاثُرٌ فِى الأَمْوَالِ)

Šejh Behauddin Ameli u vezi s ovim ajetom iznosi lijepo zapažanje, koje i Allame Tabatabai prenosi u svom tefsiru El-Mizan. On kaže da je Gospodar ovih pet faza naveo redoslijedom koji odgovora fazama razvoja ljudskog života. Čovjek je u ranom djetinjstvu zaokupljen igrom, dok je u daljnjem razvoju okrenut zabavi. U mladosti mu je glavna briga uljepšavanje. Nakon toga dolazi do srednje životne dobi, kada mu je najvažnije isticanje i dokazivanje svoje ličnosti kroz razne oblike, a na kraju života, kada prođe sve, okreće se imetku i djeci.

Prenosi se da je Harun Rešid jednom prilikom izrazio želju da se susretne sa čovjekom koji se sreo sa Poslanikom i da od njega izravno čuje hadis. Hilafet Haruna Rešida je bio 170. god. po Hidžri i jasno je da u tom vremenu nije bio ostao živ niko iz Poslanikova vremena, ili ako je ostao, mora da je bio veoma star i u teškoj iznemoglosti. Uglavnom, njegovi dvorjani nađu čovjeka koga su zbog njegove nemoći morali staviti u korpu i donijeti do Haruna Rešida. Kada su ga donijeli na carski dvor, Harun upita: “O starče, da li si ti vidio Poslanika?” On reče: “Da.” Harun upita: “Kada si ga vidio?” On reče: “Kada sam bio malo dijete. Otac me poveo sa sobom do Božijeg Poslanika i nakon toga ga nisam vidio do njegove smrti.” Harun upita: “Da li si tada čuo nešto od Božijeg Poslanika?” On odgovori: “Da, toga dana sam čuo da je Božiji Poslanik rekao: ‘Sin Ademov stari, a uporedo sa starenjem podmlađuju se dva svojstva: pohlepa i duga nada.’”[10] Harun Rešid se obradovao što je čuo predaju od Božijeg Poslanika samo preko jednog prenosioca te naredi da se tom starcu pri odlasku podari kesa zlatnika kao nagrada. Kada su starca već ponijeli izvan dvora, on svojim iznemoglim glasom jako viknu da ga vrate Harunu jer ima nešto da ga pita. Njegovi pratioci su mu govorili da to nije moguće, ali je on istrajavao u svojoj želji. Starca u korpi ponovo vratiše Harunu i on ga upita: “Šta te vratilo?” Starac reče: “Ovaj poklon koji si mi danas dao – da li je to samo ove godine ili će me sljedovati svake godine?” Harun se glasno nasmija i reče: “Istinu je rekao Božiji Poslanik: ‘Sin Ademov stari, a uporedo sa starenjem podmlađuju se dva svojstva: pohlepa i duga nada.’ Ovaj starac uopće nema životne snage, tek toliko da će živ doći do vrata, a opet se zanima za godine koje slijede!”

Priroda čovjeka je takva. Onako kako se odgoji, njegova duša će se upravo u tom obliku uobličiti i okameniti. Naravno, ako čovjek ne bude odgojen u vjeri i Istini, na kraju života plod njegove duše će biti mnoštvo promjenljivih stanja i okamenjenost misli.

One koji sa Ovog svijeta odu sa imanom i usmjerenošću ka Prvotnom uzroku i Vječnom Bogu, srca vezanih za univerzalne vrijednosti, one čiji je život bio ispunjen djelovanjem prema istini i pravdi, čeka sljedeća nagrada:

إِلاَّ الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَمِلُواْ الصَّالِحَاتِ لَهُمْ أَجْرٌ غَيْرُ مَمْنُونٍ

"A onima koji vjeruju i dobra djela čine pripada nagrada neprekidna."[11]

فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ يُرْزَقُونَ فِيهَا بِغَيْرِ حِسَابٍ

"Takvi će u Džennet ući, u njemu će bez računa biti opskrbljeni."[12]

وَلَهُمْ رِزْقُهُمْ فِيهَا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

"I u njima će imati opskrbu svoju i ujutro i uvečer."[13]

Da, to je pet faza kroz koje čovjek prolazi u životu. Na kraju života ništa od njih ne ostaje. Sve nestaje. Kako je lijepo Kur'an prikazao tu zbilju kroz kišu koja prvo daruje život mrtvoj zemlji iz koje raste bilje, a koje se na kraju sasuši. Ovo je primjer života na Ovom svijetu, gdje se život, znanje, moć i drugi čovjekovi potencijali uzdižu do vrhunaca i dovode u realizirano stanje, da bi potom čovjeka ophrvala slabost i smrt mu počela prijetiti sa svih strana.

Treba znati da ovo nije posljednja faza života. Život se ovdje ne zaustavlja. Zapravo:

وَفِى الآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلاَّ مَتَاعُ الْغُرُورِ

"A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo. A život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje!"[14]

Jedan broj ljudi zadovoljio se samo vanjskim aspektima Ovog svijeta. Oni nisu učinili nijedan korak izvan okvira ukrasa Ovog svijeta, njegovih obmana, prolaznih zadovoljstava i lažnih vrijednosti. Oni se ničim nisu vezali za vječne vrijednosti.

Rezultat njihovog predavanja lažnim zadovoljstvima, izlaska izvan okvira pravednosti, kršenja zapovijedi razuma, ljudske prirode i vjerozakona, kao i oslanjanja na dušu koja navodi na zlo, jeste sami Džehennem na Sudnjem danu.

Druga skupina ljudi jesu oni koji su vanjske manifestacije Ovog svijeta uzeli kao primjer za Vječni svijet. Oni se nisu predali otrovnom zagrljaju svijeta lažnih konvencionalnih vrijednosti. Oni nisu cijelo svoje biće i njegove potencijale potčinili prolaznim zadovoljstvima Ovog svijeta. Nisu se zadovoljili fatamorganom vode. Dok su živjeli na Ovom svijetu, oni su posmatrali njegovu unutrašnjost i svoj istinski život su našli u vječnom životu. Oni su se povezali sa Bogom i nadom u susret s Vječnom Ljepotom.

Allame Tabatabai u poslanici Čovjek na Ovom svijetu kaže da je moguće da se u ovom ajetu rečenica: “A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo”, veže za: “Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra...” U tom slučaju značenje bi bilo sljedeće: “Znajte da Ovaj svijet na Ahiretu nije ništa drugo do teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo.”

To znači da ovosvjetski život, kojeg čini ovih pet stvari, ima svoj batin, unutrašnje, koji će biti patnja ili Božiji oprost i zadovoljstvo. Dakle, Ahiret je unutrašnjost Ovog svijeta. Ovaj stav potvrđuje i činjenica da Allah, dž.š., već u sljedećem ajetu kaže:

سَابِقُوا إِلَى مَغْفِرَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ وَجَنَّةٍ عَرْضُهَا كَعَرْضِ السَّمَاءِ وَالأَرْضِ أُعِدَّتْ لِلَّذِينَ آمَنُوا بِاللَّهِ وَرُسُلِهِ

"Natječite se za oprost Gospodara vašeg i Džennetom čija je širina kao širina neba i Zemlje! Pripravljen je onima koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike..."[15]

Natjecanje za Božijim oprostom i Džennetom je djelo koje se dešava na Ovom svijetu.

Svi ovosvjetski poslovi koji grade čovjekov život na Ovom svijetu, kao što su trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, vjenčanje, razvod itd, jednaki su za vjernika i za nevjernika. Međutim, vjernik iz njih ubire zbiljski plod, jer je njegov pogled uprt ka njihovim istinskim korijenima, dok nevjernik ubire nestvarni plod, jer on gleda jedino u izvanjski svijet.

Vjernik sadi voćnjak, razvodi kanale po njemu, navodnjava ga i ubire plodove. Nevjernik radi isto to. Pa u čemu je razlika? Jedno je svjesnost, a drugo nemar. Nevjernik sadi voćnjak s nadom da u tome zadovolji svoju strast i slijedeći svoje samoljublje, uznositost i želju za sticanjem mnoštva imetka i djece. Vjernik sadi voćnjak na temelju želje da pomogne nemoćne i siromašne, da uspostavi pravednost u društvu i radi zadovoljstva Vječnoga Boga.

Imam Ali je uzimao lopatu u ruke. On je sadio drveće, sijao... Podizao je cijele voćnjake hurmi. Nevjernik isto ovo radi. Pa u čemu je onda razlika? S jedne strane je nemar, a s druge stanje budnost i čista svijest o Bogu. Jedan čovjek prilazi ovom poslu s ciljem da zadovolji strasti, potaknut ljubavlju za svojom dušom, željom za uvećanjem imetka i potomstva te javnim hvalisanjem. I drugi čovjek sve isto radi, ali s namjerom da pomogne siromašne, na temelju uspostavljanja pravde i milosti, radi Božijeg zadovoljstva i Vječnog svijeta, istinskih smislova i počelnosti duše...

Zbog čega je Allahov Poslanik ratovao? Zbog čega je držao govore? Zbog čega je uzimao u ruke mač? Da li radi uvećanja imetka ili iz ljubavi za položajem i vladanjem ili radi samoisticanja? Nikada! Nikada! On je to radio na osnovu svog posmatranja zbilje i očima koje samo Boga vide. Radio je zato što je sam čin posla pohvalan. Drugi rade zbog ograničenih ciljeva. Upravo je ovo razlika u putevima.

Vjernik i nevjernik prolaze život zajedno, jedan pored drugog. Obojica se igraju, okorištavaju se Ovim svijetom, bave se trgovinom, zemljoradnjom, zanatom, osnivaju porodicu, dobijaju djecu itd. Ipak, vjernik sve to radi na temelju vjerovanja u dušu, u Svijet značenja, u prisutvu Božijih manifestacija, oslanjajući se na Vječnoga, dok nevjernik svojim djelatnostima prilazi na temelju ispraznih nefsanskih poriva, prolaznih zadovoljstava, strasti, lažljivih ukrasa. Nevjernik gleda u izvanjsko, a vjernik u unutrašnjost stvari.

Put vjernika je zbilja, a put nevjernika je ukrašavanje i uznositost. Ukras je ono što čovjeka odvodi od istine ka neistini. Ukrašavanje prikazuje neistinu kao da je istina, a istinu u ružnom obliku. Čovjek se uljepšava zbog toga da bi sebe prikazao lijepim. Žena se uljepšava i kiti raznim nakitima da bi svoje nedostatke prikrila ili da bi svoju ljepotu još više istakla. Ako je žena prirodno lijepa, ona se neće ukrašavati jer nema potrebe za tim.

Prema tome, ukrasi se upotrebljavaju da pogled posmatrača skrenu sa zbilje ka nečemu lažnom. Ustvari, ukras je prevara i zamka postavljena da bi se pogledi ljudi i njihove sklonosti usmjerili ka lažnom.

Ovaj svijet je svijet ukrasa i varki. To znači da se Ovaj svijet neistine i zavodljivih prizora čovjeku prikazuje kao istinski i zbiljski. Da bi ostvario te lažne zbilje, čovjek biva zarobljen strastima te obuzet ukrasima i prolaznim naslađivanjima.

Međutim, istinski vjernik nikako ne obraća pažnju na ljepote i ukrase Ovog svijeta. On gleda očima zbilje. Ispraznim prolaznim zadovoljstvima on ne pripisuje postojanost.

إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلاً * وَإِنَّا لَجَاعِلُونَ مَا عَلَيْهَا صَعِيدًا جُرُزًا

"Doista, Mi smo sve što na Zemlji postoji njoj kao ukras stvorili, da bismo njih iskušali ko će ljepše činiti, a Mi ćemo sve što je na njoj golom ledinom učiniti!"[16]

Na Zemlji je voda ukras. Drveće, bilje, zavodljivi prizori planina i vodopada su ukrasi. Ptice su ukras. Životinje su ukras. Žena i djeca, rođaci, prijatelji, sunarodnjaci i sugrađani su ukras. Gospodar je sve učinio ukrasom prima-materije, koja je bez oblika, boje, mirisa, ljepote, da bi ljude iskušao kako će se koristiti ovim životom, kako će se izgraditi, kako će se očistiti, jer će svi ovi oblici u vatri izgorjeti i pretvoriti se u pepeo. Sva ta ljepota i svježina pretvorit će se u neobične i ogavne scene. Zemlja ukrašena zelenim biljem pretvorit će se u neplodnu suhu pustinju.

Gospodar u ovakvom okruženju različitim varljivim i zavodljivim prizorima iskušava da vidi koji čovjek neće pasti u ovu zamku; koji čovjek neće izaći iz okvira zakona urođene prirode, razuma, plemenitog morala, dobrih djela i vjere u Stvoritelja, koji čovjek se neće ustegnuti od žrtvovanja i udjeljivanja, što neminovno proizlazi iz pažnje i svijesti o zbilji i koji čovjek svoje srce neće predati ovom ili onom mirisu čijim nestajanem i srce strada.

Imam Ali u 156. govoru Staze rječitosti[17] kaže:

فَمَنْ شَغَلَ نَفْسَهُ بِغَيْرِ نَفْسِهِ تَحَيَّرَ فِى الظُّلُمَاتِ، وَارْتَبَكَ فِى الْهَلَكَاتِ، وَمَدَّتْ بِهِ شَيَاطِينُهُ فِى طُغْيَانِهِ، وَزَيَّنَتْ لَهُ سَيِّىءَ أَعْمَالِهِ، فَالْجَنَّةُ غَايَةُ السَّابِقِينَ، وَالنَّارُ غَايَةُ الْمُفَرِّطِينَ.

“Onaj ko je zaokupljen drugim osim dušom svojom luta smušeno u tminama i zapliće se u mrežama propasti. Šejtani njegovi ga vuku u nasilje i uljepšavaju mu loša djela njegova. Džennet je cilj krajnji onih koji prednjače u djelima dobrim, a Džehennem je cilj onih koji su ih potpuno napustili.”

Na drugom mjestu, u 110. govoru, Imam Ali kaže:

“A sada zaista opominjem vas da budete oprezni spram Svijeta ovoga, budući da je on sladak i zelen, okružen požudama, te voljen radi bliskih naslada njegovih. On potiče na ushićenje stvarima sitnim, nadama je urešen i varkama okićen. Radosti njegove ne traju dugo, a nesreće se njegove ne mogu izbjeći. On je varljiv, škodljiv, promjenljiv, kratkotrajan, iscrpljiv, podložan propadanju, izjedajući i razoran. Kad dosegne krajnost želja onih koji su mu skloni i koji se s njim osjećaju sretnim, to je stanje upravo kako to Allah Uzvišeni kaže:

Poput vode koju Mi spuštamo s neba i koju upiju biljke na zemlji; ali one se pretvaraju u stabljike suhe koje vjetrovi raznose. Allah je taj Koji sve određuje!

Ni jedna osoba ne postiže radovanje iz Svijeta ovog, već joj suze dolaze poslije njega; i niko užicima svojim ne dospijeva naprijed, već mu se valja suočiti s nevoljama u pozadini. Niko u njemu ne prima blagu kišu olakšice, već tešku kišu nedaće koja lije po njemu. To upravo priliči Svijetu ovom koji jutrom podržava čovjeka, ali ga naveče ne prepoznaje. Ako mu je strana jedna slatka i ugodna, druga mu je gorka i mučna.

Niko ne osigurava uživanje iz svježine njegove, već mu se valja suočiti s tegobom nedaća njegovih. Niko neće provesti večer pod krilom sigurnosti, a da u jutru svom neće biti pod okriljem straha. On je varljiv i sve što postoji u njemu jeste varka. On je prolazan i sve što postoji u njemu mora nestati. Nema dobra u opskrbama njegovim, osim u vrlini.

Ko god uzima malo od njega, skuplja dosta onoga što će mu dati sigurnost, dok onaj ko uzima puno od njega prihvata mnogo onoga što će ga upropastiti. On će se uskoro rastati od onoga što je skupljao. Koliko li je onih koji su se uzdali u njega, ali ih je ojadio, osjećali se spokojnim u njemu, ali ih je srušio, uglednih, ali ih je ponizio, ponosnih, ali ih je osramotio!

Vlast njegova se mijenja. Život njegov je prljav. Slatka voda njegova gorka je. Slatkoća njegova je poput gorčine soka gorkog. Jela njegova su otrovi. Sredstva njegova su slaba. Življenje u njemu izloženo je smrti, a zdrav u njemu podložan je bolesti. Kraljevstvo njegovo je opljačkano. Jaki je u njemu pobijeđen, a imućni pogođen nesrećom. Susjed u njemu je orobljen.

Zar niste u kućama onih koji su bili prije vas, koji su bili vijeka dužeg, tragova trajnijih, koji su imali nadanja veća, koji su bili brojniji i imali vojske veće!? Koliko li su oni robovali Svijetu ovom i koliko li su ga cijenili! A onda su ga napustili bez sredstva ikakva koje bi ih moglo prevesti ili leđa koja bi ih mogla prenijeti.

Jeste li obaviješteni da je Svijet ovaj bio ikada dovoljno darežljiv da bi darovao otkup za njih, ili im dao pomoć ikakvu, ili im pribavio društvo čestito? Radije im nameće brige, pritišće ih nevoljama, uznemirava strahotama, baca ih na nos, gazi ih kopitama i pomaže nestalnost vremena nad njima. Vidjeli ste otuđenost kojom se ponio prema onima koji su mu se primicali blizu, sticali i prisvajali ga, sve dok se s njim nisu rastali zauvijek. Dade li im opskrbu ikakvu, osim gladovanja, ili dopusti li im prebivalište ikakvo, osim mjesta tijesnih, ili donese li im svjetlost ikakvu, osim tmine, ili pruži li im išta naposljetku, osim kajanja? Je li to ono što vi toliko tražite, ili čime ste zadovoljni, ili na što ste pohlepni? Kako je to prebivalište loše za onog koji ga ne sumnjiči i koji ne gaji strah od njega?!

Znajte, kao što znate, da ga zaista morate napustiti i rastati se s njim. Dok ste u njemu, uzmite pouku od onih koji su govorili: ‘Ko bi mogao imati moć veću od naše?’

Ali odneseni su u grobove njihove, mada ne kao jahači; spušteni su u grobove, ali ne kao gosti. Grobovi su im napravljeni u površinskom sloju zemlje; mrtvački pokrovi njihovi od zemlje su napravljeni. Stare su kosti učinjene susjedstvom njihovim koje se ne može odazvati onome koji doziva, niti odbraniti od muke, niti ukazati pažnju ožalošćenom.

Ako im padne kiša, ne vesele se; ako ih zadesi suša, ne očajavaju. Oni su zajedno, ali svaki odvojen. Susjedi su, ali udaljeni jedni od drugih. Skupa su, ali se ne posjećuju. Blizu su, ali se jedan drugome ne primiču. Trpe se i ne mrze se. Neznalice su i zloba je njihova nestala. Nema bojazni od nevolje od njih i nema nade da se odbrane. Zamijenili su leđa zemlje za trbuh njezin, prostranost za tjeskobu, obitelj za samoću, te svjetlo za tminu. Na Svijet su ovaj došli nogu bosih i tijela golih, kakvi ga i napuštaju. Otišli su s djelima svojim s njega prema životu trajućem i prema kući vječnoj, kako to Allah Uzvišeni kaže:

Onako kako smo izveli u postojanje stvaranje prvo, tako ćemo ga Mi izvesti iznova; to je obećanje Naše jer, pazite, Mi smo moćni to učiniti![18]

Vjera je došla od Boga da bi čovjeku poručila: O čovječe! Ti nisi napušten ni sebi prepušten. Ti nisi jedinka za sebe i nisi odvojen od svih ostalih bića. Ti si povezan sa cijelom Kreacijom. Ti si u vezi sa Bogom. Jedan si dio svekolike egzistencije. Ovde si došao radi tačno određenog cilja, na Ovom svijetu živiš zbog posebnog razloga i na kraju ćeš se odavde preseliti na drugo mjesto. Allah se smilovao onome ko zna odakle je došao, gdje je trenutno i kamo ide!

Prenosi se da kada bi Imam Ali proučio ajet:

أَيَحْسَبُ الإِنسَانُ أَن يُتْرَكَ سُدًى

"Zar čovjek misli da je sam sebi prepušten?!"[19] – suze bi mu potekle iz očiju i ponavljao bi ovaj ajet.[20]

Sva izlijevajuća milost i sve darivanje Gospodara iz skrivenih svjetova se spušta na onu osobu koja sebe ne smatra prepuštenom samoj sebi ni bez smisla stvorenom. Ona vidi da je došla od Boga na Ovaj svijet sa posebnom zadaćom, planom i programom po kojem treba raditi i da se radosna treba vratiti Bogu.

Ako čovjek ovo ispravno i dobro shvati, zasigurno će i njegovi postupci proizlaziti iz tako čvrsto utemeljenog razmišljanja, a smrt će mu biti lakša nego vađenje dlake iz kiselog mlijeka.

Kada Azrail dođe da uzme dušu vjernika i nađe ga kako mu je zbog bliskosti koju ima sa djecom i bližnjima i zbog drugih vezanosti odlazak na Budući svijet težak, pa kod prihvatanja nove situacije malo zastane, Azrail će se vratiti Gospodaru i pojasniti Mu razloge njegova ustezanja. Tada će stići poruka: “Na dlanu ruke ispiši: U ime Allaha Milostivog Svemilosnog i to mu pokaži!”

Azrail napiše na šaku desne ruke: U ime Allaha Milostivog Svemilosnog, i to pokaže vjerniku. Vjernik će odjednom sebe ugledati u Džennetu, u blaženstvu, ne shvativši putovanje i svoju smrt. Ovo je stanje vjernika!

Zbog toga se Bogu utječemo i od Njega tražimo zaštitu od smrtnih agonija nevjernika! Nevjernik je cijeli život koračao suprotno od svijeta života i sebe je uništio zbog ovosvjetskih ispraznih i nestajućih ukrasa. Svoje sate i minute, najvredniji kapital koji čovjek ima, utrošio je u ostvarenje ovosjetske časti i položaja, a zaboravio je na Uzvišenog Gospodara. U tom stanju sve ove vezanosti poput lanca vuku srce ka sebi. Hiljadu vezanosti, hiljadu lanaca. Kako da u svakom od ovih stanja krene i napusti Ovaj svijet?! Kako da sa lahkoćom preseli?! Da mu tijelo razrežu na sve čestice, on opet svojom voljom ne bi bio spreman napustiti Ovaj svijet. Tu ga sustiže govor:

خُذُوهُ فَغُلُّوهُ * ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ

"Zgrabite ga i u okove okujte, a potom ga u paklu pržite!["21] – i odvlači ga prestravljena u taman ledeni bezdan Džehennema.

U govoru koji je Allahov Poslanik, s.a.v.a., održao na posljednjoj džumi mjeseca šabana ljude je podsjetio na predstojeći mjesec Ramazan, mjesec izvanrednih vrlina, pun milosti i blagoslova. To je mjesec oprosta, dove i primanja dove. Mjesec namaza, učenja Kur'ana, sadake, rodbinskih veza i žrtvovanja. Mjesec obaveznog posta i udjeljivanja. Ramazan je proljeće oprosta i olakšavanja potčinjenim, samilost prema mlađima i iskazivanje poštovanja prema starijima. Allahov Poslanik, s.a.v.a., podrobno je govorio o svemu ovome, a poruka cijelog govora je da se vjernik ne treba ograničiti samo na primjenu onoga što su fakihi naveli u svojim risalama, već da treba svakim dijelom svoga bića privući Božiju milost te da cijelim bićem treba biti ponizan i u strahu pred Božijom veličinom. Treba stalno da se sjeća Boga. Treba se ustegnuti od svega što je Gospodar zabranio, a izvršiti sve što je On zapovijedio. Treba pred svim čije je posmatranje On zabranio oči zatvoriti i pred svim čije slušanje je zabranio uši začepiti.

Ukratko, ovim svojim govorom Allahov Poslanik, s.a.v.a., je pojasnio Pravi put koji je, ujedno, i najkraći put do Allaha, dž.š.

Po završetku govora Imam Ali ustade i upita: “O Allahov Poslaniče, koje je najbolje djelo u ovom mjesecu?” Na to Allahov Poslanik, s.a.v.a., odgovori: “O oče Hasanov, najbolje djelo u ovom mjesecu je suzdržavanje od Allahovih strogih zabrana.” [...][22]

[2] 1976. i 1979. god. po solarnom brojanju. (Op. prev.)
[3] Hûd, 11:88.
[4] El-Mumtehine, 60:4.
[5] Et-Tîn, 95:1-8.
[6] Sad, 71-76.
[7] Predavanje održano prvog dana ramazana 1396. god. po. H.
[8] En-Nûr, 24:37-39.
[9] El-Hadîd, 57:20.
[10] Ovu predaju prenosi Džâmi u Erbe‘în, str. 22, a sama priča se ne može potvrditi. Ona se prenosi i u sljedećim verzijama: “Čovjek orone, a s njim ostanu dva svojstva: pohlepa i duga nada” (Šejh Saduk: Hisâl, izdanje Islâmijje, sv. 1, str. 73); ili: “Čovjek orone, a kod njega se podmlade dva svojstva: pohlepa za imetkom i pohlepa za životom.” (Muhaddis Nuri: Mustedrek vasâiluš-šî‘a, litografsko izdanje, sv. 2, str. 335; također i Šejh Saduk u djelu Hisâl)
[11] El-Inšikâk, 84:25.
[12] El-Mu'min, 40:40.
[13] Merjem, 19:62.
[14] El-Hadîd, 57:20.
[15] El-Hadîd, 57:21.
[16] El-Kehf, 7-8.
[17] Ali ibn Ebi Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Islamska zajednica, Zagreb, 1994. Svi navodi iz Staze rječitosti u nastavku djela preuzeti su iz ovog prijevoda. (Op. prev.)
[18] Staza rječitosti, govor 110.
[19] El-Qijâme, 75:36.
[20] Allame Amini: El-Gadîr, sv. 6, str. 172, izdavač Matba'e islâmije, drugo izdanje, 1372. god; El-Muttaqi El-Hendi: Kenzu-l-‘ummâl, sv. 3, str. 179; Džurdâni: Misbâhu-l-zellâm, sv. 2, str. 56.
[21] El-Hâqqa, 69:30-31.
Zadnji put promjenjen: %PM, %18 %709 %2013 %16:%Feb

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT